Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.09.2017.

BLOGOREJA

Blogoreja


Viktor Ivančić

Autor 30.9.2017. 



Image result for viktor ivančić

Viktor Ivančić

////////////////////////////

Todorić pokazuje simptome tipične kapitalističke senilnosti. Međutim, u previše političkih šupaka se on morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen

Kontrarevolucija jede svoju djecu!

Treba zauzeti kvalitetna mjesta u gledalištu i, sa željom da bude što više ranjenih i mrtvih, uživati u krvavome obračunu između Ivice Todorića i Vlade Republike Hrvatske – predstavi u kojoj će se bez milosti drobiti kosti, bilance, principi i ljudski integriteti – ali se istodobno i naoružati sviješću o tome da ćemo svaki element započetog spektakla platiti iz vlastita džepa.

Uvodni prizor je obećavajući: čovjek koji je do jučer u vodećim hrvatskim medijima bio apsolutno nedodirljiv, koji je, štoviše, kao ključni jamac oglasnih prihoda postao neformalni vlasnik praktički kompletne medijske industrije, pa su o njegovome pregalaštvu, poslovnom vizionarstvu i genijalnim tranzicijskim podvizima ispisivane isključivo ode u sjevernokorejskome žurnalističkom registru, došao je u situaciju da mora pokrenuti privatni blog ne bi li ‘svoju istinu’ mogao neometano doturiti u javnost.

A onda horde novinskih i televizijskih analitičara, istih onih što su mu donedavno jeli iz ruke, poslušno skakali na svaki njegov mig i bez izuzetka prešućivali kriminalnu podlogu kapitalistova grandiozna djela, po spomenutoj blogerskoj inicijativi seruckaju slobodnim stilom, ironiziraju je s visine i kočoperno evidentiraju sve njene moralne, logičke i gramatičke prekršaje. Na djelu je prirodni zakon: truplo nije u prilici birati crve koji dolaze na gozbu.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.

Sama činjenica da je svoju obrambenu blogoreju odlučio vizualno osnažiti plakatnim prikazom sebe kao samozatajnog dijela zajednice – ravnopravne (i valjda solidarne?) jedinke unutar vedrog i uspjeha željnog kolektiva – zavređuje da se vlasniku Agrokora razreže nekoliko godina zatvora. Što zbog bezočnosti, što zbog drskog vrijeđanja inteligencije prosječnog posjetitelja bloga, a što zbog loše navike da u pogonu xafsinga upošljava najlošije Goebbelsove učenike. Ovi su, pak, očito dobili zadatak da propagandnim foto-boflom kreiraju imidž državnika, a ne pukog poduzetnika.

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država?

Iz štiva koje kontinuirano kulja s njegova bloga vidljivo je da posrnuli moćnik, braneći svoj privatni kapital, koristi jetku državotvornu retoriku, i to u obračunu s visokim državnim činovnicima. Tako ministricu Martinu Dalić i Vladina namjesnika Antu Ramljaka optužuje za ‘veleizdaju’, a interesne grupe koje oni zastupaju predstavlja kao okupatorske snage, crvene nemani koje kuju zavjere i provode revolucionarnu akciju ne samo protiv zdrave kapitalističke logike, već i protiv državnih interesa. Upravo čarobno zvuči upozorenje da će autor bloga, na primjeru izopačenog ‘lex Agrokora’, razotkriti paklenu ‘spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora’. Nije li to – avaj – kratki opis nastajanja, a ne tek pokušaja sanacije krahiranog Todorićevog carstva?

To nas, naravno, vraća u rane devedesete i prvobitnu akumulaciju gadosti, a iznova aktualizira i davno zapažanje jednoga marginalnog kroničara o tome da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije otpočetka bile sjedinjene u istom stroju, što ovdje vrijedi ponoviti: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’

Problem s Todorićem je što je svoj položaj u metafori vidio s pogrešne strane, kobno pomiješavši uzroke i posljedice. Najeklatantniji proizvod hrvatske državnosti – njezin esencijalni ‘projekt’ – povjerovao je u svoju samoniklost! Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je, bez obzira na razmjere svog imperija, tek regularna naplavina nadošla nakon programskog rušenja socijalizma. A sada, ošamućen s jedne strane mesijanskim sindromom i nekontroliranim osjećajem svemoći, a s druge strahom da bi mogao omirisati zatvor, vjerojatno je čak i ruku koja ga spašava doživio kao onu koja mu dodaje konopac za vješanje.

Stvarni raskid saveza s političkom državom dogodio se po svemu sudeći u momentu kada su Todoriću pukle pred očima ružičaste perspektive i kad mu je glas s nebesa objavio da Agrokor jest država, učinivši mu se usput da je on osobno taj koji proizvodi sistem, umjesto što bi bio sistemski proizvod. (Dosta upečatljiva ilustracija takvog stanja duha mogla se pročitati u onome slavnom hvalospjevnom feljtonu u Jutarnjem listu, devet godina starom, gdje reporter Đula tronuto opisuje kako svaki od tridesetak tisuća radnika Agrokora oslovljava vlasnika kompanije s ‘Predsjedniče’, sve uz veliko početno slovo. Ne dakle ‘gospodine’, ne ‘gazda’, ne ‘šefe’, ne ‘direktore’, već – ‘Predsjedniče’!)

Izgleda da je kod blogoreičnog tajkuna na djelu svojevrsna kapitalistička senilnost, navada da iz historijata svoga ekonomskog i profitnog uzleta izbaci udio političke logistike, da izbriše iz sjećanja ono presudno, posebno u trenutku kada se smiješi zatvorska perspektiva. Međutim, u previše se političkih šupaka Todorić morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen.

