Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.10.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : ZAKASNILI ZA PRAVDU

Zlatko Dizdarević : Zakasnili za pravdu

Oktobar 04, 2017.


Dvije povijesne filozofsko-literarne floskule sustigle su se minulih dana, u storiji o Kurdima. Ona po kojoj je pravda spora, ali dostižna, i ona o Pirovoj pobjedi. Koliko istorija pamti u njihovom slučaju, pravda doista nije dostižna iako bi imala sve razloge da takva konačno postane. Istovremeno, pobjeda koju su Kurdi referendumom o neovisnosti u Iraku postigli, doista jeste Pirova, ili u slobodnom prevodu, uzaludna.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Čak i uprkos činjenici da u temeljima glasačke pobjede ovaj put leži i ona vrsta trijumfa koji se danas jedino računa u svjetskoj politici – na bojnom polju. Cinici koji poznaju istoriju Kurda naprosto bi dodali: »Ništa im ne vrijedi kad nisu bili u pravom trenutku na pravom mjestu«. Kao što mnogi s mnogo manje istorijskih atributa jesu, pa ipak dobili državu. To je politika.

Kurda danas ima u svijetu oko 35 miliona, i uglavnom su u četiri države: Turskoj (blizu 50 posto), Iranu (oko 25 posto), Iraku (18 posto) i Siriji (oko 4 posto). Zanemarivi »ostatak« je rasut po svijetu, najviše u Azerbejdžanu, Armeniji, Gruziji… Istorija ih pamti još iz sumerskih vremena i nešto kasnije, s početka nove ere, kada su protiv njih ratovali Sasanidi. Slavu im je ipak ponajviše pronio s početka prošlog milenija vojskovođa Saladin, rušeći u Egiptu Fatimide i uspostavljajući novu dinastiju Ajubida. Vladali su i Egiptom i Sirijom i zapadnim dijelom Arabijskog poluotoka i sjevernim Irakom…Ipak, Saladina istorija ponajviše »pamti« po pobjedi nad krstašima u Jeruzalemu, 1187. godine. Kršćani to nazivaju »padom Jeruzalema«, a muslimani »oslobađanjem«. Poznata priča i danas.

Imali su oduvijek Kurdi, uglavnom muslimani suniti, sve potrebne identitetske atribute, vidno upečatljivije od mnogih kojima je odavno priznata država. I vlastiti autohtoni jezik, teritoriju na kojoj su bivali dominantna cjelina, pripadnost velikim svjetskim religijama, specifičnu državnu organizaciju, kulturu, umjetnost, autentične običaje, zanate…Dva puta su se i nazivali republikom. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Otomanske imperije u kojoj su imali svoje mjesto i identitet, pokušali su, uz pomoć Britanaca, s Republikom Ararat. Imperijalisti su uvijek pronalazili svoj interes u nekom potencijalnom Kurdistanu. Tada to nije dozvolio Kemal Ataturk, naravno iz perspektive tadašnjih turskih interesa. Kasnije su njihovu priču »pogurali« i u Sovjetskom Savezu, podrškom novoj Republici Mahabad. I to je bilo kratko.

Ključno i reklo bi se »egzistencijalno zakašnjenje« desilo im se kada su Britanci i Francuzi dijelili Bliski istok čuvenim Sykes-Picotovim sporazumom. Kurda kao da se tada niko nije sjetio. Ili su im bili višak, ili su ih slagali, ili nisu shvatili ono što lukavi Britanci, kao uvijek, jesu: na teritorijama gdje žive Kurdi oko današnjeg Kirkuka bila su najveća nalazišta nafte, tada energenta budućnosti. Taj dio Kurdistana, iz tih razloga, pripojen je onda Iraku i tako je do danas.

I pored raznih politika i kombinacija Kurdi se nikada nisu uklopili u neki veliki interes toliko dugoročan da bi se isplatilo ući u riskantno stvaranje jedinstvene države za najveći narod na svijetu koji države nema. Tačno je da nije jednostavno »uzeti« od četiri države po komad teritorije da bi se ovo postiglo, ali uz razna grandiozna preslagivanja u istoriji ni to ne bi bilo nemoguće da se htjelo. Ovako, uprkos referendumu od prije neki dan koji je uzburkao strasti i ponovo stvorio nadu razjedinjenim Kurdima u regionu, ponovno ništa od vjerovanja da su moćnicima odužili dug (sada Amerikancima u Iraku i Siriji) dovoljno da im se vrati državom. Toga u savremenoj politici nema. Pravda nije dostižna ako joj interes moćnih ne paše. Pobjede mimo toga ostaju tek – Pirove.

