Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

21.10.2017.

NEKADAŠNJA ZVIJEZDA HTV-a; KOJA JE ZAROBLJENE BORCE ARMIJE RBiH IZ MOSTARA ISPRATILA U SMRT, OSUĐENA NA GODINU DANA ZATVORA

Nekadašnja zvijezda HTV-a : Novinarka koja je zarobljene borce Armije RBiH iz Mostara ispratila u smrt, osuđena na godinu dana zatvora (Video)

Oktobar 20. 2017.



http://kliker.info/v2/wp-content/uploads/2017/10/vranica4.jpg

Bivši supružnici Vladimir Šelebaj i Dijana Čuljak u petak su na zagrebačkom Županijskom sudu proglašeni krivima za izvlačenje novca iz produkcijskih firmi Core media i Media spot, a kako su im nepravomoćno dosuđene djelomično uvjetne kazne, u zatvoru bi trebali provesti po godinu dana, javljaju hrvatski mediji.

Šelebaj je osuđen na djelomičnu uvjetnu kaznu od dvije godine i tri mjeseca zatvora, što znači da bi nakon godine dana zatvora ostatak trebao zamijeniti uvjetnom kaznom, uz rok kušnje od tri godine.

Njegova bivša supruga, javnosti poznata kao nekadašnja novinarka HTV-a, kažnjena je s dvije godine i pet mjeseci zatvora. I ona bi nakon godine dana zatvora trebala biti puštena na uvjetnu slobodu, a iza rešetaka više neće ići ako u tri godine ne ponovi krivično djelo.

Čuljak i Šelebaj, uz zatvorske kazne, moraju vratiti i novac pa je Šelebaju dosuđen povrat 4,5 miliona kuna, a Dijani Čuljak 1,6 miliona kuna.

Osim njih Vlado Bučan uvjetno je osuđen na godinu dana uz roku kušnje od tri godine te povratak 400.000 kuna. Igor Šumaković osuđen je na šest mjeseci zatvora koje su mu zamijenjene radom za opće dobro, dok je Tonček Mandić osuđen na osam mjeseci zatvora, također pretvorenih u društveno koristan rad.

Obrazlažući presudu sutkinja Jasna Galešić kazala je da je suđenje u ovom slučaju trajalo vrlo dugo, što je većim dijelom krivnja Državnog odvjetništva koje, po njenim riječima, tokom istrage nije provelo sve što su trebali.

Dodala je i da su blaže kazne dosuđenje jer okrivljenici ranije nisu kažnjavani, jer je dosta vremena prošlo od početka postupka te jer je oštećena privatna firma. No, za optužbe da su osim firme oštetili i državni budžet, nije bilo razloga za ublažavanjem kazne.

Bivši supružnici Šelebaj i Čuljak su prema optužnici još 2004. zaključili ugovor o tajnom društvu, a tužiteljstvo ih je isprva teretilo za štetu od čak dvadesetak miliona kuna. Optužnicu su u međuvremenu izmijenili i umanjili štetu jer su optuženici dio iznosa opravdali predočenom dokumentacijom.

U slučaju je, osim nepravomoćno osuđenih, bio optužen i Mario Cikač koji je nakon priznanja 2013. uvjetno osuđen na godinu i deset mjeseci zatvora s rokom kušnje od pet godina.

Čuljak, koja je s HRT-a otišla u sjeni prozivki za sukob interesa, posljednja je uključena u optužnicu u fenruaru 2013. a tužilaštvo ju je teretilo i za sprječavanje dokazivanja jer je od jednog svjedoka navodno tražila da svjedoči u njezinu korist, zbog čega je bila u istražnom zatvoru.

Predstavnici porodica zarobljenih i ubijenih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine iz komande Četvrtog korpusa Armije RBiH u mostarskoj zgradi ‘Vranica’ u maju 1993. godine najavili ranije su da će preko najviših instanci u BiH tražiti da se u Hrvatskoj ispita odgovornost bivše urednice i novinarke Hrvatske-radio televizije (HRT) Dijane Čuljak za ovaj zločin.

Zarobljavanje boraca Armije BiH iz ‘Vranice’, a koje su izveli pripadnici HVO-a, prikazano je u prilogu novinarke Dijane Čuljak u emisiji ‘Slikom na sliku’ HRT-a u maju 1993. godine, nakon čega im se bio izgubio svaki trag.

No, posmrtni ostaci deset od ukupno 13 nestalih pripadnika Armije RBiH, pronađeno je u maju 2007. godine na lokalitetu Rimski bunar u Goranacima, zapadno od Mostara prema Širokom Brijegu. Na dženazi kakvu Mostar nije zapamtio, dostojanstveno su ispraćeni u maj 2008. godine.

Bivši časnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Željko Džidić kojemu  se sudilo za ubistvo pripadnika Armije BiH iz zgrade Vranica počinjenog 1993. godine u Mostaru, pobjegao je u Hrvatsku još u oktobru 2010. godine. Zloupotrebljavajući dvojno državljanstvo, u Hrvatskoj se nalazi i danas.

(Kliker.info-INS)

////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////

RATKO MLADIĆ SE UNEREDIO NAKON HAPŠENJA: Vukčević otkrio: "Htio sam glavu da mu skinem zbog toga"

Kazao je i da se u Srebrenici "dogodio genocid i tačka".

- Ovi naši političari ne znaju šta je genocid. Kažu, nije bio genocid, ali je bio ratni zločin, samo najteži oblik. Pa i genocid je ratni zločin.

RATKO MLADIĆ SE UNEREDIO NAKON HAPŠENJA: Vukčević otkrio: 'Htio sam glavu da mu skinem zbog toga' - 3

 

Vladimir Vukčević je bio na čelu Tužilaštva za ratne zločine godinama, a sada je za nedeljnik Ekspres progovorio o detaljima svoje karijere i procesima u Haagu.

 

Na pitanje da brojke govore da su Srbi glavni krivci za rat, kazao je:

 

- Nisu Srbi, već ljudi koji dolaze iz Srbije. 

 

FOTO: MARINA LOPIČIĆ

  

Kazao je i da se u Srebrenici "dogodio genocid i tačka".

 

- Ovi naši političari ne znaju šta je genocid. Kažu, nije bio genocid, ali je bio ratni zločin, samo najteži oblik. Pa i genocid je ratni zločin.

 

FOTO: AP

 

Dotakao se i slučaja Ratka Mladića. Na pitanje novinara da li je tačna priča da se Mladić uneredio kada je došao u Tužilaštvo, kazao je:

 

- Ko vam je to rekao? Bruno Vekarić? Za to sam hteo glavu da mu skinem! To je degutantno! Naravno da nećete dobiti odgovor da li je to tačno!

 

O Gotovini i Oriću

 

Za Antu Gotovinu Vukčević kaže da je Hag napravio veliki propust. 

- Tu je ključno bilo što Hrvati nisu isporučili te topničke dnevnike, gde se videlo gde su artiljerci.

 

Kazao je da bi uvijek saznali gde je Orić bio, ali prekasno.

 

- Nikad ne znamo kada će on doći i kada je tamo - priča o pokušajima da se Naser Orić uhapsi.

20.10.2017.

JEZIVA PROŠLOST NENADA STEVANDIĆA, SVE O NJEGOVOJ SARADNJI SA ARKANOM, EĆIMOM I MILORADOM DODIKOM

EKSKLUZIVNO: Jeziva prošlost Nenada Stevandića, sve o njegovoj saradnji sa Arkanom, Ećimom, Dodikom...


Ovaj tekst otkriva istinu o najpoznatijem „papku“ Republike Srpske, Nenadu Stevandiću, sa kojom se neminovno moramo suočiti. Zamislite, višedecenijski vijerni poslušnik zločinačkih/izdajničkih/kriminalnih struktura dogurao je do mjesta potpredsjednika parlamenta. Doznajte i kako!


Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Nenad Stevandić


//////////////////////////////////////////////////////////////



Piše: Borislav Radovanović

 

Aktuelna rasprava o obnavljanju postupaka pred haškim „tribunalom“ protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića neminovno vodi ka punom razobličavanju istine o ratnozločinačkoj ulozi Nenada Stevandića. Kako navode Faktor.ba i Slobodna Bosna sudu je dostavljena dokumentacija o zločinima Ljubana Ećima i Nenada Stevandića, kakva bitno mijenja pravnu situaciju.

 

Podsjetiću kratko da sam u kontekstu oslobađajućih presuda Stanišiću i Simatoviću napisao kako je u pitanju još jedan dokaz antisrpske djelatnosti ovog suda. Tamo gdje je objektivno trebalo izreći doživotne robije uslijedilo je oslobađanje, šta u svojoj esenciji znači da organizovanom kriminalu, koji decenijama razara i srpski i sve druge južnoslavenske narode, treba obezbijediti „slobodu“ daljeg štetovanja.

 

Ovde ćemo ratno zločinaštvo ostaviti po strani i fokusirati se na kriminalno djelovanje i veze Nenada Stevandića, ali uz napomenu kako je sve to duboko prepleteno i povezano. Treba kratko istaći da je Nenad Stevandić i prije izbijanja ratnih sukoba svoju, po zločinaštvu i pljački poznatu, paravojno-terorističku jedinicu Srpske oslobodilačke snage (SOS) u potpunosti stvavio u funkciju Ljubana Ećima i njegovog kuma Željka Ražnjatovića Arkana, a kojima su opet direktni nadređeni bili Stanišić i Simatović.

 

I upravo njegova „ratna biografija“ je Nenada Stevandića godinama činila Dodikovim „trojanskim konjem“ u strukturama SDS-a. Nimalo slučajno je Stevandić bio jedini opozicionar prihvatljiv SNSD-u za mjesto predsjednika Odbora za bezbjednost Narodne skupštine. Znamo i da je Stevandić vršenje te funkcije zasnivao na „nečinjenju“.

 

No, ključni trenutak razobličavanja istine o političko-bezbjednosno-kriminalnoj sprezi kakava teško razara Republiku Srpsku, a tiče se dotičnog Stevandića, započinje u drugoj polovini 2005. godine. Pisao sam o tome kako su strane obavještajne službe mjesecima pratile grupaciju kojom su upravljali tadašnji direktor policije Dragomir Andan i Ljuban Ećim, te kako su izvještaj dostavili Tužilaštvu BiH, koje je čak započelo istragu.

 

Međutim, kako se kasnije ispostavilo, strani obavještajci su ovu grupaciju pogrešno percipirali kao mrežu podrške Radovanu Karadžiću. Ubrzo su svi akteri shvatili da to nema veze sa Karadžićem, nego da Milorad Dodik unutar bezbjednosnih struktura stvara mrežu saradnika zarad ponovnog preuzimanja vlasti.

 

Pošto su tadašnji centri moći Zapada svakako namjeravali Dodika ponovo pozicionirati „istraga“ je ekspresno okončana i sve ono šta se tada događalo je zataškano. Da je u pitanju Dodikova organizacija najbolje možemo utvrditi upoređivanjem spiska tadašnjih meta praćenja sa njihovim današnjim funkcijama.

 

Uz par izuzetaka 20-ak tada praćenih pripadnika policije danas vrše ključne funkcije u MUP RS. Isto tako znamo da Dragomir Andan ima savjetničku poziciju i jak uticaj unutar bezbjednosnog sistema Srpske. No, kako sam to davno problematizovao, uspostavljanje današnje strukture MUP RS činjeno je pod „dirigentskom palicom“ Ljubana Ećima.

 

Da bi shvatili ulogu i značaj Ljubana Ećima moramo znati da kriminalna organizacija Željka Ražnjatovića Arkana od rata do današnjeg dana djeluje u jedinstvenoj formi. Samo su se poslije Arkanove smrti kao kriminalni lideri pozicionirali njegovi kumovi, prvo Milorad Ulemek Legija (Zemunski klan“), a potom Ljuban Ećim („Bosanski klan“). Osim šefova u djelovanju ove kriminalne organizacije ništa nije mijenjano, pa uobzirivši i uticaj na bezbjednosne strukture Srbije i Srpske.

 

To što je Srbija nakon atentata na premijera Đinđića odlučila da razbije premoćne kriminalne strukture unutar svoje zemlje samo je rezultiralo da su se ključni akteri sve više okretali ka Republici Srpskoj. Tako 2005. godine dolazi do pomirenja Dodika i Ećima, nakon čega Ećim dolazi u priliku uspostavljanja kontrole nad policijskim i kriminalnim strukturama Srpske istovremeno.

 

Upravo to je rezultiralo jačanjem „Bosanskog klana“ unutar srpske etničke zajednice sa obe strane Drine. Međutim, Srbija je odlučila koliko-toliko sasjeći moć ove kriminalne organizacije, pa decembra 2007. godine Ećima i njegove najbliže saradnike hapse sa ogromnim količinama droge i novca.

 

Da bi izbjegao decenijsku robiju Ećim nudi pomoć u pronalaženju i hapšenju Radovana Karadžića. Nakon pola godine Karadžić je uhapšen, a Ećim dobija simboličnu zatvorsku kaznu, a potonje i njeno skraćivanje.

 

Danas znamo gdje je Karadžić završio, baš kao što znamo i da je Dodik ponovo preuzeo vlast. Poveznicu obe ove činjenice čini Ljuban Ećim. No, tu moramo znati da je za uspostavljanje vlasti ključno ostvariti kontrolu nad bezbjednosnim sistemom. Znao je to Dodik još iz iskustva od 1997. godine kada je sa današnjim „najboljim ministrom“ Draganom Lukačom izvršio državni udar.

 

Ljuban Ećim, sa svojim „uličnim operativcom“ Nenadom Stevandićem, jeste svojevremeno pomogao Karadžiću da kontroliše bezbjednosne strukture Srpske. Međutim, i Ećim i Stevandić su kasnije izdali Karadžića i priklonili se novom voždu Dodiku, kom su opet trebale njihove usluge zarad uspostavljanja kontrole nad policijom.

 

I, kako je prednje rečeno, tadašnji direktor policije Dragomir Andan je takođe „promijenio stranu“ i priklonio se Dodiku, zajedno sa par desetina svojih sljedbenika koji danas dominiraju našom policijom.

 

Elem, uticaj Ljubana Ećima će tek u perspektivi donijeti teške posljedice po bezbjednosni sistem Srpske. Tu moramo znati da je današnji dekan banjalučkog Fakulteta za bezbjednost „karijeru“ počeo kao doušnik. I to upravo kao cinkaroš zavrbovan od strane Ljubana Ećima, koji mu je dodijelio kodni naziv „Lepa Brena“. Takav spletkaroš i bivši „udbaški cinkaroš“ danas obrazuje buduće bezbjednosne kadrove. Strašno!

 

U daljem moram pojasniti kako ovde pišem u prvom licu obzirom da sam tokom spornih dešavanja bio jedan od najangažovanijih policijskih operativaca, te da gro pomenutih osoba i događanja lično znam. Već sredinom 2007. godine shvatio sam da su novopostavljeni Dodikovi policijski „kadrovi“ duboko involvirani u organizovani kriminal.

 

Sa grupicom istomišljenika započeo sam istraživanje niza teških zločina koji nedvosmisleno dokazuju spregu tih „Ećimovih učenika“ i organizovanog kriminala. I javnosti je manje-više poznato kako je brutalno sasječen taj pokušaj raskrinkavanja kriminalizacije u Dodikovoj policiji.

 

Danas imamo presuđene organizovane grupe pripadnika policije koje su prodavale narkotike ili pljačkale, pri čemu raspolažem neoborivim dokazima da smo kolege i ja takvim stvarima i osobama bavili se godinama prije negoli je to eskaliralo do mjere kakva se više nije mogla sakriti. Baš kao što raspolažem dokazima da je vrh MUP-a bio blagovremeno upoznat sa problemima sve izraženije kriminalizacije policije.

 

No, to nas vraća na Nenada Stevandića. Raspolažem i dokazom da sam davne 2011. godine obratio se tijelima zakonski nadležnim za kontrolu rada policije, šta uključuje i Odbor za bezbjednost Narodne skupštine.  

Tačno sam identifikovao krivične predmete čijom kontrolom se može utvrditi teška kriminalizacija pojedinih pripadnika policije, a šta je uobzirovalo desetine smrtnih stradanja građana i desetine miliona maraka šteta po građane i Srpsku. Nenad Stevandić, u svojstvu predsjednika Odbora za bezbjednost, mi je obećao da će se ta predstavka naći na narednoj sjednici. Obećao i slagao!

 

Po ustaljenoj navici izvršio sam određene provjere i doznao kako Stevandića godinama ucjenjuju vezano za ratne zločine i prednje pomenuta dešavanja, te da je u pitanju Dodikov „trojanac“ unutar SDS-u. Kasnije se i ispostavilo da je to tako.

 

Jedna dimenzija problema je to što je Mladen Bosić iz Brčkog i slabo poznaje banjalučke „ratne ujdurme“, pa je Stevandiću omogućio značajno napredovanje. No, drugu dimenziju čini činjenica da je Stevandić ozbiljnu politički karijeru ostvario tek po ponovnom Dodikovom pozicioniranju i uz njegovu nesebičnu pomoć.

 

Danas svi znamo ko je naš najpoznatiji „papak“ i pod čijim patronatom je oformio stranku, te dogurao do jedne od najviših funkcija Republike Srpske. Elem, znamo i koliko je kratko pamćenje naših građana, pa moramo kontinuirano podsjećati na „mračnu stranu“ ovog čovjeka (ako je to prikladan termin) zbog koje je dokazano spreman na izdaju, prevaru, lopovluk... pa sve do zločinaštva najgore vrste.

 

Znači, za kraj, da bi Republika Srpska opstala ili bitisala kao društvo mora se otrgnuti iz kandži organizovanog kriminala, zločinaštva i ratnog profiterstva, a to konkretno znači od osoba poput Ljubana Ećima i njegovih „proizvoda“ u vidu Stevandića, Ćeranića, Andana...

 

Ukoliko kao društvo dozvolimo da nam osobe poput vazda ucijenjenog Stevandića doguraju do potpredsjednika najvišeg zakonodavnog i političkog tijela, a čemu se nesrećni imamo nadati?

 

Ovde ne treba čekati „hašku pravdu“, koja je dokazano diskutabilna, nego moramo  od naših institucija tražiti da se pozabave ovakvima kako što je „doktor“ Nenad Stevandić. Dalekobilo da će se Milorad Dodik tek tako odreći ovog vijernog sluge, no zato moramo vršiti građanski pritisak i objelodanjivati istinu. Zato je ovaj tekst i napisan. 











20.10.2017.

SUSJEDI NA RUSKOM KANABETU O BiH

Susjedi na ruskom kanabetu o BiH




Informacija da je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom razgovarala između ostalog i o Bosni i Hercegovini otvorila je pitanja zašto BiH dozvoljava da susjedi, i Hrvatska i Srbija, govore u njeno ime, je li riječ o nastojanjima susjeda da se nametnu kao regionalni lideri, ili i dalje zastupaju politiku pretenzija na teritoriju BiH. Ili Bosna i Hercegovina ima toliko neučinkovitu vanjsku politiku da u njeno ime moraju govoriti drugi?

Iako je informacija o tome da je Bosna i Hercegovina bila tema sastanka hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina poprilično štura s obzirom na to da se sastanak odvijao "iza zatvorenih vrata" ipak je izazvala reakcije u bh. javnosti.

Premda je ambasador BiH u Moskvi Mustafa Mujezinović rekao da su takvi razgovori uobičajeni naročito kada je riječ o zemljama članicama Vijeća za provedbu mira mnogi sumnjaju u dobre namjere predsjednice susjedne zemlje koja BiH pokušava označiti opasnom.

Dugogodišnji visokopozicionirani političar i diplomata prof. dr. Hasan Muratović upozorava da su susjedi nebrojeno puta pokazali da nemaju dobre namjere u slučaju BiH:

''Od vremena Miloševića i Tuđmana i još mnogo ranije za hrvatske i srbijanske političare Bosna i Hercegovina je neriješeno hrvatsko-srpsko pitanje. Oni se oduvijek upliću i nastoje ostvariti svoje interese, a to bi bila u konačnici podjela Bosne i Hercegovine. I ovaj posljednji primjer da hrvatska predsjednica razgovara sa ruskim predsjednikom o BiH predstavlja uplitanje u unutrašnju politiku BiH."

Profesor dr. Sead Turčalo sa Fakulteta političkih nauka kaže da sumnja u iskrene namjere i podsjeća na istupe predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović o BiH u posljednjih nekoliko mjeseci:

''Nedavno smo imali aferu 'priluškivanje' gdje se nakon sastanka čelnih ljudi obavještajno sigurnosnih agencija dvije zemlje ispostavilo da uopšte nije bilo prisluškivanja. Zatim smo imali primjer gdje predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kroz jednu smišljenu i vrlo malignu priču o radikalizmu u Bosni i Hercegovini pokušala prikriti jačanje radikalne desnice u svojoj zemlji.''

Turčilo ocjenjuje da je po srijedi i nastojanje hrvatske predsjednice da tu zemlju predstavi kao regionalnog lidera.

''Poziciju koju je Hrvatska, uprkos činjenici da je članica EU i NATO-a, izgubila zbog unutrašnje politike koja već duže vrijeme nije u skladu sa vrijednostima ni EU ni NATO saveza. Takođe bih da podsjetim da je za kraj novembra zakazana presuda u predmetu 'Prlić i ostali' pred Haškim tribunalom, koja može Hrvatskoj dodatno nanijeti štetu po njen međunarodni ugled ukoliko u presudi bude navedeno da je Hrvatska učestvovala u stvaranju Herceg Bosne ili čak bila dio udruženog zločinačkog poduhvata protiv Bosne i Hercegovine", kaže.

No, profesor Muratović kaže da je za negativno predstavljanje BiH u svijetu 'kriva' i nedefinisana vanjska politika Bosne i Hercegovine.

''Problem bh. vanjske politike već dugo vremena je što ni s jednom državom na svijetu ne izgrađuje stalne političke i ekonomske odnose koji se permanentno održavaju i unaprjeđuju. Neophodno je da i naši političari počnu raditi na unaprijeđenju odnosa i sa zemljama EU i sa Rusijom, jer da smo mi izgradili bolje političke i ekonomske odnose sa Rusijom ne bi bilo potrebe da neko sa predsjednikom Rusije govori o BiH u naše ime'', zaključuje.

Muratović smatra da bi Predsjedništvo BiH moralo preciznije definirat vanjsku politiku i predano raditi na tome da poboljša i imidž BiH i odnose sa drugim zemljama, prvenstveno liderima EU, a potom i svim drugim koji BiH mogu donijeti boljitak.


20.10.2017.

PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ: REZOLUCIJA O VOJNOJ NEUTRALNOSTI ENTITETA RS-a ANTIDEJTONSKA

Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antidejtonska



Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antiustavna

Zvizdić: Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS antiustavna

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Denis Zvizdić, rekao je kako izmjene i dopune seta zakona o uvođenju akciza ne mogu biti usvojene dok se ne odredi na koje će se načine prikupljeni novac trošiti. Rezoluciju o vojnoj neutralnosti RS, koji je usvojila Narodna Skupština ovog entiteta, smatra antiustavnom i antidejtonskom.

RSE: Vijeće ministara BiH još jednom je izostavilo razmatranje izmjena i dopuna seta zakona koji se odnose na uvođenje namjenskih akciza za izgradnju auto-puteva. Zbog čega se ponovo odgađa ispunjavanje uslova iz Pisma namjere za nastavak aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom?

Zvizdić: Što se tiče mene osobno, a i većine članova Vijeća ministara, mi smo zaista iskreno i snažno opredijeljeni da se usvoje izmjene i dopune Zakona o akcizama, kao bitan uvjet i prethodna mjera koja je vezana za aranžman sa MMF-om, ali za Bosnu i Hercegovinu još važnije, kao bitan instrument koji bi omogućio nove investicije u izuzetno važnoj, razvojnoj oblasti za Bosnu i Hercegovinu – cestogradnji.

Bez kvalitetne infrastrukture ne možemo govoriti o dinamiziranom, uspješnom i efikasnom ekonomskom razvoju BiH. Zato smo svi snažno usmjereni ka potrebi da se usvoje akcize. A to, naravno, podrazumijeva i neke stručne i ozbiljne preduvjete koje moramo ispuniti.

Bez kvalitetne infrastrukture ništa od uspješnog razvoja BiH: Zvizdić
Bez kvalitetne infrastrukture ništa od uspješnog razvoja BiH: Zvizdić

Jedan od njih je da novi zakon donese jasno i precizno definisanu namjenu sredstava i povećan nivo transparentnosti prikupljanja i raspodjele tih sredstava. I to je ono što očekuje i Vijeće ministara, a što nismo dobili kroz izmjene i dopune, odnosno tekst Zakona koji je od strane Upravog odbora Uprave za indirektno oporezivanje upućen ka Vijeću ministara.

RSE: Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o vojnoj neutralnosti Republike Srpske?

Zvizdić: Prije svega, vrlo kratko: s obzirom na to da je riječ o isključivoj nadležnosti državnih institucija, mislim da takva rezolucija ne može imati bilo kakvo pravno dejstvo ili prouzročiti bilo kakve pravne posljedice, ali, konkretno, Vijeće ministara je od strane entitetskih nivoa vlasti, posebno Republike Srpske, vrlo često bilo optuživano da se preuzimaju nadležnosti entiteta, što, naravno, nije istina i nikada nije prezentirana bilo kakva činjenica ili dokaz koji bi išao u prilog toj tvrdnji.

A sada mi to možemo isto kazati – da entitet nastoji preuzeti isključive ustavne nadležnosti Bosne i Hercegovine. Ali, evo, očekujem da o tome svoj stav jasno kažu svi politički akteri u BiH, a svakako i naši susjedi, koji uvijek rado pričaju o tome da treba poštovati Dejtonski sporazum. Ovo je klasično antidejtonsko djelovanje.

Projekt Pelješkog mosta
Projekt Pelješkog mosta

RSE: Hrvatski premijer Andrej Plenković pisao je Vama, ali i predsjedniku Evropske komisije, kako je izgradnja Pelješkog mosta trajno rješenje hrvatskog i evropskog teritorijalnog diskontinuiteta kod Neumskog koridora pri čemu će legitimni interesi Bosne i Hercegovine ostati netaknuti. Ovo pitanje aktualno je od 2005. godine. Šta je, u konačnici, sporno za BiH kada je u pitanju izgradnja Pelješkog mosta?

Zvizdić: Riječ je o dva prava – Hrvatska traži svoje pravo da poveže teritoriju, mi tražimo svoje pravo u skladu sa međunarodnim standardima, da povežemo našu teritoriju sa otvorenim morem. Mislim da je i ovo pismo gospodina Plenkovića u pravcu, ili na istom fonu kao i pismo koje sam ja poslao gospodinu Plenkoviću, a to je da na bazi struke, na bazi međunarodnih standarda, međunarodnog prava, dobrosusjedskih odnosa, riješimo paralelno ta dva pitanja, s tim da ja predlažem ovaj put to zaista bude uz podršku i pomoć, ili monitoring predstavnika Evropske komisije.

To bi dalo pune garancije da izađemo iz tog trenutno začaranog kruga slanja pisama, a da se usmjerimo ka konkretnoj realizaciji tih projekata ili tih naših namjera ili intencija, ali koje bi uistinu bile bazirane na stručnim argumentima







20.10.2017.

PROF.DR. SLAVO KUKIĆ : "SVE ŠTO DRAGAN ČOVIĆ RADI JE REZULTAT DOGOVORA NJEGA I MILORADA DODIKA"

Profesor Kukić ponavlja : “Sve što Čović radi je rezultat dogovora njega i Dodika”

Oktobar 20. 2017.


Gost Novog dana bio je univerzitetski profesor Slavo Kukić s kojim smo razgovarali o Izbornom zakonu, članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću ali i tome da li je moguća njegova kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.Kukić je jedne prilike napisao kako Čović vedri i oblači bh. nebom, što je za N1 i ponovio.

Image result for karikature dragana covica i milorada dodika
Image result for karikature dragana covica i milorada dodika


Image result for karikature dragana covica i milorada dodika

On je dosta umiješan u to, barem što se tiče vremena nakon izbora 2014. Ako gledate ključne pozicije ko posjeduje resore finansija – posjeduje on, ko kormilari pravosuđem – korimilari on, na federalnoj i državnoj razini. On može ucjenjivati preko glavnih poluga zahvaljujući gluposti onih s kojima je razgovarao“, naglasio je.

Komentarisao je i izbore u BiH 2018. godine, odnosno o vremenu nakon izbora i da li će doći do promjena.

Bojim se da su u ovom vremenu etnonacionalisti pripremili sve radnje kako bi čitav posao nakon izbora 2018. završili i bojim se da BiH ne očekuju lijepi dani u tom slučaju. Ne dogodi li se promjena na političkoj karti BiH u smislu stranačkih utjecaja i partijskih filozofija, neće biti dobro“, naveo je Kukić u Novom danu.

Ta promjena se može dogoditi ali i ne mora. Zadnjih godina često ponavljam istu tezu a to je da je to objektivno i može se dogoditi. Sva istraživanja pokazuju da je odnos entonacionalista i građanskog bloka fifty/fifty na području Federacije. Stranke ljevice moraju biti glavni inicijatori svegrađanskog okupljanja jer je to stvar opstanka ove zemlje. Svaki put kad sam u kontaktu s liderima političke ljevice, ponavljam im to, a sad hoće li to prihvatiti ili ne, ili će kalkulirati ‘gdje smo tu mi’ ostaje da se vidi. Odgovornost će moći snositi i oni ukoliko se to dogodi“, dodao je.

Upitali smo ga da prokomentariše zašto Čović u svemu ostaje neutralan, te je kazao: “Najgore što se može dogoditi jeste ako društvom upravljaju ljudi koji su u sebi spojili i relativno visoko obrazovanje i još višu razinu pokvarenosti. Ono što je kod Čovića karakteristično je užasno licemjerstvo. On koristi vokabular o evropskoj budućnosti a zadržava status quo. Sve što radi je zapravo rezultat dogovora njega i Milorada Dodika – da li u Mostaru, ili u Banjaluci, i ako pokušate praviti retrospektivu nakon njihovih razgovora, onda je sasvim izvjesno da sve to što radi je upravo plod tog dogovora. On apsolutno šuti jer je to dogovor da će Dodik talasati“.

Dio tog dogovora je ‘ti imaš prostor RS i tamo si apsolutni vladar i ja se neću miješati, a ja imam ovaj moj prostor koji i imam i ti mi se ne miješaj’ i između njih je postignut apsolutni konsenzus“, dodao je profesor Kukić za N1.

Naveo je i kako Dodiku i Čoviću nije stalo ni do čega osim da zadrže status quo.

Njima je bitno ili status quo ili da još više talasaju i da na taj način onemoguće početak funkcioniranja pravne države jer kad počne da funkcionira pravna država, završiće tamo gdje završavaju svi u svijetu. Prema tome njima je do njih a narod je samo paravan“, naglasio je.

Govorio je i o Izbornom zakonu te rekao: “Otkad je HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona objavljen, ponavljam istu priču. Imamo diskrimaciju ljudi po etničkom pripadanju i to je jedna dimenzija. Ovim prijedlogom ta diskriminacija koja ionako postoji se još više zaoštrava. Po ovom prijedlogu svi su žrtvovani i Bošnjaci i Hrvati i sada se samo dodatno zaoštrava ta diskrimnacija“.

Na pitanje da li će se on kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kako je jedne prilike izjavio, je rekao da je to kazao malo u šali, a malo i ozbiljno. Naveo je kako politika nije njegov život i da se njom bavi kao analitičar, kao profesor, te da smatra da je zadaća intelektualca da se bavi politikom. Naglasio je i ako bi bio postignut građanski konsenzus da od te paradigme ne bi pobjegao.

(Kliker.info-N1)

//////////////////////////////////////

Intervjui

Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan

20.10.2017.

FRANTIŠEK ŠISTEK: BALKANSKI ISLAM NIJE STRANA RELIGIJA

Šistek: Balkanski islam nije strana religija



František Šistek (lijevo) i Drago Roksandić sa zagrebačkog Sveučilišta na konferenciji u Pragu

František Šistek  na konferenciji u Pragu

Istraživač Instituta za istoriju Češke akademije nauka i predavač balkanistike na Karlovom Univerzitetu u Pragu František Šistek kaže da je islamofobija, koja je izražena posljednjih godina u češkom društvu, počela još krajem 90-ih sa dolaskom izbjeglica sa Kosova, da bi ojačala nakon 11. septembra 2001. godine, a potom ušla u dramatičnu fazu sa izbjegličkom krizom 2015. i 2016.

U Pragu je početkom oktobra organizovan naučni skup o percepciji balkanskih muslimana u Centalnoj Evropi na kojem su učestvovali stručnjaci sa Balkana, ali i evropskih univerziteta.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Šistek objašnjava zašto je islam za Čehe gotovo fantomska religija, kako se percepcija o muslimanima vremenom mijenjala, zašto su po izbijanju rata 90-ih Česi širom otvorili vrata za bosanske izbjeglice, da bi 2017. godine na izbornim plakatima uz lica nasmijanih političara pisalo "ne islamu, ne teroristima".

RSE: U Pragu je početkom oktobra održana konferencija "Centralna Evropa i balkanski muslimani: Odnosi i prikazivanje". Organizator ste konferencije u ime Instituta za istoriju Češke akademije nauka. Šta je bio opredjeljujući faktor za odabir ove teme?

Šistek: Nekoliko je faktora. Prvo, već neko vrijeme se bavim slikama, prezentacijama i stereotipima Balkana, u okviru toga naravno i slikama muslimana i htio sam da idem dalje. Osim toga, imam kolegu Ladislava Latkya takođe iz Instituta za istoriju i on se bavi istorijom Bosne i Hercegovine i odnosima sa BiH. Tako da smo na naučnom nivou htjeli to da nastavimo.

Stoga smo okupili naučnike iz više zemlja Srednje Evrope i sa prostora Balkana, uglavnom bivše Jugoslavije. Razgovarali smo o odnosima Srednje Evrope sa balkanskim muslimanima i prezentacijama balkanskih muslimana, tamo negdje od osmansko-habzburških ratova, preko XIX vijeka, okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, preko XX vijeka, sve do danas.

To je, možda, mnogo ambiciozno, ali činilo nam se da baš u ovom vremenu i trebamo ambiciozne i velike ideje.

RSE: Može li se napraviti poređenje ovog današnjeg i tog vremena? Kako Vam ta slika izgleda?

Šistek: Ima sličnosti, ali i velikih razlika. Na konferenciji je jedan veliki blok bio posvećen Bosni i Herecegovini i Sandžaku u vrijeme habzburške uprave, a drugi veliki blok je bio posvećen periodu nakon 1989. odnosno današnjim vremenima. Naravno u XIX vijeku je na ovom prostoru postojala relativno jaka Habzburška carevina i sve je bilo jednostvanije na prostoru Balkana.

Sada imamo više i posthabzburških i postsocijalističkih država i sve je to drugačije. I iako imamo veze i internet – manje se poznajemo. Ljudi su mnogo izolirani u ovim manjim nacionalnim državama i slabo se poznaju.

"Veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju."
"Veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju."

I baš je ova konferencija pokazala da ne bi trebalo da živimo u mitovima, bilo negativnim bilo pozitivnim. Uzmimo primjer okupacije BiH od strane Habzburške carevine na koju se gleda pomalo retrospektivno, šta su sve izgradili kada su došli. Možete li da zamislite Sarajevo bez ovih zgrada iz tog perioda?

Međutim, mi smo na konferenciji govorili i o tome da je sama okupacija 1878. godine bila krvava, da je to bila okupacija sa teškim borbama, stanovništvo se snažno opiralo u početku. Ali i tada je bilo nekih tolerantnih opservacija, poziva na toleranciju, ali i rigidnih i islamofobičnih ideja.

RSE: Naglašavate da je potrebno baviti se ovim temama sa stručnog stanovišta da bi se stereotipi i predrasude razbile. Zašto se, posebno u ovim vremenima, baš na taj način ove teme ne obrađuju, nego se o njima govori sa sasvim drugačijeg stanovišta?

Šistek: To je, naravno, složeno pitanje. Jedan dio društva nema vremena ili želje da čita debele knjige ili prosto ne želi sa tim da se bavi. Na kraju, nisu svi obrazovani i tolerantni. Sada se jednostavno isplati instrumentalizacija, poput "svi muslimani su teroristi", "zašto praviti razliku to je suviše teško, svi su isti".

To je, jednostavno, privlačno za ljude, da ne moraju da razmišljaju, to je baš onaj pravi stereotip, nešto kratko, neka mala ali jaka predstava koja ne mora odgovarati istini, ali se lako ponavlja i širi.

RSE: Ko je, prema Vašem mišljenju, najodgovorniji za širenje takvih stereotipa danas?

Šistek: Neću da imenujem pojedince iako bi mogli i to da probamo.Ukoliko bih govorio samo o Češkoj, koju ipak najbolje poznajem, kada uporedimo ovu situaciju sa 90-im godinama prošlog vijeka, onda mogu reći da je ipak tada postojalo i manje političkih snaga i manje medija koji bi iskorištavali i iskrivljavali ove teme i stvarali slike koje danas imamo, sliku o muslimanima uopšte, ali, naravno, i sliku o muslimanima sa Balkana, koji su ipak nešto manje poznati opštoj javnosti iako su nam oni najbliži geografski.

RSE: Kako biste ocijenili odnos Češke Republike danas prema muslimanima naravno, u svjetlu izbjegličke krize?

Šistek: Kao prvo treba istaknuti činjenicu da u Češkoj muslimana praktično nema, odnosno ima, nemamo na primjer, neke kvartove sa posebno izraženim brojem ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Zato je islam pomalo fantomski sa gledišta nekog stanovnika Češke, možda ne Praga, ali nekog manjeg gradića ili sela.

Jednostavno, većina Čeha nije nikada bila u kontaktu sa muslimanima, njima je to nešto strano i Češka je etnički dosta homogena zemlja, a nakon Drugog svjetskog rata bila je dugo i zatvorena pa to još traje. Znači islam i muslimani postoje ne televiziji i na internetu, ali teško da će ih sresti tipičan Čeh u svom selu ili gradu.

Miloša Zemana ne treba shvatati preozbiljno.

RSE: Kako onda objašnjavate činjenicu da se u ovoj izbornoj kampanji u Češkoj na plakatima kao jedan od argumenata koristi, odnosno doslovice piše "ne islamu, ne teroristima"?

Šistek: Da, zato što je već nekoliko godina stvarana ovakva atmosfera, a to je u stvari počelo mnogo ranije, iako to nije bilo možda toliko primijetno, počelo je već nakon 11. septembra 2001. i tadašnje takozvane borbe protiv terorizma. Onda je sve dodatno pojačala izbjeglička kriza 2015. i 2016. godine.

Znači, ovo društvo već relativno veliki broj godina intenzivno dobija različite slike iz islamskog svijeta koje su uglavnom negativne.Iz više razloga.

"Ne islamu, ne teroristima" na predizbornom plakatu, Prag
"Ne islamu, ne teroristima" na predizbornom plakatu, Prag

RSE: Ali interesantno je da je u vrijeme krvavog raspada bivše Jugoslavije, Češka primila veći broj izbjeglica, zapravo najviše izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Bosanski muslimani su među njima bili najugroženija zajednica i prema njima su imali potpuno drugačiji odnos nego što danas imaju prema izbjeglicama.

Šistek: Da, pazite, u to vrijeme je zaista bilo najviše izbjeglica iz BiH i među njima najveći broj Bošnjaka, iako je naravno bilo i pripadnika drugih nacija, ali oni su ipak bili tretirani prije svega kao Jugosloveni. Postojala je ona ljubav prema Jugoslaviji, simpatija koja je postojala decenijama. Ljudima je bilo žao što se Jugoslavija raspala, nijesu to shvatali, a nijesu puno ni shvatali razlike ko je Hrvat, Srbin, Bošnjak. Oni su jednostvno bili tretirani kao nesrećni ljudi koje je zadesila loša sudbina i bili su primljeni sa dozom simpatija ili makar neutralno.

Iz našeg ugla bi danas bilo dovoljno da su neutralni kao što su bili u to vrijeme. Ali taj odnos prema izbeglicama se promijenio već 1999. godine, kada su nam, iako u manjem broju, došle izbjeglice sa Kosova, uglavnom Albanci i uglavnom islamske vjeroispovijesti i već tada je ona negativna perspektiva bila prisutnija.

Kao prvo, oni nijesu bili Sloveni za razliku od Bošnjaka, a kao drugo, već je bio počeo jačati taj neki anti-islamski diskurs. Ali sada je, što se tiče muslimana sa Bliskog istoka, situacija i dramatičnija.

[RSE/Fotogalerija, juni 2017.]

RSE: Kako se danas gleda, ne samo u Češkoj nego u čitavom ovom dijelu Evrope, na balkanske muslimane? Da li jednako kao i na muslimane sa Bliskog istoka?

Šistek: Na žalost, veći broj ljudi u Češkoj nije svjestan činjenice da postoje balkanski muslimani i da se muslimani generalno razlikuju. Iako eksperti neprekino upozoravaju da je islam jedna velika religija i da ima velikih razlika između Indonezije i Maroka, Bosne i Hercegovine i Turske i tako redom. Ali taj današnji diskurs o islamu je, rekao bih globaliziran, jer se na islam gleda kao na jednu monolitnu pojavu i na muslimane koji su uvijek i svugdje isti bez obzira odakle dolaze.

Naravno, ima mnogo ljudi koji su putovali po Balkanu i koji imaju lična iskustva i to je, nadam se, jedna značajna manjina obrazovanih ljudi koji znaju razlike i znaju da su balkanski muslimani vrlo bliski nama i da islam kakav postoji na Balkanu nije strana religija.

RSE: Kao balkanist, sigurna sam da pratite i aktuelna dešavanja na Balkanu. Znate sigurnuo za ovu nedavnu kampanju koja je krenula od nekih hrvatskih zvaničnika, čak i sa najviših adresa. Naprimjer, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je ostala pri tvrdnji o hiljadama radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini, čak i kad su službe sigurnosti njene zemlje rekle da nijesu tako mislile, a u ocjeni joj se pridružio i Vaš predsjednik Miloš Zeman.

Šistek: Kao prvo, Miloša Zemana ne treba shvatati preozbiljno. A sada odgovor na pitanje u vezi sa današnjom Hrvatskom. Naravno, tamo postoji jedna radikalizacija. Hrvatska je danas više nacionalistička nego što je bila prije nekih deset godina. Ali mislim da ovi pokušaji da se upozori na to da je Bosna i Hercegovina neko moguće leglo radikala i islamista, nije ništa novo. To je ista priča koju su koristili pojedini srpski nacionalisti 90-ih godina.

To je pokušaj da se iskoristi neka globalna priča i da se lokalizira u službi borbe dva nacionalizma, u ovom slučaju hrvatskog i bošnjačkog koji su pojačani. Uz to odnosi Hrvata i Bošnjaka nijesu najbolji posljednjih godina ni na nivou Bosne i Hercegovine.

Kad god mogu iskoristiti strah od radikalizma, oni to čine da bi pojačali svoje pozicije. Međutim, sve je to već viđeno 90-ih godina.

RSE: Dakle, mislite da to, i pored globalnih trendova i globalnog širenja islamofobije i anti-islamskog raspoloženja, nije toliko opasno?

Šistek: To samo jedan politički folklor koji ne treba shvatati preozbiljno.

RSE: Kao ni gospodina Zemana?

Šistek: Da!

20.10.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI?

KO SMO MI BOŠNJACI?


Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”




















20.10.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: TRAMPOV IZGUBLJENI 'RAT S MEDIJIMA'

Kurspahić: Trampov izgubljeni 'rat s medijima'





(Komentar*)

Otkako je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) prvoga dana na poslu u posjeti američkoj obavještajnoj agenciji (CIA) rekao kako je „u trajućem ratu sa štampom“ i kako su novinari „među najnepoštenijim ljudima na planeti“ gotovo svakodnevno – u javnim nastupima ili u objavama putem svog Twitter računa – nastavlja da vodi taj svoj rat s medijima.

Naziva novinare „neprijateljima američkog naroda“; na konferencijama za štampu predstavnike medijskih kuća čije izvještavanje ne voli podrugljivo naziva „lažnim medijima“ koji šire „lažne vijesti“; optužuje novinare da su „lažovi“ i „bolesni ljudi“ koji „nastoje da ukradu našu istoriju i naše nasljeđe“ uz zaključak: „Ja zaista mislim da oni ne vole našu zemlju, ja zaista vjerujem u to“; prijeti da će aktivirati sudsko gonjenje za klevetu i čak „oduzimanje licenci“ televizijskim kućama čije izvještavanje ne voli.

Sve to u zemlji Prvog amandmana koji u najvišem pravnom aktu kaže: „Kongres neće donositi zakone o uvođenju neke religije ili zabrani slobodnog ispovijedanja; ili ograničavanju slobode govora ili štampe; ili prava građana na slobodno okupljanje i podnošenje zahtjeva vladi za ispravljanje nepravdi“.

Ovdje poštovanom čitaocu dugujem priznanje kako u vezi s tim napadima predsjednika na američke medije imam i sasvim lični, iskustveni razlog dubokog neslaganja.

Ranih osamdesetih, 1981.-85, bio sam stalni dopisnik Oslobođenja iz Njujorka pokrivajući i Sjedinjene Države i Ujedinjene nacije.

Osim nastojanja da taj elitni posao dopisnika obavim na najbolji način, u čemu su najveća profesionalna zadovoljstva bili intervjui sa tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reganom (Reagan) i generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Havierom Peresom de Kueljarom (Javier Peres de Cuellar), te četiri godine u Njujorku doživio sam i kao jedinstvenu priliku za specijalizaciju u novinarskom poslu kojem sam se posvetio.

Dolazeći iz zemlje jednopartijskog državnog uređenja, sa nesumnjivo manje ograničenja nego u zemljama sovjetskog bloka ali i daleko od medijskih sloboda garantovanih Prvim amandmanom, doživljavao sam kasno večernje čitanje sutrašnjeg Njujork tajmsa (The New York Times) i gledanje televizijskih analitičkih i dijaloških programa i kao svojevrsnu školu novinarstva.

Inspirativno je bilo nastojanje da se najvruće teme dana osvijetle iz što više relevantnih uglova; da se čuju – i javnosti ponude – mišljenja najkompetentnijih javnih ličnosti, uključujući i autore knjiga o tim temama i bivše i sadašnje diplomate; analize u najširem spektru pogleda od krajnje „lijevih“ do krajnje „desnih“; sučeljavanja pred kamerama ličnosti suprotstavljenih viđenja događaja dana.

Bilo je, recimo, poučno gledati kako u redovnoj polusatnoj emisiji pred ponoć (Nightline) televizijske mreže ABC daju riječ čak i otvorenom sovjetskom propagandisti koji – na pitanje šta bi preporučio Amerikancima u slučaju izbijanja nuklearnog sukoba – kaže: „Krenite prema groblju ali polako, da se ne stvara panika“.

Twitter rat s medijima: Donald Trump
Twitter rat s medijima: Donald Trump

Iskustvo s američkim medijima ranih osamdesetih potaklo me da nakon povratka u Sarajevo tražim priliku da postanem urednik lista čiji sam dopisnik bio od prvog razreda gimnazije u Sanskom Mostu. Sve što smo dobro uradili i prije rata, kad smo u anketi Slobodne Dalmacije bili proglašeni za List godine u Jugoslaviji 1989, i posebno tokom rata kad smo dobili neka od najvećih priznanja u svjetskom novinarstvu, nosilo je pečat te njujorške inspiracije i naravno talenta i lične žrtve desetina onih s kojima sam tih godina radio.

Medijska slika u Bosni i Hercegovini, pa i na Balkanu, od tada se prilično zamutila. Raniju jednopartijsku kontrolu nad medijima zamijenilo je privatno vlasništvo u kojem, sa rijetkim časnim izuzecima, mediji služe za bestidnu promociju političkih i poslovnih interesa vlasnika, uz minimalna ulaganja u informativnost medija. Može li drugačije?

Moralo bi ako bi se društveno podrazumijevalo i očekivalo da mediji budu u službi javnosti kako je to nakon što je 1933. godine kupio tada bankrotirani Vašington Post (The Washington Post) na javnoj aukciji rekao Judžin Mejers (Eugene Meyers): „Odgovornost lista je prema svojim čitaocima i javnosti uopšte a ne prema privatnim interesima svojih vlasnika. U traženju istine, list treba da bude spreman na vlastite materijalne žrtve ako je to potrebno za javno dobro. List ne smije biti saveznik bilo kakvih specijalnih interesa već treba da bude fer i slobodan i svoj u pogledu na javne poslove i javne ličnosti“.

Nakon što je decenijama Vašinton Post vodila njegova kći Ketrin Grem (Katherine Graham) a zatim njen sin Donald, od 2013. vlasnik lista postao je najbogatiji čovjek na svijetu – vlasnik Amazona – Džef Bezos (Jeff Bezos) i on nastavlja da vodi list u istom duhu potpune posvećenosti javnom interesu.

Jedan primjer: upornost u provjeri činjenica u vezi s izjavama američkog predsjednika. Vašington post je, u izvještaju 10. oktobra objavio da je do tog dana – 264. dana na dužnosti – Tramp iznio 1.318 neistinitih tvrdnji, pet dnevno, i ne vidi se kako bi njegov „rat s medijima“ mogao promijeniti posvećenost američkih vodećih medija javnom interesu.

20.10.2017.

POGLEDAJTE LUKSUZ U KOJEM SU UŽIVALI TODORIĆI

IMAT ĆE ZA ČIME ŽALITI: Pogledajte luksuz u kojem su uživali Todorići

Hrvatski reporteri zavirili su u raskošnu vilu Kulmerovi dvori u kojoj je posljednjih desetak godina uživala porodica posrnulog hrvatskog poduzetnika Ivice Todorića.

IMAT ĆE ZA ČIME ŽALITI:  Pogledajte luksuz u kojem su uživali Todorići

Godinama je porodica Todorić pomno čuvala od oka javnosti kako su uredili svoj dom. Novinare su pustili samo kada još uređenje nije bilo gotovo.

 

Fotografije jasno svjedoče o luksuzu. Ivica Todorić opsesivno je želio nadmašiti Tita. Svojedobno je doveo dvojicu stručnjaka za genetiku, jednog iz Australije drugog iz Mađarske, kako bi mu ukrižali jelena lopatara većeg od onoga kojeg je svojedobno odstrijelio Josip Broz Tito. Nije poznato je li u tome uspio, ali u luksuzu jest...

 

Jer, kako pokazuju fotografije na koje se poziva DORH, Kulmerovi dvori su najluksuznija hrvatska rezidencija svih vremena. Umjetničke reljefe - čini se Meštrovićev rad, smjestio je u kupaonicu! Biblioteke u kojima su knjige kupovane na metre (čine se netaknute), skupa pića i kupaonica iz "Hiljadu i jedne noći" (uočljivi su ručnici sa monogramom I.T.), mramor, skupo drvo i druga obilježja "ima se - može se" životnog stila, vide se na svakom kvadratnom centimetru. Čak i wc školjka podsjeća na zmijsku kožu!.Kuhinja je specifična u obliku potkove i nastavlja se na trpezariju.

 

Luksuzno uređenje Kulmerovih dvora plaćao je Agrokor, koji je davao pozajmice švicarskoj tvrtki Agrokor AG, navodno za financiranje nabavke roba i plaćanje, ali je i taj račun služio kao kasica-prasica za Todorića.

 

Istražitelji smatraju da je time Todorić podigao i plaćao privatne troškove s tog računa u visini barem 64,5 miliona kuna. S računa švicarskog Agrokora plaćan je i dio hiperluksuznog uređenja Kulmerovih dvora, koje je povjereno britanskom stručnjaku Stephenu Ryanu i francuskom Attelieru Saint Jacques.

 

Plaćani su artikli koji su naručivani za privatnu rezidenciju. Ryan se pohvalio na svojim stranicama kako izgleda unutrašnjost jedinog dvorca u Hrvatskoj kojeg je uređivao. A i na svojim profilima na Facebooku i Twitteru objavio je fotografije unutrašnjosti. Ryan je potvrdio da je u Hrvatskoj radio interijer samo za jedan dvorac, ali nije otkrio vlasnika iako je više nego očito za koga je odradio posao, a to dokazuju i plaćeni računi koje je našao DORH. 

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt

 

alt


Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/da-ti-pamet-stane-pogledajte-svu-raskos-todoricevog-dvorca-544803 - 24sata.hr


















20.10.2017.

OTVORENA OPSTRUKCIJA BH POLITIČARA PO PITANJU PRISTUPANJA EU

Otvorena opstrukcija bh političara po pitanju pristupanja EU

Edin Osmančević

Autor 18.10.2017. 


Otvorena opstrukcija bh političara po pitanju pristupanja EU
Foto: Oslobođenje

/////////////////////

Građani BiH moraju jednom postaviti pitanje odgovornosti i tražiti odgovor na ova pitanja. Puno je vremena prošlo i mnogim generacijama je uskraćeno pravo na budućnost.

Još jednom nam je Vijeće Evrope poslalo više nego jasnu poruku u kojoj Bosna i Hercegovina može u Evropu samo kao građanska država jednakopravnih i to na svakom pedlju njene teritorije. Naravno, predsjedavajući Predsjedništva, Dragan Čović nije se ni udostojio da prokomentira ovaj poziv Vijeća Evrope. Nije to uradio niti Izetbegović kao ni Ivanić. A zašto bi, kada ovo nije niti prvi a vjerujem niti poslednji poziv Vijeća Evrope da Bosna i Hercegovina mora provesti presudu „Sejdić – Finci“ ali i „Pilav“ i „Zornić“, a da ti isti političari nisu načinili ni najmanji korak u sprovođenju istih.

Podsjetimo, Dervo Sejdić i Jakub Finci dobili su presudu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu protiv BiH jer se kao pripadnici nacionalnih manjina (romske i jevrejske) nisu mogli kandidirati za članove Predsjedništva BiH.

27. januara 2017. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope (PSVE), usvojila je Rezoluciju u kojoj se BiH prvi put poziva na provođenje presuda u predmetima “Pilav protiv BiH” i “Zornić protiv BiH”.

Dr. Ilijaz Pilav dobio je presudu jer se kao Bošnjak iz RS-a nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva BiH, budući da se iz RS-a bira samo srpski, a iz FBiH bošnjački i hrvatski član.

Azra Zornić je dobila presudu jer se nije mogla kandidirati za članicu Predsjedništva BiH kao “građanka BiH”. Ona se ne izjašnjava ni kao pripadnica konstitutivnih naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), niti kao pripadnica neke nacionalne manjine.

U svim slučajevima BiH je pozvana da izmijeni diskriminatorne odredbe Ustava BiH prema kojima članovi Predsjedništva BiH mogu biti samo pripadnici konstitutivnih naroda (Srbin iz RS-a i Bošnjak te Hrvat iz FBiH) što podrazumijeva i izmjene Izbornog zakona BiH.

Čovićev pokušaj da politikom Trojanskog konja preko HDZ-ih parlamentaraca iz Republike Hrvatske nametne EU hrvatsko pitanje u BiH i treći entiet, pod plaštom presude Sejdić-Finci je osujećen. Hrvatska vanjska politika se  danas u EU doživljava buntovničkom i devijantnom zbog čega bi EU morala ozbiljno preispitati ulogu Republike Hrvatske – da li ona doprinosi dobrim dobrosusjedskim odnosima sa drugim državama. Tim više, što će i naredna posjeta predsjednice Kolinde Rusiji u razgovoru sa Putinom se dijelom ticati i Bosne i Hercegovine što se može smatrati otvorenim miješanjem u unutrašnja pitanja naše države. Kolindino ponašanje je isto kao i ponašanje bh. političara metodom uzimanja sa Dejtonskog stola samo onog što njima odgovara.

Kada se radi o domaćim političarima više je nego jasno je da se radi o otvorenoj opstrukciji u pristupu EU. Oni bi bili najsretniji kada bi EU zatvorila vrata BiH ostavljajući je na dalju nemilost korupciji, kriminalu i jačanju etničkog nacionalizma. Loptica se prebacuje sa jednog nacionalnog stola na drugi i treći. Metodom ”otezanja” pokušava se stvoriti privid apatične države nesposobne da funkcioniše, pa je zato treba ostavit van EU.  I najodgovorniji eu. poličari apeluju na bh. političare da se više posvete procesu pristupanja EU.

Građani BiH moraju jednom postaviti pitanje odgovornosti i tražiti odgovor na ova pitanja. Puno je vremena prošlo i mnogim generacijama je uskraćeno pravo na budućnost.

Trebamo im poslati jasnu poruku: ”Ovog puta neće proći, odluke Vijeća Evrope će se sprovesti, bez ikakvih odlaganja!”












20.10.2017.

RAMIZ SALKIĆ: ,,SOBZIROM DA OHR TOLERIŠE KRŠENJE DEJTONA, SASVIM JE LOGIČNO DA ĆE DODIK POČETI DA IH HAPSI"

RAMIZ SALKIĆ: „S obzirom da OHR toleriše kršenje Dejtona, sasvim je logično da će Dodik početi da ih hapsi“


"Ta izjava pokazuje oličenje tog režima i diktatorskog načina vođenja vlasti u ovom entitetu"

RAMIZ SALKIĆ: 'S obzirom da OHR toleriše kršenje Dejtona, sasvim je logično da će Dodik početi da ih hapsi'

"Narodna skupština nastavila je praksu kršenja Ustava BiH i Dejtonskog sporazuma, odnosno donijela akt koji nije u njihovoj nadležnosti jer je jasno rečeno da je Predsjedništvo BiH nadležno za vanjsku politiku a Zakon o odbrani je definisao da ćemo ići u NATO, prema tome jasno je da NSRS i Milorad Dodik krše Ustav BiH i za to bi trebali snositi sankcije", kazao Ramiz Salkić govoreći o usvajanju rezolucije o vojnoj neutralnosti u NSRS.

 

On je napomeno da Miloradu Dodiku sada nije potreban ni unutarsrpski konsenzus a kamoli konsenzus sa drugim narodima manjem bh.entitetu.

 

"Vrlo je važno da se Srbija jasno ogradi od ove politike i da jasno kažu Banjaluci da je riješenje njihovih problema u Sarajevu i da se sa Sarajevom trebaju dogocarati o svim pitanjima", dodao je Salkić.

 

Sakić je komentarisao i Dodikovu ocjenu da je malo nedostajalo da izda nalog za hapšenje dužnosnice OHR-a u Banjaluci koja je, kako Dodik kaže podržavala opoziciju.

 

"Ta izjava pokazuje oličenje tog režima i diktatorskog načina vođenja vlasti u ovom entitetu, gdje uskidaju osnovni, pravosudni, zakonodavni i izvršni stubovi.

 

Ovdje Dodik nema nikakvu inegrenciju da može narediti bilo čije hapšenje ali je u svojoj glavi stvorio predstavu da je on sve da je i sud i tužilaštvo i policija pa se tako i ponaša.

 

Na kraju krajeva ako imate snagu i kapacitet da nešto uradite ili ne uradite onda je logično da će taj neko drugi to uraditi prema vama", kazao je Salkić.

 

On je dodao da smo 1995. imali snage koje su mogle spriječiti genocid. Nisu ga spriječile, a onda je ratni zločinac Ratko Mladić došao i pohapsio te iste snage koje su štitile zaštićenu zonu UN-a odnosno Srebrenicu.

 

"Imajući u vidu da OHR svo vrijeme trpi i toleriše kršenje Dejtona i ne poduzima ništa sasvim je logično da će on njih početi da hapsi", rekao je Salkić.

 

(SB/Vijesti.ba)














20.10.2017.

NOVI DOKUMENTI DOSTAVLJENI HAAGU: IME NENADA STEVANDIĆA SPOMINJE SE MEĐU NALOGODAVCIMA ZLOČINA

NOVI DOKUMENTI DOSTAVLJENI HAAGU: Ime Nenada Stevandića spominje se među nalogodavcima zločina


Trinaestog juna 2017. godine počeo je pretresni postupak u ponovljenom suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, tvorcima zloglasne specijalne jedinice "Crvene beretke", koja je svojim zločinima obilježila ratna dešavanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu 90-ih godina prošlog stoljeća.

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Image result for ratni zlocinac nenad stevandic

Nekadašnji načelnik Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovica Stanišić i zapovjednik specijalnih snaga SDB-a Franko Simatović Frenki u obnovljenom su se postupku, koji je u nadležnosti Mehanizma za međunarodne krivične sudove, izjasnili da nisu krivi za zločine koji im se stavljaju na teret.

 

U optužnici se navodi da su Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), koji je nastao najkasnije u aprilu 1991. i trajao barem do 31. decembra 1995. Navodi se da je cilj tog UZP-a bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva s velikih područja u Hrvatskoj i BiH. Optuženi su po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti te jednom tačkom za kršenje zakona ili običaja ratovanja.

 

"Crvene beretke" su uglavnom činili pripadnici beogradskih navijačkih skupina, pristalice radikalnih nacionalističkih stranaka i udruženja te kriminalaca čiji su dosjei brisani u zamjenu za učešće na ratištima u Hrvatskoj i BiH. Upravo bi podaci o aktivnostima "Crvenih beretki" na teritoriju BiH mogli biti ključni za epilog ovog procesa, ali i za eventualno otvaranje novih postupaka protiv ostalih osumnjičenih osoba koje su imale važnu ulogu u zločinima koje je ta jedinica počinila za vrijeme rata u BiH.

 

Prema dokumentima koji su dostavljeni u Hag, a koji prema saznanjima Faktora sadrže nove detalje o zločinima za koje su odgovorne "Crvene beretke", komandant te jedinice u BiH bio je Ljuban Ećim, nekadašnji zamjenik načelnika Centra državne bezbjednosti Republike Srpske (RS) i kum Željka Ražnatovića Arkana. Ećimov blizak saradnik iz ratnog perioda bio je, navodi se u dostavljenim dokumentima, tadašnji komandant Srpskih odbrambenih snaga (SOS) Nenad Stevandić, današnji zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a.

 

Upravo su Ećim i Stevandić, sudeći prema dokumentaciji koja je dostavljena u Hag, bili nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad nesrbima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju i drugim okolnim mjestima. Mnogi Bošnjaci, Hrvati, ali i nepodobni Srbi iz Banje Luke i danas pamte zloglasni "crveni kombi", u kojem su mnogi od njih pretučeni i odvođeni na nepoznate lokacije, a nekima se do dana današnjeg izgubio svaki trag.

 

Ećim i Stevandić su angažirali Nenada Kajkuta, Radojicu Kajkuta, Danku Kajkuta, Jadranka Mikića, Borana Makivića i druge da, pored učešća u borbenim aktivnostima, od civila i neistomišljenika otimaju novac, zlato, vozila i druge vrijednosti. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove ruke su stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Berbić, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah.

 

Ivici Benešu, bratu boksera Marijana Beneša, pripadnici "Crvenih beretki" su, prema iskazima svjedoka, smrskali lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje. Velimir Tomanović je pozvan u hotel "Bosna", u kojem su odsjedali Ećim i Stevandić. Tomanovićev automobil "renault 4" je pronađen u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koja se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci.

 

Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto 20.000 DEM. Olah Mario je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Mariovog oca Ferde uzeo 18.000 DEM kako bi Marija prebacio u Srbiju.


Navedene žrtve i zločini samo su dio "širokog repertoara" koji se na teret stavlja "Crvenim beretkama" i SOS-u, kao i njihovim nalogodavcima, a proces koji se vodi protiv Stanišića i Simatovića bi, zahvaljujući obimnoj dokumentaciji koja govori o zločinima, mogao otvoriti nova poglavlja u sudskim procesima koji bi se trebali voditi protiv do sada neprocesuiranih visokorangiranih pripadnika tih jedinica.

 

"Crvene beretke" su nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije preimenovane u Jedinicu za specijalne operacije (JSO). Ta je Jedinica zvanično raspuštena u martu 2003. godine, nakon atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Dio pripadnika JSO-a je uhapšen zbog učešća u atentatu, a dio je prekomandovan u novoformiranu Žandarmeriju. Iako danas zvanično ne postoji, obavještajni podaci regionalnih agencija ukazuju da su nekadašnji pripadnici "Crvenih beretki" i JSO-a i danas itekako aktivni u regionu, sa gotovo identičnom komandnom strukturom iz ratnog perioda.

 

(SB / faktor.ba)
















20.10.2017.

DIJAMANT ZA GUARDIAN : OVDJE POLITIČARI ŽIVE U NEKOM SVOM BALONU, DALEKO OD NARODA !

Dijamant za Guardian : Ovdje političari žive u nekom svom balonu, daleko od naroda !

Oktobar 19. 2017.


manijak! Tako sebe opisuje Edin Džeko, pošto kaže da ne može da živi bez fudbala, nebitno da li ga igrao, gledao na TV-u, čitao o njemu u novinama… Nema problem ni da pročita poneku kritiku, ali u opširnom intervjuu za ugledni Guardian priznaje da ga uvrede fudbalskih analfabeta po društvenim mrežama bole.

Priča i o djetinjstvu provedenom u ratu, teškom životu zemljaka u BiH i o mnogo čemu drugom. Izdvojite koji minut, vrijedi saslušati ga.

Ali da krenemo redom?

“Ja ne trčim? Ja ne dajem svoj maksimum? Ma mora da se neko šali? Garantujem da niko na tribinama ili ispred TV ekrana ne želi da pobjedi više od mene. Nebitno protiv koga igramo, samo želim da postignem gol, da pobijedimo. Na svakoj utakmici. Baš na svakoj“,kaže Džeko u mikrofon poznatom sportskom novinaru Saši Ibrulju, prenosi Mozzartsport.

Mada, navikao je Džeko na kritike. Opisuju ga kao nezainteresovanog, pa i hladnog, stalno dočekuju “na nož“. Posebno u Bosni i Hercegovini, iako je ubjedljivo najbolji igrač Zmajeva. Čim promaši šansu: lijen je, najgori na terenu…
“Razumijem da te kritikuju kad igraš loše. To je dio posla i ne smeta mi. Problem su uvrede, one bole najviše, a u vremenima društvenih mreža svako ima šansu da javno kaže šta misli. Bez obzira na to koliko je to nelogično ili glupo. Svako ima pravo na mišljenje, svako ima pravo da te vrijeđa zato što nisi dao gol. Ljudi misle da im je stalo više nego meni, ali to jednostavno nije tačno. Lagao bih kad bih rekao da ne čitam ili ne čujem šta ljudi pričaju. A i ja sam ljudsko biće“.

Ima i ljudi čije mišljenje poštuje, čak i kad ga kritikuju.

“Volim da pročitam šta fudbalski obrazovani ljudi imaju da kažu, ljudi koji analiziraju igru, posebno u Italiji. Tamo znaju fudbal. Idu u dubinu, uživam u takvim programima i tekstovima. Ali da sam takve stvari čitao u Engleskoj? Da budem iskren nisam. Možda sam jednostavno znao engleski jezik, u Italiji sam morao da što prije naučim, pa sam stvorio naviku da čitam. Nekad sam saglasan sa onim što piše, nekad ne, ali poštujem mišljenje tih ljudi“.

Edina često nisu poštovali. Željezničar je smatrao da je ubo premiju kada ga je za 25.000 eura prodao češkim Teplicama. Zvali su ga “klocom“. Dvije godine kasnije Džeko je prešao u Wolfsburg, postigao 66 golova na 111 utakmica, osvojio Bundesligu, bio najbolji strijelac. Ali ako ga pitate da li je o tome sanjao kad je bio dječak nećete dobiti uobičajen odgovor. Jer kao i većina na Balkanu Džeko je odrastao u ratu.
“To je nešto što zovem periodom preživljavanja. Bio sam dijete, većine nisam bio ni svjestan, ali rat te tjera da brže odrasteš. I tada sam volio fudbal, nisam mogao da dišem bez fudbala, ali nisam baš ni mislio da ću da postanem nekakva zvijezda. Naravno da sam sanjao o velikim klubovima, ali sam igrao više zbog same igre. I dalje je tako. Volim da gledam fudbal, da čitam o njemu, da pričam o njemu i više od svega da igram fudbal. To je moj život“.

A priča li o ratu?

“Mislim da o ratu pričam samo kada razgovaram sa stranim novinarima. Sa porodicom, suprugom, roditeljima, sestrom – nikad. Sjećam ga se dobro, ali ne vidim smisao. To je nešto što sam davno ostavio iza sebe. Užasno iskustvo, sve nas je promijenilo, nema veze koliko si godina imao. Ali kad se završilo svi smo pokušali da nastavimo život. Tada smo sanjali da živimo normalan život i sada kad je rat prošao to i ratimo“.

Dobro, ne baš svi. Većina naroda na Balkanu i dalje je u problemu. Nije baš kao što je nekad bilo, ali u BiH, primjera radi, prosječna plata jedva da prelazi 400 eura. Svako šesto domaćinstvo živi u siromaštvu. Zvanični podaci.
“Prva stvar koju primijetim kad se vratim kući je to što zemlja ne napreduje, ne ide naprijed. Nemojte pogrešno da me razumijete, volim svoju zemlju, smatram je najljepšom na svijetu, na kraju to je moj dom. Ali ljudi se muče, a izgleda mi da to mnoge ne zanima. Mrzim da pričam o politici, izbjegavam kad god mogu, ali ovdje političari žive u nekom svom balonu, daleko od naroda. Mnogi jedva preživljavaju“.

Džeko pomaže, kao i mnogi sportisti, posebno u zemljama bivše Jugoslavije. Ambasador je UNICEF-a, pomaže mnogim drugim organizacijama i ljudima. Ali…

“Donacije nisu uvijek rješenje. Danas izgradiš krov jednoj porodici, sutra treba još 10. Pomognemo jedom djetetu ili desetoro njih, ali sutra još 1.000 treba pomoć. Nema sistema, plana kako da se stvari poprave. Ljudi postaju sve veći pesimisti i to sa razlogom. Mladi odlaze, traže bolji život i niko ne može da ih osuđuje. Ja sam uradio isto. Ali takve stvari me bole“.

Zato sada i jeste u Rimu, a ne u Sarajevu. Uživa u Vječnom gradu, iako su ga poslije osam golova u 31 utakmici u prvoj sezoni navijači prozvali: Slijepi Edin. Prošle sezone je postigao 29 golova, više nego Gonzalo Higuain, Mauro Icardi, Dres Mertens. Niko više ne pominje taj nadimak.
“Nigdje nije kao u Rimu. Nigdje! Ljudi su ovdje ludi za fudbalom. Očekivanja su bila visoka i u Njemačkoj i u Engleskoj, ali to nije ni blizu. U Mančesteru sam mogao da odem u šetnju, da sjednem u restoran. Ljudi bi me s vremena na vreme ljubazno zamolili za fotografiju. U Rimu nema šanse da šetam normalno po gradu. Ovo je poseban grad, posebna veza između kluba i navijača. Nenormalno je koliko su strastveni, koliko vole svoj klub. Tako i treba da bude“, kaže Džeko u intervjuu za Guardian.

(Kliker.info-N1)
















19.10.2017.

ZIJAD DIZDAREVIĆ O DODIKOVOJ REZOLUCIJI: ,,POLITIČKI PAMFLET U FUNKCIJI STVARANJA OSNOVE ZA NELEGALNO ODCJEPLJENJE"

ZIJA DIZDAREVIĆ O REZOLUCIJI: „Politički pamflet u funkciji stvaranja osnove za nelegalno odcjepljenje“


Narodna skupština Republike Srpske ne samo da nastavlja s ignorisanjem Ustava Bosne i Hercegovine i suprotstavljanjem odlukama državnih pravosudnih organa, već udara u temelje Mirovnog sporazuma iz Dejtona.

ZIJA DIZDAREVIĆ O REZOLUCIJI: 'Politički pamflet u funkciji stvaranja osnove za nelegalno odcjepljenje'

Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenja vojne neutralnosti Republike Srpske je antiustavni, secesionistički čin kojim se, uz negiranje nadležnosti bosanskohercegovačke države, nastavlja politika uspostavljanja Republike Srpske kao državotvorne jedinice.

 

Da vidimo šta je sve sporno u rezoluciji NSRS-a. Problem je već u prvoj tački rezolucije. Tamo se navodi da je Republika Srpska trajno opredijeljena za poštovanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine (što demantuju naredne tačke) i, pažnja: «... nastale međunarodnim ugovorima uz garancije velikih sila i potpise Srbije i Hrvatske». Nije bh. država nastala međunarodnim ugovorima već joj Dejtonski sporazum priznaje državni i međunarodnopravi kontinuitet. Dakle, država Bosna i Hercegovina je jedina nasljednica Republike Bosne i Hercegovine, a ne nešto što je nastalo u Dejtonu.

 

Zatim tvrdnja: «Po Ustavu (ne navodi se kojem) Republika Srpska je jedinstven i nedjeljiv ustavnopravni entitet u sastavu Bosne i Hercegovine, samostalno obavlja svoje ustavotvorne, zakonodavne, izvršne i sudske funkcije koje nisu izričito Aneksom 4. – Ustavom BiH dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine». Nigdje u Mirovnom sporazumu i Ustavu BiH se ne govori o jedinstvenom, nedjeljivom i ustavnopravnom entitetu. RS je, jednostavno, jedan od dva entiteta, administrativno-teritorijalna jedinica unutar bh. države. Što se nadležnosti države BiH tiče, one su od Dejtona naovamo proširene odlukama državnog parlamenta i visokih predstavnika. Jedna od tih nadležnosti je uspostava Ministarstava odbrane i sigurnosti, te Oružanih snaga BiH. To nije moglo biti usvojeno bez glasova iz RS-a, uključivši SNSD, stranku koju je osnovao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

 

Naredno osporavanje nadležnosti BiH na cijeloj državnoj teritoriji je u trećoj tački, gdje se, uz ostalo, tvrdi da je Arbitražnom odlukom «uspostavljen Brčko-distrikt Bosne i Hercegovine kao suvlasništvo (kondominijum) oba entiteta bez uspostavljanja teritorije Bosne i Hercegovine». Prvo, dejtonska BiH je i u OUN priznata u granicama Republike BiH, a unutar njih je, dakako, i Brčko. Drugo, u Arbitražnoj odluci nema riječi ni o kakvom kondominijumu (suvlasništvu) FBiH i RS u Brčkom. Naprotiv, u prvoj tački Statuta Distrikta piše: «Brčko-distrikt je jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine». Treće, jednostavno, Brčko-distrikt ne pripada ni jednom ni drugom entitetu već im je zajednički ali kao posebnost pod ingerencijom bh. države.