Mesijanski gard utoliko je plod tužne samoobmane, lišen bilo kakvog realnog temelja: nije Ivica Todorić bio pokretač, već korisnik reakcionarnog uništenja socijalizma, kao što on nije ekonomskim, već je političkim alatima stvorio svoje bogatstvo. Ono je izraslo na startnoj otimačini javnog dobra koju mu je omogućila vlast. Uostalom, povijest hrvatskoga tranzicijskog beščašća puna je žrtava neumjerene halapljivosti i neosnovane vjere u samoniklost – od Kutle do Sanadera, od Vidoševića do Ježića – i velikaš iz Kulmerova dvorca samo je posljednji i najkrupniji među primjercima koji su spremni politički aparat hrvatske države strasno klevetati nakon što ih je ovaj kreirao i osigurao im socijalni probitak po visokim kriminalnim standardima.

Šireći famu o unikatnim sposobnostima dragoga vođe i osuđenosti na nevjerojatni uspjeh, kapitalistička Republika Agrokor pokušava utajiti svoju nacionalističku maticu, a sada je preko ‘Predsjednikove’ PR-službe još i zdušno pljuje, pa se valja nadati da će kontraudar Republike Hrvatske biti jednako energičan, a to znači: zauzeti dobra mjesta u gledalištu, opskrbiti se kokicama i s radošću čekati kišu odrubljenih glava. Istini za volju, velika je vjerojatnost da će se sudbine glavnih aktera krojiti daleko od očiju javnosti – blogu iza leđa – jer tako to rade partneri u zločinu.

portalnovosti.com









30.09.2017.

ODMOR

Odmor


Tomislav Jakić

Autor 30.9.2017. 



Image result for tomislav jakic fotos

..........................................

Izdvajamo

  • Javnom scenom dominiraju intelektualni hohštapleri koji – objektivno – mada izigravaju ljevičare, preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, mada najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni, ili se nisu spremni pokoriti (“Ili se pokloni, ili se ukloni”, bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).
...............................

Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.

Bio sam na odmoru. Niste ni primijetili? Ma, nema veze, nije ni bitno. Tek, htio bih vam ispričati zašto je to bio pravi odmor i zašto sam odlučio ostati na odmoru. Nisam bio u Hrvatskoj. Prešao sam dvije granice da bih došao do prekrasnog alpskog pejsaža i do velikog jezera uklopljenog u taj pejsaž. Nije mi to  bilo prvi puta da odlazim tamo. Dapače: na tom sam jezeru svakoga ljeta “kod kuće” već više od šezdeset godina. I uvijek sam se odmarao, ali nikada kao ove godine. A zašto? Razlog je jednostavan. Pojma nisam imao o tome što se događa u Hrvatskoj. Tamošnji su mediji kratko registrirali promjenu imena Trga maršala Tita (što je, uostalom, bilo i očekivano, pa me ni na koji način nije iznenadilo). A nakon toga – mir i tišina. Ne, nisam se “odlijepio” od svijeta u kojemu živim. Pratio sam vijesti o zbivanjima u tome svijetu, ali sve sam više dolazio do zaključka da Hrvatska, moja domovina, njemu ne pripada. Porazan zaključak, zar ne? Ali, bojim se – savršeno točan. Saznavao sam pojedinosti o predizbornim kampanjama u Njemačkoj i Austriji, informirao se o sjevernokorejskim raketama i o vrtlogu uzajamnih optužbi i prijetnji u koji su upali Donald Trump i Kim Yong Un; vrtlogu što prijeti samo ubrzavanjem i zaoštravanjem, a što će bilo jednoga, bilo drugoga navesti na to da povuče potez nakon kojega više nema povlačenja. Znao sam sve što je trebalo znati o uraganu Irma i o njegovim katastrofalnim posljedicama. Ali, o Hrvatskoj nisam ni znao, ni saznavao ništa. I zato sam se, svemu usprkos, odmarao.

I sjetio sam se nečega što mi je, ima tome već podosta godina, rekao jedan zagrebački sveučilišni profesor koji je u “ono doba” napravio i kraći – ali zapaženi – izlet u političke vode, da bi se poslije godine 1990. potpuno povukao iz javnosti. Kada sam ga pitao: “Zašto?”, jednostavno mi je i kratko odgovorio: “Ja sam u mentalnom egzilu.” Ne mogu reći da sam tada imao baš puno razumijevanja za njegovu poziciju, izgledalo mi je kao da je odustao prije vremena, kao da ima ne samo potrebe, nego i mogućnosti boriti se za istinsku demokraciju i protiv obnavljanja ustaštva u bilo kojem obliku, činilo mi se kao da takva borba ima i smisla i svrhe, da nije bezizgledna. I, povrh svega, činilo mi se – u ono vrijeme – da postoje snage, ne pojedinci, nego organizirane političke snage spremne oduprijeti se valu povijesnog revizionizma i relativiziranja ustaštva, uz istodobno demoniziranje i Narodno-oslobodilačke borbe i svega (i svakoga!) vezanoga uz poslijeratnu Jugoslaviju. Taj se val već tada, naime, nazirao.

