Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

26.09.2017.

KOME SU ANTE PAVELIĆ I DRAŽA MIHAILOVIĆ BOLJI OD TITA?

Kome su Ante Pavelić i Draža Mihailović bolji od Tita?


Image result for ante pavelic, draza mihailovic i tito fotos

Ante Pavelić, Draža Mihailović i Josip Broz Tito

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je rehabilitacija fašističkih ideologija u Hrvatskoj i Srbiji. Sagovornici su bili dva istoričara - Hrvoje Klasić iz Zagreba i Srđan Milošević iz Beograda. Bilo je reči o tome kakva je uloga Franje Tuđmana u rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske, kako je Slobodan Milošević otvorio vrata povratku četništva na političku scenu, kada je u Srbiji ozvaničen četnički pokret, kako su ulice u hrvatskim gradovima dobile imena po ustaškim glavešinama, zbog čega se u Hrvatskoj mogu nekažnjeno isticati ustaški simboli, iako u ustavu piše da je zabranjeno veličanje pokreta koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i versku mržnju, kako se sudski procesi koriste za rehabilitaciju fašistickih ideologija, kako su u Hrvatskoj i Srbiji izjednačeni fašistički pokreti sa komunističkim, kao i o tome kakva je uloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u rehabilitaciji ustaštva i četništva.

Omer Karabeg: Može li se reći da je Tuđman otvorio vrata rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske govorom na Općem saboru HDZ-a 1990. godine kada je rekao: “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom tako i spoznaje međunarodnih čimbenika, u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke”. Pri tome su reči kvislinška i fašistički zločin, napisane sa navodnicima.

Hrvoje Klasić: Pomenuta izjava je samo jedna u nizu problematičnih izjava, ili još gore, postupaka Franje Tuđmana devedsetih godina. Mislim da je Franjo Tuđman najveći krivac za poplavu revizionizma, ne zato što je bio proustaški orijentiran, nego zato što je zbog neprincipijelnih koalicija pristajao na takve teze. I što se dogodilo? Hrvatska je na čelu države dobila partizanskog borca, antifašistu, generala JNA i bivšeg člana Komunističke partije. Na njegovu inicijativu u Ustav je ušao antifašizam i uveden je Dan antifašističke borbe.

Sve je to bilo u teoriji. Međutim, u praksi, između ostalog zahvaljujući i izjavi koju ste citirali, većina antifašista je izgubila svoje ulice i pravo građanstva, antifašistički spomenici su masovno uništavani, a u nizu gradova ulicu dobiva doglavnik NDH i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak. Vojne jedinice se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, a Za dom spremni postaje normalan pozdrav koji, evo, vidimo i dan danas opterećuje hrvatsko društvo.

Miloševićeva igra sa četnicima

Omer Karabeg: Slobodan Milošević je u to vreme igrao vrlo perfidnu igru. On se nije odricao komunizma, ali je u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji koristio neočetničke organizacije, a kasnije u ratu i njihove paravojne jedinice. Zar nije Milošević time što se prećutno oslanjao na neočetničke organizacije, koje su devedesetih godina nicale u Srbiji, na izvestan način otvorio put afirmaciji četničke ideologije?

Srđan Milošević: Apsolutno jeste, to nije sporno. Milošević je to učinio, u to nema sumnje. Šta su bila njegova lična politička uverenja - to ne znam i ne vidim neku naročitu potrebu da se to analizira. Vidimo efekte. To je, možda, na neki način uporedivo sa hrvatskim slučajem. Slažem se sa kolegom Klasićem da bi bilo preterano govoriti o Tuđmanu kao nekakvom ljubitelju ustaša, ali kada zauzmete ekstremne nacionalističke stavove, oni vas vode u prošlost ka osnivačima takvih pokreta, čak i ako to nije bila vaša namera.

Omer Karabeg: Kakav je danas tretman ustaškog pokreta u Hrvatskoj?

Hrvoje Klasić: Danas žanjemo ono što smo posijali devedesetih godina. Čitav niz nedosljednosti i licemjerja sada dolazi na naplatu. Kada normalizirate odnos prema ljudima, kao što su Mile Budak, Rafael Boban i Jure Francetić, i prema simbolima i pokličima, kao što je "Za dom spremni", onda to vremenom postane dio narativa o kojemu se više ne govori na kritički način, nego on postaje normalan. A kada se vidjelo da se ustaški pokret ne može u potpunosti rehabilitirati i predstaviti kao jedini pravi i herojski, onda se počelo zagovarati njegovo izjednačavanje sa partizanskim pokretom.