 

Slijedi tačka 4. rezolucije:»Teritorija Republike Srpske ne može biti otuđena na bilo koji način mimo Ustava i zakona, niti joj se može utvrditi i upisati drugo svojstvo. Svaki pokušaj uskraćivanja svih suverenih prava nad teritorijom Republike Srpske smatraće se kršenjem ustavnog poretka i međunarodnog prava i neće proizvoditi pravno dejstvo».

 

Opet tlapnje o «suverenoj teritoriji RS». Suverena je BiH na cijeloj teritoriji države. Ovdje je riječ o težnji da se prisvoji državna svojina (u ovom slučaju u prvom planu je vojna imovina) koja pravno nikako ne može pripasti entitetu već državi, a jedino država može zakonodavno odlučivati o statusu državne imovine (vidjeti: «Državna imovina», Centar za javno pravo, urednik Edin Šarčević, 2012.). Postoji i odluka Ustavnog suda BiH o uknjiženju vojne imovine za koju je rečeno da se može voditi samo na državu, a iz RS-a su tražili da titular bude taj entitet. Uknjižba vojne imovine je uslov za nastavak uključivanja BiH u NATO. Dakle, nije jedino pitanje imovine bitno za RS. Radi se o odnosu prema NATO-u uopšte.

 

Rezolucija je nastavak pokušaja odvajanja RS od bh. države, o čemu svjedoči ključni stav iz rezolucije: «Republika Srpska je opredijeljena da svaki budući status koordiniše sa Republikom Srbijom kao potpisnicom Dejtonskog sporazuma. U skladu s tim Narodna Skupština Republike Srpske donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srpske u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma u Republici Srpskoj na kome bi se donijela konačna odluka o tom pitanju».

 

Ne može dio BiH odlučivati ni referendumom, ni na bilo koji drugi način o sudbinskim pitanjima cijele bh. države i njenih ljudi. Prema Dejtonskom sporazumu, entiteti imaju pravo na posebne i paralelne veze sa susjednim državama. Ali takvo djelovanje ne smije dovoditi u pitanje suverenitet, teritorijalni integritet i suštinske interese države Bosne i Hercegovine. A ovdje se o tome radi.

 

Posljednja tačka rezolucije NSRS glasi:» Prethodno doneseni akti Narodne skupštine Republike Srpske koji se odnose na punopravno članstvo u vojnim savezima, prestaju da važe». Time se priznaje dosadašnje pristajanje RS-a na proces integracije BiH u NATO. A sada raskid. Međutim, ostaje na snazi Zakon o odbrani BiH, član 84.:»Parlamentarna skupština, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo, te svi subjekti u okviru svojih ustavnih i zakonskih nadležnosti, provest će potrebene aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a.». Kao što ostaje i ustavna datost da su za spoljnu politiku, međudržavne odnose i međunarodnu poziciju BiH, a i odbranu nadležne isključivo institucije bh. države, a posebno Predsjedništvo BiH. Kolektivni šef države se konsenzualno opredijelio za ulazak u NATO, u vrijeme kada je u tom organu bio i Nebojša Radmanović, iz Dodikovog SNSD-a.

 

Rezolucija NSRS o zaštiti ustavnog poretka i proglašenja vojne neutralnosti Republike Srpske je činjenično neutemljen, ustavno neosnovan i pravno nepismen akt. To je politički pamflet u funkciji stvaranja osnove za nelegalno otcjepljenje RS. Politički avanturizam predsjednika RS-a Milorada Dodika teži radikalizaciji stanja u tom entitetu, Bosni i Hercegovini i regionu - sa zaleđem u Srbiji i Rusiji.

 

Tumačenje ovog čina samo kao još jednog nelegalnog poteza nervoznog Dodika i «preuranjenjom izbornom retorikom» je površno, neodgovorno i opasno. Posebice, zbog rovite unutrašnje, regionalne, evropske i planetarne konstelacije.

 

Nije ovo samo nastavak atakovanja iz RS-a na ustavni poredak bh. države, već osporavanje, pa i narušavanje Mirovnog sporazuma iz Dejtona. Naglasak je na «Mirovni».












19.10.2017.

LARS-GUNNAR WIGEMARK: ,,GRAĐANI ŽRTVE POLITIČKIH IGARA I NEPROVOĐENJA REFORMI

WIGEMARK: „Građani žrtve političkih igara i neprovođenja reformi“

Šef Delegacije Evropske unije (EU) i specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini ambasador Lars-Gunnar Wiegemark poručio je liderima u BiH, odnosno svima koji govore uime naše zemlje, da će od svih predstavnika institucija EU čuti istu stvar, a to je da ih izgovori ne zanimaju.

WIGEMARK: 'Građani žrtve političkih igara i neprovođenja reformi'

Wigemark je to izjavio u pogledu konstatovanog "zastoja u cijelom nizu reformi", a nakon što su mu danas predstavnici Alijanse za EU integracije uručili dokument "Alternativni odgovori na 716 pitanja iz Upitnika Evropske komisije za BiH".

 

Istakao je da EU nije ta koja može provoditi reforme umjesto vlasti u BiH.

- S druge strane, ukoliko dužnosnici u BiH ne žele reforme, i to je u redu. Nema veze, mi ćemo se baviti nekim drugim pitanjima - kazao je šef Delegacije EU na današnjoj pres-konferenciji, dodajući da ih priča ne interesuje te da hoće da vide konkretne rezultate.

 

Također je podvukao da preuranjenu izbornu kampanju EU neće prihvatiti kao izgovor za neostvarivanje konkretnih rezultata.

Naglasio je da političke igre za žrtve imaju reforme, ali da su prave žrtve zapravo građani.

 

Ocijenio je da je u nekim oblastima napredak vidljiv, a u nekim nikako, kao što je sloboda medija.

 

Proces davanja odgovora na pitanja iz Upitnika ocijenio je uspješnim, jer, kako je rekao, uspjeh je već ostvaren na temelju dosadašnjih rezultata, prisustva i interesa medija, a koji se može pripisati svima, ne samo državnim službenicima.

 

Podsjetio je na obraćanje predsjednika Evropske komisije Jean-Claude Junckera prije mjesec dana, koji je dao rokove za članstvo dvije zemlje u regiji - Srbiju i Crnu Goru, i to do 2025. godine.

 

S tim u vezi, Wigemark je ukazao na to da ulazak susjedne Hrvatske u EU te najava ulaska Srbije i Crne Gore znači da su ove zemlje zaista na čvrstom putu ka EU.

- BiH se otisnula na taj isti put s podnošenjem aplikacijom za članstvo. Prije dvije godine niko nije ni pomišljao da ćemo danas sjediti i razgovarati o odgovorima na Upitnik, uključujući odgovore koje je pripremio nevladin sektor - kazao je.

 

Za ulogu nevladinog sektora kazao je da je apsolutna ključna u ovom procesu te da bez njihovog cjelovitog angažmana u procesu EU integracija - neće biti pravih integracija.

 

Istakao je da je Alijansa dala važan doprinos procesu odgovaranja na pitanja iz Upitnika, odgovorivši na 716 pitanja od otprilike 3.000, koliko ih ima.

 

Kazao je i to da u BiH postoje skeptici koji ne vjeruju u evropski put, ali Wigemark je izrazio uvjerenje da bi se većina složila s tim da je to najbolji put.

- Možemo se ne slagati oko toga kako napredovati na tom putu, ali on će se desiti kad-tad. Taj proces se već odvija - zaključio je.

 

Pozitivnim je ocijenio to što se, u BiH, za promjenu, vodi diskusija o ekonomskim pitanjima, kao i to da mehanizam koordinacije funkcionira te da se većina odgovora već priprema.

- Naravno, ovo je tek početak, nadam se da ćete nastaviti u tom pravcu - poručio je.

 

Novinarima se obratio i Igor Stojanović iz Alijanse za EU integracije koji je kazao da je alternativne odgovore za Upitnik zajednički kreiralo 135 članova Alijanse koju čine nevladine organizacije, preduzeća, mediji, aktivisti i predstavnici akademske zajednice.

 

Istakao je da, iako EU integracije jesu put ka boljem životu, ipak treba razumjeti da i pored provođenja reformi, najveći broj društvenih problema ostane neriješen, jer, kako je rekao, reforme se mogu provoditi i formalno i suštinski.

- Ako nema pritiska javnosti na institucije, političari su skloniji varijanti formalnih reformi, dijelom zbog svojih uskih interesa, a dijelom zbog toga što nemaju prave informacije o pravim problemima u raznim segmentima društva - smatra Stojanović.

 

Poručio je da Alijansa želi doprinijeti da se uključi što veći broj pojedinaca, organizacija, firmi, medija i stručnjaka kako bi pomogli identificirati probleme koje treba rješavati kroz nove zakone i njihove formulacije

- Ako želimo bolje uslove život, morat ćemo se lično uključiti da se to i dogodi - kazao i dodao da je to i bio razlog formiranja Alijanse koja će djelovati kao alat za učešće u reformama za sve zainteresirane strane.

 

Ohrabrio je institucije u BiH da prepoznaju značaj sektorskog partnerstava u provođenju reformi te da primjene dobre prakse zemalja koje su uspješno provele reforme.

 

Najavio je da bi Alijansa trebala raditi narednih 10 godina uz poruku da "moramo uraditi više od onoga što EU od nas traži i očekuje" te da "nemamo više vremena za gubljenje".

 

Duško Vučić iz Alijanse za EU integracije pojasnio je da je Alijansa inicirana u aprilu te da je posljednjih šest mjeseci poslužilo da se promoviraju njena ideja i ciljevi, okupe učesnici i formiraju Radne grupe za pojedine oblasti.

 

Pružanjem odgovora na Upitnik Evropske komisije, kako je rekao, stvorila bi se kohezija između članova Radnih grupa, ali i unutar Alijanse.

 

Dodao je da Alijansa okuplja 12 Radnih grupa, 135 registriranih članova te pokriva 38 općina u BiH.













19.10.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : VAŽNO JE RAZLIKOVATI DVA KONCEPTA, NAROD I NACIJA, DA BI SE OČUVAO IDENTITET BOSANSKE NACIJE ILI DRŽAVE !

Profesor Lavić jasan i glasan : Važno je razlikovati dva koncepta, narod i nacija, da bi se očuvao identitet bosanske nacije ili države !


Oktobar 19. 2017.


Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Senadin Lavić večeras je održao predavanje o temi „Bosanska nacija, etnička pluralnost i opći interes države” u Naučnoistraživačkom institutu „Ibn Sina” u Sarajevu.

Govorio je o pravno političkoj distinkciji između dva ključna termina u savremenim političkim sistemima, a to su pojmovi, narod i nacija.

Pojašnjava, da je kod nas uobičajeno da se u javnoj praksi govora, ili u svakodnevnom govoru, ti pojmovi izjednačavaju, a njihovo značenje, njihovo semantičko polje, time poništava.

– Pojam narod, predstavlja kulturno-historijsku, psihološku kategoriju koja nastaje u dugom vremenskom periodu. Koncept, ili pojam nacije treba razumjeti kao pravno-političku kategoriju i vezati je za sve građane ili državljane jedne države – naglasio je Lavić.

Navodi, da danas  u svijetu, u antropološkom smislu, ima više od sedam hiljada naroda, te više od 190 nacija koje žive na planeti Zemlji.

Da bi se razumjelo da BiH kao međunarodno priznata država, kao članica Ujedinjenih nacija,kaže Lavić, jeste država nacija, „BiH pripada sistemu organizaciji UN-a, nacijama, a ne grupama, a to ovdje zanemariti, znači zanemariti BiH kao državu“.

Lavić smatra da je u BiH napravljen presedan, narodi oponašaju nacije.

– Nama je u interesu da obnovimo misao, znanje, o BiH kao državi naciji, koja je priznata u svijetu kao državno-pravni subjekt i koja ima suverenitet – kazao je Lavić i istakao da je jako važno razlikovati koncepte ili pojmove, narod i nacija, da bi se očuvao identitet BiH, bosanske nacije.

On pojašnjava da su danas sve države nacije, njemačka nacija, turska, francuska, austrijska, holandska nacija, multietničke su, s više naroda unutar sebe, ali su u internacionalnom smislu priznate kao nacije, te shodno tome, naglasio je „BiH je država nacija“.

– Važno je razlikovati dva koncepta, narod i nacija, da bi se očuvao identitet bosanske nacije ili države, koji je danas diskutabilan i gotovo zanemaren – zaključio je Lavić.

(Kliker.info-Fena)

///////////////////////////
////////////////////////////////

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
19.10.2017.

SLOBODAN VASKOVIĆ PORUČIO MILORADU DODIKU: ,,IDI DOK NIJE POSTALO PREKASNO, A VEĆ JE POPRILIČNO KASNO"

VASKOVIĆ PORUČIO DODIKU: „Idi dok nije postalo prekasno, a već je poprilično kasno“

Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti

Image result for milorad dodik karikature

Piše: Slobodan Vasković

 

Dodik je iz “Ekstremistana”, a Opozicija iz “Mediokristana” i dok god su u tom mentalnom ambijentu ne mogu se oduprijeti Dodiku, niti spriječiti “Crnog labuda”, koji, u našem slučaju, znači potpuno potiranje svih društvenih normi, za početak; Nakon toga, mnogo gore od toga.

 

1.

Tako je bilo još 12.09., da bi, dan poslije, 13.09., Opozicija počela sa prelaskom iz “Mediokristana” u “Ekstremistan”; Već 17.10. o.g., Opozicija je značajno pojačala svoje prisustvo u novom staništu, počela ga disati punim plućima i direktno proizvela brojne izvore neizvjesnosti za Režim, lansirala sopstvenog “Crnog labuda”, suprotstavljajući ga onom Režimskom - Miloradu Dodiku.

 

2.

Uspjeh promjene Mentalnog ambijenta u kojem djeluje Opozicija donio im je Dominantnu poziciju na Kamernoj sceni Narodne skupštine RS, najjačeg Dodikovog manipulativnog oruđa; Iza kojeg se krio, kojim se pokrivao, Njime udarao kao buzdovanom…; Da bi sve to uspio, Dodik je Skupštinu potpuno obesmislio, ostavljajući od nje tek razlupanu formu, u kojoj djeluju njegovi Lični Nosači Ruku, dajući privid parlamentarizma, što, suštinski, ne postoji. U Skupštini caruju Nasilje i Teror već godinama!

 

3.

Skupština je Dodikova Mašina za mljevenje Društva, Nacije, Izvora Nacije; Sada je ta Mašina veoma ugrožena, nalazi se pred ogromnim izazovima, jer je Opozicija odlučila da se Mašini suprotstavi sopstvenom - Ekstremnim zahtjevom za poštivanjem pravila ponašanja i zakona, što je, već jedanaest godina, u NSRS nepoznato; Ako bi se i našao neki dokaz da je bilo poštivanja zakonitosti, a ne Instrukcija, onda je to tek Incident; Takvo pravilo odavno ne postoji. 

 

4.

Opozicija je shvatila da je sve što se zna o Dodiku nebitno; Da analiziranje i pravljenje oruđa na osnovu tih znanja neće doprinijeti njegovom skidanju sa vlasti; Da su anestezirani i samoanestezirani; Usredotočili su se, konačno, na ono što se ne zna o Dodiku - Prije svega kolika je njegova spremnost da, u maniru “Crnog labuda”, razori sve oko sebe!!!

 

5.

Odbačena je, nadam se zauvijek, platforma “Ćurka”!

 

6.

Opozicija sada tjera Dodika da se izjasni - Hoće li još Ekstremnije odgovoriti na Opozicione Ekstremne načine djelovanja.

 

Dodik je do sada vladao po principa mentalne pornokratije, rušeći vulgarno sve društvene vrijednosti; Bilo je to prelako, jer je Opozicija živjela u mrtvom “Mediokristanu”; Sada su se okolnosti promijenile: Opozicija je ušla u Dodikov Ambijent - “Ekstremistan”!

 

Potpuno nova situacija za Dodika; Potpuno novo iskustvo za Opoziciju, koja već dobija na kredibiltetu i kalibritetu.  

 

7.

Treba naglasiti da Ekstremno ima svoju disperziju i da Opozicija može pojačavati njegov intenzitet.

 

8.

Može i Dodik, ali zasjedanja njegove Mašine za mljevenje Društva, Nacije, Izvora Nacije, 13.09. i 17.10., pokazuju da Dodik pokušava pobjeći od uloge “Crnog labuda”; Da se povlači i da pokušava održati Mašinu u kakvom takvom pogonu, uzmičući pred Opozicijom i krijući se po raznoraznim odajama Kamerne scene; Zavlačeći se iza providnih, jeftinih, lažnih, makijavelističkih kulisa nepostojećeg, fingiranog parlamentarizma.

 

9.

Brzina prolaženja “tačaka” takozvanog Dnevnog reda, preciznije Diktata Milorada Dodika, jeste srazmjerna brzini bjekstva iz situacije u koju ga je, zajedno sa njegovim Ličnim Nosačima Ruku, stavila Opozicija.

 

Dodik je u strahu; sa njim i Oligarhija&Bulumenta!

 

10.

Odluke koje su donesene i 13.09. i 17.10. su bezvrijedne, jer je parlament bezvrijedan, ali je neprocjenjiv Ambijent Straha u kojem ih je Režim donio! Vrlo Opipljiv. 

 

11.

Pokazalo se da Opozicija ima snage da teško uzdrma Režimskog “Crnog labuda” sopstvenim “Crnim labudom”.

 

12.

“Ekstremistan” je konačno prihvaćen kao stvarno mjesto življenja i ono što on podrazumijeva (sve alate i alatke) u borbi za uklanjanje jednog bezvrijednog, laživog, manipulativnog, neiskrenog, duboko pokvarenog Režima, što je plebiscitarnu podršku naroda za rješavanje narodnih problema, koju je dobio 2006. godine, u narednih jedanaest pretvorio u sredstvo za uništenje tog istog naroda.

 

13.

Sve priče o izdaji, prodaji, obojenim revolucijama, političkom Sarajevu, NATO, Rusiji… su nebitne, mahom su notorne laži; To su izanđale konfekcijske poze, prepune rupetina, izgrižene moljcima, miševima, ostalom gamadi, skupljenom pod Prvim Šinjelom! 

 

Sve služe za prikrivanje stvarnog posla Režima - Uništenja Nacije!

 

14.

Opozicija, konačno, nakon jedanaest godina počinje da brani interese Naroda. 

 

Sve do 12.09.o.g. oni su, nedjelovanjem, bili Dodikovi saučesnici u zlu; Od 13.09. oni su, izlaskom iz Okvira djelovanja koji im je On diktirao, postali Branioci Nacionalnih Interesa.

 

15.

Režim je šokiran; U nevjerici šta im se dešava - da se pokazuje kako su tek Kula od Karata - bježi od svake mogućnosti Fizičkog Nasilja, iako su javno i 13.09. i 17.10. insistirali na Institucionalnom Nasilju; Nasilju Institucija koje ne postoje, već su zamijenjene Dodikovim Ličnim Nosačima Ruku, koji su tek njegove parije, nesvjesne zla koje čine.

 

16.

Nije njihov problem, Ličnih Nosača Ruku, tek nedostatak Odgovornosti, već nedostatak Savjesti, Beskrupuloznost i potpuno odsustvo bilo kakvog stava! 

 

Taj problem je nerješiv kod mentalnog sklopa Sluge Pokornog; “Bicikliste” i sličnih Neljudi.

 

17.

Dvije Opozicione lake partije djelovanja u Mentalnom Ambijentu “Ekstremistana”, u kojem Dodik već jedanaest godina boravi, pokazale su da se Režimski “Crni labud” veoma uplašio onog novostvorenog Opozicionog.

 

18.

Dodikov “Crni labud” je poodavno formiran, samim tim dijelom i istrošen, ali i dalje sposoban za Nasilje; Opozicioni Crni labud narasta permanentno, kvalitetno i kvantitativno; Sudar je neminovan.

 

19.

Nasilje je, ma koliko mi to mrsko bilo, Neminovno!

 

20.

Dodik je svjestan toga; Dodik pokušava da pobjegne od toga, jer Dodik jeste sve, ali još uvijek nije Ubica; Ali Ubice jesu oko njega; I to beskrupulozne i dokazane i masovne!

 

21.

Dodik, koliko god je njihov Prvi Šinjel, u istoj mjeri je i njihovo Sredstvo!

 

22.

Opozicija je morala da se brani i konačno je morala početi narod da brani; Dodik ih je natjerao u “Ekstremistan” i sada je u problemu; Velikom, Strašnom; Nerješivom!

 

23.

Na Kamernoj sceni njegove značajno oslabljene Mašine za mljevenje Društva, Nacije, Izvora Nacije, tek slijede predstave; Sve veće i sve značajnije; Dodik više nije Jedini Glavni Glumac u njima; Uloga podjednako značajnih je već poprilično. I nisu iz Dodikovih redova. Iz suprotnih su.

 

24.

Najjednostavnije rješenje bilo bi da Dodik odmah ode; I tako zaštiti Sebe i sve od Sebe! I otvori svojim odlaskom davno zapečaćene demokratske progrese.

 

25.

U suprotnom, sve će završiti Nasiljem, Nekontrolisanim. Nažalost, sva plutokratska društva u 21. vijeku pala su nakon Revolucija; Tako će i ova, ako Dodik ne ode.

 

26.

Lično računam na njegovu Sebičnost, koja bi, konačno, mogla dati i jednu pozitivnu stvar; U suprotnom, ta Sebičnost je Izvorište koje će produkovati Nasilje. Drugog puta tu nema, niti mišije rupe u koju se njegovi Lični Nosači Ruku mogu zavući kako bi to izbjegli.

 

27.

Mržnja je sredstvo koje je Dodik rado često, prečesto upotrebljavao; Dosta dugo vrlo dozirano i samim tim vrlo uspješno; A onda je bacio mjerač.

 

Mržnja je, među suprotstavljenim blokovima, tolika da je nemoguće prevazići, dok god je Dodik u bilo kojoj funkciji u Republici Srpskoj.

 

28.

O tome bi Dodik trebalo dobro da razmisli; Prije nego postane Ubica, iako sam ubiti neće. Ima ko hoće i to u njegovo ime. I on to odlično zna!   

 

Desi li se to (iskreno se nadam da neće) biće prekasno za sve. A već je poprilično kasno.














19.10.2017.

HRVATSKA STRANKA PROZVALA DRAGANA ČOVIĆA: "ZAŠTO LIDER HDZ-a ŠUTI O DODIKOVOJ REZOLUCIJI"?!

HRVATSKA STRANKA PROZVALA ČOVIĆA: "Zašto lider HDZ-a šuti o Dodikovoj rezoluciji"?!

Hrvatska stranka BiH smatra kako Rezolucija o vojnoj neutralnosti Narodne skupštine Republike Srpske, iako nema pravnu težinu, predstavlja antidejtonski čin koji narušava suverenitet i institucije države.

HRVATSKA STRANKA PROZVALA ČOVIĆA: 'Zašto lider HDZ-a šuti o Dodikovoj rezoluciji'?!

"Dodikove otvorene prijetnje da RS neće uknjižiti niti jednu vojnu lokaciju na državu BIH te da predstavnici RS u državnim institucijama moraju zaustaviti sve aktivnosti oko članstva BIH u NATO savezu, grubo su ignoriranje sudskih presuda i put prema kaznenom djelu", priopćeno je iz Hrvatske stranke.

 

Iz te stranke pozvali su Ured visokog predstavnika da zaustavi "arogantnog predsjednika RS-a", a od predsjedatelja Predsjedništva BiH Dragana Čovića, kao velikog zagovornika ulaska BiH u NATO savez, kao i od potpredsjednika RS-a iz reda hrvatskoga naroda Josipa Jerkovića, zatraženo je očitovanje o spomenutoj Rezoluciji.

 

"Hrvatska stranka uvijek je pokazivala razumijevanje za stajališta srpskih predstavnika da će slijediti ponašanje Srbije u odnosima spram NATO saveza. Međutim, iluzorna, antiustavna vojna neutralnost entiteta RS prelazi i te okvire tolerancije i najozbiljnija su prijetnja totalne blokade toga puta pa čak i aktiviranja programa MAP, što se do sada smatralo neupitnim političkim konsenzusom svih nacionalnih aktera u BiH", stoji u priopćenju.


//////////////////////////////

ŠTA JE LISAC HTIO REĆI: Oglasio se Čović, ali njegova poruka je prilično maglovita

Za razliku od goleme većine bh. političara koji su jednostranu Rezoluciju o vojnoj neutralnosti RS-a, usvojenu srpskom većinom bez konsultacija s predstavnicima druga dva konstitutivna i jednakopravna naroda, ocijenili kao flagrantan nasrtaj na ustavni poredak i uzurpaciju državnih ovlasti, lider HDZ-a Dragan Čović pokazao je puno razumijevanje za postupak svog prijatelja Milorada Dodika.

Image result for dragan covic karikature

ŠTA JE LISAC HTIO REĆI: Oglasio se Čović, ali njegova poruka je prilično maglovita

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 

 

Image result for dragan covic karikature

//////////////////

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 

Čović se  ni na koji način nije oglašavao o Rezoluciji, a tek je na pitanje novinara izgovorio nekoliko pitijskih rečenica iz kojih se može zaključiti da su svi podjednako u pravu i oni što naapadaju i oni što brane usvojenu Rezoluciju!

 

"Ja sam prije sedam ili osam dana razgovarao sa predstavnicima Republike Srpske i sva javnost zna da postoji jedan plan, jedne političke aktivnosti koja je dio strategije ili taktike jedne političke opcije. Koliko god mi pričali ili šutjeli o tome, ona se odvija kako se odvija. Moj cilj je da mi dobijemo MAP u 12. mjesecu, ja ću sve učiniti da ga dobijemo i dobit ćemo ga", kazao je Čović.

 

Lider HDZ-a je kazao da je  euroatlantski put jedini naš put, ali da uvažava i stav iz srpskog naroda. Srbi imaju rezervu jer prate glas iz Republike Srbije, kazao je još Čović, te naglasio da srpski stav treba uvažavati "jer i oni su predstavnici ovog prostora". Ako to ignorišete, onda pravimo katastrofalnu grešku", izjavio je Čović novinarima u Mostaru, ne nalazeći ništa sporno u činjenici da je srpska većina u Skupštini RS preglasala druga dva konstitutivna naroda i da je usvojila Reziluciju u oblasti koja nije u nadležnosti entiteta nego države. 

 

(A.M.)

///////////////////////

KOMŠIĆ ŽUSTRO O REZOLUCIJI: 'To ne može proći nekažnjeno, to je atak na ustavni poredak'

KOMŠIĆ ŽUSTRO O REZOLUCIJI: 'To ne može proći nekažnjeno, to je ...

19.10.2017.

DUŠKO VUJOŠEVIĆ: "GLEDAM KAKAV JE KO ČOVJEK, PATRIOTIZAM JE POSLJEDNJE UTOČIŠTE ZA HULJE"

Duško Vujošević u Pressingu : “Gledam kakav je ko čovek. Patriotizam je poslednje utočište za hulje”

Oktobar 19. 2017.


Duško Vujošević, selektor košarkaške reprezentacije BiH odgovorio je Miloradu Dodiku koji ga je “diskvalifikovao”, nakon izjave da Srbija ima “najveću odgovornost za ratove, nešto veću od ostalih”.Podsjećamo, Vujošević je u nedjeljniku Vreme dao intervju, a njegove izjave su ‘spinovane’ i pogrešno protumačene.

U Pressingu za N1 je kazao: “Stojim iza svake reči koju sam tamo rekao. Ja nisam istoričar, niti je to tema bila, bavljenje s tom vrstom dijaloga. Sigurno da sam čovek koji kroz život prolazi otvorenih očiju. Svestan sam da između subjektivne i objektivne istine postoji razlika. Stojim iza svake reči ako je tačno prenesena. Ono kako je prenošeno u medijima, smatram kada uporedim ove naše državice, sa onim kakva bi bila da sa 1989. sa Antom Markovićem ušla u EU i da nije bilo građanskog rata, mislim, svako ko ima malo pameti u glavi shvata šta smo izgubili gde smo potrošili život”.

“Što mi se ne sviđa, svuda u Evropi i kod nas, ti desni nacionalizmi pobedili. Taj rat građanski, koji je najgori od svih, nije završen čišćenjem, nego je zadržao predispozicije za nove ratove. Svi treba da izađu iz uloge žrtve i sagleda svoj deo odgovornosti. Ništa ne sme da se zaboravi. Da se napravi neka vrsta vakcine protiv tih ratova”, ocijenio je Vujošević.

Šta je tačno rekao za Vreme?

“Rekao sam, za početak građanskog rata, a nije izbegnut, nešto veću krivicu od ostalih ima Srbija. Jer je kontrolisala vojsku, jer najviše stanovnika ima. To je moje mišljenje. Po nekoj gradaciji tu je Hrvatska, pa po žrtvama Bosna. Bosna je ispala najveća žrtva toga. Srpski Telegraf – naslov je bio, moja slika i kakvo đubre od čoveka. Proglasio da su Srbi krivi za rat u Bosni”.

Kada je u pitanju Dodik…

“Jesmo bili prijatelji, a mislim da intervju nije ni pročitao, nego te naslove i spinovanje naslova kroz medije. Pročitao sam što je rekao, meni je lakše. Iz tog prijateljstva nismo delili političke stavove. Oko nekih stvari smo se svađali. On neke izjave mora da daje kao političar. On je čovek prema kome sam osećao određenu emociju. Mislim da je i on prema me. Osetio sam da se njemu ne sviđa što sam došao u Bosnu. Nije se javio. Neke izjave njegovog sina, znao sam da on stoji iza toga. Imao sam rezervu, jer on vodi izjavu o jednom entitetu. Ja moram da vodim računa o tri entiteta na toj funkciji”, ispričao je Vujošević.

“Ovo sad stvarno, na ovakav način da iz neke druge mene discipline diskvalifikuje, prvo ne bavimo se istom stvari. Ja se bavim loptom, on voli košarku. On je mene pokušao da me diskvalifikuje – ne zbog onoga što sam rekao, nego zbgo toga kako je to prenseno u nacionalističkim medijima, bez argumenta da me napada – govori u šta se on pretvorio. Nemam nameru da se svađam, ali me ne interesuje šta priča i misli, jer ne potpada pod ljude koji su mi dragi i do čijeg mišljenja mi je stalo”, poručio je Vujošević.

“Što se tiče mog bivšeg prijatelja Dodika, želim mu sve najbolje i neka do kraja života ostane na vlasti. Do toga mu je jako stalo. Ne mogu da rešavam, mogu da komplikujem, nije mi bitno. Gledam vaše emisije, imate stepen agresivnosti kada je u pitanju ta budućnost Bosna, možda i opravdano, verovatno. Morat ćete za to da se izborite”, kazao je Vujošević za N1 u emisiji Pressing.

“Kada radim za reprezentaciju, predstavljam samog sebe. U životu, nije mi bitno ko je Crnogorac, Srbin, musliman, Englez, Francuz, Albanac… Gledam kakav je ko čovek. Patriotizam je poslednje utočište za hulje”, kazao je.

“Ko živi od toga, ko proizvodi mržnju. Nikada nisam rekao da su zločini iz rata posledica jedne strane. Prvi put, kada se televizijom provede mržnja, i padne kap krvi…Krv ima ružan miris. Rekao sam da je ružna bila opsada Sarajeva, i bombardovanje. Kad detetu od šest meseci vojničkom cokulom šutirate u glavu. Nisam rekao da nije od strane Bošnjaka bilo zločina. Govorio sam ko je bio odgovoran da izbegne rat, međutim ljudima je odgovaralo da svi budu na vlasti. Da imamo deset predsednika, ne jednog”, rekao je selektor BiH i jedan od najcjenjenijih stručnjaka na ovim prostorima.

Inače, na njegove izjave političari u Srbiji nisu reagovali, osim režimskih medija. Pisali su da je “popljuvao Srbiju” i da je izdajnik. S druge strane, neki su ocijenili da je “rekao ono što cijela Srbija već zna”.

(Kliker.info-N1)
















19.10.2017.

PODMUKLA LIKVIDACIJA STIDA

Pančić: Podmukla likvidacija stida



Ilustracija
Ilustracija

(Komentar*)

Nedavno pojavljivanje predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Rumi, na otvaranju jednog privrednog objekta, ostalo je zapamćeno najviše po zaumnom momentu u kojem Vučić uočava nekakav helikopter koji leti nad Rumom, i naprasno smrknut i vidno uznemiren promptno izdaje naređenje svojoj pratnji da proveri o kome se radi i zašto je taj neko uopšte tu.

Tada smo saznali da je, osim što malo lično, malo preko predstavnika, obavlja sve ključne državničke funkcije u zemlji, Vučić ujedno i šef sopstvenog obezbeđenja, što je zaista kuriozitet globalnih dimenzija.

Ova „helikopterska misterija“ (javnost nikada nije upoznata s nalazima rumske ekspres istrage) kao da je bar privremeno gurnula u drugi plan jedan ne manji kuriozitet: tom je prilikom u Rumi, u nekoj vrsti predsedničke pratnje, boravio i Veselin Šljivančanin, nekadašnji major JNA, čovek koji je pred Tribunalom u Hagu osuđen za ratne zločine, veći deo kazne odležao i vratio se u Srbiju, gde se poslednjih godina ističe kao aktivista vladajuće stranke i glasni podržavalac Vučićeve politike.

Upitan od novinara da objasni takvo društvo koje više asocira na njegovu, Vučićevu, prethodnu fazu, onu u kojoj je tražio bulevar za Ratka Mladića, Vučić se brecnuo: šta bi trebalo, da vežemo Šljivančanina?

Jedno je nesumnjivo: s pravnog stanovišta, Veselin Šljivančanin je, nakon osluženja kazne, slobodan čovek. Baš kao i penzionisani general Vladimir Lazarević, nekadašnji komandant Prištinskog korpusa i Treće armije VJ, optužen, osuđen i „odležao“ za ratne zločine na Kosovu.

A s njim i još neki visoko pozicionirani vojni, policijski i politički faktori ratnih vremena, a koje ćemo uskoro gledati kao predavače na Vojnoj akademiji jer je, kaže neizbežni ministar odbrane Aleksandar Vulin, prava šteta da neiskorišćeni propadaju toliko znanje, veština, iskustvo i druge profesionalne, građanske i ljudske vrline kojih ovi „naši“ osuđenici za ratne zločine imaju u izobilju (za razliku od „tuđih“ osuđenika ili neosuđenika, koji su prosto đubrad), pa je red da ih prenesu novim generacijama, u svrhu pravilnog patriotskog vaspitanja.

Doček Vladimira Lazarevića prilikom povratka iz Haga u Beograd
Doček Vladimira Lazarevića prilikom povratka iz Haga u Beograd

Uzgred rečeno, nije „neiskorišćenost“ nužno loša, i svakako nije najgora stvar na svetu, pre će biti da je prekomerno ozloglašena: zamislite samo da je jedan Aleksandar Vulin, sa svim potencijalima svojim, ostao trajno „neiskorišćen“? Ne bismo ni znali koliko smo srećni(ji).

Ako vam je sve ovo s „rehabilitovanjem“ ljudi pravosnažno osuđenih za ozbiljne zločine malo neobično, štaviše zazorno, i čini vam se da tu nešto jako nije u redu, treba da znate da taj isti Vulin značajno napominje da je za Srbiju „vreme stida prošlo“, pa valjda sad opet dolazi vreme ponosa, šta li?

Čekajte, kojeg i kakvog stida? Pa, valjda onog zbog uloge zvanične Srbije u ratovima iz devedesetih, uz sve ružno što uz to ide. Ako bismo ovu izjavu shvatili doslovno, ispada da su se i Vulin i slični – sve istaknuti jahači apokalipse iz devedesetih – prethodno nečega aktivno stideli, pa su se toga malo zasitili te sada drže da je vreme za promenu raspoloženja.

Samo što se, avaj, niko ne seća ni jednog trenutka u kojem su se ni Vulin ni bilo ko iz istog miloševićevsko-šešeljevskog legla (koje je, vidimo, imalo nominalno „leve“ i „desne“ frakcije) ikada bilo čega postideli; ako im se to i dogodilo, savršeno vešto su to sakrili.

Sve se ovo dešava gotovo na dan kada srpska vlast oslobađanje Nasera Orića u Sarajevu doživljava maltene kao „novi genocid nad golorukim srpskim narodom“, i ne tako dugo nakon što je zapala u ritualni amok zbog pravosudnog finala procesa protiv, recimo, Ramuša Haradinaja ili Ante Gotovine. Neobično? Samo ako ste srećno prespavali prethodnih dvadesetak leta. Nedosledno? Teško da tu ima nedoslednosti: oni se naprosto ponašaju onako kako im se može, to jest, iz vlastitog položaja izvlače logične konsekvence.

Ako u svemu postoji nešto nelogično, onda je to sadržano u jedino logičnom pitanju: kako se uopšte dogodilo da se ljudi koje pamtimo po zlu iz devedesetih spokojno vrate na komandne pozicije s kojih su jedvice oterani, uz prigodne žrtve u ljudstvu i materijalu, u vremenu i dostojansvu?

Doduše, ako se vratimo nekih pola decenije unazad, biće nam možda neobično koliko je ljudi sasvim suprotnog političkog profila od ovih koji iznova vode zemlju bilo spremno da na „majke mi“ poveruje da su ovo sada neki drugi ljudi, kojima treba dati novu šansu, jer „gore ionako ne može“. Kad ono – može; daleko gore. Tačnije, manje-više isto kao i za njihove prve vlasti, samo stilski do neke mere drugačije prepakovano (a čak i to sve manje).

Šta je naravoučenije? Formalno-pravne začkoljice i sporednosti ovde su samo mamac za odvlačenje pažnje. Nije ovde reč o pravu, nego o politici, o načelima, uverenjima, sistemima vrednosti. I o simbolici, zašto da ne? Simbolika u politici nikada nije ni nedužna ni nevažna.

A ona kaže ovako: ako su „legitimni“ Vučić, Dačić, Nikolić, Gojković, Vučelić, Vulin, zašto to ne bi bili i Šljivančanin, Lazarević, Šainović, sutra možda Karadžić, Mladić? Jedno prvo omogućava a potom i priziva drugo, i tu mesta čuđenju nema. Ne dešava se, dakle, ništa neprirodno – osim same činjenice da se sve ovo od 2012. do danas uopšte dešava.

19.10.2017.

UHAPŠENI ZA AGROKOR PUŠTENI DA SE BRANE SA SLOBODE

Uhapšeni za Agrokor pušteni da se brane sa slobode




Kako je izvijestio odvjetnik Anto Nobilo, svih 12 osoba uhapšenih u ponedjeljak u akciji "Agrokor" izlaze na slobodu.

Sud nije prihvatio traženje tužitelja da im se odredi istražni zatvor.

Jedina osoba za koju je (u odsutnosti) određen istražni zatvor u trajanju od mjesec dana je Ivica Todorić, koji nije dostupan hrvatskim vlastima.

Njegov odvjetnik Čedo Prodanović najavio je da će se žaliti na odluku o istražnom zatvoru.

Županijsko državno tužilaštvo u Zagrebu zatražilo je ranije danas određivanje pritvora za 15 osumnjičenih u slučaju Agrokor, među kojima su i osnivač tog koncerna Ivica Todorić i njegovi sinovi, koji su i dalje nedostupni hrvatskim istražiteljim.


/////////////////////////

Agrokor je "Kulmerove dvore" koji se nalaze u Parku prirode Medvednica, kupio od Grada Zagreba. Zatim ih je Todorić kupio od Agrok


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos


Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos
Image result for ivica todoric u svom dvorcu fotos

Opsežna policijska akcija pretresa stambenih i poslovnih objekata i privođenja bivših čelnika Agrokora, uključujući Ivicu Todorića, započeta je 16. oktobra, nakon višemesečne istrage koju sprovodi Državno tužilaštvo, dok bivši vlasnik, koji se ne nalazi u zemlji, ne prestaje da optužuje vladu Andreja Plenkovića da uz pomoć Lex spcijelisa želi da nacionalizuje njegovu kompaniju. Ono čemu svi još pričaju ovih dana jeste i velelepni dvorac u kojem stanuje Todorić sa porodicom.

Agrokor je "Kulmerove dvore" koji se nalaze u Parku prirode Medvednica, kupio od Grada Zagreba. Zatim ih je Todorić kupio od Agrokora

Opsežna policijska akcija pretresa stambenih i poslovnih objekata i privođenja bivših čelnika Agrokora, uključujući Ivicu Todorića, započeta je 16. oktobra, nakon višemesečne istrage koju sprovodi Državno tužilaštvo, dok bivši vlasnik, koji se ne nalazi u zemlji, ne prestaje da optužuje vladu Andreja Plenkovića da uz pomoć Lex spcijelisa želi da nacionalizuje njegovu kompaniju. Ono čemu svi još pričaju ovih dana jeste i velelepni dvorac u kojem stanuje Todorić sa porodicom.


Kako je rasla imperija Ivice Todorića - i kako se gasila?

Unutrašnjost dvorca

Hrvatski portal Index.hr je objavio fotografije raskošnog zdanja Ivice Todorića. Na njima se mogu videti skupocene slike i brojna druga umetnička dela.

Torodić je zidove ukrašavao lovačkim trofejima, pa tako čitav jedan zid "krase" rogovi životinja.

Mermerne stepenice koje vode na gornje spratove su ukrašene velikom količinom zlata, koji se nalazi i na skoro svim komadima nameštaja.

Foto: index.hr

"Hotel Kulmer"

Agrokor je "Kulmerove dvore" koji se nalaze u Parku prirode Medvednica, kupio od Grada Zagreba. Zatim ih je Todorić kupio od Agrokora.

On je 2006. završio obnovu tog dvorca iz 19. veka zahvaljujući građevinskoj dozvoli izdatoj za gradnju hotela, u parku prirode u kojem je gradnja privatnih rezidencija zabranjena.

Kategorizaciju nije nikad zatražio, a Zagreb je 2008. godine izvestio kako to jeste hotel jer "odmah na ulazu desno, na prostoru predviđenom za recepciju, postoji recepcija, a ako objekat ne ispunjava namenu za koju je dobijena građevinska dozvola, to onda proverava Ministarstvo prostornog uređenja i građevinarstva".

Foto: index.hr

Ministarstvo, sa druge strane, ne proverava, niti ima nadležnosti da nekome dozvolu poništi i objekat ukloni ako se on ne koristi namenski, a pogotovo ne može vlasnika da natera da obavlja delatnost u za to sagrađenom objektu, piše Index.hr.

Dakle, ako se neka aktivnost vrši u objektu koji za to nema potrebne dozvole, slede sankcije Državnog inspektorata i turističke inspekcije, poreznih inspektora i tako dalje. Ako delatnosti nema, ne događa se ništa.

Foto: index.hr

"Kulmerovi dvori"

To je arhitektonski kompleks ispod Sljemena u zagrebačkom naselju Šestine. Prostiru se na 55.000 kvadratnih metara.

Prema istorijskim izvorima, vlastelin Stjepko Gregorijanec, tadašnji vlasnik Medvedgrada, nakon velikog zemljotresa 1590. godine, preselio se u novoizgrađeno zdanje. Od 17. veka u njemu su živeli knezovi Zrinski.

Grof Petar Zrinski renovirao je dvorac da izgleda u renesansnom stilu.

Foto: AP/Darko Bandić

Kasnije su, tokom 17. i 18. veka u dvorcu živele porodice Turovicz, Mikulić, Čukulin, kao i plemići Sermage, a Ivan Emil Kulmer postao je vlasnik dvora i imanja kada se oženio Juditu, groficu Sermage.

Poslednji vlasnik iz porodice Kulmer izgubio je dvorac u SFRJ. Nakon završetka rata devedestih godina, Kulmerova ćerka je tražila da joj se vrati imovina njene porodice, ali je izgubila spor sa gradom Zagrebom.

Zemljište sa dvorcem je potom kupio preduzetnik Ivica Todorić 1999. godine.

Foto: Tanjug/HINA

(Telegraf.rs)

19.10.2017.

AMFILOHIJE RADOVIĆ, UDARNA PESNICA PRIMITIVIZMA I HAOSA

Sadžakov: Amfilohije, udarna pesnica primitivizma i haosa


Amfilohije Radović, januar 2017.

Amfilohije Radović, januar 2017.

Slobodan Sadžakov, etičar i poznavalac crkvenih prilika, za ‘Zašto?’ objašnjava zbog čega Srpska pravoslavna crkva toleriše dugogodišnje uvrede, kletve i govor mržnje mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića.

  • Sankcije

U poslednjih dve decenije Amfilohije je poznat kao jedna od udarnih desnica srpskog nacionalizma i konzervativizma, kao neko ko je bio sankcionisan u sudskom postupku, neko ko je poznat po kletvama, i kao neko ko je poznat po čitavom nizu primitivnih izjava.

To je ono što obeležava njegov društveni angažman.

Što se tiče nekih sankcija, vidimo da veliki broj velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve -- Srpska pravoslavna crkva u celini -- često imaju jedan povašteni položaj, i ekonomski i pravni položaj i da su brojna suđenja za pedofiliju zastarevala.

Jednostavno, oni se na neki način ponašaju kao država u državi i ne podležu onim sankcijama kojima podležu svi drugi građani.

  • Osuda

Ova izjava koju je on dao povodom abortusa je samo još jedna u nizu njegovih primitivnih izjava koje su u suprotnosti sa modernim načinom života i u sukobu sa normalnim tokom građanskog života zato što je zakonom abortus dozvoljen i privatno je pravo građanki i građana.

Ovo se može sagledati samo kao još jedna od primitivnih izjava koja ne doprinosi nekom napretku društva, već zapravo vraća u nekakva stara vremena i vraća na neke stvari koje su u civilizovanoj Evropi već raspravljene.

Dakle, to je neka vrsta moralne osude na koju niko nema pravo i koja je u suprotnosti sa civilizacijskim dostignućima Evrope.

  • Razdvajanje

Srpska pravoslavna crkva zbog brojnih razloga ima privilegovan položaj.

Ona ima određeni uticaj na javno mnenje, ja bih rekao neopravdan, i političari čine brojne ustupke srpskoj pravoslavnoj crkvi u ekonomskom i pravnom smislu i zbog određenih političkih kalkulacija tolerišu ovakvo pitanje.

Mnogo toga je i do sprskih političara koji su takođe neobavešteni i nezainteresovani za očuvanje civilizacijskih tekovina, a pre svega sekularizacija tokova koji podrazumevaju razdvajanje države i crkve.

  • Podrška

Oni su veoma blagonakloni u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu i ne pada im na pamet da na neki način sankcionišu i od ovoga društva naprave jedno uljuđeno društvo.

Mnogima odgovara haos i primitivizam i mnogi na tom talasu osvajaju glasove i poverenje birača.

Procena političara u Srbiji je uvek da je dobro biti uz Srpsku pravoslavnu crkvu i imati njenu podršku, prećutnu ili otvorenu i da je zapravo dobro za njih ne zamerati se srpskoj pravoslavnoj crkvi.

  • Primitivizam i haos

To su stari akteri jednog haosa koji se nama događao u proteklih nekoliko decenija i oni naravno slede tu svoju staru politiku i ne doprinose nikakvom civilizacijskom pomaku.

Ono što je sve naše ljude uvalilo u nevolje i u krvoproliće je taj nacionalistički primitivizam -- nekakve konzervativne ideje koje nisu progresivne.

Oni kao stari akteri svega toga i dalje održavaju jer ne znaju ni nakoj drugi način da osmisle to društvo u kome živimo i oni su samo u tom smislu samo dosledni i slede svoju staru politiku nacionalizma, primitivizma i haosa.















18.10.2017.

VISOKI PREDSTAVNIK VALENTIN INZKO: "VANJSKA POLITIKA U ISKLJUČIVOJ NADLEŽNOSTI INSTITUCIJA BiH"

Visoki predstavnik Valentin Inzko : “Vanjska politika u isključivoj nadležnosti institucija BiH”

Oktobar 18. 2017.


politika je u isključivoj nadležnosti državnih institucija, poručio je visoki predstavnik Valentin Inzko, komentirajući usvajanje Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti RS-a u Narodnoj skupštini RS.

“Kao konačni tumač civilnih aspekata Općeg okvirnog sporazuma za mir želim pojasniti, u vezi sa Rezolucijom koju je jučer usvojila Narodna skupština RS, da Mirovni sporazum, a samim tim i Ustav, imaju primat nad bilo kojim aktom koji je usvojila NSRS. NSRS nema zakonske ovlasti da taj Sporazum tumači na način da nameće obaveze zvaničnicima na državnom nivou”, naveo je Inzko u pisanoj izjavi dostavljenoj medijima.

Inzko, također, želi još jednom naglasiti da je, u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, vanjska politika u isključivoj nadležnosti državnih institucija i da, u skladu s tim, odluke o pridruživanju međunarodnim organizacijama moraju donositi nadležni organi na tom nivou te da se one moraju poštovati.

(Kliker.info-Fena)

///////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

AMERIČKA AMBASADA U BiH OSUĐUJE: "Odluka NSRS-a o vojnoj neutralnosti nije u njihovoj nadležnosti"

Podvukli su da je članstvo u NATO-u svakako pitanje iz oblasti vanjske politike i odbrane, kao i to da su relevantne odluke u vezi s NATO integracijama BiH već donesene od nadležnih državnih institucija, uključujući i Predsjedništvo BiH i Parlamentarnu skupštinu BiH.

Odluka Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) o vojnoj neutralnosti nije u okvirima nadležnosti NSRS-a. Prema Dejtonskom sporazumu, vanjska politika je u isključivoj nadležnosti državnih institucija – istakli su danas iz Ureda za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH povodom jučerašnjeg usvajanja Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenja vojne neutralnosti RS-a u Narodnoj skupštini ovog bh. entiteta.

 

Podvukli su da je članstvo u NATO-u svakako pitanje iz oblasti vanjske politike i odbrane, kao i to da su relevantne odluke u vezi s NATO integracijama BiH već donesene od nadležnih državnih institucija, uključujući i Predsjedništvo BiH i Parlamentarnu skupštinu BiH.

 

Također, dodali su da bi se bilo kakav budući dijalog o ovom pitanju trebao odvijati u okviru relevantnih institucija na državnom nivou.

 

U izjavi za Fenu poručili su da su euroatlanske integracije najbolji način da se u BiH osiguraju sigurnost, stabilnost i prosperitet. 

///////////////////////////

IZETBEGOVIĆ: "Destruktivna politika RS-a pravi probleme ne samo BiH, nego će imati i posljedice po regiju, ali i cijelu Evropu"

Predsjedništvo BiH je ranije konsenzusom utvrdilo opredjeljenje za pristupanje NATO-u, te podnijelo formalni zahtjev za pristupanje MAP-u. Članom 84. Zakona o odbrani BiH, donesenim uz podršku i zastupnika SNSD-a, utvrđeno je da će "Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem
Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a".

Image result for bakir izetbegovic fotos

Rezolucija o vojnoj neutralnosti Republike Srpske (RS) koju je usvojila Narodna skupština RS-a u krnjem sastavu, bez zastupnika opozicije i koalicije “Domovina”, predstavlja kontinuitet antidejtonske i antiustavne politike rukovodstva bosanskohercegovačkog entiteta RS – saopćeno je iz Kabineta člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića.

 

Također, istaknuto je da ta rezolucija ne može imati nikakve pravne posljedice, jer vanjska politika i odbrana nisu u nadležnosti entiteta te se radi o isključivo nadležnosti državnih organa.

 Image result for karikature milorada dodika

 

Predsjedništvo BiH je ranije konsenzusom utvrdilo opredjeljenje za pristupanje NATO-u, te podnijelo formalni zahtjev za pristupanje MAP-u. Članom 84. Zakona o odbrani BiH, donesenim uz podršku i zastupnika SNSD-a, utvrđeno je da će "Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem

Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a".

 Image result for karikature milorada dodika

Jasno evroatlantsko opredjeljenje, aktiviranje MAP-a i nastavak puta ka članstvu u NATO-u šalje poruku da je BiH siguran prostor za investicije.

 

Ovakvi stavovi rukovodstva entiteta RS, koje je pod očiglednim stranim utjecajem, pokušavaju BiH ostaviti na sigurnosnoj vjetrometini i šalju lošu poruku potencijalnim investitorima. Stoga je ova rezolucija u suprotnosti sa interesima svih građana BiH.

 Image result for karikature milorada dodika

Donošenjem ovakve rezolucije rukovodstvo entiteta RS nastavlja sa provođenjem destruktivne, secesionističke i destabilizirajuće politike, koja pravi probleme ne samo Bosni i Hercegovini, nego će imati i posljedice po regiju, ali i cijelu Evropu - navodi se u saopćenju iz kabineta Bakira Izetbegovića.

18.10.2017.

SRBIJA REHABILITUJE RATNE ZLOČINCE

SRBIJA REHABILITUJE RATNE ZLOČINCE: Srpski generali odgovorni za ubistvo 10.000 civila postaju predavači na Vojnoj akademiji!


"Šta će oni to da predaju? Hoće li predavati o tome kako prikriti zločine, kako ne odati gde se nalaze tela, kako ne istražiti zločine, kako zaštititi svoje vojnike koji su počinili zločine? Da li su to stvari koje će oni predavati? Ili kako proterati na vrlo efikasan način 800.000 ljudi? Dakle, to je zaključak haških presuda da je 800.000 kosovskih Albanaca proterano za to kratko vreme od dva i po meseca", kaže Stjepanović.

SRBIJA REHABILITUJE RATNE ZLOČINCE: Srpski generali odgovorni za ubistvo 10.000 civila postaju predavači na Vojnoj akademiji! - 2

Generali i visoki oficiri Vojske Jugoslavije koji su komandovali u ratu na Kosovu 1998. i 1999. godine, među kojima je i Vladimir Lazarević osuđen pred Haškim sudom za komandnu odgovornost za ratne zločine, biće vraćeni kao predavači na Vojnu akademiju, pišu Večernje novosti.

 

Kako navodi list, među tim predavačima biće i penzionisani general i član Srpske radikalne stranke Božidar Delić, kao i aktuelni načelnik generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković.

"Oni će biti zaduženi da svoja ratna iskustva prenesu generacijama starešina koje se trenutno školuju na ovoj ustanovi (Vojnoj akademiji)", pišu Novosti.

Ministar odbrane Aleksandar Vulin potvrdio je za taj list da će nekadašnji komandanti dobiti "svoju ulogu" u vojnom školstvu.

"Uveli smo pravilo da najistaknutije starešine iz ratova koji su za nama dobiju prostor na Vojnoj akademiji i da drže predavanja kadetima, pa i sadašnjim generacijama oficira. To je na neki način ispravljanje nepravde koja im je naneta prethodnih godina", rekao je Vulin i dodao da ratni generali imaju mnogo toga važnog da prenesu mlađim kolegama.

 

"Oni dugo nisu smeli ni da kroče na Akademiju, niti u bilo koji vojni objekat. Država se olako lišila najdragocenijih iskustava kojih se ne bi odrekla nijedna vojska na svetu", rekao je Vulin i između ostalog zaključio: "Niko od tih ljudi ne sme da ode sa životne pozornice a da ne ostavi zapisano svedočenje o onome šta je radio i kakve je odluke donosio."

Lazarević je 2009. godine pred Haškim tribunalom osuđen za komandnu odgovornost za ratne zločine nad civilnim stanovništvom počinjene tokom rata na Kosovu.

Diković je u vrijeme rata na Kosovu bio na čelu 37 motorizovane brigade. U više navrata Fond za humanitarno pravo naveo je da ima dokaze da je ta brigada počinila ratne zločine u kojima su ubijeni civili čija su tela ekshumirana iz masovne grobnice Rudnica 2014. godine. FHP je tvrdio da je Diković odgovoran za zločine u selima Rezala i Staro Čikatovo kao i za skrivanje tela u masovnoj grobnici u Raškoj.

Diković je u februaru 2013. godine podnio tužbu protiv FHP kojom je tražio milion dinara na ime pretrpljene duševne boli zbog povrede časti i ugleda navodima u Dosijeu o njegovom navodnom učešću u ratnim zločinima na Kosovu. Sud je presudio u njegovu korist.

Delić je kao član Srpske radikalne stranke u maju 2007. godine izabran za potpredsjednika Skupštine Srbije. Poslije raskola u SRS u septembru 2008. godine, Delić se priklonio Srpskoj naprednoj stranci, koju je krajem februara 2011. napustio zbog neslaganja sa politikom stranke i vratio se u radikale.

 

Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo za RSE kaže da sada kadetima svoja vojna iskustva treba da prenose ljudi u čijoj su zoni odgovornosti, i uz učešćnje njihovih jedinica, stradale hiljade civila.

 

"Prvo, Vladimir Lazarević je osuđen kao pomagač udruženog zločinačkog poduhvata, neko ko je odgovoran za deportacije i prisilno premeštanje albanskih civila sa Kosova 1999. godine, odslužio je kaznu i vratio se u Srbiju. U zoni odgovornosti Delićeve 549. brigade ubijeno je oko 2.200 albanskih civila. U zoni odgovornosti Ljubiše Dikovića ubijeno je oko 1.400 albanskih civila, a u zoni odgovornosti Vladimira Lazarevića, Prištinskog korpusa kojim je komandovao od 24. marta do 10. juna 1999. godine, ubijeno je oko 6.200 civila", kaže Stjepanović.

 

Nakon toga, navodi Stjepanović, oni nisu ništa preduzeli da istraže te zločine i kazne počinioce nego su tela dobrog dela tih žrtava završila u masovnim grobnicama u Srbiji, podsećajući da je do sada pronađeno oko hiljadu tela na četiri lokacije, a da se još traga za hiljadu i sto ljudi.

 

Međutim, ministar Vulin je pre desetak dana u Nišu na skupu bivših starešina Treće armije Vojske Jugoslavije za vreme NATO bombardovanja, među kojima je bio i general u penziji i haški osuđenik Vladimir Lazarević, rekao da se "tih ljudi... nikada nije postidela vojska kojoj su komandovali, i nikada ih se nije postideo narod koji su branili i odbranili".

 

"Mi smo ponosni na ove ljude i oni su dokaz koliko se Srbija vratila sebi", rekao je tada Vulin.

I dok ministar odbrane poručuje da je "prošlo vreme kada ljudi, koji su branili državu i narod tokom NATO agresije", nisu mogli da uđu u Vojnu akademiju i da je prošlo vreme kada su "nas terali da ih se stidimo",

 

Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo pita koja će to iskustva ti ljudi da prenose kadetima.

 

"Šta će oni to da predaju? Hoće li predavati o tome kako prikriti zločine, kako ne odati gde se nalaze tela, kako ne istražiti zločine, kako zaštititi svoje vojnike koji su počinili zločine? Da li su to stvari koje će oni predavati? Ili kako proterati na vrlo efikasan način 800.000 ljudi? Dakle, to je zaključak haških presuda da je 800.000 kosovskih Albanaca proterano za to kratko vreme od dva i po meseca", kaže Stjepanović.

////////////////

Potvrđeno iz Haga : Presuda Ratku Mladiću 22. novembra

Oktobar 18. 2017.


Sudsko vijeće Haškog tribunala izreći će 22. novembra prvostepenu presudu bivšem generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću  po optužnici za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, najavljeno je iz Haga.

Presudu će donijeti sudsko vijeće na čelu sa sudijom Alphonsom Oriejem.Riječ je o prvostepenoj presudi, na koju će se moći žaliti i haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana.

Haško tužilaštvo je u završnoj riječi krajem prošle godine zatražilo od sudskog vijeća da Mladića osudi na doživotni zatvor, uz obrazloženje da bi kraća kazna bila “uvreda za žrtve, žive i mrtve i uvreda za pravdu”, dok je odbrana tražila oslobađajuću presudu.

Optužnica Mladića tereti za genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje te za zločine protiv čovječnosti.U dodatnih pet tačaka, Mladić je optužen i za ubistvo, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca te za kršenje zakona i običaja ratovanja.

Skrivao se 12 godina

Ratni komandant bosanskih Srba optužen je za genocid počinjen u Srebrenici, gdje je u julu 1995. ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.Mladića optužnica tereti i za opsadu Sarajeva, koja je trajala 44 mjeseca i u kojoj je ubijeno više od 10.000 ljudi.

Optužen je i za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Suđenje Mladiću počelo je u maju 2012, a okončano je 15. decembra 2016.Mladić je uhapšen maju  2011, nakon 12 godina skrivanja u okolini Lazarevca u Srbiji i izručen Hagu.

Vlada Srbije nedavno je na zahtjev njegovih branilaca i porodice dala garancije za Mladićevo puštanje na privremenu slobodu iz pritvora Haškog tribunala radi liječenja, a odgovor Haga se čeka.

(Kliker.info-AJB)


//////////////////////////////////////
18.10.2017.

SVE SE RADI DA BiH ŠTO KASNIJE UĐE U EU

Sve se radi da BiH što kasnije uđe u EU





Dok predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović putuje po Bosni i Hercegovini i regiji kako bi lobirao da se više radi na ispunjavanju zahtjeva za primicanje zemlje Evropskoj uniji, situacija na terenu pokazuje da je to nemoguća misija.

U Republici Srpskoj uveliko traje politički rat između Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Saveza za promjene, a u Federaciji BiH vlast, koju čine Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Savez za bolju budućnost (SBB), uopšte ne funkcioniše.

I ne samo zbog toga što je posljednja sjednica Federalnog parlamenta zakazana za neka bolja vremena. Političke nesuglasice sežu još od početka godine, a kulminirale su proljetos, kada je i sam lider HDZ-a Dragan Čović priznao da ništa ne funkcioniše, podsjećajući da nije bilo konsenzusa ni oko revizije tužbe BiH protiv Srbije, jer su protiv toga bili predstavnici vlasti iz Republike Srpske, ali i sam Čović.

„Parlamentarne većine nemamo, to je sasvim jasno. Sjetite se kada smo krenuli sa revizijom tužbe i dalje je nastavljeno“, poručio je Čović u aprilu ove godine.

No, sa ovim se ne slažu u SDA.

Problem službenih akata: Adil Osmanović
Problem službenih akata: Adil Osmanović

„Na nivou države Bosne i Hercegovine, a time i na nivou Federacije BiH postoji kvalificirana većina. Mi zvanično od bilo kojeg političkog subjekta koji stoji iza Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara nismo dobili službeno bilo kakav akt“, poručuje Adil Osmanović, potpredsjednik SDA.

No, da vlast ne funkcioniše, potvrđuje treći koalicioni partner, Savez za bolju budućnost. U septembru ova stranka nije podržala dnevni red sjednice Parlamenta Federacije BiH, insistirajući da se u njega uvrste imenovanja novog Upravnog odbora Federalne Radio-televizije, uprava Razvojne banke i imenovanje nezavisnog policijskog odbora.

„Kakva je ovo sada situacija kada nemate nikakav zakon, nikakav upravni odbor u Radio-televiziji Federacije BiH, istu situaciju imate i u Razvojnoj banci, gdje je razriješena kompletna Uprava, Nadzorni odbor, a Vlada ne želi da se pozabavi tim problemom. Onda imamo situaciju da se 200 miliona kreditnih sredstava dijeli 'šakom i kapom' bez kreditnog odbora i mogu da završe u sumnjivim rukama“, kaže Sanel Razić, poslanik SBB-a u Federalnom parlamentu.

Ovakve tvrdnje Radončićevog Saveza za bolju budućnost druge političke partije u Federalnom parlamentu doživljavaju kao želju da ostvare uskostranačke interese.

Za opoziciju u toj zakonodavnoj instituciji, kompletna vlast je krivac za sadašnje stanje.

Damir Mašić iz SDP-a navodi da je sve počelo još prije godinu dana, kada Federalni parlament, prvih put u svojoj istoriji, četiri mjeseca nije održao sjednicu.

„Mi tako rijetko održavamo sjednice u proteklih pola godine da se to svede na jednom u dva mjeseca, što je potpuna sramota“, navodi Mašić.

Istovremeno, analitičari navode kako ovakva politička situacija u potpunosti odgovara predstavnicima vlasti.

Političari će uraditi sve da produže put BiH ka EU: Ivana Marić
Političari će uraditi sve da produže put BiH ka EU: Ivana Marić

Prema riječima Ivane Marić, postojeća vlast je u potpunosti svjesna stanja u kome se nalazi Bosna i Hercegovina, ali to svima, kako kaže, odgovara.

„Mnoge države u regiji su ranije počele sa pregovorima, a mi ostajemo zadnji vagon u vozu za EU, probijamo rokove i po nekoliko godina, nismo u stanju ni da pošaljemo odgovore na EU Upitnik, tako da na kandidatski status, na regularnoj osnovi, ne možemo računati. Jedino čemu se možemo nadati jeste da nas Evropska unija primi po nekom ubrzanom postupku, kao što je bio slučaj sa Bugarskom i Rumunijom“, kaže Marić.

Do opštih izbora u Bosni i Hercegovi ostalo je još godinu dana, a kako sada stvari stoje, predizborna kampanja uveliko traje.

Zbog toga se nameće pitanje - hoće li ovakva situacija ostati i narednih 12 mjeseci.

„S obzirom da tri godine nisu ništa radili, ne može se očekivati ni ovu zadnju, posebno, jer neće poduzimati neke riskantne poteze zbog kojih bi mogli gubiti podršku birača. Dakle, neće rješavati probleme ogromne administracije, javnih preduzeća, a sve što budu radili će biti simbolično, kao što je i približavanje Evropskoj uniji koje je samo na papiru, dok gledaju da se taj put što više oduži, jer su vidjeli šta to sa sobom nosi. Sjetimo se hapšenja Ive Sanadera u Hrvatskoj i još nekih hapšenja političara na funkcijama, zbog čega vjerujem da će oni uraditi sve što mogu da put Bosne i Hercegovine prema EU što duže traje i da što kasnije uđemo u Evropsku uniju“, zaključuje politička analitičarka Ivana Marić.







18.10.2017.

SVETI ZLOČINCI

Sveti zločinci


Slobodan Dukić

Autor 16.10.2017. 



Image result for aleksandar vucic i vulin fotos

Foto: Blic

Nebo nad Srbijom uskoro će biti tesno, da primi sve svete zločince. Svetovna i duhovna vlast takmiče se u predlaganju kandidata za ovaj visoki kosmički status. Gužva u šesnaestercu pravoslavnog dela raja.

Ratni zločinci u Srbiji lete u nebo. Sa oreolom sveca. Tako biografiju Vladimira Lazarevića, penzionisanog generala osuđenog pred Međunarodnim sudom u Hagu na 14 godina zatvora, zbog zločina na Kosovu, peru sa najviših mesta državne vlasti. Ministar vojni Aleksandar Vulin je glavna vešerka. Onomad je izvadio iz mašine za pranje veša njegove ratničke gaće i naciji poručio: Na ovog čoveka treba da budemo ponosni. Na vjeki vekova, pevaju i popovi. Pomenuti general još prilikom dolaska iz zatvora bezecovao je vasionsku kartu za raj, jer su ga na aerodromu dočekali visoki predstavnici svetovne i duhovne vlasti.

Vulin, inače zadužen za panegerike Aleksandru Vučiću, srpskoj verziji cara Trojana, kaže da Srbija ni sa čim nije izazvala NATO agresiju, baš kao što nikad nije izazivala ni ratove. “Ali baš zato Republika Srbija, njeni vojnici, njen narod može da bude ponosan na svoju ulogu u svim ovim godinama…može da bude ponosan na najbolje.” Označivši Lazarevića kao najhrabrijeg među najhrabrijima. Nazivajući ga dokazom nacionalnog samopoštovanja, on se zapitao da ako Srbi nisu ponosni na njega i njegovu hrabrost i žrtvu, na koga onda da budu ponosni. Ni Nikola Selaković, bivši ministar pravde, generalni sekretar Vučićevog kabineta ne štedi reči pohvale za osuđenog ratnog zločinca. Ako nismo ponosni na takve, na koga da budemo ponosni… Kao država i narod vraćamo se pravim stvarima i pravim ljudima, kazao je.

Da li ste ponosni na ove ljude, upitao se Fond za humanitarno pravo, podsećajući na zločine Treće armije Vojske Jugoslavije na Kosovu, a kojom je komandovao Vladimir Lazarević. Tako su u martu 1999. godine pripadnici ove armije učestvovali u akciji u kosovskom selu Bukova. U njoj je ubijeno najmanje 39 civila. Treća Armija zajedno sa policijom granatirala je i palila kuće u selu Koštreno. Žene i decu poterali su u bežaniju u Makedoniju. U Dušanovu, Lazarevićeva Treća armija u sadejstvu sa pripadnicima MUP proteruje između tri i četiri hiljade građana. U Izbici njeni pripadnici obezbeđuju teren za akciju policije za masovna ubistva. Ubijeno najmanje stotridesetdvoje ljudi. Dečani: Treća armija učestvuje u šikaniranju i zarobljavanju građana. Silovanju žena. U proterivanju velikog broja civila. U Žegri vojnici pljačkaju napuštene kuće. U Đakovici spaljuju domove. Operacija Reka: Trećearmejci ubijaju 35o civila. Proteruju celokupno stanovništvo… Meja, Korenica, Dobraš, Slakovce… takođe su mesta na velikoj mapi zločina.

Pa šta je radio komandant, dok su njegovi sveti ratnici izvodili akcije etničkog čišćenja, proterivanja, ubijanja, silovanja… Igrao mice, dečju igricu Čoveče ne ljuti se? Lazareviću i njegovoj armadi podršku iz zatvora u Finskoj, gde ga je sud u Hagu poslao zbog ratnih zločina, general Nebojša Pavković hrabri Lazarevića: Poštovani generale večna zahvalnost. Ostanite jaki uz predsednika Vučića i ministra odbrane Vulina. Oni vas uvažavaju i pominju vašu herojsku borbu. Ne dozvolite da vas posvađaju hulje, foliranti, kukavice… Za Pavkovića je rezolucija UN 1244 uporište Srbije sa koga ona brani iskonska prava na Kosovo. Jeste slovo te rezolucije čedo Ujedinjenih nacija, ali to je i Haški sud. Ali za mnoge u Srbiji, sudije pod haškim togama i vlasuljama su prodane duše. Markirani kao srbomrsci.

Beogradske oči slepe, škiljave ne vide balvan u svojoj zenici, ali trn u tuđem oku itekako. Stara je mantra, ovde, da zločince iz Bosne, Hrvatske, sa Kosova haški sud štiti kao bele medvede. Naser Orić koga je prvostepeni sud u Sarajevu oslobodio optužbe za ubistvo tri srpska vojnika, za ovdašnju javnost je koljač bez milosti. Za Vučića je ovakva presuda dokaz da će Srbija sama morati da nađe pravdu. Orić-zločinac koji je sopstvenim rukama rasporio trudnicu i u njenoj utrobi zaklao nerođeno dete, vrište novinski naslovi. Komandat armije BiH u Srebrenici kriv je za 3.500 pobijenih srpskih civila u Podrinju. Sindrom traženja krivice na drugoj strani zaparložio je region. U Srbiji ga zalivaju vlasti, crkva, profašistički krugovi. Stvara se edukacioni prostor u kome će generacije biti podučavane da je Srbija sveta zemlja okružena demonima od država suseda. Istina o ubijanju hrvatskih civila u Lovasu, žena, dece i staraca na Kosovu, sekundarne grobnice u Batajnici, zabetonirana je duboko pod zemljom.

Autori gimnazijskih udžbenika podučavaju klince o nadmoći srpske rase, o Bošnjacima koji su prostrli tepih otomanskim osvajačima. U novinama malo, malo pa se pojavi naslov o božjim čudima. Poput onog iz jučerašnjih Večernjih novosti. Tekst posvećen prebacivanju zemnih ostataka Đorđa Božovića Giške, kriminalca i komandanta paravojske Srpske garde iz beogradske grobnice u Crnu Goru okadio je pop rečima: Desilo se čudo Božje, ugledali smo netruležno Giškino telo… Kad se otvorio grob pojavio se Đorđe ceo suncem okupan.

Mic po mic, uz dodatak jakih deterdženata, danonoćno kloparaju mašine za pranje krvavih gaća ratnih zločinaca i dojučerašnjih kriminalaca. Ojačavaju se temelji države koja se nije stidela da poravna po ratnim zaslugama partizane i kvislinge. Nebo nad Srbijom uskoro će biti tesno, da primi sve svete zločince. Svetovna i duhovna vlast takmiče se u predlaganju kandidata za ovaj visoki kosmički status. Gužva u šesnaestercu pravoslavnog dela raja.

17.10.2017.

BiH PLAĆA PRIVREDNI KRIMINAL U HRVATSKOJ?

BiH plaća privredni kriminal u Hrvatskoj?



Sarajevski Konzum

Sarajevski Konzum

Ljubljanska i zagrebačka Sberbanka pokrenule su ovršni postupak nad dionicama “Jamnice” u “Sarajevskom kiseljaku”, nastojeći na taj način naplatiti dio duga od “Agrokora” u čijem sastavu je i “Jamnica”. Ekonomisti ocjenjuju da se na ovaj način pokazalo da će BiH prva platiti za privredni kriminal koji se desio u Hrvatskoj jer bh. političari nisu reagovali adekvatno i na vrijeme.

Općinski sud u Kiseljaku donio je odluke kojima je ljubljanskoj i zagrebačkoj ispostavi Sberbanke odobrena zapljena dionica “Sarajevskog kiseljaka”, a koje su u vlasništvu “Jamnice”, objavila je tvrtka “Jamnica” u sklopu koncerna “Agrokor”, a koja se bavi proizvodnjom mineralnih voda. Vrijednost oduzetih dionica iznosi 67,4 miliona konvertibilnih maraka (34,5 miliona eura).

S pravne i ekonomske strane tu nema ništa sporno, kaže profesor na ekonomskom fakultetu u Sarajevu Muris Čičić jer je “Sarajevski kiseljak” davno privatiziran.

“Sud u Kiseljaku, znači bosanskohercegovački sud je donio tu odluku i sada umjesto ‘Jamnice’ dionicama raspolaže Sberbanka i za ‘Sarajevski kiseljak’ to ne mora značiti promjenu u poslovanju. Međutim, ono što u ovoj situaciji ‘bode oči’ je činjenica da se kriza koja je izbila u drugoj državi sada se preliva u Bosnu i Hercegovinu i ovdje se dug naplaćuje, a ne tamo gdje je napravljen, jer ‘Jamnica’ koja je dioničar dala je mjenicu ‘Sarajevskog kiseljaka’ banci kada je uziman jedan od kredita. E, to izaziva neugodne refleksije kod svih nas.”