Danas se ne nazire, danas nas zapljuskuje, prijeteći potopom svega što je Hrvatsku činilo kulturnom, naprednom, razvijenom, civiliziranom i evropskom državom – jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska je i u sklopu jugoslavenske federacije imala status države. I danas zaista, za razliku od polovice devedesetih godina prošloga stoljeća kada sam ćaskao sa čovjekom koji je, bez ikakve prisile, svojom slobodnom voljom, otišao u mentalni egzil, nema ni političke snage, a ni pojedinaca na utjecajnim položajima koji bi se tome potopu mogli (i htjeli) oduprijeti. Nema, sviđalo se to nekome ili ne. Javnom scenom dominiraju  intelektualni hohštapleri koji – objektivno – mada izigravaju ljevičare, preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, mada najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni, ili se nisu spremni pokoriti (“Ili se pokloni, ili se ukloni”, bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).

Današnja Hrvatska imala je Predsjednika koji je mirno primio, tako ih zapravo rehabilitirajući, skupinu generala, u odorama, svojedobno naprasno umirovljenih zbog osnovane sumnje da su – najblaže rečeno – zadirali u politički život, gdje im nije mjesto. Današnja Hrvatska imala je čelnika najveće oporbene stranke, navodno socijal-demokratske, koji se nadao izbornoj pobjedi evocirajući uspomenu na svojega djeda – ustašu, koji nije imao snage oduprijeti se puzajućem državnom udaru čiji je centar bio u famoznom šatoru u Savskoj ulici i koji – osim paradiranja sa znanjem stranih jezika i sentenci i poneke egzibicije, poput onoga skoka i pada s oklopnog transportera – nije znao što bi počeo ni s Hrvatskom, ni s problemima što su je mučili. Danas imamo premijera koji “kraljevski” izjavljuje u Saboru da on “može sve što hoće” i kojemu je potrebna stručna ekspertiza da bi možda, ali samo: možda  shvatio kako je “Za dom – spremni” ustaški pozdrav koji u Hrvatskoj nije postojao, niti se koristio nikada osim u paradržavi NDH, stvorenoj milošću Hitlera i Mussolinija. Danas imamo vladu koja formira Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, a s potpuno jasnom i prozirnom svrhom da legitimira ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu i, slijedom toga, micanje Titovog imena s javne scene u najširem smislu te riječi, te da otvori prostor zabrani svega što će biti proglašeno simbolima “jugo-komunističkog režima”, uz vrlo mali ustupak – zabranu isticanja ustaškoga “U” i – vjerojatno – povijesnog hrvatskog grba što počinje s bijelim poljem.

O svemu tome puna tri jedna ništa novoga nisam saznavao. Ali sam se susreo s podatkom da na parlamentarne izbore u Austriji izlazi i Komunistička stranka (marginalna, ali potpuno legalna,  stranka koja postoji i djeluje i čije članove nitko zbog toga niti proziva, niti progoni). Pa sam gledao predizborni televizijski duel lidera vodećih stranaka u Njemačkoj. Osim što nisam mogao, a da ne primijetim zaista bijednu razinu znanja i sposobnosti četvero moderatora, najeksponiranijih voditelja političkih rasprava na javnoj njemačkoj televiziji, morao sam zamijetiti i visoku razinu uzajamnog respektiranja političara koji se u mnogim stvarima nisu složili (to, da o nekima od najbitnijih svjetskih problema nisu prozborili ni riječi, posebna je priča). Nije tu bilo ni žući, ni mržnje, ni pitanja tipa: “A što ste Vi ono radili u DDR-u?”, ili “A kako to da Vi nemate maturu?”. Gledao sam te iste političare i u odvojenim emisijama, suočene s publikom u studiju. I vidio kako je “najmoćnija žena svijeta”, kako joj podanički vole tepati hrvatski mediji, morala otrpjeti i kako jest otrpila repliku žene u studiju: “Nisam zadovoljna Vašim odgovorom. Nisam Vas to pitala.” Nije uzvratila: “Mnogo Vi još žganaca morate popapati, pa da biste sa mnom mogli razgovarati.” I vidio sam vođu druge po snazi političke stranke, socijal-demokratu, kako na pitanje što kaže o izjavi lidera desne “Alternative za Njemačku” da je spomenik milijunima žrtava Holokausta u Berlinu “sramota za Njemačku”, bez ikakvog taktiziranja i bez imalo premišljanja odgovara: “Taj čovjek, on je sramota za Njemačku!”. I pratio sam skupove kako desnice, tako i građanskih snaga (ne ekstremne ljevice) koje joj se opiru, registrirajući ponašanje policije koja nije stajala mirno kada su desničari divljali, a intervenirala tek onda kada bi “druga strana” uzvratila. Gledao sam i – kroz vijesti, naravno – doživljavao demokraciju na djelu. I to u zemljama koje također nisu imune na korupciju, niti na političare koji zastrane, ali onda budu i bez milosti i oklijevanja odstranjeni iz političkog života, u zemljama u kojima također ima propovjednika mržnje i zastupnika povijesnog revizionizma, ali su satjerani na samu marginu političke scene; mada sada polako i zabrinjavajuće prodiru s te margine prema centru zbivanja. A sve to uz spoznaju da je demokratski sustav zbog sve pogubnijeg utjecaja interesa krupnog kapitala teško, možda i nepovratno kompromitiran i kontamniran.