Devedesetih godina u Hrvatsku dolazi veliki broj pripadnika političke migracije, bivših pripadnika ustaškog pokreta i njihovih potomaka, koji su u emigraciji odrastali uz potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu od onoga koji je prihvaćen u cijelom demokratskom svijetu. Njihov narativ se svodio samo na dva događaja - 10. travanj, dan stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, i Blajburg. Oni zauzimaju važne funkcije u vojsci, politici i ekonomskom životu. Mnogi od njih daju financijska sredstva za vođenje rata. To je svakako uticalo da se na potpuno drugačiji način počne govoriti o ustaškom pokretu.

Problem hrvatskog društva je što većina okreće se onako kako vjetar puše: Hrvoje Klasić
Problem hrvatskog društva je što većina okreće se onako kako vjetar puše: Hrvoje Klasić

Još jedan trenutak je jako bitan da bi se razumjelo zašto je situacija u Hrvatskoj takva kakva je. Hrvatska je svoju neovisnost, samostalnost i demokraciju morala izvojevati u ratu. I onda ekstremno orijentirani političari plasiraju ovakvu priču. Protiv koga mi ratujemo za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku? Protiv Jugoslavije, protiv komunizma, a ključni neprijatelj su nam Srbi. Ko se u prošlosti za to borio? I onda dolazite do 1941. kada se ustaše bore za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, komunizma i Srba. Ustaški pokret i cijeli kontekst Drugog svjetskog rata počinju se gledati kroz prizmu Domovinskog rata, pa onda dolazi do rehabilitacije ustaštva i demonizacije antifašističkog pokreta.

Omer Karabeg: Da li se može reći da je četnički pokret u Srbiji zvanično rehabilitovan 2004. godine kada je usvojen zakon kojim su izjednačena prava pripadnika četničkog i partizanskog pokreta?

Srđan Milošević: Naravno, to je bilo ozvaničenje procesa koji je trajao najmanje dvadesetak godina. Taj zakon je bio izrazito kontroverzan i pojedine delove te, da tako kažem, četničke legislative ustavni sud je proglasio neustavnim. Ali suštinski taj zakon je značio zvaničnu legitimizaciju četničkog pokreta kao antifašističkog. Država je čak jedne godine učestvovala u finansiranju proslave na Ravnoj Gori, koju organizuju pristalice Draže Mihailovića i četničke ideologije. To je bio važan i opak trenutak u istoriji, ali to je bio samo vrh ledenog brega ili, ako hoćete, šlag na torti koja je umešena znatno ranije.

Ustaški simboli

Omer Karabeg: Da li se danas u Hrvatskoj slobodno ističu simboli Nezavisne Države Hrvatske?

Hrvoje Klasić: Zadnjih godina bio sam jedan od vrlo rijetkih - i zbog toga sam preživljavao svakakve probleme - koji je govorio da nema apsolutno nikakve dileme da je "Za dom spremni" ustaški pozdrav. Rekao sam da se djelomično slažem sa predsjednicom Hrvatske koja je rekla da je to stari hrvatski pozdrav. To jeste 80 godina stari pozdrav, ali ustaški. Nema nikakve dileme da su Mile Budak, Rafael Boban i Jure Francetić ustaše. Jedina dilema je - da li činjenica da je nešto ustaško smeta hrvatskom društvu i koliko.

Kada me pitate da li se u Hrvatskoj danas mogu slobodno isticati ustaški simboli, odgovor je - u teoriji ne. Zbog izvikivanja "Za dom spremni", zbog slika Ante Pavelića ili zbog nekih drugih simbola koji asociraju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, možete završiti u policijskoj stanici. Međutim, problem je u tome što ima jedna rupa u zakonu. U Njemačkoj je nakon 1945. godine vrlo jasno i u Ustavu, i u kaznenom zakonu propisano što se točno ne smije veličati. U Jugoslaviji nakon 1945. godine u zakonu nije pisalo da se ne smije organizirati ustaški pokret, jer to nikome ne bi palo na pamet. Ta zabrana izostala je i devedesetih godina. Ustaški pokret, "Za dom spremni" i "U" nisu zakonom zabranjeni, mada u Ustavu stoji da je zabranjeno poticanje i veličanje pokreta koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju.