Podsjećamo, kada je izašlo na vidjelo da je hrvatski koncern “Agrokor” u dugovima i da se moguće radi o privrednom kriminalu, hrvatska Vlada donijela poseban zakon, Lex Agrokor, kojim je zaštitila imovinu ove kompanije u Hrvatskoj.

Slovenija i Srbija insistirale su da potpišu slične ugovore po kojima se spriječava da novac iz tih zemalja ide za pokrivanje dugova “Agrokora”.

No, takav zakon nije potpisan sa BiH i Crnom Gorom, te je naplata dijela “Agrokorovog” duga i počela u BiH.

BiH nije adekvatno reagovala jer bh. političari brane nacionalne interese drugih država, kaže ekonomista Zoran Pavlović i dodaje:

''BiH je zemlja složene političke strukture, a uz to sve u kombinaciji sa nacionalnim interesima koji se prelamaju između Hrvatske, Srbije. Sve je to čini neefikasnom u donošenju bilo kakvih odluka na najvišem nivou upravljanja u BiH. Dok je Srbija donijela odluku o zabrani transfera novca iz Srbije za dugove 'Agrokora', BiH to nije uradila jer se ovdje niko ne osjeća odgovornim. Zato su i naši dobavljači, kojima ‘Agrokor’ duguje 132 miliona KM kolateralna šteta, jer nije imao ko da ih zaštiti. Ta naša neodgovornost, neefikasnost i odsustvo bilo kakve harmonizacije u ponašanju ljudi iz vrha BiH između hrvatskih interesa, u ovom slučaju, i interesa BiH su učinili da smo došli u poziciju da postanemo kolateralna šteta ‘Agrokorovih’ odnosa. Kao što vidimo, i Sberbanka je počela sa zapljenom imovine preduzeća u BiH koja su data kao hipoteka za kredite koji sigurno nisu uloženi u Bosnu i Hercegovinu. Ja se iskreno nadam da ćemo doći i do nekih krivičnih prijava jer u toj paukovoj mreži povezanih odnosa sa ‘Agrokorom’ i firmi u okruženju je bilo jako mnogo transakcija koje zaslužuju i zatvaranje odgovornih ljudi koji su pristali na takve transfere.''

Pavlović dodaje da upravo takvo ponašanje bh. političara doprinosi da u svakoj sličnoj situaciji deblji kraj izvuku radnici u BiH kao što je bio slučaj sa slovenačkim “TUŠ”-om, “Pevecom”, a sada i sa “Agrokorom”.

Potpredsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH Bruno Bojić kazao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) da u ovoj situaciji ne treba brinuti ko će biti vlasnik “Sarajevskog kiseljaka”, jer je i sad vlasnik iz inostranstva, kao što je to slučaj i sa “Ledom Čitluk” i “Zvijezdom”, koji su takođe u sastavu “Agrokora”.

“Ono što nas treba zabrinjavati je da se ispoštuju sve ugovorne obveze koje imaju prema našim dobavljačima i nastavak suradnje u BiH. Gospodin Ante Ramljak je rekao da će se 45 miliona KM zbirno vratit bh. dobavljačima - 15 miliona kroz robu ‘Mercatora’ i 30 miliona koje smo mislili pozajmiti od Agrokora. Na takav način bi se izvršila dokapitalizacija ‘Konzuma’ i tako bi ‘Sarajevski Kiseljak’ i ‘Ledo Čitluk’ postali vlasnici većinskog paketa dionica ‘Konzuma’ u BiH.''

On je pozvao povjerenika za “Agrokor” Antu Ramljaka da što prije dođe u BiH kako bi potvrdili da će raniji dogovor biti ispoštovan.

Scenarij planiran ispočetka: Muharem Cero
Scenarij planiran ispočetka: Muharem Cero

Muharem Cero, ekspert za državnu imovinu BiH, u slučaju zapljene dionica "Sarajevskog kiseljaka" kaže da je po svemu sudeći ovakav scenarij planiran od početka, čim je Hrvatska potpisala Lex Agrokor, te upozorava da i Crna Gora sada može očekivati sličnu situaciju sa preduzećima koja se nalaze na njenoj teritoriji.

Podsjetimo prije mjesec i po dana “Ledo”, tvrtka iz sastava “Agrokora”, obavijestila je da je primila odluku Trgovačkog suda u Beogradu o privremenoj mjeri zabrane raspolaganja i opterećenja udjela koje ta hrvatska kompanija ima u srbijanskom “Frikomu”.

Sud je time udovoljio zahtjevu ruske Sberbanke koja je zatražila donošenje privremene mjere kao osiguranje potraživanja od 100 miliona eura plus kamate, vezano za ugovor o kreditu iz februara ove godine.

“Ledo” je pripremio žalbu na tu odluku. Srbija je na zahtjev ruske Sberbank banke privremeno zabranila “Ledu” raspolaganje udjelom koji ta tvrtka ima u “Frikomu”, no to ne znači da je Sberbank postala vlasnik “Frikoma” niti to utiče na poslovanje tvrtke, prenijeli su u avgustu beogradski mediji.

//////////////////////////////////////

PAKLENI PLAN: Evo kako će Todorić vratiti Agrokor, a još će dobiti i odštetu!

- Velika Britanija bi mogla odbiti da ga izruči. Tamo je anglosaksonski sistem prava, koji je dosta fleksibilniji tako da se izručenje može odugovlačiti do dvije godine. Ja mislim da on na to i računa, jer će se poslije nekog vremena raščisttii situacija - smatra Nobilo dodajući da kada bi nekadašnji vlasnik Agrokora došao u Hrvatsku on bi odmah bio uhapšen i bio bi mu određen pritvor da ne bi uticao na svjedoke.

PAKLENI PLAN: Evo kako će Todorić vratiti Agrokor, a još će dobiti i odštetu! - 2

Ukoliko Ivica Todorić odluči da podnese tužbu protiv Hrvatske Evropskom sudu pravde postoji mogućnost da se koncern Agrokor vrati u njegove ruke, kao i da dobije pozamašnu odštetu. 

 

Svima je poznata je floskula "pravda je slijepa", ali njom se najviše ovih dana služi Ivica Todorić, nekadašnji vlasnik najuspješnije kompanije u regionu.

 

Ivica TodorićIvica TodorićFoto: Profimedia

 

Dok istražitelji zagrebačkog Županijskog državnog tužilaštva ispituju osumnjičene u ovom slučaju, a pala su i prva hapšenja, Todorić se, može se slobodno reći, "izvukao" pošto se prema navodima medija nalazi u Londonu pa je nedostupan istražnim organima.

 

- Ako se utvrdi da je nedostupan, Hrvatska ima pravo da raspiše potjernicu za njim. Znači prvo treba da se utvrdi gdje je, pa tek onda da se raspiše evropski nalog za hapšenje - rekao je jedan od najpoznatijih hrvatskih advokata Ante Nobilo.

Погледај слику на Твитеру

 

Kako kaže, Velika Britanija bi mogla da izruči Todorića osim u pojedinim slučajevima kao npr. o političkom progonu. 

 

- Velika Britanija bi mogla odbiti da ga izruči. Tamo je anglosaksonski sistem prava, koji je dosta fleksibilniji tako da se izručenje može odugovlačiti do dvije godine. Ja mislim da on na to i računa, jer će se poslije nekog vremena raščisti situacija - smatra on dodajući da kada bi nekadašnji vlasnik Agrokora došao u Hrvatsku on bi odmah bio uhapšen i bio bi mu određen pritvor da ne bi uticao na svjedoke. 

 

Ako bi se navodne Todorićeve tvrdnje, koje je izneo u svom blogu, o prisilnom preuzimanju koncerna od strane hrvatske vlade ispostavile kao istinite i ukoliko bi dobio tužbu na Evropskom sudu advokat Nobilo kaže da će onda Agrokor ponovo biti u njegovom vlasništvu. 

 

- Morali bi da mu vrate kompaniju, ali i da mu isplate eventualnu odštetu ako su napravili neku štetu dok su upravljali kompanijom, kaže Nobilo.

17.10.2017.

"DETALJ" KOJI JE MNOGIMA PROMAKAO: ZAKLJUČCI VIJEĆA EU O BiH U PRVI PLAN STAVLJAJU PRINCIP GRAĐANSKE RAVNOPRAVNOSTI!

"DETALJ" KOJI JE MNOGIMA PROMAKAO: Zaključci Vijeća EU o BiH u prvi plan stavljaju princip GRAĐANSKE ravnopravnosti!


Vijeće EU u jučerašnjim zaključcima o BiH potcrtalo je princip jednakosti svih građana, a politički analitičari smatraju da je to iznimno bitno jer u prvi plan stavlja građansko u odnosu na nacionalno.

'DETALJ' KOJI JE MNOGIMA PROMAKAO: Zaključci Vijeća EU o BiH u prvi plan stavljaju princip GRAĐANSKE ravnopravnosti! - 2

Vijeće EU je tijelo koje utvrđuje politiku i prioritete EU. Čine ga šefovi država ili vlada zemalja članica. Stručnjaci poručuju da se kroz zaključke, na nekoliko mjesta, kaže da je država dužna zaštititi jednakost svih građana BiH, te se odreći svih diskriminacija. 

 

"Oni traže od vlasti u BiH da se suzdrže od donošenja bilo kojeg oblika zakona ili propisa koji može sadržavati elemente diskriminacije ili neće biti na liniji zaštite jednakosti svih građana. To je jako važno", kazao je  za TV1 Slaven Kovačević, stručnjak za EU integracije.

 

Kovačević ocjenjuje da je HDZ-ov prijedlog promjena Izbornog zakona diskriminatoran jer niti jednim slovom ne govore o provedbi presuda Evropskog suda za ljudska prava, a među njima i slučaja Sejdić - Finci.

 

"I to sve uz svesrdnu podršku zvaničnog Zagreba, koji je, gle licemjerstva, jučer podržao zaključke Vijeća", rekao je Kovačević.. 

 

"Ja očekujem reakcije Wigemarka i Inzka, u njihovim bilateralnim susretima s političkim liderima u BiH, oni moraju primjenjivati ono što je Vijeće EU odlučilo i ništa drugo. Sve drugo nas vodi van euroatlanskih integracija", upozorava Kovačević. 

 

"Treba prekinuti sa donošenjem zakona koji sadrže nejednakost građana i diskriminirajuće elemente. Sve što u sebi nema zaštitu jednakosti prava građana, ponavljam - građana i elemente nediskriminacije, ne može se naći na dnevnom redu Parlamenta BiH", dodaje Kovačević.

 

Podsjećamo, među sedam zaključaka o BiH usvojenih jučer na sjednici Vijeća EU, osobito je zanimljiv četvrti u kome se naglašava princip jednakosti građana. 

 

Taj zaključak integralno glasi: 

 

4. Imajući u vidu da se u Ustavu Bosne i Hercegovine Bošnjaci, Hrvati i Srbi navode kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostalima), Vijeće ponovo ističe da principi jednakosti svih građana i nediskriminacije moraju biti u potpunosti zagarantovani. Vijeće naglašava da se ne treba poduzeti niti jedan zakonodavni ili politički korak kojim bi se otežala provedba presude Sejdić i Finci, i drugih povezanih presuda.

////////////////////////////////////

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?

Oktobar 13. 2017.;


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?

17.10.2017.

BIVŠI PRIPADNIK "CRVENIH BERETKI" POSTAO KOMANDANT RUSKOG SPECIJALNOG ODREDA "VAGNER"

PUTINOV PLAĆENI UBICA ELVIS IZ DOBOJA: Bivši pripadnik "Crvenih beretki" postao komandant ruskog specijalnog odreda “Vagner”

Davor Savičić rodom je iz BiH i istakao se u borbama devedesetih kao pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i potom JSO, gdje je jedan od komandanata bio Legija. Navodno, Savičić je oformio i srpski ogranak “Vagnera”. Na frontu je cijenjen zbog bogatog ratnog iskustva.

PUTINOV PLAĆNI UBICA ELVIS IZ DOBOJA: Bivši pripadnik 'Crvenih beretki' postao komandant ruskog specijalnog odreda 'Vagner' - 3

Arkanov i Legijin vojnik Davor Savičić zvani Elvis jedan je od komandanata ruskih specijalnih odreda “Vagner”, koji na ratištu u Siriji obavljaju najteže zadatke, piše beogradski Telegraf.

 

“Vagnerovci” zvanično nisu u sastavu vojske Rusije i o njima se malo zna. Zapadni mediji nazivaju ih plaćeničkom vojskom. Prvi put ovi odredi pominju se 2014. godine. Osnivač odreda je ukrajinski državljanin Dmitrij Velerijevič Utkin. “Vagneru” se pripisuje akcija aneksije Krima, kao i napad na aerodrom u Lugansku, kada je poginulo 40 ukrajinskih vojnika. Od kraja 2015. aktivno djeluju u Siriji.

 

Pripadnici “Vagnera” “nevidljivi” su u ratnim dnevnicima i van su svakog formalnog lanca komandovanja. Ova organizacija zvanično je registrovana u Argentini, međutim, baza za obuku im je u ruskom selu Molkino, gdje se obučavaju i specijalne brigade ruskih obavještajaca GRU. Koriste samo kodna imena, a naređenja za operacije dobijaju isključivo usmeno. Zbog toga ih u Rusiji nazivaju “sjenkama” ili “ratnicima duhovima”. Ima ih oko 1.500 i uglavnom su penzionisani ruski vojnici i specijalci između 35-55 godina. Plata im je oko 1.000 dolara.

 

Kodno ime Vuk

 

Vojnici ne smiju nikome da odaju svoju lokaciju, pa čak ni suprugama, porodici i prijateljima. Nije im dozvoljeno da imaju profile na društvenim mrežama, kao ni da objavljuju fotografije na internetu. Ruske vlasti nikada nisu priznale da imaju bilo kakve veze sa “Vagnerom” iako je Vladimir Putin objavio da je odlikovao nekoliko njegovih boraca za aktivnosti u Ukrajini i Siriji.

 

Davor Savičić rodom je iz BiH i istakao se u borbama devedesetih kao pripadnik Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i potom JSO, gdje je jedan od komandanata bio Legija. Navodno, Savičić je oformio i srpski ogranak “Vagnera”. Na frontu je cijenjen zbog bogatog ratnog iskustva.

 

Prema pisanju ruskog portala Fontanka, Savičić je nekoliko puta do sada viđen u kampu za obuku u ruskom selu Molkino, odakle se veliki broj “Vagnerovih” boraca raspoređuje u Siriji. Fontanka navodi da je “Savičić bio prepoznat kao zvijezda u usponu među plaćenicima tokom sukoba u istočnoj Ukrajini, kada je odlučio da se pridruži proruskim pobunjenicima poput mnogih drugih Srba”.

 

Borci koji su dali izjave za Fontanku rekli su da je Savičiću dato kodno ime Vuk, koje označava njegovu snagu i hrabrost u borbama. Zvanično, on poriče da ima veze sa “Vagnerom” i prijavljen je kao radnik na gradilištu u ruskom gradu Himki.

 

Dobro poznato ime

 

Saznanja da je Davor Savičić Elvis kao “vagnerovac” ratovao u Ukrajini, odakle je prešao u Siriju, potvrdio je za Srpski telegraf bivši dobrovoljac u Donbasu Radomir Počuča. Kako kaže, Elvisa je sreo samo u jesen 2014. na ratištu u Luganskoj oblasti.

 

– Ne samo da poznajem Elvisa već sam s njim u ozbiljnom sukobu. On je mislio da sam ja najviše kriv što je donijet zakon o zabrani učestvovanja naših građana u ratnim sukobima na stranim teritorijama. Tom prilikom Elvis je došao da se vidi sa nekim momcima iz moje jedinice koji su isto kao i on bili u JSO. Porazgovarali smo pošto im je on donio neke namirnice, a odmah potom mi je prigovorio što sam se medijski eksponirao kao borac u Ukrajini – priča Počuča.

 

On tvrdi da Savičić na front ne ide iz patriotskih razloga, već za novac.

 

– On je i do tada već bio na nekoliko frontova, gdje je ratovao kao plaćenik – ističe Počuča.





















17.10.2017.

KO JE PRAVI KRIVAC: IVICA TODORIĆ PORUČUJE IZ LONDONA : POLITIČKA PREDSTAVA ZA JAVNOST

Ivica Todorić poručuje iz Londona : Politička predstava za javnost

Oktobar 17. 2017.


Vlasnik koncerna Agrokor Ivica Todorić napisao je u novom tekstu na svom blogu, dan nakon početka velike policijsko-pravosudne akcije u kojoj je uhapšeno  12 njemu bliskih suradnika, kako se “dogodilo upravo ono na što je već više puta ukazivao – politička predstava za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika koji su kreatori monstruoznog političkog procesa”.

Akcijom je obuhvaćeno 15 osoba, a u izvidima je uhićeno 12 osoba, odnosno svi osumnjičeni osim osnivača posrnulog koncerna Ivice Todorića te njegovih sinova Ante i Ivana, koji nisu u Hrvatskoj. Nad svima se provodi kriminalističko istraživanje zbog kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, krivotvorenja službene isprave i povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga.

“Uhićeno je 12 vrhunskih gospodarstvenika, ljudi koji, uvjeravam vas ponovno, nisu apsolutno ništa krivi. Ako postoji i najmanja odgovornost, a siguran sam da je nema, ona je isključivo moja”, napisao je Todorić.

Po njegovim riječima, akcija je provedena kako bi se “sakrio kriminal onih koji su kroz neustavni ‘lex Agrokor’ postali stvarna zločinačka organizacija koja crpi nepripadajući im novac iz koncerna i pritom hrvatskom gospodarstvu i državi čine nevjerojatnu štetu”.

‘Unaprijed definirani krivnja i krivci’

Naveo je i kako je hrvatski premijer Andrej Plenković “prije osam dana u priopćenju naglasio kako Vlada očekuje ‘djelovanje nadležnih institucija u primjerenom roku’ te je pritom, osobnim i izjavama svoje potpredsjednice Martine Dalić, jasno definirao krivnju i krivce za financijske izvještaje izvanredne uprave [Agrokora] na koje je revizor samo dao mišljenje ignorirajući presumpciju nevinosti i temeljna načela pravne države”.

“Nevjerojatno za demokratsku državu u kojoj je trodioba vlasti jasno definirana. Nevjerojatno baš kao i činjenica da su novinari pred kućama ljudi koji su uhićeni bez razloga bili i prije policije”, smatra Todorić.

Todorić smatra da Plenkovićevoj vladi “očito smeta i saborsko istražno povjerenstvo, očito ne žele da se sazna istina, očito žele prikriti tragove kriminala u kojima sudjeluju potpredsjednica Dalić, Ante Ramljak i njihovi pomagači”.

Prozvao ministra Božinovića

“Očito je da u tome poslu aktivno sudjeluje i ministar policije [Davor Božinović] koji je u jednom intervjuu čak i rekao kako je u Vladi još od siječnja postojao War Roomza Agrokor. Tko su mu bili članovi ministre Božinoviću i tko je osnovao to tijelo? Postoji li i danas? Svime time, kao i najnovijim političkim uhićenjima, samo potvrđujete plan otimanja privatne imovine kroz neustavni zakon kreiran isključivo za Agrokor”, poručuje Todorić.

Kao partnere Vlade, koji navodno sudjeluju u tom poslu, naveo je “ljude koji sjede u Agrokoru, nezakonito raspolažu njegovom imovinom i donose odluke koje su samo paravan za osobnu korist i umanjenje vrijednosti kompanije”. Ukazao je i kako “ima dovoljno saznanja o njihovim kriminalnim djelovanjima i protiv njih će poduzeti odgovarajuće pravne radnje”.

Nakon noći provedene u policijskom pritvoru, u ponedjeljak uhićeni osumnjičenici u slučaju Agrokor dovedeni su na ispitivanje pred istražitelje zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva.

Prema navodima hrvatskih medija, otac i sinovi Todorić – Ivica, Ante i Ivan najvjerojatnije se nalaze u Londonu.

(Kliker.info-AJB)














17.10.2017.

ALMIR TERZIĆ: POTREBNO JE ODREDITI ŠTO JE PRIORITET, IZMJENA IZBORNOG ZAKONA ILI IZMJENA USTAVA

ALMIR TERZIĆ: Potrebno je odrediti što je prioritet, izmjena Izbornog zakona ili izmjena Ustava


U BiH postoje sasvim različita tumačenja presuda Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava, i zaključaka Venecijanske komsije, a ulazimo u predizbornu godinu gdje će svako pokušavati da izvuče befenite od političke priče, a ni  Vijeće Evrope nije pojasnilo na što misli,  da li pod time podrazumijeva obustavu postupka kojeg je podnio klub hrvatskog naroda, i da se u ovom trenutku treba razgraničiti šta je prioritetno, izmjena Izbornog zakona ili izmjena ustava, kazao je za TV1 politički analitičar Almir Terzić.

Image result for analiticar almir terzic

Malo je zbunjujuća poruka koja je odaslana iz Vijeća Evropske unije, s obzirom da su odustali od ispunjavanja tog kriterija i provođenja presude Sejdić - Finci, i rekli su da se to stavlja u drugi plan a da su ekonomske reforme prioritet, smatra Terzić.

"Bez rješenja političkih pitanja ova zemlja neće moći krenuti naprijed, ma koliko govorili da su ekonomske reforme te koje će donijeti dobro. I kada se krenulo u ekonomske reforme zapali smo u političke krize, jer sve vrijeme se vraćamo na te političke kriterije", dodao je.

 

On ističe da bi bilo dobro da Vijeće nije pojasnilo na što misli, da li pod time podrazumijeva obustavu postupka kojeg je podnio klub hrvatskog naroda, i da se u ovom trenutku treba razgraničiti šta je prioritetno, izmjena Izbornog zakona ili izmjena ustava, što su dvije različite kategorije oko čega se Vijeće nije izjasnilo nego su opet ostali nedorečeni.

 

Naglasio je da u BiH postoje sasvim različita tumačenja presuda Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava, i zaključaka Venecijanske komsije, a ulazimo u predizbornu godinu gdje će svako pokušavati da izvuče befenite od političke priče - hoće biti izmjene izbornog zakona ili ustava.

 

Terzić smatra da u tome smislu prijedlozi HDZ-a nisu dobri, prvenstveno kada je riječ o izboru članova Predsjedništva, i da se to pitanje treba rješavati na tragu Aprilskog paketa, ali HDZ je nametnuo tu priču iako presuda Ustavnog suda ne govori o tome, međutim ono što je sigurno, dodaje Terzić, morat će se primijeniti odredbe na osnovu popisa iz 2013.godne.

 

Govoreći o onemogućavanju konstitutivnostI Srba u HNK, Terzić je kazao da HDZ čini nesagledivu štetu ne provodeći odluku Ustavnog suda a isto vrijeme traži da se poštuju odluke tog suda kada njima odgovara. 

 

"Svoju politiku neprincipijelnosti HDZ pokazuje na uskraćivanju prava srpskom narodu u HNK da imaju svoje predstavnike, i oni na neki način čine zločin prema srpskom narodu u HNK a u isto vrijeme očekuju da se to poštuje kada su oni u pitanju na nekim drugim razinama", naveo je.

 

Terzić je za TV1 komentarisao i održane izbore u Makedoniji, kazavši da je Makedonija krenula jednim dobrim kursom nakon parlamentarnih izbora kada su socijaldemokrati napravili dobar rezultat i očito je da Makedonci ne žele biti taoci određenih struktura koje im onemogućavaju pristup EU i NATO-u.

"Makedonci su odlučili reći NE takvoj politici i žele krenuti putem razvoja i prosperiteta i bolji život, te prema porukama iz Brisela mislim da su na dobrom putu da naprave pomake", kazao je.

 

Također, Terzić je analizirao i protekle izbore u Austriji, ocijenivši da za nas u BiH postoji razlog za strah. 

"Sebastian Kurtz počinio je strašnu nepravdu prema BiH optužujući je za razne vidove esktremizma, i očekujem da, ako već neće da bude zagovornik takve politike, da se u najmanju ruku izvini BiH, i kaže da je to radio u svrhu predizborne kampanje. Ukoliko zaista misli da provodi takvu politiku onda i Evropa treba da strahuje od takvih ljudi. Mislim da bi pojava Viktora Orbana u Beču daleko više uzdrmala Evropu nego što je to bilo u Budimpešti", kazao je Terzić.

 

Komentarišući političku situaciju u manjem bh entitetu, Terzić je naveo da nijedan od dva glavna bloka ne radi ni u interesu naroda niti u interesu RS-a, pa čak ni opozicija koja po pitanju usvajanja akciza ne gleda interes građana nego prije svega ulaže napore da vladajuća koalicija u RS ne dobije novac.

"Ukoliko se nastave ova trvenja a ponovo se pominje neki referendum, desit će se isto ono što se desilo nakon referenduma oko 9.januara, u suštini ništa. Mislim da birači trebaju prepoznati te stvari i kazati i poziciji i opoziciji da neće niko dobiti podršku ako ne bude radio u interesu građana i da ih igre u dnevno-političke svrhe ne zanimaju, kao što su to na kraju krajeva rekli Makedonci", zaključio je Terzić.

 

(vijesti.ba / SB)


















17.10.2017.

VELIKANU, NA STOTI ROĐENDAN: U HISTORIJSKOM MUZEJU BOGAT PROGRAM U ČAST MAKU DIZDARU

VELIKANU, NA STOTI ROĐENDAN: U Historijskom muzeju bogat program u čast Maku Dizdaru (FOTO)

Sedamnaestog oktobra 2017. godine navršava se stotinu godina od rođenja Maka Dizdara, jednog od naših najznačajnijih pjesnika i simbola cjelokupne bosanskohercegovačke kulture.

VELIKANU, NA STOTI ROĐENDAN: U Historijskom muzeju bogat program u čast Maku Dizdaru (FOTO)


VELIKANU, NA STOTI ROĐENDAN: U Historijskom muzeju bogat program u čast Maku Dizdaru (FOTO) - 2


VELIKANU, NA STOTI ROĐENDAN: U Historijskom muzeju bogat program u čast Maku Dizdaru (FOTO) - 3

Obilježavanje stotog rođendana velikana pjesničkog pera u BiH Mehmedalije Maka Dizdara počelo je danas bogatim programom u Historijskom muzeju BiH, a bit će nastavljeno nizom centralnih manifestacija u drugim institucijama kulture u Sarajevu.

 

Muzejski prostor tako je ugostio tri događaja - izložbu plakata i dokumenata "Mak Dizdar: Prvih stotinu godina", izložbu radova MAKKAM i "Fragmente spomenika Maku Dizdaru" konceptualnog umjetnika Adisa Fejzića te otvaranje muzejske biblioteke za javnost.

 

O značaju misli i djela Maka Dizdara, o prevođenju Makovih stihova u jezik likovne umjetnosti kroz rad Adisa Fejzića i značaju muzejske biblioteke u kontekstu proučavanja bosanskohercegovačke kulturne i historijske baštine govorili su prof. dr. Amila Buturović, prof. dr. Lejla Nakaš, dr. Gorčin Dizdar i direktorica Historijskog muzeja BiH Elma Hašimbegović.

 

"Obilježavanje stote godine rođenja Maka Dizdara traje cijelu godinu, no na dan rođenja bit će održana centralna manifestacija u glavnom gradu BiH u kojem je proveo veći dio života. Naša želja je da doprinesemo tome da Mak Dizdar zaista ostane važan dio naše kulture i u idućih stotinu, pa i više godina, kao i da se osvrnemo na proteklih stotinu godina i na život i djela Maka Dizdara", kazao je Gorčin Dizdar, u svojstvu predsjednika Organizacionog odbora projekta.  

 

Manifestacija će svečano početi u Narodnom pozorištu Sarajevo gdje će biti upriličena akademija i muzički teatar "Mak Dizdar prvih 100 godina", pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

 

Profesorica Amila Buturović je podsjetila na djela Maka Dizdara koji je prepoznao paralelni život stećaka.

"U građanskoj kulturi nije ostala povezanost sa stećcima. Postoji interes kroz arheologiju, historiju... ali je ga je urbana kultura zaboravila. On je uspio povezati ta dva života, da vrati stećak u centar kulturnog senzibiliteta bez da ga pomjeri iz prirodnog okoliša. Adis Fejzić je kroz svoj rad pokušao da nam to dočara. Njegov paviljon fragmenata stećaka ukazuje na to da je naše znanje o stećcima nepotpuno i da je naše znanje o njima isprekidano", dodala je profesorica Buturović. 

Direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Šejla Šehabović navela je da izložba koju je pripremila ta muzejska institucija donosi originalne Dizdarove dokumente, rukopise i fotografije, dodajući da je njegova riječ na nas ostavila moćan utjecaj.

 

Posjetioce je pozdravila i direktorica Historijskog muzeja BiH Elma Hašimbegović, naglasivši zadovoljstvo otvaranjem biblioteke koje nije moglo biti u bolji čas, uz želju muzejskih uposlenika da ona bude otvorena za javnost i time doprinese očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa BiH.

 

Direktorica Bošnjačkog instituta Fondacije Adila Zulfikarpašića Amina Džuvić-Rizvanbegović je navela ranije da će rezultat konferencije biti zbornik radova izlagača skupa, koji će sadržavati 56 naučnih radova, što je ocijenila impozantnim brojem.

 

Konferencija će biti nastavljena 21. i 22. oktobra programom na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu, a završena izletom u Dizdarov rodni Stolac, gdje će posjetiti Makovu hižu i nekropolu stećaka Radimlju, neiscrpnu pjesnikovu inspiraciju.

 

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH bit će upriličena premijera filma "Mak" i razgovor s autorom Amarildom Gutićem.

 

Također će u okviru programa Sarajevski dani poezije u Bošnjačkom institutu 19. oktobra biti organizirano pjesničko veče posvećeno Maku Dizdaru pod nazivom Pjesnici o Maku Dizdaru, a oratori će biti Nenad Tanović, Hadžem Hajdarević, Abdulah Sidran, Asim Kujović.

Promocija časopisa Behar i specijalnog broja Preporodovog žurnala bit će upriličena 21. oktobra u Mikser Houseu.

 

Projekt "Mak Dizdar: Prvih stotinu godina" podržali su Federalno ministarstvo nauke i obrazovanja, Fondacija za muzičke, scenske i likovne djelatnosti FBiH, Ministarstvo kulture Kantona Sarajevo, Općina Centar, Kabinet potpredsjednika FBiH Milana Dunovića i Međunarodna kulturna manifestacija "Zeničko proljeće".

 ////////////////////////////////

////////////////////

///////////////////////////

//////////////////////////////

////////////////////////

ZADNJI VOZ ZA RUSIJU: Izvučeni parovi baraža za SP, pogledajte koga su izvukli Grci

ZADNJI VOZ ZA RUSIJU: Izvučeni parovi baraža za SP, pogledajte ...

17.10.2017.

LIDER HS-a: TEMELJNI PROBLEM 'DVIJE DRŽAVE POD JEDNIM KROVOV'

LIDER HS-a: Temeljni problem 'Dvije države pod jednim krovom'


Predsjednik Hrvatske stranke BiH Božo Skopljaković oglasio se priopćenjem za javnost u kojemu ukazuje kako je potrebno razriješiti temeljni ustavni i politički problem u BiH, a to su, kako navodi, "dvije države pod jednim krovom".

LIDER HS-a:  Temeljni problem 'Dvije države pod jednim krovom'

"Iz te neviđene ustavne anomalije koja je metastazirala u maligni karcinom razvili su se i drugi akutni problemi, poput Izbornoga zakona, spoticanja oko uknjižbe vojne imovine i članstva BiH u NATO savezu, neobjašnjivo nepopunjavanje upitnika za Europsku komisiju i sl.", navodi se u priopćenju.

 

Također, Skopljaković podsjeća kako su Daytonski sporazum i Ustav BiH u praksi omogućili postojanje "dvije države pod jednim krovom" i kako tu "luđačku košulju" narodi i građani BiH nose već pune 22 godine. Pojasnio je kako je prema Ustavu legalizirano postojanje državljanstva BiH, ali i državljanstava oba entiteta.

 

"Svaki državljanin nekoga entiteta je automatski i državljanin BiH. Takvih šizofrenih rješenja nema niti u jednom državi koja je sudjelovala u stvaranju Daytonskoga sporazuma i Ustava.

 

Zato i pozivam sve domaće i međunarodne vlastodršce u čijim rukama je moć i obveza promjene Daytonskog sporazuma da se snažno i razumno založe za rješavanje, po meni, krucijalnoga problema 'dvije države pod jednim krovom' i da svi skupa, kako je i red i vrijeme, stvorimo modernu europsku državu", kaže se u priopćenju Bože Skopljakovića, predsjednika HS BiH.

//////////////////////////
///////////////////////////////

BLAGOJE GRAHOVAC: „Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS-a je čisto politikanstvo i manipulacija birača“

Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske trebali bi sutra razmatrati Prijedlog Rezolucije o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti tog bh. entiteta.

BLAGOJE GRAHOVAC: 'Rezolucija o vojnoj neutralnosti RS-a je čisto politikanstvo i manipulacija birača'

U dokumentu, koji su pripremili klubovi poslanika SNSD, SP i SDS-K-a, se navodi da je RS opredijeljena da svaki budući status koordinira s Republikom Srbijom kao potpisnicom Dejtonskog sporazuma.

 

General avijacije u penziji i geopolitički analitičar Blagoje Grahovac smatra da se radi o čistom politikanstvu, koje vlasti u tom bh. entitetu koriste kako bi ostali na vlasti.

„Manipulišu i državom i narodom da bi ostali kako-tako na vlasti. Manipulacijama kupuju milost za političko preživljavanje. Tu milost kupuju od jedne strane u geopolitičkim sporovima. U RS tu milost kupuju od Rusa. Zbog čega od Rusa? Jer su Rusi kapitalom potpuno nečujno ušli u RS i okupirali privredne resurse tog bh. entiteta. Ponašanje vlasti u RS je posve očekivano od ljudi koji imaju biografiju kao teret. Nažalost, neprosvijećeni ljudi uvijek se upecaju na tu priču“, kaže Blagovac u komentaru za agenciju Patria.

 

Smatra da je šteta da su zemlje bivše Jugoslavije, naročito Bosna i Hercegovina i Srbija ušle u političku i kulturološku inverziju onoga što se zapravo uistinu dešavalo.

„I Srbija i BiH su platile visoku cijenu u borbi protiv fašizma. I jedni i drugi narodi su tada usvojili temeljnu evropsku vrijednost, a to je antifašizam. Dolaskom nove generacije političara u ove zemlje, imamo politiku tako da je ona spregnuta s klero-fašizmom i nacionalistima“, zaključuje general Grahovac.

 

(SB / vijesti.ba)

16.10.2017.

VIJEĆE EU DONIJELO SEDAM ZAKLJUČAKA O BiH: VRATITI SE REFORMSKOJ AGENDI, OSIGURATI PUNU NEZAVISNOST PRAVOSUĐA

VIJEĆE EU DONIJELO SEDAM ZAKLJUČAKA O BiH: Vratiti se Reformskoj agendi, osigurati punu nezavisnost pravosuđa...

Vijeće Evropske unije donijelo je sedam zaključaka o Bosni i Hercegovini na današnjoj sjednici


VIJEĆE EU DONIJELO SEDAM ZAKLJUČAKA O BiH: Vratiti se Reformskoj agendi, osigurati punu nezavisnost pravosuđa...

1. Vijeće ponovno ističe svoju nedvosmislenu predanost EU perspektivi Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ujedinjene i suverene zemlje. Vijeće izražava žaljenje uslijed razorne retorike proteklih mjeseci utemeljene u prošlosti i ranog početka izbornih kampanja, koji su usporili tempo reformi i uticali na političku klimu.

 

2. Vijeće podsjeća na važnost opredjeljenja zemlje za proces EU integracija. U pozitivnom kontekstu, napominje da je početna provedba Reformske agende omogućila poduzimanje prvih koraka ka strukturnoj prilagodbi ekonomije Bosne i Hercegovine. Ipak, Vijeće apeluje na vlasti da pospješe provedbu sveobuhvatnih reformi, na inkluzivan način i u korist građana. Nadalje, Vijeće poziva institucije Bosne i Hercegovine da unaprijede napore vezane za funkcionisanje i nezavisnost pravosuđa, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao i borbe protiv terorizma i sprječavanja radikalizacije.

 

3. Vijeće također ohrabruje Bosnu i Hercegovinu da nastavi rad na odgovaranju na Upitnik Evropske komisije kroz mehanizam koordinacije za EU pitanja. Vijeće ponovo ističe svoj poziv upućen svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini da osiguraju učinkovitost mehanizma koordinacije, uključujući i osiguravanje harmonizovanih i konsolidovanih odgovora na Upitnik Evropske komisije.

 

4. Imajući u vidu da se u Ustavu Bosne i Hercegovine Bošnjaci, Hrvati i Srbi navode kao konstitutivni narodi (zajedno sa Ostalima), Vijeće ponovo ističe da principi jednakosti svih građana i nediskriminacije moraju biti u potpunosti zagarantovani. Vijeće naglašava da se ne treba poduzeti niti jedan zakonodavni ili politički korak kojim bi se otežala provedba presude Sejdić i Finci, i drugih povezanih presuda.

 

5. Pored preporuka OSCE-ODIHR-a za daljnje poboljšanje izbornog okvira, Vijeće očekuje od Bosne i Hercegovine da u zadatim rokovima riješi pitanje presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz decembra 2016. godine, a u vezi sa određenim izbornim odredbama za Dom naroda Federacije. Vijeće smatra da se reformama izbornog zakona treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga, kao bitnom pitanju, te također poziva Bosnu i Hercegovinu da provede preporuke OSCE-ODIHR-a kako bi se zemlja približila evropskim standardima, a kroz unaprjeđenje demokratskih procesa za buduće izbore.

 

6. Istovremeno, EU nastavlja apelovati na vlasti Bosne i Hercegovine da, uz podršku međunarodne zajednice, ubrzaju nastojanja u cilju rješavanja viška municije i deminiranja, te drugih neriješenih pitanja.

 

7. Vijeće pozdravlja nastavak Operacije Althea koja zadržava mogućnosti doprinosa odvraćajućim kapacitetima vlasti Bosne i Hercegovine, ukoliko situacija tako nalaže, uz istodobno stavljanje naglaska na izgradnju kapaciteta i osposobljavanje. U tom kontekstu, kao dio cjelokupne strategije Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu, Vijeće potvrđuje spremnost EU da u ovoj fazi nastavi izvršnu vojnu ulogu Operacije Althea u pružanju podrške vlastima Bosne i Hercegovine da očuvaju sigurno i zaštićeno okruženje, pod obnovljenim mandatom UN-a. Vijeće iščekuje prezentaciju predviđenog Strateškog pregleda kao osnovu za razgovor sa zemljama članicama o opcijama za budućnost Operacije, također imajući u vidu sigurnosnu situaciju na terenu.

 

Vijeće prepoznaje važnost nastavka koordinacije EUFOR Althea-e sa drugim međunarodnim akterima na terenu, stoji na kraju saopćenja.

 

(SB / N1)


















16.10.2017.

VIKEND RATNICI: OVO JE SPISAK SEDAM DRŽAVLJANA BiH KOJI SU RATOVALI U UKRAJINI...

VIKEND RATNICI: Ovo je spisak sedam državljana BiH koji su ratovali u Ukrajini...


Dobrovoljci su na teritoriju Ukrajine stizali sa beogradskog aerodroma. Prvo su letjeli za Moskvu, zatim u Krasnodar, da bi nakon toga bivali prebačeni na područje Donbasa. Svi dobrovoljci borili su se u okviru jedinice “Jovan Šević”, a kasnije je jedinica preimenovana u “Srpski husarski puk - VI rota”

VIKEND RATNICI: Ovo je spisak sedam državljana BiH koji su ratovali u Ukrajini... - 3

VIKEND RATNICI: Ovo je spisak sedam državljana BiH koji su ratovali u Ukrajini... - 2

VIKEND RATNICI: Ovo je spisak sedam državljana BiH koji su ratovali u Ukrajini... - 3

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Piše: Avdo Avdić

 

Najmanje sedmorica bosanskohercegovačkih državljana bili su pripadnici proruskih paravojnih formacija koje su ratovale ili još uvijek ratuju na području Ukrajine, zvanični su podaci policijskih agencija u BiH.

Prema istim izvorima, oni su na teritoriju Ukrajine stizali sa beogradskog aerodroma.

 

Prvo su letjeli za Moskvu, zatim u Krasnodar, da bi nakon toga bivali prebačeni na područje Donbasa. Svi dobrovoljci borili su se u okviru jedinice “Jovan Šević”, a kasnije je jedinica preimenovana u “Srpski husarski puk - VI rota”. Većina ratnika otišla je preko četničko-ravnogorskog pokreta.

 

Trenutno je na ukrajinskom ratištu samo jedan bosanskohercegovački državljanin.

 

SPISAK RATNIKA 

 

Nemanja Ponjević rođen je prije dvadeset i šest godina u Donjem Vakufu. Trenutno posjeduje samo srbijansko državljanstvo. On je ratnik sa najdužim ratnim stažom u Ukrajini. Kada nije na ratištu, uglavnom boravi na teritoriji Rusije i Srbije.

 

Banovićanin Davor Savičić, također je ratovao u Ukrajini. Povremeno je odlazio i na teritoriju Sirije, gdje se borio zajedno sa ruskim dobrovoljcima na strani Bashara al-Asada. Nakon okončanja ratničke karijere Savičić se nastanio u Krasnodaru gdje se trenutno bavi ugostiteljstvom.

 

Radoslav Milojević je rođen u Njemačkoj, ali posjeduje bh. pasoš. Uglavnom boravi na teritoriji Njemačke, a povremeno odlazi u Ukrajinu gdje se bori na strani ruskih paravojnih formacija.

 

Orden dobrovoljaca Donbasa dobio je Slavenko Kuzmanović. Ovaj bh državljanin, rođen u Čelincu, na

teritoriji Ukrajine je boravio nekoliko mjeseci. Po povratku iz Ukrajine nije više odlazio iz BiH. Međutim, za svoje paravojno djelovanje nikad nije osuđen.

 

Gavrilo Stević rođen je u Gradačcu. Trenutno boravi u Banjoj Luci. Mjesecima je boravio na ukrajinskom ratištu, gdje se borio na strani ruskih separatista. Ni on nije procesuiran.

 

U BiH se trenutno nalazi i Živan Vuksanović iz Pelagićeva. Mjesecima je ratovao u Ukrajini, ali za bh. pravosuđe tu nema ništa sporno.

 

Dimitrije Jojić rođen je 1992. u Foči. Borio se u Ukrajini i Siriji, gdje je u junu ove godine poginuo u sastavu ruskih dobrovoljačkih formacija.

 

SLUŽBENICI WAGNERA

 

Osim navedenih bh. državljana postoje indicije da se na teritoriji Ukrajine borilo još nekoliko bh. državljana, koji su bili angažovani kao službenici zaštitarske agencije “Wagner”.

 

Na čelu Agencije je Nikolaj Utkin, inače bivši pripadnik specijalnih jedinica ruske vojske.

 

Policijski službenici iz Ukrajine raspolažu informacijama da su u ovoj zaštitarskoj agenciji angažovani bh. državljani Duško Lukić i Neđo Stojanović.

 

Njihov posao je obezbjeđivanje konvoja i prirodnih resursa koje kontrolišu proruske snage u Ukrajini.

 

(Žurnal)   

//////////////////////////////////////

///////////////

VELIKA AKCIJA HRVATSKE POLICIJE: Uhapšen veliki broj bivših čelnika Agrokora, evo ko je do sada lišen slobode

///////////////////////////

KO JE SEBASTIAN KURZ?: Za samo osam godina dogurao je od šefa stranačke mladeži do kancelara i najmlađeg svjetskog državnika

KO JE SEBASTIAN KURZ?: Za samo osam godina ... - Slobodna Bosna

15.10.2017.

DUGOVI PRITISLI ENTITET RS-a, ŽELJKA CVIJANOVIĆ OČAJNIČKI ŽELI NOVI KREDIT

ODATLE ZABRINUTOST ZA ARANŽMAN S MMF-om: Dugovi pritisnuli Republiku Srpsku, Cvijanović očajnički želi novi kredit


Aktuelne vlasti u RS-u ne propuštaju niti jednu priliku kako bi, sada već očajnički, zatražili da se usvoje izmjene Zakona o akcizama, kojima bi se akcize na gorivo povećale za 15 feninga po litru, ali ne radi gradnje autoputeva, čemu bi povećanje akciza i trebalo služiti, nego za krpljenje budžetskih rupa. Posljednji od takvih istupa je izjava premijerke RS-a Željke Cvijanović upućena iz Washingtona, gdje učestvuje u radu Generalne skupštine Svjetske banke.

ODATLE ZABRINUTOST ZA ARANŽMAN S MMF-om: Dugovi pritisnuli Republiku Srpsku, Cvijanović očajnički želi novi kredit - 2


ODATLE ZABRINUTOST ZA ARANŽMAN S MMF-om: Dugovi pritisnuli Republiku Srpsku, Cvijanović očajnički želi novi kredit - 2

Na prvi pogled, njena izjava djeluje dušebrižnički prema državi BiH, jer Cvijanović poziva na usvajanje ovih izmjena kako bi se nastavio kreditni aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom, iz kojeg bi trebalo da se finansira nastavak reformskih procesa u BiH.

 

Međutim, dovoljno je samo ovlaš "zagrebati ispod površine" i uočiti da se zapravo radi o vapaju očajnika. RS-u je očajnički potreban novac. Vladajućem SNSD-u reforme nisu ni na kraj pameti. Oni pokušavaju pronaći kakav-takav čep kojim bi zatvorili neku od rupa u budžetu. 

 

U izmjenama Zakona o akcizama oni vide možda i posljednji spas iz sadašnje situacije jer bi, onako kako ih je predložio Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, ove izmjene ne samo osigurale novac od MMF-a, nego bi se i dio naplaćenih akciza trebao sliti u budžet, što bi sadašnjim kormilarima RS-a osiguralo miran opstanak na vlasti. 

 

Uostalom, kada bi i spomenute izmjene, koje je nedavno ponovo predložio UOUIO bile usvojene u državnom Parlamentu, pitanje je da li bi MMF podržao način njihovog trošenja. Naime, rezidentni predstavnik ove svjetske finansijske institucije Francisco Parodi je jasno kazao kako povećane akcize trebaju osigurati fiskalni prostor za nastavak izgradnje autoputeva i puteva. Također, napomenuo je kako svi nivoi vlasti u BiH trebaju pripremiti kredibilne budžete za narednu godinu.

 

Pitanje je koliko budžet RS-a uopće može biti kredibilan bez dodatnog izvora sredstava, jer je zaduženost ovog entiteta već tolika da zapravo nemaju mogućnost uzimanja novih kredita. Naprosto, ne mogu više dati bilo kakve garancije da bi ti novi krediti mogli biti i vraćeni.

 

Ovu situaciju je u konkretnim brojevima prezentirala predsjednica PDP-ovog Programskog savjeta za ekonomiju Jelena Trivić, kazavši kako je učešće duga u bruto društvenom proizvodu RS-a dostigla nivo od 58 posto, a zakonski maksimum je 60 posto. Situacija izgleda još i gore ako se uporedi sa stanjem u FBiH, gdje zaduženost iznosi 35 posto BDP-a.

 

Osim toga, radi se, uglavnom, o kratkoročnim zaduženjima, koja veoma brzo dospijevaju na naplatu. Tako već naredne godine RS mora pripremiti 920 miliona KM za vraćanje kredita, od čega 850 miliona maraka iz budžeta. To znači da će svaka druga marka iz budžeta morati biti usmjerena ka vraćanju dugova.

 

Sa takvim balastom oko vrata nije ni čudo što Dodik, Cvijanović i ostala klika iz SNSD-a svakodnevno traže da se usvoje izmjene Zakona o akcizama. Pri tome za neusvajanje optužuju vladajuću koaliciju na državnom nivou.

 

Zapravo, kako je to pokušala predstaviti Cvijanović, ove izmjene se ne usvajaju zbog parlamentarne krize, odnosno zato što navodno ne postoji parlamentarna većina na državnom nivou. I tu je napravila grešku. Na državnom nivou postoji gotovo plebiscitarni stav da se izmjene Zakona o akcizama, onako kako ih je predložio UOUIO, ne usvoje.

 

Tačnije, kako je to kazao predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, ovakve izmjene imaju podršku samo SNSD-a i HDZ-a BiH. Uostalom, njihovi kadrovi u UIUIO su i izglasali posljednji prijedlog izmjena. Za njih su glasali Vjekoslav Bevanda i Jelka Miličević iz HDZ-a BiH, te Zoran Tegeltija i Miodrag Kudić koje je u Upravni odbor imenovala Vlada RS-a.

 

Vrijedi spomenuti da su ekspert Vijeća ministara BiH Ismet Suljendić i Vlade FBiH Muhamed Kozadra bili protiv ovakvih izmjena. Razlog je jednostavan. Dio novca koji bi trebao biti prikupljen povećanjem akciza slio bi se u budžet RS-a i mogao bi biti iskorišten za "krpljenje rupa", a ne za cestogradnju kako traži MMF.

 

Radi pojašnjenja treba znati da bi se novac naplaćen od povećanja akciza rasporedio tako da FBiH dobije 59 posto te sume, RS-u treba da pripadne 39 posto, a Brčko distriktu dva posto.

 

Dvije trećine iznosa koje će dobiti svaki od entiteta trebalo bi da bude direktno preusmjeren na posebne račune javnih preduzeća Autoceste FBiH i Autoputevi RS, čime bi se omogućio nastavak izgradnje autoputeva u entitetima, prije svega Koridora Vc. Po jedna trećina bi se trebala preusmjeriti direktno na posebne račune javnih preduzeća Ceste FBiH i Putevi RS, kako bi se osigurala gradnja i održavanje ostalih putnih pravaca u entitetima.

 

U FBiH već su otvorena ova dva posebna računa, kako bi na njih bila uplaćena prikupljena sredstva. U RS-u postoji samo poseban račun za autoputeve, dok bi se trećina novca slila u budžet, jer račun za Puteve RS-a nikada nije otvoren. Na to niko na državnom nivou ne želi da pristane osim Bevande i drugih trabanata Dragana Čovića iz HDZ-a BiH koji su imenovani u državne institucije.

 

Iz svega ovoga se sasvim jasno da iščitati da Čović pošto-poto pokušava pomoći svom prijatelju Dodiku da se održi na vlasti do oktobarskih, a i poslije oktobarskih općih izbora, iako svojim postupcima ide "u kontru" svim svojim koalicionim partnerima na državnom nivou.

 

(SB / faktor.ba)














15.10.2017.

'UČIMO DJECU DA MISLE'

'Učimo decu da misle'



Ranko Rajović

////////////////////////////////////

Ranko Rajović

Da li je suvremeno doba pregazilo tradicijski način učenja i ispunjavanja slobodnog vremena najmlađih? Koliko o tome razmišljaju roditelji, učitelji i vaspitači?

Jedan od najpozvanijih sugovornika na ovu temu je dr. Ranko Rajović iz Novog Sada, koji je autor takozvanog NTC programa za edukaciju roditelja i učitelja, a koji se provodi u 17 zemalja Europe.

Dr. Rajović, jedan od najvećih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece, nedavno je boravio u Tuzli gdje je govorio o ovoj temi.

RSE: Doktore Rajoviću, vidimo da se u brojnim zemljama regije govori o reformama obrazovanja, odnosno o usklađivanju obrazovanja evropskim standardima. Što zapravo znače evropski standardi u obrazovanju?

Rajović: Šta je evropski standard u obrazovanju? Da ih učimo da misle! Sad imamo problem u Evropi da u puno država Evrope deca ne mogu da postignu ono što imaju istočnoazijske države. Deca Evrope ne povezuju informacije. Kad gledamo, recimo, PISA test, na tom testu, gde se meri funkcionalno znanje, tj. povezivanje informacija, deca Istočne Azije su mnogo, mnogo bolja od evropske dece.

Naša deca na Balkanu su još slabija nego evropski prosek. Ima tu puno faktora. Jedan faktor je da naše dete u periodu razvoja do šeste godine ne razvija svoje biološke sposobnosti, ne poveže regije mozga. Nema tih igara kao nekada da povezuju različite regije mozga. I onda dolazi dete u školu i kreću problemi – nema koncentraciju, ne može da sedi, ne može da piše, ne može da uči, ne može da računa, neće da ide u školu.

I učitelji su zbunjeni. Vide da je svaka nova generacija dece malo slabija. Ako to gledamo unazad petnaest godina, od kad radimo anketu s učiteljima, svaka nova generacija je slabija. Taj prvi problem su nam zapravo ne roditelji, nego problem okruženja. Roditelji nisu svesni koliko je okruženje važno za razvoj mozga. I cela Evropa ima taj problem.

RSE: Zašto dolazi do takozvanog ispada u funkcioniranju mozga?

Rajović: Najosetljivije biološke funkcije su one koje su evolutivno najmlađe. Ako gledamo mozak – koje su funkcije najmlađe? Čitanje, pisanje i računanje. Ako je bilo koja struktura mozga malo oštećena, šta prvo strada? Pa čitanje, pisanje i računanje. To su naša deca danas. Nikad nismo imali toliko problema u čitanju, pisanju i računanju kao što imamo danas. A drugi veliki problem je učenje napamet. Vi dan-danas imate učitelje koji kažu: "Ponovi lekciju danas dva puta, ponovi je sutra, ponovi je za dva dana, pa ćeš znati". Mozak tako ne radi. Kada teramo dete da uči napamet, to je proces fiziologije.

"Okruženje je važno za razvoj mozga"
"Okruženje je važno za razvoj mozga"

RSE: Kako gledate na današnji SMART – sve je pametno i sve razmišlja umjesto nas, posebice umjesto djece? Imamo čak i Smart kišobrane koji su povezani s aplikacijama na mobitelu i javljaju da je vani kiša ili je jak vjetar. Ne moramo više ni pogledati kroz prozor.

Rajović: Znate šta to znači? Ne moramo da mislimo. Sve neko misli umesto nas. Evo, samo da krenemo od prvog nekog razvojnog impulsa za dete: dosada. Dete ima dosadu. I šta radi? Pa šta smo mi radili kad smo bili mali? Idemo da se igramo! Da nađemo prijatelje, da nas pet, šest osmislimo igru. Nemamo loptu! Ma naći ćemo nešto pa ćemo se igrati. Kiša pada tri dana. Nama bilo dosadno. Šta smo radili? Uzeli loptu pa sami sebi bacali loptu dvadeset puta.

A dete danas, šta radi? Uključi svoj SMART uređaj. Ima dosadu 0,1 sekundu? Tog momenta uključuje ili neku video igricu, ulazi u virtualni svet, ili gleda neke filmove, za koje sutra neće znati šta je gledalo. Dete danas nema dosadu, a dosada je važan pokretač razvoja deteta i razvoja kreativnosti.

Prezaštićivanjem direktno oštećujemo razvoj deteta.

RSE: Većina roditelja se danas žali da im djeca ništa ne jedu, da su "teški" na hrani.

Rajović: Ja sam radio istraživanje, evo baš u Tuzli, Banjaluci, deo Sarajeva, gde smo dobili u vrtićima podatak da skidaju koricu sa hleba. Znate šta to znači? Pa ni kod kuće ništa čvršće ne jedu. I pitam roditelje: "Što mu dajete mekanu hranu?". Kažu roditelji: "Pa neće da jede". Mora roditelj da zna da čvrsta hrana čisti zube. Dete koje jede mekanu hranu imaće više karijesa. I vade se mlečni zubi, jedan ili dva. Hrana automatski ide tamo gde je jači zagrižaj, počinje polako ta razlika u mišićima vilice u radu, dolazi do hipertrofije mišića s one strane gde se više jede. Ti jaki mišići na obrazu naprave asimetriju lica, ali ti jaki mišići povuku vratni mišić, milimetar ili dva, i dolazi do poremećaja držanja tela, celo telo, glava-peta, se menja. To su ozbiljne stvari.

Gde se daje čvrsta hrana, ne samo da čisti zube, aktivira i jezik i biće bolji govornik. Dete koje jede samo mekanu hranu možda će češće ući u poremećaj u govoru. Svaka greška roditelja, da li je to mekana hrana, da li je to zato što ne daju detetu da skače, da se prevrće, ostavlja neke male posledice u razvoju mozga. I sad imamo puno tih grešaka, petnaest, dvadeset, a mozak je jedan organ.

Moj savet roditeljima je: nemojte prezaštićivati dete. Sad, tu je mudrost roditelja gde je prezaštićivanje, gde nije. To su principi, fiziološki, medicinski. Pa ne sme dete da se prezaštićuje. Ali roditelji danas kao da su nekako jako osetljivi po pitanju deteta, pa ga uvek zaštite malo više nego što treba. E, u tom "malo više" je zamka.

RSE: Roditelji danas voze djecu u školu i čekaju ih pred školom, iako su djeca već pri kraju osnovnog obrazovanja.

Rajović: Ja to znam. Imam četvoro dece. Sećam se tih trauma kada dete kreće u prvi razred. Ja sam u Novom Sadu. On mora da pređe tri bulevara i četiri ulice, pet semafora do škole. Nisam ga vozio. Znate šta sam radio? Pre škole, deset dana, idemo svaki dan do škole, peške, on i ja. Idemo u školu, vratimo se nazad, ali tako da ga ja pustim ispred sebe dva metra, da vidim da li će pogrešiti, da li će stati, da li će pogledati, da li će pretrčati, da li neće. Ja za njim idem dva, tri metra.

Posle dve nedelje, kada sam video da nije napravio nijednu grešku tri dana – ide sam. I naravno, to je roditeljski, ja brinem, da li je stigao, svašta padne na pamet. Ali to mi moramo, zato smo mi roditelji, a ne da prezaštićujemo dete. Prezaštićivanjem direktno oštećujemo razvoj deteta.

15.10.2017.

MILOŠEVIĆEVO NASILJE PREMA ALBANCIMA BILO JE GORE OD FRANKOVOG PREMA KATALONCIMA

Miloševićevo nasilje prema Albancima bilo je gore od Frankovog prema Kataloncima


Protest za nezavisnost Katalonije, arhiv

Protest za nezavisnost Katalonije, arhiv

U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome ima li sličnosti između Katalonije i Kosova. Sagovornici su bili Enver Hasani, profesor Pravnog fakuleta u Prištini i bivši predsednik Ustavnog suda Kosova, i Ivo Visković, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i bivši ambasador Srbije u Nemačkoj.

Bilo je reči o tome da li je u pravu Vlada Srbije kada tvrdi da Evropska komisija primenjuje različite aršine prema Kataloniji i Kosovu, kako međunarodno pravo tretira secesiju, zašto je Međunarodni sud pravde rekao da Deklaracijom o nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo. u kojim slučajevima narod ima pravo na samoopredeljenje, da li je Srbija izgubila Kosovo zbog represije Slobodana Miloševića, koji delovi Jugoslavije su prema Badinterovoj komisiji imali pravo da proglase nezavisnost, šta je predviđao sporazum iz Rambujea, a šta Rezolucija Saveta bezbednosti 1244, kao i o tome da li je razlika između Katalonije i Kosova i u tome što je Kosovo bilo deo zemlje koja se raspala, što sa Katalonijom nije slučaj,

Omer Karabeg: Nakon što je Evropska unija saopštila da se slučajevi Kosova i Katalonije ne mogu porediti najviši zvaničnici Srbije su osudili takav stav i nazvali ga licemernim. I predsednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić su rekli da su u pitanju dvostruki aršini. Mislite li da ima povoda za tako oštru reakciju vlade Srbije?

Ivo Visković: Mislim da je povod bila jedna neprecizna izjava portparola Evropske komisije koji je rekao da Kosovo i Katalonija nisu za poređenje zato što je Španija članica Evropske unije. To je zaista bilo trapavo rečeno, jer je ispalo da za članice Evropske unije važi drugačije međunarodno pravo nego za one koje to nisu. Inače, u nekim aspektima ima sličnosti između Katalonije i Kosova, dok su u drugim velike razlike.

Sličnost je u tome što i jedni i drugi žele da izađu iz državne zajednice, jer smatraju da u njoj nisu ravnopravni. Kosovo je smatralo da je nerazvijeno zbog toga što je ekonomski iskorištavano, dok se u Kataloniji, koja je najrazvijeniji deo Španije, smatra da se od njih uzima i daje drugim delovima te države. Oni misle da bi bolje živeli, kada bi bili nezavisni. Ipak se radi o bitno drugačijim situacijama. Nezavisnost Kosova sticana je kroz borbu, dok se u Kataloniji to želi postići političkim sredstvima, a ne oružjem.

Enver Hasani: Jedina sličnost između ove dve zemlje jeste to što se u oba slučaja radi o secesiji, preciznije o pokušaju secesije u Kataloniji. Sve ostalo je različito - u istoriskom, kulturnom, ustavnom, pravnom i svakom drugom pogledu. Katalonije želi nezavisnost, ne zbog toga što se oni osećaju etnički diskriminiranim, nego zato što misle da su ekonomski eksploatisani. Mada ima dubokih jezičkih i drugih razlika između te dve nacije, jer se katalonski identitet formirao u sukobu, bolje reći, rivalstvu između Francuske i Španije. Ali te razlike nisu direktni uzrok zahteva za otcepljenje Katalonije. U pitanju su, kao što sam već rekao, prevashodno ekonomski razlozi. Katalonija je mnogo razvijeni deo Španije. Ne treba zaboraviti da je tamo počela industralizacija u španskoj državi.

Inače, ja mislim da traženjem dodatnih objašnjenja od Evropske unije srpska vlada pravi istu grešku koju je učinila kada je od Međunarodnog suda pravde tražila odgovor na pitanje da li Kosovo ima pravo na samoopredeljenje što je dovelo do poraza srpske vanjske politike.

Nasilje

Omer Karabeg: Oni koji kažu da je slučaj Kosova poseban i da se ne može porediti sa Katalonijom ističu da je Srbija devedesetih godina izvršila masovne zločine na Kosovu, nakon čega je Kosovo devet godina bilo pod međunarodnim protektoratom. Prema njima, nezavisnost je bio način da se isprave nepravde koje su učinjene prema kosovskim Albancima. U Kataloniji nije bilo takvog nasilja.

Ivo Visković: To je mišljenje onih pravnika koji su pokušali da - nakon onoga što se dogodilo 1999. godine, a posebno nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008 - naknadno daju pravni smisao takvom činu. Jer priznati nezavisnost dela zemlje, koji se uz pomoć inostranstva otcepio, specifičan je slučaj u međunarodnim odnosima. Trebalo je naći nekakvo pravno objašnjenje za to. U tom smislu stvorena je teorija da se može priznati nezavisnost i onim delovima teritorije jedne zemlje koji na to nemaju pravo, ako se pobune zbog toga što se nad stanovništvom te teritorije vrši teror masovnih razmera koji dugo traje.

Između Katalonije i Kosova ima nekih sličnosti, ali i puno razlike: Ivo Visković
Između Katalonije i Kosova ima nekih sličnosti, ali i puno razlike: Ivo Visković

To vuče korene iz američke borbe za nezavisnost. Ona se zasnivala upravo na ideji - da narodi, koji su izloženi tiraniji, imaju pravo da se pobune. Međutim, Sjedinjene Americke Države se nisu u svim slučajevima pridržavale tih kriterijuma. Secesija je uvek poseban slučaj. To nije pravna kategorija, iako postoji u međunarodnom pravu. To je pre svega rezultat političkih odnosa, kada se jedan deo stanovništva iz različitih razloga buni tražeći svoju nezavisnost. Kada pogledate sve slučajeve secesija u istoriji, oni su različiti, svaki je imao neku svoju specifičnost. U tom smislu se može reći da je slučaj Kosova sui generis. Ali ja mislim da su takvi i svi drugi slučajevi, jer teško da ćete naći dva koji se mogu staviti u isti kalup i da imaju iste uzroke i posledice.

Enver Hasani: U slučaju Kosova manje-više je prihvaćeno da je pravo Kosova na samoopredeljenje i otcepljenje rezultat Miloševićeve represije i nasilja koji su se graničili sa genocidom. To je rekao i Međunarodni sud pravde. Međunarodno pravo igra ulogu kada su u pitanju genocid, aparhejd i oslobađanje od kolonijalizma. Ono ne priznaje teritorijalne promene koje su razultat nasilja i genocida. Međutim, čim se raspad države dešava iznutra kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom, Sovjetskim Savezom, Čehoslovačkom i drugim zemljama, onda međunarodno pravo samo posmatra taj proces.

Specijalni izaslanik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija imao je puno ovlašćenje da poništi jednostranu izjavu o nezavisnosti Kosova, ali to nije uradio. On je prećutno pristao na taj čin, jer se proglašenje nezavisnosti desilo izvan pravnog poretka stvorenog Rezolucijom Ujedinjenih nacija 1244. Proces otcepljenja Kosova je bio složen i, kao što je to potvrdio Međunarodni sud pravde, nije bio u sukobu sa međunarodnim pravom.

Međunarodni sud pravde

Omer Karabeg: Međunarodni sud pravde je 2010. godine saopštio da Deklaracijom o nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo. I to je jedna od razlika između kosovskog i katalonskog slučaja, pošto taj sud nije davao mišljenje o Kataloniji.

Ivo Visković: Kad je reč o savetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde o Kosovu, mislim da je tu u pitanju pravna veština. Rekao bih da se tu nije radilo prvenstveno o pravnoj oceni već da je u tome bilo prlično politike. To su pokazala i izdvojena mišljenje nekih sudija. Među njima je bio i Peter Tomka, tadašnji potpredsednik, a sada predsednik Međunarodnog suda pravde. Naime, Sud se ograničio na krajnje usko tumačenje pitanja koje je postavila Srbija - da li je jednostrana deklaracija kosovske skupštine o nezavisnosti u saglasnosti sa međunarodnim pravom.

U svom obrazloženju oni su rekli da su pošli od toga da treba da odgovore na to pitanje, a ne da se bave posledicama tog čina. Drugim rečima, oni se nisu izjašnjavali da li je secesija dozvoljena ili ne, već su samo konstatovali da donošenje Deklaracije o nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, jer, kako su rekli, međunarodno pravo to ne zabranjuje. Nisu se izjasnili o onome što je bila suština - da li je ta vrsta secesije dozvoljena ili ne. To je problem sa kojim se međunarodno pravo teško može nositi, jer se sukobljavaju dva principa koja su otprilike na istoj ravni - pravo na samoopredeljenje i pravo na očuvanje teritorijalnog integriteta država.

Enver Hasani: Međunarodno pravo ne pruža bezuslovnu zaštitu državama. Posle 1990. to više nije sporno i taj stav je prisutan u svim dokumentima Evropske zajednice o bivšim komunističkim državama. Srbija i oni koji su je savetovali napravili su veliku grešku što su se obratili Međunarodnom sudu pravde, jer taj sud nije mogao da se izjašnjava o pravu na samoopredeljenje i manifestacijama tog prava. To nije dužnost Međunarodnog suda pravde, a naročito ne u onim u slučajevima kada se daje savetodavno mišljenje.

Sud je pošao od stava da je međunarodno pravo neutralno u pitanjima samoopredeljenja i otcepljenja, osim u slučajevima kada se to pravo ostvaruje u suprotnosti sa obavezujućim normama koje sadrži ius cogens. Te norme pored ostalog sadrže zabranu agresorskog rata, zločina protiv čovečnosti, genocida, ropstva, mučenja i tako dalje. To je slučaj Republike Srpske, Severnog Kipra i svih slučajeva gde je teritorija stvorena uz pomoć vanjske sile ili primenom sile unutar zemlje - etničkoim čišćenjem, aparthejdom i drugim aktima koji nisu dozvoljeni međunarodnim pravom.

Raspad Jugoslavije

Omer Karabeg: Prema nekim mišljenjima razlika između Katalonije i Kosova je i u tome što je proglašenje nezavisnosti Kosova došlo na kraju procesa raspada jugoslovenske federacije, čiji je Kosovo bio konstitutivni deo, što nije slučaj sa Katalonijom.

Ivo Visković: Mislim da tu treba biti malo precizniji. Badinterova komisija, kao savetodavni organ konferencije o Jugoslaviji u jesen 1991. i zimu 1992.godine, dala je mišljenje da je Jugoslavija u procesu disolucije. Oni su upotrebili termin dissolution, što smo mi preveli kao raspad. Mislim da su Slovenci tu bili mnogo veštiji. Oni su to nazvali razdruživanje, jer su u anglsaksonskom pravu reč dissolution koristi za razvrgavanje partnerstava. Dakle, Badinterova komisija je konstatovala da republike imaju pravo na dissolution. Nigde nije bilo pomenuto pravo autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine na izlazak iz Jugoslavije.

Miloševićevo nasilje nad Albancima je faktor koji pravi veliku razliku između slučaja Katalonije i Kosova: Slobodan Milošević u Hagu
Miloševićevo nasilje nad Albancima je faktor koji pravi veliku razliku između slučaja Katalonije i Kosova: Slobodan Milošević u Hagu

Ako je to tako, onda se može postaviti pitanje na osnovu čega su kasnije zemlje, čiji su predstavnici u Badinterovoj komisiji dali takvo mišljenje, dozvolile mogućnost da se jedna autonomna pokrajina izdvoji. To su opravdavali represijom, to jeste prekomernom upotrebom sile koju je Miloševićev režim primenio.

Miloševićeva je velika greška što je oružanu pobunu na Kosovu pokušao da prikaže svetu kao terorizam. Da je to kvalifikovao kao oružanu pobunu, mogao je tražiti podršku sveta, jer svaka zemlja ima pravo da spreči oružanu pobunu. Ali on to nije uradio. Njegova politika da sve rešava silom i nasiljem na kraju je rezultirala intervencijom NATO pakta, koja je zaista bila agresija, jer je pokušala da problem reši silom ne dajući šansu pregovorima.

Enver Hasani: Teritorijalni integritet se poštuje sve dok se države rukovode principom dobre vladavine. To je rekla Badinterova komisija, ona se nije bavila pokrajinama. To pitanje tada je postavila Srbija za Republiku Spsku, jer su neki pravnici pogrešno naučili Srbe u Bosni i Hercegovini da, ako imaju status republike, automatski mogu da postanu nezavisni ili da se pripoje nekoj drugoj državi. Radovan Karadžić i lideri bosanskih Srba su verovali da će im Badinterova komisija u tom slučaju priznati pravo na samoopredeljenje. Takva logika dovela je do genocida u Bosni i Hercegovini i do ljudskih stradanja.

Međutim, Badinterova komisija je rekla da samo države koje su nastale raspadom Jugoslavije imaju pravo na teritorijalni integritet i na administrativne granice utvrđene Ustavom iz 1974. Bio sam pravni savetnik kosovske delegacije u Rambujeu i znam da je po nacrtu tog sporazuma Kosovo trebalo da bude deo unije Srbije i Crne Gore i da ima snažnu autonomiju. Međutim, Milošević je to odbio, nastavio represiju i prokockao šansu.

Badinterova komisija

Ivo Visković: Mislim da profesor Hasani greši. Badinterova komisija je izričito rekla ko ima pravo da se izdvoji kao posebna državna jedinica. Oni nisu priznali nikoga, oni su samo dali mišljenje o tome ko zadovoljava kriterije za priznavanje novonastalih država. To su bili kriterijumu koje je Evropska unija utvrdila u noći između 16. i 17. decembra 1991. godine, a odnosili su se na istočnu Evropu, pre svega na Sovjetski Savez, koji se tada raspadao, i na Jugoslaviji. Nisu pominjani ni Kosovo, ni Republiku Srpsku koja, uostalom u tom trenutku nije ni bilo. Badinterova komisija je priznala samo granice između republika, a ali ne i one unutar republika.

Enver Hasani: U proleće 1992. godine Miloševićev ministar inostranih poslova Vladislav Jovanović je tražio od predsedavajućeg konferencije o Jugoslaviji mišljenje o tome da li Srbi koji žive u drugim republikama imaju pravo na samoopredeljenje u onim delovima Bosne i i Hercegovine i Hrvatske gde su većina. Odgovor je bio - ne. Rečeno je da to pravo imaju samo republike koje ispune uslove među kojima su najvažniji bili vladavina prava, demokratija i manjinska prava. Tih principa pridržavala se je i Badinterova komisija, oni su ugrađeni i u famozni plan Z4 i u sporazum u Rambujeu. I Dejtonski sporazum je implementacija te logike.

Uvek je glavni uslov bio da centralne vlasti poštuju ljudska prava, kolektivna prava i manjinska prava drugih nacionalnih zajednica koje žive na teritoriji republika koje traže nezavisnost. Milošević to nije poštovao, on je stvari rešavao sve većim i većim nasiljem što je dovelo do NATO intervencije. Kosovo je jednostrano proglasila nezavisnost bazirajući svoju odluku se na Ahtisarijevom dokumentu koji pravno gledano sadrži iste one pricipe kojih se pridržavala i Badinterova komisija.

Rezolucija 1244

Ivo Visković: Rezolucija 1244 ne govori o pravu Kosova na otcepljenje. Tamo se samo pominje suštinska autonomija. U uvodnom delu tog dokumenta govori se o obavezi svih država da poštuju teritorijalni integritet Jugoslavije, to jest Srbije, kao njene naslednice. Mišljenja sam, međutim, da ta rezolucija, na koju se Srbija često poziva, nije baš bila mnogo u njenu korist. U njoj se traži da se prekinu svi oblici nasilja što je obavezivalo vlast Srbije da prekine sa preteranom primenom sile protiv onih koji su se pobunili.

Enver Hasani: Rezolucije 1244 bila je provizornog karaktera. Ona nije imala obavezujući karakter. Autonomija je bila predviđena samo za period dok se ne stvori klima za politički proces kojim bi se prava i dužnosti međunarodne administracije, koja je upravljala Kosovom, preneli na kosovske organe vlasti. Ti organi su onda trebali da pregovaraju sa Srbijom.

Taj dijalog je vođen dve godine bez ikakavog rezultata i mi smo onda jednostrano proglasili nezavisnost. Međunarodni sud nije rekao da smo tim činom prekršili međunarodno pravo, jer je proglašenje nezavisnosti bilo volja naroda.

Naša nezavisnost, rekao je sud, nije nastala u okviru pravnog poretka na kome se bazira Rezoluciji 1244 već van tog poretka što se dokazuje činjenicom da specijalni izaslanik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, koji je imao ovlašćenja da poništi odluku o nezavisnosti, to nije uradio.Srbija izgubila legitimitet da upravlja Kosovom zbog Miloševićevog nasilja.