Pratio sam u raspravama na televiziji (austrijskoj) kako i mala zemlja može imati ljude koji prije svega poznaju materiju o kojoj govore, kojima su otvoreni mediji da ono što znaju prenesu javnosti, koji slobodno misle i zaključuju i koji se ne boje, niti se trebaju bojati, da će zbog toga biti na bilo koji način društveno osuđeni (osim možda u nekoj pivnici). Čuo sam krajnje realne i iz hrvatske perspektive potpuno iznenađujuće ocjene krize oko Sjeverne Koreje. Pratio sam kako eksperti iz zemlje što nedvojbeno pripada političkom Zapadu i demokratskom svijetu iznose poglede zbog kojih se kod nas u tren oka “zaradi” epitet “ruskog plaćenika”. I u tim raspravama, pa i  onda kada bi se sugovornici razilazili u ocjenama, bila je prisutna doza uzajamnog poštovanja. Onaj koji je drugačije razmišljao nije odmah bio – neprijatelj, niti mu se “savjetovalo” da – ako tako misli – preseli napr. u Rusiju ili Sjevernu Koreju. I ovdje, usprkos sveopćoj bulevarizaciji i estradizaciji medijske scene, vidio sam demokraciju na djelu, barem ono ključno što čini (odnosno što bi trebalo činiti) demokraciju, a to je prihvaćanje različitosti i pluralizma.

A onda su ta tri tjedna prošla i vratio sam se u Hrvatsku. Uključio sam računalo i cijelo jedno poslije podne čitao i čitao. Kako sam čitao, tako je slika jezera okruženoga Alpama blijedila, tako su mi sjećanja na informacije što sam ih tada dobivao i dojmove što sam ih stjecao tonula u zaborav. Sve je prisutniji bio osjećaj mučnine i nemoći. Udario sam glavom u zid naše stvarnosti, a ona je takva kakva jest i nema, sve sam sumorniji zbog toga, ali i sve sigurniji u to, nikakve političke snage, ni utjecajnih pojedinaca koji bi je mogli promijeniti. Ono što nam slijedi, to je lustracija koja – naravno – neće pogoditi one koje bi, da je provedena devedesetih, pogodila, nego – bez ikakvih argumenata – one koji iz bilo kojega razloga nisu po volji vladajućima (znate ono: “On mrzi Hrvatsku i sve hrvatsko”). Potom dolazi radikalni, radikalniji nego ikada (tako je i Goebbels govorio kada je proglašavao “totalni rat”) obračun s poviješću, onakvom kakva je bila i njezino nadomještanje falsifikatima i izmišljotinama (poput one o “komunističkom logoru smrti u Jasenovcu”). To, naravno, pretpostavlja i brisanje iz povijesti, iz nastavnih programa i iz kolektivnog sjećanja i svih protagonista te “prognane povijesti”. Sve to podrazumijeva, gotovo je suvišno i reći, mijenjanje Ustava i brisanje svakoga spomena na antifašizam, tu “floskulu” kako kaže prvak desne kontrarevolucije. Zatim će, mada je to zapravo u osnovi svega, biti zaokružen projekt klerikalizacije države koji će, iako to najvjerojatnije neće biti baš tako rečeno, odstupiti od principa sekularnosti i do kraja pretvoriti Hrvatsku u vjersku državu (što ona i sada u mnogim elementima jest).

Znam da će tako biti. Svatko, tko još nije odustao od toga da logično razmišlja zna da samo tako i može biti. I zato sam odlučio da, bez obzira na to gdje sam fizički prisutan, ostanem na odmoru. Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.

Portalnovosti.com

30.09.2017.

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: ,,HDZ UZ POMOĆ MILORADA DODIKA POKUŠAVA ZAVADITI HRVATE I BOŠNJAKE"

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: „HDZ uz pomoć Dodika pokušava zavaditi Hrvate i Bošnjake“

Hrvatska stranka BiH poziva najviše dužnosnike Republike Hrvatske da ubuduće opreznije istupaju u javnosti i da brzopleto ne donose sudove oko zbivanja u BiH jer je i zadnja afera sa navodnim prilsuškivanjem vrha Hrvatske pokazala da u vrhu HDZ BiH već duže vrijeme djeluju snage zadužene za podmetanje lažnih informacija i lažne slike odnosa u BiH prema službenom Zagrebu...
 

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: 'HDZ uz pomoć Dodika pokušava zavaditi Hrvate i Bošnjake'


"Te snage uz pomoć obavještajne mašinerije Milorada Dodika očigledno za cilj imaju  zavaditi Hrvate i Bošnjake, Hrvatsku uvući u nepotrebne i štetne konfrontacije sa BiH, a poglavito sa bošnjačkim čelnicima.

 

Dakle, više nema nikakve dvojbe, posve je jasno kako i u HDZ BiH, ali doima se, i u HDZ Hrvatske, postoje neki propali i frustrirani paraobavještajni krugovi i pojedinci, koji ne rade za dobrobit Hrvata u obje države, dapače rade za interese nekih sila i krugova koji BiH žele udaljiti od euroatlantskih integracija, a na Hrvatsku navući gnjev europskih zemalja i SAD.

 

Hrvatska stranka smatra kako bi čelnici Hrvatske , kada dolaze u BiH, morali razgovarati i sa hrvatskim čelnicima i intelektulacima koji promišljaju drugačije od vođa HDZ BiH, kako bi imali istinitu sliku o problemima između Hrvata i Bošnjaka, ali i o ukupnim odnosima u BiH, što znači i u RS.

 

Čvrsto vjerujemo da je vrh Hrvatske izvukao pouke iz zadnje adolescentne obavještajne afere, a poglavito premijer Andrej Plenković, koji se smirujućim sudom oko afere prisluškivanja pokazao kao mudar političar europskoga kalibra, odmah prepoznavši da odnekuda puše „istočni vjetar“.

 

Zagreb naprosto ne smije više dopustiti da mu afere i lažne informacije iz BiH mučki podmeće propalo paraobavještajno podzemlje iz krila jedne stranke“, piše u priopćenju Hrvatske stranke BiH.  

 

(Vijesti.ba)  

////////////////////////////////
/////////////////////////

Emil Karamatić : Hoćemo li biti kao mi ili kao oni…

Septembar 29. 2017.