Šta su sada grubi elementi ove storije, onako kako je vidi svijet, a ne zaigrani Kurdi koji još uvijek slave pobjedu referenduma koja jeste potvrđena, ali države neće biti. Sve je, kao uvijek, u funkciji nekog drugog mnogo više nego Kurda samih.

Priča o »pravu na samoopredjeljenje« koje i Kurdi u Iraku zvanično imaju kao i svi drugi na koje se međunarodni poredak odnosi (ako je u interesu najjačih) već se sada usmjerava na objašnjenje da su oni, zapravo, to pravo u Iraku već ranije konzumirali. Imaju autonomiju unutar Iraka, pa su tako sami upravljali svojim poslovima. A predsjednik cijelog Iraka nakon Sadama Husseina bio je Kurd, Jalal Talabani. Rascjep je, međutim išao unutar samih Kurda a »pobunjenik« je bio preambiciozni lider iz Erbila Masud Barzani. Referendum jeste organiziran jednostranom odlukom Erbila, bez neophodnog dopuštenja Bagdada itd.itd. »Nož u leđa Bagdadu« bila je i jednostrana odluka Kurdistana da izvozi naftu sa svojih područja i mimo centralne vlasti. Takvi i slični poteza drčnog Barzanija slutili su od početka da on zna da proglašenja samostalnosti neće biti, ali je jasno da će mu ovaj potez ojačati vlast i poziciju u zemlji. Uostalom, lažna obećanja su stara i oprobana šifra za podizanje naroda na noge. Bar mi to na ovim prostorima dobro znamo.

Mnogi su momenti i mimo onog ključnog nakon Prvog svjetskog rata, propušteni kada se koliko-toliko realnije moglo razgovarati o samostalnom Kurdistanu. O podjeli Iraka na tri države (sunitsku, šiitsku i kurdsku) bivši američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith napisao je svojevremeno i knjigu uz mnogo »simpatija« za tu ideju. Zdušno ga je podržavao i »djelilac« Bosne, Richard Holbrooke. Samo neka se usitnjava i obezvrjeđuje.

Prilike su propuštene i u vrijeme Zalivskog rata i kasnije nakon likvidacije Sadama. Potom su Obamu zaskočile ambicije njegovih partnera, ali i budalaštine na koje su ga tjerali najbliži, Hillary, CIA, vojno-industrijski lobi isl. Tako je evo opet i danas. U tom haosu od interesa i često potpunog zaboravljanja šta je realnost, očekivati rješenja na tragu pravde, međunarodnog poretka, principa i istine čista je budalaština. Dobar dio ljudi na svijetu, nažalost, još uvijek vjeruje u pomenute kategorije koje naprosto više ne važe.

U slučaju Kurdistana mnoge od igara koje se svako malo ponavljaju, tužno su jednostavne. Recimo, prvi koji je podržao svim silama osamostaljenje iračkog Kurdistana je Izraelac Netanyahu. Logika je toliko jednostavna da u nju mnogi ne vjeruju, tražeći nešto »sofisticiranije«, čega nema. Svako »rasturanje« velikih arapskih država, poput Iraka ili sutra predlagane podjele Sirije, sanjani je dobitak za Netanyahua. On, naravno, uživa u činjenici da i u Erbilu pominju kako »sve više liče na Izrael jer su protiv njihovog postojanja svi Arapi u okruženju…« tako sada misle i o Iranu iako im je status u ovoj zemlji kao i nebo i zemlja u poređenju s vremenom Šaha. Za Netanyahua je dodatno »pozitivan« sentiment u iračkih Kurda i onaj protiv Palestinaca, »jer Arafat nikada nije osudio zločine Sadama protiv Kurda…« Arafat to nije radio jer mu je Sadam (uglavnom) bio velika podrška.

