Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.09.2017.

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: ,,POKAZALI SMO SPREMNOST DA REAGIRAMO U KRIZNIM SITUACIJAMA

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: „Pokazali smo spremnost da reagiramo u kriznim situacijama“

Svečanom ceremonijom danas je zvanično završena NATO terenska vježba “Bosna i Hercegovina 2017“ koja se od 25. do 29. septembra 2017. godine održavala u okolini Tuzle.

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: 'Pokazali smo spremnost da reagiramo u kriznim situacijama'

Vježba koju su organizovali Ministarstvo sigurnosti BiH i NATO Euroatlantski centar za koordinaciju aktivnosti u pružanju hitnog odgovora (EADRCC) je okupila oko 1300 učesnika iz 34 zemlje.

 

Tokom ceremonije učesnicima i gostima su se obratili ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić i Wolf Dieter Roepke, šef odjela za civilno planiranje za vanredne situacije NATO-a.

 

Ministar Mektić je ocijenio da nakon pet dana vježbe i mnogo dužih priprema može se reći da je vježba bila uspješna i da je ostvaren primarni cilj, a to je jačanje međusobne saradnje, što se moglo vidjeti i kroz iskrenu želju i spremnost za saradnju među timovima i posmatračima iz 35 zemalja.

 

“I Bosna i Hercegovina je ostvarila dva velika cilja. Pokazali smo da možemo uspješno koordinirati i sarađivati između različitih službi zaštite i spašavanja. S druge strane, pokazali smo da imamo kapacitete i da smo spremni u saradnji sa timovima iz drugih država učestvovati u spasilačkim akcijama van BiH“, rekao je Mektić.

 

Proteklih godina, NATO EADRCC je organizovao više vježbi, ali je ovo prva ovakva vježba koja je održana u Bosni i Hercegovini, i koja se izdvojila od ostalih po složenosti i obimu. Terenski dio vježbe se odvijao na 8 lokacija u okolini Tuzle, gdje su timovi za zaštitu i spašavanje iz 35 zemalja realizovali akcije spašavanja za 4 različita scenarija.

 

Wolf Dieter Roepke, šef odjela za civilno planiranje za vanredne situacije NATO-a, govoreći o važnosti ovakvih vježbi, podsjetio je prisutne na misiju vježbe i misiju EADRCC.

 

“To je misija spašavanja života, i to nisu samo riječi. U kriznoj situaciji, vrijeme i efikasna koordinacija su od ključne važnosti. Ono što ste vi ovdje uradili, zaista će biti presudno za život ljudi u slučajevima stvarne nesreće“, rekao je Roepke.

 

Dodao je da vježbe pomažu da se osigura spašavanje života blagovremenom i efikasnom multinacionalnom koordinacijom. Kao domaćin ove vježbe, Bosna i Hercegovina se posvetila jednoj važnoj potrebi ljudi u ovoj zemlji i regionu, i čineći to ona unapređuje sigurnost ljudi u Euro-Atlantskom području.

 

Ceremonija zatvaranja NATO vježbe upravljanja posljedicama elementarnih nepogoda ”Bosna i Hercegovina 2017” je završena uručenjem certifikata učesnicima vježbe iz 35 zemalja. 

 

(N1 / SB)

////////////////////////////////////////



Džumhur u polufinalu : U Kini pao i četvrti teniser svijeta Alexander Zverev! (Video)

Čini se da niko ne može zaustaviti pobjednički niz Damira Džumhura. Danas je to pokušao učiniti četvrti teniser svijeta c, ali ga je bh. teniser ‘počistio’ sa terena sa 2:0

29.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: RIJEČ NEDJELJE S POSLJEDICAMA DOVIJEKA

Kurspahić: Riječ nedjelje s posljedicama dovijeka



Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost

Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost

(Komentar*)

Rijetko je kada jedan u osnovi ustavnopravni, ili međunarodnopravni, pojam bio tako dominantno prisutan u svjetskoj javnosti – kao nesumnjiva riječ nedjelje – kao što je to ove nedjelje bio „referendum“. O njemu se govorilo u vrlo različitim povodima i regionalnim kontekstima, od tek održanog referenduma o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu preko neizvjesnosti i napetosti povodom referenduma o nezavisnosti Katalonije u Španiji zakazanog za nedjelju, 1. oktobra, do referenduma održanog prošle godine o britanskom istupanju iz Evropske unije i najava predsjednika Republike Srpske o odgađanju ranije najavljivanog referenduma o otcjepljenju njegovog entiteta od Bosne i Hercegovine.

Ta riječ, koja daje argument i snagu „narodne volje“ odlukama često nesagledivih posljedica, „da“ ili „ne“ i „za“ ili „protiv“ idejama i pokretima za prekrajanje međunarodno priznatih granica, oduvijek je imala i moć potpaljivanja sukoba nesagledivih razmjera. Pri tome je, ipak, upadljivo koliko se okolnosti raspisivanja referenduma razlikuju od slučaja do slučaja.

U trenutno najaktuelnijim primjerima, Kurdistana i Katalonije, postoje očite razlike.