Glavni razlog je Miloševićeva represija protiv nesrpskog stanovništva, ne samo na Kosovu, nego i šire. On nije znao ništa drugo nego da ubija, šikanira, progoni ljude i sprovodi etničko čišćenje. To je glavni faktor koji razlikuje slučaj Kosova, ne samo od Katalonije, nego i od svakog drugog slučaja u Evropi.

Čak ni general Franko nije upotrebio takvu silu prema Kataloncima s kakvom se Miloševićev režim obrušio na Albance: Enver Hasani
Čak ni general Franko nije upotrebio takvu silu prema Kataloncima s kakvom se Miloševićev režim obrušio na Albance: Enver Hasani

Omer Karabeg: Mislite li i Vi, gospodine Viskoviću, da je nasilje glavni faktor koji razlikuje Kataloniju od Kosova?

Ivo Visković: U velikoj meri da, mada velike sile u takvim slučajevima prvenstveno polaze od političkog rasuđivanja, a ne od pravnog. To vidimo po tome što nema principijelnosti kada su u pitanju slučajevi secesije. U nekim slučajevima se to pravda i podržava, a u drugim zabranjuje i onemogućava. U najvećem broju slučajeva politički, a ne pravni razlozi, bili su odlučujući za odnos velikih sila prema secesijama.

EU i Katalonija

Omer Karabeg: Da li Vi smatrate da je vlada Srbije u pravu kada tvrdi da Evropska unija primenjuje dvostruke standarde, kada su u pitanju Katalonija i Kosovo?

Ivo Visković: Evropska unija smatra da je Katalonija unutrašnji pitanje koje se mora rešavati u skladu sa pravnim poretkom Španije. Po njihovom mišljenju slučaj Katalonije je drugačiji od kosovskog, jer nije bilo direktnog nasilja prema stanovništvu, što može biti razlog da se traži nezavisnost. Međutim, većina zemalja Evropske unije, pa i sama Evropska komisija, nisu se baš decidno izjasnili o nasilju španske policije za vreme katalonskog referenduma, iako mislim da je bilo osnova da se, kao i u slučaju Kosova, osudi takvo nasilje. Oni su poprilično zažmurili na dosta grubo ponašanje policije. Iako španski ustav ne dozvoljava referendum, on ga ni ne zabranjuje.

Ako primenimo pravilo da je dozvoljeno sve ono što nije zabranjeno, onda se ne može tvrditi da ljudi u Kataloniji nisu imali pravo na referendum. Ali očito je neko mislio kakve bi posledice nezavisnost Katalonije imala za Španiju, pa onda i za Evropske uniju. Da li nešto priznati ili ne - ipak je politička odluka. Mislim da je tako bilo i u slučaju Kosova.

Omer Karabeg: Mislite li da su u pitanju dvostruki standardi?

Ivo Visković: Očito nisu isti. To je prvenstveno posledica političke procene. U tom smislu se zaista može govoriti o različitim standardima.

General Franko i Milošević

Enver Hasani: Porediti silu koja je primenjena u Kataloniji sa nasiljem koje je bilo na Kosovu nije ozbiljno. Čak ni general Franko nije upotrebio takvu silu prema Kataloncima s kakvom se Miloševićev režim obrušio na Albance, mada su Katalonija i Barselona bili centri komunističkog pokreta tokom španskog građanskog rata.

U Srbiji se često spekuliše o mogućnosti da neke zemlje, koje su priznale Kosovo, to priznanje povuku. Kao pravnik znam da je priznanje jednostrani politički akt koji proizvodi pravno dejstvo i ne može da se opozove. Možeš da ga opozivaš koliko hoćeš, ali ta stvar je završena. Kad je reč o Kosovu Milošević je zloupotrebio imeprijalni mentalitet koga ima kod Srba. To je glavni razlog zašto je Kosovo steklo nezavisnost i simpatije u celom svetu.

Ivo Visković: Bilo bi dobro da se držimo međunarodnog prava, ali, nažalost, na pravo se uglavnom pozivaju slabiji. U svojim memoarima Medlin Olbrajt je govoreći o donošenju Rezolucije 1244 napisala nešto što je vrlo indikativno. Na upozorenje njenih saradnika da Milošević traži da se u Rezoluciju unese stav o poštovanju teritorijalnog integriteta tadašnje SR Jugoslavije - to je bio njegov uslov da prihvati tu rezoluciju - ona je rekla: “Stavite to, ionako to ne mislimo poštovati“. Nije to samo stav Olbrajtove i Sjedinjenih Američkih Država - i mnogi drugi su tako postupali na malo sofisticiraniji način.

Omer Karabeg: U zaključku, ima li sličnosti između Katalonije i Kosova?

Ivo Visković: Nekih sličnosti ima, ali ima i puno razlike. Očito je da to nisu jednaki slučajevi, ali u oba slučaja reč je o secesiji.

Enver Hasani: Mislim da su to totalno različiti slučajevi i u geopolitičkom, i pravnom, i u kulturnom, i u privrednom, i u svakom drugom smislu. Jedino im je zajednička secesija, s tom razlikom što je Kosovo to ostvarilo, a Katalonija pokušava da se otcepi. Sve ostalo je različito.

///////////////////////////////////////////

Djevojka nosi majicu sa likom Če Gevare, arhiv

Revolucionarni duh u nama - Radio Slobodna Evropa

15.10.2017.

KONSTRUKCIJA LAŽI I STALNI PRITISCI: ZAŠTO SE NE GASI HAJKA OKO NASERA ORIĆA I ZAŠTO SE NE POŠTUJE JEDNOGLASNA ODLUKA SUDA

KONSTRUKCIJA LAŽI I STALNI PRITISCI: Zašto se ne gasi hajka oko Nasera Orića i zašto se ne poštuje jednoglasna odluka Suda


Pljušte optužbe, traže se "krivci" u pravosuđu, u politici, strancima, vanzemaljcima... Pojedini nisu prezali ni od toga da za oslobađajuću presudu "okrive" i porodice poginulih srpskih vojnika, čija su ubistva navodno Oriću stavljena na teret, jer nisu pristali da lažu za "više ciljeve" srpske politike.
 

KONSTRUKCIJA LAŽI I STALNI PRITISCI: Zašto se ne gasi hajka oko Nasera Orića i zašto se ne poštuje jednoglasna odluka Suda - 2

Ako je suditi po izjavama srpskih zvaničnika s obje strane Drine, svi su krivi što Orić nije kriv, jedino se nemogućom predstavlja mogućnost da on uistinu nije kriv. Da nema dokaza da je kriv. A upravo je to ono što je Sudsko vijeće (i to jednoglasno!) utvrdilo: Tužilaštvo nije ponudilo dokaze da je Orić kriv.


Image result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOS

Image result for karikature milorada dodika fotos
Image result for karikature milorada dodika fotos

 

 

Image result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOS
Image result for karikature milorada dodika fotosImage result for karikature milorada dodika fotosImage result for karikature milorada dodika fotos


Image result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOS


Image result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOSImage result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOSImage result for NA SUDJENJU U HAGU MILOSEVIC, KARADZIC I MLADIC FOTOS
Image result for NA SUDJENJU U HAGU ratko MLADIC FOTOS


Htjeli to neki priznati ili ne, Sud ne donosi presude na osnovu općeg utiska koji vlada u jednom dijelu javnosti, ma koliko sistematski i brižljivo, godinama, bio kreiran - Sud cijeni dokaze koji mu se predoče u sudnici. Istina je da Tužilaštvo BiH, kojeg je u ovom slučaju zastupao tužilac Miroslav Janjić, takve dokaze nije imalo.

 

Najveću istinu u ovom slučaju, neposredno nakon izricanja oslobađajuće presude izrekla je Orićeva braniteljica Lejla Čović: "Presuda je bila očekivana za sve one koji su pratili cijelo suđenje".

 

Naime, još tokom iznošenja dokaza optužbe, svima koji su pratili suđenje bilo je jasno da je Janjić već u startu potpuno "pogubio konce". Nekredibilni i vrlo očito instruirani svjedoci koje je odbrana toliko "razbijala" tokom unakrsnog ispitivanja da skoro da nije bilo potrebno da izvodi svoje svjedoke, doveli su do toga da tužilac negdje na pola dokaznog postupka odustao od polovine planiranih svjedoka optužbe, kazavši tada da bi "oni samo potvrdili činjenice koje već smatra dokazanim".

 

Slučajnost ili ne, otprilike u isto vrijeme ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u javnost izlazi sa informacijom o novoj istrazi protiv Orića. Valjda je već tada svima u manjem bh. entitetu postalo jasno da optužnica koja je većim svojim dijelom zasnovana na lažima takozvanog ključnog svjedoka O-1 "ne pije vode".

 

Iskazi "ključnog svjedoka" O-1, kojeg je odbrana tokom ovog procesa potpuno raskrinkala, ne samo da se nisu poklapali sa iskazima ostalih svjedoka, već se ovaj svjedok "svađao" i sa samim sobom, što je odbrana dokazala predočavajući da je o najbitnijim činjenicama iz optužnice O-1 davao potpuno suprotne iskaze, a kao počinitelje navodnih zločina spominjao više različitih osoba.

 

Narodna poslovica kaže da onaj koji laže mora puno da pamti. Pravnici bi to malo drugačije sročili pa kazali da svjedok koji ne govori istinu svaki put kad svjedoči sve više upada u kontradiktornost. Upravo se to dešavalo i dešava se i dalje u sveopćoj hajci na Orića. Fascinantna je činjenica da iz iskaza svjedoka koje su davali prije 10 ili čak 20 godina proizlazi da je Orić nevin, a da se neposredno pred optužnicu pojavljuju lažni svjedoci, za koje je dokazano da su ih obavještajne službe pripremale za svjedočenje.

 

O kakvoj upornosti se radi svjedoči i ponovno podsjećanje pojedinih srbijanskih medija na još jednog "ključnog svjedoka" protiv Nasera Orića. Radi se o famoznom "ključnom svjedoku" Samiru Avdiću, čovjeku koji je, podsjetimo, javno pred TV-kamerama kazao kako je u Srbiji pet godina bio zatočen, mučen i prisiljavan da potpisuje i uči napamet izjave koje mu je neko drugi sastavljao.

 

Krajnje licemjerno se, s druge strane, u Avdićevom slučaju uporno zaboravlja činjenica da se radi o čovjeku, koji je u maju 1992. uhapšen u svojoj kući i sproveden i mučen u Sportskoj sali Osnovne škole "Vuk Karadžić“ zajedno sa još oko 1.000 bratunačkih muškaraca. Tri stotine njih živo iz tog logora nije izašlo. Avdića, koji je imao sreću da bude razmijenjen, gledaoci TVBiH mogli su vidjeti kao mladića, koji pokušava da se napije vode, a potom pada u nesvijest. Tri mjeseca poslije toga proveo je u bolnici u Visokom, a upravo je to vrijeme kad se događaju navodni zločini o kojima je "svjedočio", iako tad nije bio ni blizu Istočne Bosne.

 

Riječ je, podsjetimo, o "ključnom svjedoku" za kojeg se saznalo kad je u javnosti osvanuo njegov razgovor sa Orićem, kojeg je uspio kontaktirati iz Srbije, te mu panično i u očaju poručio: "Ljubim ti noge, čupaj me odavde"!

 

 

Iako je Avdić tada direktno prozvao Tužilaštvo Srbije, uključujući Vladimira Vukčevića, tužioca za ratne zločine Republike Srbije, Nebojšu Jovanovića, tužioca Okružnog tužilaštva u Bijeljini, te tužioce iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kazavši kako su na isti način učestvovali i u istoj pripremi još nekoliko svjedoka, kako bi napravili potpunu konstrukciju laži protiv Orića, niko od prozvanih nije našao za shodno da te navode demantira.

 

Od lažnih svjedoka u svesrpskoj hajci na Orića jedino su gore lažne žrtve. Tako se ovih vrlo vješto u medijima provlače mnogobrojni, po pravilu neimenovani, civili koji su "postradali upravo od ruke krvnika Orića".

 

Da podsjetimo, optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Oriću i Muhiću na teret su stavljena ubistva Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića, trojice vojno sposobnih muškaraca, koji su aktivno učestvovali u borbama, a neki od njih čak imali i vrlo značajnu ulogu u progonima i stradanju Bošnjaka Podrinja. Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je ijedan od njih prije pogibije bio zarobljen.

 

Naprotiv, u sudnici su se mogla čuti samo svjedočenja koja govore upravo suprotno - da je Ilić poginuo tokom borbi na Zalazju, kada je sa još nekoliko osoba upao u zasjedu u Ažličkom potoku, Milošević dok je s tenka komandovao prilikom žestokog napada srpskih snaga na Konjević Polje, dok je Savić poginuo tokom bitke za Kunjerac, s mitraljezom u rukama. Najpozvaniji svjedoci u slučaju njihove smrti zasigurno su članovi njihovih porodica.

 

Jelica Ilić, supruga Slobodana Ilića, bila je svjedok i kazala "da Orića i Muhića uopće ne poznaje, da ne zna ko je njenog muža ubio, ali da želi da se krivac kazni". Kćerka Milutina Miloševića, pod čijom komandom je oko 15.000 bratunačkih Bošnjaka prognano, raseljeno i opljačkano, a hiljade zarobljeno i ubijeno, a koju je tužilac također pozvao za svjedoka, nije željela da ima ništa s procesom protiv Orića i Muhića. Njegov rođak Branislav u izjavi koju je policiji u Bratuncu i koja je kao haški dokument predočena u sudnici, u toj izjavi je naveo kako je Milošević pogođen dok je s tenka komandovao srpskim snagama. Na suđenju Oriću i Muhiću taj je svoj iskaz, doduše, pokušao negirati.

 

Supruga Mitra Savića, Stojanka, pred Sudom je kazala da je od saboraca svog poginulog muža, neposredno nakon njegove pogibije, saznala da je poginuo u bunkeru pored rezervoara na Kunjercu, s mitraljezom u rukama. Suvišno je i spominjati da je odmah nakon toga ova žena "razapeta" i satanizirana u onom dijelu javnosti kojem takav scenarij nikako ne odgovara.

 

Na izjave poput one da "muslimani ne mogu suditi muslimanima", da "muslimani ne mogu suditi Srbima" i tome slično, uopće ne vrijedi trošiti riječi. Jedino se može postaviti pitanje: odakle muslimani u sudovima i tužilaštvima?

 

Valjda tamo sjede tužioci i sudije! A ako ćemo baš tjerati mak na konac, bez namjere da prebrojavamo krvna zrnca, Orića je optužio Srbin, sudsko vijeće je činilo dvoje Srba i jedan Bošnjak, u prikupljanju dokaza učestvovali su i Srbi i Bošnjaci. Besmisleno je, sramotno je, ponižavajuće je za svako inteligentno ljudsko biće uopće da se mora objašnjavati ko je koje nacionalnosti bio u cijelom ovom procesu.

 

Što se tiče već duboko ukorijenjene priče da se na Sudu BiH sudi i da se osuđuju samo Srbi, najbolji odgovor je prije nekoliko dana dala ugledna advokatica Senka Nožica:

 

- Čula sam ovih dana da je bilo govora da se "uglavnom osuđuju Srbi". Ja sam pribavila imena osoba srpske nacionalnosti koji su oslobođeni za ratne zločine. Imam spisak od 31. čovjeka. Ko želi ozbiljne statističke podatke, a to predsjednik RS može dobiti, može doći do ovog spiska.

 

Zašto se uopće toliko insistira da, i pored nedostatka bilo kakvih dokaza, Orić bude proglašen krivim?

 

Naser Orić kao pojedinac u svemu ovome uopće nije toliko bitan, ali zato Naser Orić kao paradigma, kao simbol pravedne borbe napadnutog i obespravljenog naroda, itekako jeste. Osuđujuća presuda za Orića u glavama onih koji godinama na tome insistiraju predstavljala bi neku vrstu amnestije za Ratka Mladića, Radovana Karadžića i cijeli niz zlikovaca poput njih o kojima je Sud već dao svoje mišljenje.

 

Njima svjedoci nisu bili osuđivani kriminalci i patološki mrzitelji pod krinkom "zaštićenih svjedoka". O njima je svjedočilo i svjedoči i dan danas više od 8.000 bijelih nišana u Potočarima i masovne grobnice koje se, nažalost, i danas, 22 godine nakon agresije, otkrivaju po bosanskim bespućima. I osporavaju kao žrtve genocida, kao uostalom, i sam genocid. 

 

Da ponovimo, na sudu se ne računa opći dojam, ni politika, kojoj je cilj da Orić po svaku cijenu mora biti kriv. A ako ipak nije kriv, i to je dobrodošlo da se iskoristi za rasturanje Suda i Tužilaštva, pa i države BiH. Zašto to ne reći? Na sudu postoji optuženi i dokazi. Oriću se sudilo za navodna ubistva tri zarobljenika. Tužilaštvo to nije dokazalo, naprotiv. Sva ostala nagađanja ne idu u korist pravde, pomirenja, satisfakcije za porodice stradalih... Samo produžavaju agoniju već više od dvije decenije nakon rata. Razumnom, dobronamjernom, pravoljubivom dosta. Kraj priče.

 

(faktor.ba / SB)

////////////////////
/////////////////////////////////////////


ČELNI LJUDI SDS-a TRAŽE: Dodik odmah da podnese ostavku!

ČELNI LJUDI SDS-a TRAŽE: Dodik odmah da podnese ostavku ..

//////////////////////////////////////

Srednjoškolci poslali jasnu poruku: Ne želimo podjele, hoćemo zajedno u škole !

Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini danas je održala mirno okupljanje u Sarajevu, kako bi iznijeli svoj stav o fenomenu “Dvije škole pod jednim krovom”. Srednjoškolci su u Sarajevo pristigli

15.10.2017.

ABDULAH SIDRAN: ,,DAYTONSKI SPORAZUM SU NAMETNULI NEPRIJATELJI BiH; SUBKULTURA JE ZAMIJENILA PRAVU KULTURU"

ABDULAH SIDRAN: „Daytonski sporazum su nametnuli neprijatelji BiH; subkultura je zamijenila pravu kulturu“


Svjetsku slavu stekao je kao pisac scenarija za višestruko nagrađivane filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Praznik u Sarajevu", "Kuduz", "Savršeni krug", a popularnost je kroz pisanu riječ, svoje znanje, stavove i razmišljanja, dobio i na domaćem terenu, što je rijetkim pošlo za rukom. 

ABDULAH SIDRAN: 'Daytonski sporazum su nametnuli neprijatelji BiH; subkultura je zamijenila pravu kulturu'

Adbulah Sidran, pisac i akademik, zbog svoje iskrenosti i neprestane donkihotovske borbe, stekao je armiju fanova, ali i zakletih neprijatelja kojima ne odgovara ni on, ni njegovo kritikovanje anomalija koje su se duboko uvukle u naše društvo. Ali to ga nije usporilo, naprotiv, pronašao je efikasniji način, pa sada putem društvenih mreža svakodnevno i u 73. godini podsjeća na borbe običnih ljudi. On ne dopušta, kroz ono što piše i što javno govori, da zametnemo njihove sudbine. Sidran nas podsjeća kako je čovjek i biće nade.

.

Sidran je čovjek bogate biografije, autor je najljepših pjesama, dramskih tekstova, scenarija i knjiga. I uvijek nešto piše, njegova znatiželja je preširoka, ima zapise, dokumente i bilješke, za koje mu ne bi bilo dovoljno ni sedam života da desetinu toga uobliči u književnu formu.

 

U intervjuu koji je dao za Faktor otvoreno je govorio o današnjoj BiH, a s obzirom na to da je posljednjih godina vodio bitku za zdravlje, intervju smo otvorili tim pitanjem.

 

Vodili ste žustre bitke sa bolestima. Kakvog ste zdravlja sada?

- Narod zna da sam ja prebolio neke bolesti koje se rijetko i teško savladuju, i da se dvije-tri godine već nalazim u rukama, sretan sam u tim rukama, narodne, veoma uvažene ljekarke, one koja poštuje tradicionalnu narodnu medicinu, i zna sve o biljkama, Ramize Idrizović iz Bijelog Polja. Svako jutro i svaku večer već dvije godine, u januaru će biti tri, uzimam njenu terapiju.

 

Aktivni ste kako ste rekli, kao da vam je 50, iako ste u 73. Kako uspijevate tu snagu pronaći u sebi, s obzirom na to da današnje vrijeme nije naklonjeno piscima i umnim ljudima?

- Pa dobro sad, svi znaju da ja imam jednu lijepu porodicu. Svi koji mene znaju, znaju da svoj život dugujem svojoj supruzi Sabiji i da bez njene podrške i razumijevanja djece Tarika i Amre sve što pričam bilo bi nemoguće. Uvjet da bi se u ovom dobu koje je takvo, ja mislim da nikad gore nije postojalo, da bi se opstalo, čovjek se hvata za tu slamčicu unutarnje harmonije koju može dosegnuti raznim putevima. Ne znam jeste li primijetili, ali mnogi traže snagu u prakticiranju joge, meditacije. To je sve raširenije. To su zapravo antistresni postupci i procedure, jer svijet se prozlio do te mjere da nije moguće razumjeti, niti da može biti Božija volja toliki stepen zla na planeti kao takvoj. I kad sužavamo do kućnoga praga, to je pakleno iskustvo.

 

Vi ste među rijetkim koji javno kažu sve što misle. Sada svoje stavove iznosite i putem društvenih mreža. Šta Vas posebno iritira u našem okruženju? Može li se više išta promijeniti u ovoj zemlji?

- Gledajte, mi smo žrtveno janje jednog nemoralnog političkog međunarodnog sporazuma i koliko god bilo grijehova na našoj strani, pogrešnih poteza, neznanja, nepameti, u krajnjoj liniji taj tzv. mirovni sporazum Dejtonski je nešto što onemogućava napredak. On je stvoren da državu Bosnu privede nestanku koji bi izgledao prirodan. Vidim potrebu da se udruže političke snage, pa i ove koje postoje formirane kao partije stranačke, građanska udruženja, nevladine organizacije, na osporavanje Dejtonskog sporazuma, jer on je sam sebe učinio ništavnim time što nijedno od njegovih poglavlja nije provedeno ni 20 procenata. Prema tome, ja nisam politolog niti sam prorok, da bih mogao znati šta bi slijedilo, ali mi živimo laž! Međunarodna zajednica ovdje od nas traži da sarađujemo sa onima koji ne žele da Bosna postoji. Nama su u upravljanju Bosnu gradili oni koji su je uništavali i koji su sada samo promijenili mehanizme kojima isti posao rade. Dakle, taj međunarodni sporazum, koji je zapravo nelegalan, on ima samo politički legitimitet. Nema ni pravni, ni moralni, ni etički, ni povijesni, ni nikakav drugi. Ima samo legitimitet vojne sile, autoriteta, dakle političke volje velikih sila. Postoje međunarodni sporazumi po kojima bi se automatski mogao smatrati ništavnim, jer u okolnostima u kojima je doveden međunarodna prava nisu regularna. Da se nešto događa u vojnoj bazi da se događa u uvjetima koje znate da ih ne opisujem. Kad se prizna istina da međunarodna zajednica u našem primjeru tjera da sarađuju centrifugalna i centripetalna sila, rezultat te saradnje može biti samo haos.

 

Koji mi već živimo?

- Pa živimo 25 godina. Iz toga se može izvući samo jedan zaključak, da svjetski faktor odlučivanja, ja ne znam ko je to, ne želi opstanak države, da se zove Bosna i Hercegovina, ne žele njen opstanak i da je cijela konstrukcija koja je na djelu, zapravo jedna vrsta mađioničarske igre. Šta je njen cilj? Cilj je dovesti opštu svijest do toga da je moralo doći do uništenja i nestanka te zemlje. Ja sam to dijagnosticirao dvijehiljade i neke godine u jednom intervjuu za italijanske novine, pa sam kazao ovako. Pitali su me šta je cilj prisustva međunarodne zajednice u BiH, a ja sam odgovorio: "Cilj je da se nestanak države Bosne i Hercegovine i vjerovatni nestanak jednog njenog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana, da se stvori iluzija o neminovnosti, da je to dakle bilo neminovno. Jer oni nakon svega mogu kazati: "Mi smo učinili sve što je bilo u našoj moći, i pokazalo se nakon 20 godina da je ta ideja nemoguća". I zato je i u opticaju kod četnika ili drugih tipova protivnika naše države taj termin nemoguća država. Po čemu bi bila nemoguća? Nemoguća je ako stvari gledaš iz rasističkog ugla. Nemoguće je naravno da metnu zmiju i žabu u isti kavez. Jedno drugom ne daju da postoje.

 

Ovo su moje opservacije koje morate smatrati laičkim, jer ja ne pretendujem na njihovu sociopolitičku relevanciju, ali, privodim kraju svoj život i to što je moje političko iskustvo ima valjda vrijednost bar jedne ili dvije godine studija na Fakultetu političkih nauka. Tužan sam, beskrajno sam tužan i ko god vam kaže da je nešto tako moralo biti, taj vam je slagao. Ništa nije moralo biti ovako. Od privatizacije do tranzicije, ništa nije moralo. To je bila politička volja iz oligarhija aktuelnih u desetak godina prije 92. koje su našle fenomenalan način da se taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, da se obavi savršeni zločin jedne epohalne pljačke. Sve drugo su bili instrumenti, alati, varke kojima je narod lako podlegao. One se i danas događaju. Svaka laž o ćirilici i latinici, o nazivu jezika, postojanju himne i teksta himne služi u održavanju naroda u stanju blentavosti. Jer kad se oni sastaju po ovim usputnim kafanama i hotelima, oni su zagrljeni i veseli, razgovaraju o tome gdje se veliki novac događa, kako mogu formirati svoje stečevine da eventualno nekim promjenama ne bi bile ugrožene. Praktično, jedan šofer iz Hercegovine iz Ljubuškoga, šofer, kamiondžija, danas general hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs, pokazao se filozofom, pokazao se pametnijim od svih drugih kada je prije 15 godina kazao: "Ko je jamio, jamio".

 

Ovih dana mediji upozoravaju da Bosni prijeti da postane zemlja staraca, jer sve više mladih odlazi iz nje u potrazi za boljim životom. U konačnici, hoće li se to zaista dogoditi?

- Ja sam neki dan sa Goranom Milićem o tome razgovarao dugo. Radili smo promocije izvanredne knjige "Čuvarkuća" pisca Tarika Đodića, pa kad se putuje, to su prilike za duge razgovore. Obilazili smo gradove srednje Bosne i tamo imate izvanredne primjere veoma uspješnih poduzetnika koji vam daju sliku optimističnu. Zapošljavaju stotine ljudi. Takvi primjeri iznimki nas obavezuju da se nadamo i da tražimo nadu u takvim ljudima i omogućavanju da se stvaraju novi takvi ljudi. Sa druge strane, ono što doživljavamo pojedinačno, mi koji nismo obuhvaćeni nikakavim pozitivnim trendovima, ne vidimo perspektivu. Ja sam objavio knjigu "Oranja mora" koju sam završio tekstom kojim smatram važnim, i koji odgovara na vaše pitanje: "Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci".

 

To je drama moje generacije. Ja ne mogu svom sinu kazati s punim uvjerenjem da je to ispravno: "Sine ostani u BiH, to je tvoj hljeb, tvoja, zemlja, tvoja domovina, tvoja sudbina. Ne želim da ideš u svijet. Hoću da ostaneš Bosanac, Bošnjak i da se naše pleme bosansko pa i porodično ne zatre". Ili je pametno kazat: "Sine, pakuj se iz ovih stopa ako želiš da opstaneš i da se naše porodično biće ne zagubi u sirotinji, u bijedi, jadu". Ne mogu biti pametan. Ja bih znao s nekim kompetencijama kad bi bilo da sam mlađi, kad bi bila vlast koja to hoće. Znao bih ponešto pametno uraditi u obrazovanju, školstvu, kulturi, to je ono što je moj život. Sad je to pitanje za mene irelevantno, jer sam prešao u godine, pa niko apsolutno računa ni u kom smislu da mogu biti korisni ljudi od 73 godine. A postoje razne vrste mojih projekata koje stoje u ladicama naših političara, načelnika, predsjednika, ovog ili onog, i u tom smislu ja mislim da još uvijek mogu biti, i jesam korisno društveno biće. Najteži osjećaj kod starih ljudi je osjećaj društvene nepotrebnosti. Taj osjećaj mene nije dotakao trunke jedne. Ja ponavljam po stotinu puta, ljudi shvatite da se Sidran ne bori za živog Sidrana, Sidran se bori za mrtvog Sidrana. Ljudi moji shvatite napokon da se Sidran ne bavi politikom nego etikom.

 

Na Facebooku ste nedavno vodili raspravu koja je dobila sudski epilog...

- Ja sam prepoznao da se u sferi nevladinih organizacija razvija jedna struktura lezihljebovića, ljudi koji žive od nekih fiktivnih programa, koji su savladali tehnologiju apliciranja. I u tom smislu uz pomoć modernih medija kakav je internet, Facebook, razvili su se eksperti da žive ni od čega, da žive na račun lopovluka. Ja sam na tom frontu napravio neku gužvu, o tome se nešto i pisalo, neke se stvari vrte po sudovima, pa kad sam ja uspio da jedan izrazit primjer po mom mišljenju negativne društvene pojave, korištenja elektronskih medija u svrhu ličnoga finansijskog profitiranja, uspio iz lavora Facebooka prebaciti na tračnice pravosuđa, mislim da sam uradio korisnu stvar, makar se to vrtilo budućih 20 godina. Uglavnom potrebno je i neophodno taman da trunke nade nemamo, naš je cilj boriti se, jer jedino time dokazujemo svoje ljudsko biće.

 

Ne moram pobijediti, ali ja ću se boriti dok ne crknem da ostvarim ono što moje biće osjeća kao pravično. Ima me posvuda pomalo, negdje me je i previše. Pa sam puno negdje i dodijao ljudima, jer ja sam 50 godina javna ličnost, pa su pravili i viceve. Kažu: "Otvorim Oslobođenje, Sidran, otvorim Avaz, Sidran, otvorim ovo, Sidran, otvorim frižider, Sidran". I meni je razumljiv taj otpor koji se javlja, ali mi nije razumljiv jedan užasno štetočinski rad koji pojedini profesori na katedri za književnost Filozofskog fakulteta rade protiv savremenih pisaca koji nisu njima po volji. To nećemo govoriti za širu javnost, ali ljudi iz struke to znaju. Privatizacija katedre za književnost od strane jednog profesora ide do te mjere da cijele etičke skupine pljuje, vrijeđa, univerzitetske profesore, pojedince. To svi znaju, ali se te stvari tolerišu. Nisam dovoljno jak, ja nemam nikakvu političku stranku za sobom ni u kom smislu, nemam činovništvo državno, ja još nisam imao susret ni sa jednim ministrom kulture, niti sam ja tražio niti su me zvali pa da kažu: "Sidrane ti si u kulturi 50 godina, ti si sarađivao sa većinom ministara dosadašnjih, imaš li šta savjetovati, imaš li se na šta požalit' ". Za mene je to ružna činjenica.

 

Vaši statusi na Facebooku vrlo su životni, njima definišete svijet koji Vas okružuje. Pronašla sam jedan vrlo zanimljiv, ali i istinit, posebno u Vašem slučaju: "Od svih nevaljalština u našeg čovjeka najružnija je ta što s lakoćom prosuđuje i u stvarima o kojima ništa ne zna".

- Ta tema spada u nauku koja se zove karakterologija. Ja ovdje nisam mislio samo na bošnjački narod, može se to proširiti na cijeli prostor bivše države, jer ima otprilike korijene u sličnim povijesnim okolnostima. Ali i na takve moje iskaze ja doživljavam neprijatnosti, vrijeđanja: "ko sam ja da pametujem". Kao da sam ja kriv što mi je Bog dao više darovitosti nego tim koji imaju zvanja i titule, a ništa ni o čemu ne znaju. Imaju od Brana Petrovića stihovi, ja ih ne kazujem kao svoje, ali na tom tragu doživljavam poneka pljuvanja koja idu prema meni, pa kažem kako je Brano rekao: "Filozofi plaču, stare simpatične budale, koji sve znaju, a ništa ne znaju o svijetu". Ja sebe nazivam životologom, ja sam to.

 

Dakle, smatram da dobro poznajem život, mada mi nije pomoglo da izgubim naivnost. Mene je vrlo lako prevariti. Najprije tražim pozitivne crte u čovjeka, pa se za njih uhvatim i izgradim neku relaciju koja postane i emotivna, a onda mi teško pada prepoznavanje jedne po jedne negativne strane i to je nešto što je veoma rizično. Imao sam jednu sentencu na tu temu koja je glasila "tragična je spoznaja da mnoga od naših prijateljstava počivaju na količini neznanja jednih o drugima". Pazite, vi gradite prijateljstvo, a nakon 50 godina saznate neki detalj koji sve sruši u parampačad. Sve ovo što ja sad mudrijam rezultat je godina i iskustva.

 

Nijedno iskustvo nije bilo lagano niti je prošlo bezbolno, pa se ne stidim kazati da sam mnoge noći sam samcat plakao. Gledam u plafon i plačem. U spoznajnoj ravni plačem. Stravična je spoznaja da činjenje dobrih djela ne može proći nekažnjeno. Meni se potvrdilo milion puta. I šta drugo nego uznemiren od takvih saznanja nego gledati u plafon i plakati. Ja se dakle održavam i zahvaljujem Bogu što je tako, time što imam okruženje ljudsko divno, plemenito. Ako bismo mi imali u kući recimo 100 KM, pa ja brzopleto nekome posudio 50, pa prijavio ženi: "Zeznuo sam se maloprije, nešto me spopalo pa prepolovih ono", ona bi rekla: "A ima u mene 50, mogao si mu dati cijelu stoju". Jedna vrsta podudarnosti karaktera, sličnosti. Nemam dakle ja snagu i niko je nema da sam kroz život prolazi i da relativno normalno funkcioniše.

 

Da se nadovežemo na status. Upravo su oni koje opisujete u njemu užasne stvari rekli i o Vašoj kćerki Mirandi.

- Ta Miranda, ne smijem je ja hvaliti jer sam joj otac, ali ona je veteran u našoj diplomaciji. Ona je u diplomaciju ušla kao izbjeglica u Zagrebu jer je tadašnja ambasadorica formirala tim i prepoznala u njoj školovanu profesoricu. Miranda je diplomirala u decembru '91, govori tri-četiri jezika. To je bila prva ambasada koju je BiH napravila u svijetu i u tom smislu moja kćerka ide u veterane bh. diplomacije i spada u vrhunske kadrove kojim tamo raspolažu. Ona nema nikakvu stranku iza sebe. A naš ovdašnji čaršijski mentalitet o kojem smo govorili maloprije, i po portalima i usmenim okupljalištima svakojakim, pljuje po tome.

Nikad da se govori o herojstvu i ne znam kakvom junaštvu kojim sam ja prošparto rat u BiH, to niko živ ne pominje, da sam ja bio na svakoj prvoj liniji do koje sam mogao doći. Oni danas laju: "Ja, ja, lako je njemu, smjestio fino kćerku u diplomaciju". A moja Miranda i Bisera Turković se srele u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. I nije lako trpjeti tone laži koje produciraju svakodnevno na vas i ostati pribran, normalan i djelovati.

 

Mak Dizdar je Bosnu i njene žitelje opisao prkosnim i ponosnim. Jesu li oni to i danas ili su poprimili neki novi oblik?

-Preteško je pitanje. Mak se pozivao na jednu neospornu činjenicu da u pisanoj i materijalnoj baštini Bošnjana, žitelja srednjovjekovne bosanske kraljevine, najprije banovine pa kraljevine, uistinu postoje strahovito jaki dokazi da je taj Bošnjanin bio prkosan čovjek, čovjek ponosa, čovjek miroljubljiv, otvoren, i u to ne može biti nikakve sumnje. Šta je rad vremena, ima u Marksa čuvena rečenica, ako nije preuzeo Hegela: "Rad vremena na uništavanju smisla", da li se takav jedan proces mogao dogoditi recimo dolaskom pa odlaskom otomanske imperije, zatim razbošnjavanjem bosanskih pravoslavaca i katolika, oni su također bili Bošnjani, pa bi danas bili Bošnjaci. Taj proces je obavljen krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Da li je u tim procesima moglo doći i da li je došlo do gubitka takve karakterološke supstance, ne bih se usudio kazati, ali vjerujem da jeste moguće.

 

Jer, prepoznajemo u ponašanju današnjeg čovjeka mnogo elementa kmetske psihologije. Prema tome, bit će da se dogodilo nešto što nije usavršavalo karakterološka svojstva ovdašnjeg pučanstva nego da ih je krnjilo, možda je to dio planetarnog procesa razvoja kolektiviteta. Ja to ne znam, ali osjećam da se današnji čovjek ni u čemu ne ponaša na način čovjeka hrabrosti, čovjeka slobode. To je taj takozvani neoliberalizam koji je producirao milione okova nevidljivih kojima smo mi vezani. Ja, koji sam relativno veliki lajavac, vi hvalite moje slobodno pisanje, ali nijedan tekst nisam napisao da nisam 10 i 50 puta zastajao smijem li ovo i ono, kako ipak upakovati ono što se ne smije, a da prođe. Nevidljive su te stege, a potpuno su moćne kao da su od čelika i okova i niti kojima smo mi od slobodnih ljudi pretvoreni praktično u robove. Neko je to prihvatio dobrom voljom.

 

Koga smatrate najviše odgovornim za takvo stanje?

- Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora, nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni faktori odlučivanja. Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao spoznaja. Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u srednje škole. To je naša tragedija.

 

Znam da imate mnogo napisanog materijala, ali dešava li se šta konkretno na njihovoj realizaciji?

- Ja radim ono što moram raditi da bih mogao preživjeti. Od knjiga se ne može živjeti. Tri izdanja romana "Oranje mora" su rasprodana, što je kulturna senzacija. Ja sam mnoge stvari radio posljednjih godina u Sarajevu koje su spektakularne. Pazite, držati dvije i po godine književne večeri kao "one man show", gdje sam imao i muziku i likovnu umjetnost, politiku i humor, i naplaćivati za to ulaznice, a da to prođe neregistrovano. Zato nemam radost u planiranju svojih budućih književnih projekata. Radost pisanja mogu doživjeti samo u trenucima istinskog poetskog nadahnuća, i tu sam napravio nedavno jednu pjesmu, za koju vjerujem da je važna i da će biti važna sve više i više. Za mene je to dovoljno. Ja neću prositi nikakvu naklonost.

 

Šta je sa filmom koji ste trebali raditi sa Ademirom Kenovićem?

- Ta se stvar odgodila, jer nismo stigli aplicirati na slovenačku fondaciju. Kod Ademira su ostale informacije. Ništa više o tome ne znam. Vraćam se ponovo na katastrofalno stanje ovdje u kulturi. Ja imam četiri genijalna scenarija, koja nema ko ni da finansira, ni da snima. Kako ja mogu sjesti i pisati scenarij kad mi četiri plaču u ladici i vrište što krepaju? I to sam protumačio na način čovjeka koji je spakovao kofere da ode onamo. Stan sam napravio veoma dobar, istekao mi je kredit. Imao sam kredit 155.000 KM, bio je pod hipotekom. Moja porodica, da sam umro u tih 15 godina, koliko sam ga otplaćivao, sa mjesečnom ratom od 830 KM, moja porodica bi bila deložirana. U svoj veliki uspjeh ubrajam i to, da sam doživio da vratim kredit, a pomogli su mi i neki ljudi, koji ne žele da ih pominjem. Kad sam ulazio u to kazao sam "pa hoću li ja to i iz groba plaćati", jer nisam mogao vjerovati da ću dočekati 2017. godinu.

 

A evo, hvala Bogu, ja sam je dočekao, i u avgustu mjesecu dočekao papir isplaćena zadnja rata. To je veliko uzbuđenje. Za moj rođendan, 2. oktobra, stiglo mi je pismo da sam završio sa kreditom. To mi je bio najljepši poklon, najljepša poruka za moj rođendan. Ja dakle djeci ostavljam nešto što je pretvorivo u novac, ako se raziđu po svijetu. Neće biti nečega čega sam se bojao, da ih je tata, otac, babo, ostavio u belajima, užasima, paklu. Može biti da je i dobro što četiri napisana scenarija stoje u nasljeđu moje Mirande, Tarika, Amre, Hene. Doći će normalnije doba. Kad bi sad meni neko kazao - hajmo snimati film "Prvi put sa ocem na izbore", a to je nastavak filmova "Dolly Bell" i "Otac na službenom putu", ja ne bih mogao naplatiti više od 50, 60, 70 hiljada maraka, a to na Zapadu vrijedi 150.000 eura. Onda sam pomišljao da je sudbina odozgo određena da to ostane nesnimljeno kako bi moja djeca, eventualno u normalnom vremenu, jer ta roba nikad neće devalvirati, mogla uzeti realne pare za 10, 20, 30 godina. Pa sam se sa tim pomirio.

 

Mnogi misle da Vi zapravo imate puno više imovine u Goraždu, Tešnju i gdje sve ne...

- Ljudi laju, sarajevska čaršija je zla! I do mene je došlo, ne iz jednog izvora, pitanje: "A šta je sa stanom u Goraždu, šta je sa stanom u Tešnju, a eno mu kuće tamo, a šta je sa stanom iz prvog braka..." Ja nigdje ništa nikad nisam imao, niti mi je ijedna država dala. Međutim, ove bljutavosti i laži koje bacaju isti ti krugovi o kojima sam govorio, služe onome što su njihovi privatni interesi u karijeri, finansijama, zavisti običnoj ljudskoj. Njima je nezamislivo da sam ja pedeset godina bio alkoholičar, a da sam sada čovjek koji na to gleda potpuno ravnodušno, i slobodan od svake vrste i zavisti i poroka itd. Njima je nezamislivo da ja sa lakoćom pišem. Oni kada čitaju svoju poeziju, ne znaju je govoriti, čitaju je iz svojih knjiga i mucaju je dok čitaju, ne znaju ni šta su napisali. Pa im je teško mene gledati kada dva i po sata iz glave govorim svoju i tuđu poeziju. Ja im djelujem zbilja nestvarno. A nisam ja kriv ako je Bog, kad je dijelio talente, malo pregeo na moju stranu, ne smiju mene kriviti zbog toga.

 

 

I Vaši prethodnici su bili na udaru laži, kritika. Svaki uspješan čovjek je. Mi ne znamo prihvatiti nečiji uspjeh, pokazalo se to kroz historiju.

- Ne postoje stvari koje se ne mogu popravljati. Hajmo poći od dva primjera. Kada slušamo turbo folk odvratnu muziku, urednici će vam kazati da to puštaju jer narod voli, a ja tvrdim i neka neko napravi eksperiment, ako bi tri puta puštali Carla OrfFa "Carminu buranu", tri puta na dan na 50 radiopostaja u BiH, za mjesec bi narod pjevao te arije. Dakle, može se ako se hoće, ali se neće, jer vlastodršcima, onima kojima je dobro, ne odgovara promjena. Drugi primjer je bio takođe važan. Nama se dogodilo da je subkultura skinula sa pijedastala kulturu i sjela na njeno mjesto. Predsjednici naših država, predsjedništava, partija, stranaka... smatraju da moraju biti u prvom redu nekog folk pjevača, a nikad ga nećete vidjeti u operi i pozorištu, da jeste tamo gdje je kultura. Kad bi naš čovjek viđao jednom nedjeljno da predsjednik ovaj, predsjednik onaj, važni ljudi, konzumiraju kulturu, pa išao bi tim putem, ne bi išao putem kud ga Dodik vodi kad onu đilkošku pjesmu zapjeva u mikrofon kao na svadbi, najteže seljačke primitive. Ne mogu se miriti sa tim da stvari moraju biti kakve jesu. Nijedna stvar naopaka ovdje ne mora biti takva i može se raditi na njenom ispravljanju.

 

(faktor.ba / SB)




















15.10.2017.

SLAVEN KOVAČEVIĆ: ,,REFERENDUM BI ENTITET RS-u ODVEO U POTPUNU IZOLACIJU I EKONOMSKO SAMOUNIŠTENJE"

SLAVEN KOVAČEVIĆ: „Referendum bi Republiku Srpsku odveo u potpunu izolaciju i ekonomsko samouništenje“

Svako insistiranje iz RS-a za nešto što nije pravno utemeljeno, njih vodi u izolaciju, pa ako oni vide neko zadovoljstvo u toj samoizolaciji koja za direktnu posljedicu ima sve veći broj gladnih građana iz RS-a, neka što se mene tiče nastave, jer će time direktno doprinijeti vlastitom ekonomskom samouništenju, istakao je u razgovoru za Vijesti.ba dr. Slaven Kovačević.

SLAVEN KOVAČEVIĆ: 'Referendum bi Republiku Srpsku odveo u potpunu izolaciju i ekonomsko samouništenje'

Predsjednik RS nakon što je najavio suspenziju referenduma u Sudu i Tužilaštvu ponovo održavanje referenduma vraća na dnevni red, a to je uslijedilo nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću. Kako Vi uopće gledate na ovu "povuci - potegni" taktiku Dodika u vezi sa pomenutim referendumom?
Radi se o vidno populističkim nastojanjima Milorada Dodika, da svojim politikanstvom skrene pažnju građana Bosne i Hercegovine, koji žive u Republici Srpskoj, od stvarnih i aktualnih tema, odnosno da uvlačeći ih u svoje borbe za opstanak na vlasti njihovu pažnju usmjeri na svoje političke ciljeve, a ne na činjenice da je tamo standard sve niži, da je sve više nezaposlenih, da nema nikakvih investicija niti namjera za investicije upravo zbog nestabilnosti koju plasira Dodik i na kraju da je javna potrošnja u RS-u dosegla europsku crvenu liniju od 60%, što znaći da je politika koju on predvodi, dovela taj entitet na rub finansijske propasti. Tako da njegove igre sa opozicijom, koju pokušava amortizirati i pokazati manje vidljivom od njega, zapravo su izraz nastojanja da već sada plasira vlastitu izbornu kampanju. Vjerujem da njemu izgleda nezamislivo da on ili njegov SNSD više ne budu dio bilo kakve vlasti, što će onda u tom entitetu zasigurno otvoriti brojna pitanja. Sa druge strane je opozicija, koja je također ušla u prostor populizma, što im nešto slabije ide, ali kad se sve sabere, niti jedni niti drugi nisu ništa novo ponudili građanima, a svojim političkim igrarijama doveli su ih na rub egzistencije. Opozicija u RS-u je dio vladajuće koalicije na nivou Bosne i Hercegovine, što znaći da su svojim djelovanjem mogli, a nisu, poboljšati životni standard građana u tom entitetu, već su se okrenuli populističkim izjavama i aktivnostima, koje spadaju u domen izborne kampanje i ne donose bilo kakav napredak. Evo da ih otvoreno pitamo, je li neko od njih, SNSD i partneri sa jedne strane ili opozicija okupljena oko SDS-a sa druge strane, donio ili doveo bilo koju investiciju ili neku drugu aktivnost koja jamči ekonomski napredak. Nisu niti jedni, niti drugi, tako da će njihovu međusobnu borbu za vlast platiti građani Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske. Pitanje je samo praga građanske tolerancije, jer kad se taj prag pređe, neće biti zanimljivo niti jednima niti drugima.
 
Može li se bilo kakvim referendumom, sve kad bi on i bio održan, ukinuti Sud i Tužilaštvo BiH, kada ti organi uopće nisu u nadležnosti RS-a?
Naravno da ne može, jer se radi o vrlo specifičnim dijelovima Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, čije provođenje garantiraju potpisnici tog sporazuma, što uključuje i ovlasti visokog predstavnika, ma koliko se neki ne slagali sa time. Dakle, odustajanje od Daytonskog mirovnog sporazuma, ako su krenuli tim putem, dovešće ih u direktan sukob sa međunarodnom zajednicom, što smatram da nije politički mudro. Taj, eventualni referendum, svakako je potpuno pravno neutemeljen i on ne može proizvesti pravne posljedice, osim onih politikantskih kojima se bavi vlast i opozicija RS-a, što smatram besmislenim, jer to ne donosi glasove bilo kome jer ne popravlja životni standard građana. Vrlo brzo će doći momenat kada će narod odustati od njihovih »hljeba i igara« aktivnosti, kada u tome zapravo nema nimalo hljeba, već samo njihove međusobne političke igre.
 
Često se koristi teza da Sud i Tužilaštvo nisu Dejtonske kategorije, da su nametnute od strane međunarodne zajednice, pa bi zbog same te činjenice navodno trebale biti ukinute. Da li je to jalov argument, obzirom da te institucije nisu formirane samo voljom međunarodne zajednice?
Ponoviću još jednom. Okvirni mirovni sporazum iz Daytona sadrži civilni i vojni aspekt, u kojem su date ovlasti visokom predstavniku i međunarodnoj zajednici da svojim aktivnostima mogu i moraju otkočiti sve procese koje neko blokira. S druge strane stoji više ili manje iskrena namjera aktera iz vlasti da rade posao za koji su izabrani. To je tako potpisano, tako da kontinuirano žaljenje pojedinih iz RS-a u kojima oni navodno ne pristaju ne neke dijelove Daytonskog mirovnog sporazuma pravni su non-sense, jer iza Daytona stoje zemlje potpisnice, kao one koje su u svojstvu svjedoka to potpisale, što uključuje i predstavnika Europe. To još  jednostavnije znaći da svako insistiranje iz RS-a za nešto što nije pravno utemeljeno, njih vodi u izolaciju, pa ako oni vide neko zadovoljstvo u toj samoizolaciji koja za direktnu posljedicu ima sve veći broj gladnih građana iz RS-a, neka što se mene tiče nastave, jer će time direktno doprinijeti vlastitom ekonomskom samouništenju. Vjerujem kako njima, bili vlast ili opozicija, izolacija nikako ne odgovora, ali su svojim političkim igrama na pravom putu da se »ponosno« samoizoliraju, samo što tada moraju biti spremni na posljedice takvih loših političkih odluka. Očito se vraćaju davno prohodanim stranicama historije, da je cijeli svijet protiv njih, a svi dobro znamo kako to izgleda kada je cijeli svijet protiv nekog. Posebno bih kao nevještu izjavu istakao stav Milorada Dodika kako bi predsjednik SAD-a Donald Trump, njemu ukinuo sankcije, samo eto kao navodno Trump to ne može, pa do toga neće doći, što nije tačno. Dodik će biti pod sankcijama sve vrijeme trajanja njegovog narušavanja američkog projekta koji se zove Daytonski mirovni sporazum i uređenje Bosne i Hercegovine koje je iz toga nastalo.
 
Kako gledate na političke stavove opozicije koja sada insistira da Dodik provede obećano, dok sa druge strane Dodik ih poziva na podršku? Ko upada u čiju zamku, Dodik u svoju ili opozicija u Dodikovu?
 
Upadanje u zamku je obostrano. Jer i jedni i drugi moraju biti svjesni snage međunarodne zajednice i njihove odlučnosti da od Bosne i Hercegovine naprave zemlju u kojoj postoji vladavina prava i ne postoji diskriminacija na bilo koji način. Zato čvrsto mislim kako njihove političke igrice idu »uz nos« međunarodnoj zajednici od strane i jednih i drugih, što mislim da u konačnici za njih neće završiti dobro. Onoga trena kada napokon shvate neke jako jednostavne stvari, kao što je ta da je međunarodna zajednica partner, a ne neprijatelj, stvari će se početi odvijati kvalitetnije za građane RS-a, odnosno tek tada će građani iz tog entiteta osjetiti dolazak investicija i popravljanje životnog standarda. Do tada, mogu zaključiti da tamošnja vlast ili opozicija, svejedno, rade isključivo na zaštiti njihovih političkih interesa, dok o interesima građana ne vodi brigu apsolutno niko. To neće dugo trajati.
 

/////////////////////////////////////////

//////////////////////


POP RASENIJE ŠOKIRAO GLEDAOCE RTRS-a: 'Muslimanke su čedne i čuvaju moral, a hrišćanke su izbušene, vrište...'(VIDEO)

POP RASENIJE ŠOKIRAO GLEDAOCE RTRS-a: 'Muslimanke su ...

////////////////////////////

AUSTRIJSKI AMBASADOR PAMMER: 'U interesu nam je da se BiH priključi Europskoj uniji'

AUSTRIJSKI AMBASADOR PAMMER: „U interesu nam je da se BiH priključi Europskoj uniji“

15.10.2017.

PREDSJEDNIK EVROPSKE FEDERACIJE NOVINARA: SRBIJA NAJGORI PRIMJER KRŠENJA MEDIJSKIH SLOBODA NA BALKANU

Bjeregard: Srbija najgori primer kršenja medijskih sloboda na Balkanu




Macedonia - President of Union of Journalists of Macedonia Naser Selmani, president of Independent Trade Union of Journalists Tamara Causidis and President od European Federation of Journalists Mogens Blicher Bjerregård, press conference, Skopje, 06Oct201

Predsednik Evropske federacije novinara: Srbija najgora na Balkanu

Predsednik Evropske federacije novinara Mogens Bliher Bjeregard (Blicher Bjerregard) ocenjuje u Intervjuu nedelje Radija Slobodna Evropa (RSE) da je Srbija trenutno najgori primer kršenja medijskih sloboda na Balkanu.

Bjeregard ističe da je na konstantne pritiske vlasti na medije sa područja Zapadnog Balkana više puta skrenuo pažnju komesaru za susedsku politiku i proširenje Evropske unije (EU) Johanesu Hanu (Johannes Hahn). Naredna prilika za to će biti, kako kaže, novembarska konferencija Evropske unije o medijima koja se održava u Tirani, gde će tražiti od EU da odlučnije reaguje.

"Novinari u Srbiji su na meti mnogobrojnih pritisaka. Zato je potrebno usmeriti celokupnu pažnju na to i naći načine kako bismo vlasti izložili kontrapritisku da bi se rešili ti problemi. Jer to zaista mora biti učinjeno. Ako bacite letimičan pogled na platformu Saveta Evrope posvećene medijima videćete da je tamo evidentirano dvanaest napada na novinare u Srbiji", kaže naš sagovornik, te dodaje:

"Spadaju tu uznemiravanje/maltretiranje nedeljnika Vranjske, napad na novinarku Lidiju Valtner tokom polaganje zakletve predsednika Srbije, dok je Stefan Cvetković bio osuđen na zatvorsku po optužbi za navodno neovlašćeno objavljivanje informacija. Novinarima koji se bave istraživačkim radom se preti putem društvenih mreža. Novinarstvo i mediji postaju sve slabiji i treba im bolja zaštita."


RSE: Šta se konkretno može preduzeti kako bi se to sprečilo ili uticalo na intenzitet pritisaka?

Bjeregard: Prva stvar je potpuna promena stava i odnosa struktura vlasti. Da konačno prime k znanju da se ovde radi o napadima na slobodu medija i novinare koje mora da zaštiti pravosuđe. Najpotrebnije je da se što pre preduzmu takve radnje. Treba pažljivo proučiti platformu Saveta Evrope i primeniti je u potpunosti na odgovarajući način. Medijima se mora obezbediti prostor da rade svoj posao. Ni na koji način se ne mešati, držati se podalje od redakcija i nikako ne uticati na njihov način izveštavanja.

RSE: Na šta ćete tačno ukazati Johanesu Hanu kada se budete susreli u novembru koji je, deluje, nesvestan problema koje mediji u Srbiji imaju u širem smislu jer nisu deo glavnog talasa, već spadaju u korpus nezavisnih ili lokalnih?

Bjeregard: Bio sam sa njim u kontaktu nekoliko puta. Razgovarali smo o tome i znam da je svestan situacije na Balkanu. Ističem da bi trebalo da bude mnogo posvećeniji i čvršći u porukama vlastima u Srbiji. Govorimo o državi koja je kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji. Da biste uopšte došli u taj status neophodan uslov su neupitna sloboda medija, govora i izražavanja stavova. Kristalno je jasno da takav čvrst zahtev vlastima Srbije treba da uputi Evropska unija, da unaprede stanje u tim sverama u čitavoj zemlji.


RSE: Može li se govoriti o nedovoljnoj spremnosti/volji briselskih zvaničnika da reaguju povodom sve težeg stanja u medijima u Srbiji, ali i drugim državama u kojima je na vlasti slična politička opcija?

Bjeregard: Tražimo od njih da čine više! Jedan od rezultata naših diskusija sa Evropskom komisijom upravo jeste novembarska medijska konferencija u Tirani o medijima koju organizuje Evropska unija. Ja ću biti tamo, isto to važi za Hana. Ubeđen sam da će to biti jako važan trenutak da se nešto učini i da se Evropskoj uniji ukaže da u vezi sa pitanjem medija mora čvršće da nastupi.

Važno nam je da međunarodne institucije budu kristalno jasne kada je reč o porukama koje šalju javnosti. Mora se prekinuti bahat odnos vlasti prema medijima. To se stanje mora preokrenuti i mediji se moraju tumačiti kao najznačajnija osnova demokratskog uređenja. Trenutno nam je fokus na Balkanu i to nam je sada zaista potrebno tamo jer Srbija postaje jedna od najugroženijih država u tom smislu.

RSE: Koji su mogući vidovi saradnje i pomoći Evropske federacije novinara medijima i novinarima u Srbiji?

Bjeregard: U bliskim smo kontaktima sa medijima i medijskim udruženjima u Srbiji i Nezavisno udruženje novinara nas je nedavno izvestilo o svemu što se dešava. Razmotrili smo sve i odlučili da pošaljemo svoju misiju, ali ćemo istovremeno pružiti ruke i pozvati druge da nam se pridruže jer ćemo samo tako biti delotvorniji. Govorim ovde o našim iskustvima iz drugih sličnih misija koje smo imali po svetu. Trenutno sa našim saradnicima razrađujemo dolazak misije u Srbiju i to što je pre moguće.

RSE: Fizička eliminacija – ubistva novinara, kao i njihovo zastrašivanje u Srbiji su poznata činjenica već više od dvadeset godina. Zašto je svima koji su do sada bili na vlasti – od Slobodana Miloševića naovamo toliko teško da odbace autokratske principe kontrole medija?

Bjeregard: To apsolutno ne bi smelo tako da bude. Previše smo se puta do sada nagledali situacija u kojima vlast teži da kontroliše medije. To, naravno, nije nikakva novost. Od vajkada je tako. Ali u XXI veku to tako više ne bi smelo. U današnje vreme postoje međunarodne institucije poput Saveta Evrope (SE), Evropske unije ili Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS). Potrebno je da glavne političke institucije, poput EU koja je vremenom izrasla u tako nešto, čvršće reaguju i pritisnu vlasti.

RSE: Ali vlasti sa druge strane tvrde da su u Srbiji sloboda govora i medija široko rasprostranjene?! Obično nudeći argumente poput napredne medijske strategije ili medijske legislative usklađene sa standardima EU. Može li to biti sjajan način za prikrivanje istine, odnosno slanje potpuno pogrešne slike u javnost?

Bjeregard: To ne odgovara činjenicama iz stvarnog života. A one su: fizički napadi, pretnje. Trenutno mi pada napamet ovogodišnjih 27 registrovanih napada na novinare. Svega deset ih je rešeno na neki način, ali bez konkretnijih rezultata. Sedamnaest je ostalo u potpunosti neistraženo. Znači podaci sa terena su potpuno drugačiji. Napadi su evidenti, a život novinara izrazito težak. Samo preživeti baveći se tim poslom je izuzetno teško. Plate nisu redovne, iznosi su mali, što opet otežava kvalitetno istraživačko novinarstvo, pa onda i pretnje. To je realnost koju je potrebno promeniti.

RSE: Imate li utisak da vlasti Srbije nastoje da izgrade imidž otvorene i demokratične političke elite, dok je sa druge strane istina potpuno suprotna?

Bjeregard: Činjenice su da se ljudi – novinari suočavaju sa napadima. Tako da ako vlasti upućuju poruke da je sve u redu – onda su takve tvrdnje dezinformisanje, pošto su netačne.

RSE: Šta su glavne posledice manjka medija koji ili nisu pod kontrolom države ili ih pak ne kontrolišu vlasnici koji su u sprezi sa predstavnicima vlasti?

Bjeregard: Nema slobodnih medija. Demokratija pati – u najvećoj meri jer to otežava učešće građana u javnoj debati, odlučivanju i opštem razvitku. To se dešava u društvu u kome nema pluralizma i raznolikih izvora informacija. Ako se na to svakog dana ne možete osloniti poredak čiji je osnosvni princip sloboda je urušen. Rizikuje se život u okruženju koje je nedemokratsko.



Pre nekoliko godina jedno visoko telo Evropske unije se bavilo upravo tim pitanjem i istaklo značaj postojanja slobode medija u jednom okruženju. I koliko je važno da država, vlasti i političari budu lišeni uticaja na medije i redakcije. Pa čak i ukoliko postoje javni/državni servisi, koje finansira država, ne biste smeli da imate bilo kakvog uticaja na sadržaj, kadrovsku politiku, izbor prioriteta u radu. U tome je suština. Takođe, mora se poštovati način na koji oni koji su za to odgovorni vode takve medije. To se mora istaći i kada se govori o Srbiji.

RSE: Iz koje oblasti dolazi više pritisaka na medije na području Zapadnog Balkana i Evrope... Politike ili ekonomije?

Bjeregard: Iskustvo nam govori iz politike. Kada to kažem, mislim na iskustva kroz koja prolaze medijske grupe. U Srbiji nam je u tom smislu prišla Adria medija koja nas je zamolila da ih saslušamo. Oni su nam preneli da su u teškoj situaciji jer su vlasti protiv njih, kako navode, upotrebili poresku administraciju. Načini napada na medije su raznovrsni i to treba zaustaviti.

RSE: Veliki broj novinara i medija nedavno je u Srbiji potpisao "Povelju za slobodu medija". Ukazali su na svoj ugroženi položaj i zatražili da pritisci prestanu. Koliko je značajna solidarnost novinara u uslovima ugroženih medijskih prava i sloboda?

Bjeregard: Izuzetno je značajna i to je ključ našeg odnosa prema medijima sa kojima sarađujemo i pomažemo im. Međutim, osim solidarnosti sa novinarima u državama u kojima su ugrožena osnovna medijska prava i slobode, značajna su i dela. Zato nam je važan novembarski medijski samit kako bismo razmotrili mehanizme pritiska na vlasti.

Vlasti moraju omogućiti primenu propisa koji štite slobodne i odgovorne medije: Mogens Bliher Bjeregard
Vlasti moraju omogućiti primenu propisa koji štite slobodne i odgovorne medije: Mogens Bliher Bjeregard

RSE: Uoči novembarskog samita, zamolio bih vas da uporedite stanje u medijima u Srbiji i drugim državama Zapadnog Balkana poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije i naravno država koje imaju duže iskustvo kao članice EU.

Bjeregard: Srbija je trenutno najgori slučaj koji smo do sada videli na Balkanu. U Makedoniji i Crnoj Gori takođe je bilo zabrinjavajućih slučajeva. Osam ukupno. Tu i tamo dobijamo izveštaje da se stvari popravljaju. Ali vraćam se na to da je u Srbiji situacija mnogo ozbiljnija.

Ako uzmemo u obzir ostatak Evrope, u lošem svetlu ističu se Poljska i Mađarska – iako su članice EU. Tamo je bilo pokušaja pritiska na vlasti da se stanje popravi, ali bez nekog merljivog uspeha. Novi medijski zakoni su trenutno na čekanju u Poljskoj, a postojeći je ugrožen.

"Situacija u Srbiji je mnogo ozbiljna"
"Situacija u Srbiji je mnogo ozbiljna"

RSE: Kako su međutim, neke od njih, ipak stigle do višeg stepena slobode medija i izražavanja? Zavisi li to isključivo od politike koju sprovode vlasti ili možda ima veze sa nivoom obrazovanja ili sistemom vrednosti jednog društva?

Bjeregard: Mešavina je to svega toga. Državna kontrola je naravno tu najznačajnija. Međutim, u tesnoj je vezi sa demokratskim tekovinama jednog društva, načinom obrazovanja, ali i donošenjem, primenom i poštovanjem zakona. Značajan aspekt je i otpornost društva na korupciju. Mnogo je značajnih faktora, ali su pokušaji države da kontroliše medije i njeno mešanje u tom smislu, ovde najznačajniji.

RSE: Kako gledate na ulogu sveprisutne komercijalizacije medija u urušavanju slobodne reči i izražavanja?

Bjeregard: Komercijalizacija sama po sebi nije toliko problematična. Ona to postaje kada ne poštuje ili direktno urušava suštinu slobodu govora i onoga što su mediji i novinarstvo uopšte. To je vrlo složena tema. Ukoliko okruženje ne pogoduje slobodi govora i ako je sve podređeno isključivo zaradi, a ne ideji da mediji rade u korist demokratije – u tom slučaju komercijalizacija može imati pogubno dejstvo. Ali je važno i postojanje dobrih poslovnih modela. Međutim, ako je sve podređeno profitu, imamo lošu situaciju.

RSE: Vidite li neki izlaz i raširene tabloidizacije medijske sfere i da li ste optimista po tom pitanju?

Bjeregard: Nisam optimista i mislim da u budućnosti moramo naći rešenje za medije. Ne može se reći da nema načina. Prvo vlasti moraju stvoriti i omogućiti primenu propisa koji štite slobodne, otvorene i odgovorne medije. Ako se to ne učini otvara se polje za svakakve zloupotrebe, pa i ekstreme tabloidizacije i komercijalizacije.

Druga stvar je obezbediti socijalni dijalog novinara i izdavača/vlasnika. Koji će osigurati da novinari imaju pristojne uslove za rad. Bez toga niste pouzdana osoba za rad, jer niste u stanju da proizvedete tekstove kojima se može verovati. Oni koji treba da obezbede ključne uslove za taj socijalni dijalog su političari.

Još jedna dimenzija o kojima se trenutno raspravlja pri EU su autorska prava. Ne radi se ovde o ekonomskim pravima već o moralu. Prava i obaveze idu ruku pod ruku. Ako je novinarima obezbeđena zaštita autorskih prava i fer ugovori – to je još jedan od mehanizama koji obezbeđuje slobodu medija i izražavanja. Sve to zajedno stvara povoljno okruženje. Ako nema toga, odoše i snovi o evropskoj demokratiji društvu pluralizma, različitosti mišljenja.

Mediji u celini imaju veoma značajnu ulogu. Početak su pristojni uslovi za rad, njihova potpuna bezbednost. Ne smeju se bojati maltretiranja, napada, rigidnih propisa. Slobodni mediji su prvi preduslov demokratskog društva i zbog toga jedino preostaje da od pojedinih vlada zatražim da promene stavove i bore se za medijske slobode, da preduzmu mere protiv onih koji napadaju te vrednosti.

14.10.2017.

BALKAN U RALJAMA ETNIČKOG NACIONALIZMA

Balkan u raljama etničkog nacionalizma


Edin Osmančević

Autor 13.10.2017. 



Balkan u raljama etničkog nacionalizma

//////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Mediji, policija, pravosuđe danas su instrumenti zaštite etničkog nacionalizma. Duboka su socijalna raslojavanja u kojima se stvaraju tzv ”elite” čiji se status količinom novca u vlastitim džepovima. Elite se polako pretvaraju u gospodare smrti i života najamnika, 1,8 miliona građana čija egzistencija je uslovljena veličinom budžetskog kolača namjenjenim za njihovu egzistencijalnu konzumaciju. Sistem je poklopljen ”provjerenim stranačkim kadrom” koji s vremena na vrijeme građanima baci kosku, da (se) je mogu oglođati.
..............................

Foto: BMI Research

Etnički nacionalizmi se hrane na principima straha i prijetnji kod običnih građana ali se lideri nacionalizama jako dobro razumiju. Oni surađuju beskompromisno hraneći, podržavajući i uslovljavajući jedan drugog

Sredinom  1980ih  etnički nacionalizam je doživio svoju kulminaciju na prostoru Balkana, a posebno države Bosne i Hercegovine. Sukobi političara SKJ i akademskih zajednica su vješto prenesna na građane čineci ih predmetom kontinuiranog procesa manipulacija. Da se razumijemo etnički nacionalizam je star kao i najstariji ljudski zanat i i po karakteru mu identičan. U njemu nikada nije bilo mjesta za minoritete. Ili si dio etnosa prisiljen da mu se prilagođavaš, ili asimilaraš, ili te u najgorem slučaju više tamo ”nema”.  Strategija homogeniziranih etničkih korpusa je uvijek palila na ovim postorima. Dok su druge postkomunističke države Istočnoevropskog bloka polovinom osamdeset uspjele da prevaziđu i iza sebe ostave ostatke komunizma, uglavnom  mirnim putem i umjerenom politikom bez krvavih sukoba, u zemljama bivše Jugoslavije je etnički nacionalizam postao dominantan i ispunio vakum nastao nakon pada komunizma, te svoj vrhunac našao u krvavom sukobu, etničkom čišćenju i genocidu.

Zašto poslije toliko godina građani država nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije odbacuju racionalnost, zdrav razum i logiku svjesno prihvatajući  igru podanika prijetnji i strahova? Zarobljeni svojom prošlošću  u okovima  doživotnog zatvorenika, oktraisanog dejtonskim ustavnim uređenjem, zabavljeni su sami sa sobom.  Kletva nad svim drugim kletvama, da bog da se sam sa sobom zabavio! Uspomene na ratna stradanja, strasne ratne zločine i genocid iz Drugog svijetskog rata kao poslednjeg rata u BiH  su bez sumnje izvori šok-strahova  na kojima današnja politikčka oligarhija na ovim prostorima zasniva svoju opstojnost. Takve politike nisu ništa novo i poznato je da su i dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka fašistički pokreti značajno iskoristili ovakve strategije. Treći Rajh  je svoju strategiju zasnivao na židovskoj konspiraciji protiv njemačkog naroda. U Italiji su fašisti plašili narod avetima komunizma koji visi u zraku. U današnjoj Evropi pokušavaju ultra desničari da pridobiju glasove predstavljajući islam kao prijetnju evropskoj kulturi.

I dok su samoosvješćeni Nijemci i Italijani poslije Drugog svijetskog rata uspijeli da prevaziđu zablude  iracionalnih ideologija koje su ih gurale svjesno u smrt zarad fašističkih ideja, prostor Balkana ostaje i dalje zona sumraka u kojoj njeni građani ostaju zarobljenici politikama etničkih nacionalizama.

Narod nikada nije prošao kroz istinsku šok –terapiju, koja će ga izvući iz zombi stanja! Nije ni mogao jer sa njima nikada nije ni bilo zdravih ”doktora” koji uprkos dijagnozi nisu ponudili tretman ozdravljenja! Današnji cjelokupni društveno-politički i ustavni sistem je zasnovan na principu očuvanja status-quo stanja u kome je glavno geslo da se ”ako bogda i inšala” ništa ne mijenja. Da, ući ćemo u Europsku uniju samo ko zna kada jer nam se ne žuri! A zašto bi nam se i žurilo kad moramo reformisati pravosuđe, a bogami živ neću u zatvor!

Mediji, policija, pravosuđe danas su instrumenti zaštite etničkog nacionalizma. Duboka su socijalna  raslojavanja u kojima se stvaraju tzv ”elite” čiji se status količinom novca u vlastitim džepovima. Elite se polako pretvaraju u gospodare smrti i života najamnika, 1,8 miliona građana čija egzistencija je  uslovljena veličinom budžetskog kolača namjenjenim za njihovu egzistencijalnu konzumaciju. Sistem je poklopljen ”provjerenim stranačkim kadrom” koji s vremena na vrijeme građanima baci kosku, da (se) je mogu oglođati.

Najsviježiji primjer ”podgrijavnja etnonacionalnih strasti” je instrukcija Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo upućena svim školama u kojima se nalaže provođenje ankete kod roditelja djece kako bi se upotrebljavao samo jedan od zvaničnih jezika u BiH, dakle ili bosanski, ili hrvatski ili srpski jezik. Umjesto da škola bude mjesto spajanje djece od njih se prave politički slučajevi osuđeni da se već na početku života uče na međusobne podjele. Da li se neko iz nadležnog ministarstva upitao što se događa u glavicama malih đaka kad ih izbor jezičke pripadnosti istovremeno grupira u etnonacionalne torove učeći ih da sve probleme koje budu riješavali identifikuju i sortiraju shodno bosanskom, srpskom i hrvatskom predznaku? Još jedan blef  SDA stranke koji tjera vodu na Dodikov i Čovićev mlin!  Narod treba držati zagrijan da se ”ne zaboravi i da se previše ne opusti” jer tada, može bit, da počne razmišljati svojom glavom!.

Bosansko pravosuđe zabilo je glavu u pijesak po pitanju protivustavnog referenduma održanog u manjem BiH entitetu a u vezi dana RS-a. O izvještaju glavnog revizora manjeg BiH entiteta u kojima je konstatovan gubitak od 170 miliona KM malo ko  još govori,  a još  manje se koga  tiče! Opet će Dodik kad mu bude trebalo pozvati Sarajevo u pomoć  kako bi mu Koalicija Domovina  (Bakir i Fahro) dala podršku. Ono što je bilo juče, bajato je danas! Za to vrijeme neprimjećeno prolazi suđenje Kemali Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje za višemilionsku pljačku! Sve u stilu tresla se gora rodio se miš!

Kad mladi čovjek napušta svoju domovinu, lideri etničkih nacionalizama će vam stručno objasniti da se broj nezaposlenih na biroima za nezaposlene smanjio.  Kada se bruto-nacionalni prihod poveća vješto će se zaobići transakcije i doznake iz inostranstva koje dijaspora šalje, jer istinskog organskog razvoja nema. I svima nam je bolji jer kako kaže premijer RS-a duže živimo!

Etnički nacionalizmi se hrane na principima straha i prijetnji kod običnih građana ali se lideri nacionalizama jako dobro razumiju. Oni surađuju beskompromisno hraneći, podržavajući i uslovljavajući jedan drugog.

14.10.2017.

VEHID ŠEHIĆ: BOSNA I HERCEGOVINA NIJE DEMOKRATSKA DRŽAVA

Vehid Šehić: Bosna i Hercegovina nije demokratska država




Političari su apsolutno protiv bilo kakvih promjena: Vehid Šehić

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine predložila je izmjene Izbornog zakona BiH kako bi se izborno zakonodavstvo unaprijedilo do narednih izbora 2018.

Vehid Šehić, ispred Koalicije za slobodne i poštene izbore 'Pod lupom' ocjenjuje da su uvažene preporuke ove organizacije, ali da je upitno koliko će političke partije željeti to da prihvate tokom parlamentarne procedure.