Za mnoge je sada nepoznanica i zašto su Amerikanci vidno suzdržani spram ideje Barzanija organizira referendum, kada se zna kakve vojne »usluge« Kurdi čine Amerikancima u Siriji i Iraku. Posebno nakon propale ideje Washingtona o vojnom angažovanju tamošnje, nesposobne i korumpirane »umjerene opozicije« u borbi protiv »terorizma« a zapravo za osiguranje dominacije na naftnom istoku Sirije. Kurdi su danas dominantna snaga u sastavu »Sirijskih demokratskih snaga« (SDF-a). A suštinski razlog Amerikancima za rezervu u ovoj priči o referendumu jeste samo – Turska. S Erdoganom se može trgovati na razne načine samo ne ako je u korist Kurda. Oni su Ankari noćna mora. Turska je NATO sila na izuzetno osjetljivom mjestu. »Naljutiti« Erdogana podrškom državotvornog etabliranja Kurdistana, direktno je odgurivanje Turske od Amerike i njihovo još tješnje vezivanje za Moskvu. Od pomisli na to stratege u Washingtonu silno boli glava. I tu su Kurdi, eto, posredni igrač, a ne glavna priča.

Šta su uopšte Kurdi u ovom rasporedu snaga unutar velike svjetske politike, među već pomenutima, ali i Rusima, Iranu, Kini? Zapravo kolaterala, nažalost kao uvijek. Neko ko uspješno obavi posao za druge i biva napušten. Gdje je tu pravda na koju se naivni i prevaranti pozivaju. Nema je i ogromno je pitanje može li je u današnjem sistemu vijednosti uopšte još biti. Može li tako dovijeka? Teško. Ima li tu onda nešto izvjesno? Ima. Evo se jedan poslovno-krvavi ciklus na Bliskom istoku privodi kraju, ovako ili onako. Ne može ni tamo dovijeka, a valja rušiti dalje. I nafta prolazi, a plin curi na pogrešne strane. Propituju se zato uslovi za otvaranje novog kruga borbe u ime kobajagi »ljudskih prava«. Testira se Koreja, ali Bliski istok s potencijalno uvučenim Iranom, Irakom, Turskom, već potpuno nekontrolisanom Rusijom, sve moćnijom Kinom i susjedima, vazda je sigurna krvava karta.

Proksy terorističke snage su već instruirane i raširene po svijetu da proizvode strah, naboj i dezorijentaciju, i poguraju »demokratski« izbor za regrutaciju neophodnih fašista. A za hrabre Kurde ćemo i dalje navijati. Vala baš nepravda kako im se ne da!




















04.10.2017.

VALENTIN INZKO: ZAGOVORNIK REFERENDUMA U ENTITETU RS-a ODUSTAO

Valentin Inzko : Možda je Beograd odradio svoje, a možda se i iz Moskve nešto čulo?

Oktobar 03. 2017.


Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u ekskluzivnom intervjuu za TV1 govorio je , između ostalog, o odgođenom referendumu o Sudstvu i Tužilaštvu BiH u RS. Činjenicu da je njegovu suspenziju najavio Milorad Dodik, predsjednik RS i zagovornik tog referenduma, visoki predstavnik nije htio da komentariše.

 Zašto je on stao, to pitajte njega. Možda je opozicija odradila svoje, možda je Beograd odradio svoje, možda se nešto čulo iz Moskve, da treba poštovati odluke Ustavnog suda i da se tako stiče ugled RS-a koja poštuje zakone a ne koja ih krši, poručio je Inzko.

TV1: Dugo Vas nije bilo u medijima u posljednje vrijeme, a imamo određeni broj aktualnih tema. Kako komentarišete izjavju predsjednika RS-a da će Banjaluka i Beograd, jednoga dana biti jedno?

INZKO: On je rekao kao da ima neki san, ali ja ne bih htio komentarisati njegove snove. Međutim RS po Dejtonskom sporazumu nema pravo da se odcjepi. Baš suprotan je slučaj, znate da su za vrijeme rata u suštini bile neke tri teritorije, pod kontrolom RS-a, Armije BiH i HVO-a, a smisao Dejtona je bio da to spoji i da to opet bude jedno. Pored toga BiH je 22.maja 1992.godine primljenja u UN kao jedna država i prema Dejtonu nema nikakve mogućnosti da se neko odcjepi. Ako srpski narod iz RS-a sarađuje sa Srbijom to je dobra stvar. Nadam se da će Hercegovci još više sarađivati sa Dalmacijom, Srbi sa Beogradom, ali granice se neće mijenjati.