Kurdski referendum održan je u zemlji u kojoj još bjesni rat i čije su buduće teritorije, savezništva i opredjeljenja neizvjesni a nasilje nad kurdskim stanovništvom u godinama Sadamove vlasti – uključujući i masovna ubistva bojnim otrovima – neizbrisivo iz nacionalne svijesti. Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost ali taj njihov izbor osim iračke vlade osporavaju i moćni susjedi Iran i Turska uz prijetnje blokada i izolacije ali i saveznici, od Sjedinjenih Država do Velike Britanije, koji su „duboko zabrinuti“ da će to voditi slabljenju fronta protiv ostataka samozvane Islamske države.

U katalonskom slučaju, referendum o nezavisnosti od Španije zakazan je u jednom od najprosperitetnijih regiona te zemlje koji je postojao 250 godina prije nego što se u 16. stoljeću pridružio španskoj državi: secesionisti se, u ime nacionalnog identiteta i potrebe za većom kontrolom ekonomskih resursa, pozivaju na „univerzalno pravo samoopredjeljenja“ dok vlasti u Madridu najavljuju sprečavanje referenduma u ime ustavne „nedjeljivosti“ države.

Kad se raspale referendumske strasti, u nadvikivanju „za“ i „protiv“ ne ostaje ni najmanje prostora za razmišljanje i zaključivanje o posljedicama jednog ili drugog izbora.

O tome se, recimo, može dosta naučiti iz lanjskog referenduma o „Brexitu“, britanskom izlasku iz Evropske unije. U kampanji pridobijanja glasova za „obnovu britanskog suvereniteta“ zagovornici „Brexita“ su, pored ostalog, kružili po Velikoj Britaniji u crvenim autobusima preko kojih je velikim slovima pisalo „Mi šaljemo Evropskoj Uniji 350 miliona eura nedjeljno, hajde da umjesto toga finansiramo našu Nacionalnu zdravstvenu službu“. To je bio jedan od najzavodljivijih slogana u kampanji. Pri tome – potpuno neistinit: Britanije ne šalje Uniji 350 miliona eura nedjeljno. Umjesto toga – kako nedavno piše komentatorka „Washington posta“ En Aplbaum (Anne Applebaum) njeni pregovarači su „uhvaćeni u prepirku koliko novca Britanija duguje Evropi – za neodržana budžetska obećanja i za ugovore potpisane ali ne i poštovane“ i tek se sada pokazuje koliko su lažna bila obećanja o lakom raskidu s Briselom: više od godinu dana nakon referenduma i šest mjeseci nakon što je aktivirana „procedura razlaza“ s Unijom nema saglasnosti o svim aspektima „Brexita“ ni u britanskoj vladi pa tako ni jasne pozicije o detaljima tog sporazuma.


Referendum je, osim tih globalnih povoda, aktuelizovan i najavama predsjednika Republike Srpske o odgodi referenduma o njenom otcjepljenju od Bosne i Hercegovine – navodno u pokušaju pokazivanja kooperativnosti s međunarodnim faktorom – i odgovoru američke ambasadorke kako nije dovoljno odgađanje nego je nužno i otkazivanje referenduma.

Zagovornici održavanja referendumske prijetnje i neizvjenosti nad Bosnom i Hercegovinom, „bhexitovci“ kao i „brexitovci“, vole da potežu zavodljive „argumente“ među kojima je najčešći: kako je to pravo na samoopredjeljenje bilo međunarodno dozvoljeno drugim narodima u Bosni i Hercegovini a sada se zabranjuje Srbima?

Riječ je o poređenju neuporedivog.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je u okviru međunarodno konstatovanog raspada Jugoslavije u kojem su evropski posrednici zvanično zaključili kako se o nezavisnosti BiH može odlučiti na referendumu i on je održan 29. februara i 1. marta 1992. pod evropskim nadzorom i uz evropsku verifikaciju: na referendum je izišlo više od 63 posto stanovništva biračke dobi i oni su gotovo jednodušno bili za nezavisnost i već 6. aprila Sjedinjene Države i Evropska zajednica su priznale bosansku državu i ona je 22. maja primljena i u Ujedinjene nacije. Odgovor susjeda – u vidu „etničkog čišćenja“ širokih područja Bosne i Hercegovine – međunarodnopravno je osuđen kao udruženi zločinački poduhvat.

To je i kontekst u kojem međunarodni partneri u projektu mirne Bosne dosljedno osuđuju inicijative o referendumu u Republici Srpskoj kao neustavne i garantuju „suverenitet i teritorijalni integritet“ Bosne i Hercegovine.












29.09.2017.

KONSTANTY GEBERT

Gebert: Ni povijest, ni historija



Užasno je nepravedno da ljudi koji su toliko propatili za slobodu Sarajeva, sada ne mogu uživati u njemu: Konstanty Gebert

Image result for konstanty gebert

Užasno je nepravedno da ljudi koji su toliko propatili za slobodu Sarajeva, sada ne mogu uživati u njemu: Konstanty Gebert

Poljski novinar i aktivist Konstanty Gebert boravio je u Bosni i Hercegovini u kojoj je održao predavanje studentima Fakulteta političkih nauka, a posjetio je i Jajce u kojem je razgovarao sa srednjoškolcima koji su se izborili da pohađaju školu po istom nastavnom planu i programu.