Dugo su se njemačka i američka vlada mučile prebrojavajući neonaciste, dok ne iznađoše najjednostavniji, najjeftiniji i najlakši način.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Izbori u Njemačkoj pokazaše da je oko 12, 6 posto zaljubljenika u Hitlerov lik i djelo.

Ako bi se taj procent ogledao na cjelokupan broj stanovnika, reklo bi se da ih je oko devet milijuna. Optimista bi rekao da se taj broj mora prepoloviti i nije veći od pet milijuna.

Pesimista bi dodao, ako i taj broj prepolovimo – to je opet dovoljno neonacista da ponovo naprave sranje slično onom koje je započelo 1. 9. 1939.

Dovoljno je i da su upola ludi kao Hitler.

Ili je možda sve počelo puno ranije.

Samo su se mnogi pravili ludi i da ništa ne vide. Obnevidjeti u Europi u lošim vremenima je česta pojava kod mnogih. A otužno je što ta vrsta sljepila nije oftalmološke prirode, nego čisto egzistencijalne.

No, ako broj neonacista svedemo i na milijun, jesmo li sigurniji?

Naravno da nismo.

I jesmo li bili sigurniji dok nismo znali koliko ih je u Njemačkoj?

Dok ih brojem ne označiše.

Ne, nismo.

Gledajući stotinjak brčića u Bundestagu i isto toliko podignutih ruku, od bijesa izobličenih faca, Skejini brčići u Hrvatskoj van Sabora dođu kao strašilo za vrane ili zaostali dio četkice za zube modernog ustaše, koji pod prisilom žuri na postrojavanje.

Ako je neonacistima, kao i njihovim prethodnicima, glavno sredstvo političkog djelovanja bilo hladno ili vatreno oružje, logično je pitanje na koji se način suprotstaviti ovoj nemani.

Možda lijepim i učtivim riječima – „Oprostite molim vas, pa nije red …. Nepristojno je druge maltretirati, progoniti, ubijati“ …..

Ili bi trebalo odmah u startu poduzeti pravne mjere i zabraniti bilo koji oblik političkog, organiziranog djelovanja.

Njihova sredstva uperiti na njih, to ne bi donijelo ništa dobro. Zabraniti im djelovanje nije demokratski. Ponovo ih pustiti na izbore, ponovit će se 1933. Nitko ih neće moći zaustaviti.

Što je rješenje?

Svesti priču na ismijavanje?

Neozbiljno i jako opasno.

Ismijavanje onih koji vide rezultat svog političkog djelovanja u milijunima mrtvih i prognanih, dođe kao unaprijed presuđena smrtna kazna za milijune koji su zasnovali život u Njemačkoj.
Problem njemačkih izbora nastaje u trenutku kad je prebrojavanje završeno.

Točan broj se utvrdio.

Znamo tko će sjediti u Bundestagu, čak imenom i prezimenom.

Ali kao što to i jest u duhu demokracije.

Nikad nećemo saznati tko su ljudi koji su glasali za neonaciste.

Pošteno je da se nikad ne sazna.

A hoće li biti pošteno kasnije.

Da li je bilo pošteno kad su upravo ti nepoznati, nakon suludog Hitlerovog preuzimanja vlasti, silom i na prevaru, počeli divljati Berlinom uz poklike – Židovi van.

Hoćemo li opet napraviti istu stvar. Pustiti da nakon pedeset godina, ponovo, novim naraštajima pričamo o grupi luđaka koji su „demokratskim“ metodama preuzeli vlast i milijune poubijali.

Ili ćemo ih zaustaviti “dok je na vrijeme”.

Ali jebiga, socijaldemokrati nikad nisu znali na koji način, kako ih zaustaviti. Nikad nisu imali valjan odgovor.

Priču najčešće završavaju pognute glave.

Ponekad uz poklike kako je i njihov djed bio odan Adolfu Hitleru ili kao bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, ničim izazvan pronosio „slavu“ svog djeda kao pripadnika ustaškog pokreta.

Pravo na slobodu mišljenja i pravo da biraš i budeš izabran jednom ih je grdno zajebalo.

Hoće li opet?

Čini mi se da hoće.

A razlog je jednostavan.

Nemoguće je biti oni i nemoguće je u politiku unijeti hladno i vatreno oružje, koje je neonacistima jedino sredstvo za rad.

Suprotstavljanjem ćeš biti oni.

Nesuprotstavljanjem ćeš biti u grobu.

Pa izaberi.

A ponuda jako slaba.

30.09.2017.

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: RAZIJA MUJANOVIĆ DANAS I ZVANIČNO ULAZI U FIBA-inu ,,KUĆU SLAVNIH"

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu „Kuću slavnih“

Naša najbolja košarkašica svih vremena Razija Mujanović nova je članica "Kuće slavnih" Međunarodnog košarkaškog saveza u generaciji 2017., potvrđeno je to javnosti prošlog mjeseca, a danas će biti održana službena ceremonija primanja u ovu FIBA-inu "kuću"

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu 'Kuću slavnih' - 1


SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu 'Kuću slavnih' - 2

Razija Mujanović je 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća osvojila četiri evropska klupska naslova te isto toliko puta proglašavana najboljom košarkašicom Evrope.

 

S tuzlanskim Jedinstvom prvi evropski naslov uzela je 1989. godine, 1992. isto je ponovila sa španskim klubom Dorna Godella, a 1994. i 1995. godine s italijanskim klubom Pool Comense.

 

S reprezentacijom Jugoslavije osvojila je srebrnu olimpijsku medalju 1988. godine, a dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu okitila se istom medaljom.