Štovatelji ustaštva
Štovatelji ustaštva

Tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je da li ustaški pokret doživljavamo kao zločinački, koji je imao za cilj genocid i etnički čistu Hrvatsku, ili ga dio javnosti - koliki, to ne znam - doživljava kao junački i herojski pokret koji se borio za samostalnu Hrvatsku. Da smo svi u društvu složni da je ustaški pokret zločinački, onda nam ne bi bila potrebna decidna odredba u zakonu, jer bi bilo jasno na koga ustav misli kada govori o poticanju na rasnu, vjersku i nacionalnu mržnju.

Osakaćena istorija

Omer Karabeg: Da li se u Srbiji slobodno ističu četnička obeležja?

Srđan Milošević: Naravno, to se radi već jako dugo, praktično više od dve decenije. Polazni princip je da je četnički pokret bio antifašistički, da je bio deo savezničke koalicije, da je glavnokomandujući tog pokreta bio kralj Petar Karađorđević, koji je sedeo u Londonu, i da je Mihailović bio član izbegličke vlade - što su sve istorijske činjenice. Ali zanemaruju se strašni zločini koje je počinio četnički pokret, kao i njegova kolaboracija sa okupatorom. To je ono što je suštinski obeležilo delovanje četničkog pokreta i Dragoljuba Mihailovića. To je jedna pervertovana i osakaćena istorija.

Pošto je četnički pokret percipiran kao glavni suparnik komunista, on je bio jedini logični ideološki izbor za sve one koji su u Komunističkoj partiji, Titu i Jugoslaviji videli glavne krivce sloma koji je zadesio Srbiju i srpski narod krajem 20. veka. Došlo je do izjednačavanja četnika i partizana sve u kontekstu krajnje bizarne priče o nekakvom nacionalnom pomirenju koje treba da se odvija na četničkoj platformi.

Omer Karabeg: U Srbiji se poslednjih godina fašistička ideologija rehabilituje i na sudskim procesima. Pre dve godine sudskom presudom rehabilitovan je Draža Mihailović, a u toku je sudski proces rehabilitacije Milana Nedića, predsednika kvislinške vlade Srbije u Drugom svetskom ratu. Zašto se sud koristi za rehabilitaciju četnika i kvislinga?

Srđan Milošević: To je kompleksno pitanje s obzirom da su su sve te rehabilitacije predstavljene kao deo tranzicione pravde. U svemu tome neslavan udeo imaju i evropske institucije i njihove rezolucije o izjednačavanju zločina fašizma i komunizma. To je proizvelo veoma opake efekte u istočnoj Evropi. Sve se svelo na to da se deklarativno osuđuju svi zločini, pa se onda stvar završi na tome da se za zločine nacionalističkih pokreta nalaze različita opravdanja, dok se zločini koji su činjeni u revolucijama tokom Drugog svetskog rata i nešto kasnije tretiraju se kao otelovljenje svekolikog zla koje je ikada zadesilo čovečanstvo.

Stepinac

Omer Karabeg: U Hrvatskoj je sudski rehabilitovan kardinal Stepinac. Zagrebački Županijski sud poništio je presudu iz 1946. godine kojom je Stepinac bio osuđen na 16 godina zatvora zbog, kako je stajalo u presudi, saradnje sa okupatorom i ustaškim režimom, nasilnog prevođenja pravoslavaca u katoličku veru, pomaganja ustaškom režimu i neprijateljske propagande nakon rata.

Hrvoje Klasić: Taj proces u Županijskom sudu je bio prošle godine. Stepinca se pokušavalo prikazati kao najvećeg antifašista i kao personu non grata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mada za to nema dokaza. Ne morate biti pravni stručnjak da biste zaključili da je na poslijeratnom suđenju Stepincu bilo političkog utjecaja, ali Županijski sud u Zagrebu, koji je poništio presudu, nije ulazio u meritum stvari i nije pobijao one točke optužbe koje direktno govore o Stepinčevoj ulozi tijekom Drugog svjetskog rata i njegovoj suradnji sa ustaškim pokretom.

Omer Karabeg: Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve u rehabilitaciji četničke ideologije?

Srđan Milošević: Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta te rehabilitacije, jer za nju četnički pokret nikada nije ni bio problematičan. Crkva se nalazi u središtu svega toga.