TV1: Iz Srbije i RS-a kažu kako međunarodna zajednica ima dvostruke aršine po pitanju Katalonije, Kosova odnosno RS-a. Ivica Dačić kaže kako će međunarodna zajednica sada objasniti Srbima u RS-u da nemaju pravo na referendum?

INZKO: RS je sama odustala od samostalnosti u Dejtonu. Milošević je potisao Dejtonski ugovor i po tome je RS dio BiH. Taj ugovor treba da se poštuje i ništa više ne mogu da vam kažem, a za Kataloniju pitajte druge sagovornike, pogotovo u Briselu.

TV1: U RS je odgođen referendum o Sudstvu i Tužilaštvu BiH a njegovu suspenziju najavio je Milorad Dodik zagovorik tog referenduma. Zašto je promijenio priču?

INZKO: Ne trebam da komentarišem ovu stvar, pošto bi referendum bio neustavan, pošto nije ni bio puublikovan u Službenom listu, a sada će biti, i ja moram da kažem da je to isto neustavno i antidejtonski. Bolje da su organizovali neki referendum o ekonomiji a ne o stvarima gdje nisu nadležni. Zašto je on stao, to pitajte njega. Možda je opozicija odradila svoje, možda je Beograd odradio svoje, možda se nešto čulo iz Moskve, da treba poštovati odluke Ustavnog suda i da se tako stiče ugled RS-a koja poštuje zakone a ne koja ih krši.

TV1: A međunarodna zajednica nije ništa uradila?

INZKO: Međunarodna zajednica je od samog početka, kao i ja, sto puta ponovila da referendum nije ustavan i prema tome bilo smo potpuno jedinstveni, cijela Međunarodna zajednica, i sada Dodik kaže da će to staviti van snage.

TV1: Kako gledate na posljedna dešavanja u NSRS i generalno odnose između vlasti i opozicije u RS ?

IZNKO: Vidi se da je počela predizborna kampanja ne samo u RS-u nego u cijeloj državi, međutim tamo je to očiglednije. Ima raznih sastanaka, akcija, ali ono što se desilo u NSRS je neviđeno u zadnjih dvadeset godina u Evropi, da ulaze bezbjednosne snage u parlament i da se ne dozvoljava onima koji su izabrani u NSRS da uđu u skupštinu, to je neviđeno, i imat će sudski epilog. Opozicija će tražiti pravdu na sudovima i vidjet ćemo šta će biti rezultat.

TV1: Kako ste doživjeli polemiku i obavještajnu aferu koja je praktično iza nas između BiH i Hrvatske. Sve je nekako krenulo sa izjavama hrvatske predsjednice o postojanju deset hiljada radikala u BiH?

INZKO: Vidio sam zajedničke izjave vodećih ljudi obavještajnih službi Hrvatske i BiH i ona su išle u pravcu da prisluškivanja nije bilo. Istovremeno je bilo nekih izjava ministra Mektića koji je rekao da BiH samo štiti svoje ekonomske interese. Međutim, najbolje je u slučaju kada dođe do nesuglasica da se držimo činjenica i onda debata postaje realističnija. Za mene je najvažnije ono što su rekli predstavnici obje agencije.

TV1: BiH nedavno je potpisala ugovor o Transportnoj zajednici, međutim, od novca neće biti ništa ukoliko ne bude usvojen zakon o akcizama. Kakav je Vaš stav?

INZKO: Ovdje sam već osam godina i nisam vidio situaciju koja bi bila jasnija u tom pravcu da svi od toga imaju korist. I RS bi dobila nekoliko kilometara, i FBiH, i Hercegovina bi dobila nešto… Dakle, svi konstitutivni narodi, a pogotovo bi od toga profitirali građani. Mi ne smijemo zaboraviti da se sve to radi za građane, a ne za neke entitete i kantone itd. Od toga bi, naravno, profitirala i ekonomija, transporti bi bili jefiniji i brži, svježe mlijeko bi brže stiglo do svojih klijenata. Sve bi bilo jeftinije.