Šehić navodi i kako će se bez pritiska međunarodne zajednice, naredni izbori, zakazani za 2018. godinu, provesti po postojećem Izbornom zakonu BiH, kojeg je i Evropski sud za ljudska prava ocijenio, u jednom dijelu, diskriminatorskim.

RSE: O čemu se radi kad je riječ o izmjenama Izbornog zakona BiH koje je predložila Centralna izborna komisija BiH?

Šehić: Sigurno da je ona predložila neke stvari, u prvom redu da tehnički unaprijede sam izborni proces, da ga učine efikasnijim i da se smanje sumnje na regularnost samih rezultata izbora, jer smo svjedoci da uvijek nakon objavljivanja rezultata izbora imamo velike probleme, negodovanje određenih političkih subjekata, pa i samih građana, koji su izgubili povjerenje da su rezultati izbora istinska volja građana birača.

RSE: Šta je najznačajnije što Vi izdvajate kada su u pitanju prijedlozi Centralne izborne komisije?

Šehić: Svi govore da je najslabija karika u izbornom procesu odnos izborne administracije i birački odbori, gdje se, istina, i najviše nepravilnosti dešava, da ubuduće predsjednike biračkih odbora bira i imenuje opštinska izborna komisija ili gradska izborna komisija. Možda je to i preventivno djelovanje koje će spriječiti razmjenu biračkih mjesta, mjesta u biračkim odborima, kad su u pitanju politički subjekti, pa čak i prodaje određenih mjesta u biračkim odborima, jer i to je jedna od pojava u našem izbornom procesu. I to je jako značajno.

Mislim da će ostale članove i dalje delegirati, a imenovaće ih opštinske izborne komisije, ali predsjednik biračkog odbora je jako bitna osoba u tom čitavom biračkom procesu. Takođe je jako značajno uvođenje ne-klasičnog elektronskog glasanja, to je da se naši ili glasački listići na biračkim mjestima skeniraju, gdje će se automatizmom i utvrđivati rezultati izbora, tako da će se spriječiti one manipulacije koje smo do sad imali, da se čine određeni listići nevažećim. Imali smo velike procente kod izbora za različite nivoe. S druge strane, ono što je jako bitno, spriječiće se manipulacije na otvorenim listama, jer smo i tu bili svjedoci da su se na određenim otvorenim listama kod političkih subjekata favorizovali određeni kandidati koji nisu dobili dovoljan broj glasova od samih birača.

Sve su to neke stvari kojih je Izborna komisija bila svjesna. Uvođenjem jednog takvog sistema glasanja će se zadržati taj tradicionalan način, ali će se imati još jedan elemenat, jedan elektronski, i utvrđivati rezultati izbora, što će u svakom slučaju ubrzati i objavljivanje rezultata izbora.

RSE: Jedna od novina jeste i uvođenje novčanih sankcija za političke subjekte, za čije predložene članove biračkih odbora se utvrdi da su prekršili odredbe Izbornog zakona BiH, i druga, da se sprečava zloupotreba nacionalnog izjašnjavanja. Šta mislite o tome?

Šehić: I sada postoje sankcije za one koji kao dio izborne administracije ne poštuju Izborni zakon BiH i provedbene akte. Međutim, te novčane kazne su bile minimalne. Moj stav je od ranije da treba uvesti daleko, daleko veće novčane kazne, jer ćemo samo na takav način spriječiti zloupotrebu položaja člana biračkog odbora, da se spriječe te nezakonite radnje koje se dešavaju. Visina novčane kazne značiće mnogo toga. Ona treba da bude kao vrsta preventive, ali se bojim da političke stranke nisu spremne na to.

Govorim iz iskustva – kad sam jednom govorio o tome, onda su rekli: 'Znate, ali platežna mogućnost naših ljudi nije takva', a to unaprijed meni govori da su oni svjesno za manje novčane kazne koje se mogu platiti, a time omogućavaju sebi i da mogu vršiti malverzacije. A znate, kad nekog kaznite 200-300 maraka, on je svojim nesavjesnim radom nekome omogućio da zaradi stotine hiljada maraka, onda vidimo da te novčane kazne apsolutno nisu adekvatne.

RSE: U martu ove godine Koalicija 'Pod lupom' predložila je određene izmjene, odnosno preporuke za unapređenje izbornog zakonodavstva. Neke od Vaših preporuka je Centralna izborna komisija uvažila, ali, generalno, koliko mislite da će se to uvažiti na državnom nivou - govorim u tom smislu da će i političke stranke glasati za ovako nešto, kako bi se eventualno naredni izbori u oktobru 2018. mogli provesti upravo po ovim preporukama?

Šehić: Koliko će to imati odjeka u samoj Parlamentarnoj skupštini, to je jako teško reći, ali mogu govoriti iz mog iskustva, jer smo obavili veliki broj razgovora. Svi su oni za te preporuke, da se primijene, međutim, nismo mi demokratska država, mi smo daleko od demokratskog parlamentarizma u ovoj državi, ipak se odluke donose van institucija ove države, a kako stranke same nisu demokratske, onda se i njihovi predstavnici u vlasti sputavaju u izražavanju određenih svojih stavova. Previše je ovdje stranačkog uplitanja, koje može biti, ali ono je vođeno isključivo nekim drugim interesima, ne interesima građana birača. Sve ono što treba da zaštiti građane birače, neće biti tako voljno dočekano u Predstavničkom domu.

RSE: Da li vjerujete da će se izbori provesti po starom, odnosno sadašnjem izbornom zakonu i naredne godine?

Šehić: Koliko god nas naši političari ubjeđivali da su za evropski put, da su za evroatlantske integracije, oni su, međutim, apsolutno protiv bilo kakvih promjena. Ja tu očekujem daleko veći angažman Kancelarije EU i specijalnog izaslanika Evropske unije u BiH, očekujem daleko veći i pritisak od strane zemalja koje su garanti provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, da se stvarno izvrši jedan pritisak na postojeće političke nomenklature u Bosni i Hercegovini da ispune ono što je u drugim, normalnim državama apsolutno normalno – to je da se provode odluke Ustavnog suda, da se provode odluke međunarodnih sudova.

Nema države u kojoj možemo govoriti o demokratiji i ljudskim pravima i vladavini prava ako se ne poštuje ustav vlastite države. Nažalost, mi smo svjedoci da ga ne poštuju oni koji bi ga trebali poštivati. Oni sutra mogu i mijenjati sam Ustav, ali kada imate politički ambijent u kojem apsolutno ne postoji politička odgovornost za neustavno i nezakonito ponašanje većine aktera u Bosni i Hercegovini, onda sa sigurnošću ništa ne možete predvidjeti šta se ovoj Bosni i Hercegovini, kao državi apsurda, može desiti.
















14.10.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ŠTA DANAS ZNAČI "KONSTITUTIVNOST NARODA" SPRAM KONSTITUTIVNOSTI GRAĐANA?

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti građana?

Oktobar 13. 2017.


Poslije dugo vremena pred nas je ponovo iskrsnuo koncept konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Etničko-religijske grupe u Bosni shvataju ga na različite načine. Koncept konstitutivnosti naroda u Bosni priredili su, između ostalog, Tuđman i Milošević 1993. godine kada su se zalagali za ustanovljavanje tri etničko-religijske republike u Bosni (Bosna kao Unija tri etničko-religijske republike) a što su Oven i Stoltenberg prihvatili i predložili Vladi Republike Bosne i Hercegovine da usvoji.

Piše : Senadin Lavić (Kliker.info)

Sa stanovišta Ustava, smatra profesor Omer Ibrahimagić, konstitutivnost naroda nije uopće ispravan pojam. Naime, sa stanovišta Ustava može se govoriti o konstitucionalnosti naroda, to jeste o narodima ustava ili narodima koje Ustav spominje, to jeste nabraja kao jednakopravne, naprimjer, od 1943. do 1993. godine. Naspram toga, konstitutivnost, kakvu su nam podmetnuli 1993. godine Tuđman i Milošević, odnosno Oven i Stoltenberg, podrazumijeva stvaranje tri entiteta (etničko-religijsko geto) ili uspostavljanje “političkih etno-teritorija” svakog naroda u Bosni.

Narodi u Bosni su konstitucionalni, a ne konstitutivni iz prostor razloga jer oni nisu “konstituirali” Bosnu koja je stotinama godina postojala prije današnjih naroda i njihovih politika. Neprijatelji demokratije u bosanskom okruženju insititraju na konceptu “konstitutivnosti” kao ostvarenju etno-teritorijalizacije bosanskog državnog prostora u kojemu bi oni imali uticaj neovisno od države Bosne i Hercegovine.  

Odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine poništila je onaj “koncept konstitutivnosti” iz 1993. godine koji su nam podmetnuli Tuđman i Milošević uz koncept Unije Bosne od tri etničke republike. Nacionalističke antibosanske snage ni danas ne pristaju da prihvate ovu Odluku.

Niko normalan nije protiv ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini jer je to naša tradicija, kulturna specifičnost i navika.

Šta danas znači konstitutivnost naroda u Bosni? U kakvoj vezi stoje koncept konstitutivnosti i srbijanski / hrvatski hegemonijski projekti u kojima bosanski Srbi i Hrvati služe susjednim državama da utiču na procese u Bosni. U kakvom odnosu su “konstitutivnost” i “matična država”. Da li su Srbi i Hrvati u Bosni dijaspora ili su bosanski narod? Šta znači da su bosanski Hrvati dijaspora Hrvatske?

Otvoreno uplitanje  srbijanske i hrvatske politike u unutarnje stvari Bosne prevršilo je svaku mjeru. Po Bosni se šetaju političari iz Srbije i Hrvatske kao da im je to ćaćevina, prave škole, mostove, fabrike, ulažu novce i operiraju s bosanskim državnim prostorom kao etničkim (ili “plemenskim”) vlasništvom svojih narodnih grupa.  U projektu internacionalne konstitucije Bosne namjerno je ostavljen slab unutarnji suverenitet da bi se zadovoljili interesi Srbije i Hrvatske. Bosna je samo poslužila za smirivanje tenzija između srpskog i hrvatskog nacionalizma.

Prije svega, treba priznati činjenicu da preko “konstitutivnosti naroda” Srbija i Hrvatska ostvarujudominaciju u Bosni nad dijelom stanovništva i kontroliraju teritorije na kojima bosanski Srbi i bosanski Hrvati žive. Tako bosanski Srbi i Hrvati služe svojim “matičnim državama”, često kao “topovsko meso” hegemonijskih projekata, a u Bosni izigravaju konstitutivne narode. Ako su konstitutivni u Bosni kao narodi, to onda znači da nemaju svoje matične države izvan Bosne i da nisu dijaspora. Ali, stvari ne stoji tako. Iz ove paradoksalne situacije dva konstitutivna naroda mogu zakočiti sve bosanske procese, pozvati se na veto i raditi protiv Bosne po naredbi iz Beograda i Zagreba. To je osnovni problem nefunkcionalne države. Stoga se “konstitutivnost” (na ovakav način) pokazuje kao trojanski konj unutar bosanskog državnog suvereniteta.

Pod krinkom konstitutivnosti odvijaju se brojni antibosanski procesi. Koncept konstitutivnosti ne označava ravnopravnost građana i naroda u Bosni na cijeloj državnoj teritoriji nego se svodi na besprimjernu etničku teritorijalizaciju državnog prostora. Po tome, koncept konstitutivnosti trebao bi poslužiti da se u Bosni “ograde” etničko-religijske teritorije.

Zato se odmah uz konstitutivnost naroda nameće sa HDZ-ovske strane priča o federalizaciji državne teritorije kao konačni čin podjele države Bosne prema etničko-religijskim principima i ratnim dostignućima. Naravno to je antibosanski koncept.

Današnja kvazi-politička naracija o “konstitutivnosti naroda” pada još niže ispod rješenja Dejtonskog sporazuma, pada u plemensko, predmoderno, nedemokratsko razgraničavanje “pašnjaka” kojima će upravljati jedna partija i njezin vođa. Ovakvo zaostalo predpolitičko djelovanje ne postoji nigdje u današnjoj Evropi.

Dakle, sporno je insistiranje na konstitutivnosti naroda koje su predložili Tuđman i Milošević, jer Bosna kao država nije ni federacija, ni konfederacija, niti je unija tri etničko-religijske “republike”. Bosna jeste multietničko, višereligijsko, multikonfesionalno društvo, ali je prosta decentralizirana država koja ima internacionalno priznanje.

Drugo, koncept konstitutivnosti treba da posluži kao argumentaciona osnova za kvarnu političku zamisao da tri naroda “konstituiraju” državu Bosnu. Tri naroda imaju navodno svoje odijeljenje teritorije i oni raspolažu tim teritorijama kao “plemenskim” teritorijama. Tako Bosna biva prikazana kao konstrukt volje tri etničko-religijske oligarhije koji je nastao u Deytonu 1995. godine. Potpuno se negira njezina državnost koja je obnovljena 1943 na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i osporava se njezin povijesni kontinuitet od srednjevjekovnog doba do kraj 20. stoljeća.

Danas je jasno da Opći okvirni sporazum o miru iz Daytona 1995 godine predstavlja korak nazad u odnosu na ZAVNOBiH i Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine. Dejtonski Ustav (Anex IV) bosanskom čovjeku, građaninu ili pojedincu, pretpostavlja i nameće grupu, kolektiv, zajednicu, narodnu grupu kao centar i subjekt ustava.

Treće, nešto nije normalno s konceptom “konstitutivnosti naroda” ako se samo odnosi na Bosnu, a ne na Srbiju i Hrvatsku. Ako su Srbi i Hrvati konstitutivni u Bosni, zašto onda nisu Bošnjaci konstitutivni u Srbiji i Hrvatskoj po istom obrascu kakav su nam ponudili Tuđman i Milošević 1993. godine? Zašto hrvatski Srbi nisu konstitutivni  u današnjoj Hrvatskoj? Isto tako, pred nama je važno pitanje: da li su bosanski Srbi i bosanski Hrvati kao narodi dio bosanske nacije (države-nacije) ili nisu? Ako su isključeni iz ili otkinuti od bosanske nacije, onda je pitanje gdje su i gdje pripadaju?

Do kada će živjeti ovu spornu antibosansku perverziju koja je ostatak Tuđman-Miloševićevog projekta rušenja Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine. Zašto se nastavlja pogrešno razumijevanje činjenice da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati  konstitucionalni narodi ili narodi koji se nabrajaju i spominju u Ustavu Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati planski se otkidaju od Bosne i guraju u shizofreniju, razdomljenje, “beskućništvo” u egzistencijalnom smislu, u beznađe, koje projektanti “velike Hrvatske” i “velike Srbije” koriste u svojim hegemonijskim igrama protiv Bosne.

Četvrto, preko koncepta konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska direktno sprovode svoje hegemonijske politike na tlu države Bosne i Hercegovine. Konstitutivnost se razumijeva sa strane srbijanske i hrvatske državne politike kao pravo tih država da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Kao da ljudi u Bosni ili bosanski narod, Bosanci, nisu u stanju da samostalno i neovisno od bilo koga sa strane donose bitne odluke za sebe i svoju budućnost. Tako se pojavljuje model patronizma: briga za svoje “sunarodnjake” pretvara se u plansko ometanje bosanskog suvereniteta.

Pokazuje se da je konstitutivnost pretvorena u jedan opasan mehanizam kočenja bilo kakvog razvojnog procesa u Bosni. Ni jedna odluka ne može se donijeti bez besmislenih dogovaranja, natezanja, opstrukcija i sličnih smicalica. Zemlje slabedemokratije zato ostaju “negdje između” i uvijek su meta patronizma prvih susjeda koji vide svoju šansu u potčinjavanju. Naravno ovaj patronizam u Bosni pojavljuje se tokom 20. stoljeća i ide uz srpske i hrvatske nacijske projekcije kojima se Bosna sasvim neopravdano uračunava u neki veliki srpski ili hrvatski politički aranžman.

Empirijska provjera brojnih ustava pokazuje da Srbi, naprimjer, nisu konstitutivni u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Austriji, SAD, Njemačkoj i tako redom.

Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnosti naroda” trebamo uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države Bosne i Hercegovine.

Peto, današnje stanje mira u Bosni zasnovano je na zadovoljenju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u Bosni, a ne na unutarnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda i koncepcija. Zato je Bosna ostavljena između socijalističkog i demokratskog svijeta kao “zemlja u tranziciji” – što se tiče IC (internacionalne) birokratije ovo stanje može trajati vječno. Bosna još uvijek ne može ući u EU jer ima internacionalnog HR (Visokog predstavnika UN i EU). Bosni se, dakle,  još ne dopušta da postane slobodna evropska demokratska država.

Preko konstitutivnosti naroda Srbija i Hrvatska ostvaruju direktno uplitanje u suverenitetdržave Bosne i na pojedinim dijelovima bosanske državne teritorije ostvaruju hegemonijski interes pod krinkom zaštite svojih sunarodnjak. Neprijatelji demokratije u Bosni hoće nam nametnuti karikaturu demokratije kroz shvatanje da postoje srpske  i hrvatske teritorije u državi Bosni kojima samo Srbi i Hrvati mogu raspolagati kako oni hoće, to jeste – Srbija i Hrvatska mogu “voditi brigu” o tim bosanskim državnim teritorijama pod plaštom zaštite svoje dijasporalne zajednice. Tako se postepeno i prikriveno hegemonijsko-osvajačka pohlepa Srbije i Hrvatske zadovoljava na Bosni.“Konsenzus” se pretvara u funkcionalno sredstvo blokade države Bosne i Hercegovine.

Šesto, etnofaulizam i historicistički mentalitet predstavljaju dvije glavne “kulturne crte” u djelovanju balkanskih “plemena”.Zavist pre drugačijim i ponižavanje drugog uz izmišljanje (falsificiranje) povlaštenog mjesta u povijesti i ishodišnog “zlatnog doba”, prepoznaju se u svakoj ljudskoj djelatnosti na prostorima balkanskih naroda.

Srbija i Hrvatska ne prihvataju potpunu suverenost Bosne jer po njihovim iz 19. stoljeća naslijeđenim koncepcijama trebaju da se teritorijalno prošire na Bosnu u sklopu rješavanja “istočnog pitanja”. Zato preko tobožnje brige za konstitutivnost naroda otvaraju prostor da se miješaju u unutarnje stanje Bosne. Strah od bosanske suverenosti kazuje da Srbija i Hrvatska ne napuštaju svoje hegemonijsko-osvajačke ciljeve po pitanju Bosne. Agresija na Bosnu 1992. imala je za cilj da slomi bosansku suverenost i zemlju podijeli prema etničkim linijama.

Zato kada god neko iz Srbije i Hrvatske počne pričati o konstitutivnosti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata u Bosni, treba upitati – šta to znači?














14.10.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor odgovara na pitanje


KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”
14.10.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: VREMENSKA RAZLIKA - 600 GODINA

Kurspahić: Vremenska razlika - 600 godina


'Sve napetosti na Balkanu opterećene su bremenom istorije' Foto: Mladić sa tetovažom cara Dušana na obilježavanju bitke na Gazimestanu, juni 2016.

'Sve napetosti na Balkanu opterećene su bremenom istorije' Foto: Mladić sa tetovažom cara Dušana na obilježavanju bitke na Gazimestanu, juni 2016.

(Komentar *)

Pišući za jedan od najčitanijih američkih informativnih portala, The Hill, tekst pod naslovom "Zašto bi Balkan mogao biti prvi spoljnopolitički test Trampove administracije", Mark Džonson (Marc C. Johnson) piše kako je slušao američkog oficira koji objašnjava kako je glavna teškoća američke vlade u razumijevanju Balkana u stvari – vremenska razlika: "Na primjer, recimo da je u Pentagonu podne. Ono što morate razumjeti je da je na Kosovu 1389." – rekao je taj oficir, sugerišući kako su sve napetosti na Balkanu, unutar i između balkanskih država, opterećene bremenom istorije i njenih nepomirljivo različitih interpretacija.

Imao sam prilike da više puta razgovaram s ključnim američkim pregovaračima u traženju mirnog rješenja u godinama raspada Jugoslavije – od posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Vorena Zimermana (Warren Zimmerman) preko glavnog posrednika u postizanju dejtonskog sporazuma Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) do američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbraith) – i svi su oni bili u prilici da u različitim kontekstima slušaju lekcije iz istorije kojima su balkanski gospodari rata pravdali vlastitu ulogu i gotovo svetu dužnost da rade to što su radili, uključujući i neke od najstrašnijih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.

U njihovim sjećanjima, koja su zabilježena i u knjigama i brojnim studijama i intervjuima, jugoslovenski sunovrat počinje baš sa 1389, odnosno obilježavanjem 600. godišnjice bitke na Kosovu, kad je srpski vođa Slobodan Milošević zaprijetio: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene".

Zimerman je u susretima s Radovanom Karadžićem, kojeg je prvi put sreo uoči "prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini 1990, stekao dva dominantna utiska: prvo da je bio opsjednut temama nasilja i da su riječi kao "rat", "genocid", "uništenje" i "pakao" bile česte u njegovom rječniku i da je vidio svijet u sukobima u kojem su Srbi vječite žrtve; i drugo – da je insistirao kako Srbi treba da kontrolišu najveći dio bosanske teritorije, a kad mu je Zimerman ukazao da oni predstavljaju jedva trećinu stanovništva odgovorio je: "Moraju se računati i srpski grobovi".

"Vremenska razlika od 600 godina" vodila je i generala Ratka Mladića u srebrenički genocid kad je u "pobjedničkom zanosu" pred kamerama rekao: "Poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. I napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru".

Ratko Mladić u Srebrenici 12. jula 1995.
Ratko Mladić u Srebrenici 12. jula 1995.

Kao što je simbolično počeo s Kosovom, raspad Jugoslavije je tu i kulminirao.

Holbruk je u Bijelom dvoru na Dedinju u posljednjem susretu s Miloševićem saopštio američki ultimatum: ili će prihvatiti mirovni sporazum, koji podrazumijeva i međunarodne snage na Kosovu, ili će uslijediti bombardovanje NATO-a. Milošević je to odbio. Holbruk ga je pitao: "Je li vam apsolutno jasno šta će se desiti kad mi odemo?". "Da, vi ćete nas bombardovati".

Dva dana kasnije, 24. marta 1999, bačene su prve bombe NATO-a na Srbiju u kampanji vazdušnih udara koja će potrajati do 10. juna.

A kako je u mitovima prošlosti sve do našeg vremena propušteno da se u naučnim ustanovama proučava i dokumentuje, u javnosti debatuje i preispituje patriotska verzija davne i skorije prošlosti, i sada se – uporedo s javnim opredjeljenjem Srbije za pripadanje Evropi – reprodukuju nesporazumi sa svijetom, od provokacije s vozom poslanim iz Srbije na Kosovo s porukom na dvadeset i jednom jeziku "Kosovo je Srbija" do najnovijih zahtjeva za izvinjenje Evropske unije zbog stava iz Brisela da osnovi nezavisnosti Kosova i Katalonije nisu uporedivi. U zvaničnom Beogradu to je uvrijeđeno protumačeno kao poruka da Srbija nema ista prava kao Španija.

Da se nešto svestranije i saosjećajnije pratila državna represija na Kosovu krajem osamdesetih i jednostrana promjena Ustava Jugoslavije u kojoj je Albancima uskraćena ustavna jednakost i da je javnost u Srbiji bila upoznata s masovnim grobnicama i progonom Albanaca s Kosova koji su prethodili bombardovanju, bila bi jasnija i razlika između razloga za nezavisnost u jednom i drugom slučaju.

Loša prošlost, ili njene zloćudne interpretacije, opterećuju odnose i unutar i između drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.

U Hrvatskoj se to manifestuje oživljavanjem ustaštva i pritiscima iz vrhova hrvatske države na Haški tribunal u vezi s predstojećom pravosnažnom presudom ratnom vodstvu "Herceg-Bosne" kako bi se izbjegla kvalifikacija o "udruženom zločinačkom poduhvatu" koja bi mogla uključivati i odgovornost Hrvatske.


////////////////////////

Zlatko Dizdarević : “Nama ostaje da sanjamo Tursku, a drugi rade posao”

Zlatko Dizdarević, novinar, diplomata, bivši urednik sarajevskog Oslobođenja i dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka, gostujući u Crvenoj liniji na N1 govorio je o odnosu Turske prema Bosni i Hercegovini. "Turske investicije [...

///////////////////////////////////


///////////////////////////////

Intervjui

Goran Bregović : Možda će neka grana moderne medicine ustanoviti da mi ne mislimo glavom



//////////////////////////////////////////

Ante Tomić, hrvatski pisac, novinar i scenarist : Hrvatska je danas luđa od Srbije !

////////////////////////////////////////////

Armina Galijaš,istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu : Mladi će početi sa pitanjima

////////////////////////////////////////

Kolumne

Prof.dr. Senadin Lavić : Šta danas znači “konstitutivnost naroda” spram konstitutivnosti


//////////////////////////////////////

Senad Pećanin : “Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj

///////////////////////////////

Enes Ratkušić : Jovanka s Bijedićevim smaknućem nema ništa

/////////////////////////////////////

Normalizacija odnosa ili pokušaj mijenjanja istorije : Prizivanje “istorijskog sporazum Srba i

/////////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Demokratska cijena smrti

14.10.2017.

SERGE BRAMMERTZ; U BiH IMA JOŠ PUNO OSUMNJIČENIH ZA RATNE ZLOČINE KOJE TREBA ISTRAŽITI

SERGE BRAMERTZ; U BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti

Glavni tužitelj Haškoga suda Serge Brammertz u petak je u Puli otvorio Centar za tranzicijsku pravdu "Sense", arhiv i stalnu izložbu novinske agencije Sense, jedinoga medija koji je, kako je rečeno tom prigodom, iscrpno izvještavao o svim suđenjima na Haškome sudu i tako prikupio jedinstven i najtemeljitiji novinski arhiv o četvrt stoljeća rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i o svim sudskim predmetima koje je obradio.

Image result for Serge Brammertz

Glavni tužitelj Haškoga suda Serge Brammertz u petak je u Puli otvorio Centar za tranzicijsku pravdu "Sense", arhiv i stalnu izložbu novinske agencije Sense, jedinoga medija koji je, kako je rečeno tom prigodom, iscrpno izvještavao o svim suđenjima na Haškome sudu i tako prikupio jedinstven i najtemeljitiji novinski arhiv o četvrt stoljeća rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i o svim sudskim predmetima koje je obradio.

 

Centar je otvoren u središtu Pule, u prostoru koji su agenciji Sense ustupile gradske vlasti, a tom je prigodom otvorena i izložba "Spomenici na nišanu" kustosice Branke Benčić o razaranju kulturnog, povijesnog i vjerskog nasljeđa u ratovima na području bivše Jugoslavije, javlja Hina.

 

Brammertz je ustvrdio da će Sense biti jedinstveno mjesto gdje će se slika događaja iz '90-ih godina u bivšoj Jugoslaviji prikazivati kroz povijest suđenja na Tribunalu te dodao da će arhiv s audiovizualnim materijalima o radu Tribunala "pričati priču" o događajima koji su oblikovali povijest regije bivše Jugoslavije.

 

"U tom će Centru naslijeđe postupaka pred tribunalom omogućiti stvaranje foruma za obrazovanje budućih generacija", rekao je glavni tužitelj Haškog suda. Izvijestio je da je tijekom 18 godina agencija Sense objavila na tisuće izvješća i analiza sudskih postupaka na tribunalu, proizvela 722 tjedne televizijske emisije, sedam dokumentarnih filmova te, uz ostalo, osigurala materijal za dokumentacijske centre u Srebrenici i Prištini.

Najavio je da će Tribunal zatvoriti svoja vrata krajem studenoga. "Zapravo, to je početak sljedeće faze koja će se događati ovdje, a ne i Haagu. Nacionalni sudovi sada će imati punu odgovornost za nastavak rada Tribunala", ustvrdio je.

 

Brammertz je rekao da u BiH ima još puno osumnjičenih za ratne zločine koje treba istražiti. U Srbiji, naveo je, realnost je, nažalost, takva da nekažnjivost za dobro utvrđene zločine ostaje kao pravilo, dok Hrvatska ima također mnogo predmeta koje treba procesuirati, posebno onih koji uključuju hrvatske državljane sumnjičene za počinjenje zločina u drugim zemljama.

 

"Danas se genocid negira, kao i etničko čišćenje te individualna krivnja visoko rangiranih političkih i vojnih vođa. U cijeloj regiji veličaju se ratni zločinci kao heroji. Od nedavne povijesti naučili smo jasnu lekciju, a to je da retorika podjele vodi u sukob i uništenje, a pomirenje je put integracije i prosperiteta", poručio je Brammertz.

 

Izrazio je nadu da će Centar za tranzicijsku pravdu u Puli biti mjesto gdje će slijedeće generacije, kako je rekao, moći razumjeti istinu o onome što se dogodilo na temelju činjenica koje je Tribunal dokazao i presuda koje je donio.

 

Izložba "Spomenici na nišanu - zatiranje povijesti i sjećanja" posvećena je sustavnom uništavanju kulturnih i vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom ratova na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999.

 

 

(SB/Fena)

//////////////////////////

TIHOMIR GLIGORIĆ: „Dodik je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao“

Za Vijesti.ba sinoć je govorio član Glavnog odbora PDP-a Tihomir Gligorić. Evo dijela tog razgovora...
 

TIHOMIR GLIGORIĆ: 'Dodik je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao'

Predsjednik RS Milorad Dodik zakazao je u Banjaluci konsultativni sastanak povodom odluke Suda BiH da Nasera Orića oslobodi optužbe za zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima na području Srebrenice 1992. godine. Opozicija okupljena u Savezu za promjene odbila je poziv. Kako tumačite ovaj potez?

 

Smatram da opozicija ne treba da ide na sastanak kod Milorad Dodika, zbog toga što on nije iskren. On je svaki svoj prijedlog naknadno izigrao. Dodiku je ovo samo jedna vrstas izlazne karte. Prema mom mišljenju, sama tema sastanka je toliko nacionalno osjetljiva da bi poentirao ukoliko opozicija ne dođe na sastanak.

 

Zato Dodik povlači ovakve poteze i uvijek ima dvostruku korist: ako opozicija dođe na sastanak, on će reći da su mu došli na noge i da ništa ne mogu bez njega, a u slučaju da Savez za promjene ne dođe na sastanak, Dodik će ponovo plasirati tezu o izdajnicima.

 

To se na neki način već desilo, budući da je predsjednik Dodik rekao da je opozicija, odbijajući da dođe na sastanak, nastavila da vodi svoju predizbornu kampanju protiv njega, pri tom žrtvujući osnovne nacionalne i državne interese. 

 

Podsjetio bih da sam prvi saznao da će Dodik ići sa tezom o izdajnicima i o tome sam obavijestio javnost. Tu tezu stvorilo je njegovo okruženje. Dodik je okružen osobama iz bezbjednosti, bivšim udbašima koji mu evidentno vode i usmjeravaju politiku.

 

Dodik je svojevremeno rekao da će izaći sa tezom da su članice Saveza za promjene izdajnici, uz obrazloženje da srpski narod ne prašta izdaju. Dakle, teza o izdajnicima je osmišljena i nema nikakve veze sa stvarnim ponašanjem i politikom Saveza za promjene. No, Dodik jednostavno uvijek krupno laže i na ovaj način je to plasirao. 

//////////////////////////////////////

ŠUKALO ISPALIO DODIKA: "Sva priča oko referenduma je laž i prevara"!

Poslanik u Klubu PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske Adam Šukalo kaže da je priča o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH laž i prevara.

Image result for politicar adam sukalo fotos

-Dodik očekuje da će na krizi koju vještački stvara moći ponovo prići i politički trgovati sa međunarodnom zajednicom. Sve je to laž i prevara, taj referendum i ponašanje te komisije. Očigledno je da će ti ljudi biti kolateralna šteta jer ne znaju šta će uraditi, nego čekaju šta će im reći Milorad Dodik. Trebao bi biti održan 19. novembra, a uzmemo li u obzir koji je danas datum i koje aktivnosti treba provesti, jasno je da je ovdje riječ o klasičnoj manipulaciji", kazao je Šukalo, prenosi  televizija N1.


"Taj referendum nikada nije ni planiran da se održi. Dodik svu priču u vezi sa referendumom koristi ne bi li pokušao disciplinovati opoziciju".

Šukalo smatra da je referendum nemoguće provesti bez posljedica.

"Nemoguće je provesti taj referendum bez posljedica, ne samo u BiH, u najmanju ruku regionalnih koje bi proizvele veliki haos".

13.10.2017.

ZORAN PUSIĆ: PROTIV HRVATSKE KOJA NALIKUJE NDH

Zoran Pusić: Protiv Hrvatske koja nalikuje NDH


Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe: Zoran Pusić


Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe: Zoran Pusić

Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske i dugogodišnji aktivist za ljudska prava ​Zoran Pusić u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o falsificiranju povijesti u Hrvatskoj, te o tome zašto smatra da je Katolička crkva u Hrvatskoj ispolitizirana u jednom krajnje negativnom i nekršćanskom smislu.

RSE: Kako tumačite inicijativu grupe povjesničara koji smatraju da ne treba zabraniti ustaški pozdrav "Za dom spremni", smatrajući to zadiranjem u slobodu govora i mišljenja?

Pusić: Kao i u svakoj grupi, tako i među povjesničarima ima ljudi koji su iz ideološke ostrašćenosti izdali svoju struku. Što mislite da li bi se u Njemačkoj dozvolilo vikanje "Sieg heil", a zabranu toga proglasiti narušavanjem slobode govora. "Za dom spremni" je inačica upravo tog nacističkog pozdrava. To je pisalo na dokumentima rasnih zakona, na naredbama o smaknućima ustaških prijekih sudova do uredbi u Jasenovcu. O karakteru toga pozdrava normalan čovjek ne bi trebao imati dvojbu.

Međutim, znamo da i u Njemačkoj postoje oni koji tvrde da je priča o Auschwitzu izmišljena, kao što u Hrvatskoj postoje oni koji o Jasenovcu govore, maltene, kao o sanatoriju u kojem se izvodila opereta "Mala Florami", u kojem je stradalo maksimalno nekoliko stotina ljudi i to "zahvaljujući" židovskim liječnicima koji su odgovorni za epidemiju tifusa i slične gluposti.

Tu je i besramna izmišljotina da su glavne žrtve u Jasenovcu bile one nakon 1945. i da su za njih odgovorne vlasti vod vodstvom Josipa Broza Tita.

Mjesto povijesnog revizionizma: Jasenovac
Mjesto povijesnog revizionizma: Jasenovac

RSE: Čini mi se da je falsificiranje antifašističkog pokreta u Hrvatskoj uzelo maha. Smatralo se da je normalno reći da je Hrvatska nastala na tekovinama antifašizma i tu se stalo. Nije li to bilo pogrešno?

Pusić: To se i dalje govori, a naročito za vanjske upotrebe. Kada su žrtve ustaških logora u Drugom svjetskom ratu od Hrvatske na sudu u Chicagu zatražile odštetu od 3,5 milijardi dolara, čuli smo da Hrvatska nije nasljednica NDH (Nezavisna Država Hrvatska) već država koja je nastala nakon ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske).

S druge strane, imate gromoglasnu šutnju vlade kada je riječ o potpunoj zabrani ploča sa ustaškim pozdravom. Prije gotovo tri godine smo osnovali Antifašističku ligu jer smo shvatili da fašizam postaje nešto vrlo moderno u Hrvatskoj. Pojave koje su vezane uz nacifašizam imate i u današnjoj Hrvatskoj, ali i u mnogim tranzicijskimzemljama istočne Europe. Moglo bi se diskutirati zašto se iskočilo iz jednog totalitarizma, koji je u Jugoslaviji bio najblaži, u drugu krajnost.

Vrlo brzo je jedan dio društva tražio utočište u drugom isključivo ideološkom sustavu priklonivši se gotovo fanatično vjeri, te su postali veliki vjernici, ili radikalnom desničarenju koje je u zemljama poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije povezano s prošlim totalitarnim režimima koji su nestali dolaskom komunista. Svi ti režimi su bili profašistički.

RSE: U 90-tim su se rušili spomenici Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Pa je uklonjena bista Josipa Broza iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku, pa mu je preimenovan trg u Zagrebu, a onda, gle čuda, bista narodnom heroju Ivi Loli Ribaru vraćena je tamo gdje je bila. O čemu se zapravo radi?

Pusić: Da Vas podsjetim, prvi otpor uklanjaju antifašističkih obilježja bilo je organiziranje Odbora za vraćanje imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu koji je promijenjen na izričiti zahtjev Franje Tuđmana. Ima različitih objašnjena zašto je on to tražio. Jedno je objašnjenje da su postojale financijske veze s nekim ekstremnim emigracijskim krugovima koji su to tražili. Drugo, da je htio Meštrovićev paviljon pretvoriti u neku vrstu spomenika ili mauzoleja za sebe na kojeg izlaze samo ulice hrvatskih kraljeva. Tako su sve ulice koje dolaze do tog trga dobile imena po hrvatskim kraljevima ili knezovima, od kojih neki nisu ni postojali.

Tijekom posljednjeg rata su se rušili spomenici i propagandom se pokušala nametnuta jedna potpuno lažna tvrdnja da je onaj ostatak JNA (Jugoslavenska narodna armija) koji se pretvorio u agresorsku armiju koja je uništila samu ideju Jugoslavije, koja je razorila Vukovar i Dubrovnik, nasljednik partizanskih jedinica iz NOB-e i zato sve spomenike koje podsjećaju na to vrijeme treba uništiti, odnosni izbrisati iz sjećanja.

Što se tiče micanje biste Josipa Broza Tita iz predsjedničinog ureda, mislim da je to dodvoravanje Kolinde Grabar-Kitarović njenom glasačkom tijelu. Meni je mnogo gore bilo vidjeti koje je ljude pozvala kao VIP goste na svoju inauguraciju.

Naprimjer, Tomislav Merčep kasnije i osuđen za ratne zločine ili pojedinci koji su otvoreno propagirali ustaštvo i koji su hodali s kukastim križevima na rukavu, ili Velimir Bujanac koji je davao intervjue o tome kako bi riješio srpsko pitanje u Hrvatskoj. Trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti, dakle ono što je u NDH govorio Mile Budak. To ja Kolindi Grabar-Kitarović jako zamjeram i nakon toga ne želim s njom kontaktirati, a izbacivanje Brozove biste može biti samo Titu na čast, a njoj na sramotu.

Što se tiče vraćanja biste Ive Lole Ribara, to vezujem uz nastojanje gradonačelnika Milana Bandića da povrati povjerenje birača nakon što je pristao promijeniti ime Trga Maršala Tita kako bi dobio glasove Nezavisne liste Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u skupštini i ostao na funkciji gradonačelnika.

Trg maršala Tita prije preimenovanja u Zagrebu
Trg maršala Tita prije preimenovanja u Zagrebu

Kod nas se često govori da nam je dosta i ustaša i partizana. I meni je toga dosta, ali to ne pokreću ljudi koji brane antifašističke vrijednosti, već upravo ova vrsta revizionista koji nemaju saznaja što napraviti, što izgraditi, kako zavšiti neku bolnicu i zato se vraćaju na stvari koje su se dogodile prije 70 godina.

To je zabrinjavajuće jer budi iracionalne strasti kod ljudi i direktno šteti imidžu Hrvatske. Odgojite li mlade u netolerantnom duhu na osnovu lažnih, ideološki ofarbanih informacija, ne ostavlja vam neku nadu u dobru budućnost.

RSE: U javnom životu ima pozivana nasilje, suprotstavljanje drugim i drugačijima uzporuke – ako im ne odgovara mogu se seliti ili se čak prijeti smrću onima koji se zalažu za istinu o ratnim zločinima, pa se pišu spiskovi "notornih Jugoslavena". Dokle to može ići?

Pusić: Čovjek bi rekao da ima posla sa ludacima. I ja sam na tom spisku, ali stavili su i Ivu Sanadera, što nema veze. Našle su se osobe s kojima je autor očito u konfliktu. No, što znači "notorni Jugoslaven". To znači da je protiv Hrvatske, odnosno Hrvatske kakvu mi hoćemo, a to je Hrvatska koja bi, više ili manje, trebala sličiti na NDH.

Da, ja jesam protiv takve Hrvatske. Tako nešto bi bilo katastrofa za moju zemlju i posljednjih 27 godina se borim protiv toga da apologeti takvog režima nametnu svoj sustav vrijednosti.

Ljudi koji se zaklinju u domoljublje rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe.

RSE: Iz redova Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i organizacija bliskih Crkvi, odašilju se dvojbene političke poruke. Zašto se u posljednje vrijeme Crkva miješa u sva društvena pitanja, kao da želi kontrolirati živote svih građana, kao da jedina ima pravo na istinu?

Pusić: Riječ istina kada se spominju bilo kakve vjerske organizacije ima potpuni drugi smisao od onog izvornog značenje te riječi. To je pristajanje na jednu krajnje problematičnu dogmu i nije ograničeno samo na katoličanstvo, odnosno kršćanstvo. No, u Hrvatskoj je crkva ispolitizirana u jednom krajnje negativnom i nekršćanskom smislu. Ona nije internacionalna kao što kršćanstvo jest, nego je izrazito i zagriženo nacionalistička. Drugo, ne prepoznaje patnje onih drugih koji ne pripadaju naciji kojoj propovijeda.

Dominantan dio crkvene hijerahije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je takav. Oni za žene govore da su "drugotne" ili dočekuju i ratnog zločinca Darija Kordića kao narodnog heroja jer je postao vjerski fanatik dok je izdržavao kaznu za monstruozni ratni zločin, pokolj u Ahmićima. Sad je postao ikona i Katoličke crkve i krajne desnice.

[Izvor: YouTube]


RSE: Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije osudila pljačkašku privatizaciju u Hrvatskoj, zločine koje su počinili Hrvati tijekom rata. Ima li uopće kritičkog odnosa prema 90-tima?

Pusić: Ne. Za većinu toga kaže da se ili nije dogodilo ili priznaje ono što je potpuno jasno i poznato, ali uvijek uz jedno veliko – ali… što su ovi drugi napravili. Nikada nisu ozbiljno osudili zločine u NDH-a. U sadašnjoj crkvenoj hijerarhiji se nalaze neki notorni NDH-a nostalgičari i pojedinci koji agresivno promiču povijesni revizionizam, poput biskupa Vlade Košića iz Siska.

Čak bih rekao da je to eufizam, jer radi se o falsificiranju povijesti. Ta agresivnost pokazuje duboko nekršćanski karakter dijela sadašnje hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ako toj hijerahiji itko više smeta od nevladinih organizacija koje je otvoreno kritiziraju – je sam papa Franjo.

RSE: O valu neoustaštva u Hrvatskoj sve češće pišu strani mediji, kao i u sve dubljim podjelama u hrvatskom društvu. Gdje je nestalo 21. stoljeće?

Pusić: Pitanje je da li je uopće došlo. Možda u jednom trenutku i jest došlo, ali stvari su počele ići nizbrdo poslije prijema Hrvatske u Europsku uniju. Nestao je onaj pritisak koji je postojao oko zadovoljavanja određenih standarda u oblasti ljudskih prava i pravosuđa. Ljudi koji se zaklinju u domoljublje, koje im se cijedi niz bradu, rade od Hrvatske ovo što se događa danas – da postaje jedna nesimpatična, mala zemlja na rubu Europe, da potpuno propušta šansu koju su neke organizacije, poput Građanskog odbora za ljudska prava, kojem i ja pripadam, godinama promovirale, a ta je da se aktivno zalaže za transformaciju ovog dijela Europe, a koji se sada poslovično zove Zapadni Balkan i gdje su ratovi u 20. stoljeću počeli i završili, pretvori u područje mira i suradnje.

Mislim da ne treba velika mašta da se vidi kakav bi ugled tada Hrvatska stekla u Europi. Ovo što nam se događa posljednje dvije godine je veliki korak unatrag.






13.10.2017.

GOSPODAR GENOCIDA

Gospodar genocida



Robert Donija: Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije

Robert Donija: Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije

"Želeo sam da Karadžića razumem kao čoveka, ali sam ga video kao stvorioca velike tragedije – rata i mučenja svih koji su bili u Bosni i Hercegovini, u Jugoslaviji tog vremena", objasnio je američki profesor Robert Donija - istoričar, stručnjak za Balkan i veštak za istoriju Međunarodnog suda u Hagu, razloge zbog kojih se upustio u istraživanje lika i dela Radovana Karadžića.

Sarađujući sa Tribunalom u Hagu, imao je na raspolaganju opsežnu dokumentaciju o Karadžiću, a u nekoliko navrata sa njim je i razgovarao.

Knjiga proistekla iz istraživanja, "Radovan Karadžić – uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini", promovisana je u četvrtak u Beogradu.

Mada mu biografija Radovana Karadžića – tada optuženika, danas prvostepeno osuđenog na 40 godina zatvora za genocid, zločine, teror, deportacije – nije bila prvobitna namera, profesor Robert Donija vremenom je uvideo da bez takvog istraživanja ne može ni sebi ni drugima da objasni kako je do takvih zločina moglo doći.

"I dalje tražim da razumem", ukazuje autor knjige.

"Moram da kažem da na kraju, verovatno nisam… Ali, moji zaključci su ispred vas, ukoliko ih ima", ističe.

"Najteže je razumeti zlo, a najlakše ga je kritikovati", rekla je istoričarka Latinka Perović.

Primećuje da autor Karadžića ne posmatra uprošćeno, već da ga, sledeći njegovu evoluciju, "vidi kao populistu koji je verovao da mora povesti srpski narod ka ispunjenju njegove sudbine".

U toj misiji, zaključuje, sebe je video "kao mučenika i žrtvu".

"Prihvativši vrednosti isključivog nacionalizma, on je postao ličnost monumentalne ravnodušnosti prema životima nesrba, vizionar i praktičar, odgovoran za najteže zločine posle u Evropi posle Drugog svetskog rata. Po tome će i ostati poznat", navodi Perović.

"Karadžić nije bio žrtva okolnosti već njihov gospodar"

Latinka Perović je ukazala i da knjiga "neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju".

Pisana je na osnovu dokumenata u koje drugi istoričari nisu imali uvida i veoma je dragoceno štivo.

Sam autor, dodaje, pokušava da otkrije mesto koje je u Karadžićevom životu značilo prekretnicu.

"Na tom se mestu otvara pitanje – da li ličnost formuliše okolnosti ili okolnosti nju oblikuju i kada treba pronađu?", reči su Latinke Perović​.

Međutim, predsednica Helsinškog odbora u Srbiji Sonja Biserko, smatra da autor na to pitanje pruža i odgovor.

"Jedan od ključnih zaključaka autora Donije jeste da Karadžić nije bio žrtva okolnosti već njihov gospodar", kaže Biserko.

Knjiga neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju: Latinka Perović
Knjiga neće oduševiti ni Karadžićeve obožavaoce, niti one koji ga kritikuju: Latinka Perović

Radovan Karadžić nedavno se u sudnici u Hagu pojavio prvi put nakon izricanja prvostepene presude. U martu 2016. godine, Pretresno veće suda je Karadžića osudilo za genocid, progon kao zločin protiv čovečnosti, istrebljenje kao zločin protiv čovečnosti, ubistvo kao zločin protiv čovečnosti, ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, deportacije kao zločin protiv čovečnosti, nehumana dela, prisilno premeštanje kao zločin protiv čovječnosti, širenje terora kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, protivpravne napade na civile, kršenje zakona ili običaja ratovanja i uzimanje talaca kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Presuda Karadžiću nije imala odjeka u Srbiji.

Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo ukazuje da sudski dokazane činjenice i dokazi izvedeni pred sudom imaju veliku težinu i važnost, a da je knjiga Roberta Donije, nastala iz spisa Tribunala, primer kako nauka treba da tretira arhivsku građu.

"Glavni junak ove knjige je, uslovno rečeno, Radovan Karadžić, ali je ovo delo koje govori o procesima, o interakcijama i o tome na koji su način događaji determinisani. Iz Donijine knjige vidi se da se ne radi o slučajnosti, već da je rat planiran, vođen i da u njemu ništa ili skoro ništa nije slučajno. Vidi se i uloga Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, vide se ratni ciljevi…", navodi Stjepanović.

Sonja Biserko dodaje da presuda Karadžiću predstavlja "svojevrsnu osudu ideologije i političkog projekta koji je sprovodio i čiji je bio simbol". Ipak, ističe da "presuda Radovanu Karadžiću nije imala odjeka u Srbiji".

Autor knjige, Robert Donija, to zamera i Tribunalu u Hagu. Pred istek mandata sudija ovog suda (do 30. novembra 2017. godine ili do okončanja predmeta u kojima zasedaju) kaže da za 25 godina rada nije imao veliki uticaj upravo na menjanju društava u državama bivše Jugoslavije.

Knjiga Roberta Donija "Radovan Karadžić – uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini", u BiH je promovisana krajem prošle godine u Sarajevu i u Tuzli.










13.10.2017.

UKRAJINA UPOZORILA: I SRBI RATUJU U PUTINOVOJ PLAĆENIČKOJ VOJSCI

Ukrajina upozorila: I Srbi iz Tuzle, Banovića i Doboja ratuju u Putinovoj plaćeničkoj vojsci (Foto)

Oktobar 13. 2017.


Oleksandr Aleksandrovič, ukrajinski ambasador u Srbiji, kazao je za “Blic” da je objavljivanje identiteta Srba koji ratuju u Putinovoj plaćeničkoj vojsci “Vagner”, odgovor ukrajinskog državnog vrha na “odsustvo bilo kakve reakcije Vlade Srbije”.

“Blic” je  objavio inicijale i fotografije nekoliko državljana Srbije koji ratuju na strani proruskih pobunjenika na istoku Ukrajine. U pitanju su šestorica Srba, a ukrajinska bezbjednosna služba (SBU) objavila je kompletne njihove podatke uključujući ime i prezime, datum i mjesto rođenja, broj pasoša i necenzurisane fotografije. Prema riječima ambasadora Aleksandroviča, u pitanju je tek početak, odnosno da će Ukrajina nastaviti da objavljuje podatke srpskih plaćenika kojih, prema njihovim procjenama, u Donbasu ratuje oko 300.

– Važno je to što je ta informacija bila zvanično poslata srpskom tužilaštvu još ranije. Imate zakone protiv svakakvih plaćenika u svakoj zemlji, ali dosad nijedan nije bio osuđen. Dakle, ovo objavljivanje je naša reakcija na odsustvo rekacije Vlade Srbije – rekao je ambasador za “Blic”.

Za sada su objavljeni podaci o A.M. (25), rodom iz Valjeva, D.M. (49) iz Šapca, D.L. (38) iz Tuzle (BiH), Z.P. (26) iz Valjeva, N.S. (44) iz Doboja (BiH) i D.S. (37) iz Banovića (BiH).

placenici

Ukrajinski ambasador dodao je da mu je veoma žao zbog učešća Srba u konflitku na istoku njihove zemlje.

Ukrajinska bezbjednosna služba (SBU) je objavila prve podatke o Srbima u Vagnaru, ruskoj plaćeničkoj vojsci koja ratuje u Donbasu, ekskluzivno saznaje “Blic” iz ambasade Ukrajine u Srbiji.

– Meni kao ambasadoru je veoma žao da toliki broj Srba ratuje protiv Ukrajinaca koji vam nisu ništa loše nikad učinili. Ipak, ne vjerujem da čak i ovaj broj reprezentuje čitav srpski narod. u Srbiji postoji zakon da svaki plaćenik koji se bori u drugoj zemlji mora da bude kažnjen. Nažalost, još nisam čuo ni za jedan slučaj da se to desilo u Srbiji, da je neko kažnjen zbog ratovanja u Ukrajini. Primjera radi, jedan Britanac dobio je pet godina zatvora – dodao je ambasador.

Govoreći o trenutnom stanju na istoku zemlje, ambasador kaže da se ono nije bitno promijenilo uprkos svim dosadašnjim pregovorima uključujući i posljednji održan u Beogradu.

-Mi se u Ukrajini nadamo da će Amerika dati dodatni implus, uz ove pregovore Surkova i Volekra, za rješavanje problema. To je samo još jedan način da zajedno riješimo problem. Da li će oni donijeti odmah i direktno neke rezultate, to ne znamo. Dobili smo zaključke sastanka, nisam čuo ništa novo, lično ja, ali to ne znači da ne postoji. Za sada, čuli smo komentare i gospodina Volkera i gospodina Surkova da imaju optimizam, ali vidjećemo. Ne mogu da otkrivam detalje – kaže ukrajinski ambasador.

rus2

Kako je Blic ranije pisao, strani plaćenici dolaze u Donbas preko pojedinih ruskih kompanija. Francuz Viktor Lenta (28), koji je ratovao na strani proruskih pobunjenika, rekao je za BBC da iskusniji borci vrše obuku regruta.

-Jedan od naših osnovnih zadataka jeste da obezbedimo treninge za regrute koji pristižu iz Zapadne Evrope. Rusija je posljednji bastion protiv liberlane globalizacije koja je uticala na gubitak nacionalnih vrednosti i suvereniteta – rekao je Lenta.

Još jedan njegov sunarodnik govorio je za britanske medije, ali sa suprotne strane nišana.

-Borio sam se i u Kolumbiji i u Hrvatskoj. Svakodnevno dobijam imejlove od dobrovoljaca iz Evrope koji bi da se priključe – rekao je Gaston Beso (50), pripadnik ukrajinske paravojne formacije Azov koja ima 3.500 članova. U Azovu je ratovao i Hrvat Miroslav Maščić koji je prije dvije godine izjavio da “pomaže Ukrajincima u odbrani suvereniteta”.

(Kliker.info-Blic)

///////////////////////////////////
///////////////////////


VUČIĆ OTKRIO: 'Razgovarao sam s Izetbegovićem, morali smo prihvatiti njegov prijedlog trase autoputa Beograd-Sarajevo'

VUČIĆ OTKRIO: 'Razgovarao sam s Izetbegovićem, morali smo ...

//////////////////////////

13.10.2017.

SLAVO KUKIĆ: PAMETNI LJUDI SE PONOSE MARŠALOM TITOM

Slavo Kukić: Pametni ljudi se ponose maršalom Titom


 Slavo Kukić

Autor 9.10.2017. 


Image result for marsal tito fotos

Nedavno, da ne objašnjavam i zašto, završih u zemlji zapadnih susjeda. U Istri, u Puli. I još jednom se uvjerih kako je ovaj dio Hrvatske puno više Evropa od susjedne mi Zagore – ili Like, Slavonije, drugih njezinih dijelova. Stotinu sam detalja zapazio koji u prilog tome i svjedoče. U Fažani, primjerice, čaršijici nadomak Pule, popih kavu na njezinu središnjem trgu – Trgu predsjednika. Iznad imena trga i slika, da se zna kome u čast je posvećen. Gledam – kraljica Elizabeta II i Josip Broz, onaj isti kojeg protjeraše iz hrvatske prijestolnice – a u Fažani, u Istri, zaštitni znak. Pita li se luburićevaca, sve su to smrtni neprijatelji Hrvata – Evropa, na njihovu žalost, misli potpuno suprotno.

A kako stvari stoje ovdje, u BiH? Prvi čovjek državnoga predsjedništva svakodnevno emitira optimistične poruke. I prethodnih je dana, uostalom, po tko zna koji put u zadnjih godinu-dvije, nanovo podgrijao nade obična svijeta. Do kraja godine nam se, ohrabri nas, smiješi aktiviranje MAP-a, akcijskoga plana za članstvo u NATO, a već početkom iduće kandidatski status za članstvo u EU.

Bog mu pomogao, rekli bi mnogi. Nažalost, osmjeh s usana morali smo izgubiti samo koji dan poslije – a skinuše nam ga ljudi sa samog vrha evropske političke piramide. Prvo je, tijekom posjete našoj zemlji, priču prizemljio čelnik evropskih pučana, čije članice su i stranke trojice članova državnoga predsjedništva. Koji nakon sastanka s njima, umjesto pohvala postignutim, pred kamerama izrazi i zabrinutost i zgroženost onim što ovdje zateče. U BiH se, veli, danas kupiti mogu čak i fakultetske diplome. Izostao je, potom, bilo kakav iskorak prema vladavini prava, nezavisnom pravosuđu i borbi protiv korupcije iako je od istih ljudi on prije četiri godine zajamčen. Političari su, na koncu, pokidali i ono malo veza, koje su ranije s građanima imali. I umjesto da se ponašaju kao državnici koji misle na budućnost dolazećih naraštaja, njima su važni samo slijedeći izbori i rezultat kojeg će ostvariti.

Nekako u isto vrijeme lekciju nam održa i izvjestitelj Evropskoga parlamenta za BiH. Nema, poruči Christian Dan Preda, ni jednog razloga zbog kojega bi, radi li se o napredovanju naše zemlje prema društvu evropskih naroda, trebali biti optimistični. Jer, izostaje bilo kakav napredak u borbi protiv korupcije, a krajnje problematični su i pravosudni sistem i javna uprava, vladavina prava uopće. Zahvaljujući tome, nastavlja on, sa skoro polovicom ukupne populacije u inozemstvu BiH je u samom svjetskom vrhu po iseljavanju stanovništva. No, one koji zemljom vladaju sve to ne brine. Jer, da jeste bilo bi im važno da vlast konačno profunkcionira. A ona je, sasvim suprotno, na staklenim nogama i na razini države i na razini Federacije – uz dodatak, dakako, ništa bolje nije ni u RS-u, u kojem je sve izraženija napetost između autoritarne vlasti i opozicije. Na koncu, umjesto da se posvete pitanju zajedničke vizije zemlje, političarima je važno kako će proći na slijedećim parlamentarnim izborima jer su predizbornu kampanju započeli ranije nego ikada do sada, čitavih godinu i pol prije njihova održavanja – a s tom pameću Evropa će vječno ostati samo sanak pusti.

Evropski dužnosnici, iskreno govoreći, nisu rekli ništa što se i ovdje nije znalo. No, kada o našem vlastitom posrtanju govore domaći, žigoše ih se na sve moguće načine – kao smutljivce, nerijetko i unutarnje neprijatelje, nacionalne prije svega. Sada to isto, i to u krajnje zaoštrenoj formi, ponoviše i dvojica iz samog evropskoga vrha – i po onome što uspjeh upratiti, nitko ih ne demantira. A i zašto bi? Ako ćemo pošteno, rekli su istinu, usto ne i svu. Jer, iskreno govoreći, spisak bosanskoheregovačkih muka od izrečenog je i značajno duži.

Pogledajmo, uostalom, svakodnevne istupe prvog čovjeka RS-a. Njemu, recimo, i događanja u Kataloniji dobro dođu za priču o vlastitoj nam budućnosti – a siguran sam da slična iskustva, i iz istih rzloga dakako, priželjkuje i na drugim neuralgičnim evropskim točkama, Baskiji, Škotskoj, Flandriji, Padajiji, Južnom Tirolu, Korzici, da ne nabrajam. Da ne bi ponavljali katalonsko iskustvo, smatra Dodik, bolje da se mirno dogovorimo o razlazu. Jer, BiH nije opcija budućnosti RS-a nego propala država – a da je tako sve češće se, k’o biva, može čuti i od uglednih međunarodnih analitičara, izvještača i historičara.

Pogledajmo, potom, kako ga u čitavoj toj priči svesrdno, kad god zatreba, žrtvujući čak i vlastiti narod u čije ime tobože istupa, podupire prvi čovjek HDZ-a. Lideri nekih stranki s hrvatskim predznakom u prilog tome navode i aferu u vezi s navodnim prisluškivanjem vrha Hrvatske. Ne radi se, kažu, o prisluškivanju nego, naprotiv, o podmetanju lažnih informacija službenomu Zagrebu kojima se, uz pomoć Dodikove obavještajne mašinerije, u nepotrebne i štetne konfrontacije s našom zemljom želi uvući i zapadne susjede – a sve to s ciljem kako bi se izazvala nova napetost između Hrvata i Bošnjaka ovdje, na prostoru Federacije i dodatno pojačala ionako prepoznatljiva politička kriza cijele zemlje.

Ipak, iako bi se takav dojam i iz navedenog mogao steći, nije baš sve crno – i nije da nema signala koji ohrabruju. Političku scenu BiH su, podsjetimo se, od početka devedesetih bitno obilježavala tri homogenizirana nacionalna politička bloka. A danas? Takav sud je u najmanju ruku upitan. Istina je, nacionalni politički frontovi su i dalje dominantni. Ali, istina je da oni danas definitivno nisu i homogeni. U Republici Srpskoj to je i više nego evidentno. Jer, odnosi na relaciji vlast-opozicija, a i jedna i druga imaju srpski predznak – s izuzetkom Domovine, čija je snaga gotovo pa irelevantna – su u najmanju ruku odnosi zaoštrenog konflikta. I, puno su bliže novoj eskalaciji nego koaliranju zbog nacionalnih interesa.

S druge strane, kratkog je daha bila i najnovija priča o bošnjačkom jedinstvu – ona koju se ispjevavalo prvih dana braka iz interesa između lidera SDA i SBB. Još konkretnije, njihov odnos danas puno više nego na ljubav asocira na deveti krug pakla. Puca se i s jedne i s druge strane, iz svega i svačega, propituju obiteljska i ina stabla, optužuje za kriminal i nacionalnu izdaju, sam Bog zna što sve ne. Poput sapunice se, gotovo preko noći, rasplini ljubav koju se opjevavalo – i koja je slavljena kao bošnjačka formula spasa. Dojam je kako je vodeći bošnjački dvojac danas spremniji koalirati i s crnim vragom nego jedan s drugim.

Relativno najmanje problematičnim sve ovo vrijeme djeluje hrvatsko nacionalno jedinstvo. Hrpa političkih stranaka i organizacija, što stvarnih što virtualnih, i sve pod istim nacionalnim kišobranom – HNS-om. I uz neupitni autoritet HDZ-a i njegova prvog čovjeka. No, svemu dođe kraj – a kako stvari stoje, smiješi se i Čovićevoj formuli nacionalne političke dominacije i kontrole. Sve će, zapravo, biti jasno za nekoliko dana, nakon što završi sjednica Glavnog odbora HDZ 1990. Prvi čovjek devedesetke je već obznanio kako radom HNS-a nisu zadovoljni – i kako će Glavni odbor odlučiti ostaju li u njemu ili definitivno odlaze. Dogodi li se ovo drugo, pa u kojoj god formi, umjesto unisonoj kompaktnosti, koja je obilježila prošlost, imat ćemo priliku svjedočiti grupiranju oko dvaju hrvatskih nacionalnih političkih blokova – a s njima i novoj činjenici, da je odzvonilo i bajkovitoj hrvatskoj nacionalnoj slozi.

Na koncu, sve više je detalja u prilog tezi kako iz dana u dan jača i građanska svijest. Prostor koji je, ne tako davno, gotovo pa u potpunosti pokrivao SDP danas popunjava sve veći broj političkih partija. Tu su Demokratska fronta i Građanski savez, i jedni i drugi, istina, čeda SDP-a. No, njima se, uz nekoliko manjih građanskih partija koje postoje od ranije, danas priključuju i nove – ili kao političke partije ili u formi nezavisnih listi. Za sada, to su Nezavisni blok i Nezavisna bosanskohercegovačka lista – već sutra isključiti ne treba i još poneku. No, važnije od toga je da dvije aktualne dolaze iz nacionalnog političkog spektra – bošnjačkoga, esdeaova – i da s tradicionalnim građanskim partijama predstavljaju snagu koju se, bude li pameti, već na slijedećim izborima, barem što se Federacije tiče, neće moći ignorirati. Dapače, one, a i njima slične, bi mogle biti prevaga u promjeni političke paradigme ovog dijela zemlje. Zamislite, međutim, da ta vrsta svijesti ovlada i većinskim hrvatskim dijelovima Federacije, zapadnom Hercegovinom posebice, ili Republikom Srpskom – a to nije nemoguća misija – drugačija, evropska budućnost je nešto što se podrazumijeva.

Na ruku ovom potonjem, prevagi građanske svijesti bi mogla ići i nova orijentacija američke administracije. Nedavno Senat SAD potvrdi nominaciju za pomoćnika državnog tajnika za Evropu i Euroaziju, dakle i za zapadni Balkan, čovjeka koji je poznat kao oštar kritičar ruske politike – i koji zagovara agresivniji nastup u odnosu na nju. Njegovo dovođenje znači da je američki državni tajnik mislio ozbiljno kada je nedavno u Senatu poručio da će se osobita pažnja posvetiti evropskim zemljama koje su, po američkoj procjeni dakako, najranjivije na rusko miješanje – a među njima su, nema dvojbi, i Srbija i BiH.

Ima li se, pak, to u vidu, izvjesno je da će američka administracija tipovati na one političke snage i grupacije u BiH koje preferiraju njezino zapadno svrstavanje. Da su, drugim riječima, gotovo pa nikakve šanse etnonacionalista – jer, četvrtstoljetno iskustvo s njima je garancija da se na njih ne može osloniti. Posebno su, međutim, male šanse nekih među njima, nekadašnjeg američkog jokera Dodika prije svega – jer, on se danas otvoreno svrstao na drugu stranu, uz Putina i njegove ambicije da na ovaj dio svijeta ponovo stavi šapu. Ali, specijalno veće nisu ni šanse svih drugih koji novog srpskog vožda ovdje podupiru. Siguran sam da je to jasno i lideru HDZ-a, i da mu svijest o tome, budući se njegovo upiranje u Dodikova kola sve teže dade prikrivati, izaziva sve nesnosniju nesanicu.

I da zaključim, usprkos svim negativnim trendovima – i sve otvorenijim upozorenjima svijeta – sve lađe nam još uvijek nisu potonule. Naprotiv. Što se, recimo, mene tiče, lagani me optimizam nanovo osvaja.














13.10.2017.

OHR UPOZORILA MILORADA DODIKA: "SUSPENZIJA PRAVOSUDNIH INSTITUCIJA U ENTITETU RS-a BILA BI PROTIVUSTAVNA"

OHR UPOZORIO DODIKA: "Suspenzija pravosudnih institucija u RS-u bila bi protivustavna"



Image result for OHR u bIh fotos

Image result for OHR u bIh fotos
 
ODGOVOR IZ OHR-a. POSLIJE DODIKOVIH LUPETANJA KOJE MU SLUZE ZA HVATANJE POSLJEDNJE SLAMKE NA VLASTI


Image result for milorad dodik karikatureImage result for milorad dodik karikature

 Image result for milorad dodik karikatureImage result for milorad dodik karikature


"Jednostrane odluke kojima bi se suspendirale ili ograničile nadležnosti i odluke pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine na dijelu bosanskohercegovačke teritorije bile bi protuustavne i neprihvatljive - odgovor je iz OHR-a na upit Fene u vezi s pozivom predsjednika Republike Srpske (RS) Milorada Dodika srpskim predstavnicima u pravosudnim institucijama da napuste svoje pozicije te najavom ograničavanja nadležnosti Suda BiH i Tužilaštva BiH na teritoriji RS-a", stoji u reakciji OHR-a.

 

Kako su istakli, prema Ustavu BiH, entiteti moraju u potpunosti poštovati odluke institucija BiH, uključujući zakone donesene na državnom nivou te odluke državnih pravosudnih organa. Sud BiH i Tužilaštvo BiH imaju jurisdikciju na cijeloj teritoriji BiH.  

 

Iz OHR-a su poručili da su pokušaji izvršnih vlasti da izvrše pritisak na predstavnike pravosuđa ili utiču na njihova imenovanja, potpuno neprihvatljivi u kontekstu nezavisnog pravosuđa te podvukli da sudijama mora biti omogućen nezavisan rad, bez neprimjerenog političkog pritiska.

//////////////////////////////
////////////////////////

Profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić : Dodikovo djelovanje po pitanju Suda i Tužilaštva BiH je protivustavno

Oktobar 12. 2017.


Tvrdnje predsjednika RS-a Milorada Dodika kako Sud i Tužilaštvo BIH nemaju ustavnu osnovu nisu tačne, kaže Omer Ibrahimagić. Ovaj profesor ustavnog prava čak navodi da je Dodikovo djelovanje u najmanju ruku protivustavno.

“Vanparlamentarno postupanje je ustvari uvijek bilo jedno političko postupanje i dnevnopolitičko postupanje koje je i postupanje suprotno Ustavu i društvenom poretku”, kaže Ibrahimagić za TV1.

On navodi kako Dodik nije u pravu te da pravosuđe ima uporište u dodatnim nadležnostima propisanim Ustavom.

“Te institucije su bile moguće prema Ustavu BiH u članu 3.5.a u kojem stoji da se saglasnošću entiteta ili polazeći od činjenice da je BiH suverena država, dakle sva pitanja koja se tiču njenog integriteta, suvereniteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta, da su u nadležnosti državnih organa”, dodaje Ibrahimagić.

(Kliker.info-Vijesti)

12.10.2017.

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. - 2017.)

IN MEMORIAM: ISNAM TALJIĆ (1954. – 2017.)

Oktobar 12. 2017.


Književnik Isnam Taljić, rođen 1954. godine u Vlasenici, umro je sinoć u Sarajevu. Povodom smrti ovog istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Stav objavljuje jedan od posljednjih intervjua koje je Talić dao nekom od ovdašnjih medija.

Isnam Taljić rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do oružane agresije na BiH 1992. godine. Dugo se bavio novinarstvom. Još je u osnovnoj školi u Vlasenici bio urednik đačkog lista, a prvi tekst u novinama objavio je 1967. godine, i to reportažu u „Lovačkom listu“. Bio je dopisnik „Oslobođenja“ od 1969. godine. U gimnaziji u Vlasenici pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik novina „Birač“, zatim urednik rubrike za studente u „Oslobođenju“ te urednik u sedmičniku „Naši dani“.

Radio je i kao profesionalni novinar sa statusom urednika u „Oslobođenju“. Pokrenuo je i bio prvi glavni i odgovorni urednik „Vlaseničkih novosti“. Kao urednik radio je u „Ljiljanu“ (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu). Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine. Zastupljen u više izbora i antologija bh. književnosti na bosanskom jeziku, u izborima i antologijama na hrvatskom, češkom i švedskom jeziku te u antologiji svjetske pripovijetke „Kuala Lumpur International Literary Festival“, 2004. godine, štampanoj na engleskom jeziku. Živi u Sarajevu kao profesionalni pisac.

STAV: Dugo godina pišete. Objavili ste brojne knjige. Ipak, našoj ali i svjetskoj javnosti poznati ste ponajviše zahvaljujući „Romanu o Srebrenici“, koji je doživio dvanaest izdanja. Koliko Vam znači taj uspjeh?

TALJIĆ: U međuvremenu se u Turskoj pojavilo novo, trinaesto izdanje, a zanimljivo je da je ono i s novim prijevodom. Postoji problem s prevođenjem s bosanskog na turski jezik. Vrlo su rijetki vični prevođenju književnosti s bosanskog na turski. Iako je u Turskoj rasprodano prvo izdanje, oni su ga odlučili ponovo prevesti, jer je roman stilski zahtjevan. „Al-Ahram“ je objavio uvodnik o mom „Romanu o Srebrenici“. Mislim da se time ne može pohvaliti nijedan pisac iz jugoistočne Evrope. Taj uvodnik napisan je nakon što je roman objavljen u Kairu i Aleksandriji na arapskom i engleskom.

Obiman prikaz objavljen je i na portalu „Islam online“, najpoštovanijem i najposjećenijem islamskom portalu. Kad je „Roman o Srebrenici“ objavljen u Maleziji, njihove su najutjecajnije novine opširno pisale o njemu. Nakon što je roman preveden na slovenski, vodeće slovenske novine „Delo“ i „Večer“ objavile su sa mnom intervjue. Intervjuirali su me i mnogi turski novinari povodom ovog romana. O tom romanu pisao je i „Washington Post“. Ne sjećam se da je u Bosni pridan sličan značaj ovoj knjizi, a prevedena je na engleski, arapski, slovenski i turski jezik, a prevodi se i u Indoneziji. Valoriziran je i time što ima šest izdanja na bosanskom jeziku.

STAV: Bliži se dvadesetogodišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici, o čemu ste, eto, napisali zanimljiv roman. Koliki je značaj toga da se tema Srebrenice literarno portretira?

TALJIĆ: Ima mišljenja, i to jakih, da je književnost najbolje sredstvo očuvanja i prenošenja sjećanja. A ljudi zaboravljaju. Insan i znači „onaj koji zaboravlja“. Prema tome, umjetnički pristup višestruko je značajan. Ipak, mnoge moje kolege okreću glavu od ove teme. Da možda ne čekaju da prođe pedeset „diskrecionih“ godina pa da mognu pisati o tome? Da nema majki Srebrenice, već bismo sada, poslije dvadeset godina, ponavljali beogradsku „istinu“ o Srebrenici. Hapšenjem Nasera Orića oni i nakon dvadeset godina pokušavaju nametnuti svoju interpretaciju Srebrenice, i to ne samo nama nego i cijelom svijetu. To je strašno i mora nam svakodnevno biti na umu. Kad su topovi prestali govoriti, muze nisu smjele zašutjeti. Osim mog „Romana o Srebrenici“ i „Srebreničkog inferna“, nemate relevantno literarno (ponavljam, literarno) svjedočenje o ovoj temi. Da, i Hasan Nuhabović napisao je dobru knjigu „Zbijeg“, koja se, doduše, tiče prvih godina opsade Srebrenice. Neki bi pokušali zaobići i te knjige. Pa zašto nije bilo filma o Srebrenici? Bilo je dobrih dokumentarnih filmova. Prve je uradila Poljakinja iz Švedske Maria Wischinski. Davno se morao snimiti i igrani film. Zašto to nije učinjeno?! Moj „Roman o Srebrenici“, kao i druge moje knjige, uglavnom je pisan dijaloški. To je umnogome gotov scenarij, a uopće ne mora biti u pitanju i visokobudžetni igrani film.

STAV: Koja je uloga književnosti u kulturnom pamćenju jednog naroda?