 

Na Mediteranskim igrama 1993. godine osvojila je zlato u dresu bh. reprezentacije.

 

Podsjetimo, pored Mujanović u Kuću slavnih u generaciji 2017. uvršteni su i Toni Kukoč (Hrvatska), Shaquille O'Neal (SAD), Mickey Berkowitz (Izrael), Pero Cameron (Novi Zeland) i Valdis Valters (Latvija).

 

Uz njih, kao trener je uvršten Dušan Ivković (Srbija) te originalni "Dream Team", američka reprezentacija koja je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni osvojila zlatnu medalju.

 

(SB/N1/Fena) 

///////////////////
/////////////////////////

Ministar sigurnosti Dragan Mektić : Živim za taj dan kad ću građanima reći “evo, počelo je, u zatvor ide taj lopov, taj tajkun. . . “

Septembar 30. 2017.


Živim za taj dan kad ću građanima reći “evo, počelo je, u zatvor ide taj lopov, taj tajkun. . . ” rekao je sinoć ministar bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Dragan Mektić gostujući u emisiji “Puls” BN televizije.

Mektić je rekao da su ga novinari nedavno pitali da li ima ambicije da postane predsjednik Republike Srpske ili Predsjedništva BiH, na šta je on odgovorio da ga to ne interesuje.

“Mene interesuje ako bi mogao da ostanem u bezbjednosnom sektoru, ako građani daju povjerenje mojoj političkoj opciji (SDS). Ja živim za taj dan kada ću da kažem evo građani počelo je,  ide u zatvor taj tajkun, taj lopov. ..Političaru koji je krao da se počne oduzimati imovina i vraćati narodu.”, rekao je Mektić.

On kaže da je to jedan od načina da se zadovolji socijalna pravda i da se dokaže da su u ovoj zemlji svi jednaki.

“Ne može samo neko da bude zaštićen i da ima jednu vrstu imuniteta od bilo kakvog progona, nevažno koliko je krao, pljačkao i upropaštavao, a da se na običnom građaninu trenira strogoća”, kaže Mektić.

(Kliker.info-BN TV)

30.09.2017.

WESS MITCHELL OŠTAR KRITIČAR RUSKE POLITIKE

Oštar kritičar ruske politike : Wess Mitchell pomoćnik američkog sekretara za Evropu i Euroaziju

Septembar 29. 2017.


Američki  Senat je potvrdio nominaciju Wessa Mitchella za pomoćnika državnog sekretara  za Europu i Euroaziju, što znači i za područje europskog jugoistoka (zapadnog Balkana).

Mitchell do sada nije nikada radio za američku vladu, a poznat je kao oštar kritičar ruske politike i predsjednika Vladimira Putina, pristaša je NATO saveza, a godinama je bio predsjednik Centra za analizu europske politike. Njegova zamjenica je Victoria Nuland, koja je bila pomoćnica za Europu i Euroaziju od 2013. godine.

Mitchell je za Pentagon 2015. godine izradio dokument u kojem se podržava pomjeranje NATO-jjedinica  i opreme bliže Rusiji, “…radi zaštite Poljske, Latvije, Litve i Estonije”.

Vjeruje da Rusija, Kina i Iran predstavljaju izazov za Ameriku svojim politikama u manjim zemljama te da Sjedinjene Američke Države trebaju fokusirati svoju strategiju jačanjem međunarodnih saveza. On je 2012. godine bio angažiran unutar tranzicijskog tima za nacionalnu sigurnost u predsjedničkoj kampanji republikanskog kandidata Mitta Romneyja.

Različiti pogledi

Promatrači smatraju da Mitchell ima drugačiji pogled na vanjsku politiku od aktualnog predsjednika Donalda Trumpa, ali njegovi se pogledi slažu s taktikom koju provodi državni sekretar  Rex Tillerson, osobito kada je u pitanju američka politika prema Rusiji.

Prema jednom, dosta tajnovitom, dokumentu iz State Departmenta, Tillerson želi pokazati Rusiji da će agresivni potezi Moskve naići na agresivne poteze iz Washingtona. Na primjer: kada Rusija poduzme neku oštriju akciju protiv američkih interesa, poput slanja oružja talibanima u Afganistanu, Washington će žestoko uzvratiti.

Taj dokument (doktrina) treba zaštititi strateške interese SAD-a. Tako Tillerson i njegova ekipa žele zaustaviti rusku trgovinu sa Sjevernom Korejom, žele imati bolju koordinaciju s Rusijom u Siriji u borbi protiv oružane grupe  Islamska država Irak i Levant te žele vise razumijevanja oko jačanja “…sofisticiranog arsenala kibernetičkog oružja”.

Tillerson naglašava važnost strateške stabilnosti s Rusijom, pri čemu će mu desna ruka biti upravo Mitchell. Problem je u tome što predsjednik Trump ima rezervi prema ovom planu, kojeg može odbaciti u bilo kojem trenutku. Ova doktrina, sastavljena od tri taktička dijela, slična je strategiji koju je administracija predsjednika Baracka Obame stvorila 2015. godine, ponajviše zbog ukrajinske krize.

Posebna pažnja

Glavna razlika između trenutne politike State Departmenta prema Rusiji i strategije iz Obaminog doba je u tome što se Tillersonova doktrina izričito ne obvezuje na jačanje otpora Moskvi u zemljama koje su ruske komšije .