Druga stvar – komunikacija i spajanje ljudi. Sada putovati, recimo, iz Sarajeva za Banjaluku često je jako mučno, posebno zimi. Put nije tako dug, ali je mukotrpan, kao i u Tuzlu. Bolji putevi bi puno pomogli, sociološki i društveno gledano, približavanju ljudi. Na kraju krajeva, zašto bismo mi zaostajali za regionom gdje se već masovno grade autoputevi, poput Hrvatske i Srbije.

Takođe, primijetio sam da je BiH i do sada uzela mnogo novaca od postojećih akciza, više od milijardu KM. Obični ljudi se pitaju gdje je taj novac otišao i zato se plaše novih akciza, jer bi se ponovo pitali gdje bi taj novac otišao.

Ja sam spreman da nametnem akcize, ako treba, ako me neko zamoli, samo što bih ja nametnuo tri feninga više za kulturu. To se isto zaboravlja. Stalno se priča o autoputevima, o kulturi se priča malo manje.

Malo sam se našalio, ali kroz akcize BiH bi recimo dobila 300 – 400 miliona KM, direktno od akciza, godišnje. Međunarodne institucije, kao što su Evropska banka za razvoj i Svjetska banka, dodale bi još sa svoje strane oko 700 miliona KM, tako da bi BiH imala milijardu za izgradnju autoputeva. I da se odmah krene, da se ne čeka, da ne bude jedino dostignuće u ovom periodu da se izgradio neki trotoar ili neki seoski putevi, nego da se izgrade autoputevi, jer je to i simbolika za svaku državu da ona postoji, da ima sređeno stanje na autoputevima. Tužno je, čitamo svaki dan koliko je sudara i mrtvih po putevima, sigurno i djelimično zbog toga što nema mnogo novoizgrađenih puteva i autoputeva.

TV1: Vi ste se našalili, ali ću Vas ozbiljno pitati – hoćete li nametnuti zakon o akcizama?

INZKO: Ako me međunarodna zajednica zamoli, ako bi se domaći političari usaglasili, ja sam na to spreman. No, kao kod svake odluke visokog predstavnika, pogotovo u prošlosti, mi imamo svoje procese i imamo Vijeće za implementaciju mira i tamo usaglašavamo sve naše stavove. U ovom slučaju bilo bi isto. Mislim da je sada na domaćim liderima da dobiju saglasnost oko akciza.

Akcize treba uvesti sada, u trenutku kada su cijene goriva najniže. Kasnije, kada budu na 2,2 ili više, biće mnogo teže. To treba učiniti sada. Međutim, to je opet politički proces. Međunarodni fondovi i Transportna zajednica će tek zaživjeti kada bude ispunjen i taj uslov.

TV1: Nakon sastanka sa britanskim lordovima, izražena je zabrinutost zbog mogućeg zaostajanja BiH za susjedima na putu ka EU. Vi ste rekli da se neki političari u prevelikoj mjeri fokusiraju na nacionalna pitanja. Ko su ti političari, na koga ste konkretno mislili i koliko nas to koči?

INZKO: Danas sam imao delegaciju UN-a i dobio sam jedan zapanjujući podatak. Do sada sam mislio da je BiH na drugom ili trećem mjestu onih država u svijetu koje se najbrže smanjuju. Prva je Bugarska koja se već smanjila od devet miliona stanovnika na sedam miliona, a ide prema pet, što je jako tužno. BiH isto gubi stanovništvo.

Danas sam čuo podatak da je BiH prva u svijetu po tome da se stanovništvo stara sve više. Dakle, sve je manje mladih ljudi. Tu političari zaista treba nešto da učine, da zaboravljaju svoje teme o trećem entitetu, otcjepljenju ili o nekim revizijama. To nisu najvažnije teme za građane, važnije su teme dostojan život, pravna država, normalan život koji svako želi. Ako ovo ne bude brzo realizovano, odlazak mladih će biti još brži.

TV1: Neki kažu da bez izmjena Izbornog zakona neće biti moguća provedba narednih izbora. Kakav je vaš stav?