TALJIĆ: Bošnjaci nemaju napisanu svoju historiju. Historija je i inače zbir falsifikata. Niti je fraza da historiju pišu pobjednici. U to sam se osvjedočio i dugo pripremajući knjigu „Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“. Uvidio sam da je potpuno neistinita historija našeg naroda koja je nama prezentirana. To se lahko da zaključiti pomnim čitanjem zapadnih, kršćanskih autora. Oni nude drugačiju, mnogo povoljniju sliku o historijatu Bosne i Bošnjaka od one koja se i dalje servira u školama. Kad sam se odlučio za pisanje tog romana, mislio sam da neću imati problema s izvorima, s dostupnošću informacija. A onda sam četiri godine tragao za istinom o sultanu Fatihu i Bosni i najviše je nalazio u knjigama stranih autora. Osim pred Dragim Bogom u namazu, Bošnjaci ne trebaju ni pred kim pognuti glavu kad je u pitanju naša historija. To je tegobna i teška, ali ponosna historija kojom se predugo manipulira. A znate koliko se može manipulirati u umjetnosti. Najbolji je primjer u tome Ivo Andrić. Njegova nakaradna umjetnička sloboda ima težinu historijskih činjenica. Iskusio sam to i na ličnim i porodičnim primjerima. Neophodno je da se i bošnjački pisci počnu baviti literarnim svjedočenjima. Pri tome smo u velikoj prednosti da ne trebamo ništa izmišljati, ali se mora istraživati. Pisci bi morali biti intelektualna predvodnica i ovog naroda, jer je književnost povlaštenija umna disciplina i od same filozofije. Druga je, pak, priča koliko mi držimo do svojih književnika.

STAV: Ministarstvo obrazovanja Malezije uvrstilo je prije nekoliko godina Vaš „Roman o Srebrenici“ u obaveznu lektiru. Šta je bilo potrebno uraditi da biste bili prepoznati kao autor vrijedan mjesta u književnom kanonu, i to u zemlji koja je hiljadama kilometara udaljena od Vaše matične?

TALJIĆ: Oni su imali moj roman na engleskom jeziku i onda sam od njihovog ministarstva obrazovanja i kulture i od naše ambasade u Kuali Lumpur dobio vrlo obimnu dokumentaciju o uvrštavanju moje knjige u srednjoškolsku lektiru. Oni su to prepoznali kao vrijednost.

STAV: Kako tumačite činjenicu da taj roman još nije uvršten u bosanskohercegovački školski kanon?

TALJIĆ: Ovdje, u Bosni i Hercegovini, pak, više nije bitno hoće li to učiniti neko od mnogobrojnih ministarstava na raznim nivoima. Naime, školama, direktorima i nastavnicima ostavljeno je da sami odrede i do 60 posto lektire. Ali, izgleda da se čeka da se naredi „odozgo“. Bošnjaci, očito, ne znaju upravljati, pa ni sami sobom. Moraju se tome brzo naučiti. Inače, odosmo skroz u helać. Ne treba upirati prstom ili čekati samo na državne organe i koliko oni funkcioniraju. Mnogo je toga do nas. Recimo, u Visočkoj medresi učenica Fatma Muftić odbranila je završni rad na „Romanu o Srebrenici“. Prije nekoliko je godina tako bilo i u Sarajevskoj medresi. Zatim, diplomski rad na temu ovog romana odbranjen je i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred profesorima Rizvanbegovićem i Durakovićem. Također i na FIN-u u Zenici. Znači, sasvim je dovoljno imati sluha prema nečemu što je „domaći proizvod“. Ali, naša je situacija takva da vas – ukoliko vas ne mogu osporiti – prešućuju. To je bošnjačka bolest, te neke zavidnosti, sa čime je ovaj narod (paradoksa li!) izišao iz posljednjeg rata. Sjećam se da smo mi novinari nekad između sebe svi bili u dobrim odnosima, a danas su kao rogovi u vreći. Slično je i s književnicima. Zaista su Bošnjaci narod koji se voli međusobno omalovažavati ili, u najboljem, prešućivati, ignorirati. A premalo nas je da bismo smetali jedni drugima, tako i u književnosti. Ja nisam u sukobu ni s jednim piscem. Nijedan mi ne smeta. Radujem se svakom uspjehu. Ali, mnogi se uhvate mrvica kojima su „počašćeni“ ili su, zapravo, prinuđeni braniti takvu svoju „privilegiju“ da bi opstali.

STAV: Kad smo kod drugih pisaca, kako tumačite trenutnu bosanskohercegovačku književnu scenu? Imamo li dobru književnost?

TALJIĆ: Imamo. I najbolju u regiji. Bh. književnost bolja je i od hrvatske, i od srpske, i od slovenske, i od crnogorske. U makedonsku književnost nisam upućen. Ali, mi to ne umijemo promovirati ni izbliza onako kako drugi ističu svoje vrijednosti. Sjećam se jednog primjera petnaestak godina prije rata. U „Oslobođenju“, u kojem sam radio, objavljeno je više od pola stranice prikaza drame koja ima stupidan naslov „Kamen za pod glavu“. Ispod tog prikaza, na samom dnu stranice, objavljene su dvije vijesti veličine kutije šibica o dvjema dramama rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Jedna se zvala „Ljubavna konzerva“, a druga „Boja hrđe“. Dok su se Ibrišimovićeve drame tek usput spominjale, novine su pisale o nekim beogradskim temama koje nama uopće nisu mogle biti zanimljive. Međutim, ako se legitimno može reći da je tada bila kriva (i) zvanična politika, da je dugo pripreman projekt velike Srbije, onda to danas ne možemo reći. Bar što se tiče slobode govora, ona je prisutnija nego ikad i kao rijetko gdje. Ako osim prirodnih bogatstava ičega ima mnogo u Bosni – onda sada ima slobode govora i pisanja.

STAV: Bliske su Vam historijske teme. Napisali ste i roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni. Vaš posljednji roman nosi naslov „Božiji Poslanik iz Mekke“. I „Roman o Srebrenici“ spada u historijske romane. Kako pristupate historiji? Koliko je potrebno istražiti neku temu prije nego što je literarno oblikujete?

TALJIĆ: Ne bih se složio da je „Roman o Srebrenici“ samo historijski roman. Srebrenica je savremena tema. Srebrenica ne smije pripadati samo historiji, već mora biti naša stvarnost, sadašnjost. Mislim da je to vrlo važno. Kad pišem o historijskim temama, kao što je slučaj u „Tajnoj knjizi Endelusa“ ili u romanu o posljednjem Božijem Poslaniku, onda se nastojim unijeti u to koliko mogu. Thomas Mann, bez namjere i potrebe da se poredim s njim, napisao je da je, kad bi se bavio nekom temom o kojoj piše, toliko o njoj naučio da je bio ekspert u toj oblasti. I ja imam takav pristup pisanju. Nastojim doći do činjenica, spoznati i najsitnije detalje te time i ne manipulirati književno.

STAV: Čini se da su dva ključna motiva u Vašim djelima islam i Bosna. Je li moguće pisati o Bosni bez poznavanja islamske kulture i tradiciji?

TALJIĆ: Očito je moguće. Većina savremenih pisaca piše o Bosni bez poznavanja islama ili ih uglavnom ne zanima islam. S druge strane, postoji i zloupotreba islama, kad se pretjeruje ili banalizira u tom nekom islamskom pisanju. Isto je i s upotrebom jezika. Bosanski jezik vrlo je raskošan, bogat, trebamo biti sretni što ga baštinimo, ima i mnogo frekventnih, živih riječi koje uopće nisu arhaizmi iako se tako predstavljaju, ali se zna i prekardašiti u upotrebi riječi koje su, da tako kažem, nakaradne ili su se sasvim izgubile, ako su i postojale.

STAV: Ušli smo u mjesec ramazan. Imate li kao pisac poseban ritam tokom ovog mjeseca?

TALJIĆ: Imam svoj ramazanski ritam. Rijetko izlazim iz kuće i ne putujem nigdje. Čitam i učim. Nastojim ramazan provoditi u ibadetu. Izbjegavam i češće susrete kako bih izbjegao moguće konflikte. Ružna riječ i ružna pomisao nikad nisu dobri. Što se tiče pisanja, ranijih godina znao sam dosta pisati i napisati uz ramazan, i to obično nakon teravije, dok čekam ručak, da ne upotrijebim u našem jeziku novotarijsku riječ sehur. To je vrijeme posebno nagodno za pisanje. Biva izražena ta najvažnija vertikala, koju najistinskije možete doživjeti uz ramazan, u toj, rekao bih, direktnoj vezi sa Stvoriteljem. Ali, već podugo ne mogu pisati. Imam bolove u rukama, od ramena do prstiju. Čim na kompjuteru napišem dvije-tri rečenice, osjećam strašne bolove, posebno u prstima. To je posljedica mog pokušaja da živim isključivo od pisanja, jer sam duže od deset godina nezaposlen. Godinama sam kucao na mehaničkoj mašini i, kao i većina kolega, „mlatio“ s dva prsta. Kad su došli kompjuteri, prihvatio sam ih kao Božiji dar piscima, ali sam nastavio udarati s dva prsta po tastaturi. Nervni su završeci na prstima izrazito osjetljivi. I očito je to s bolešću posljedica da u ovom vaktu pokušavam živjeti ili makar preživljavati od pisanja.

STAV: Kako danas žive pisci, kako Vi živite?

TALJIĆ: Živio sam u Sloveniji. Znam da su tamo pisci nezadovoljni svojim statusom. Kad bih ja taj status imao, bio bih prezadovoljan. Već više godina ne mogu dobiti invalidsku penziju, ni tih 300 KM mjesečno. Kažu da bi mi je dali da sam zidar. Ali, pošto sam pisac, jedino mi je potrebna fotelja!? I ako bih nabavio fotelju, fotelja ne piše, piše se rukama, prstima. Uz to, ja sam od onih pisaca koji pišu mučno, tegobno, sporo. I kad tako završim knjigu, znam po sedam mjeseci brusiti tekst i popravljati ga. Ne pišem kaubojske roto romane, koji se možda i mogu diktirati.

STAV: Imali ste priliku promovirati svoje knjige u BiH, ali i često u dijaspori. Koja je razlika u pristupu publici? Kako danas dijaspora doživljava Bosnu?

TALJIĆ: Najodgovornije pristupam svakom nastupu. Podjednako i izvan Bosne. Bošnjaci koji žive izvan Bosne i Hercegovine dobar su i čestit narod. Ali, bojim se. Mislim da je jedna trećina Bošnjaka ubijena u ratu ili onemogućena za normalan život, da je druga trećina ostala u Bosni, a preostala je trećina sad nastanjena izvan Bosne. Bojim se da gubimo tu još jednu trećinu naroda. Jer, već u prvoj generaciji naša djeca tamo uglavnom ne znaju čitati bosanski jezik, mnoga ga i govore slabo. Ne bih volio da su Bošnjaci narod koji nestaje. Neko bi morao nešto poduzeti da se ti problemi rješavaju. I smatram da ima nade, da je naša dijaspora željna Bosne. A znate li ko je još željan Bosne? Ovi Bošnjaci iz manjeg entiteta. Oni vole da im se dođe i više nego ovi iz dijaspore. Oni Bosnu vole više, i više drže do nje nego mi koji živimo u Federaciji.

STAV: „Roman o Srebrenici“ završili ste sredinom 1996. godine, a objavili 1998. godine. Zašto ste čekali dvije godine?

TALJIĆ: Sada je to sasvim drukčije. Posljednjih bi godina svi da pišu o Srebrenici i sve se to objavljuje. Tada sam probijao led. Ja sam iz tih krajeva, za Srebrenicu sam snažno vezan djetinjstvom i porodično. Tada sam bio jedini preživjeli pisac iz tog kraja. Iza sebe sam imao iskustvo devet objavljenih knjiga, šest prije rata, koje su objavili tada renomirani izdavači i recenzirali ih najeminentniji literarni autoriteti. Uz to, odmah poslije okončanja ratnih sukoba, Bošnjacima je snažno nametan zaborav. Zato je moje bilo, i pred Bogom i pred ljudima, da napišem roman o Srebrenici. Pisao sam ga kao privijanje ljute trave na ljutu ranu. Mnogima sam nudio da objave roman, čak se pri tome ponižavao, jer sam se obraćao i onima kojima inače ne bih, a za te dvije godine niko mi ga nije htio objaviti. Bila su evidentna tri razloga. Ta neka pakosna ljubomora kolega i(li) izdavača.

Zatim, nije se vjerovalo da su zaista bile tolike dimenzije te tragedije o kojoj sam napisao roman, a nijedna riječ iz njega svih ovih godina nije demantirana, nego se, naprotiv, jednako potvrđuju ili otkrivaju neke činjenice i podaci kojima sam tada raspolagao. I, treće (ili je to i prvo): nastojalo se, i to (i) s bošnjačke strane, osujetiti objavljivanje mog romana. Htjela se sakriti, prikriti, zataškati ili barem ublažiti istina koju sam iznio crno po bijelom. Jer, ovaj moj roman pripada, kako je to po svijetu pisano o njemu, fiction – non fiction literaturi. U romanu su, naime, uporedo izmišljeni likovi i situacije, ali i sasvim stvarni ljudi i potpuno stvarni događaji.

Hamza Ridžal (Stav)



















12.10.2017.

MARKO KNOPFLER THOMPSON

Marko Knopfler Thompson


Boris Dežulović

Autor 11.10.2017. 





Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“.

Kako funkcionira ta stvar s „alternativnim činjenicama“, „alternativnom istinom“ i sličnim alternativnim pomagalima alternativne desnice – i što je to uopće alternativna desnica – lijepo su nam na zabavnom i edukativnom primjeru pokazali, hm, alternativni branitelji iz tisuću devetsto devedeset prve Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata – ili Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991, nisam siguran kako se točno piše i izgovara, uglavnom jedne od dvije tisuće alternativnih udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, one što je poznata i kao „Pavkovićeva“, po svome predsjedniku Mladenu Pavkoviću, možda i najupornijem domoljubnom trolu u cijelom alternativnom biološkom sustavu Republike Hrvatske.

Pavkovićeva udruga iz Koprivnice, naime – znaju oni upućeniji – već neko vrijeme dodjeljuje nešto što se zove Velika zlatna plaketa, priznanje osobito zaslužnim čuvarima tekovina Domovinskog rata, kakvi su među dosadašnjim laureatima, recimo, hrvatski vitez Marko Perković Thompson i slovenski revizionist Roman Leljak, ili Ankica Tuđman, supruga Prvog Hrvatskog Predsjednika, i Kolinda Grabar-Kitarović, supruga muža Prve Hrvatske Predsjednice. Ovoga puta u koprivničkom UHBDR-u odlučili su pak napraviti iznimku i Veliku zlatnu plaketu prvi put umjesto pojedincu dodijeliti udruzi građana, i to ni manje ni više nego – legendarnoj britanskoj udruzi glazbenika Dire Straits.

Čitateljima izvan hrvatskog govornog područja, dopuštam mogućnost, učinit će se to kao štamparska greška ili bizarna neka zajebancija. To je zato što čitatelji izvan hrvatskog govornog područja ne znaju da su u hrvatskom govornom području Dire Straitsi najpoznatiji po kratkom televizijskom filmu „Banijska ratna praskozorja“, sastavljenom od ratnih snimaka tragično stradalog HTV-ova reportera Gordana Lederera, ratnom videu što je – popraćen pjesmom „Brothers in Arms“ – od vođe Straitsa u Hrvatskoj učinila samog, hm, Marka Knopflera Thompsona.

Dobro, to je za sad prilično kretenska priča, ali ne i alternativna. Ja ću vam reći koja je razlika. Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“. Kretenska desnica onda Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu i poraću odluči dodijeliti grupi Dire Straits, dočim alternativna desnica tu zlatnu plaketu pred koncert u Dvorani Dražena Petrovića uruči – tribute bandu Dire Straits Experience, običnoj dakle grupi imitatora što putuje po svijetu faksimilno izvodeći pjesme Dire Straitsa!

I ne, ne zajebavam se. Odavno se više ne zajebavam.

Dire Straits Experience, naime – nisam ni ja čuo za njih dok nisu dobili ugledno priznanje iz Koprivnice – na brzinu je osnovana zabavljačka trupa koju xafsing reklamira kao derivat Straitsa, grupu s „dva originalna člana benda“, iako je više smisla, razloga i originalnih članova imala ona radioaktivna mutacija Boney M na Jelačića placu prije desetak godina, ili Brit Floyd Show lani u Boćarskom domu, nego što će za dva tjedna imati Dire Straits Experience s „dva originalna člana benda“: saksofonist Chris White Knopflerovoj se grupi pridružio tek nakon desetak godina, odsviravši s njima album Brothers in Arms, dok je drugi „originalni član“, Chris Whitten, samo plaćeni session-bubnjar koji je sa Straitsima odradio jednu turneju. Predvođena nekim Terenceom Reisom – tipom što oponašajući Knopflerov glas i gitaru izgleda taman s audicije za Supertalent na Novoj TV – grupa je ove godine zajahala četrdesetu godišnjicu Sultana svinga, pa po svijetu vara ljude predstavljajući se kao Dire Straits.

Toj, eto, imitatorskoj družini Pavkovićeva će udruga za dva tjedna, prije koncerta u Ciboninoj dvorani, mrtva ozbiljna uručiti Veliku zlatnu plaketu za Knopflerovu hrvatsku domoljubnu pjesmu „Brothers in Arms“, i da je o smislu i razlozima zaista riječ, mogli su je isto tako dati Jasenku Houri i Prljavom kazalištu, barem jednako dobrim imitatorima Dire Straitsa – a svakako mnogo većim hrvatskim domoljubima – za pjesmu „Tu noć kad si se udavala“, neobično identičnoj Brothers in Arms. Pa Jaji usput u ime hrvatskih branitelja svečano uručiti i, štajaznam, Grammyja za najbolji video-spot 1986., i Brit Award za najbolji britanski album te godine.

Čak ni alternativni desničari ne mogu biti toliko glupi! – prvo je, priznajem, što sam pomislio kad sam pročitao da su eksplicitno antiratnu pjesmu Marka Knopflera koprivnički branitelji uopće shvatili kao ratnu budnicu – a kamoli da mu zbog toga dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu! – prije nego što sam slomljen shvatio da će tu ionako besmislenu plaketu za Dire Straitse na kraju zapravo uručiti njihovim jeftinim imitatorima.

Stvar, međutim, uopće nije u inteligenciji, već u konceptu. Sukladno raširenom vjerovanju, alternativni desničari zaista mogu biti toliko glupi, a ovo je zapravo sam njihov manifest, sve što trebate znati o alternativnoj desnici i njihovu lažnom, paralelnom svijetu: paralelna, alternativna braniteljska udruga svoje paralelno, alternativno odlikovanje dodjeljuje paralelnim, alternativnim Dire Straitsima.

Sve u toj bizarnoj priči iz serije „Na rubu stvarnosti“ upravo je ogledna, demonstracijska desničarska laž. Lažna je Pavkovićeva alternativna, privatna braniteljska udruga, osnovana i dotirana samo za potrebe mistifikacije Domovinskog rata i Pavkovićeve osobne promocije, kao što je lažna i njegova pseudoslužbena Velika zlatna plaketa, koju će Marku Knopfleru, engleskom pacifistu mađarsko-židovskih korijena, dodijeliti jednako kao, primjerice, i ustaškom teroristu Zvonku Bušiću. Pa su, na koncu – sasvim logično – lažni i njihovi Dire Straitsi, u stvari tek imitatori benda što se tiho raspao još prije dvadeset dvije godine, objavivši posljednji album baš nekako onih ljetnih dana 1995. kad je u Hrvatskoj završavao rat. Kojega će besmislenim proglasiti upravo Pavkovićeva besmislena braniteljska udruga: da li već dodjeljujući plaketu za ratne zasluge Dire Straitsima, ili im plaketu za ratne zasluge dodjeljujući za pjesmu koja govori o besmislu rata i srpskoj braći po oružju – posve svejedno. To je ionako logika koja vrijedi u stvarnom, fizičkom svijetu.

U paralelnom pak svemiru alternativne desnice Mark Knopfler je Jajo Houra, Dire Straitsi su Prljavo kazalište, a sve oko njih je crno-bijeli svijet – upravo jedan od onih iz Knopflerove nagrađene pjesme, „We have just one world, but we live in different ones“, „Imamo samo jedan svijet, a živimo u različitima“ – alternativni ravni svijet podijeljen na Hrvate i Izdajice, na idiote i gastarbajtere, u kojemu se davni jedan besmisleni rat naknadno osmišljava dotacijama, beneficijama, privilegijama, penzijama, dionicama, odlikovanjima i plaketama za ljude koji su toga rata vidjeli točno onoliko koliko će i publika na zagrebačkom koncertu Dire Straits Experiencea vidjeti Marka Knopflera, pa makar to bio i sam ni kriv ni dužan Mark Knopfler.

Po čemu je, najzad, lider Dire Straitsa kao odlikovani sudionik Domovinskog rata smješniji i bizarniji od – evo nasumce – pričuvnog brigadira Antuna Vrdoljaka? Pa hrvatskih je branitelja sad već toliko da po teoriji velikih brojeva jedan mora biti Mark Knopfler! Sve da kao ljevak koji svira desnom rukom i nije Pavkovićev alternativni „brat po oružju“, savršen maneken mitskog Tuđmanovog Hrvatskog Zajedništva.

Crno-bijeli je to svijet u kojemu će tako zbog zasluga u obrani suvereniteta Republike Hrvatske – evo, recimo, za onu čuvenu fotografiju mladog hrvatskog vojnika pred zidom s grafitom Guns N’ Rosesa, što je nadahnula stotine hiljada branitelja – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91 svoju Veliku zlatnu Nobelovu nagradu za mir već sutra dodijeliti, štajaznam, Axlu Roseu.

A uručiti, jasno, Bobu Dylanu, onom besprizornom židovskom imitatoru koji po svijetu pjeva popularni hrvatski nabožni hit Guns N’ Rosesa „Knockin’ on Heaven’s Door“.

N1

12.10.2017.

"DOKTRINA GERASIMOV", DRAGAN ČOVIĆ I RUSKA BAZA U ENTITETU RS-a

“Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj


Senad Pećanin

Autor 11.10.2017. 


Image result for novinar senad pecanin fotos
   

Svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini

 putin1

Piše: Senad Pećanin

U februaru 2013. godine  general Valerij Vasilijevič Gerasimov, načelnik Generalštaba Oružanih snaga Rusije, objavio je u Kuriru, časopisu ruskog vojno-industrijskog kompleksa, kraći tekst pod naslovom “Vrijednost nauke je u predviđanju”. Portal Politico je Gerasimovove stavove opisao kao taktiku koju su razvili Sovjeti, pomiješanu sa strateškim vojnim razmišljanjima o totalnom ratu, koja predstavlja novu teoriju modernog ratovanja – ona koja izgleda više kao da hakira neprijateljsko društvo nego da ga napada u glavu.

General Gerasimov piše:”Temeljna pravila ratovanja su promijenjena. Značaj nevojnih sredstava za postizanje političkih i strateških ciljeva raste i, u mnogo slučajeva, premašuje snagu oružja u njegovoj efektivnosti… Sve to dopunjuje vojnim sredstvima skrivenog karaktera.” Ovaj tekst generala Gerasimova među analitičarima se smatra “najkorisnijom artikulacijom moderne ruske strategije, vizije cjelokupne strategije koja politiku i rat stavlja u istu sferu aktivnosti – kako filozofski, tako i logistički”. Sredstva za ostvarenje ove strategije više nisu prijetnje nuklearnim raketama, tenkovima ili avijacijom – sredstva su “fake news”, korumpirani i(li) antiglobalistički, antizapadni i antiliberalni političari, mediji i novinari, društvene mreže, kooperativni intelektualci, biznismeni, nacionalni i religijski lideri u društvima od značaja za ruske nacionalne interese i osvajanja za Rusiju one pozicije na globalnoj geopolitičkoj sceni koju joj je namijenio predsjednik Vladimir Putin.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, već odavno postala sredstvo za ostvarivanje ruskih interesa i ciljeva. Balkan je “meki trbuh” Evrope i njegova destabilizacija je najkraći put za destabilizaciju Evrope. A Bosna i Hercegovina jeste epicentar prelamanja geostrateških interesa i silnica koje definiraju zone zapadnog, ruskog i turskog interesa.

U beogradskom provladinom nedjeljniku Ekspres, u broju 75 od 29. septembra 2017. godine objavljen je preko čitave stranice bombastični naslov, sa fotografijom predsjednika Putina: “Otkrivamo: ruska baza u Srpskoj: Sibirski berberin na Romaniji – Putin gradi humanitarni centar u Banjaluci i heliodrom na planini u blizini Sarajeva”.

Sami tekst, pod naslovom “Ide Putin preko Romanije”, nema skoro ničega što bi opravdalo bombastični, tabloidni naslov. Umjesto informacija, nudi se pitanje: “Da li je moguće da se u blizini Banjaluke izgradi još jedan ruski humanitarni centar” – očito aludirajući na postojeću rusku bazu u Nišu. Doduše, u podnaslovu teksta se navodi: “Dodik igra na rusku kartu i ne demantuje takve najave, ali ih i ne potvrđuje zvanično.”

Međutim, početkom oktobra ambasador Rusije u Bosni i Hercegovini, u intervjuu banjolučkim Nezavisnim novinama, ne spominje izgradnju vojne baze u Republici Srpskoj. Ambasador Petar Ivancov govori o planovima o otvaranju ruskog kulturnog centra u Banja Luci.

Navedena medijska bomba tipični je proizvod opisane ruske strategije. Njime se postiže cilj istovjetan onima u svim državama koje Kremlj smatra značajnim za nanošenje štete Zapadu: produbljenje postojećih političkih, nacionalnih i vjerskih konfrontacija, izazivanje straha i nesigurnosti, odvraćanje zapadnih investitora, širenje propagande o snazi i mogućnostima Rusije…

Prvi čovjek ruske vojske Gerasimov u navedenom tekstu navodi da je cilj njegove strategije “postizanje okruženja trajnih nemira i sukoba unutar neprijateljske države”. Nema sumnje da je izborom predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za izvođača radova na terenu Kremlj odabrao pravu ličnost, posebno ima li se u vidu status koji Dodik uživa u Beogradu. S druge strane, Moskvi na ruku ide i potpuno odsustvo strateške vizije Brisela kada je u pitanju integracija država regiona u Evropsku uniju; u evropskoj prijestonici vlada potpuno sljepilo u razumijevanju prilika u Bosni i Hercegovini i autistična ekvidistanca prema akterima koji zemlju vide kao članicu Evropske unije i NATO saveza, s jedne, odnosno ruski klin u meki trbuh Evrope, s druge strane.

Upravo odsustvo stvarnog interesa Evropske unije za integraciju Bosne i Hercegovine stvara dodatni prostor za primjenu ruske taktike “meke moći”. Odnedavna karakteristika ove taktike jeste njena usmjerenost ne više samo na srpske, već i na hrvatske i bošnjačke političke faktore. Posljednja istraživanja pokazuju rast popularnosti Vladimira Putina i među nesrpskom populacijom u Bosni i Hercegovini, a ruska propaganda usmjerena na kompromitaciju zapadnih liberalnih vrijednosti sve se uspješnije promovira i u medijima u Federaciji BiH. Ovako usmjerena “meka moć” postiže odlične rezultate u skretanju Bosne i Hercegovine sa puta evro-atlanstskih integracija. Ona je ne samo jeftinija od pokušaja instaliranja vojnih baza, nego na duže staze daje i mnogo bolje rezultate. Uostalom, dovoljno je bilo pogledati posljednju demonstraciju strateškog savezništva predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da bi se razumjelo koliko ruski uticaj nije više ograničen samo na srpske lidere: na banjolučkoj konferenciji za novinare na dan saopćavanja presude Suda BiH optuženiku za ratni zločin Naseru Oriću, navodni “promicatelj europskih vrijednosti” Čović nije imao potrebu ni najblaže se distancirati od najnovijeg Dodikovog verbalnog huliganskog nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu i njen ustavni poredak.

Zato svi oni koji se plaše ruskih baza u Bosni i Hercegovini mogu odahnuti: dok zapadne, liberalne vrijednosti ovdje promoviraju lideri poput Dragana Čovića – Rusiji ne trebaju vojne baze u Bosni i Hercegovini.










12.10.2017.

SRBIJA ĆE KAZNITI PLAĆENIKE KOJI RATUJU U UKRAJINI

Srbija će kazniti plaćenike koji ratuju u Ukrajini


Srpski paramilitarci u Ukrajini

Srpski paramilitarci u Ukrajini

Srbija ne podržava učešće svojih državljana u inostranim konfliktima, i to važi i za Ukrajinu, izjavio je Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije.

On je, povodom informacije da je ukrajinska Služba bezbednosti objavila podatke o državljanima Srbije koji se u Donbasu bore na ruskoj strani, za Radio Slobodna Evropa rekao da se i na njih odnose odredbe zakona o učešću u oružanim konfliktima u inostranstvu.

„Mi nemamo sve te podatke. Ali molimo strane koje ih imaju da nas o tome informišu. Prema svima koji učestvuju na stranim ratištima biće preduzete sve zakonske norme koje se odnose na kažnjavanje takvih dela“, naveo je Dačić.

Ukrajinska bezbednosna služba (SBU) objavila je podatke o šestorici građana Srbije koji su se, kako se navodi na njenom službenom sajtu, borili u ruskoj jedinici „Vagner“.

Pres centar SBU naveo je da je šef Službe bezbednosti Ukrajine Vasilj Hricak rekao da je objavljivanje identiteta tih ljudi „samo početak“, jer je veliki broj stranaca uključen u ratno delovanje te grupe. Na web stranici SBU objavljena su imena i fotografije osumnjičenih iz Srbije, gde se navodi da su dvojica iz Valjeva, jedan iz Šapca, a da su ostala trojica iz Tuzle, Doboja i Banovića u BiH, kao i da su oni u Ukrajini bili od leta 2014, a od avgusta 2015. u Siriji. SBU je saopštio da je objavio podatke o šestorici osumnjičenih da bi te informacije pomogle da budu privedeni.

Saopštenje na sajtu Službe bezbednosti Ukrajine
Saopštenje na sajtu Službe bezbednosti Ukrajine

Igor Crnadak, ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, rekao je za RSE da nadležne službe i ministarstva BiH i Srbije prate situaciju i razmenjuju podatke o plaćenicima koji idu na strana ratišta.

„Poduzimaju se sve potrebne mere da taj rizik bude sveden na minimum. Srbija i Bosna i Hercegovina ne treba da budu etiketirane zato što ima takvih ludaka koji idu tamo da pucaju. Ne možemo da iskontrolišemo svakog čoveka, ali smo odlučni da se protiv toga žestoko borimo“, izjavio je Crnadak.

Prethodno je Oleksandr Aleksandrovič, ambasador Ukrajine u Srbiji, za beogradski list "Blic" izjavio da ukrajinske vlasti procenjuju da „oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa“.

Crnadak i Dačić učestvovali su u Beogradu na panelu Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP), gde su ocenili da su najveći problem Zapadnog Balkana nerešena bilateralna pitanja između zemalja bivše Jugoslavije.

„I to se pretvara u noćnu moru celog regiona. Na ove druge globalne stvari, kao što su terorizam ili migracije, mi tu ne možemo mnogo da utičemo. Ali možemo da utičemo na to da postoji veća politička volja da se rešavaju bilateralni problemi“, rekao je Dačić.

Oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa: Oleksandr Aleksandrovič
Oko 300 srpskih plaćenika ratuje na strani proruskih pobunjenika u regionu Donbasa: Oleksandr Aleksandrovič

Na ovoj konferenciji, Danijela Danijelsona, zvaničnika Evropske komisije za proširenje i susedsku politiku, pitali smo da li je priznavanje Kosova ključni uslov za članstvo Srbije u Evropskoj uniji.

„Iz pregovaračkog okvira jasno je šta je osnov za proces koji je u toku. Jasno se razume da postoji veza između onoga što zovemo puna normalizacija odnosa i pristupa Srbije Evropskoj uniji. Sa stanovišta Evropske unije, upravo zato nam je važno da omogućimo i olakšamo dijalog koji se vodi između Beograda i Prištine“, rekao je Danijelson.

Komentarišući stav kosovskog premijera Ramuša Haradinaja da je nemoguće nastaviti dijalog bez učešća Sjedinjenih Američkih Država, Ivica Dačić ocenio je da se radi o izjavi za unutrašnjepolitičku upotrebu.

„O formatu u kom se dijalog vodi neće se razgovarati na takav način. Ako neko misli o direktom učešću Sjedinjenih Američkih Država, dobro je poznato da je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija taj dijalog prebačen na Brisel. Što se nas tiče, mi smo za to da se vrati u Ujedinjene nacije. Ali nismo mi tu da sada kočimo ovaj dijalog, treba da ga podstaknemo“, rekao je Dačić.

Stav Evropske unije i dalje je, kako je istaknuto na panelu, da samo od Srbije zavisi brzina napredovanja ka članstvu. Kada se radi o članstvu u NATO, predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić rekla je da taj vojni savez razume želju Srbije da ostane vojno neutralna.

“Najpre, pitanje Kosova i Metohije za nas je vrlo emocionalno, ali tamo imamo fantastičnu saradnju sa NATO. Zahvaljujući saradnji Vojske Srbije sa Kforom imamo stabilnost na Kosovu i Metohiji, Srbi i drugi nealbanci danas se ocećaju mnogo bezbednije zahvaljujući Kfor-u. To cenimo. Takođe, kroz težak period migrantske krize Srbija se pokazala kao veoma pouzdan partner, a pokazali smo i da poštujemo evropske vrednosti”, navela je Brnabić.

Rouz Gotemeler, zamenica generalnog sekretara NATO, ponovila je stav Severnoatlantske alijanse da vojna neutralnost Srbije nije prepreka za proširenje saradnje.

"Veoma je dobro da imamo priliku da zajedno održavamo vojne vežbe i druge aktivnosti. Ali ima i drugih načina za razvoj odnosa, pri čemu bi bilo uzeto u obzir šta su interesi Srbije, a to je na primer sajber bezbednost", rekla je Gotemeler.

Na bezbednosnom forumu BCBP saopšteno je da se u novembru očekuje susret predsednika Srbije Aleksandra Vučića i generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga.
















12.10.2017.

SEDNA SILA NA EGZORCISTIČKOJ SEANSI

Sedma sila na egzorcističkoj seansi


Marijan Vogrinec

Autor 12.10.2017. 



Sedma sila na egzorcističkoj seansi
Foto: Al Jazeera

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini) jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje

Marijan Vogrinec 

Novinarka Mirjana Hrga, ponikla 1990-ih godina iz političko-ideološki kontroverznog HTV-ovog inkubatora „Motrišta“ pod urednikovanjem pašalićevca Miljenka Manjkasa, može samo žurnalističkoj kolegici Klari Rožman iz Jutarnjeg lista biti „jedna od naših najvećih televizijskih zvijezda“ i „prekaljena novinarka“ koje – a to jest istina – „već tri mjeseca nema na televiziji“. Na RTL-u joj zahvalili na suradnji, kao što joj se iz raznih (ne)profesionalnih razloga prekidao ugovor o radu na HRT-u dolaskom prve SDP-ove vlasti, a kasnije na Novoj TV i Al Jazeeri Balkans. Hrgin intervju kolegici Rožman, koji je Jutarnji objavio ovih dana, nema baš nikakav javnosti relevantan povod – ako to nije njezina tužba protiv tjednika Novosti zbog „duševnih boli“ – ali jest dokaz više o sve gušćem (su)mraku kojim se demokratski defektna država ne prestaje poigravati tzv. sedmom silom. Na profesionalnoj, etičkoj i financijskoj razini.

Ta egzorcistička seansa političko-vlasničkog/poduzetničkog istjerivanja duha pravog, autentičnog novinarstva iz medija i tretiranjem novinara kao poslušnih najamnika ne prestaje, eto, od 1990. godine. Do te ne samo vremenske razdjelnice, socijalistički je jednopartijski politički mainstream determinirao medijska pravila ponašanja, pa se točno znalo tko može, gdje, kako i o čemu izvještavati javnost. Raspadom, pak, tog sustava i uvođenjem „demokracije“, novinarsko je najamništvo samo prepakirano iz grubog pakpapira u naoko demokratski celofan, s tim da su sve dotadašnje režimske strogoće postrožene na ikstu i nehumano izopačene.

Socijalizam je oslobodio mjesto asocijalnom kapitalizmu najrigidnijeg, izrabljivačkog tipa, a jednopartijsku kontrolu javnog uma preuzela je višepartijska, neprofesionalna i ekonomski promiskuitetna te je drastično zaoštrila. Jaka profitersko-interesna sprega političke vlasti i vlasnika medija, kolateralno i velikih oglašivača, uspjela je srozati (i to još čini)  jednu časnu profesiju bez čije vjerodostojnosti nema istinske demokracije i aktivne participacije građana kao kontrolnog mehanizma vlasti. I uspjela je kritično razjediniti, deprofesionalizirati i marginalizirati novinare. Čast iznimkama koji su ipak žurnalističke gromade pa, na vlastitu ponajviše materijalnu štetu, nastoje dokazivati da nisu ovodobni sizifi i da idealistički vjeruju u pravdu, čast i poštenje.

Žabokrečina i mulj kvazinovinarstva

Novinar je ili potrkalo na minimalcu, poslušan ugovorni najamnik koji i ne mora biti osobito inteligentan i pismen – što dnevno demonstriraju najveći elektronički i tiskani mediji – ili izvrsno plaćen, vokabularno okretniji trbuhozborac eksponiranih politika i ekonomskih interesa. Krivnjom nakaradnog Zakona o radu, pa svim tim izmjenama i dopunama posebnih medijskih propisa te impotentnom cehovskom HND-u, novinar je globalno tretiran kao neki čudnovati kljunaš za kojeg ne vrijedi lovostaj. Poslodavac mu može svašta raditi, najčešće nečasnim interesnim komplotom s političarima, a da nikom ne mora ništa objašnjavati. Ucijenjen ovisnošću o kakvom-takvom honoraru ili plaći, novinar će se pokriti ušima po glavi i trpjeti svoje bespravlje.

Ako je posrijedi gledanija/čitanija/slušanija žurnalistička osobnost, pa je zbog javnosti baš nezgodno samo tako podijeliti joj pakrački dekret, najčešće se alibi izvlači upravo iz ili u ime javnosti koja navodno „traži smjenjivanje“. Ta magična/moćna javnost baš je prije koji dan „zahtijevala“ ukidanje HRT-ove emisije „Hrvatska uživo“ sposobne urednice i voditeljice Maje Sever te njezino degradiranje na radno mjesto male od kužine u emisiji Aleksandra Stankovića „Nedjeljom u dva (Nu2)“. O tom skandalu, a radi se o autorici znatno većeg profesionalnog i etičkog kapaciteta od Mirjane Hrge, nitko nije objavljivao intervjue. A trebalo je. Itekako. Makar za uzburkati žabokrečinu i mulj u smrdljivoj močvari kvazinovinarstva.

Samo je književnik i kolumnist Slobodne Dalmacije Ante Tomić u „Vlaškim poslima“ napisao suosjećajno ljutit, ironičan tekst u kojem se prisjeća kako je ratnih dana upoznao „štrkljavi djevojčurak“ koji je, blatnjav i u colukama, donosio HRT-u izvješća s najopasnijih čuka na Velebitu i drugih prvih crta bojišnice, koja njezini današnji oponenti nikad nisu vidjeli niti će ikad vidjeti. „Svih je dvadeset pet godina ista“, piše Ante Tomić, „gine za istinu i neumorno zagovara slabije, pa i kad se to ne isplati, a uglavnom se ne isplati. Dobro, nikad se ne isplati. (…) Pa kad toj i takvoj Maji Sever nesposobna televizijska uprava ukine emisiju, a kojekakva bagra s kolca i konopca, saborske budale, katolički fanatici i retardi s ustaškim kapama stanu trijumfalno klicati da je otišla jedna koja mrzi sve što je hrvatsko, sav komentar te situacije pristojnom čovjeku stane u tri riječi: j… vam mater“.

Za Maju nema mjesta u toj državi, osim negdje u zapećku hrvatske dalekovidnice na kojoj Hrga 2000-tih godina „nije željela primati plaću za nerad“. Sad bi mogla, ako je vjerovati kuloarima, primati plaću za uređivanje/vođenje HRT-ove emisije „Otvoreno“, umjesto anemičnog i mlakog Damira Smrtića. Koji joj je sada – uz drugog supruga, odvjetnika – valjda krunski svjedok u sudskom postupku protiv tjednika Novosti. Njih dvojica najbolje znaju kakve je strašne psihičke traume pretrpjela samo zato što su Novosti objavile satiričnu kritiku njezina transfera i djelovanja na RTL-u te spomenule da je potekla iz radikalno desničarskih HRT-ovih „Motrišta“. Kako to nije uvreda Ani Jelinčić, Mislavu Bagi, Ivi Gačić i još nekim poznatijim tv-licima iz istog tv-formata?

S obzirom na HDZ-ovu ekipu koja sada drži HRT, ne bitno različitu od one do prije 17 godina, Mirjana Hrga bi opet mogla doći na svoje. Najbolja preporuka za unosan novi ugovor o radu, nakon što je isti posao navodno odbila bivša urednica i voditeljica „Otvorenog“ Hloverka Novak-Srzić, a dolazak ekstremnog Velimira Bujanca još je lani, za Karamarkovog uredovanja u javnom prostoru bila neslana šala iz kafića u Novinarskom domu, nedvojbeno je lanjski (4. rujna 2016.) skandalozan predizborni Hrgin intervju za RTL Danas sa šefom SDP-a Zoranom Milanovićem. Iako ratobornog garda i zmijskog jezika, ovaj je jedva izvukao živu glavu pred njezinim provokacijama i neznanjem kojima je nedarovito pokušala glumiti Mislava Bagu. Samo, Bago zna zatomiti svoju ideologiju, Hrga ne zna.

„Voljela bih da je u Hrvatskoj moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“, tvrdi Hrga kolegici Rožman, „no ja sam najljepše trenutke u karijeri i poštovanje ipak doživjela izvan Hrvatske. Ovdje, ako ne razmišljaš kao grupa koja već godinama opstaje tako da se čvrsto drži i međusobno pothranjuje, doživiš odbacivanje. Zato danas i imam o situaciju u kojoj se doskočice cijene više od informacija, a teme neoprostivo često delegiraju xafsinškim motivima. Još nisam odlučila vrijedi li se u takvim uvjetima boriti.“

To jest insajderski točna potvrda lošeg zdravlja i države/društva i domaćeg medijskog prostora, ali nije jasno što Hrga uistinu misli o tome – u kakvom svijetu živi? Kod koga je i na kojoj novinarskoj početnici sricala ideološko 5W. Nitko nema ništa protiv toga da joj srce kuca desno, a svjetonazorski um funkcionira konzervativno, ali u medijskoj Bijednoj Našoj nije „moguće raditi onako kako duboko vjerujem da je jedino ispravno“ i očekivati da to šefovi predugo toleriraju. To će potvrditi i njezine kolegice s HRT-a Karolina Vidović-Krišto, Hloverka Novak-Srzić, Elizabeta Gojan… koje su svaka u svoje vrijeme i iz drugih formalnih razloga dobile otkaz ugovora o radu, pa ih je tek sud vratio na posao. U redakcijama vrijedi pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

Zest-and-zeal-for-journalism

Foto: DhakaCourier

Olovne godine 1990-ih na hrvatskoj dalekovidnici, osobito za ravnateljstva Antuna Vrdoljaka, ostalo je u medijskim analima kao razdoblje čelične metle, najgrubljeg „državotvornog“ egzorcizma kad su se „nacionalno osviješteni“ vlasnici i urednici – ne uvijek po nalogu „Vrhovnika“ ili njegovih pobočnika za unutarnju politiku – međusobno natjecali koji će na redakcijskoj oglasnoj ploči istaknuti dužu listu tzv. tehnološkog viška. „Komunisti“ i Srbi prvi su, tiho i bez objašnjenja, „nestajali“ s ekrana i etera HRT-a, s Vjesnikovih i stranica Večernjeg lista, regionalnih medija, radijske postaje postajale su krugovali, preko noći su masovno nicali huškački mediji za ciljano širenje laži i međunacionalne netrpeljivosti te se jednako brzo gasili.

Journalism-Orwell

Foto: Metal Recusants

Navodno je vox populi tražio od „državotvornih“ Vjesnikovih „domoljuba“ da izbace s posla „četnika Đorđa Ličinu“. Jedan od najboljih novinara i urednika Gradske rubrike, regionalnih i Crne kronike glavnog dnevnopolitičkog lista (utemeljenog 1940. godine u krugu antinacifašističkih intelektualaca) te profesionalac iz novinarskog pogona u kojem su poniknuli i Krešimir Fijačko, Mirko Galić, Mišo Ničota, Dalibor Foretić, Hidajet Biščević pa i nešto stariji Željko Brihta, Mira Hiršl, Tomislav Butorac, Draga Ungaro, Mladen Stary… naprasno je izbačen na ulicu. Zato što je Srbin i novinar koji je pisao o izručenju iz SAD-a SFR Jugoslaviji te suđenju ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću. Poznati kolege, kasnije čak Tuđmanovi diplomati i jedan glavni ravnatelj HRT-a (Mirko Galić) nisu branili Đorđa Ličinu, kukavički su šutjeli ili čak odobravali ultradesničarski egzorcizam nad žurnalističkim profesionalizmom.

Ni prvi niti zadnji put

Šutjeli su i onda kad su se dijelili otkazi drugim Srbima i „komunjarama“ u Vjesniku, kao što su u istim nečasnim prigodama šutjeli kolege u HRT-ovim te redakcijama tiskanih i ostalih elektroničkih medija. Šutjeli su i kad su na ispražnjena mjesta i na višestruko više plaće zasjedali „urednici/komentatori“ za koje dotad nitko nije čuo. Iz emigracije ili političko-intelektualnog podzemlja. Neki „neočišćeni“ znali su itekako dobro unovčiti svoju šutnju ili odobravanje brzopoteznih ideoloških/etničkih čistki. Svaki glas možebitnog protivljenja, svi su znali, kažnjavao bi se nekim od prvih mjesta na tzv. listi tehnoliškog viška. Danas se više „ne sjećaju“ nečasnih uloga, a besramniji čak i moraliziraju o bolesnom stanju zdravlja novinarske profesije.

Činjenica je da ni jedna vlast od 1990. godine nije propustila prigodu za uzeti medije pod svoje time što će poslušnike, svoje ljude od povjerenja instalirati na upravljačka, urednička i novinarska mjesta, a ovi će programski disciplinirati ostale suradnike. I to je to. Svaki put se polazi od HRT-a. Ostatak medijske mreže, gotovo bez iznimke u privatnom, tzv. poduzetničkom vlasništvu, osim dijela neovisnih s područja civilnog društva, na kontrolnoj je uzici političko-interesnih lobija. Za predizbornih kampanja je to sasvim očito. Politika treba medijsku logistiku, a logističarima je do poslijeizborne naplate usluga u podjeli plijena. Mirjana Hrga se prije 23 godine uhvatila u to kolo i teško je pojmiti da još nije shvatila kako dignitet novinarstva i dostojanstvo novinara dišu na škrge. Dakle, nema se što premišljati „vrijedi li se u takvim uvjetima boriti“.

Vrijedi, čak i na način kako to ona čini, dižući tlak dijelu građana svojom političkom i svjetonazorskom pristranošću za koje valjda drži da su baš esencijalna novinarska neutralnost. Druga je stvar njezin (pre)veliki ego. Bez pokrića. Zaključi li da se ne vrijedi boriti, izmaknu li možebitno odgovarajući ugovori s HRT-om, opet Al Jazeerom Balkans (što je također u igri) ili nekim trećim, uvijek se može baviti nekim drugim zanatom. Mnogi su jako deficitarni. Za aureolu istinske tv-zvijezde, kako joj znaju tepati prijateljice iz struke, već je prekasno ma gdje se skrasila. Naime, za takvo što treba biti Goran Milić ili Mirjana Rakić.

I nakon svojih 23 godine žurnalističkog zanata na čak četiri televizije, Mirjana Hrga je ostala prosječna novinarka koja korektno izvještava o nepolitičkim događajima. Kao npr. sa sarajevskih ulica za Al Jazeeru Balkans. Političke teme i intervjui s osobama drugog svjetonazora i ideološkog habitusa već je sasvim druga priča o kojoj publika na društvenim mrežama nema baš lijepo mišljenje. U analima novinarske struke, za koju je potrebno jedan posto talenta te 99 posto zanatskog drila i solidna količina općih znanja, pa specijalizacija, ostat će evidentiran u tom smislu njezini intervjui s Milanom Bandićem, Zoranom Milanovićem, itsl.

Mirjani Hrgi „nestanak“ s RTL-ovog ekrana nije prvi put, valjda ni zadnji u profesiji, niti je Hrga jedina novinarka kojoj se to dogodilo/događa da bi netko s čak tri mjeseca zakašnjenja imao jakog razloga napraviti s njom intervju. To što su joj nakon samo godine i pol navodno unosnog transfera zahvalili na vođenju emisije RTL Danas – neki tvrde zbog loše gledanosti, što ona opovrgava, a neki zbog nove sheme u koju se Hrga ne uklapa – nije nikakav egzemplar. Naprotiv, to je dnevna pojava u medijima i zbog nje se uglavnom ne diže velika prašina. Osim kad slučaj završi na sudu ili ima neki snažan financijski/politički/vlasnički obrat.

Novinarstvo – zbog kojega se mnogi još znaju jako uzrujati, pa traže velike novčane odštete za svoje teške „duševne boli“ – više nije ni sila niti sedma. Možda tek surogat polegnute osmice u matematičkom značenju – beskonačnog. Osobito nakon što se HDZ-ova vlast 2011. godine potrudila pojačati pravnu zaštitu svojih „stupova društva“ time što je intenzivirala autocenzuru i progon novinara licemjernim preimenovanjem krimena (sic) verbalnog delikta, klevete i uvrede, „duševnih boli“, itsl. u kazneno djelo – sramoćenja. Jest da je to čvrsta omča oko vrata koja je gotovo ugušila istraživačko, analitičko, autorsko novinarstvo i izvrgnula ruglu postulate o medijskim slobodama, no činjenice su tvrdoglave. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede.

Tvrdoglava je činjenica, pače loša posljedica političkog, ideološkog, svjetonazorskog i profitersko-vlasničkog egzorcizma nad novinarskom strukom u Bijednoj Našoj i to da manipulacija (ne)podobnim ili (pre)jogunastim pojedincima kojima je „slava“ udarila u glavu urodila poplavom samouka koji slabo ili uopće ne vladaju osnovnim alatima tog posla. Na stranu to što neki, čak stalni komentatori u vodećim elektroničkim i pisanim medijima, nemaju pojma o elementarnom pravilu zanata 5W i obvezi stajališta „druge strane“ – to je znak da nisu pročitali ni jedan novinarski priručnik – ali kad im se rječnik sastoji od 150 riječi i dvadesetak bezveznih, birokratskih fraza šupljeg sadržaja, opće obrazovanje zvoni prazninama, a gramatički/pravopisni deficiti paraju oči i uši, eee to je već snažan signal da je „novinar“ zalutao u profesiju. Ali, dok veže konja gdje mu gazda kaže, nema problema ni s urednicima niti, očito, s vlastitom savješću.

Investigative-Journalism

Foto: The Independent

Recimo, zaprepašćujuće je i nedopustivo za – ne samo HRT-ove – novinare, čitače vijesti s blesimetra i ine sudionike u informativnim emisijama da ne znaju ispravno pročitati engleski naziv poznate rejtinške agencije Standard & Poor’s, nego to čine vukovski – Pors. Dobro, ne mora svatko znati engleski jezik, iako pravi novinar bez toga ne bi smio primirišati u bilo koju redakciju, ali kad je već pripušten na ekran ili radijski eter – nema alibija za takvo neznanje. Pitaj, ako ne znaš, nemoj sramotiti i sebe i svoj medij. Pa tako više puta u jednoj vijesti, i milijun puta u raznim prilozima na istom HRT-u. Pleonazmi – no međutim, itsl. – kroničan su virus od kojeg pati 99,9 posto novinara mlađeg naraštaja.

U tv-novinarstvu, pak, vrve poštapalice, mucanje  (ǣǣǣǣ…eeee, aaaa…) između svake druge-treće riječi, mlataranje rukama (a la Mladen Stubljar), magareće kimanje/odobravanje glavom na odgovore sugovornika, nepredstavljanje ili pogrešno predstavljanje gostiju, blesava pitanja tipa: „Vi ste bili u nedjelju na utakmici… Gdje ste bili u nedjelju?“ Pa, bio čovjek na utakmici. Sportski novinari općenito – i ne samo u Bijednoj Našoj, i ne samo u elektroničkim medijima – epidemijski su opsjednuti slavljem kao zamjenom za pobjedu. Sportaši više ne pobjeđuju protivnike, nego slave s toliko i toliko, slavili su protiv (!?) toga i toga… Da je novinar kazao kako su, recimo,  Dinamovi igrači slavili u Okrugljaku nakon pobjede ili pobjedu nad Hajdukom, ne bi mu se imalo što prigovoriti. Ali da pojam slaviti/slavlje variraju u milijun značenjem neumjesnih sintagmi, jezično je neprobavljivo i kao metafora i kao informacija.

Slavlje gluposti i neznanja

Što će značiti nekom tko u sportu nije kod kuće ili jest samo u nekim sportovima da je mladi Janko Janković slavio u Bratislavi? Ili da je Budućnost iz Crkvenog Boka slavila u Lekeniku s 2-1protiv Mladosti? Tko je uopće mladi Janko Janković? Što je slavio u Bratislavi? Rođendan? Premiju na lutriji? Zašto u Bratislavi, što se tamo događalo? Što je ta Budućnost? Nogometni klub? Rukometni? Košarkaški? Gimnastičari? Kako se to slavi protiv nekoga? Itd., itsl. Nevjerojatno je da novinari koji papagajski variraju tu jezičnu nakaradu tako malo drže do sebe i svog žurnalističkog digniteta, nekritički se i neinventivno povode za kolegama iz drugih medija. Pa i kad griješe. Urednici im to dopuštaju jer su i sami jezično nepotkovani, a štednja na redakcijskoj infrastrukturi odavno je već isključila lektore i redaktore.

Doduše, HRT desetljećima raspolaže vrlo solidnom jezičnom službom i uistinu vrsnim potencijalom (npr. Tomislav Baran), ali iz radijskog etera se to i tv-ekrana javne (sic) kuće to ne razaznaje. U specijalizirane, pak, jezične formate dovode se „nacionalno osviješteni“ lingvisti (npr. Marko Alerić), koji nemaju širu recepciju u javnosti, a znatno manje na udarne novinarske snage HRT-a. Koje se ne libe – dično zureći u kamere – sintagmi „vezano za…“ (pas za plot?), „odvija/ju se…“ (zavrtnji?), zakoni, propisi, uredbe, itd. postali su okviri (za slike?), ceste cestovni pravci (a svaka je krivulja), hoteli i apartmani kapaciteti… Sportaši više ne pobjeđuju zato što su bolji, već zato jer su pokazali karakter (osobitost, biljeg, znamenje?), što je fraza koju novinari prenose kao najviši intelektualni domet mahom neškolovanih pojedinaca.

Općerazumljivu riječ razgovarati pregazio je u neonovinarskom vokabularu latinski glagol komunicirati (priopćiti, biti u vezi, općiti, spajati), koji se poput korova pirike počeo širiti lani dolaskom na premijersku dužnost kanadskog Hrvata vrlo deficitarnog znanja hrvatskog jezika Tihomira Oreškovića. Sada se masovno komunicira, jer je to cool, a ne prostoseljački – razgovarati. I to je gadna posljedica gadnog egzorcizma nad novinarskom strukom i novinarima.


////////////////////////
///////////////////

Zašto Ivica Dačić peva u radno vreme i u zvaničnim prigodama?

Pančić: Raspevani ministar, deo osoblja u privatnoj državi

//////////////////////////

Predsednici i premijerke Srbije i Republike Srpske

Dodik plaća novcem građana Srbije - Radio Slobodna Evropa


////////////////////////////////////////


Kalifornija: Treći dan borbe sa najsmrtonosnijjim požarima u istoriji države (Video)

Vatrogasci u Kaliforniji i dalje pokušavaju da suzbiju najsmrtonosnije šumske požare u istoriji te savezne države, u kojima je poginulo najmanje 17 osoba, dok je uništeno dvije hiljade kuća i

/////////////////////

Image result for Karikature Predraga Koraksića Coraxa

Karikature Predraga Koraksića Coraxa - Radio Slobodna Evropa

12.10.2017.

POUČAN TEKST U SARAJEVSKOM LISTU PRIJE 120 GODINA

''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju...

Vazda je bilo dobrih ljudi i tome su nekada novine pisale...

''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju...


''JEDAN MIMOPROLAZNIK SMILUJE SE SIROMAŠKU'': Ovako se u ''Sarajevskom listu'' prije 120 godina pisalo o ljudskosti i poštenju... - 2

Dragan Golubović iz sarajevskog Mediacentra, danas je na Facebooku, uz međunaslov koji vidite iznad, postavio tekst koji je u ''Sarajevskom listu'' objavljen u maju 1897. godine.

 

Može i danas poslužiti kao kvalitetan primjer ljudskosti i poštenja. Naprimjer:

 

''Danas u jutru valjalo se jedno psetance gonjeno brzom nabujalom Miljackom. Poslije dugog mučenja ispade siromašnom psetancetu, da se uspe na jedan kamen strme obale i tu ćućaše drhtajući od zime i straha.

 

Jedan mimoprolaznik smiluje se siromašku, pa se spusti dolje puzajući se sa kamena na kamen te izvadi pseto.

 

Interesantno je bilo gledati kako se pseto priljubilo uz svoga spasitelja, te cičeći i skakajući oko njega izražavalo mu svoju blagodarnost.

 

Pošteni čovjek odveo je psetance sobom da ga hrani i da ga ovo kad odraste od zla brani.''

 

(SB)   

 ///////////////////////////////

/////////////////////////////

DOČEK SULTANA: „Sirotinjska slava“, na kojoj se pokazalo ono što u Srbiji ne postoji - glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo

Tekst je objavljen na srbijanskom portalu ''Peščanik'', a mi ga prenosimo integralno

DOČEK SULTANA: 'Sirotinjska slava', na kojoj se pokazalo ono što u Srbiji ne postoji - glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo

Piše: Ljubodrag Stojadinović

 

Ima nečega u svečanim dočecima „sa najvišim državnim počastima“. Najnižih počasti nema, pa je u ovom slučaju superlativ samo potencirani oblik spektakla sa postrojenim trupama, raportima, usiljenim gostoljubljem i vojnom muzikom. Došao nam je u goste Redžep Taip Erdogan, čovek koji je u julu prošle godine preživeo vojni puč, jedan od omiljenih modela promene vlasti u Turskoj.

 

Posle tog traljavog pokušaja udara, Erdogan je postao sultan sekularne Turske, surovi progonitelj političkih protivnika, pisaca, novinara i književnika, ljudi koji ne misle dobro o njemu ili njemu ne misle dobro. Čak i za besposlene srpske babe i dede, koji oćoraviše gledajući turske serije, Erdogan je novi Sulejman Veličanstveni, vlasnik prošlosti u kojoj smo mi gradili naš rajetinski mentalitet, te pribavili sebi sultančića za gospodara bez granica.

 

Nije preterano loše družiti se sa moćnima, bolje je da im malo podilaziš nego da te biju. Ima nešto uzbuđenja u izboru prijatelja sa raznih strana i povodima koje nije potrebno obrazlagati. Ali, susret između Vučića i Erdogana nešto je sasvim drugačije od svega nabrojanog, pošto Erdogan nije od onih lidera većeg formata, koga valja priviti na grudi i izljubiti ko zna koliko puta po tri puta, kao pašenoga. Kao što je, recimo, Toma Nikolić usnim aparatom onoliko puta obanjao Putina.

 

Ovde se ipak radi o mešovitom učinku istorije i inercije, neizbežnim naslagama protivrečnih atavizama, kao i sukobu ili skladu modernih varijanti cezarizama na obe strane. Erdogan je to postigao na eksplicitno surov način, Vučić uči na svom najgorem primeru. Ono što je Erdogan ostvario, Vučić nije najbolje razumeo: turski predsednik apsolutno kontroliše vlast, ovaj ovdašnji želi da je poseduje. Na taj način najvitalnije sfere društva izlaže svojoj ambicoznoj nesposobnosti.

 

Erdogan svoju moć zasniva na potpunoj kontroli sposobnih podanika, kojima je predočena sultanova okrutnost. Tu nema paralele sa Vučićem: on želi da ga njegovi slepo slede u svemu što ne ume da radi.

 

U praktičnoj politici, Erdogan je besprizorni operativac, u stanju je da učini ono što mu se prohte; Vučiću se samo prohteva ono što bi želeo da učini, ali to najčešće ne ume, a za drakonske korake nema kuraži, niti je u moći da izgradi mehanizme za tako nešto.

 

Zbog toga su i neke paralele o identičnoj suštini apsolutizma „dva predsednika“ uglavnom neumesne. Radi se o sasvim različitim strukturama vlasti i o specifičnim parodijama demokratije, kako kod koga.

 

Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur, iskrenost i grandiozno prijateljstvo.

 

Ništa od toga; nategnuta bliskost među glavarima država ne može se proglasiti „prijateljstvom među narodima“, jer je reč o potpuno različitim percepcijama. Kao dosledni rušilac sekularizma, Erdogan je postao moćni protagonista balkanskog islamizma, po mnogo čemu agresivnijeg nego u Turskoj.

 

Kao premijer Turske on je, uglavnom otvoreno, podržavao militarnu retoriku ovdašnjih ekstremnih Bošnjaka i bio ikona skandala na nekim fudbalskim utakmicama u Novom Pazaru (transparent „Ovo je Turska“).

 

Juče je u epskom zanosu, uz lirsku pomoć lokalne pesnikinje poručio Sandžaklijama: „Ovo je moj zavičaj, vaša sreća je i moja sreća, vaš bol je i moj bol.“

 

Dakle, to je njegov zavičaj, a boli njega za Sandžak. No, on je bio zvezda dana i zvezda uopšte; pored njega je Vučić bio senka od statiste i konačno video šta sve čini istinska, makar na torturi izgrađena harizma vođe.

 

Natuknica o zavičaju ima smisao endemske nostalgije i poruka je za sve koji su slušali, ali i za one koji nisu. Daleko važnija poruka od one Vučićeve sa predsedničke promocije, da je u Srbiji rođeno dvadesetak rimskih careva. Uzgred, Konstantin i moja malenkost delimo isti zavičaj, rođeni smo u Nišu, on nešto ranije.

 

U novopazarskoj podeli zavičaja Vučić nije oponirao, niti bar rekao da je tu pre svega njegov zavičaj i da njega, isto tako, lično boli za građane Srbije. Mada se na novopazarskom trgu ni u jednim rukama nije mogla uočiti zastava matične države.

 

Doček je i ovde bio važniji od suštine, ako Erdoganov zavičajni ispad razumemo kao simboliku daleke etničke solidarnosti, bez konotacija koje su u svojoj osnovi vrlo neprijatne.

 

I u gostima, Erdogan se ponašao kao gospodar svestan svojih moći i velikog uticaja na populacioni produkt otomanske istorije. Ali, neki od domaćina, koji su zasluženo stekli počasnu misiju dvorskih luda, nisu odoleli a da se prema njemu ne ponašaju kao prema Sulejmanu.

 

Tako je ministar spoljnih dela, najugledniji folker režima Ivica Dačić, nalazeći u sebi bogate ostatke rajetinskih naslaga, zapevao Erdoganu neodoljivi turbo-hit „Osmana, osmanaga...“

 

Erdogan je to izvođenje prihvatio sa simpatijama. Ministar spoljnih dela koji ume da peva ne mora da radi ništa drugo.

 

Dostojni folklorni kraj svečane večere morao bi da se okonča u nostalgičnom performansu, u kome najagilniji domaćini šetaju gostima opanke.

 

No, to ipak nije učinio Dačić, sklon ispadima svake vrste, nego Vučić lično, plačevnom molbom gostu i mogućim investitorima koje je ovaj poveo. Pozvao ih je da sa svojim parama dođu upravo ovde: „Dobićete višestruko bolje uslove nego bilo gde u Evropi.“

 

Dobiće raju koja radi skoro džaba, kao u tuđem zavičaju.

 

11.10.2017.

ČEDOMIR PETROVIĆ: SRBIJA, ŽENA I MAJKA

Srbija, žena i majka


Čedomir Petrović

Autor 11.10.2017. 



Image result for novinar cedomir petrovic fotos

.......................................

Izdvajamo

  • Uvek je Srbija bila neko drugi. Kada joj ide dobro, bili smo sa njom, u porazima smo se odricali nje, ne shvatajući da smo Srbija, Mi, njeni sinovi i kćeri, i da ona ne postoji bez nas. Kakvi smo Mi, takva je i Srbija. Ako smo humani i Srbija je humana, ako ubijamo i Srbija je ubica. Ako smo nepismeni, svi bi govorili, Srbija je nepismena.
.....................

Vidim Srbiju, ženu i majku, stoji na svom imanju, ispred svoje kuće, pogurena od godina i briga koje je pritiskaju, i kao da gledam svoju Nanu u Balšićevoj ulici, kada odlazim pred kraj leta i vratiću se sledeće godine, kako stiska u ruci maramicu i briše znoj sa čela i ispod očiju. Nosi tamnu, zabrađenu maramu, kao da je nikada nije skidala. Crnina na njoj preovladava, za sve ratove i bitke kroz koje je prošla i sve svoje izgubljene sinove i kćeri, a i tuđe. Mora da donese mnogo teških odluka, koje će uticati na njen sadašnji život, a mogu biti presudne i za život, koji je pred njom

Srbija je u gramatici imenica. Vlastita imenica ženskog roda i spada u promenjive reči, što ženama u potpunosti odgovara, a Srbiji pogotovo.

Kada bih je opisivao kao osobu ženskog pola, onako kako je ja doživljavam, napisao bih sledeće…

Srbija je rođena davno. Ni ona sama ne zna kad. Ako je pitate za godine, ona će se u mislima vraćati, u neka daleka, a i skorija vremena i to nikada neće izaći na dobro, jer ta nostalgija i melanholija, za izgubljenim delovima  imanja, uvek su se završavala ratovima, onim koji joj donose samo razaranja i mrtve, tuđe i svoje.

Sa godinama u kojima je i onim što je preturila preko glave, drži se relativno dobro. Obučena skromno, sa ponekom zakrpom i flekom na haljini,  koja ne može da se očisti. Sve što je na njoj, oprano je hiljadama puta i voda je ponekad bivala čista, a ponekad mutna, od znoja i krvi, njene i drugih. Promenila bi ponekad na sebi, neki deo garderobe, ali joj je narav ostajala uvek ista.

U mirnim vremenima, nosi na sebi obično, žensko, seosko odelo. Kada ide u varoš, obuče neku svetliju bluzu i promeni cipele. U ratu, nosi vojničku uniformu.  Iz daleka kad je gledaš, deluje muškobanjasto i mnogi koji je ne poznaju ili ne tako dobro, pomisle da je muškarac. Prepuna je ožiljaka po telu i u sebi.

Imala je mnogo velikih sinova i kćeri u svom životu, koji su je proslavili u svetu, ali za njih nije nikada brinula, kao što brine o nekim sinovima, koji su je bacili u blato srama, stida i zločina i ocrnili joj ime, koje je teško očistiti i vratiti ugled koji je nekad imala. Hoće da ih sama leči, u svojoj kući, a ima toliko preče, svoje bolesne dece. Iako je žena, Srbija se preterano kurčila prema moćnima i tako gubila i bivala odbačena od suseda, koji se graniče sa njenim imanjem i onih udaljenim.

Bilo je i još uvek ima onih, koji joj nude brak, ne iz ljubavi, već zbog položaja njenog imanja. I sused sa istočne strane i oni drugi sa zapadne. Ona pokušava da ostane sama, ali zna da to ne može doveka i da se mora odlučiti. Dolaze zime i poplave. Kuća sklona padu. Oronula, sa krovom koji prokišnjava. Pravda kao temelj kuće, uništena je i moraju se kopati i zidati novi temelji. Ono što ima na imanju i proda drugima, strašno je malo u odnosu na ono što mora da kupuje od drugih.

Opterećena je verom i crkvenim obredima. Peva pesmu koju niko drugi ne peva:  da je triput ratovala i opet će ako ima sreće… Najglasnije je pevaju oni, koji bi sve te borbe vodili  iz  dalekih imanja, u koja su im nekad davno, dedovi i očevi otišli, a ovi se tamo  rodili i zaboravili svoj jezik. Pevaće nam iz Čikaga, Beča, Pariza i dalekog Rija: Kosovo je SrbijaGinite za njega, mi smo ovde, sa vama!

Pismenost, obrazovanje i lepo vaspitanje, Srbiji nisu jača strana. Pri potpisivanju, još uvek se mogu naći i palac i krst. Govor stranog jezika, dovodi do kasnijih bolova u rukama.

Srbija ume da bude dobra domaćica, putnicima namernicima. Daće im hranu, piće, krevet. Poželeti srećan put i upotrebiti jednu od svojih mnogobrojnih izreka:  I najmilijeg gosta, tri dana dosta.

Mnoga su je deca napustila. Ona ranija, trbuhom za kruhom, a ova danas, da prodaju pamet, kad već nema ovde pameti, da je kupi i zadrži.

Srbija ima neku čudnu decu, koja ne vole da rade. Više vole da sede u debeloj hladovini, da ‘lade i ćešaju jajca, puše, pijuckaju pivo i bistre politiku. Svi su ministri i predsednici. Ćute, gledaju u daljinu i razmišljaju. Vole oklapinu. Kod nas u Srbiji, još mogu da se nađu na poljima dodole, koje pevajući prizivaju kišu. Neće njena deca da se udruže, pa da navodnjavaju svoje njive.

Bila je Srbija pod mnogima i nad mnogima. Bila je Kneževina, nosila krunu kao Kraljevina Srbija, pa Kraljevina Jugoslavija, zatim SFRJ, Srbija i Crna Gora. Na kraju, posle dugih putovanja kroz noći i vekove, biva ostavljena od svih i postaje Republika Srbija.

Ubijala je i bila ubijana.  Rušila i bila rušena. Osvajala i bila osvajana. Bila je slaba na jeziku i jaka na maču. Nikog nije volela kao samu sebe. Njene kćeri i sinovi, vekovima su bili među sobom u zavadi. Ubijali jedni druge, kum kumu sekao glavu, brat slao brata na robiju, ubijali se partizani i četnici, svađali seljaci i građani, studenti i radnici, vlast i opozicija, republikanci i monarhisti, komunisti i anarhisti…

Srbija ne voli da čuje istinu, niti da joj pogleda u oči, a još manje da je prizna. Mogu da joj oficiri ubijaju gardiste u Topčideru, mučene radnike televizije Srbije, da žrtvuju njihovi nadređeni, da ubiju predsednika Vlade, novinare u hodnicima zgrada, stavljajući pušku na palac noge i u usta mlade novinarke Vujasinović, nepriznavanjem genocida nad Muslimanima u Srebrenici… Priznaće Srbija laži, kao zvanične istine.

Većina će halapljivo trpati te laži u sebe i živeti lažan život. Nema težeg i nedostižnijeg puta, od puta do Istine. Ona zemlja koja ima Istinu i Pravdu, dostiže ideal svog življenja. Srbija je svetlosnim godinama udaljena od toga. Put je nepregledno dugačak, ali radi onih, koji će se u budućnosti rađati u njoj, mora krenuti na njega.

Zdravlje je dobro služi. Ne čuje više tako dobro, a kad čuje, sluša one koje ne bi trebalo. Od skora nosi naočare. Postala je kratkovida, mada je nekada gledala daleko napred i prednjačila u mnogo čemu. Ima jake bolove u leđima, kada klekne ili se sagne, zato se i ne saginje često, što utiče na imanje i njegova dobra, koja postaju zapuštena i ne daju plodove, koja bi mogla da donesu.

Ima susede koji joj pomažu i onih sa kojima nikako da nađe zajednički jezik, oko međe. Deca se svađaju oko komada zemlje, dole, niže. Neki su da ga zadrže, makar sve propalo,  mada ne znaju šta bi danas s njim, a neki bi da ga prepuste i da posvete više pažnje susedima na zapadnoj strani njive.

Šta se dobija, a šta gubi? To niko ne zna, dok ne proba. Srbija je svašta probala u svom dosadašnjem životu. Bolje se snalazila u ratu, negoli u vremenima mira. Danas se ratuje sajberom, ekonomijom, gasom, naftom i pameću. Rat oružjem, donosi uništenje Srbiji.

Upadale su na srpsku njivu i razarale je, razne divlje horde i varvarska plemena, vojske prijateljske i one druge. Mnogo puta, živelo se bolje pod okupatorom, nego pod oslobodiocima. Danas je ništa manje ne razaraju, bestidno  bogati tajkuni – kriminalci, za koje pravde nema.

Srbiju su, osim naslednih dinastija koje je imala, vodili njeni sinovi i kćeri, koje je narod birao, što ne znači da su to uvek bili i najbolji. Polovina njene dece, ne želi da izabere nikog. To je pobuna protiv onih na vlasti i onih koji bi da je osvoje. Niko im nije bolji, od njih samih, a njih niko neće.

Daju joj u miraz oružje, a Srbiji je očajno potrebna pomoć u pameti, idejama, kreativnosti, u obrazovanju, prosvećenosti, u poštovanju tuđeg, u osećanjima, u ljubavi prema sebi samima i drugima, u svim vidovima kulture, higijeni, u lekovima… Moramo strahovito mnogo raditi na sebi i uz pomoć drugih. Iskreno i jako dugo. Narod je napušten i zapušten.

Drugi vide Srbiju, lepšu i bolju, od nas. Mi uvek tražimo i nalazimo samo njene loše osobine. Kada se vraćamo kući iz daljine, nismo više tako srećni, kao nekad. Možda smo joj premalo davali, da bi nam uzvratila boljim. Možda smo je mnogo koristili nepotrebno i izrabili je. Gurali je ispred sebe, a mi se skrivali iza njenih skuta. Uvek je Srbija bila neko drugi. Kada joj ide dobro, bili smo sa njom, u porazima smo se odricali nje, ne shvatajući da smo Srbija, Mi, njeni sinovi i kćeri, i da ona ne postoji bez nas. Kakvi smo Mi, takva je i Srbija. Ako smo humani i Srbija je humana, ako ubijamo i Srbija je ubica. Ako smo nepismeni, svi bi govorili, Srbija je nepismena.