Gebert je autor deset knjiga. Njegovi tekstovi u kojima se bavi temama ljudskih prava, nacionalizma, antisemitizma i religije objavljivani su širom svijeta.

RSE: Početkom devedesetih godina boravili ste u Bosni i Hercegovini odakle ste izvještavali o ratnim zbivanjima u zemlji. Od tih godina do danas čest ste gost u BiH. Kako Vam ona izgleda danas, 25 godina nakon rata?

Gebert: Vidim postupne promjene, ali sve više uviđam neke stvari koje se ne mijenjaju. Hodati Sarajevom je zanimljivo iskustvo. Rat je gotov, grad je obnovljen. Ali imam osjećaj kao da gledam u prijatelja koji je bolestan, ali je stavio masku da bi izgledao bolje. Kada hodate Ferhadijom, prelijepa je, ali ne zalazite dalje. Čini se da, iz poslovne perspektive, grad cvjeta ali ako eliminirate trgovine, hotele i ostalo što je namijenjeno strancima, ne ostaje mnogo toga u ovom gradu.

Jedna stvar posebno me pogađa a to je da ne vidite osobe sa invaliditetom na ulicama. Na tisuće ljudi ostalo je bez noge ili ruke. Razlog zbog kojeg ih ne vidite nije zato što ih nema, nego zato što je nemoguće kretati se sarajevskim ulicama u invalidskim kolicima ili sa štakama. Ako netko ima sreću da živi u ravnom dijelu grada, onda i može izaći, ali ako živite negdje na uzbrdici, zatvoreni ste u kući. To nije ničija krivnja, nitko to ne radi namjerno.

To je užasno nepravedno, da ljudi koji su toliko propatili za slobodu ovog grada sada ne mogu uživati u njemu. Mislim da je to dobra metafora cjelokupne situacije.


RSE: U svojim tekstovima bavite se i temama nacionalizma. Ima li današnja Bosna i Hercegovina problem sa nacionalizmom?

Gebert: Upravo sam se vratio iz Jajca u kojem sam razgovarao sa tamošnjim srednjoškolcima koji su se pobunili protiv segregacije u obrazovanju. Iskreno, ako je borba protiv segregacije u obrazovanju uspjeh koji pokrivaju međunarodni mediji, i svi to vide kao svijetlu točku ove države, to pokazuje koliko je nacionalizam ovdje problem. Jer, obrazovni sustav podijeljen na nacionalnoj osnovi može zvučati kao dobra ideja, ali ne može funkcionirati.

Obrazovanje bi trebalo širiti horizonte, a ne zatvarati ih. Ako ste prisiljeni birati između povijesti i historije, znači da ne dobijate nijedno od toga a da je kvalitetno. Ako je nacionalizam vidljiv u obrazovanju, znači da je prisutan i u drugim sferama društva.



RSE: Posljednjih godina u brojnim europskim zemljama primjetno jača desnica. Što dovodi do toga i kakve su posljedice?

Gebert: To je svugdje očigledan problem. Imamo krizni trenutak u Europi. Dešavaju se dvije stvari. Jedna je razvoj europskog projekta koji ima veliki uspjeh kao tehnički projekt, ali Europljani nikad nisu preuzeli političku odgovornost za njega. Uvijek su to bili "oni u Briselu" koji rade na stvarima koje ćemo mi konzumirati, na način na koji automehaničar popravlja automobil, ali ne raspravljate sa njim kamo ćete vi s tim automobilom putovati. To je dovelo do stagnacije europskog projekta.

S druge strane, imamo situaciju tzv. izbjegličke krize. To ne može biti kriza jer je kriza situacija koja će s vremenom nestati. To je naša, ova stvarnost. Ljudi će nastaviti dolaziti u Europu jer je bogatija i sigurnija. Nije ništa čudno da ljudi biraju radije živjeti na takvom mjestu, nego u nekom u kojem bi mogli izgubiti život.

Ovakva Europa nije bila u stanju da se iznese s tim, iako je izgledalo kao nešto s čim bi se ona trebala znati nositi, ali nije mogla jer europske države nisu priznale njezin autoritet.



RSE: Bavili ste se i temama religije, odnosno radili na uspostavljanju dijaloga između njih. Koliko se svjetske religije mogu približiti i razumjeti?

Gebert: To bi bilo previše za očekivati. Kada bismo imali manje međusobne mržnje, bih bio veoma zadovoljan. Ne mislim da trebamo postati slični. Dapače, mislim da bog voli različitost. Da ne voli, stvorio bi nas iste. Činjenica da smo svi različiti za mene je vrijednost i nešto što se mora njegovati.

29.09.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: ALEKSANDAR VUČIĆ PRIPREMA DEKLARACIJU S CVIJETOM MAJKI SREBRENICE NA REVERU

Akademik Esad Duraković : Vučić priprema Deklaraciju s Cvijetom Majki Srebrenice na reveru


Septembar 29. 2017.


Vučić je političar posebnoga kova. Ovih dana on predano radi s Dodikom na pripremanju opake Deklaracije koja je, zapravo, produkt onog istog proizvođača agresijskih memoranduma koji se naziva SANU.