INZKO: Međunarodna zajednica je po tom pitanju bila veoma jasna. Izbori treba da se vrše i ne želimo da se ponovi situacija iz Mostara, gdje već osam godina nema izbora, gdje se ne poštuje odluka Ustavnog suda. Do toga ne smije doći na državnom nivou. Odluka u slučaju Ljubić ne zadire u dosta pitanja u vezi s izborima – državno Predsjedništvo, državni Parlament, kantoni… To su područja gdje se mogu izabrati poslanici, ali bi zapelo u Domu naroda i zato je važno da se odluka u slučaju Ljubić ispuni. Ali i sve odluke, a ima ih puno nagomilanih. Tu su i Sejdić – Finci, Pilav, Zornić… Treba da se provede jer su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, a izbori treba da se vrše.

TV1: Šta je sa Mostarom? Radi li međunarodna zajednica nešto na tom polju? Mogu li građani Mostara u neko dogledno doba očekivati da će se promjeniti nabolje?

INZKO: Ako je čovjeku za život najvažniji hljeb, onda su to za demokratiju izbori. Građanima Mostara je oduzet najosnovniji mehanizam demokratije, a to su izbori. Nema ni neke kontrole sada kako se novac troši. Budžet Mostara je svake godine oko 60 miliona KM. Ako deset godina ne bude izbora, 600 miliona KM se tamo potrošilo. Ne kažem nenamjenski, ali bez kontrole i tu se mora napraviti korak. Opet je to pitanje domaćih i odgovornih političara koji u slučaju Mostara dokazuju da nisu baš odgovorni da mijenjaju situaciju.

Ako pričamo o slučaju Ljubić, treba ga provesti, ali isto treba i sve druge odluke pa i onu o Mostaru. Tek onda će biti pravna država i tek onda će se mladi ljudi osjećati dobro u državi koja funkcioniše, gdje se poštuju institucije i gdje će na kraju krajeva oni ostati.

TV1: Ako domaći političari uskoro ne riješe pitanje Mostara, hoće li to učiniti međunarodna zajednica?

INZKO: Ja sam spreman da intervenišem. Napisao sam i nadležnim pismo prošle godine da trebaju riješiti taj problem. Mislim da međunarodna zajednica u ovom trenutku još ne želi da intervenišemo u Mostaru. Možda ima i neki prečih pitanja, ali ako se s Mostarom ništa ne dogodi u dogledno vrijeme, siguran sam da će se ta klima promjeniti, pa će međunarodna zajednica biti sve spremnija da interveniše. Međutim, danas to još nije slučaj.

(Kliker.info-Vijesti)

//////////////////////////////////////////////////

PROPAO PLAN SRBIJE: Haški tribunal dostavio dokumentaciju o stanju Ratka Mladića

Tribunalov sekretarijat, u odgovoru na taj zahtjev, precizira da je, u februaru ove godine, cijeli Mladićev medicinski dosije od “četiri registratora” dostavio, u dvije kopije, optuženom i njegovim braniocima.

PROPAO PLAN SRBIJE: Haški tribunal dostavio dokumentaciju o stanju Ratka Mladića - 2

Haški tribunal saopštio je da je, nasuprot tvrdnjama odbrane Ratka Mladića, optuženom dostavio cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o Mladićevoj bolesti i liječenju kojem je podvrgnut u sudskom pritvoru i bolnicama u Haagu, prenosi Birn.

 

 

Krajem septembra ove godine, Mladićeva odbrana je uputila hitan zahtjev da joj se dostavi sveobuhvatan medicinski dosije o liječenju bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladićevi branioci i njegov sin Darko Mladić više puta su javno protestovali što im Tribunal ne dostavlja istoriju bolesti.

 

Tribunalov sekretarijat, u odgovoru na taj zahtjev, precizira da je, u februaru ove godine, cijeli Mladićev medicinski dosije od “četiri registratora” dostavio, u dvije kopije, optuženom i njegovim braniocima.

 

Prethodno je Mladić u januaru ove godine, zatražio cijelu dokumentaciju o liječenju u pritvoru Tribunala, kao i u bolnicama izvan pritvora, u dvije kopije namijenjene braniocima i njegovom sinu Darku Mladiću.

U maju je, kako navodi sekretarijat, sa Mladićem dogovoreno da mu se redovno dostavlja svaki novi medicinski dokument koji se dodaje u dosije.