Vidim Srbiju, ženu i majku, stoji na svom imanju, ispred svoje kuće, pogurena od godina i briga koje je pritiskaju, i kao da gledam svoju Nanu u Balšićevoj ulici, kada odlazim pred kraj leta i vratiću se sledeće godine, kako stiska u ruci maramicu i briše znoj sa čela i ispod očiju. Nosi tamnu, zabrađenu maramu, kao da je nikada nije skidala. Crnina na njoj preovladava, za sve ratove i bitke kroz koje je prošla i sve svoje izgubljene sinove i kćeri, a i tuđe. Mora da donese mnogo teških odluka, koje će uticati na njen sadašnji život, a mogu biti presudne i za život, koji je pred njom.











11.10.2017.

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: "JEDAN KRAK AUTOPUTA IDE ZA SANDžAK, A DRUGI PREKO TUZLE ZA SARAJEVO"

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: "Jedan krak autoputa ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo"

“Razmatrali smo da jedan krak puta ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo, a to bi ovom regionu donijelo dodatni razvoj i dinamiku. Gledat ćemo da Ministarstvo transporta uradi studiju izvodljivosti kako bi o ovoj temi razgovarali sa izvođačima, te o troškovima. Postoji zabrinutost da bi ovaj dio bio zapostavljen ako počne izgradnja preko Tuzle", kazao je Erdogan.

ERDOGAN OBJASNIO DA POSTOJI ZABRINUTOST: 'Jedan krak autoputa ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo'

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan poručio je u srijedu u Novom Pazaru da Novi Pazar treba biti snažan i jak jer, kako je rekao, u razdvajanju i podjelama je slabost, javlja Anadolu Agency (AA).

 

 

“Moja jedina želja je da Novi Pazar bude jedinstven, snažan i jak, te da se drži bratski. Svi budite Novi Pazar, jer je u razdvajanju slabost, a u zajedništvu snaga”, rekao je Erdogan tokom posjete Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV) gdje ga je dočekao predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Sulejman Ugljanin.

 

Turski predsjednik je tom prilikom istakao kako građane Sandžaka i Bošnjake u Srbiji ne vidi samo kao bliske rođake, dodajući da bonjačka manjina svoja prava može tražiti u okviru zakona i Ustava Srbije.

Naglasio je i kako bi bilo veoma korisno da prilikom traženja svojih prava koriste konstruktivan i integrirajući jezik.

 

“Naša najveća želja je da budete snažni u političkom i ekonomskom pogledu kako bi učestvovali u društvenom životu zemlje u kojoj se nalazite”, rekao je Erdogan, skrećući pažnju na visoku stopu nezaposlenosti u Sandžaku, posebno među mladima.

 

Dodao je da turske vlasti čine značajne napore kako bi se povećale turske investicije i u Sandžaku, o čemu je, kako je kazao, razgovarano i tokom same posjete Beogradu.

 

Izrazio je zadovoljstvo što turski biznismeni žele još više ulagati u Srbiji.

 

“Jučer smo napravili korak prema uvozu pet hiljada tona mesa iz Srbije. Naglasio sam da jedan dio toga dolazi iz Novog Pazara. Danas smo razgovarali o tome da bi ovdje mogla biti otvorena i tvornica namještaja”, rekao je Erdogan te se dotakao i autoputa Beograd-Sarajevo.

 

“Razmatrali smo da jedan krak puta ide za Sandžak, a drugi preko Tuzle za Sarajevo, a to bi ovom regionu donijelo dodatni razvoj i dinamiku. Gledat ćemo da Ministarstvo transporta uradi studiju izvodljivosti kako bi o ovoj temi razgovarali sa izvođačima, te o troškovima. Postoji zabrinutost da bi ovaj dio bio zapostavljen ako počne izgradnja preko Tuzle. Mi nemamo takvo mišljenje. Baš suprotno, vjerujemo da se oba kraka mogu zajedno raditi”, istakao je predsjednik Turske te napomenuo da je najvažnije da se sve radi koordinirano.

Istakao je da će relevantna ministarstva Turske i Srbije zajedno raditi u vezi sa ovim projektom.

//////////////////
//////////////////////

Novi Pazar dočekuje Erdogana

'Novi Pazar je moj zavičaj' - Radio Slobodna Evropa

11.10.2017.

CRKVENO UTOČIŠTE ZA OPTUŽENU U 'DRŽAVNOM UDARU'

Crkveno utočište za optuženu u 'državnom udaru'




Amfilohije Radović sa pripadnicima Demokratskog fronta u Podgorici, 2. jula 2017.

Amfilohije Radović sa pripadnicima Demokratskog fronta u Podgorici, 2. jula 2017.

Viši sud u Podgorici je ukinuo pritvor Branki Milić pripadnici četničkog pokreta optuženoj u slučaju „državni udar“. Do ukidanja pritvora optuženoj Milić dolazi nakon što je trinaest dana štrajkovala glađu u pritvoru i nakon datih garancija mitropolita SPC u Crnoj Gori Amfilohija Radovića, što je do sada bila nepoznata praksa.

Uz mjere nadzora i zabranu napuštanja boravišta, optužena za pokušaj nasilnog rušenja crnogorske vlasti na dan parlamentarnih izbora u oktobru prošle godine, Branka Milić će do okončanja sudskog procesa boraviti u manastiru Mitropolije SPC „Duga“ kod Podgorice. Naime, Mitropolija i lično mitropolit Amfilohije Radović su dali garancije sudu da će optužena Milić boraviti u navedenom manastiru, potvrdio je njen advokat Jugoslav Krpović.

„Mitropolija je dala garanciju da Branka Milić može da boravi u manastiru gdje bi joj bio obezbjeđen smještaj, ishrana, zdravstvena zaštita i prevoz od manastira do suda“, rekao je Krpović.

Jelena Milić, ćerka Branke Milić, na konferenciji za medije 9. oktobra 2017.
Jelena Milić, ćerka Branke Milić, na konferenciji za medije 9. oktobra 2017.

Na naše pitanje čime Mitropolija garantuje da Branka Milić neće pokušati da napusti Crnu Goru i izbjegne nastavak suđenja, advokat Krpović je rekao:

„Mitropolija garantuje svojim autoritetom i sam mitropolit je čovjek kome se najviše vjeruje u Crnoj Gori. A druga stvar je da Branka Milić ne želi da bježi. Ona želi da aktivno učestvuje u sudskom postupku“.

Podsjetimo, optužena za pokušaj nasilnog rušenja vlasti u Crnoj Gori, Branka Milić je negirajući navode optužnice veoma oštro kvalifikovala sudski proces i motive za njeno hapšenje. Ne sporeći da je pripadnica četničkog pokreta u Srbiji, Milić je tvrdila da su motivi za čitavo suđenje političke prirode.

„Optužnica bez ikakve sumnje ukazuje da se ovde radi o jednom montiranom političkom procesu za potrebe i interes ulaska Crne Gore u NATO“, rekla je Milić tokom prvog davanja iskaza.

Optužena Branka Milić se prije trinaest dana odlučila da štrajkuje glađu protestujući zbog uslova i tretmana u pritvoru. Uslijedio je zahtjev branioca za puštanje optužene Milić iz pritvora, što je obrazloženo zdravstvenim i humanitarnim razlozima. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić se nije protivio promjeni statusa Milić, ali uz davanje određenih garancija.

„Na osnovu svega, mislim da su se stekli uslovi da se ta mjera pritvora može zamjeniti mjerom nadzora, uz obećanje okrivljene da neće napuštati mjesto boravišta“, saopštio je Specijalni tužilac Katnić na nedavnom glavnom pretresu.

Ovo je prvi put da je javnost upoznata, da je srpska mitropolija u Crnoj Gori ponudila usluge smještaja optužene osobe i dala garancije da će ta osoba boraviti u manastiru tokom sudskog postupka. Da li se ponuda Mitropolije srpske crkve u Crnoj Gori može smatrati kao hrišćanska pomoć osobi u teškom zdravstvenom stanju, ili se radi o ulasku crkve u sudski proces, pitali smo Zorana Vujičića koordinatora pravnog programa u Građanskoj alijansi.

„Ovo je neuobičajena situacija da se crkva uključuje u sudski postupak i da daje garancije kada je pritvor u pitanju. Ovo nije nešto što je u suprotnosti sa zakonom. A ukoliko je to vezano za štrajk glađu optužene Milić, hrišćanski apel crkve nije iznenađujući. Međutim mi smo imali brojne druge primjere u koje se crkva nije uključivala iako su bile slične situacije. Crkva u Crnoj Gori se aktivno bavi politikom iako je po zakonu odvojena od države. I ne bi bilo dobro da se aktivno uključuje u sudske procese s obzirom na njen uticaj na crnogorsko društvo. Jer to bi se moglo shvatiti i tumačiti kao neka vrsta pritiska sudsku vlast“, ocjenjuje Zoran Vujučić iz Građanske alijanse.














11.10.2017.

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: "KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ PRIČA BESMISLICE O BOSNI I HECEGOVINI"

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: "Kolinda priča besmislice o Bosni i Hercegovini"

Švicarski list ironično konstatira da nema kraja “hrvatskim napetostima sa susjedima”, ali i da je živahna situacija u unutarnjopolitičkim odnosima.

VODEĆI ŠVICARSKI LIST: 'Kolinda priča besmislice o Bosni i Hercegovini' - 2

Vodeći švicarski list “Neue Zürcher Zeitung” (NZZ) objavio je vrlo oštru analizu položaja Hrvatske u Evropskoj uniji, kao i stanja hrvatskog društva, a izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o BiH ocijenili su “besmislenima”. Premijer Andrej Plenković je pak prikazan kao neodlučni proevropski političar koji se više boji svoje stranke nego opozicije. Tekst Andreasa Ernsta objavljen je pod znakovitim naslovom “Hrvatska njeguje svoja neprijateljstva sa susjedima”, prenosi Index.hr.

 

 

“Najnovija članica EU-a nakon četiri godine od pristupanja propustila je ispuniti očekivanja”, konstatira Neue Zürcher Zeitung i dodaje da je Hrvatska trebala “preuzeti vodeću ulogu u regiji, a ona se svađa sa susjedima i unutar same sebe”.

 

NZZ ističe da je Hrvatska razočaranje i u ekonomskom smislu i da je prosječni prihod po stanovniku 40 posto evropskog prosjeka.

 

Kolinda neopterećeno pogoršava odnose s BiH

 

“Prema susjedima ova zemlja ponekad se ponaša posve neuračunljivo”, smatra švicarski list i navodi sukobe koje Hrvatska ima sa Slovenijom, Srbijom, BiH i Mađarskom. Naročito se apostrofiraju izjave predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o deset hiljada terorista u BiH kao “besmislice” i to što potpaljuje sukob sa susjednom državom bez razloga. Kolindu se optužuje da ne uzima u obzir posebnu odgovornost Hrvatske kao supotpisnice Daytonskog sporazuma za BiH te da je hrvatska predsjednica “neopterećeno odlučila ići u suprotnom pravcu”.

 

Sa Slovenijom je problem arbitražna odluka o granici, za koju NZZ piše da je “ponajviše stvar nacionalnog prestiža” za Hrvatsku, s obzirom na to koliko ima morske obale. Kaže se i da je Slovenija odlučila blokirati primanje Hrvatske u OECD i da razmišlja o tužbi pred Sudom EU-a, dok Hrvatska uopće ne priznaje arbitražu “i traži nove pregovore”.

 

U Hrvatskoj su ojačale revizionističke snage

 

Švicarski list ironično konstatira da nema kraja “hrvatskim napetostima sa susjedima”, ali i da je živahna situacija u unutarnjopolitičkim odnosima. “Premijer Plenković ima knap većinu u parlamentu. Ovisi o nepouzdanoj podršci krajnje desnice u svojoj stranci, kao i od manjinskih predstavnika. Nedostaje mu unutarnja sigurnost da bi mogao vladu voditi postojanim smjerom”, piše NZZ i dodaje da je Plenkoviću “trebalo deset izgubljenih mjeseci” da makne ploču s ustaškim pozdravom ZDS iz Jasenovca.

 

“I unutar društva i unutar vlade u Hrvatskoj se vodi kulturni rat. Kao i u nekim drugim evropskim državama, i u Hrvatskoj su narasle revizionističke snage koje smatraju da s istorijom Drugog svjetskog rata ne trebamo imati tako ‘zgrčen’ odnos”, piše NZZ i navodi konkretan primjer umanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu, kao i pokušaje da se zločini u logoru pripišu komunistima. “Vlada je ploču s ustaškim pozdravom prenijela deset kilometara od bivšeg koncentracijskog logora.”

 

Crne prognoze

 

No dok je Plenkoviću trebalo deset mjeseci da to odluči, “u javnosti se vodila strašna debata o tome je li fašistički pozdrav zapravo ‘”stari hrvatski’, kako je ustvrdila i predsjednica”. NZZ zaključuje da Hrvatsku blokira “nerazriješen odnos prema prošlosti” i da se zbog toga vlada boji desnih snaga jer u “zemlji se vodi kulturni rat”.

 

Švicarski list na samom kraju svoje analize piše da ne očekuje kako će se Hrvatska ubrzo oporaviti ni ekonomski ni društveno.
















11.10.2017.

NESHVAĆENI BUNTOVNIK: KO JE BIO ČEDO KNEŽEVIĆ, KOJI JE MRZIO NEPRAVDU

NESHVAĆENI BUNTOVNIK Ko je bio Čedo Knežević: "Klikeraš" koji je mrzeo NEPRAVDU

Kada se pomene 9. mart većina građana Srbije automatski pomisli na demonstracije u Beogradu 1991. S druge strane, ovaj datum, vezan za ovu godinu, ne znači mnogo za građane Srpske.

Foto: Dejan Božić / RAS Srbija

Tog dana je, naime, jedan železničar, boreći se za svoja i prava radnih kolega, prvi put stupio u štrajk glađu. Od tada do danas, kada je stigla vest o njegovoj smrti, proteklo je 7 burnih meseci.

Čedomir – Čedo Knežević (50), mašinski tehničar iz sela Rakelići kod Prijedora, bio je izbeglica, ratnik, mirotvorac, NVO aktivista, pa čak i saradnik OEBS i USAID, pčelar i zaštitnik napuštenih životinja. Ipak, javnosti u Srpskoj ostaće upamćen kao najpoznatiji železničar i štrajkač koji je ove godine poveo kolege da se bore za svoja prava.

Borbu obespravljenih Čedo je započeo 9. marta, kada je u znak protesta stupio u štrajk glađu zbog kašnjenja zarada železničarima u Srpskoj.

Imao petlju i pred Dodikom

Da je imao petlju tvrdili su njegovi sugrađani, a to je i dokazao kada je predsednika RS Milorada Dodika pozvao da sredi stanje, i to nakon što je pred zgradom Vlade RS uzvikivao „lopovi, lopovi“ sa uzdignutim srednjim prstom.

Foto: Siniša Pašalić / RAS Srbija

Ikona martovskog štrajka, koji je tada predsednika RS Milorada Dodika doveo na železničku stanicu i s njim nazdravio rakijom u bifeu, ipak nije verovao svakoj njegovoj reči.

To je potvrdio u septembru kada je tokom poslednjeg štrajka rekao da će mu, ukoliko se pred njim pojavi Dodik, “objasniti da nije lepo lagati”.

- Ako dođe, malo ću ga školovati: održaću mu nekoliko časova opšteg i političkog bontona i objasniti mu da nije lepo da laže – poručio Čedo prvom čoveku Srpske.

Ne odustajući od štrajka glađu pio je čak sopstveni urin, da bi „sačuvao želudac i creva”.

Izuzetan majstor

Kako su ranije rekle njegove kolege Čedo je bio izuzetan majstor, koji je vrednim radom napravio uštedu preduzeću.

- Sam pravi alate sa kojima popravlja delove za vozove. Dosad je samo popravkom kvačila uštedeo bar 10.000 KM na remontu – rekao je pre Branko Stojnić.

U štrajku i kada drugi nisu

Nakon martovke agonije i obećanja vlasti, nakon koji su štrajkači odblokirali glavnu železničku stanicu u Banjaluci, neformalni vođa ove pobune sa štrajkom je ponovo počeo u aprilu, ali ovaj put sam.

Foto: privatna arhiva / Privatna arhiva

- Največi hriščanki praznik dočekujemo bez marke u džepu, kao najveća sirotinja, a pri tome nas šefovi teraju da radimo kao konji, na nama trenirajući strogoću. I Božić i Novu Godinu i Dan Republike smo dočekali praznih džepova; dosta je poniženja – poručio je tada Čedo.

Vest o smrti iznenadila kolege

Železničari su već primili tužnu vest o preranoj smrti njihovog kolege. U šoku su. Dobar je bio, kažu, kao radni kolega, ali i kao čovek. Dugo će pamtiti njega, ali i ono što je radio.

- Železničari iz Prijedora, ali i iz Banjaluke Čedi su pružali stoodstotnu podršku. Njegovi zahtevi, odluke, sve ono što je radi kako bi ostvario svoja, ali i pomogao svojim radnim kolegama u ostvarenju njihovih radnih prava, u potpunosti su opravdani – rekli su železničari za “EuroBlic”.

Za Čedu tvrde da je bio inteligentan čovek, dobar radnik koji je osmislio razne inovacije i unapređenja u svome radu.











11.10.2017.

NIJE KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ JOSIP BROZ TITO PA DA IMA NEKU STRATEGIJU, NEGO JE LUTKA SA KONCIMA KOJOJ UPRAVLJAJU DRUGI

Nije Kolinda GK Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa


 Denis Romac

Autor 10.10.2017. 


Nije Kolinda GK Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa

U Evropi se samo jedna zemlja vlastitim snagama oslobodila fašizma. Danas te zemlje više nema, a nema više ni sjećanja na njezin antifašizam – mislim naravno na NOB – odnosno bolje rečeno, u današnjoj Evropi nema više mjesta za iskustvo tog antifašizma pa tako ni za sjećanje na njega. Zašto bi se Evropa sjećala jugoslavenskih partizana kad je oni nužno podsjećaju na vlastiti kolaboracionizam? A upravo taj kolaboracionistički mainstream sve više određuje čega će se Evropa sjećati a čega ne. Pogotovo nakon Brexita.

Boris Buden, filozof, publicist i prevoditelj, jedan je od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora. Već godinama živi u Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. S nekadašnjim urednikom i kolumnistom Arkzina te autorom kultnih zbirki eseja »Barikade« i »Kaptolski kolodvor«, u kojima je pronicljivo i kritički secirao tegobnu tranziciju hrvatskog i postjugoslavenskog prostora, razgovarali smo o nedavnim njemačkim parlamentarnim izborima, usponu ekstremne desnice u Njemačkoj i Europi, kao i o, naravno, prilikama u Hrvatskoj.

Kako tumačite uspjeh AfD-a na izborima za Bundestag?

– Riječ je o simptomu jedne puno dublje i dugotrajnije krize čiji se efekti u Njemačkoj tek sada osjećaju. I to u trenutku u kojem Nijemcima ekonomski ide bolje no prije. No to sada više ne pomaže. Jedno je bogata, uspješna i prosperitetna Njemačka u bogatoj, uspješnoj i prosperitetnoj Evropi. Nešto sasvim drugo je takva Njemačka okružena kaosom, regresivnim političkim i kulturnim procesima kod istočnih članica EU, posebice u Poljskoj i Mađarskoj; Njemačka nakon grčke krize u kojoj je uništen san o evropskoj solidarnosti, Njemačka nakon Brexita, nakon teze o Evropi dviju brzina…

Još donedavno su ljudi suočeni s problemima, bilo ekonomskim, bilo onima u zemlji, odnosno u svijetu, automatski doživljavali Evropu kao rješenje – u Hrvatskoj to još uvijek vrijedi. Danas međutim ta Evropa je postala problem po sebi. Upozoravati na mogućnost njezina raspada danas je stvar političkog realizma. U tom kontekstu na primjer takozvana migrantska kriza nije po sebi potresla Njemačku odnosno Evropu. Ono što je potreslo ljude je činjenica da se upravo kada je riječ o migrantima i izbjeglicama ta Evropa već raspala. Ona ne postoji u mjeri u kojoj nije u stanju artikulirati zajednički odgovor na tu krizu. Ljudi su toga svjesni. Oni više ne vjeruju ni Evropi ni svojim političarima. Čitava jedna dimenzija povjerenja, sigurnosti i nade nestala je iz njihove svijesti. AfD je izraz i ujedno negativni katalizator te nove beznadnosti i nepovjerenja.

Hvatanje priključka

Kako to da je AfD uspio ući u Bundestag, a NPD-u, njemačke neonacističke stranke koja postoji od šezdesetih godina prošlog stoljeća, to nikad nije pošlo za rukom?

– Zato što su se iz temelja promijenili historijski uvjeti u kojima se reproducira takozvana demokratska politika. Teoretičari su odavno počeli upozoravati da je historijska legitimacija političkog sistema parlamentarne demokracije iscrpljena. Već u prvoj rečenici svoje knjige o dekadenciji zapadne demokracije Peter Mair ne ostavlja nikakve dvojbe: »Razdoblje partijske demokracije je prošlo.« Ne samo da su tradicionalne partije počele kako ideološki tako i realpolitički sve više sličiti jedna drugoj odnosno zastupati manje više iste političke opcije. Jaz između tih političkih elita koje se sve više homogeniziraju s jedne strane i njihovih elektorata, odnosno masa koje ih na izborima legitimiraju s druge, sve je dublji. Građani se sve više povlače iz arene konvencionalne politike. Sve više se otuđuju od politike i političara koje su sami izabrali. To je taj prazni prostor koji je nov i u koji sada ulaze takozvani populistički pokreti kao AfD. Ali slično se zbiva i u Hrvatskoj. Kao što je do sada u Njemačkoj na vlasti bila koalicija centrističke, kršćanske i tradicionalno lijeve socijalne demokracije, koalicija u kojoj su postepeno izblijedile razlike među njima, tako i kod nas, u svim strateškim pitanjima, pa čak i onim ideološkim, recimo u smislu jednog amalgama nacionalizma i neoliberalizma, nema bitne razlike između HDZ-a i SDP-a. Što više jedni skreću udesno to ih upornije drugi slijede u tom istom smjeru. U stvari, obje te stranke sve se više udaljuju od ljudi. To što se naziva populizmom, izraz je paničnog pokušaja da se uhvati priključak, da se potrošena i ispražnjena politička rutina ispuni nekim realnim ljudskim sadržajem. To je ono novo, ono što razlikuje AfD od NPD-a. NPD nije nikada imao masu iza sebe, ljude koje su političke elite zanemarile i zaboravile i koje se sada okreću AfD-u.

Možemo li govoriti o AfD-u kao o neonacističkoj stranci?

– Bez obzira na to kako odgovorili na to pitanje, važno je razumjeti što je to »neo« u nacizmu odnosno fašizmu. To svakako nije citiranje nacističkih parola iz prošlosti odnosno nostalgija za herojskim djelima Wehrmachta. To čak nije ni rasističko iživljavanje rasizma prema migrantima i izbjeglicama. Pa taj je rasizam odavno ugrađen u sistem odnosno u političke mehanizme opsluživanja kapitala, njegovih potreba za jeftinom radnom snagom odnosno maksimiranjem profita u uvjetima globalnog tržišta. Državne institucije funkcioniraju kao rasistički filteri čija se propusnost odnosno nepropusnost regulira prema stalno promjenjivim uvjetima poslovanja. Njemačka je u tome uspješnija od svih ostalih zemalja Evropske Unije. I za sada još uvijek izgleda kao da je u stanju racionalno, dakle planski regulirati migrantsku navalu.

Ono međutim što ne može kontrolirati je politička upotreba odnosno zloupotreba migrantskog pitanja. Jednom kad politička mobilizacija koja je pokrenuta na tom pitanju razvije vlastitu dinamiku, kad se reartikulira u kontekstu trauma iz prošlosti odnosno neizvjesne budućnosti, kad prestane biti izraz krize i postane njen agregat, onda je stvar otvorena, onda se ne može više ništa sa sigurnošću predvidjeti. To naravno nema puno veze s brojem migranata u Njemačkoj.

Ovdje u Berlinu AfD je dobila najjaču podršku u onim dijelovima grada u kojima ima najmanje stranaca. Ali to je slično Hrvatskoj. Što je Srba i komunista manje i što su nemoćniji i beznačajniji, to je mržnja prema njima veća, ili preciznije rečeno, to je politička mobilizacija te mržnje intenzivnija. Onda kada nisi u stanju više ništa učiniti za Hrvate, još uvijek ih možeš spasiti od jugosrbočetničkokomunističke ugroze.

U Njemačkoj, dakako, stvari nisu otišle tako daleko. Ali je uspostavljena takva nesigurnost i neizvjesnost u kojoj je mnogo toga moguće što je do jučer bilo još nezamislivo. Sjetite se samo Cameroona koji je u Velikoj Britaniji bio siguran da drži stvar pod kontrolom, pa mu se dogodio Brexit. Kao što se Theresi May dogodio Corbyn. Odnosno kao što se nama svojedobno dogodio Tuđman, pa još uvijek mislimo da je sve što nam se otada dogodilo čista nužnost, predodređena od stoljeća sedmog. Vremena izvjesnosti u današnjoj Evropi su definitivno prošla. Svašta je sad moguće pa i to da u Bundestag zasjedne neonacistička stranka.

Fašizam i kriza

Kako to da se uspon fašizma dogodio i u izrazito bogatim i uspješnim društvima kao što je njemačko?

– Ne znam je li se u Njemačkoj dogodio uspon fašizma, ali znam da je uspon fašizma moguć samo u sklopu krize kapitalizma. Još uvijek vrijedi ono što je Horkheimer rekao o tomu, naime da onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu treba šutjeti o fašizmu. A kriza kapitalizma se mjeri produbljivanjem klasnih razlika, odnosno raspadanjem formi društvenog života koje su počivale na kakvom takvom konsenzusu. To se danas događa u uvjetima globalnog kapitalizma. Dakle nije dovoljno reći da Njemačka nije u krizi. Naprotiv, treba stanje u Njemačkoj sagledati u kontekstu onoga što se dogodilo u Grčkoj ili onoga što se događa kod nas. Već sama činjenica da Njemačkoj ide dobro u Evropi koja se raspada dokaz je krize o kojoj govorim. U krizi kapitalizma nije riječ o tome da je svima gore nego prije, nego da je jednima puno gore dok je drugima puno bolje. Da skratim, prijetnju onoga što se historijski zvalo fašizam odnosno nacizam danas treba sagledati u kontekstu krize neoliberalnog kapitalizma, ne samo u Evropi nego globalno.

Treba li Europa strahovati od uspona ekstremne desnice u Njemačkoj? Njemačka je, naime, od Drugog svjetskog rata funkcionirala kao svojevrsni europski korektiv.

– U mjeri u kojoj i sama doživljava uspon ekstremne desnice, naravno da ne mora. Svatko međutim mora imati na umu da ono što se jučer smatralo ekstremnim danas može postati mainstream. U tom smislu se može reći da će, paradoksalno, sa sve većim usponom ekstremne desnice u Evropi nje biti sve manje, odnosno sve će se manje doživljavati kao takva. Problem s ekstremnom desnicom upravo i je u tome da zbog nje previđamo ekstremno desne, rasističke, eksploatatorske, podjarmljivačke i diskriminatorske politike koje su se u Evropi do te mjere ispreplele s demokratski legitimiranim institucionalnim strukturama da ih kao takve uopće ne prepoznajemo. Nije li politika Evropske Unije prema Grčkoj, politika koju je velikim dijelom kreirao i personalizirao Wolfgang Schäuble, upravo najbolji primjer jednog potpuno institucionaliziranog i demokratski legitimiranog desnog ekstremizma i pripadnog mu rasizma?

AfD najavljuje potpunu korekciju njemačkog odnosa prema prošlosti i preispitivanje njemačke kulture sjećanja i odgovornosti, koja je snažno obilježila poslijeratnu Njemačku. Što će to značiti za Njemačku? Možete li zamisliti Njemačku bez »kulta krivnje«?

– Da Njemačka pati od takozvanog kulta krivnje, teza je desničara i neonacista, teza koju logično slijedi zahtjev da se tog kulta treba napokon osloboditi, jer je riječ o iracionalnom »kultu«, a ne o kritički reflektiranom historijskom iskustvu. A što se tiče njemačke kulture sjećanja, od koje se očekuje da na sigurnoj distanci zadrži sve pokušaje povratka u mračnu prošlost, može se reći da su očekivanja pretjerana, odnosno u blažem smislu, naivna.

Pa Njemačka jest rodno mjesto historijskog revizionizma, a upravo je Ernst Nolte polovicom osamdesetih izašao s tezom da Njemačka već jednom mora povući crtu ispod svoje prošlosti odnosno da se mora osloboditi tereta krivnje. On je taj koji je nacizam uključujući i holokaust objasnio kao pretjeranu reakciju na boljševičku revoluciju, kao legitimnu obranu od azijatskog terora boljševika. Originalni zločin je Gulag, a Auschwitz je pretjerana odnosno nespretna reakcija na taj prazločin. Uostalom Nolte je i otvoreno negirao zločine počinjene u Auschwitzu. Usprkos tomu priznat je kao zaslužni intelektualac u Njemačkoj, primio važne nagrade za svoje djelo, da bi kasnije bio priznat i u Evropi i Americi.

Kako objašnjavate neutaživu katalonsku želju za vlastitom državom? Je li Španjolska brutalnom reakcijom na katalonski referendum izgubila Kataloniju?

– Ne znam je li Španjolska izgubila Kataloniju ili nije, ali znam da je definitivno izgubljen privid dosadašnje normalnosti, odnosno privid da je sistem, takav kakav jest, u stanju izaći na kraj sa svakim izazovom. Kao i za Njemačku i za Španjolsku vrijedi – dolazi vrijeme neizvjesnosti u kojem je sve moguće pa i regresivni raspleti za koje se do sada mislilo da su rezervirani samo za balkanske divljake. Za sada, Katalonija je samo još jedan simptom duboke krize evropskog projekta.

Da je Evropa na vrijeme otišla dalje, da se reformirala u smislu širenja demokratskog odlučivanja na svim razinama, da je odlučnije odgovorila na pitanje što da se radi s nacionalnom suverenošću u uvjetima ne samo evropske integracije nego i globalnog kapitalizma, da se svojim građanima u trenutku krize pravovremeno ponudila kao izlaz u pravcu sve veće demokratske integracije, umjesto da razmišlja o tome kako da produbi podjele među njima uvodeći rasistički koncept Evrope dviju brzina, onda do katalonske krize vjerojatno ne bi došlo. Sad je kasno. Za Kataloniju, za Španjolsku, a možda i za Evropu.

Nije li poraz njemačkih socijaldemokrata paradigmatski? Socijaldemokracija doživljava poraze diljem Europe i ne uspijeva pronaći odgovore na akutne probleme našeg vremena. Vjerujete li u mogućnost obnove socijaldemokratske ideje?

– Strateški ne vjerujem u mogućnost obnove socijaldemokracije kakva je bila do sada. S druge strane, riječ »socijalizam« je bila najtraženija riječ na internetu u Americi, Jeremy Corbyn u Britaniji podigao je laburiste iz mrtvih, i to upravo zato što se prestao naguravati u centar.

Ali možda je najznačajnije to što se događa na takozvanom desnom centru – to je ono mjesto na koje bi u nas htio HDZ. U svom Manifestu ove godine Torijevci su javno razglasili da više ne vjeruju u neobuzdano slobodno tržište, odnosno da je regulacija nužna kako bi se ispravno moglo upravljati ekonomijom. To je otvoreno priznanje bankrota neoliberalne ideologije i odmak od politike koju su slijedili svi, i desni i lijevi, i Laburisti i Torijevci, od Margaret Thatcher nadalje, dakle i John Major, Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron. To je ono što je novo. Jedno razdoblje, razdoblje vjere u neoliberalnu budućnost je za nama. Ni sami tvorci te politike više ne vjeruju u nju.

Kvislinške vlade

Rasizam i fašizam, dakle, postat će dio europske normalnosti?

– Kao što sam rekao, on to već jest. Historijski revizionizam je u Evropi već odavno normaliziran. Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2009. napokon je to i službeno priznala – u formi teze o dva totalitarizma. Otuda veliki nesporazumi kod nas kad se oni koji zastupaju vrijednosti antifašizma pozivaju na Evropu. Pa Evropa nije bila antifašistička pod Hitlerom i Mussolinijem. Naprotiv, sve su evropske nacije oformile kvislinške vlade i aktivno su sudjelovale ne samo u deportaciji Židova nego u svim vrstama terora prema njima i antifašistima, nego su poslale svoje vojnike na Istočni front. U ime Evrope, da ne bude zabune.

U Evropi se samo jedna zemlja vlastitim snagama oslobodila fašizma. Danas te zemlje više nema, a nema više ni sjećanja na njezin antifašizam – mislim naravno na NOB – odnosno bolje rečeno, u današnjoj Evropi nema više mjesta za iskustvo tog antifašizma pa tako ni za sjećanje na njega. Zašto bi se Evropa sjećala jugoslavenskih partizana kad je oni nužno podsjećaju na vlastiti kolaboracionizam? A upravo taj kolaboracionistički mainstream sve više određuje čega će se Evropa sjećati a čega ne. Pogotovo nakon Brexita.

Kako u tom kontekstu gledate na proustaške i revizionističke ekscese u Hrvatskoj?

– Isto onako kako su na ustaše gledali »normalni« evropski fašisti i nacisti – sa zgražanjem nad tom gomilom nesposobnih budala koja ne zna ništa drugo nego rezati granu na kojoj sjedi. Razletjeli su se okolo s novim pločama, imenima trgova i ulica. Ali im nije palo na pamet da prvo izgrade te zgrade, te ulice i trgove, pa da onda na njih meću svoja imena.

Jesu, komunisti su također krstili i pokrštavali, ali su zato gradili čitave nove gradove. Ovi ne stvaraju ništa novo, nego kao razularene raspikuće troše i uništavaju sve što su naslijedili. A toga nije bilo malo. Ustaštvo danas se ne sastoji ni u ušatom U, ni u za-dom-spremni, ni u Jasenovcu kao komunističkom logoru smrti, nego upravo u toj ulozi jednog motora nacionalne samodestrukcije na svim poljima, ekonomskom, političkom i kulturnom. Ustaše su se vratile devedesete ne da napokon pobijede – za to očigledno nisu sposobni – nego da ovog puta sa sobom na Bleiburg povedu čitav hrvatski narod. Kako danas izgleda, u tome bi mogli i uspjeti.

Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara

Što mislite o inicijativi Tri mora? Kako uopće gledate na pokušaje Hrvatske da se od balkanskog susjedstva prepozicionira prema istočnoeuropskim članicama EU, Mađarskoj i Poljskoj, odnosno Višegradskoj skupini?

– Pa nije Kolinda Grabar Kitarović Josip Broz Tito pa da ima neku strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa i u toj viziji jasno artikuliranu svijest o interesima svoje zemlje i o realno mogućoj ulozi koju ona može igrati u svjetskoj politici. Kolinda je očigledno lutka na tuđim koncima, pa bi to trebalo pitati one koji te konce povlače. Pritom naravno ne mislim na Mamića s kojim tako rado partija. A da u Hrvatskoj postoje još neki koji su na nečijim drugim koncima, to je isto moguće. Kad ste moneta za potkusurivanje, kaos i proturječje su vam normalno stanje svijesti. Ja bih samo dodao da svima onima koji se strašno uzbuđuju kad vide Afganistance i Sirijce na hrvatskim granicama treba postaviti jednostavno pitanje: A što radi hrvatska vojska u Afganistanu i što radi hrvatsko oružje u Siriji? U vanjskoj politici Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara, čeprka po izmetu koji po svijetu za sobom ostavljaju velike zvjerke. I ne izgleda da će se skoro zasititi tuđih govana.

 

Novi list






















11.10.2017.

ĐAVO SVOJE ČEKA

Đavo svoje čeka


Zlatko Dizdarević

Autor 10.10.2017.


Image result for zlatko dizdarevic

...............................

Izdvajamo

  • Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.
...............................

Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Reklo bi se ovdje u Sarajevu da se nešto mijenja. Sluti na neke pokrete koji se donedavno nisu mogli očekivati. U narodu i politici. Činilo se da je duhovna bijeda pobijedila. Nekada Grad nadaleko poznat po uzletima svake vrste, danas je u mnogočemu tomu čista suprotnost. Politički, socijalni, vrijednosni sunovrat, grabežno ništavilo raznih vrsta, stimulirano kukavičkom šutnjom onih koji sve ovo gledaju, a mogli su se oduprijeti. Zato je puno toga ovdje puko malograđansko pa i primitivno ništa.

I to onaj Grad koji se u mnogočemu nosio sa svijetom, u vremenima koje je moj prijatelj, stari uvaženi arhitekt, nazvao – Belle Epoque! A on dobro zna šta to znači. Tek tu i tamo kao posljednji trzaji urođenih refleksa pojave se Sarajevski film festival, organizirana buna zahvaljujući kojoj je ponovo otvoren Zemaljski muzej, stogodišnjak, bukvar BiH i poslijeratna žrtva primitivaca koji su ga se uplašili pa zabravili. Šta vrijedi, na otvorenom eno prljavih prozora i austrougarskih paviljona zaraslih u travuljinu. Iz mrtvih se spašava i podstanar Ars Aevi, grandiozni muzej-galerija savremene umjetnosti…Tako je s još pokojom kulturnom institucijom preživjelom zahvaljujući upornosti i volji pojedinaca.

U međuvremenu su umrli mnogi festivali, kina sa kinotekom, nestale su biblioteke, izbetonirane zelene površine, iz grada i u grad se ne može ni izaći ni ući bez kilometarskih kolona. Diplome nekada respektabilnih Univerziteta se po svijetu više ne priznaju, ali su studenti oslobođeni svega u vrijeme vjerskih obaveza. U gradu mjesecima nema vode po cijele dane i noći, i neće je skoro biti. Navikli se ljudi, pa i u ratu je nije bilo. Javni TV servis je pred organiziranim političkim ubojstvom, ali se pokreće TV Islamske vjerske zajednice. Život oko grada na zemlji prodatoj »našoj braći Arapima« već pulsira temeljem njihovih zahtjeva i običaja. Njima pripadajući naši lideri su ljuti što »braće« nema više, što im ne damo više prava, što im ne pokazujemo više ljubavi…

Moglo bi se ovako nabrajati do u beskonačnost. Ogromni dio onoga što je kobajagi nestalo iz nekadašnjeg Grada, zapravo se preselilo u džepove onih što su »nouveau riche« izrasli u plemenu koje hara u političkim, tzv. poslovnim i administrativno-kartelskim krugovima. Za njih nema tužilaštva, sudova ni zatvora.

Istinska drama Sarajeva je i u pristanku ovdašnjih preostalih građana da ovo prihvataju šutke, ponekad se čini i mazohistički. Zašto? Rat, mnogi otišli da se više ne vrate, došli novi namirujući se panično, hoće sve i odjednom. Najslađe je tuđe što nisu imali prije. Tako se zovu zasluge. Da bi se tako moglo, valjalo je srušiti dostignute vrijednosti i standarde. Živjela nacija, stranka, familija. Ostalo ne igra. Opasno je. Za mnoge razumne što su ostali postalo je jasno, u pitanju je gubljenje vremena.

Pojedinačni građansko-herojski izleti protiv ovoga su značajni, ali nedovoljni. Zaokret je moguć tek unutar sistema. A to nije išlo dok se pošteni u »strukturama«, ma koliko ih je, nisu suočili s poniženjem i pogaženim dignitetom, smijanjem u lice i davanjem do znanja da si za njih budala. Eto, došlo je i dotle.

Nova realnost počivala je od rata na dva uporišta. Jedno su unutrašnji lopovluci i korupcija uzajamno uvezani i branjeni nipodaštavanjem svake državotvornosti, institucionalizma, zakonitosti, sistema… Drugi oslonac, na prvi pogled paradoksalno, jeste međunarodna zajednica. Aparatčici Evropske Unije opredijelili su se za kobajagi »stabilnost« umjesto za vrijednosti u koje se i sami zaklinju. Amerika je svakako nakon Daytona napustila Balkan, osim kada im neko i nešto zatreba. Naprimjer Kosovo, pa Crna Gora radi NATO-a na jadranskim »šupljinama«, onda Makedonija. EU je svoje partnere pronalazila prevashodno u poslušnicima. Stranaca se u nas ne tiču nikakve ideološke, moralne i druge osobine »lidera« koji u crno zavijaju narode, rastaču društva i isisavaju iz njih ostatke nekadašnjih dobara. Ali, njima je priznato da su na »evropskom putu«. Sve dok se ne dirne u interes Bruxellesa. Taj interes je danas uzdrman Rusijom, Turskom, izbjeglicama i islamom, desnicom do fašizma. Meškolje se i MMF, Svjetska banka, EBRD i svi drugi sladokusci pred preostalim prirodnim slatkišima Balkana.

Promjena se, ipak, pojavila tamo gdje su se kibiceri ponajmanje nadali. U BiH je to priča o akcizama, ili novom porezu na naftu i derivate. Silom se mjesecima pokušava progurati Zakon temeljem kojeg bi gorivo poskupilo za 15 feninga po litri. Govorilo se od početka da će »dio« tog novca ići na izgradnju autoputeva i cesta po kojima je BiH gora od Kosova. Nitko pritom ne pominje gdje su milijarde sakupljane od rata do danas za istu stvar, a puteva nigdje. Jasno, nije bila mudrost saznati da su otišle u besprizornu budžetsku raskalašenost i hirove nove klase na vlasti. Dubioze iz svih tih poharanih budžeta stigle su na naplatu. A eto izbora za godinu, valja po svaku cijenu odbraniti vlast i kontinuitet carskih navika. Naravo, i podmiriti luksuznu kampanju novih lažnih predizbornih obećanja. Priča o autocestama je sjajno pokriće. Problem je što u to niko više ne vjeruje.

Krug s MMF-om i drugim budžetskim povjeriocima se polako zatvara. Bez akciza nema ni nove tranše kredita. Ako nema nove tranše MMF-a kojom bi se zakrpile zjapeće rupe u budžetima (ekonomija ne postoji, sve rasprodato i uništeno) sluti kataklizma. Uoči izbora počet će da iskaču iz raznih ormara kosturi oglodane države. Opozicija zato ne dozvoljava da Zakon o akcizama u Parlamentu prođe evo već četiri puta, uprkos svakakvim obećanjima. Političke tenzije rastu. Prijedlog da se u Zakon uguraju odredbe po kojima će novac doista ići samo na puteve, recimo Dodiku ne odgovara nikako. On je debelo u »crvenom« i ne trebaju mu putevi, već pare. U Federaciji odjednom tvrde da se »transparentnost trošenja novaca od akciza mora povećati«. Vrijeme za ovakva obećanja je, međutim, prošlo. Kao i za mnoga druga lažna obećanja.

I međunarodna zajednica je tu na krivom putu. Minulih dana čudesan je pritisak na ovdašnje parlamentarce, činovnika iz EU, ambasadora u Sarajevu i raznih emisara što su pohodili Sarajevo. I ponižavali sve objašnjavajući im šta su to autoceste. Koliko su važne i čemu služe. Za akcize se zato mora glasati. Jadno je to uvjerenje da ovdje treba objašnjenje šta su to autoputevi. Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.

Ovih dana, »našminkani« Zakon o akcizama će ponovo u proceduru. Peti put. Opozicija je shvatila priliku. U pravu su i kada kažu da bi poskupljenje energenata, uz prevaru o cestama, povuklo gore i sve cijene za sobom. Ipak, ponajviše zbunjuje slijedeće: Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Doduše, dogodine su izbori i u EU. Eno se već i Nobelove nagrade slute za one koji odlaze, a nova mjesta otvaraju za one koji će doći da »čuvaju mir« u Sarajevu. Danas je svima njima iz Evrope lijepo u Sarajevu biti – funkcioner »međunarodne zajednice«. Ko zna dokle će tako. A moglo bi da potraje kada bi umjesto mangupa, sada, podržali one što su za duži, teži, ali sigurniji put. Neće pa neće. Đavo zato svoje čeka.

Novi list

11.10.2017.

TURSKOG PREDSJEDNIKA REDžEPA TAJIPA ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA

ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA: Predsjednik Turske poručio: "Vaša bol je i naša bol!" (FOTO)

Poruke dobrodošlice, za šefove dviju država, Turske i Srbije, koji će doputovati u Novi Pazar, ispisane su i na svjetlećim reklamama duž ulica, uz nacionalna obilježja Srbije, Turske i bošnjačke nacionalne zajednice u Srbiji.

ERDOGANA U NOVOM PAZARU DOČEKALI KAO TITA: Predsjednik Turske poručio: 'Vaša bol je i naša bol!'  (FOTO) - 3

Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan i predsednik Srbije Aleksandar Vučić stigli su danas u Novi Pazar gdje ih je dočekao veliki broj građana. 

 

Kako prenose mediji, Erdogan je sa svojom suprugom i delegacijom u Novi Pazar stigao helikopterom, koji je prizemljen na gradskom stadionu.

 

Odatle se njegova supruga uputila ka Opštoj bolnici u Novom Pazaru, a nekoliko minuta kasnije krenula je i kolona u kojoj se nalazio turski predsjednik.

alt  

Veliki broj ljudi čekao je oko stadiona kako bi ga pozdravili, a zastao je i on, pa je kroz otvorene prozore na automobilu mahao prisutnima.

 

Predsjednici Srbije i Turske stigli su nešto poslije 13 sati u Novi Pazar, i odmah se sastali sa gradonačelnicima i predsjednicima opština Novi Pazar, Raška, Kraljevo, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj. Uslijedilo je i potpisivanje protokola između Grada Novog Pazara i Opštine Raška sa Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju.

 

Erdogan je poslednji put bio u Novom Pazaru u julu 2010. godine, ali tada u svojstvu premijera, kada je otvorio turski kultru centar "Ataturk".

 

Nakon sastanka sa čelnicima opština predsjednici Srbije i Turske Aleksandar Vučić i Recep Tayyip Erdogan obratili su se na glavnom gradskom trgu u Novom Pazaru.

 

"Vaša bol je i naša bol", poručio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan u zajedničkom obraćanju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

 

"Želim da se više nikada boli ne proživljavaju ovdje. Mi, bez obzira, gdje god da se desi, nismo nikada podržali nikakvu nepravdu prema bilo kojem narodu", poručio je Erdogan.

 

Turski predsjednik je podsjetio da su ljudi iz ove regije plaćali najveći ceh u svim sukobima u historiji.

 

Erdogan je kazao da će lijepe vijesti o autoputu Sarajevo-Novi Pazar saopćiti predsjednik Vučić.

"Koliko god narodi na Balkanu bili složni, toliko će biti sigurniji bolje ćete živjeti", istakao je predsjednik Turske.

 

U svom obraćanju, srpski predsjednik Vučić je poručio da ima dovoljno hrabrosti i čiste savjesti da može kazati da je radio i radit će u najboljem interesu i vas i svakog građanina Srbije.

 

"Znam da neću biti pozdravljen ni upola kao predsednik Turske, ali imam dovoljno hrabrosti i čiste savesti da mogu da vam kazem da sam radio i radim u vašem najboljem interesu i interesu svakog građanina Srbije", rekao je predsjednik Vučić.

 

"Naš je posao da radimo koliko možemo i razvijamo sve delove Srbije i da ulažemo sve više novca" rekao je Vučić i najavio projekat izgradnje puta Požega - Boljare.

 

Želja je, kaže, da se ovaj kraj spoji i sa Beogradom i Sarajevom i Podgoricom.

"Naš je posao da pravimo puteve, bolnice, vrtiće i škole i to ćemo nastaviti da radimo i ne postoji ništa važnije od toga", poručio je srpski predsjednik.

 

Prije obraćanja dvojice predsjednika potpisano je nekoliko dokumenata u zgradi Općine Novi Pazar.

 

Gradonačelnik Novog Pazara Nihad Biševac, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud Dudić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su Izjavu o namjeri saradnje između Grada Novog Pazara, Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Vakufske direkcije Republike Turske u vezi sa projektom restauracije Gazi Isa-begovog hamama u Novom Pazaru.

 

Načelnik općine Raška Igjnat Raketić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su memorandum o razumijevanju u vezi sa projektom restauracije parnog kupatila u Jošaničkoj banji u Raškoj.

 

Među građanima Novog Pazara vladala je prava euforija.

 

Centar grada i ulice kroz koje je planirano da prođe turski predsjednik, okićene su turskim zastava, bošnjačkim i zastavama Srbije.

 

Na gradskom šetalištu i na više putnih pravaca ka centru grada postavljeni su bilbordi s likom Erdogana. Takođe, za ovu priliku javni prostori i ulice su očišćene i uređene, u više ulica zasađeno je cvijeće. Ispred gradske uprave postavljena je bina i video bim.

 

Više stotina novopazarskih taksista, organizovanih u koloni, sa istaknutim turskim  zastavama i posterima Erdogana, uz zvuke sirena, provozali su se centralnim gradskim ulicama i starim dijelom grada.

 

Na zgradi gradske uprave Novog Pazara, ćiriličnim pismom i na turskom jeziku ispisano je “dobro došli”, odnosno “hošgeldiniz”. Preko puta okačen je transparent Vučić-Erdogan.

 

Poruke dobrodošlice, za šefove dviju država, Turske i Srbije, koji će doputovati u Novi Pazar, ispisane su i na svjetlećim reklamama duž ulica, uz nacionalna obilježja Srbije, Turske i bošnjačke nacionalne zajednice u Srbiji.

  

Ovako izgleda pogled sa zgrade opštine pred dolazak Erdogana u Novi Pazar.

 

FOTO: ESPRESO.RS

 

 

 Ulicama Novog Pazara vijore se turske zastave. 

 

Za doček je spreman i Aleksandar Vulin, ministar odbrane

 

Grad je sređen u potpunosti, postavljeno je cvijeće. U gradu je mirno, centar Pazara obezbjeđuju jake policijske snage. 

 

 


















11.10.2017.

TURSKI PREDSJEDNIK REDžEP TAJIP ERDOGAN U SANDžAKU: "VAŠA SREĆA JE I NAŠA SREĆA, VAŠA BOL JE I NAŠA BOL"

Erdogan u Sandžaku: “Vaša sreća je i naša sreća, vaša bol je i naša bol”

Oktobar 11. 2017.


“Vaša sreća je i naša sreća, vaša bol je i naša bol”, poručio je predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan u zajedničkom obraćanju s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

“Želim da se više nikada boli ne proživljavaju ovdje. Mi, bez obzira na to gdje se desi, nismo nikad podržali nikakvu nepravdu prema bilo kojem narodu”, poručio je Erdogan.

Turski predsjednik podsjetio je da su ljudi iz ove regije plaćali najveći ceh u svim sukobima u historiji.

Erdogan je kazao da će lijepe vijesti o autoputu Sarajevo – Novi Pazar saopćiti predsjednik Vučić.

“Što narodi na Balkanu budu složniji, to će biti sigurniji i bolje će živjeti”, istakao je predsjednik Turske.

Nakon Erdoganovog obraćanja dvojica predsjednika krenula su u šetnju glavnom ulicom Novog Pazara.

U svom obraćanju predsjednik Srbije poručio je da ima dovoljno hrabrosti i čiste savjesti da može reći da je radio i radit će u najboljem interesu svakog građanina Srbije.

“Znam da neću biti pozdravljen ni upola kao predsednik Turske, ali imam dovoljno hrabrosti i čiste savesti da mogu da vam kažem da sam radio i radim u vašem najboljem interesu i interesu svakog građanina Srbije”, rekao je predsjednik Vučić.

“Naš je posao da radimo koliko možemo i razvijamo sve delove Srbije i da ulažemo sve više novca”, rekao je Vučić i najavio projekt izgradnje puta Požega – Boljare.

Želja je, kaže, da se ovaj kraj spoji i sa Beogradom i sa Sarajevom i s Podgoricom.

“Naš je posao da pravimo puteve, bolnice, vrtiće i škole i to ćemo nastaviti da radimo i ne postoji ništa važnije od toga”, poručio je predsjednik Srbije.

Prije obraćanja dvojice predsjednika potpisano je nekoliko dokumenata u zgradi Općine Novi Pazar.

Gradonačelnik Novog Pazara Nihad Biševac, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud Dudić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske Adnan Ertem potpisali su Izjavu o namjeri saradnje između Grada Novog Pazara, Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Vakufske direkcije Republike Turske u vezi s projektom restauracije Gazi Isa-begovog hamama u Novom Pazaru.

Načelnik općine Raška Ignjat Raketić i generalni direktor Vakufske direkcije Republike Turske potpisali su memorandum o razumijevanju u vezi s projektom restauracije parnog kupatila u Jošaničkoj banji u Raškoj.

Gradonačelnik Novog Pazara i predsjednik Međunarodne turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) Serdar Cam potpisali su protokol o saradnji za realizaciju projekta izgradnje novog objekta predškolske ustanove “Mladost” u Novom Pazaru. Također su potpisali protokol o saradnji za izgradnju mosta u centru Novog Pazara i priključnih puteva.

Sastanak s gradonačelnicima

Predsjednici Srbije i Turske Aleksandar Vučić i Recep Tayyip Erdogan stigli su nešto poslije 13 sati u Novi Pazar  i odmah se sastali s gradonačelnicima i predsjednicima općina Novi Pazar, Raška, Kraljevo, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj.

Uslijedilo je potpisivanje protokola između Grada Novog Pazara i Općine Raška s Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju (TIKA).

Dvojicu predsjednika ispred Gradske uprave dočekao je veliki broj građana Novog Pazara i okoline kako bi ih pozdravili.

Gotovo svaka zgrada u centru grada ukrašena je zastavama Turske i Srbije, te zastavama Bošnjačkog nacionalnog vijeća ili transparentom “Dobro došli u Novi Pazar”, “Vučić – Erdogan”, dok prekoputa Gradske uprave dominira transparent s velikom fotografijom predsjednika Turske, uz tekst “I za riječi i za postupke” na turskom.

Veliki je broj građana u crvenom ili nose marame ili šalove s obilježjima Turske, a na Novopazaraskoj tvrđavi istaknute su zastave Turske, Srbije i Novog Pazara, a grad je ukrašen i balonima u bojama zastava dvije zemlje.

Ispred Gradske uprave montirana je i velika bina s transparentom na dva jezika “Novi Pazar – most prijateljstva”, s koje se očekuje obraćanje dva predsjednika.

Prema protokolu iz Predsjedništva Srbije, bit će održana i ceremonija potpisivanja protokola između Grada Novog Pazara i Općine Raška s Turskom agencijom za saradnju i koordinaciju.

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan prvi je predsjednik te zemlje od njenog osnivanja koji boravi u zvaničnoj posjeti Sandžaku. On je, također, kao prvi turski premijer i visoki zvaničnik posjetio Novi Pazar 2010. godine.

Podrška za ulaganje u Srbiju

Turski predsjednik, koji boravi u dvodnevnoj posjeti Srbiji, poručio je jučer u Beogradu da će turskim privrednicima dati podršku za ulaganje u Srbiju, kao i da su potpisivanjem 12 sporazuma u različitim oblastima napravljeni dobri temelji za buduću saradnju.

Također je ukazao da postoji prostor za povećanje trgovinske razmjene Srbije i Turske sa sadašnjih 800 miliona dolara.

Erdogan je istakao da su njih dvojica, kao i cijele delegacije u utorak imali veoma plodotvorne razgovore.

Kazao je da su privrednici koji su iz Turske također u posjeti Srbiji došli kako bi u se upoznali s mogućnostima za nova ulaganja u Srbiji u sljedećem periodu.

“Dat ću im podršku za ulaganje u Srbiju”, podvukao je Erdogan.

Istakao je da je obim trgovinske razmjene između dvije zemlje sada 800 miliona dolara i nije na nivou na kojem bi željeli da bude.

(Kliker.info-AJB)

///////////////////////////////////////
10.10.2017.

KATALONIJA STOPIRA DEKLARACIJU O NEOVISNOSTI

Katalonija stopira Deklaraciju o neovisnosti


Image result for Katalonski predsjednik Carles Puigdemont

Danas pravimo gest odgovornosti u korist dijaloga: Carles Puigdemont u toku govora u Parlamentu Katalonije

Katalonski predsjednik Carles Puigdemont je u obraćanju regionalnom parlamentu pozvao na dijalog i smirivanje situacije, te zatražio od Parlamenta da stopira Deklaraciju o neovisnosti, kako bi mogli da otvore pregovore s Madridom.

"Želim da pratim volju naroda Katalonije da postane nezavisna država", kazao je nakon čega se salom prolomio veliki aplauz.

Međutim, kazao je da Vlada želi da odloži bilo kakvu formalnu odluku.

"Predlažem da suspendujemo efekte Deklaracije o neovisnosti, kako bi radili na tome da stavimo u praksu rezultate referenduma. Danas pravimo gest odgovornosti u korist dijaloga", kazao je.

Prethodno je napomenuo da se mora ići naprijed zajedno.

"Svi smo odgovorni za ovo. Moramo da smirimo situaciju, a ne da je hranimo. Obraćam se svima povodom novonastale situacije. Svi smo članovi iste zajednice i moramo da nastavimo da idemo zajedno naprijed. Nećemo se nikada u svemu složiti, ali smo mnogo puta dokazali da je jedini put napred uz demokratiju i mir. Za to je neophodan dijalog", kazao je Puigdemont, koji je objavio odluku nakon održanog referenduma na kojem se 90 posto izašlih na glasačka mjesta opredijelilo za nezavisnost.

Tisuće demonstranata pratilo je govor predsjednika Katalonije na ulici
Tisuće demonstranata pratilo je govor predsjednika Katalonije na ulici

Nakon što je održao govor o istorijskom kontekstu, Puigdemont je sa katalonskog prešao na španjolski jezik te naglasio da Katalonija nije neprijatelj Španije.

"Mi nismo kriminalci, niti luđaci. Mi smo normalan svijet i samo želimo pravo glasa. Nemamo ništa protiv Španije. Želimo bolje razumevanje s Španijom. Taj odnos nije funkcionisao godinama, a sada je neodrživ", kazao je.

Katalonci su u više navrata posljednjih mjesec dana tražili dijalog sa Madridom te pozivali EU da posreduje između dvije strane, što je do sada bilo bez efekta u oba slučaja.

Puigdemont je ponovio da je Katalonija evropsko pitanje.

Iako je najavljeno da će se obratiti javnosti i poslanicima u parlamentu u 18 časova, govor je odložen sat vremena.

Nakon govora predsjednika Katalonije, više hiljada demonstranata, koji su se okupili ispred Parlamenta i preko video bima pratili govor, krenulo je kućama sa, kako javljaju novinari BBC-a, razočaranim licima, komentarišući da ovo nije ono što su htjeli da čuju.

Sigurnosne mjere su tokom dana bile pojačane. Policija je bila pred javnim institucijama, a blokirano je i područje oko samog parlamenta u Barceloni.

Katalonski lideri ponavljaju da je većina od 43 posto onih koji su izašli na referendum bilo za nezavisnost. No, protekloga vikenda stotine tisuća ljudi je prosvjedovalo želeći ostanak Katalonije u Španjolskoj.

Prema katalonskom zakonu o referendumu, koji je Madrid proglasio neustavnim, glasovanje u parlamentu počinje šestomjesečni proces u kojem se predviđaju razgovori o "razvodu" od Španjolske prije regionalnih izbora i konačnog akta o otcjepljenju.

Francuska i Njemačka dale su podrške jedinstvenoj Španjolskoj.

Gradonačelnica Barcelone Ada Colau pozvala je katalonskog lidera i španjolskog premijera da spuste tenzije u nastaloj krizi.

Colau dvojici političara je uputila slijedeću poruku: "Rezultat referenduma ne može biti osnov za proglašavanje nezavisnosti, već šansa da se pokrene dijalog i međunarodno posredovanje. Sada nam trebaju akcije kako bi se na obje strane spustile tenzije od kojih nitko nema koristi. Vrijeme je da gradimo mostove, a ne da ih rušimo".

Ada Colau: Moramo izaći iz rovova
Ada Colau: Moramo izaći iz rovova

Ovako se obratila premijeru Marianu Rajoyu: "Molim vas da isključite primjenu članka 155. i povučete interventnu policiju iz Katalonije, jer su to nezaobilazni koraci za otvaranje dijaloga i vraćanje u institucionalnu normalnost".

"Moramo izaći iz rovova u koje smo se ukopali i suzdržati se od korištenja agresivnog jezika. Vrijeme je da počnemo iskreni dijalog bez uvjetovanja. To žele i građani, ali i Evropa i cijeli svijet", poručila je Ada Colau Rajoyu.

Španjolska vlada prijeti suspendiranjem autonomije regije na sjeveroistoku zemlje.

Rastu i ekonomski pritisci, jer se većina velikih tvrtki seli iz Katalonije.

Španjolska vlada odaslala je oštra upozorenja i ako dođe naredba iz Madrida, tisuće pripadnika španjolske nacionalne policije u Barceloni bi moglo intervenirati.















10.10.2017.

AMERIČKI DIPLOMATA: DENNIS W. HEARNE IMENOVAN NA FUNKCIJU PRVOG ZAMJENIKA VISOKOG PREDSTAVNIKA U BiH

AMERIČKI DIPLOMATA: Dennis W. Hearne imenovan na funkciju prvog zamjenika visokog predstavnika

Visoki predstavnik Valentin Inzko izrazio je dobrodošlicu američkom diplomati, Dennisu W. Hearneu, koji je preuzeo dužnost novog prvog zamjenika visokog predstavnika i supervizora za Brčko Distrikt.

Dennis W. Hearne imenovan na funkciju prvog zamjenika visokog predstavnika u BiH

Visoki predstavnik Valentin Inzko izrazio je dobrodošlicu američkom diplomati, Dennisu W. Hearneu, koji je preuzeo dužnost novog prvog zamjenika visokog predstavnika i supervizora za Brčko Distrikt.

 

“Sjedinjene Američke Države su još jednom pokazale i potvrdile svoju odlučnost i neprekidnu podršku implementaciji mira u Bosni i Hercegovini, kao i mom uredu, imenovanjem iskusnog američkog diplomate s izuzetnom karijerom, Dennisa Hearnea. Zadovoljstvo mi je izraziti dobrodošlicu gospodinu Hearneu na poziciju mog prvog zamjenika u OHR-u. Uvjeren sam da ćemo zajednički dati značajan doprinos i pomoći BiH da postigne svoj zacrtani strateški cilj priključenja evroatlantskim integracijama”, rekao je visoki predstavnik.

 

Prije dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Hearne je obavljao dužnost zamjenika šefa misije u Američkoj ambasadi u Afganistanu. Prije toga je bio viši savjetnik američkog državnog podsekretara za politička pitanja, ambasadora Thomasa A. Shannona.

 

Gospodin Hearne ima bogato iskustvo na području zapadnog Balkana, gdje je u periodu između 1993. i 1996. godine radio u Hrvatskoj i BiH. Nakon toga je u periodu od 1996. do 1998. godine radio za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

 

U diplomatsku službu stupio je 1985. godine, a radio je u Brazilu, Portugalu, te imao nekoliko mandata u okviru Ureda za evropska i evroazijska pitanja State Departmenta i Ureda za političko-vojna pitanja.

Dennis W. Hearne porijeklom je iz Sjeverne Karoline. Na Nacionalnom vojnom koledžu stekao je magisterij iz nacionalne sigurnosne strategije, a diplomirao je na Wake Forest univerzitetu. Govori portugalski i učio je službene jezike zastupljene u Bosni i Hercegovini. Sedam puta je bio dobitnik nagrade za vrhunske počasti State Departmenta, a američka vojska dodijelila mu je medalju za izuzetnu civilnu službu, saopćeno je iz OHR-a.

 

 

(SB/Fena)

////////////////////////////
/////////////////////

GRADONAČELNICI BIJELJINE, BRČKOG I TUZLE SLOŽNI: 'Autoput Beograd – Sarajevo da ide preko...'

GRADONAČELNICI BIJELJINE, BRČKOG I TUZLE SLOŽNI: 'Autoput ...

//////////////////////

SVETLANA CENIĆ: 'Urednik portala napravio mi je katastrofu od života'

SVETLANA CENIĆ: 'Urednik portala napravio mi je katastrofu od života'

10.10.2017.

OBJAVLJENI ZVANIČNI PODACI: BiH NAJMANJE ZADUŽENA ZEMLJA U REGIJI!

OBJAVLJENI ZVANIČNI PODACI: BiH najmanje zadužena zemlja u regiji!

Vijeće ministara BiH usvojilo je Informaciju o fiskalnoj održivosti BiH u kojoj se navodi da je Bosna i Hercegovina na nivou manje zaduženih tranzicijskih zemalja centralne i istočne Evrope, te je najmanje zadužena zemlja regiona bivše Jugoslavije.

Zaduženost sektora opće vlade u 2016. godini iznosila je 42,5 posto BDP-a i uključuje procjenu zakonskih obaveza poput stare devizne štednje i ratnih obaveza, dok je stvarna zaduženost zasnovana na verificiranim obavezama iznosila 39,8 posto BDP-a. Zaduženost je značajno smanjena u posljednje dvije godine u odnosu na 2014. godinu, kada je iznosila rekordnih 45 posto BDP-a.

 

Međutim, zaduženost Republike Srpske u 2016. godini je iznosila 57,5 posto entitetskog BDP-a, dok je zaduženost Federacije BiH u prošloj godini iznosila 35,4 posto BDP-a ovog entiteta, navodi se, između ostalog, u Informaciji Direkcije za ekonomsko planiranje, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

 

RAST STRANIH INVESTICIJA

 

Vijeće ministara BiH upoznato je s Informacijom o stanju u oblasti direktnih stranih investicija koju je pripremila Agencija za unapređenje stranih investicija u BiH  u skladu sa zaključkom 17. sjednice Zajedničkog kolegija oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

 

Na sjednici je naglašeno da su strane investicije u prvih pet mjeseci ove godine iznosile 386,7 miliona i veće su za 66,8 posto u odnosu na isti period prošle godine, čime je nastavljen trend njihovog rasta iz prvog kvartala  ove godine.

 

Strane investicije u prva tri mjeseca ove godine iznosile su 211 miliona KM i porasle su za 74 miliona KM u odnosu na isti period 2015. godine, kada su iznosile 137 miliona KM.     

 

Direktne strane investicije u BiH u prošloj godini iznosile su 536,3 miliona KM, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

 

DEBLOKADA IZVOZA 

 

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je Analizu stanja na tržištu mlijeka i mliječnih proizvoda u Bosni i Hercegovini za period 2012. – 2016. godinе u kojoj se navodi da domaća proizvodnja u petogodišnjem periodu zadržava stabilnost proizvodnje i ostvaruje blagi porast.

 

Izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u 2016. godini je u poređenju s izvozom iz prethodne godine veći za 11 posto.   

 

Uz povećanje otkupa svježeg mlijeka, mljekarska industrija sve više radi na proizvodnji proizvoda visoke tržišne vrijednosti kao što su sirevi, pavlaka, jogurt i ostali fermentisani proizvodi, čija se proizvodnja kontinuirano povećava.

 

Gubitak hrvatskog tržišta polovinom 2013. godine je kompenziran plasmanom mlijeka i mliječnih proizvoda na domaće tržište i povećanjem izvoza u zemlje članice CEFTA Sporazuma.

 

Početkom 2016. godine je potvrđena ispunjenost uslova za nastavak izvoza mlijeka i mliječnih prerađevina na evropsko tržište, a lista izvoznika proširena je i novim mljekarama, čime je ostvaren najznačajniji napredak u poljoprivrednom sektoru u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina.

 

Daljnji razvoj mljekarskog sektora u BiH veoma je značajan jer konkurencija u regionu raste nakon vidljivog oporavka ovog sektora u Republici Srbiji koji  je rezultirao povećanjem proizvodnje mlijeka i tržišnosti mliječnih proizvoda.    

 

Stoga će Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa nastavit pratiti stanje u ovoj oblasti i jednom godišnje izvještavati Vijeće ministara BiH, saopćeno je iz Vijeća ministara.

 

POVEĆAN GRANT ZA POVRATNIKE

 

Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog amandmana na Sporazum o grantu između Razvojne banke Vijeća Evrope i Bosne i Hercegovine u vezi s Regionalnim stambenim programom i u vezi sa drugim potprojektom u okviru Programa stambenog zbrinjavanja u Bosni i Hercegovini.

 

Praktično se zbog povećanja broja korisnika za jedan milion eura povećava vrijednost odobrenog granta, koji sada iznosi oko 13,6 miliona eura, te se produžava provođenje ovog sporazuma do februara 2018. godine.   

 

Sredstva granta namijenjena su finansiranju potprojekta u okviru državnog projekta stambenog zbrinjavanja pod nazivom ,,Osiguranje stambenih rješenja za 780 domaćinstava za povratak, reintegraciju i lokalnu integraciju“.

 

Bosna i Hercegovina je zajedno sa zemljama u regiji ranije potpisala Okvirni sporazum sa Razvojnom bankom Vijeća Evrope u cilju rješavanja stambenog pitanja za 5.400 domaćinstava i oko 14.000 ljudi u ukupnoj vrijednosti  većoj od 101 milion eura.

 

Prijedlog amandmana sa Osnovama za njegovo zaključivanje bit će dostavljen Predsjedništvu BiH u daljnju proceduru, a za bh. potpisnika predložen je ministar finansija i trezora, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

 

Vijeće ministara BiH upoznato je s Informacijom Direkcije za evropske integracije o trenutnim i narednim aktivnostima na pripremi odgovora na pitanja iz Upitnika Evropske komisije.

 

Prema Informaciji, proces tehničke finalizacije odgovora na pitanja iz Upitnika Evropske komisije je u završnoj fazi i očekuje se da 143 prevodioca iz svih dijelova BiH, koji su odabrani putem javnog poziva, započnu proces prevođenja odgovora na engleski jezik.  

 

Informacija je razmatrana u sklopu kontinuiranog izvještavanja Vijeća ministara BiH o procesu evropskih integracija.  

 

SMANJENA VANJSKA ZADUŽENOST

 

Vijeće ministara BiH usvojilo je i uputit će Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH  Informaciju Ministarstva finansija i trezora o stanju javne zaduženosti Bosne i Hercegovine na dan 30. 6. 2017. godine, koja iznosi oko 11,7 milijardi KM i manja je za 389,25 miliona KM u odnosu na kraj 2016. godine.  

 

Vanjski dug iznosi oko 8,07 milijardi KM ili 68,98 posto, a unutrašnji  dug oko 3,63 milijarde KM ili 31,02 posto ukupnog javnog duga. Vanjski dug u prvih šest mjeseci ove godine smanjen je za 471,70 miliona KM u odnosu na 31. 12. 2016. godine, dok je unutrašnji dug povećan za 82,45 miliona KM.  

 

Učešće javnog duga BiH u bruto društvenom proizvodu (BDP) iznosi 36,74 posto.

 

Servis vanjskog duga u prvoj polovini 2017. godine iznosio je 446,54 miliona KM, od čega se na glavnicu odnosi 384,51 mil. KM ili 86,11 posto, a na kamatu 62,03 mil. KM ili 13,89 posto.

 

NACRT ZAKONA O OSIGURANJU DEPOZITA I IZMJENE ZAKONA O RADU

 

Vijeće ministara BiH na jednoj od narednih sjednica izjasnit će se o Nacrtu zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine, nakon što Upravni odbor Agencije za osiguranje depozita razmotri sugestije ministara i Ureda za zakonodavstvo Vijeća ministara BiH sa današnje sjednice.

 

Vijeće ministara BiH  u narednih 15 dana  izjasnit će se i o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, a nakon što se  u tekst zakona ugrade pisane sugestije ministara.   

 

ODMAH REALIZIRATI KONAČNU ODLUKU ARBITRAŽNOG SUDA U HAGU

Ministarstvo finansija i trezora će u saradnji s Ministarstvom komunikacija i prometa i Pravobranilaštvom Bosne i Hercegovine realizirati Konačnu odluke Stalnog arbitražnog suda u Hagu, od 24. jula ove godine, donesenu u arbitražnom postupku po tužbi tužioca Strabag AG protiv Ministarstva komunikacija i prometa BiH, u dijelu glavnog duga i kamata.

 

Ovaj zaključak donijet je nakon što je Vijeće ministara BiH upoznato s informacijom i stavom Pravobranilaštva  o konačnosti ove odluke.

 

Konačna odluka arbitra pojedinca od 24. 7. 2017. godine u dijelu koji se odnosi na troškove arbitražnog postupka bit će realizirana nakon donošenja odluke arbitra pojedinca o troškovima po zahtjevu Strabag AG kojim je tražena ispravka odluke.

 

Konačnom odlukom Stalnog arbitražnog suda u Hagu Ministarstvo komunikacija i prometa obavezano je da firmi Strabag AG plati  910.846,68 eura uz dnevnu kamatu od 193,52 eura do dana isplate. Istovremeno je tuženom naloženo da plati tužiocu 360,185,61 eura na ime pravnih i drugih troškova i iznosa koji je tužilac avansno uplatio u postupku.

 

Ministarstvo komunikacija i prometa zaduženo je da Vijeću ministara dostavi potpuni izvještaj o sastanku koji je održan s predstavnicima Strabaga u cilju postizanja dogovora o mirnom rješavanju ovog spora.    

 

Podsjećamo da je aktuelni saziv Vijeća ministara BiH  još u februaru 2016. godine ovlastio Pravobranilaštvo i Ministarstvo komunikacija i prometa da preduzmu sve radnje i mjere za mirno rješavanje ovog spora, uključujući i eventualno sklapanja vansudske nagodbe, ali, uprkos održanom sastanku, dogovor nije postignut.

 

Ranije je Vijeće ministara zaključilo da Pravobranilaštvo BiH Informaciju sa svim prilozima vezanim za arbitražni postupak dostavi Tužilaštvu BiH i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) koju će sada Pravobranilaštvo dopuniti i kompletiranu informaciju, uključujući i zahtjev za regresiranje sredstava, dostaviti Tužilaštvu BiH.   

 

Strabag je tužio BiH zbog toga što nije uveden u posao gradnje mosta na Svilaju koji je dobio na konkursu 2011. godine.  

 

VOJNA POMOĆ KINE ZA MODERNIZACIJU OSBiH

Vijeće ministara BiH utvrdilo je Prijedlog sporazuma između Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine i Ministarstva narodne odbrane Narodne Republike Kine o vojnoj pomoći za Bosnu i Hercegovinu, vrijedan više od 2,5 miliona KM.

 

Potpisivanjem ovog sporazuma unapređuje se odbrambena saradnja s Narodnom Republikom Kinom i doprinosi modernizaciji i operativnosti Oružanih snaga BiH.