Piše : Esad Duraković (NAP)

Istovremeno, HDZ BiH – unapređujući svoju i podržavajući Dodikovu destruktivnu politiku – odbija usvajanje zakona o kažnjavanju negiranja genocida, ovjeravajući tako i svoju izrazitu i konstantnu antievropsku, necivilizacijsku orijentaciju. Istovremeno, iz Sarajeva takvome Vučiću povremeno stižu pohvale, a ne tako davno zakitio se čak i Cvijetom Majki Srebrenice. Institut za istraživanje genocida Kanada s razlogom je pokrenuo inicijativu da Majke povuku Cvijet s Vučićeva revera sve dok ne prizna genocid u Srebrenici i dok se ne izvini njegovim žrtvama. Tu inicijativu treba podržati. Dakle, ovih dana reaktualizira se na više frontova ona čuvena Vučićeva posjeta Memorijalnom centru u Potočarima, što znači – nažalost i uprkos „pozitivnoj verbalizaciji“ – da smo faktički stalno u negativnom kontekstu iz koga nikako ne puštaju Bosnu.

Ovim povodima, prisjećam se kako sam u jeku terora nad Sarajevom objavo tekst pod naslovom „Šehidi jurišaju za žive“ (Ljiljan, br. 91(12), 1994). U to vrijeme nisam znao da li ću preživjeti u opsjednutom Sarajevu akamo li da ću ponovo biti u prilici da pišem o neobičnom odnosu šehida i živih – onih što su nasilno umrli da bi svojom smrću darivali energiju onima koji su živi i koji njih slave kao šehide. Jer, ne ulazeći u „status šehida“ u Božijem „sistemu vrijednosti“ (On kaže kako šehidi nisu mrtvi već su živi, ali vi to ne znate; Kur'an, 2:154 ), valja znati da šehidi, upravo kao takvi, neprestano daju energiju za zaštitu najvećih vrijednosti generacijama koje posvećuju njihovo požrtvovanje. Šehidi nisu „obični mrtvaci“, kao i svi drugi, nego su oni svojim statusom uvijek aktivni, pronoseći kroz Vrijeme najveće vrijednosti i osvjetljavajući ih iz druge perspektive na način koji može izgledati neobičnim, ali je uistinu moćan – kao u drastičnom slučaju koji ću ovdje ukratko analizirati.

Godine 2015. srbijanski premijer Aleksandar Vučić stigao je u Potočare, gdje je obavljana kolektivna dženaza i ukop ostataka velikog broja Bošnjaka kao žrtava genocida. Brojne kontroverze pratile su Vučićevu posjetu (riječ „posjeta“ ipak je to neadekvatna za dolazak na takvo mjesto i u takvoj prilici četničkog vojvode!), kao i najavljivanje njegovog upada u svetost Komemoracije čije dostojanstvo i skrušenost će upravo on bučno narušiti. Nevjerovatno je da su mu se nakon svega, uprkos njegovom svetogrđu svake vrste, neki Bošnjaci čak izvinjavali. Bile su to šokantne manifestacije neshvatljive naivnosti. Među tim kontroverzama treba posvetiti pažnju naročito jednoj, koja se zbila u Potočarima, u Memorijalnom centru.

Majke Srebrenice su tom prilikom Vučića kao i sve druge posjetioce – iako je on na mnoštvo načina drukčiji od svih ostalih – zakitile Srebreničkim Cvijetom.

Bila je to sablasna gesta. Jedna od onih nad kojima i sama povijest, navikla već na svašta, biva zgranuta, pa je mora negativno markirati. Zauvijek.

Vučić je u tome času bio institucija – premijer Srbije koja je izvršila agresiju na BiH. Jedna druga vrsta njegove važne institucionalizacije obavljena je još u vrijeme te agresije – kada mu je dodijeljena titula četničkog vojvode za ratnički angažman u BiH. Nikada se nije odrekao te titule. Kao takav, bio je učesnik agresije na BiH, što znači da mu je dato priznanje  kao dijelu sistema koji je upravo u Srebrenici izvršio genocid. Nedugo prije toga upada u Memorijalni centar, uložio je sav autoritet svoje pozicije/institucije (premijer Republike Srbije) da bi osujetio da Savjet bezbjednosti usvoji Rezoluciju o genocidu u Srebrenici (nastranu apsurd da je upravo Tribunal, kao organ Savjeta bezbjednosti, donio presudu o tome genocidu, a Savjet nije usvojio Rezoluciju)…

Uprkos svemu navedenom, Majke takvu osobu odlikuju Cvijetom koji simbolizira genocid u Srebrenici! Dakle, Majke odlikuju dželata koji je masakrirao njihovu djecu i porodice, zločinca koji se nikada nije odrekao svoje uloge u tako masovnom zločinu. On jest govorio prije upada u Memorijalni centar da se u Srebrenici dogodio zločin, ali je uporno poricao genocid i svoju ulogu vojvode u sistemu koji je počinio genocid. Apsurd je potpun, neizreciv.

Međutim, ako tako strašne greške čine živi, ne griješe šehidi. Živi griješe sa stanovišta (svoje) trenutačnosti, a šehidi svjedoče Istinu sa stanovišta Vječnosti. Tako se zbilo i u slučaju s Majkama i Vučićem.