 

Po sekretarijatu Tribunala, Mladićeva odbrana je “28. avgusta 2017. po prvi put zatražila snimke dijagnostičkih testova koji su obavili spoljni specijalisti” na skeneru, magnetnoj rezonanci, rendgenu ili dopleru.

 

“Traženi snimci su pribavljeni i dostavljeni Mladiću 26. septembra, dva dana pre nego što je odbrana podnijela zahtjev”, tvrdi sekretarijat Tribunala.

 

Po sekretarijatu, to je učinjeno iako Mladićeva odbrana nije precizirala koje snimke želi, kako bi Tribunal mogao da ih zatraži od bolnica u kojima su ispitivanja obavljena i koje poseduju snimke.

 

Uz Mladićevo odobrenje, uprava pritvora je od bolnica u kojima je liječen, uprkos tome, zatražila sve dijagnostičke snimke i dostavila ih optuženom.

 

Iz sekretarijata tvrde i da su, 20. septembra, zatražili sastanak sa Mladićevim braniocima kako bi razjasnili sve nejasnoće, ali da im nije odgovoreno.

 

Odbrana je nedavno tražila da Mladić bude pušten na privremenu slobodu u Rusiju, tvrdeći da je u Haagu liječen na neadekvatan način.

 

Raspravno vijeće taj zahtjev je odbilo, zaključujući da je Mladić u Haagu liječen na ispravan način i u skladu sa medicinskim standardima. Glavni razlog za odbijanje bilo je uvjerenje sudija da nije sigurno da bi se Mladić vratio sa privremene slobodu, uprkos garancijama ruskih vlasti, budući da je do hapšenja 16 godina bio u bjekstvu.

 

Branioci su, ovih dana, nagovijestili da će uskoro zatražiti da Mladić pušten na liječenje u Srbiju, budući da su od vlasti u Beogradu zatražili i dobili državnu garanciju za privremeno oslobađanje.

 

Mladić je prije hapšenja, krajem maja 2011. godine, preživio tri moždana udara, a od tada je nekoliko puta bio prebacivan u haašku bolnicu Bronovo na ispitivanja i lakše intervencije. U junu 2013. godine, Mladić se u sudnici zahvalio Tribunalu i njegovom medicinskom osoblju što su mu “spasili život” i “izvukli ga iz groba”.

Po odbrani, međutim, Mladićevo zdravstveno stanje stalno se pogoršava, a, usled rizika od novog moždanog udara ili infarkta, neophodno je bolničko liječenje.

 

Bivši komandant Vojske Republike Srpske, Mladić u pritvoru očekuje presudu po optužnici za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u šest opština imao razmjere genocida, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje za taoce pripadnika UNPROFOR-a.

 

Prema ranijim najavama zvaničnika Tribunala, prvostepena presuda će biti izrečena u novembru ove godine.

04.10.2017.

U BOSNU NIKO NIJE UNOSIO, TE NEMA PRAVO IZNOSITI

Enes Ratkušić : U Bosnu niko ništa nije unosio, te nema pravo ni iznositi


Oktobar 03. 2017.


Razmišljanje prof. dr. Senadina Lavića, izloženo nedavno na redovnom zasjedanju Asocijacije nezavisnih intelektualaca Kruga 99, prošlo je medijski skoro nezapaženo, iako je sama poruka sadržajno gledajući problem kojim bi se valjalo ozbiljnije pozabaviti.

Piše : Enes Ratkušič (Stav)

Umjesto aktuelnog etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda”, Lavić se zalaže za uvođenje koncepta ravnopravnosti građana na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Slično razmišljanje s Lavićem podijelio je i Slaven Kovačević, stručnjak za geopolitiku i evroatlantske integracije, koji je na istoj sesiji zaključio da je “konstitutivnost naroda predmet političkih manipulacija elita koje pokušavaju na potpuno pogrešan način determinirati sam pojam konstitutivnosti”, zaključujući da bi konstitutivni element trebao pripadati svim njenim građanima, a ne narodima.