Omer Karabeg: Kakva je uloga Katoličke crkve u rehabilitaciji ustaške ideologije?

Hrvoje Klasić: Danas postoji čitav niz svećenika koji u javnom prostoru direktno zagovaraju ustaška obilježja, pa i ličnosti. Recimo, svake godine se održavaju mise zadušnice za Antu Pavelića. Mislim da je crkva imala veliku mogućnost da te stvari ispravi. Kad se kaže da komunizam nije valjao, protuteža tome ne može i ne smije biti NDH i ustaški pokret. Da je crkva to jasno i glasno rekla i da je jasno osudila te pojave kao što su to uradile neke katoličke crkve, kao na primjer poljska, mislim da bi situacija u Hrvatskoj bila znatno bolja. Ovako mi se čini da je većina svećenika, iako ne izražava jasno i glasno ustaške stavove, na ekstremno desnim nacionalističkim pozicijama.

Dominacija četničke ideologije

Omer Karabeg: Da li je danas u Srbiji četnička tradicija dominantna, dok je partizanska potpuno marginalizovana?

Srđan Milošević: Na neki način to je zaista tako, ali kad je reč o tradicijama, rekao bih da su marginalizovane i jedna i druga. U prazničnom kalendaru Srbije ne postoji niti jedan jedini datum koji se odnosi na Drugi svetski rat na prostoru Jugoslavije. Proslavlja se Dan pobede 9. maj, ali to je međunarodni praznik. Cela ta priča oko Drugog svetskog rata, fašizma i antifašizma, kolaboracije i borbe protiv okupatora - sve to, zapravo, s vremena na vreme ispliva kao trenutna moda da bi se razmenile uvrede i optužbe, bilo u Srbiji, bilo sa susedima. Onda to zamre do neke sledeće prilike i nekog sledećeg ideološkog konfrontiranja.

Poklonici četničke ideologije
Poklonici četničke ideologije

Tako da ja više nisam siguran da se može govoriti o antifašizmu, fašizmu i svim tim kompleksnim pitanjima kao o nečemu što je živo, što ne mora da znači da nisu živi ideološki sadržaji koji su na tragu jednog ili drugog načina mišljenja. Ali ako govorimo o nasleđu Drugog svetskog rata, onda se definitivno može reći da preovladava četnička tradicija. Ako nešto dominira, onda je to četnička tradicija.

Omer Karabeg: Može li se reći da je stanovništvo Hrvatske podeljeno na potomke partizana i potomke ustaša i da je odnos otprilike pola - pola?

Hrvoje Klasić: Ne bih se s tim složio, dapače. Moja teza je drugačija. Danas, kao i 1941. godine, u hrvatskom društvu postoje tri grupe - dvije manjine i jedna većina. Jedna manjina je uvijek nacionalistička, šovinistička, probleme vidi u susjedima, nije tolerantna, spremna je na rat i agresiju. Druga manjina je sve suprotno tome. Ona je za kozmopolitski pristup, toleranciju, suživot, slobodu, demokraciju i otvoreno društvo. I konačno postoji većina, koja je, kako bi to Zagrepčani rekli, “ne bih se štel se mešat”. Ali ona samo pod navodnicima gleda svoja posla, ona se uvijek priključuje jednoj od manjina i to onoj koja uzme moć i vlast u svoje ruke. To je, nažalost, problem hrvatskog društva, što je većina oportuna, pragmatična, vrlo često licemjerna i okreće se onako kako vjetar puše. Jednom će dati priliku jednima, drugi put drugima. Samo je pitanje koja će od dvije manjine biti u prilici da privuče većinu.

Tiha većina

Omer Karabeg: Da li je ideologija fašizma danas u Srbiji dobila pravo građanstva?

Srđan Milošević: Da, ali to se dogodilo znatno ranije. To dobija različite forme, uključujući i otvoreno veličanje fašističkih ideologija i fašističkog načina mišljanja. To u svakom društvu pripada margini - i u srpskom, i u hrvatskom. Toga svuda ima, ali je problem u kolikoj meri ono što je mainstream, ono što je glavni ideološki sadržaj, korespondira sa stavovima ekstremista. U tom smislu u potpunosti delim stanovište kolege Klasića. Problem je u, kako ih ja zovem, zainteresovanim manjinama. Komunistička partija Jugoslavije je 1941. godine imala 12.000 članova. Nije mnogo bolje stajala ni Boljševička partija u Rusiji, pa je 1917. uzela vlast.

Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta rehabilitacije četnika: Srđan Milošević
Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta rehabilitacije četnika: Srđan Milošević

Glavno pitanje je šta će da uradi većina kada dobije priliku da iskaže svoj stav. Bojim se da će u celom regionu glas većine ići udesno, što znači da će mnoge izrazito negativne, čak i ekstremne stvari biti tolerisane. Stav većine je uvek bliži onome što je opšta atmosfera u društvu, onome što zagovaraju crkve, elite i intelektualci. Dakle, bojim da je ta tiha većina, koju ne zanimaju krupna pitanja, preparirana da napravi izbor koji je do sada najčešće bio pogrešan.

Ustaše kao romanitični ratnici

Omer Karabeg: Gospodine Klasiću, komentator portala Index ovih dana je napisao da je bitka protiv ustaštva izgubljena. Slažete li se s tim?

Hrvoje Klasić: Gledajući zakonski, ustaštvo je ipak izgubilo bitku. Ne mogu zamisliti da se možete slobodno šetati u majicama na kojima piše "Ante Pavelić" ili marširati Zagrebom i klicati poglavniku. S druge strane, činjenica je da se devedesetih godina te stvari nisu nazivale pravim imenom, nego se pokušavalo ustaše prikazati kao nekakve idealizirane, romantične ratnike, a glavnu krivicu prebaciti na Nijemce i Talijane. To nije bio slučaj samo u hrvatskom revizionističkom pristupu, nego je toga bilo i po Evropi. U tom kontekstu ustaštvo je, za razliku od nacizma u Njemačkoj, dobilo mogućnost da ne ispada samo crno. Mislim da sada slijedi nešto drugo - prikazivanje komunizma, partizana i socijalističke Jugoslavije kao nečeg jednako lošeg. Ono što se sada sprema je slijedeće - ne smije slovo U, ne smije Ante Pavelić, ne smije "Za dom spremni", ali ne smije ni Tito, ni "Smrt fašizmu, sloboda narodu", ni zvijezda petokraka. To je ono što nam se sprema.

Međutim, unatoč tome što su u partizanskoj borbi i socijalističkoj Jugoslaviji učinjene i katastrofalne greške i velika uskraćivanja ljudskih prava, ipak ne možemo govoriti da su ustaški i komunistički pokret, Ante Pavelić i Tito, NDH i Jugoslavija, jednaki pred sudom povijesti i da ih na jednak način trebamo tretirati.

26.09.2017.

REPUBLIKA USTAŠKA

Republika Ustaška


Boris Dežulović

Autor 26.9.2017. 



Image result for boris dezulovic

Ili je ustaša Thompson, ili je ustaška Republika Hrvatska. Treće ja ni uz najbolju volju našao nisam: pače, s konsenzusom političkog i društvenog establišmenta o prihvatljivom suvremenom kontekstu notornog ustaškog, dakle nacističkog pozdrava, kao jedino dokazivo tumačenje ostaje, jebiga, ono potonje

Ukratko, svi bi se nesporazumi izbjegli da je onomad na omotu Thompsonovog albuma ‘Moli mala’, uz tekst pjesme ‘Bojna Čavoglave’, objavljen i njen – kontekst. Recimo, štajaznam: ‘Za dom spremni!/ U Zagori na izvoru rijeke Čikole…’, stajao bi tekst uspješke ustašnice – da, ustaške uspješnice – a ispod nje, recimo: ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski, stimulacijski i kohezivno djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom. To je dio pjesme na koji su ljudi koji su odlazili u rat i ginuli u ratu imali pravo. Tako da netko može vikati ‘Za dom spremni’ i krenuti na četnike 1991., jer devedeset prve nije bilo ustaša, ali je bilo četnika. Svaki simbol treba gledati u kontekstu.’

Pa da gore, u naslovu pjesme, piše kako spada: Bojna Čavoglave (glazba i tekst Marko Perković Thompson, kontekst Ivan Čehok).