Naime, svijet zna, povijest i Tribunal su donijeli svoju odluku, sud o genocidu u Srebrenici. Zna se i Vučićeva uloga u onome zločinačkom sistemu. Najbolji svjedok je nepregledno polje šehidskih nišana u Potočarima. Eto tu, na tome mjestu i baš toga datuma, pred nepreglednom masom šehida i živih i u njihovoj intenzivnoj „razmjeni energije“, ratni akter vojvoda Vučić prima na rever Cvijet koji simbolizira pokolj u Srebrenici. Ali, šehidi ne dopuštaju da njih prevari. Prevaren je Vučić – u samoj biti stvari – jer se pojavio tu gdje da prima Cvijet Svjedočanstva, upravo „pred onima“ koje su pobile njegove institucije. Apsolutno nije bilo boljeg načina da se predstavi kao vrhunski licemjer i manipulator; nikada i nigdje nije se bolje predstavio kao nevjerovatno beskrupulozan i, zapravo, kao jedna nenadmašna moralna mizerija, kao mračan, podzemni karakter. Pokazao je da je spreman na svaku vrstu beščašća, i upravo o tome svjedoče šehidi pred kojima je primio odličje.

Na istome reveru odličje vojvode-ubice i cvijeta-žrtve!

Majke su učinile tu gestu zbog neke servilnosti, ne znajući da su time bacile pod noge ono što preostaje žrtvi kao najveća, možda čak jedina vrijednost: dostojanstvo. Vučić je napravio politički i etički spektakl zbog trenutačnog političkog profita, ali – šehidi očituju univerzalne vrijednosti i Vječnu Istinu. Oni su nadmoćno, uvjerljivo ispravili greške i jednih i drugih živih, u tome carstvu bijelih nišana; u carstvu stravična zločina i svijetlih pogibija.

Šehidima preostaje još da uvjere političare u njihovu nastranost da tu drže političke govore stječući politički profit: u Potočarima čestit čovjek – baš kao Čovjek – može samo zanijemiti, pokloniti se, ili dovu proučiti. Ništa više, i ništa drugo.

 ///////////////////////////

////////////////////////////



////////////////////////////

ŠEKS NAZVAO VUČIĆA ČETNIKOM: 'Fućka mi se što je predsjednik, Vučić je četnik i neće nam on propisivati zakone'!

ŠEKS NAZVAO VUČIĆA ČETNIKOM: 'Fućka mi se što je predsjednik ...

/////////////////////////////

///////////////////////////

29.09.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : SLAVENSKI NARODI BALKANA MORAJU NAPUSTITI MITOVE IZ 19. STOLJEĆA I OKRENITI SE BUDUĆNOSTI

Prof.dr. Senadin Lavić : Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnosti

Septembar 28. 2017.

 


Prošle su 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke. Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić 

Bosna  je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja. Njezin narod stotinama godina, iz stoljeća u stoljeće, naziva se Bossnani>Bošnjani, a od 15. stoljeća Bošnjaci.

U 20. stoljeću to staro ime za narod Bosne sklanja se iz javne upotrebe i taj stari evropski narod pretvara se u religijsku skupinu koju jugoslavenski politički sistemi karakteriziraju imenom muslimani. Drugi dio bosanskog naroda krajem 19. i u prvim decenijama 20. stoljeća podlegao je nacijskim ideologijama srpstva i hrvatstva i tako izabrao svoju političku sudbinu. Nasrtljivi etnicizam i religijska isključivost vodili su potiskivanju bosanstva i konstruiranju brojnih antibosanskih mitologema koje i danas razarajuće djeluju.

U povijesti antibosanskih falsifikata pojavila se lažna tvrdnja koja se čula tokom cijelog 20. stoljeća, a ona je nametala netačnu informaciju da Bosna nema svoj narod. Ta laž postala je toliko uvjerljiva da je Bosna postupno pretvorena u tehničko pitanje podjele između Srbije i Hrvatske. Bosna, to trebamo naglasti, ima svoj povijesni i politički narod isto kao Srbija i Hrvatska. Svi ljudi koji su živjeli i koji žive u Bosni, u prošlosti i sadašnjosti,  čine njezin narod bez obzira iz koje su narodne grupe i religijske sljedbe.

U teškoj ratnoj 1993. godini Republika Bosna i Hercegovina bila je izložena otvorenoj dvostrukoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Pred očima evropskih vlada srbijanski i hrvatski predsjednik, poslije dogovora u Karađorđevu 1991, organizirali su i u rukavicama provodili destrukciju bosanske države i genocid nad Bošnjacima. R. Karadžić i M. Boban bili su operativci na terenu koji su vjerno služili svojim gospodarima iz susjednih država. Tadeuš Mazovjecki je u Le Mond-u od 30. oktobra 1992. godine kao izvjestitelj o ratu u Bosni rekao da “etničko čišćenje” nije posljedica rata, nego je njegov cilj. Nekoliko mjeseci kasnije, tačnije 2. maja 1993. godine,  britanski premijer John Major napisao je pismo Douglasu Hoggu u kojem kaže:

Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji, koja se može smatrati “muslimanskom” ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezano za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi s prevarom ”Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo se ne raseli iz svoje zemlje.