Uistinu, konstitutivnost naroda, iako na prvi pogled to tako ne izgleda, problem je koji usložnjava ne samo traženja rješenja u pogledu pune ravnopravnosti naroda i građana BiH nego po samoj definiciji ugrožava osnovne postulate državnog suvereniteta i cjelovitosti zemlje. Lavić s pravom smatra da je “mir u Bosni” zasnovan na zadovoljavanju potreba Srbije i Hrvatske, a ne na unutrašnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda.

Konstitutivnost naroda, ne ulazeći u karakter samih namjera i političkih ciljeva zagovarača ovakve formule, nije pouzdan model traženja rješenja za vrlo složena pitanja ravnopravnosti u svim društvima, posebno multietničkom kakvo je bosanskohercegovačko. Taj princip pogotovo nije model koji garantira njenu cjelovitost. Zašto? Iz prostog razloga što Bosnu nisu konstituirali njeni narodi, nego je ona, kao država s milenijskim trajanjem, u današnjem političkom obliku konstituirala njih!

Da ne bi bilo zabune, biti konstitutivan znači sudjelovati u kreaciji nečega i automatizmom, na osnovu takve vrste učešća, ostvariti pravo na dio koji obimu i kvalitetu učešća pripada. Konstitutivnost u političkom smislu podrazumijeva da se u državu nešto unijelo te se na osnovu unosa polaže pravo i na iznošenje. To je pravilo važilo za bivšu Jugoslaviju jer je unos bio zagarantirana državnost svake njene federalne jedinice. U Bosnu, međutim, njena povijest zorno svjedoči, niko baš ništa nije unosio da bi stekao bilo kakvo pravo za iznošenje. Ta vrsta paralele naprosto je lišena svakog smisla.

Za razliku od Bošnjaka, koji su se u nacionalnom smislu odlučili poistovjetiti s državom, vraćajući nasilno im oduzeto ime, koji su pri tome lišeni “rezervne domovine”, bosanskohercegovački Srbi i Hrvati, u pogledu nacionalnog imena, rezultat su zbivanja u novijoj historiji. Nacionalna preimenovanja bosanskohercegovačkih pravoslavaca i katolika u Srbe i Hrvate predstavljala su prvi korak u vješto osmišljenim političkim programima Beograda i Zagreba, zasnovanim na ideologiji polaganja prava na tuđi teritorij.

Nacionalne prenominacije bile su, zapravo, osnova da se dijelovi bosanskohercegovačkog teritorija krenu tretirati srpskim i hrvatskim, što bi u konačnici vodilo njihovim pripajanjima tzv. maticama, odnosno susjednim državama koje ni pravno ni povijesno ni politički s tim prostorima nemaju ništa.

U tom smislu, konstitutivnost naroda, kao politički princip, nužno ne mora, ali zasigurno će, dok god takve ideologije budu žive, ohrabrivati tendenciju svojatanja teritorija koje bi se, prema takvim zamislima, u budućnosti imale pripojiti susjedima.

Susjedne države takve ambicije nikada nisu odveć sakrivale. Njihove namjere nije teško prepoznati s obzirom na to da su sintagme “svi Srbi u jednoj državi” ili “hrvatski prostor” snažno prisutne pa čak i odomaćene i normalizirane u političkom jeziku pojedinih srpskih, odnosno hrvatskih stranačkih prvaka, ne samo u vrijeme posljednje agresije na BiH već i danas.

Kako takva nastojanja, čak i u najnepodnošljivijim povijesnim situacijama, nisu nailazila na “prihvatljiv” odgovor Bošnjaka, posljednje se dvije decenije maksimalno, bez ijednog jedinog argumenta, stalno potencira i vrućom održava priča o njihovoj zainteresiranosti za podjelu, koja je u političkom miljeu čak i terminološki artikulirana kao “muslimanska BiH”, “fildžan‑država”, “Alijina džamahirija” itd.

Naravno, u cijeloj priči osporavati da među Bošnjacima nije bilo zainteresiranih za takvu soluciju bilo bi besmisleno. Kalkulanti su oduvijek marširali političkom scenom. No, istina je da ona nikada, dakle, ni u najtežim vremenima, ni u vrijeme najdirektnijih prijetnji istrjebljenjem i genocidom, među Bošnjacima nije nalazila na podršku.

////////////////////
///////////////////////////////////////////
Autor odgovara na pitanje

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49628100

Powered by Blogger.ba