Prije dvije godine Obamina administracija (projekat je vodila njegova savjetnica za Rusiju Celeste Wallander) tražila je od zemalja Istočne i Središnje Europe da budu “otpornije na ruske taktike”, a takva se politika željela provesti kroz razne programe izgradnje demokratskog društva te razvojem NATO-vih zajedničkih snaga za visoku pripremljenost, u okviru kojih je u Poljskoj u junu 2015. godine održana velika vojna vježba.

State Department pod Tillersonom, a sada i pod Wessom Mitchellom, kada je u pitanju Istočna Europa, ipak će provoditi politiku podrške  zemljama iz te regije, iako to nije konkretno navedeno na papiru, rekla je glasnogovornica Državnog sekretarijata  prije dva dana.

Tillerson je tokom nedavnog svjedočenja u Senatu rekao da će se “osobito voditi pažljiva politika prema zemljama koje mi u Europi vidimo da su najranjivije na rusko miješanje”. Među te zemlje spadaju i one s jugoistoka Europe, prije svega Srbija te Bosna i Hercegovina. Za Crnu Goru se smatra da je problem riješen, ali Amerikanci će biti vrlo oprezni zbog mogućih pokušaja da se ruski interesi ponovno nametnu najmlađoj članici NATO saveza.

Nominacija jednostavno – nema

“Postavljanje Wessa Mitchella za vodećeg diplomatu za europska pitanja značit će i snažniji američki otpor ruskim utjecajima i na Balkanu”, rekao je za Al Jazeeru izvor iz State Departmenta, koji želi ostati neimenovan.

Za Tillersona, koji je iznimno uključen u stvaranje nove doktrine američke vanjske politike, važno je da ima podršku ministra obrane, generala Jamesa Mattisa, tako da se njih dvojica pojavljuju sve više kao nova snaga unutar Trumpove administracije.

Jedan od problema američke vanjske politike je neučinkovitost Bijele kuće kada su nominacije na pojedina važna mjesta u pitanju. Jednostavno ih – nema. Zato mnogi pozdravljaju senatsko prihvaćanje nominacije Wessa Mitchella na mjesto pomoćnika državnog sekretara  za Europu i Euroaziju.

Ivica Puljić (Aljazeera)

//////////////////////////
////////////////////////////////////////////////////

Intervjui

///////////////////////////////////////////////////////

Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990: Hrvatskom narodu je dosta Čovića i HDZ BiH

////////////////////////////////////////////////////

Kulturni teoretičar i filozof Boris Buden tvrdi : Proustaški, filoustaški i fašistički kadrovi

////////////////////////////////////////////

Kolumne

Akademik Esad Duraković : Vučić priprema Deklaraciju s Cvijetom Majki Srebrenice na



/////////////////////////////////////////////

Emil Karamatić : Hoćemo li biti kao mi ili kao oni…

//////////////////////////////////////////////////

Prof.dr. Senadin Lavić : Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti

//////////////////////////////////

Ahmed Burić : Zemlja za njih

///////////////////////////////////////

SDA i Batko : Kako smo ubili Gorana Čengića

30.09.2017.

NESUĐENI ,,ZMAJEVI" RASUTI PO SVIJETU: GOROPADNA REPREZENTACIJA BiH NA KROVU EVROPE!

SB SPORTSKI SPECIJAL; NESUĐENI „ZMAJEVI“ RASUTI PO SVIJETU: Goropadna reprezentacija BiH na krovu Europe!


Novinari Slobodne Bosne istražili su fenomen supertalentiranih nogometaša koji vuku korijene s bosanskohercegovačkih prostora, i sastavili imaginarnu reprezentaciju BiH

SB SPORTSKI SPECIJAL; NESUĐENI 'ZMAJEVI' RASUTI PO SVIJETU: Goropadna reprezentacija BiH na krovu Europe!

„Eh, kad bi imali Ibru u napadu“. Rijetki su navijači i pratitelji bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije kojima makar jednom nije sinula ovakva misao.

 

Trakavica o razlozima neigranja Zlatana Ibrahimovića za reprezentaciju BiH već je svima poznata, no nije Ibra jedini koji je mogao obući dres "Zmajeva". Mnoštvo je klasnih nogometaša koji su se odlučili za dres druge boje.

 

Najviše je onih koji su zajedno s roditeljima napustili našu državu za vrijeme, neposredno prije ili nakon rata. Ima i onih koji su rođeni u inozemstvu, ali su zahvaljujući nacionalnosti roditelja imali pravo odabrati nastup za bosanskohercegovačku reprezentaciju.

 

Na našu žalost, mnogi od njih nisu, kao primjerice Kolašinac, Kodro ili Hajrović, odluku donijeli na osnovu podrijetla svojih roditelja, nego su zaigrali za državu u kojoj su rođeni, ili pak neku drugu zemlju koja im je srcu bliža. I to je njihovo pravo, koje im nitko ne osporava.

 

Ipak, ne možemo, a da se ne poigramo i ne zamislimo u ulozi izbornika koji ima sve te klasne igrače na raspolaganju.

 

Krenimo od susjedstva.

 

 

VATRENI ZMAJEVI

 

 

Mnogo igrača koji su odabrali hrvatsku reprezentaciju rođeno je u Bosni i Hercegovini, kako umirovljenih, tako i aktivnih. U današnjoj izabranoj vrsti „Vatrenih“ udarni stoperski par čine – Bosanci. Dejan Lovren je rođen i odrastao u Kraljevoj Sutjesci, a za vrijeme rata zajedno s roditeljima izbjegao u Njemačku. No, kasnije se preselio u Hrvatsku. Vedran Ćorluka je pak rođen u Derventi, a 1992. kao šestogodišnjak s obitelji se preselio u Zagreb.