Ovaj užasan stav britanskog premijera predstavlja bolan element surove realnosti antibosanske politike tog vremena. U Ženevi je u januaru 1993. godine objavljen Vance-Owenov plan za mir u Bosni. Plan je podrazumijevao etničku podjelu Republike Bosne i Hercegovine na kantone. To je bio stari projekt iz arsenala antibosanstva, a po kojemu u Bosni treba napraviti odvojene teritorije srpskog naroda i u nekom povoljnom povijesnom trenutku priključiti ih velikoj Srbiji. U tome je i Tuđman vidio šansu da se “podeblja” južni dio Hrvatske.

David Owen je sazvao novu mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. godine na kojoj su sudjelovali predstavnici bosanske Vlade i kvislinške skupine, a koje su počeli nazivati “zaraćene strane” prema ženevskom scenariju.

Milošević i Tuđman pripremili su 1993. plan o Bosni kao uniji tri etnički odijeljene republike. U njemu je bila podmetnuta laž da se Bosna sastoji od tri konstitutivne republike za tri naroda, koje “konstituiraju” Bosnu preko svojih “povijesnih teritorija”. Taj plan su preuzeli medijatori Owen i Stoltenberg i ponudili ga Vladi Republike Bosne i Hercegovine. A to je bio jedan od razloga održavanja Sabora u Sarajevu 27. i 28. septembra. Pred bosanskim ljudima bile su dvije mogućnosti: ili da prihvate uništenje – uniju tri republike ili da se nastave boriti za cjelovitu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Alija Izetbegović iskazao je vlastitu dilemu kazavši: “Preostao nam je izbor između pravedog rata i nepravednog mira, a to je lična drama za svakoga od nas.”

Drugog dana sabora, 28. septembra, usvojena je Deklaracija o vraćanju starog imena za narod. Deklaracijom kao izjavom o odlučnosti da se “narodu vrati njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci”, Sabor je prekinuo višedecenijsko trajanje  manipuliranja bošnjačkim imenom i time okončao identitetnu dramu oko prisiljavanja na opredjeljivanje i neopredjeljivanje. Vraćeno je staro ime narodu, povijesno ime Bošnjak. Akademik Muhamed Filipović tom prilikom je kazao:

Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda.

Parafrazirat ću Aliju Isakovića: Ne osjećam više nikakvu potrebu da bilo kome objašnjavam ime jednog starog evropskog naroda i njegovu odanost Bosni.  

Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine  u martu 1994. godine, članom 7, obznanjena je promjena narodnog imena na osnovu volje Bošnjaka. Tamo stoji: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ ‘Muslimani’, u različitim padežima, zamjenjuje se riječju ‘Bošnjaci’,  u odgovarajućem padežu”. (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 6. april1994, broj 8, str. 114.)

Na popisu  stanovništva 2013. godine Bošnjaci su definitivno zaokružili proces vraćanja i očuvanja svoga povijesnog imena te tako okončali dugu agoniju. Preko 50% populacije države Bosne i Hercegovine izjasnilo se da mu je narodno ime Bošnjak, a preko 54% da govori bosanski jezik.

Prateći današnje antibosanske procese vidi se da rat protiv Bosne nije stao i da je nastavljen drugim sredstvima – medijskim, obavještajnim, diplomatskim, ekonomskim. Bošnjaci se i dalje predstavljaju u ružnim slikama i prema njima se odnosi po orijentalističkom stereotipu o Drugom.

Savremena nauka nas uči da moramo napustiti pervertiranu postavku, odnosno laž da je “Bosna jedna od srpskih zemalja” (M. Ekmečić). Povelja Kulina bana iz 1189. godine nije spomenik srpskog jezika. Kralj Tvrtko I Kotromanić nije bio srpski kralj. Husein Gradaščević proglašava 1831. godine autonomiju Bosne kao Bošnjak. Husaga Ćišić nije bio Srbin 1945–1946 kada je pitao za šestu baklju u grbu FNRJ, to jest za Bošnjake i Bosnu. Dakle, stvari koje u nauci prihvatamo kao društeno-povijesne činjenice i dostignuta znanja stoje sasvim drugačije od konstruiranih  naracija koje su nam podmetnute kao najbesramnije laži.

Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnostiu kojoj će slobodne i nezavisne države osiguravati prosperitet svakom čovjeku, svim građanima. Naša je vizija da Balkan postane prostor mira i slobode u Evropskoj uniji.

Dejtonski mirovni sporazum bio je odlično sredstvo da se zaustavi agresija srbijanskog režima na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali danas mi ne možemo preko Dejtonskog sporazuma praviti državu zasnovanu na “tri plemena” pocijepanu religijom i antibosanskim političkim ideologijama. Bosna mora biti ono što jest, evropska država s ustavom u kojem su  slobodni i ravnopravni građani vrhovna vrijednost.

Čestitam svim Bošnjacima u Bosni i širom svijeta ovaj Dan.

(Obraćanje predsjednika Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod prof.dr. Senadina Lavića na na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka u  Sarajevu, 28.09.2017. godine )


















29.09.2017.