 

Ministarstvo odbrane će dostaviti Prijedlog osnova Predsjedništvu BiH u daljnju proceduru, uz prijedlog da se za bh. potpisnika odredi ministrica odbrane.

 

Istovremeno je Predsjedništvu BiH predloženo da odobri privremenu primjenu ovog sporazuma do njegove ratifikacije.

 

PROVODI SE AKCIONI PLAN ZA REALIZACIJU PRIORITETA  IZ IZVJEŠTAJA EK ZA 2016.

Vijeće ministara BiH usvojilo je drugi kvartalni izvještaj o provedbi mjera iz Akcionog plana za realizaciju prioriteta iz Izvještaja o Bosni i Hercegovini za 2016. godinu, koju će Direkcija za evropske integracije dostaviti Parlamentarnoj skupštini BiH.

 

Od planirane 84 mjere u periodu april - juni ove godine realizirano je njih 37, u toku je realizacija četiri mjere, a 43 mjere nisu realizirane. U ovom periodu realizirano je još 18 od 35 nerealiziranih mjera iz prethodnog perioda, tako da su ukupno u prva dva kvartala realizirane 84 mjere od planiranih 156, a u toku je realizacija šest mjera. Ukupno je 58 posto mjera realizirano ili je u realizaciji, dok 42 posto mjera nije realizirano.

 

Dodatno je realizirano još sedam mjera planiranih za realizaciju izvan izvještajnog perioda, te su pokrenute aktivnosti za realizaciju još 200 mjera, koje su planirane za realizaciju u narednom periodu.

 

Akcionim planom planirana je ukupno 631 mjera koje bi trebale realizirati institucije na državnom, entitetskom te nivou Brčko Distrikta BiH i kantona u skladu s ustavnim nadležnostima u  2017. i prva dva mjeseca 2018. godine.

 

NAPREDAK U PROVOĐENJU REFORME JAVNE UPRAVE   

Vijeće ministara BiH usvojilo je  Izvještaj Ureda koordinatora za reformu javne uprave o napretku (praćenje provođenja Revidiranog akcionog plana 1 Strategije reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini) za period januar – juni 2017. godine.

 

U prvom polugodištu ove godine realizirano je 69 posto ciljeva iz Revidiranog akcijskog plana 1, što je za jedan posto više u odnosu na prethodnu godinu, a najveći napredak od dva posto zabilježen je na državnom nivou.

 

Najviše ciljeva ukupno, gledajući po reformskim oblastima iz Revidiranog akcijskog plana 1, ostvareno je u oblasti Institucionalna komunikacija, i to 79 posto, a najveći postotak realizacije ciljeva u ovoj oblasti ima državni nivo, i to 85 posto. Najmanja realizacija ciljeva je u  oblasti  e-Uprava, i iznosi 50 posto. Najveći polugodišnji porast u ispunjenju ciljeva je zabilježen u oblastima Strateško planiranje, koordinacija i izrada politika i Upravljanje ljudskim potencijalima.

 

Gledajući ukupno ostvarenje ciljeva iz  RAP1,  najveći  postotak, i to 75 posto realizacije, i dalje bilježi  uprava  Republike  Srpske,  dok  je najmanji postotak realizacije ostvaren  u  Brčko  Distriktu  BiH  i  u  Federaciji  BiH,  gdje  je ispunjeno 64 posto ciljeva iz RAP1, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.











10.10.2017.

TURSKI PREDSJEDNIK REDžEP TAJIP ERDOGAN U POSJETI SRBIJI

PUSTO TURSKO: Vučić Erdoganu pokazao sve građevine turske imperije u Beogradu (FOTO)

Dvojica državnika otišli su na večeru koju je organizovao Aleksandar Vučić, a čija lokacija se drži u strogoj tajnosti.

PUSTO TURSKO: Vučić Erdoganu pokazao sve građevine turske imperije u Beogradu (FOTO)

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas je bio domaćin predsjedniku Turske Redžepu Tajipu Erdoganu u obilasku Kalemegdana.

 

Vučić i Erdogan šetnju Kalemegdanom, u popodnevnim satima, počeli su od Prirodnjačkog muzeja, a sa njima u šetnji je bio i gradonačelnik Beograda Siniša Mali.

 

Dvojica predsjednika prošli su zatim kroz Stambol kapiju i na platou Gornjeg grada obišli Damad Ali-pašino turbe, jedan od sačuvanih spomenika islamske arhitekture u Beogradu.

 

Vučić i Erdogan slikali su se na jednom od bedema iznad ušća Save u Dunav, prvo sami, a zatim im se pridružila i Erdoganova supruga Emina.

 

Kod Pobjednika su ih građani pozdravili aplauzom, rukovali se i porazgovarali sa njima.

 

Među njima, predsjednicima su prišla dva studenta iz Srbije, koji su studirali u Turskoj i zahvalili im se na tome što dvije države sarađuju i što je omogućilo da odu u Tursku na usavršavanje. 

 

Obišli su i štandove sa suvenirima na Kalemegdanu, a zatim je predsjednik Srbije svog gosta ispratio dok se sam zadržao u kratkom razgovoru sa građanima. 

 

Posjetili su i turski lanac pekarskih proizvoda

 

Aleksandar Vučić i Redžep Tajip Erdogan su nakon posjete Kalemegdanu posjetili turski lanac pekarskih proizvoda Simit Saraji u Bulevaru Kralja Aleksandra

 

Prijatno osoblje ih je ponudilo turskim specijalitetima. Inače, Simit Saraji pored Beograda ima lokale u Londonu, New Yorku, Amsterdamu, Berlinu, Frankfurtu, Minhenu, Roterdamu, Bakuu.. a u ovim objektima služe se turske poslastice.

 

Nakon toga dvojica državnika otišli su na večeru koju je organizovao Aleksandar Vučić, a čija lokacija se drži u strogoj tajnosti. 

 

 Foto: Tanjug/ Dragan KujundžićFoto: Tanjug/ Dragan Kujundžić    

 

 

Vučić i Erdogan na večeri 

 

















10.10.2017.

ENES RATKUŠIĆ: JOVANKA BROZ SA SMAKNUĆEM DžEMALA BIJEDIĆA NEMA NIŠTA

Enes Ratkušić : Jovanka s Bijedićevim smaknućem nema ništa

Oktobar 10. 2017.


Mediji u posljednje vrijeme, posebno nakon objavljivanja monografske studije prof. dr. Husnije Kamberovića, veoma često tematiziraju pogibiju Džemala Bijedića, nekadašnjeg državnog premijera bivše Jugoslavije i bliskog saradnika maršala Tita.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Sam je Kamberović, iznošenjem velikog broja činjenica, napravio važan korak u pogledu osporavanja same kvalifikacije njegove pogibije koja se zvanično tretirala nesrećom uzrokovanom proceduralnom greškom pilota.

Više činjenica, pogotovo tehničke prirode, kao i od strane više svjedoka potvrđenih dokaza da je jedan od tadašnjih šefova UDBE, kasnije presuđeni ratni zločinac, Jovica Stanišić sve nadležne koji su uočili niz sumnjivih “detalja” rastjerao s mjesta nesreće, jasno ukazuju da je Bijedić likvidiran, odnosno da nije riječ o avionskoj nesreći zbog proceduralne greške pilota u kojoj su, pored predsjednika tadašnjeg predsjednika SIV-a, stradali i njegova supruga Razija, šef kabineta Smajo Hrle te ostali članovi posade koju su činili piloti JNA, pukovnici Stevan Leka i Murat Hanić, Džemin pratitelj Zijo Alikalfić i kućna pomoćnica Anđelka Muzička.

“Nove” činjenice, koje su u javnost procurile zahvaljujući iskazima najupućenijih u slučaj, pukovnika Laze Vukosavljevića, nekadašnjeg zapovjednika helikopterskog voda u Jasenicama kod Mostara, i Edhema Taćija, stručnjaka iz oblasti sigurnosti civilnog zrakoplovstva, nisu, međutim, podstakle ono što bi svakako trebalo biti najvažnije – identificiranje ubica, planera i izvršilaca zločina. One su samo otvorile mogućnost za nove ideološke manipulacije cijelim slučajem i to, što je indikativno, u najvećoj mjeri s ciljem da se samim kvalifikacijama ni u kom slučaju ne dovedi u pitanje “savršeni politički sistem”, pojedinci i institucije društva pod čijim se pokroviteljstvom sve i odigralo.

Ekskomunikacija Jovanke Broz iz političkog života i bilo kakvih pojavljivanja u javnosti, koja je uslijedila neposredno nakon Bijedićeve pogibije, najveći broj onih koji su promišljali o mogućim “krivcima”, iako je službeno pogibija okvalificirana avionskom nesrećom, usmjeravala i ohrabrivala je u pravcu njene krivice.

Šta je maršal Josip Broz tim činom htio postići, udaljiti “glavnog krivca” kako bi preduprijedio njene opasne planove, ili zaštititi prave krivce, njegove najbliže saradnike, generala Nikolu Ljubičića, načelnika Generalštaba JNA, i nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Petra Gračanina i generala Blagoja Adžića, koje je Bahrudin Bijedić svojevremeno nazvao glavnim egzekutorima.

No, kako je zbog uništenih ili sklonjenih dokaza, sasvim svejedno, bilo kakvu novu istragu slučaja više nego iluzorno očekivati, istraživači bi se morali malo više potruditi u pogledu reagiranja na spomenute dileme prvenstveno ideološke naravi. Najveći broj reagiranja više je nego apsurdan, s obzirom na to da se optužbe uglavnom adresiraju na Brozovu suprugu Jovanku kao glavnog krivca za Džeminu smrt. Zbog čega su takve kvalifikacije apsurdne i nesuvisle? Među znanstvenicima nema spora oko načina izvođenja objektivnijih zaključaka ukoliko su uskraćeni za činjenice. Tamo gdje nedostaju činjenice, arbitrira logika. Ona nadomješta njihov nedostatak.

U pogledu Bijedićeve pogibije logika, međutim, nikako ne može biti na strani napadno u javnom diskursu prisutne teze o Jovankinoj odgovornosti?! Zaključak se nameće sam po sebi. Da je Jovanka Broz kojim slučajem bila mozak navedene operacije Bijedićevog smaknuća, Miloševićev režim promovirao bi je zasigurno u nacionalnu heroinu, a ne bi je doveo do prosjačkog štapa.

Slijedeći temeljne principe logike kao predvorja svake znanosti, daleko je priličnije zaključiti da je Maršalova supruga više nego očito žrtvovana, naprasno diskvalificirana iz javnog života, kako bi se od javnosti što bolje mogli sakriti stvarni Bijedićevi egzekutori, ali i na duže vrijeme pjevati ode o nepogrješivosti i svetosti vođa socijalističke revolucije.

Način njenog života, koji je u vrijeme Miloševićevog režima bio više nego turoban, isuviše je nepodesan okvir da bi se je moglo povezati sa smaknućem jednog Bošnjaka koji, obavljajući jednu od najvažnijih političkih funkcija u tadašnjoj državi, zasigurno bezrazložno ostavku na mjesto državnog premijera nije podnosio čak četiri puta.

Zbog navedenog statusa, Jovanka Broz još manje može personificirati srpskog nacionalistu jer Miloševićev režim bio je najpogodnija prilika da je kao takvu promovira, a ne nastavi s diskreditacijom koju je ozvaničio njen zakoniti muž.















10.10.2017.

NEČUVEN I NEDOPUSTIV PRITISAK NA PRAVOSUDNI SISTEM BiH OD VELIKI NEPRIJATELJA BiH

SDA ODGOVORILA NA DODIKOVE PRIJETNJE: "Nečuven i nedopustiv pritisak na pravosudni sistem BiH"

SDA najoštrije osuđuje poziv zvaničnika iz entiteta RS na čelu sa Miloradom Dodikom da se kadrovi sprskog naroda povuku iz pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine.

Image result for slobodan milosevic i milorad dodik fotos

 Image result for slobodan milosevic i milorad dodik fotos

Image result for slobodan milosevic i milorad dodik fotos

Image result for slobodan milosevic i milorad dodik fotos

Image result for slobodan milosevic i milorad dodik fotos

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for slobodan milosevic, ratko mladic i radovan karadzic na sudjenju u hagu

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for  ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for  ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for  ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for ratko mladic na sudjenju u hagu

Image result for aleksandar vucic i milorad dodik karikature


Image result for karikature milorad dodik

-Ovo je poziv na flagrantno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i svjesnu destabilizaciju prilika u zemlji. Toga moraju biti svjesni i zvaničnici koji daju takve izjave, jer ako dođe u pitanje Dejtonski mirovni sporazum onda će biti dovedeno u pitanje sve što je njime prihvaćeno, uključujući i entitete koji su nastali u Dejtonu - navode iz SDA.

 

Dodaju da Sud i Tužilaštvo BiH, kao i ostale pravosudne institucije u BiH, moraju raditi svoj posao isključivo na osnovu ustava i zakona, na bazi utvrđenih činjenica i provedenih dokaza.

 

-Svako ko je počinio ratni zločin mora odgovarati bez izuzetka. Nije moguće na osnovu političke, medijske i svake druge harange izdejstvovati sudsku presudu za ratne zločine. Nije moguće praviti vještačke balanse u suđenjima za ratne zločine, jer nije bilo balansa ni u izvršenju ratnih zločina. Snage koje su vršile agresiju na međunarodno priznatu državu diljem Bosne i Hercegovine su sistematski počinile masovne zločine i genocid i to je bio metod u izvršenju agresije. Armija RBiH je branila BiH od agresije i sistematski je sprečavala i sankcionisala zločine - istakli iz SDA.

 

Navode da su jučerašnje izjave zvaničnika entiteta RS i Srbije manifestacija politike koja ima za cilj da se izjednači agresor i žrtva i revidiraju historijske činjenice, unatoč brojnim rezolucijama UN-a i presudama Međunarodnog suda pravde, Haškog krivičnog tribunala i Suda BiH.

 

-Takvi pokušaji nikada neće proći. Jedino se istinom i pravdom i suočavanjem sa činjenicama o ratu u BiH može izgrađivati povjerenje i napredak BiH i cijelog regiona - zaključuje se u saopćenju.

 

Podsjećamo, jučer je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik povodom izricanja oslobađajuće presude Naseru Oriću rekao da će predložiti mjere kojima bi bio suspendiran rad Suda i Tužilaštva BiH na teritoriji tog bh. entiteta.

 

Najavio je da će o tim mjerama, koje je nazvao rigoroznim, razgovarati sa svim srpskim političkim predstavnicima.

 

-Te mjere će biti rigorozne nakon današnje oslobađajuće presude Suda BiH Naseru Oriću - ustvrdio je Dodik nakon sastanka s predsjednikom DNS-a Markom Pavićem danas na Mrakovici.

 

Dodik je ponovo kritikovao rad Suda BiH, jer je usmjeren, kako kaže, protiv srpskog naroda.

 

- Odbacujemo rad Suda i Tužilaštva BiH – dodao je Dodik.

 
















10.10.2017.

SA ZAKAŠNJENJEM KS BiH ODRŽAO PRIJEM ZA MUJANOVIĆ RAZIJU, NOVU ČLANICU KUĆE SLAVNIH

KS BiH ODRŽAO PRIJEM ZA RAZIJU, NOVU ČLANICU KUĆE SLAVNIH: „Dosad me niko nije zvao da se uključim u rad Saveza“ (FOTO)

Malo mi je žao što je čestitka stigla kasno, jer sam u Ženevi predstavljala BiH i Košarkaški savez BiH. Ipak, nikada nije kasno, istakla je Razija Mujanović, proslavljena bivša bh. košarkašica, koja je nedavno primljena u Kuću slavnih FIBA svijeta.

KS BiH ODRŽAO PRIJEM ZA RAZIJU, NOVU ČLANICU KUĆE SLAVNIH: 'Dosad me niko nije zvao da se uključim u rad Saveza' (FOTO) - 3

Jedna od najvećih sportistkinja koju je BiH ikada imala već godinama nije uključena u rad KS BiH, niti bilo kojeg košarkaškog kolektiva.

...............................

Ubuduće bi trebali praviti nove pozitivne priče i zaboraviti sve što je bilo i prošlo. Trebamo se okrenuti prema budućnosti košarke BiH. Želim da se sve ovo smiri. Uvijek sam bila na raspolaganju da pomognem razvoju košarke u BiH, pogotovo ženske. Nikada nisam bila protiv toga, jer je moja igračka karijera završena. Drago bi mi bilo da se pojavi neka nova Raza i da rezultati budu na nivou na koji sam navikla“, kazala je Mujanović pred prijem koji je upriličio KS BiH povodom njenog ulaska u Kuću slavnih.

 

Dodala je da je u posljednje vrijeme daleko od košarke, te da živi u Sarajevu.

Jednostavno, nikada me niko nije kontaktirao da pomognem na bilo koji način, na klupskom nivou ili u KS BiH. Nisam osoba koja se nameće i ostala sam po strani, tako je kako je“, naglasila je Mujanović.

 

U ime KS BiH proslavljenoj bh. košarkašici na prijemu u Kuću slavnih čestitali su potpredsjednik Sejo Bukva i Mirsad Đonlagić, član Upravnog odbora KS BiH i Boarda FIBA Evrope.

 

Ovo je zaista veliko priznanje i čast za KS BiH, a o dimenziji nivoa časti kada je riječ o Raziji Mujanović teško je i govoriti. Biti član Kuće slavnih FIBA svijeta ne može se ni opisati kakva je to veličina i doseg takvog priznanja. Žao nam je što Raza ne može i dalje da igra i pomogne reprezentaciji“, kazao je Đonlagić.

 

Bukva je naglasio da BiH nema puno sportskih veličina kakva je Razija Mujanović, te joj još jednom čestitao na prijemu u Kuću u slavnih.

Trebamo svi biti ponosni što imamo jednu ovakvu veličinu u Kući slavnih. Možda smo malo i zakasnili sa čestitkom, ali samo je trebalo uskladiti naše i obaveze Mujanović, kako bismo organizovali jedan prijem i zahvalili joj se u ime KS BiH. Želim joj da bude dio naše priče i da nastavimo pozitivnu priču i atmosferu, kako bi na osnovu ovoga dobili nove Razije. Došla si tamo gdje ti je i mjesto. Nemamo puno ovakvih veličina kao što je Mujanović. Znate u kakvoj je situaciji KS BiH. Po meni, ko god želi i može da pomogne, vrata su mu otvorena u bilo kojoj funkciji“, rekao je Bukva.

 

Obojica predstavnika KS BiH istakla su da je Raziji Mujanović mjesto u bh. kući košarke u bilo kakvom svojstvu, jer je neosporno da bi mogla pomoći. Bukva je dodao i da će sljedeće sedmice razgovarati sa Mujanović o tome na koji bi način mogla da se angažuje u KS BiH.

 

(SB / N1 / AA)


















10.10.2017.

PROF. ESAD BAJTAL: NEPRIJATELJIMA BiH, MILORADU DODIKU I ALEKSANDRU VUČIĆU, ODGOVARA PRESUDA NASERU ORIĆU

Prof.Esad Bajtal tvrdi : Neprijateljima BiH, Dodiku i Vučiću, odgovara presuda Naseru Oriću

Oktobar 10. 2017.


Orić je za Dodika  od jutros, slamka za koju se on grčevito drži. Oni koji rade protiv ove zemlje, njima sve odgovara, šta god uradite. Ako se branite, onda kažu vi nas napadate, sad ćemo biti još gori, a ako pustite da ostvaruju svoje ciljeve onda nema potrebe da mijenjaju išta.

Neće da prihvate ovu zemlju, izuzev verbalno i retorički a sve praktično rade protiv nje. Šta god uradite idete im na ruku. Ali ja se tome ne čudim. Rade šta rade, a politika trpi sve, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba profesor Esad Bajtal.


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature



Image result for aleksandar vucic u ratu od 1992 do 1995 u bih


Image result for aleksandar vucic u ratu od 1992 do 1995 u bih


Image result for aleksandar vucic u ratu od 1992 do 1995 u bih


Image result for aleksandar vucic u ratu od 1992 do 1995 u bih

VIJESTI.BA: Nakon današnjeg sastanka u Banjaluci između lidera SNSD-a i HDZ-a, Dodik je poručio da iako nije za NATO integracije a HDZ jeste, da to ne predstavlja smetnju u odnosima. Obzirom na to da Čović stalno ističe potrebu NATO integracija kako gledate na ovo otvoreno blokiranje NATO puta BiH?

BAJTAL: Ništa ne može biti smetnja u njihovoj saradnji jer je cilj zajednički samo što to jedni rade sofisticirano a drugi otvoreno. Cilj je dezintegracija i disfunkcionalizacija ove zemlje i onemogućavanje da se bilo koji problem riješi. Stalno pravite probleme a onda se retroaktivno na probleme koje ste sami svjesno napravili pozivate kao na činjenicu i dokaz da ovo ne može da funkcioniše. Dakle sve učiniš da ne funkcioniše a onda kažeš – evo vidite da ne funkcioniše a mi bi da funkcioniše. Priča o NATO-u će biti onakva kakva će biti i o tome će odlučivati neko mnogo veći od njih dvojice, ali oni imaju samo jedan i to zajednički zadatak a to je disfunkcionalizacija BiH i u konačnici njena dezintegracija u skladu sa velikodržavnim ideologijama devedesetih godina. Korak više ka tome da se u miru napravi ono što nije moglo ratom. To ko ne vidi, ili neće da vidi ili sa njim nešto nije uredu.

VIJESTI.BA: Kako komentirate ovu dvostruku igru Čovića koji poziva na smirivanje političkih tenzija a onda netom što Dodik pokrene priče o mirnim razlazima, odlaskom kod Dodika na neki način i legitimira te poruke?

BAJTAL: To je njegov politički stil skrivanja iza kravate i odjela, igrati licemjernu igru, pokušati se prikazati kao hladan tip koji to misli, međutim on je u političkom polju licemjeran. Politika je sama po sebi licemjerna ali postoje neke granice i nešto što ni politika ne podnosi. Međutim on ide do kraja, izabrao je te dvostruke aršine i igra na tu kartu, dok drugi igra sasvim otvoreno.

Ako se sjetimo Jugoslavije, vidimo da je Milošević igrao igru koju sada igra Čović, tobože branio Jugoslaviju a sve činio da se ona raspadne  a Tuđman je bio onaj koji je otvoreno rušio Jugoslaviju. Sada imate da Dodik otvoreno ruši Bosnu i Hercegovinu a Čović se poziva na nju kao što se Milošević pozivao na Jugoslaviju i čini sve da ona nestane kao što je Milošević činio da Jugoslavija nestane.

Ovo što oni rade zapravo stavlja na ispit Međunarodnu zajednicu sa stanovištva provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ili njegove eliminacije i zamjene za nešto bolje a sa druge strane je stavlja i na moralni ispit, da im otvoreno kažu do kada će ovo više gledati. Međunarodna zajednica vidi više od nas. Imaju podatke i sve ono što mi kao građani BiH nemamo, ali dovoljno vidimo da možemo zaključiti o čemu se radi. Dakle, oni su na potezu, hoće li ih smirivati brutalnim metodama ili će to uraditi diplomatski, to ne znam, ali sve ovo je poziva na odgovornost. Odgovornost i prema svojim građanima a ne samo prema nama u BiH jer svoju politiku šutnje na neki način moraju da opravdaju.

VIJESTI.BA: Dodik je danas nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću pozvao Srbe da napuste institucije BiH, Sud i Tužilaštvo. Koliko bi to napuštanje obzirom na određene konskevence moglo da bude pogubno po RS a koliko Dodik tek s tim blefira?

BAJTAL: On igra svoju igru i on je u pitanju a na RS, i to vrlo dobro zna. Jedina karta je očuvati sebe i zato povlači takve iracionalne poteze i pod svaku cijenu, po logici, cilj opravdava sredstvo, i to je njegov blef, jer je izgubio poziciju. Već je propali političar i nikome ništa ne znači ni regionalno a kamoli šire. Toga je svjestan a zna da mora ostati na vlasti da bi sačuvao sebe od istraga i svega onog što jednog dana mora doći na red. Prema tome, igra na zadnju kartu, vadi taj džoker paradoksa i igra potpuno iracionalno. Do kada će to trajati, to je pitanje, ali utopljenik se hvata za slamku. Nijedan s njom nije spasio ali je svaki vjerovao da to može biti spasenje. Orić je njemu, jutros, ta slamka za koju se on grčevito drži.

VIJESTI.BA: Vučić je komentarišući isto, u svome stilu pozvao da “Srbi ne kažu nijednu ružnu riječ o Bošnjacima”, a opet između redova kazao isto ono što i Dodik, da je sud protiv Srba, da srpska suza ne vrijedi kao ostale i tome slično. Kako gledate na takav pristup?

BAJTAL: Ovo što je na površini to je upućeno prema međunarodnoj zajednici a ovo što je između redova, što znamo čitati i što znaju čitati njihovi građani, sve se tu razumije i to obje strane razumiju. Prema međunarodnoj zajednici se tako igra javno a ispod toga ćemo govoriti nešto sasvim drugo i zapravo njima ova presuda od jutros savršeno odgovara. Oni koji rade protiv ove zemlje, njima sve odgovara, šta god uradite. Ako se branite, onda kažu vi nas napadate, sad ćemo biti još gori, a ako pustite da ostvaruju svoje ciljeve onda nema potrebe da mijenjaju išta. Neće da prihvate ovu zemlju, izuzev verbalno i retorički a sve praktično rade protiv nje. Šta god uradite idete im na ruku. Ali ja se tome ne čudim. Rade šta rade, a politika trpi sve.

 Nihad Hebibović (Vijesti)



















10.10.2017.

NA LISTI IVICE TODORIĆA SU; ,VLADO ČOVIĆ, NINOSLAV PAVIĆ, NIKICA VALENTIĆ...

TODORIĆ SAM SEBI "POSUDIO" 842 MILIONA: Na njegovoj listi su Čović, Pavić, Valentić...

Od septembra ove godine tvrtka Com Com je u stečaju. Osnovana je 2004., a sve do poslovnog sloma kao jedini osnivač se vodio Ninoslav Pavić. Preko Com Coma Pavić je vladao Europapress Holdingom

TODORIĆ SAM SEBI 'POSUDIO' 842 MILIONA: Na njegovoj listi su Čović, Pavić, Valentić...

Ivica Todorić je sam sebi 'posudio' 842 miliona kuna, a na listi tvrtki koje su dobile izdašne pozajmice je još 14 poduzeća. Među njima su tvrtka Niva Inženjering bivšeg premijera Nikice Valentića, Zagreb Montaža u vlasništvu Vlade Čovića i firma Ninoslava Pavića Com Com koja je od septembra u stečaju.

 

Ukupno je na zajmove zaključno s 2015. otišlo 1,6 milijardi kuna. Umjesto da se ta sredstva prikažu kao pozajmice ona su, pokazala je revizija izvanredne Uprave, u Agrokorovim financijskim knjigama prikazane kao gotov novac.

 

Tim su bile zavarane rejting agencije poput Moody'sa. U svom izvještaju u februaru ove godine Moody's je naveo kako Agrokor ima dostatnu likvidnost (gotovog novca) za otplatu dugova koji dospijevaju 2017. i 2018. Analitičari Moody'sa su na osnovu Agrokorovih izvještaja mislili da koncern Ivice Todorića ima 2,3 milijarde kuna 'keša' dok su kratkoročni dugovi i zajmovi iznosili 2,08 milijardi kuna. U stvarnosti Agrokor je imao samo 573 milijuna kuna gotovine.

 

Najviše novca Todorić je posudio sam sebi, ukupno 842 miliona kuna. Od toga je 650 miliona kuna Agrokor pozajmio Todoriću kao privatnoj osobi, dok je 192 miliona kuna otišlo tvrtki Agrokor Projekti u kojoj je Todorić stopostotni vlasnik.

 

Kompanija Agrokor Projekti je jedini vlasnik nizozemske firme Adria Group Holding B.V. koja ima 95,52 posto udjela u Agrokoru d.d.

 

Turistička kompanija  Adriatica.net dobila je 264 miliona kuna pozajmica. Većinski udio u tvrtki drži Agrokor, ostali suvlasnici su Croatia osiguranje, Hanza media, Slobodna Dalmacija i Emporion ulaganja.

 

Tvrtka Niva Inženjering čiji je vlasnik do odlaska u stečaj bio bivši HDZ-ov premijer Nikica Valentić dobila je od Agrokora 156 miliona kuna pozajmica. Valentić je planirao preko te građevinske firme razviti projekt izgradnje 600 stanova na zagrebačkom Črnomercu, ali nije uspio.

 

Jednoj od najvećih građevinskoj firmi Zagreb Montaža u vlasništvu Vlade Čovića Todorić je posudio 65 miliona kuna. Čović je zajedno s Agrokorom ušao u vlasništvo posrnulog Dalekovoda, a investirao je i u IGH-a. Najveće poslove Zagreb Montaža radi u Njemačkoj.

 

Lipa - Promet dobila je 51 milion kuna. Tvrtka je u vlasništvu Sanje Palić, supruge pokojnog Marijana Palića, osnivača brokerske kuće Auctor koji je poginuo prije tri godine. Palić bio je jedan od glavnih protagonista hrvatske financijske scene sve do tragične pogibije u automobilskoj nesreći.

 

Svom sinu Ivanu Todoriću odnosno njegovoj tvrtki Sun Energy Todorić stariji je posudio 47 miliona kuna. Početkom krize u Agrokoru Todorić mlađi je izišao iz vlasništva Sun Energyja, a zamijenila ga je izvjesna Mara Bekavac. Uz nju kao suvlasnik tvrtke vodi se i Agrofructus na čijem čelu je Denis Matijević. Sun Energy je registriran kao proizvođač električne energije.

 

Zagrepčanin Ante Čule vlasnik je tvrtke Prima Ulaganja kojoj je Todorić pozajmio 39 miliona kuna. Požeško Zvečevo dobilo je 34 miliona kuna, a poliklinika Aviva 33 miliona kuna. Većinski vlasnik Avive je Agrokor, a 30 posto udjela drži akademik Zvonko Kusić,  predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izgledno je kako će izvanredni upravitelj Ante Ramljak prodati Agrokorov udio.

 

Zagrebačkoj tvrtki Vetel otišla je pozajmica od 30 miliona kuna. Njezin vlasnik je Ivan Granić koji je od 1997. do 1998. bio predsjednik uprave Tiska, pa se našao, s Miroslavom Kutlom, među dvanaest optuženika u slučaju malverzacija na štetu te tvrtke. Vetel je izgradio sadašnju upravnu zgradu Tiska na Žitnjaku, a ujedno je i upravitelj objekta.

 

Nekretninskoj tvrtki SK-735 Agrokor je posudio 20 miliona kuna. Sve do 2016. vlasnik joj je bio šibenski poduzetnik Josip Stojanović Jolly, a onda ju je preuzeo Konzum i sad je pod upravom Ante Ramljaka.

Od septembra ove godine tvrtka Com Com je u stečaju. Osnovana je 2004., a sve do poslovnog sloma kao jedini osnivač se vodio Ninoslav Pavić. Preko Com Coma Pavić je vladao Europapress Holdingom, sada Hanza media, u većinskom vlasništvu zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Todorić je Com Comu posudio 13 miliona kuna.

 

Firma Dalmarina dobila je pozajmicu od 10 miliona kuna. Njeni vlasnici su Agrokor i Zagreb Montaža Vlade Čovića. Dalmarina ima udio u tvrtki Konsolidator koja je većinski vlasnik građevinske tvrtke Dalekovod.

 

SB/tportal

///////////////////////////

41. GODIŠNJICA TRAGEDIJE: Na današnji dan poginula je legendarna Silvana Armenulić

41. GODIŠNJICA TRAGEDIJE: Na današnji dan poginula je ...

10.10.2017.

POČAST ZA ZLOČINCE

Počasti za zločince



SRPSKI HEROJ KOD KUĆE: General Lazarević se najviše obradovao unucima





Vladimir Lazarević prilikom povratka u Beograd iz Haga, decembar 2015.

Nikakvih objašnjenja niti reakcija aktuelnih vlasti još nema povodom priznanja koja su Aleksandar Vulin i Nikola Selaković, članovi kabineta premijerke i predsednika Srbije, izrekli dvojici haških osuđenika Vladimiru Lazareviću i Nikoli Šainoviću.

Njih dvojica su, proteklog vikenda u Nišu, bili počasni gosti skupa podsećanja na Treću Armiju Vojske Jugoslavije angažovane na Kosovu tokom sukoba 1999. godine iza koje je, prema procenama antiratnih nevladinih organizacija, ostalo trinaest hiljada žrtava i 800.000 raseljenih porodica. Tim povodom iz Inicijative mladih za ljudska prava stigao je poziv premijerki Brnabić i predsedniku Vučiću da se ograde od stavova dvojice državnih zvaničnika i odreknu osuđenih ratnih zločinaca.

„Mislim da ne bi trebalo da se ograde zato što smatram da su general Lazarević i Nikola Šainović neopravdano osuđeni u Haškom tribunalu. Bez činjenica i bez dokaza o njihovom učešću vezano za ratne zločine“, tvrdi Miodrag Linta, poslanik na listi vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), partije Aleksandra Vučića, koji je pre toga predvodio Koaliciju udruženja izbeglih u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

„Zločina je bilo na svim stranama, bilo ih je i na Kosovu. Pojedinci i grupe koje su ih učinile treba da odgovaraju, ali sa tim nikakve veze nema ni Nikola Šainović, tadašnji član Vlade, niti general Lazarević“, mišljenja je Miodrag Linta.

Inače, general Vladimir Lazarević je pred Haškim sudom bio osuđen na 14 godina zatvora zbog zločina nad kosovskim Albancima. Oslobođen je 2015. godine pošto je odslužio dve trećine kazne, a u Srbiji mu je nakon toga upriličen svečani doček kome su prisustvovala čak trojica tadašnjih ministara – među kojima i Nikola Selaković aktuelni generalni sekretar predsednika Srbije.

Nikola Šainović je pak bio osuđen na 18 godina zatvora za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na Kosovu. Takođe se, nakon odslužene dve trećine kazne, vratio u Beograd gde je ubrzo postao član Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije (SPS) čiji je istaknuti član bio u vreme vlasti Slobodana Miloševića.

Doček Nikole Šainovića na aerodromu u Beogradu, avgust 2015.
Doček Nikole Šainovića na aerodromu u Beogradu, avgust 2015.

Neke od bivših haških osuđenika predstavnici vlasti nisu samo tretirali sa poštovanjem, već su na tribinama imali prilike da javno iznose svoje stavove. Takav slučaj je bio sa generalom Veselinom Šljivančaninom koji je zbog počinjenih ratnih zločina u Vukovaru u Hrvatskoj odslužio u Hagu deset godina zatvora.

Tribina u mestu Beška u organizaciji Srpske napredne stranke održana januara 2017., jedna od nekoliko na kojima je bivši haški osuđenik bio glavni akter, ostala je upamćena po nemirima nakon kojih su vlasti nevladine aktiviste – uzročnike kratkotrajnog prekida proglasile za naciste.

Takođe, Šljivančanin je nedavno bio među prisutnima tokom otvaranja jedne fabrike što je izazvalo interesovanje novinara, ali i oštru reakciju predsednika Srbije Aleksandra Vučića zbog toga.

„Video sam ga ispred tamo. Slobodan čovek koji je izdržao svoju kaznu. Šta biste da ga uhapsite ili ubijete ponovo? Nije se pojavio na otvaranju fabrike nego se pojavio tamo ispred da bi me pozdravio“, rekao je pre nekoliko dana u Rumi.

Često prisutan u javnosti Veselin Šljivančanin
Često prisutan u javnosti Veselin Šljivančanin

Okupljanje starešina Treće Armije u Nišu i počasti ukazane bivšim haškim osuđenicima izazvali su reakciju aktivista Inicijative mladih za ljudska prava koji su zatražili od funkcionera vrha vlasti da se hitno od toga ograde.

„Ono što uvek treba podcrtati je obaveza ove zemlje i pogotovo ove vlasti prema žrtvama tog rata i osobama koje i dalje trpe posledice sukoba. Ukoliko hoćemo da budemo odgovorno društvo i, na neki način, pređemo preko svega što se desilo u smislu jasnog odnosa prema ratu, moramo da se suočimo sa tim činjenicama i konstantno podsećamo institucije da moraju da se ograde od ratnih zločinaca“, kaže Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava.

Nema nikakvih razloga da se najviši zvaničnici Srbije distanciraju od postupaka koje ako ne neposredno – onda posredno podržavaju, stav je Dejana Anastasijevića dugogodišnjeg novinara koji se, između ostalog, bavio i temom ratnih zločina. Anastasijević ukazuje da su sa subotnjeg skupa u Nišu poslate jasne poruke.

„Tresnuli smo šakom o sto i poručili da su svi drugi zločinci samo mi nismo. Da smo sve što smo radili dobro radili. I da ćemo to ponovo da im radimo, ako dođemo u priliku. To je način da se, na neki način, raskrsti sa prošlošću i da nas se uvuče u neku drugu budućnost. Samo što se bojim da je ta budućnost mračnija od ove koju već imamo“, zaključuje Anastasijević.

Razvoj dobrosusedskih odnosa jedna je od centralnih pozicija aktuelne vlasti u Srbiji, u kojoj vodeće pozicije (izuzev premijerske) zauzimaju nekadašnji desničari iz redova ekstremista partije Vojislava Šešelja. S obzirom na obrt koji su načinili 2008. godine, kada su Šešelju okrenuli leđa, odavanje priznanja onima koji su osuđeni za ratne zločine baca ozbiljnu senku na njihovu regionalnu politiku.










09.10.2017.

GRAĐANI SRBIJE: "SLOBODAN MILOŠEVIĆ JE SERIJSKI UBICA"

GRAĐANI SRBIJE NE ŽELE NJEGOV SPOMENIK: "Slobodan Milošević je serijski ubica"

Građani ne dozvoljavaju sebi da zaborave strahote i poniženja koja su trpili u vrijeme vladavine "tog diktatora".

GRAĐANI SRBIJE NE ŽELE NJEGOV SPOMENIK: 'Slobodan Milošević je serijski ubica' - 2

Nakon prijedloga koji je iznio Ivica Dačić, da se Slobodanu Miloševiću podigne spomenik u Beogradu, kritike opozicionih stranaka se nižu jedna za drugom.

 

 

Oglasila se, naime, Liga socijaldemokrata Vojvodine, čiji lider je Nenad Čanak, i ocijenila da je izjava predsjednika SPS da bi Slobodanu Miloševiću trebalo podići spomenik u Beogradu,samo "nastavak grubih provokacija i uvreda građana".

 

U saopštenju koje je potpisao potpredsjednik LSV Aleksandar Jovanović, navodi se da upravo građani "sebi ne dozvoljavaju da zaborave strahote i poniženja" koja su trpili u vrijeme vladavine "tog diktatora".

 

.

 

Slobodan Milošević 

 

- Mesto u Aleji zaslužnih građana, koje Dačić priželjkuje za Miloševića, značilo bi nesagledivu sramotu Srbije pred sobom i pred svetom, ali i neoprostivu uvredu za sve one koji su svojim delima zaista zadužili ovu zemlju i društvo - piše u saopštenju.

 

Predsjednik socijalista ranije se zauzeo za to da se Miloševiću podigne spomenik u glavnom gradu, što je podržao i ministar odbrane i predsjednik Pokreta socijalista Aleksandar Vulin.

 

U saopštenju LSV piše da velikani koji su sahranjeni na Novom groblju u Beogradu "ne zaslužuju da se nađu u društvu čovjeka koji je zemlju uveo u ratove, bijedu, politička ubistva, paravojske, pljačku društvene imovine, centralizam i hiperinflaciju".

 

- Mjesto pod drvetom u svom dvorištu je maksimum koji Miloševiću pripada, a svako ko pomisli drugačije neka najpre obiđe spomenik ubijenom Ivanu Stamboliću na Fruškoj Gori - poručio je Jovanović.

 

Slobodan Milošević  

On je podsjetio na dugogodišnju inicijativu LSV, kojom su tražili da se u Srbiji nakon ratova devedesetih izvrši lustracija.

 

- Da je u Srbiji bilo lustracije, Dačić i mnogi drugi danas bi verovatno imali jasno upisano mesto u istoriji beščašća i nikome ne bi padalo na pamet ni da na glas razmišlja na temu Miloševićevog spomenika - dodao je LSV.

Upozorili su da je taj prijedlog jednak kao i "pojavljivanje haških osuđenika na određenim javnim skupovima u prisustvu zvaničnika Srbije".

 

- To predstavlja nastavak restauracije cjelokupnog Miloševićevog aparata koji se privremeno sklonio nakon 5. oktobra 2000. godine i pokušaj amnestije te politike - poručio je Jovanović i dodao da LSV neće "ćutke gledati na sve to".

 

Srpski pokret obnove, na čijem se čelu nalazi Vuk Drašković, usprotivio se danas prijedlogu SPS i Ivice Dačića da u Beogradu bude podignut spomenik  Miloševiću.

 

- Prijedlog sa mesta ministra spoljnih poslova Srbije za podizanje spomenika serijskom ubici, zbog čijih su zločina i politike Srbiju bili odbacili i Evropa i ceo demokratski svet, antidržavno je delovanje i miniranje zvanične proevropske politike Vlade Srbije. To bi bio spomenik ratu, državnom terorizmu, mržnji, zločinima širom ubijene države i otvoreno ruganje svim žrtvama i njihovim porodicama- navodi se u saopštenju SPO.

 

Ta stranka je ocijenila da je Milošević bio krivac za raspad SFRJ i ratove devedesetih godina, uništenje srpske privrede i društveno i kulturno nazadovanje, gubitak Kosova, sankcije i izolaciju, kao i ubijanje političkih protivnika, pre svega funkcionera i članova SPO.

 

SPO je dodao da je Milošević pravosnažnim sudskim presudama označen kao nalogodavac ubistva bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića i ubistva četiri funkcionera SPO na Ibarskoj magistrali 2000. godine.

















09.10.2017.

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: "LICEMJERNO JE NAPADATI PRAVOSUĐE, JER NEKI ŽELE REVIDIRATI ISTINU"

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: "Licemjerno je napadati pravosuđe, jer neki žele revidirati istinu"

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas oslobađajuću prvostepenu presudu ratnom komandantu Armije Republike BiH u Srebrenici Naseru Oriću i pripadniku ARBiH Sabahudinu Muhiću za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Bratunca i Srebrenice 1992. godine.

IZETBEGOVIĆ O PRESUDI ORIĆU: 'Licemjerno je napadati pravosuđe, jer neki žele revidirati istinu'

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas oslobađajuću prvostepenu presudu ratnom komandantu Armije Republike BiH u Srebrenici Naseru Oriću i pripadniku ARBiH Sabahudinu Muhiću za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika na području Bratunca i Srebrenice 1992. godine.

 

Fena je nakon izrečene presude i reakcija koje su uslijedile zatražila komentar od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

 

- Onima koji izriču teške riječi i optužbe na račun sudova i presuda svrsishodnije bi bilo da se iskreno zapitaju zašto međunarodni i bh. sudovi dosljedno donose presude kojima iste ljude oslobađaju od istih optužbi. Očito je da je to tako zato što nema dokaza da su optuženi pripadnici Armije R BiH počinili zločine koji im se stavljaju na teret. I zato su sudske odluke - i u Hagu, i u Ženevi, i u Londonu, i u Beču, i u Sarajevu - takve kakve jesu – naveo je u pisanoj izjavi za Fenu Bakir Izetbegović.

 

On ističe da je krajnje licemjerno napadati pravosudne institucije zbog nepostojanja dokaza kojima bi se sudskim putem mogla revidirati istina i izjednačiti krivica za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

 

- Kao i do sada, nastavićemo zagovarati princip da se svakome ko je osumnjičen za bilo koji ratni zločin mora pravično suditi, bez obzira o kome se radi. To što se sudske odluke ne podudaraju sa nečijim pokušajima revidiranja istine samo potvrđuje da problem nije u sudovima i njihovim presudama, nego je problem evidentno u nastojanjima da se izjednači krivica, što podriva proces pomirenja – zaključuje Izetbegović.

 

 

(SB/Fena)

//////////////////////////////////////

MOĆ REŽIMA I PROPAGANDE: Ove fotografije pokazuju kako je Staljin manipulirao poviješću (FOTO)

Ove fotografije pokazuju kako je Staljin manipulirao poviješću (FOTO)

///////////////////////////

ŠAROVIĆ SE POHVALIO: 'Dobili smo dozvolu za izvoz mesa peradi u EU'

ŠAROVIĆ SE POHVALIO: „Dobili smo dozvolu za izvoz mesa peradi u EU“

09.10.2017.

POSLJEDNJI MOSTARSKI BOEMI

Posljednji mostarski boemi


Nezirović Elvedin

Autor 9.10.2017. 



Image result for novinar elvedin nezirovic fotos

........................

Izdvajamo

  • Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.
..........................

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.

Mostar je nekad imao boeme koji su uz čašicu rakije i kakav mezetluk znali voditi danonoćni eglen kao da drugih životnih obaveza osim te, da u kafani sjede i razgovaraju o svemu i svačemu, baš i nemaju. Svima nama, čije postojanje je bilo strogo ograničeno na svijet mimo njihovog stola, činilo se da bi s pričom i pićem prestajali tek kada shvate da je životna količina popijenog alkohola dosegla granicu nakon koje svaka naredna čaša može biti i posljednja. Historija mostarskog boemstva, međutim, pamti i one koji se druženja i dobre kapljice nisu odricali čak ni u najtežoj bolesti: puni mladalačkog kuraža, ljubomorno bi čuvali svoje mjesto za stolom, uvjereni da smrt nikada neće doći. Kao po nekom nepisanom pravilu, takvi su živjeli najduže.

Tako je bilo nekad, u vrijeme kada je grad imao miris platana pred kafanom Rondo, a ljudima nije trebalo objašnjavati razliku između boema i pijanice, jer je ona bila toliko očita da ih je bilo nemoguće pobrkati. Negdje tamo, na pločnicima Monmartra, umirale su i rađale se generacije boema čiju je sjaj i bijedu tih godina opjevao melanholični glas Charlesa Aznavoura. Riječ boem imala je tada svoju ljepotu i svoju težinu i znalo se uz koga pristaje kao što se znalo i kome ne odgovara. Biti boem u Mostaru značilo je slikati poput Mehe Sefića ili pisati kao Mišo Marić, imati svoj stol u nekoj lokalnoj kafani, smišljati liske koje će čaršija danima prepričavati i biti dovoljno velik da te ne bude briga šta zli jezici o tebi govore. I danas je tu francusku riječ nemoguće izgovoriti, a ne pomisliti na Vladu Puljića, Aliju Kebu, Icu Voljevicu, Nešu Borozana, Ivana Kordića, Mehu Sefića, Mišu Marića…

Ti ljudi su, u pravom smislu riječi, bili duh ovoga grada, njegova elita i njegova avangarda, i znali su, bolje od drugih, da vrijeme ima smisao samo ako se zna izgubiti. Život je ionako prekratak da bi se o vremenu vodilo računa. Trenutak nas donese / Trenutak i odnese / Živjeli ko planina / Ili list što se trese, tako bi to rekao pjesnik i boem Enes Kišević. Niko tada zapravo nije vjerovao da i tim finim, uglađenim ljudima može doći kraj kao što dolazi nama, običnim smrtnicima, i da će jednom i oni otići tamo gdje se već odlazi kada se potroše svi životni krediti. Danas znamo da je naša vjera u njihovu besmrtnost bila posljedica neosnovane nade da će u ovom gradu uvijek biti onih koji će nas svojim boemstvom čuvati od svakog nadolazećeg zla i primitivizma. Još niko nije tačno utvrdio kada je riječ boem u Mostaru postala eufemizam za one kojima je ispijanje alkohola osnovno životno zanimanje, ali je sasvim sigurno da se to dogodilo nakon što je počela umirati posljednja generacija mostarskih boema, a grad osvajati oni koji niti o gradu niti o boemstvu nisu znali ništa.

Ova priča se upravo sjetila jednog zaboravljenog mostarskog pjesnika, rođenjem i porijeklom Gačanina, kojemu je riječ boem pristajala kao rijetko kome. Malo koga je, zapravo, zaborav tako temeljito prekrio kao njega, Mirsada Čamparu, čovjeka o čijem liku i djelu nećete naći ni slova na internetu, niti ćete pak o njemu nešto saznati od samoproglašenih lokalnih knjiških sveznalica. Dugo već u sjećanju nosim početne stihove njegove kultne poeme „Gulamferi“, koje mi je jednog jesenjeg poslijepodneva, također po sjećanju, odrecitovao naš zajednički prijatelj. Zbog tih je stihova tokom osamdesetih godina prošloga vijeka bio praćen i proganjan, a bio bi, čini mi se, podjednako neomiljen i danas, u ovom sveopćem mostarskom gulamferluku, da nas kojim slučajem nije tako rano napustio. Prevažni su ovoj priči i Mirsad Čampara i njegova poema da bismo ih tek tako pustili da odu:

Gulamferi kusaju čorbu iz tuđih pjatova
u dokolici ubijaju vrijeme čudnim oružjima
gulamferi žive na račun drugih
a uglavnom misle da žive za druge
gulamferi maštaju o bogatstvima na brzu ruku
 oni se i bogate na brzu ruku
oni uopšte maštaju i grade svijet po svojim ukusima
gulamferi izvoze pamet preko pragova naivnih
uvoze običaje i jeftini furnirani unikatum
žene gulamfera koriste jeftine parfeme
i sanjaju o skupim kulama na obalama mora
i grade skupe kule na obalama mora…  itd.

Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.











09.10.2017.

ANTE TOMIĆ: HRVATSKA JE DANAS LUĐA OD SRBIJE

Ante Tomić: Hrvatska je danas luđa od Srbije


Ante Tomić

Ante Tomić

Hrvatski pisac, novinar i scenarist Ante Tomić u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o situaciji u Hrvatskoj, onima koji žele odlučivati o kulturi, a sa kulturom nemaju nikave veze.

"Teror koji neobrazovani i nekulturni žele provoditi nad obrazovanjem i kulturom je nesnosan", kaže pisac iz Splita.

RSE: U svojim kolumnama često pišete o primitivizmu koji se valja Hrvatskom. Primitivizam vodi u isključivost, mržnju, negiranja svih onih koji misle drugačije. Koji su prema Vama razlozi takvog stanja?

Tomić: Najprije, živimo u jednoj dubokoj ekonomskoj krizi već godinama i ona postaje sve gora. Drugo, dogodilo se jedno strašno razočarenje demokracijom. U toj kombinaciji materijalne bijede i razočarenja konvencionalnim demokratskim metodama, dobijate ono što se i inače dobija u takvim situacijama. Ljudi se užele nekakave diktature, nekakvog desničarskog nasilja, postanu gnjevni prema manjinama. Sve ono čemu smo do sada puno puta svjedočili.

To nasilje i netrpeljivost se, naravno, ne događa samo u Hrvatskoj, nije samo ekskluzivno hrvatski slučaj. Taj fašizam, tu mržnju prema drugima i drugačijima, nacionalnim manjinama, homoseksualcima, prema sirijskim izbjeglicama, gledamo diljem istočne Evrope.

RSE: Čini mi se da kod vladajućih struktura u Hrvatskoj ima jedne vrste cinizma kad se obraćaju građanima, kao da ih vuku za nos... uvjereni da mogu sve?

Tomić: Oni u ovom trenutku mogu sve. To čak i nije cinično. Mi u Hrvatskoj, u ovome trenutku, imamo jednu užasnu vlast, ali nemamo rezervno rješenje. Nemamo opoziciju koja bi mogla preuzeti vlast. Socijaledmokratska opozicija je u jednom takvom stanju, da čak ni ja, koji očajnički žudim za promjenama, ne bih glasao za socijaldemokrate. Situacija je zapravo bezizlazna.

RSE: I nedavno priča o zakonu o obitelji, s nakaradnim idejama što je obitelj i kako treba djecu odgajati da budu domoljubna... izazvao je oštru reakciju javnosti, ali kada se bura stiša plašim se da će se priča nastaviti.

Tomić: Ona će se svakako nastaviti i ne znam koliko će to potrajati, jer u ovom ludilu nemamo zrelu, ozbiljnu, odgovornu, građansku opoziciju koja će se suprostaviti i sve većem uplitanju Katoličke crkve u društvo.

U Hrvatskoj danas imamo užasnije političke pojave nego Srbija i one su svakim danom sve snažnije.

RSE: Godinama se tolerirala pojava ustaštva, fašističke parole su se proglašavale starim hrvatskim pozdravom. To kao da, uz svu navodnu ogradu od tih pojava, dobija sve više prava u javnom diskursu?

Tomić: Da, dobija. Prije nekoliko godina sam mislio, a bilo me je sramota priznati, da Hrvatska nije tako luda kao Srbija. Mi, recimo nismo imali pojave kao što su Dveri. Nismo imali tako otvorene fašiste na našoj političkoj sceni, ili, makar, su bili toliko marginalni da ih se nije ni primjećivalo.

No, danas, čini mi se da je Hrvatska luđa od Srbije. Mi imamo užasnije političke pojave nego Srbija u ovom trenutku i one su svakim danom sve snažnije i to upravo zato što je ta, tobože umjerena vlast nekakvog desnog centra, toliko uplašena od tih radikala da im se ne usudi otvoreno suprotstaviti.

RSE: Svemu tome treba onda dodati i to što pojedini katolički svećenici sve češće s oltara šalju političke poruke, pa i one vrlo isključive. Zašto je Katolička crkva postala gotovo nedodirljiva?

Tomić: Da, šalju vrlo isključive poruke, a nedodirljiva je postala zato što joj je to dopustila vlast. A i sama ta vlast je toliko slaba da se ne usudi suprotstaviti biskupima, posebno ovim radikalnim biskupima. Vjerujem da i među svećenicima ima onih kojima se ne sviđa takvo djelovanje crkve, ali je ta nekolicina toliko malobrojna da se i ne primijete.

RSE: Sjećam se da su nekada organizacije branitelja određivale što će se i kako snimati, prosvjedovale su zbog novinskih tekstova i filmova, a sada isto tako. Mora li to baš tako biti?

Tomić: Ja to vrijeme ne pamtim. Bio sam tada mali, pa mi to i nije svježe u uspomenama, ali ovaj teror koji neobrazovani i nekulturni žele provoditi nad obrazovanjem i kulturom je stvarno nesnosan. Mi imamo situaciju u kojoj ljudi koji ne ide u kazalište i koji ne znaju što je kazalište, misle da mogu propisivati kako bi trebalo izgledati kazalište. Ljudi koji s kulturom nemaju nikakve veze odlučuju što je hrvatska kultura. To je grozno!

Pristajemo da nas neki glupi i pokvareni ljudi teroriziraju.

RSE: Uz rijetke iznimke iz glumačkih redova ipak se pristalo na otkazivanje Međunarodne noći kazališta jer jer se poklopila s Danom sjećanja na Vukovar? Kako je moguće da Ministarstvo kulture pristane na ucjene iz braniteljskih udruga?

Tomić: Kao što sam rekao, ta tobožnja građanska desnica, odnosno ona za koju smo mislili da je građanska desnica, stalno popušta pred ucjenama. I premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek su strašni slabići prema tim nasilnicima i bukačima koji su ništavne pojave.

RSE: No, očito uspijevaju u Hrvatskoj?

Tomić: Da, uspijevaju. Ipak vidim da se među ljudima pojavljuje strašan revolt, puno je bijesa. Vidim da to više ne žele trpjeti. I ja sâm pišem iz tog nekog bijesa, pun sam gnjeva i prepoznajem to u ljudima koji mi masovno prilaze na ulici i zahvalni su mi zbog toga što sam napisao. Naprosto su zahvalni što još ima nekoga tko nije posve lud. Ohrabruje ih što misle da ima još ljudi i koji su, kao oni, željni promjena.

RSE: I Vi i ja smo rođeni u bivšoj Jugoslaviji. Nećemo o državi koja ne postoji više od 25 godina... ali zašto se uvijek nekom prilijepi etiketa da je "Jugoslaven" kada ga treba ocrniti u javnosti ili otvoriti "lov" na tu osobu?

Tomić: To je, naprosto, teror gluposti na koji se ovdje masovno pristaje. Mi pristajemo da nas neki glupi i pokvareni ljudi teroriziraju. To je tako. Valjda ih se zato i plašimo. Nemam pojma.

RSE: Napisali ste uspješne filmske scenarije. Otkud zanimanje za tu vrstu umjetničkog izraza i da li spremate nešto novo?

Tomić: Poželiš o svemu ovome napisati neku priču, neki filmski scenarij ili prozu. Uskoro ćemo Rajko Grlić i ja početi pisati jedna scenarij. Iskreno, nešto smo već počeli raditi, ali sve je na tako dugačkom štapu da ne bih ništa najavljivao.

//////////////////////
////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 9. oktobar/listopad 2017.


////////////////////////////////////////

////////////////////////////

Za grob spremni

Za grob spremni

  9.Oct 2017

Nikada žene u Hrvatskoj nisu bile do te mjere ponižene kao od momenta kada je žena postala predsjednica Hrvatske. Tek tada je to postala u punom smislu izdajnička funkcija. Ako

////////////////////////////////////////

//////////////////////////

Mediteranom, kroz Gibraltar do Kazablanke i Lisabona

Mediteranom, kroz Gibraltar do Kazablanke i Lisabona

  9.Oct 2017

Tako to biva: kada se očiju punih začudnosti s putovanja vratimo među ova naša bosanska i hercegovačka brda, onda se od proze svakodnevlja zadugo još liječimo prizivanjem Dubrovnika, Venecije, Barija,

///////////////////////////////////////
09.10.2017.

PREDSJEDNIK SUDA BiH RANKO DEBEVEC: "PRESUDA NASERU ORIĆU DONESENA JE ODLUKOM VIJEĆA, A NE SUDIJE POJEDINCA"

PREDSJEDNIK SUDA BiH: "Presuda Oriću donesena je odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca"

„Sud BiH radi profesionalno, u skladu sa ponuđenim dokazima od strane Tužilastva, a ne temeljem političkih i medijskih špekulacija i pritisaka. Očito da su ponuđeni dokazi od Državnog tužilaštva bili nedovoljni za donošenje osuđujuće presude, što će biti naknadno preispitivano u žalbenom postupku.

PREDSJEDNIK SUDA BiH: 'Presuda Oriću donesena je odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca'

Povodom presude Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću, predsjednik Suda BiH Ranko Debevec, kazao je da Sud ne može komentarisati nepravomoćne sudske odluke, na koju će izvjesno biti uložena žalba, te o kojoj će zasigurno konačna odluka biti donesena u drugom stepenu.

 

 

Sud BiH izrekao je prvostepenu oslobađajuću presudu Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću, optuženima za ratni zločin počinjen u selima oko Srebrenice.

 

„Sud BiH radi profesionalno, u skladu sa ponuđenim dokazima od strane Tužilastva, a ne temeljem političkih i medijskih špekulacija i pritisaka. Očito da su ponuđeni dokazi od Državnog tužilaštva bili nedovoljni za donošenje osuđujuće presude, što će biti naknadno preispitivano u žalbenom postupku.

 

Također, valja napomenuti da je presuda donesena odlukom vijeća, a ne sudije pojedinca. Vijeće donosi odluke većinom glasova sudija, članova istog“, kazao je Debevec, u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

 

Presuda Oriću i Muhiću izazvala je oštre reakcije iz Republike Srpske i Srbije.



















09.10.2017.

PRVI INTERVJU NASERA ORIĆA NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: ,,BORIO SAM SE ČASNO, ZNAO SAM DA SAM NEVIN"

PRVI ORIĆEV INTERVJU NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: „Borio sam se časno, znao sam da sam nevin“

Naser Orić, komandant odbrane Srebrenice, dao je svoj prvi intervju nakon oslobađajuće presude. Orić je kazao kako niti u jednom momentu nije pomislio da bi presuda mogla biti bilo šta drugo do oslobađajuća. Kaže kako nije ukaljao ruke, da se časno borio i da će to, budući da je politička situacija na Balkanu takva, očigledno morati dokazivati do kraja života, ali da je na to spreman.

PRVI ORIĆEV INTERVJU NAKON OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE: 'Borio sam se časno, znao sam da sam nevin'

Nakon što su se slegli prvi utisci, kako gledate na današnju presudu. Jeste li bili nervozni uoči njenog izricanja? 

-Nisam bio nervozan jer sam na samom početku, odmah nakon čitanja optužnice znao ishod svega ovoga, zato što sam se osjećao nevinim i znao sam kakvi su moji postupci bili. Ja sam bio vitez na bojnom polju i ne stidim se svojih djela ni u jednom segmentu. Žao mi je što je došlo do izbijanja rata i što smo morali da se sukobljavamo jedni s drugima, ali nisam ja izmislio rat. Žao mi je porodica i s jedne i s druge strane što su morale da se nađu u ovom bosanskom loncu, ali šta je tu je.

 

To znači da niti u jednom momentu niste očekivali drugačiji ishod suđenja? 

-Odmah nakon iznošenja dokaza znao sam da ćemo pobijediti, odnosno da će pravda pobijediti. Ni u malom mozgu nisam očekivao, nisam imao dileme niti 0,1 promil da ćemo izgubiti ovaj predmet, jer na osnovu stanja na terenu - znao sam sve šta se dešavalo, tako da ne može meni nametnuti neko nešto, neku krivicu. Jedino da je tu bilo nešto politički montirano, na to ja ne mogu utjecati, ali kad su u pitanju materijalni dokazi nema teoretske šanse da mi dokažu išta.

 

Ministrica pravde Srbije Nela Kuburović danas je izjavila da vjeruje da će Viši sud u Beogradu, pred kojim se, kako je rekla, i dalje vodi postupak protiv Vas za navodna ubistva devet civila, nastaviti da vodi ovaj slučaj. Kakav je Vaš komentar na tu izjavu?

-Ja o tome uopće nemam pojma. Ja odgovaram vlastima BiH i Haškom tribunalu, a agresorima - zna se kako im odgovaram!

 

Plašite li se možda novih optužnica? Svojevremeno je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač najavio da je u toku nova istraga protiv Vas?

-Kad je riječ o Draganu Lukaču, ja o zločincu neću da pričam. Prvo on treba da odgovara za svoja zlodjela, vezano za Prijedor, on zna to vrlo dobro. Tako da uopće me ne može plašiti.

 

Mislite li da ćete se ikad moći osjećati potpuno slobodno, da Vam stalno "ne visi nad glavom" neka nova optužnica? 

-Pa ne mislim, s obzirom na sveukupno stanje na bh. političkoj sceni. Ja sam im najbolja moneta za potkusurivanje i kad god zatreba kakva politička priča, onda oni to rješavaju preko mojih leđa. Ja sam to već "ofrštuljio", naučio, tako da moram sad ove žene pitati da li mogu oženiti još i ovu jednu advokaticu da imam, da mi ne idu pare iz kuće.

 

Na svakom ročištu imali ste veliku podršku svojih saboraca i predstavnika udruženja. Koliko vam znači ta podrška?

-Meni je najveća satisfakcija što su moji borci, moji ratnici i njihove porodice bili svakog momenta uz mene, što se kaže pod jastukom, pod glavom. To je ono što me drži i što mi daje snagu i elan, a sve drugo što se tiče tih novih navodnih optužnica - ja sam tu, ja ne bježim. Ja sam se borio za ovu državu i planiram u ovoj državi i da umrem.

 

(faktor.ba / SB)


















09.10.2017.

MLADI ĆE POČETI SA PITANJIMA ,,TATA, GDJE SI BIO U RATU?"

Armina Galijaš,istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu : Mladi će početi sa pitanjima „Tata, gdje si bio u ratu?”

Oktobar 09. 2017.


Armina Galijaš istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu u razgovoru za Buku osvrće se na neka od ključnih pitanja koja već godinama opterećuju Ex-YU prostor- nacionalizam, revizija istorije, političke elite koje su nam se desile od 90-tih naovamo, te često prisutan žal za bivšom državom. Vjeruje da će mladi početi da preispituju ono što im se servira u školskim klupama i odgovara nostalgičarima koji tvrde kako smo se za vrijeme Tita učili pravim vrijednostima.

Nedavno ste boravili u Banjaluci na konferenciji „Kultura sjećanja“. Možete li nam reći kakav je vaš utisak  u šta se pretvorio prostor ex Jugoslavije  u zadnje dvije decenije?

Utisak koji nosim sa sobom je da se svi pomalo vrtimo u krug i da je vrijeme da izađemo iz njega. To nema mnogo veze sa konferencijom, ali na konferenciji se taj utisak samo potvrdio.

Političari dramatizuju i šire negativu energiju kako bi ostali na vlasti, mediji prenose senzacionalističke mahom negativne priče, kako bi bili čitani tj. profitabilni, NGO plaču kako je stanje loše da bi dobili novac za projekte, strane diplomate grade karijere  i svi zajedno misle kako su bolji i pametniji od „običnog svijeta“, u šta ja iskreno rečeno sumnjam. Tako da se taj „obični svijet“ distancira od političke klase, pada u apatiju ili napušta zemlju/e, a politička mobilizacija odozdo je rijetka i kratkog daha poput Plenuma, nedavnih protesta u Beograd, Makedoniji…

Već godinama smo svjedoci i članaka o nakaradnom školskom sistemu u BiH, o  udžbenicima punim iskrivljenih činjenica ili o tome kako nam djeca odrastaju u Banjaluci, a nisu nikada vidjeli Sarajevo i obrnuto. O ovoj problematici ste i sami pisali i govorili. Smatrate li da pogrešnim stvarima učimo djecu , da ih zatupljujemo i učimo da svako živi u svom toru?

Jasno je da se uče pogrešnim stvarima i što je još važnije naglasiti na pogrešan način, ali to ne zanči da će sva ta djeca ispasti neke nakarade na kraju. Na samoj konferenciji je bilo više mladih nego ljudi starije dobi što daje nadu da će oni već pronaći svoj put, doći do informacija koje ih zanimaju, propitivati ono što im se servira u školskim klupama i uskoro početi postavljati pitanja, „Tata gdje si bio 1992.?“ Ali loš sistem se ne odnosi samo na društvene nauke, nego obuhvata cijeli školstvo. Zastarjeli udžbenici i sadržaji, način i uslovi rada vode lošim rezultatima. Treba raditi na promjeni školskih sadržaja i što je još važnije na modernizaciji školskog sistema.

Većina generacija poratne Jugoslavije ipak će reći kako je za vrijeme Tita sve bilo bolje, da smo se učili pravim vrijednostima. Ali zapravo koliko smo i tada bili zadojeni ideologijom?

Pa zar nije upravo ta generacija započela i vodila rat? Šta se desilo sa svim tim “pravim vrijednostima” 1990.? Sve sadržaje treba konstantno propitivati. Prestati površno svrstavati ljude u neke tabore, i ne bježati od činjenice da imate ljude koji se bore za LGBT prava, a istovremeno su ksenofobi. Ljude koji opravdavaju četnički pokret, a plaču za radničkim odmaralištima na Jadranu. Ili kako smo vidjeli prije par dana na jednoj slici koja kruži internetom, čovjeka koji uči el fatihu Titu. Koje vrijednsoti zastupaju svi ti ljudi?

Zašto se onda i danas s velikom dozom nostalgičnosti govoriti o Jugoslaviji  kao državi u kojoj je gotovo pa sve bilo potaman, a svi znamo šta se desilo 90-tih.

Zato jer je danas loše. Naravno da tada nije bilo sve potoman, a naročito ne svima. Mnoge stvari su što je evidentno prije zaista bile bolje nego što su danas, a to da budemo iskreni i nije teško, ali su mnoge stvari bile i gore. Sad možemo da se prisjećamo Golih otoka, redova za ulje i kafu, restrikcija struje, benzina i ostalog.

A nostalgija samo po sebi u svom imenu krije bol za prošlošću (νόστος, nóstos – povratak i  άλγος, álgos – bol), tako da uvijek kad se sjećamo prošlosti imamo osjećaj da smo nešto izgubili i to nas boli. Opravdano ili ne.

Kako komentarišete političku scenu unutar BiH, kako su nam se od raspada SFRJ naovamo, uopšte mogli desiti ovakvi političari?

Kakav narod, takvi političari. Šalim se. Treba promisliti kako ti ljudi i s kojim motivima dolaze u partije, na koji način prave karijere. Tu je razvijen jedan klijentelistički sistem u politici. Njihov motiv ulaska u politku nije društveni angažman, nego želja da obezbjde sebi i svojoj familiji ugodan život. Tako da nas ne treba čuditi kad oni rade to zbog čega su i ušli u politiku. Naša i njihova očekivanju su različita.

U čemu je naš osnovni problem? Možda što su nam glavne zvijezde političari,  oni pišu „novu istoriju“, nude svoje verzije događaja, svoje istine, govore nam šta da mislimo? Ili možda to što nemamo pravnu državu, što su nam institucije sistema urušene… Ili je to pak uzročno- posljedična veza?

Naš osnovni problem je što kukamo i čekamo da se stvari riješe nekako same od sebe, a to se neće desiti. Najlakše je reći političari su lopovi i svi su oni isti. Političari su jedini koji su uzeli svoje živote u svoje ruke, dok su im njihovi birači samo kolateralna šteta u tome. Političari se permanentno nalaze u predizbornom modusu proizvodeći krize. S tim što je kriza u njihovom slučaju garant stabilnosti, a u slučaju građana garant nestabilnosti. Znači oni su na sigurnom, a do nas je da se pobrinemo za sebe. Znam da je lakše reći nego uraditi.

Nove vlasti u svim bivšim republikama, već godinama grozničavo brišu sve što “miriše” na bivšu državu. Sve je manje ulica i trgova koje nose Titovo ime ili ime nekog narodnog heroja. Da li je riječ o “damnatio memoriae”, svojevrsnom brisanju pojedinca iz prošlosti.

Pa ja nisam sigurna da ih oni s tim što im „oduzimaju“ ulice brišu. Neki su Tita obrisali još početkom 1990tih, a on im se još šunja tim istim ulicama. S druge strane većina ljudi nema pojma ko su ljudi po kojima su ulice nazvane.

Opet s druge strane rehabilituju se četnici, ustaše i  samim tim negiranjaju zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Kome je to potrebno, zašto se sa tim krenulo i koliko je zapravo opasna revizija istorije?

Revizija istorije je uvijek opsana, ali propitivanje istorije, novo razumijevanje, sagledavanje novih izvora i činjenica je uvijek dobro. Što znači ako smo prije bili slijepi na desno oko, ne moramo sada biti slijepi na lijevo. Mislim da je vrijeme da otvorimo oči.

To je možda bio neki pokušaj sa osudom totalitarnih režima na istoku Evrope, što je kod nas, i ne samo kod nas, nažalost dovelo do dodatne konfuzije i površnog odnosu prema ovim kompleksnim temama.  Ova tendencija je prisutna u cijeloj Evropi, naročito istočnoj.

Može li nacionalizam kome danas svjedočimo eskalirati u još ekstremniji i radikalniji?

Može, a ne mora. Isto pitanje si može postaviti bilo koja zemlja danas.

Koje bi hipotetsko rješenje moglo biti onda? Ima li mjesta suživotu i nekoj svjetlijoj budućnosti na ovim prostorima?

Naravno da ima. Taj se (su)život odvija često pred našim očima samo ga mi ne vidimo ili ne želimo da ga vidimo. Naravno da postoje i oni koji ne žele suživot, tako da i to treba prihvati i promisliti o tome. Ono što je najvažnije je da se poštuju ljudska prava i da niko nikoga ne ugrožava, a da li će i ko kako s kim da živi je stvar lične odluke.

 Tatjana Čalić (Buka)

//////////////////////////////////
////////////////////////////////////////

I ŠVICARCI OPLELI PO HRVATSKOJ: "Umjesto da preuzmete vodeću ulogu u regiji, samo se svađate sa susjedima"

Najnovija članica EU i četiri godine nakon pristupanja nije postigla ono što se očekivalo nakon pristupanja Uniji, piše Andreas Ernst, dopisnik Neue Zürcher Zeitunga iz Beograda.

I ŠVICARCI OPLELI PO HRVATSKOJ: 'Umjesto da preuzmete vodeću ulogu u regiji, samo se svađate sa susjedima'


Dok njemački tisak više piše o žalosnom stanju hrvatske nogometne reprezentacije, švicarski NZZ ovog ponedjeljka objavljuje tekst u kojem sažima hrvatske sukobe i sa sobom i sa svojim susjedima, piše Deutsche Welle.

 

Andreas Ernst, dopisnik Neue Zürcher Zeitunga iz Beograda, pod naslovom Hrvatska njeguje neprijateljstva sa svojim susjedima piše: „Najnovija članica EU i četiri godine nakon pristupanja nije postigla ono što se očekivalo nakon pristupanja Uniji. Umjesto da preuzme vodeću ulogu (u regiji), Hrvatska se svađa sa svojim susjedima – i sa samom sobom."

 

U članku se naglašava i razočaranje u Hrvatskoj što članstvo u EU nije donijelo i gospodarski polet, ali se onda čitatelje podsjeća na sporove koje vodi Hrvatska: sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, a onda i na izjavu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako su u Bosni i Hercegovini „deseci tisuća islamista koji čekaju kako bi poveli 'sveti rat' u Europi. Što je glupost. Broj muslimanskih fundamentalista narastao je nakon rata. Ali samo nevažna manjina bori se za džihad", piše švicarski list.

 

NZZ podsjeća i kako su „oba prethodnika hrvatske predsjednice bili svjesni odgovornosti" prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, „ali Grabar-Kitarović smatra da to nije potrebno". U članku se potom nastavlja popis sukoba sa susjednim zemljama: s Mađarskom oko INE, o „samovoljnim trgovinskim akcijama protiv Srbije, o nepostojanju distance od bosanskih Hrvata koji se žele odvojiti u vlastiti 'entitet'", piše NZZ ovog ponedjeljka.

 

Ernst također piše kako su, kao i u mnogim drugim europskim zemljama, i u Hrvatskoj ojačale revizionističke snage koje imaju "neopterećen" odnos prema povijesti Drugog svjetskog rata, a kao primjer se spominje spomen-ploča HOS-a u Jasenovcu. "Trenutačno se vodi neopisiva rasprava u kojoj predsjednica ustaški pozdrav želi rehabilitirati kao starohrvatsku parolu koja je bila 'zloupotrijebljena'", piše Ernst.

09.10.2017.

PRIČE IZ ZABORAVLJENE SOBE

Priče iz zaboravljene sobe


Goran Sarić