 

 

Roditelji Marija Mandžukića su iz Odžaka otišli u Njemačku pa krajem tisućljeća preselili u Slavoniju. Obitelj Matea Kovačića, napadača Reala iz Madrida je iz Kotor Varoši, a rođen je u Austriji. Majka Ivana Rakitića je iz Žepča, a sjajni napadač Barcelone rođen je u Švicarskoj. Nikica Jelavić rođen je u Gabeli, prve nogometne korake napravio u Gošku, a potom se preselio u Metković.

 

U bliskoj prošlosti, u slučaju dvojice hrvatskih reprezentativaca postojala je, manje ili više, realna podloga da zaigraju za našu reprezentaciju. Jedan je višegodišnji kapetan i apsolutni rekorder po broju nastupa za „Vatrene“ Darijo Srna, čiji je otac Uzeir rodom iz BiH. Sam Darijo rekao je jednom prilikom da je njegov „otac imao dvije ljubavi, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu“.

 

Drugi je, slučaj Alena Halilovića čiji je otac Sejad skupio 15 nastupa za „Zmajeve“. No, nakon mnogo peripetija, Alen se na koncu odlučio obući hrvatski dres.

 

 

ORLOVI, RANO LETE

 

U redovima istočnih susjeda također je nekoliko igrača koji su imali pravo zaigrati za BiH.

Neven Subotić rođen je u Banjaluci, pa se zajedno s obitelji selio na relaciji Njemačka- SAD- Njemačka, gdje igra i danas. Iako je bilo nekih spekulacija,  on je ipak odluči obući nacionalni dres Srbije. Iako je mogao nastupati i za SAD, i za Njemačku, i za BiH.

 

Otac Nemanje Gudelja, Nebojša, rođen je u Trebinju, te je ovaj bivši nogometaš Ajaxa imao pravo nastupiti za Bosnu i Hercegovinu. Ipak, stječe se dojam kako je samo čekao poziv „Orlova“, te da su „Zmajevi“ bili rezervna opcija.

 

Mijat Gaćinović veći dio djetinjstva proveo je u Trebinju, odakle potječe njegova obitelj. Kao tinejdžer seli u novosadsku Vojvodinu, odakle 2015. prelazi u njemački Eintracht. Iako ima i bh. državljanstvo, odlučio je da nastupa za „Orlove“.

 

Adem Ljajić, od svih nabrojanih „Orlova“ možda je bio i najbliži nastupu za bh. reprezentaciju. Na našu žalost, odlučio se za Srbiju, a mi ćemo ga svejedno uvrstiti u svoju neprežaljenu imaginarnu postavu.

 

Solidni lijevi bočni Bojan Nastić rodom je iz Vlasenice, ima 23 godine i još nije debitirao ni za jednu reprezentaciju. Dobro bi došao kao alternativa Kolašincu.

 

 

OD VARDARA, PA DO...

 

 

Još kratko ćemo šetati regijom i svratiti do Slovenije i Makedonije. Roditelji Samira Handanovića su iz BiH, a standardni vratar Intera rodio se 1984. u Ljubljani. Josip Iličić, rođen je u Prijedoru, a kao jednogodišnjak 1989. godine s obitelji se preselio u Sloveniju, i vrlo rano u intervjuima otklonio opciju nastupanja za BiH ili Hrvatsku. Jasmin Kurtić također ima bh. korijene, no rođen je u Sloveniji, te je odlučio nastupati za „Zmajčeke“.

 

Naše imaginarne opcije u napadu mogao je proširiti i efikasni centarfor koji trpa mreže u turskoj ligi, Adis Jahović. Ipak, odabrao je da nastupa za Makedoniju.

 

 

 

 

 

PUTUJ, EUROPO...

 

 

Kad su u pitanju druge europske zemlje, i tamo ima vrhunskih igrača s bh. korijenima.

 

Prvi na toj listi svakako je Zlatan Ibrahimović. Otac Šefik rodom je iz Bijeljine, a 1977. emigrirao je u Švedsku gdje upoznaje Hrvaticu Jurku. Zlatan je rođen u Švedskoj, te je odlučio nastupati za tu državu. Šteta, s obzirom na karijeru koju je napravio Zlatan, a koja uključuje tri najveća talijanska kluba, Barcu, PSG i Manchester United. U svakom je ostavio veliki trag, i u svakom, osim u Unitedu, je osvajao domaće prvenstvo. O individualnim postignućima da ne govorimo.

 

Obitelj Harisa Seferovića, stasitog napadača španjolskog Real Sociedada, rodom je iz Sanskog Mosta, odakle su 1988. odselili u Švicarsku, gdje je Haris i rođen. Odlučio se nastupati za državu u kojoj je odrastao.

Još je nekoliko igrača sa bh. korijenima koji su odabrali druge države, a takvi su među ostalima i Muamer Tanković i Eldin Jakupović.

 

Što bi bilo, kad bi bilo...

 

Nakon što smo nabrojali  vrhunske nogometaše, ostaje nam da se stavimo u ulogu izbornika neke imaginarne, zamišljene nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

 

Izuzmemo li nabrojane igrače čiji nastup za BiH nikad nije bio realna opcija, te uvrstimo one kod kojih je nastup za „Zmajeve“ bio koliko – toliko realna varijanta, dobivamo izvrstan tim.

 

Da su Srna, Subotić, Gudelj, Halilović, Ljajić i, posebno, veliki Ibrahimović donijeli drugačije odluke, imali bismo goropadnu ekipu sposobnu suprotstaviti se najjačim europskim reprezentacijama.

 

(SB)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
57716210

Powered by Blogger.ba