BAKIR IZETBEGOVIĆ NA SVEČANOJ AKADEMIJI POVODOM DANA BOŠNJAKA : BOŠNJACI SU VEZIVNO TKIVO BOSNE I HERCEGOVINE

Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka : Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine

Septembar 28, 2017.


Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka, poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka.

Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka, poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka.

Prvi put nakon 120 godina u sarajevskoj Vijećnici večeras je upriličena akademija povodom Dana Bošnjaka. Organizacija akademije i manifestacije je rezultat triju krovnih bošnjačkih organizacija, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet”.

“Skup temeljnih vrijednosti i posebnosti jednoga naroda čini njegov identitet. To je definicija koja je u velikoj mjeri obilježila vremena intenzivnog formiranja nacije koja su iza nas, ali koja vrijedi i danas bez obzira na mobilnost i konstantno miješanje zajednica. Kulture većih naroda u odnosu na manje često se pozivaju na dominatnu tradiciju, tačnije na kontinuitet svojih vrijednosti, što bi ih trebalo činiti privilegovanima u kontekstu međunarodnih odnosa”, rekao je Izetbegović koji je ujedno i pokrovitelj akademije.

Otuda, prema njegovim riječima, svaki pokušaj jedne kulture da svoje vrijednosti nametne drugima, najčešće onima za koje smatra da su proistekli iz nje same ili su njihove vrijednosti i osobenosti dio istoga spektra interesa, vodi pokušajima asimilacije i negacije drugog i drugačijeg.

“Ime direktno korespondira sa suštinom. Ime nas određuje, ono izdvaja, definiše, čuva sadržaj. I obratno – bezimenost vodi utapanju, asimilaciji, rasipanju i gubitku samosvjesnosti. Negiranje imena naroda i jezika jeste negiranje samog naroda. Stigma negacije će nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije”, rekao je Izetbegović u obraćanju prisutnima na svečanoj akademiji.

Kako je kazao, početne erozije bošnjačkog nacionalnog bića, formiranog u stoljećima srednjovjekovne bosanske države te djelomično integriranoga i očuvanoga u periodu Osmanske imperije, prepoznajemo u političkim, ideološkim i kulturološkim promjenama pokrenutim od strane Kraljevine Jugoslavije.

“Temeljni postulati na kojima i danas počiva bosanskohercegovačko društvo, suživot i tolerancija, bivaju pažljivo i postupno dezavuirani od strane novih gospodara Bosne. Taj vjekovni civilizacijski obrazac je egzistirao samo u okolnostima potpune ili barem većinske bošnjačke političke i kulturne ravnopravnosti. U svim drugim okolnostima, kako u vrijeme dinastije Karađorđevića, tako i poslije, Bošnjaci će biti anatemisani kao relikt, dok će njihovi bogumilski korijeni koji su svoju konačnu duhovnu formu pronašli u preuzetom islamu biti opovrgnuti i negirani”, riječi su člana Predsjedništva BiH.

Podsjetio je da se većinski bošnjačka sredina se sve do dinastije Karađorđevića, a potom i novojugoslovenske zajednice, nije suštinski mijenjala i nastavila je egzistirati u svojim tradicionalnim okvirima, sa običajima, baštinom i socijalnom hijerarhijom. Novi odnosi snaga i izmijenjena politička stvarnost, koji su Bošnjake iz uloge većinske zajednice sveli na razinu ugrožene nacionalne manjine, doveli su do kulturne pa i duhovne krize ne samo kod Bošnjaka koji su bili prisiljeni funksionisati na potpuno drugačijim obrascima, već cijele Bosne kao kulturno-historijskog prostora zasnovanoga na nacionalnoj i vjerskoj toleranciji.

“Jedno je sigurno: u svim periodima minimiziranja i poništavanja Bošnjaka kao autohtonog i konstitutivnog naroda, Bosna i Hercegovina je bila gotovo nepostojeća zemlja. Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka. Neprirodna, prevashodno politička podjela Bosne i Hercegovine na banovine najbolji je primjer udara na egzistenciju Bošnjaka. Bošnjaci su novim ustavnim zahvatima svjesno i namjerno bili podijeljeni. Istiskivani su ka teritorijama van matične zemlje, sa ciljem da vremenom budu pretvoreni u manjinu. Trebalo je da nestanu kao politički i kulturni činilac, da im se zatre svijest o sebi kao o posebnom narodu, i sjećanje na viševjekovnu tradiciju o bosanskoj državnosti, posebnosti i autonomnosti”, pojasnio je Izetbegović.

Pored ustavno-pravnog poništavanja cjelovitosti bosansko-hercegovačkog kulturnog prostora, istakao je, uslijedili su sistematski ataci i pokušaji rušenja i oduzimanja nezavisnosti Islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno oduzimanja zemlje od bošnjačkih veleposjednika, kroz takozvane agrarne reforme.

Cilj im je, naglasio je Izetbegović, bio isti: poništiti Bošnjake kao političku, socijalnu, vjersku, kulturno-jezičku posebnost, što će svoju kulminaciju doživjeti u godinama 1941.-1945., u nizu užasnih i sistematskih zločina, ali i u prvoj dekadi komunističke vladavine koja je ustavom iz 1946. godine potpuno isključila tadašnje muslimane iz ustavno-pravnoga okvira nove Jugoslavije.

Podsjetio je i na izjave vodećih komunističkih prvaka, poput Edwarda Kardelja, koji je na zasjedanju u povodu donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. rekao da “muslimani nisu i ne mogu biti nacija već samo etnička grupa”, odnosno Moše Pijade da “muslimani nemaju veze s pitanjem narodnosti”, ili Milovana Đilasa koji je poništio prethodno priznanje muslimana kao naroda, dogovoreno na Drugom zajedanju AVNOJ-a u Jajcu, jasno ocrtava buduću poziciju Bošnjaka u okvirima nove Jugoslavije.

“Ovi stavovi samo potvrđuju nastavak politike prema Bošnjacima koja je vladala između dva rata, uz časni izuzetak Rodoljuba Čolakovića koji je sa čuđenjem gledao na ponašanje muslimana-komunista iz rukovodstva Partije, smatrajući da ‘odgovornost za izostavljanje muslimana iz Ustava 1946. snose upravo oni. Njima je predratni revolucionani put i udio u oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga. Mogli su i morali su’, kaže Rodoljub Čolaković, ‘dovesti u pitanje takve stavove, otvoriti demokratski dijalog, podastrijeti argumente. Pa stupiti i u konfrontaciju ako treba’. Srećom, bošnjački intelektualci, poput Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića, Enesa Pelidije i Bakira Tanovića, nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost i podaničku šutnju”,ispričao je Izetebgović.

Borba za afirmaciju samosvojnosti Bošnjaka, uključujući i pravo na ime naroda i jezika nastavila se u zemlji, ali i u inostranstvu, od strane političke emigracije predvođene Smailom Balićem, Adilom Zulfikarpašićem i Teufikom Velagićem.

Demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbrambeno-oslobodilačkim ratom iz 1992.-1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su, prema Izetbegovićevim riječima, stvorili mogućnost za jedno od najznačajnijih okupljanja u njihovoj historiji, za Bošnjački sabor održan 27. i 28. septembra 1993. godine na kojem su vratili svoje ime, ime svog jezika i definisali politike koje će očuvati jedinstvo BiH i omogućiti postizanje mira.

“U proteklih par decenija, Bošnjaci su prešli tegoban istorijski put vrijedan stoljeća. Plaćena je ogromna cijena slobode, ali Bošnjaci su izborili poziciju političkog faktora bez kojeg nema kalkulacije ne samo u BiH, već u cijelom regionu. Reafirmirali smo vlastiti identitet, vjeru i kulturu, vratili istorijsko ime naroda i jezika. Uz sve probleme, osporavanja i otpore, Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i samostalna država. Današnje prvo obilježavanje Dana Bošnjaka veoma je važno za dalji nastavak i punu realizaciju citirane odredbe. Nije dobro da Bošnjaci već četvrt stoljeća nisu osjetili potrebu za jednim kolektivnim preispitivanjem svoje političke, kulturne, jezičke i socijalne agende, bez čega nije moguće kvalitetno planirati nacionalne projekte u budućnosti”, poručio je Izetbegović.

Izrada kulturnih i obrazovnih platformi, smjena generacija, revizija postojećih dotrajalih programa rada i promišljanja vlastite pozicije u složenoj bosanskohercegovačkoj zajednici naroda, istakao je on, sve su to nužni koraci koje treba napraviti promišljeno i o kojima trebaju odlučivati sve bošnjačke nacionalne organizacije uz aktivno učešće Islamske vjerske zajednice i relevantnih političkih subjekata.

“Bošnjački sabor koji će biti održan iduće godine pravi je momenat da se podvuče crta pod četvrt vijeka života i borbe pod imenom Bošnjaci, najbolja prilika da se utvrdi činjenično stanje, izvrši potrebna revizija, odrede jasni programski ciljevi te izabere rukovodstvo koje će ih u zadatim rokovima realizirati. Na takvim načelima djeluju i postoje sve nacionalne zajednice u svijetu. Nema drugoga puta i drugačijih riješenja. Tradicija je skup upornih ponavljanja i dobre organizacije”, dodao je Izetbegović.

Predsjednik BZK “Preporod”, Senadin Lavić, podsjetio je da su prošle 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke.

“Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država. Bosna je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja”, kazao je u obraćanju prisutnima.

Predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva (MDD) HO Merhamet, Hajrudin Šahić, poručio je da “je nužno da mi Bošnjaci, ma gdje živjeli, na svakom polju djelovanja dobro istražimo uzroke našeg sadašnjeg stanja i da na odgovarajući način postupamo u budućnosti”.

Naime, 28. septembra 1993. godine je drugog dana zasjedanja Prvog bošnjačkog sabora usvojena Deklaracija o vraćanju povijesnog imena Bošnjacima, a 1994. je donesen i zakon u kojem je naziv “Musliman” zamijenjen nazivom Bošnjak.

Večerašnjem obilježavanju, između ostalih, prisustvovali su i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, premijer Federacije BiH Fadil Novalić, ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, potpredsjednica Federacije BiH Melika Mahmutbegović i ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc.

(Kliker.info-AA)



















29.09.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI

Autor odgovara na pitanje

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”






















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
54443726

Powered by Blogger.ba