Ne bi tada bilo nemilih incidenata kakvi su se događali ovoga ljeta, poput onoga na proslavi obljetnice Oluje u Slunju, kad je pjevač Marko Perković zbog interpretacije vokalno-instrumentalne kompozicije ‘Bojna Čavoglave’ prijavljen zbog kršenja članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na pitanje novinara Indexa što će biti s prijavom iz karlovačkog MUP-a odgovorili kako se vode one, kako se zovu, istražne radnje. ‘Je li uzvik ‘Za dom spremni’ kao takav kažnjiv po zakonu? Ovisi u kojem je kontekstu, odnosno, na koji način i da li je to sastavni dio pjesme, ili je to uzvik kojim se remeti javni red i mir’, objasnili su novinaru u karlovačkoj policiji. ‘Ovisi’, ponavljam, ‘u kojem je kontekstu.’

Policija bi tada – da smo na vrijeme pisali kontekstove pjesama – u sklopu istražnih radnji nabavila Thompsonovu ploču iz 1992., pa na omotu pročitala puni tekst pjesme, i ispod lijepo sročen kontekst – ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom’ – poznatog hrvatskog kontekstopisca Ivana Čehoka, na kojega je te ratne zime Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’ djelovala tako motivacijski, stimulacijski i kohezivno da se odmah prijavio kod Budiše u HSLS. Jer devedeset prve, djeco, nije bilo ustaša, ali je bilo socijalnih liberala.

Svaki obol treba gledati u kontekstu.

Ili, recimo, druga jedna ploča, ona već čuvena spomen-ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu: uklesani pozdrav ‘Za dom spremni!’ na njoj, istina, nije dio pjesme, ali je dio grba HOS-a. Sve bi, rekoh, bilo jasno, ne bismo evo već godinu dana raspravljali o nacističkom pozdravu u javnom prostoru da je i na njoj – ispod HOS-ova grba, sitnim slovima u dnu, poput fusnote – uklesan, na primjer, dojmljiv kontekst dubrovačkog biskupa Mate Uzinića: ‘To treba gledati u kontekstu. Jedan je kontekst ‘Za dom spremni’ u Drugom svjetskom ratu, a drugi u vrijeme Domovinskog rata. Pripadnicima HOS-a taj je pozdrav služio za podizanje morala.’ Ili, štajaznam, onaj Ante Nazora, uglednog hrvatskog povjesničara, pisca ratnih i domoljubnih kontekstova: ‘Postoje dva konteksta pozdrava ‘Za dom spremni’. Pripadnici HOS-a koji su se 1991. borili za hrvatsku neovisnost većinom nisu bili simpatizeri ustaškog pokreta. Amblem HOS-a nije fašistički amblem.’

Vrag je, kako vidite, kontekst. ‘Za dom spremni’, recimo – priznao je to čak i naš najpoznatiji kontekstopisac Zlatko Hasanbegović – posve je izvjesno, dokumentirano i dokazano autentični ustaški pozdrav iz vremena nacističke Nezavisne Države Hrvatske, koji je po uzoru na talijanske fašiste smislio sam poglavnik Ante Pavelić: nikakvo i nijedno drugo značenje, upotrebu i smisao te tri riječi nikad u povijesti nisu imale doli isključivo kao ustaški pozdrav i evokacija NDH, pa ipak – dočim umjesto poglavnika ‘Za dom!’ podvikne neki popularni pjevač, a ‘spremni!’ umjesto 369. pješačke pukovnije uzvrati deset hiljada ljubitelja glazbe – ‘Za dom spremni’ odjednom veličanstveno izmakne iz ustaškog konteksta i postane tek ‘sastavni dio pjesme’.

Je li to onda bolećiva neka ljubavna pjesma, ‘Te tri slatke riječi’, blues slavonskog uzgajivača šećerne repe ili, nemam pojma, pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Ne, već ratna, domoljubna pjesma o hrvatskim vojnicima i srpskim banditima, u čijoj ratnoj, takozvanoj ‘imotskoj’ verziji – danas nepravedno zapostavljenoj – Thompson za svaki slučaj pjeva i stih ‘Za dom braćo, zovemo se Poglavnikovi’.

Da li bi, dakle, ta pjesma – da nema početni stih ‘Za dom spremni’ – bila manje hrvatska, manje ratna i manje domoljubna, da li bi bila božeprosti jugoslavenska ili srpska, ili možda tek banalna pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Naravno da ne bi: bila bi ona jednako hrvatska, jednako ratna i jednako domoljubna. U koji je onda kontekst – kad smo već kod kontekstova pjesama – gura stih ‘Za dom spremni’? Ili, da pitanje preformuliram u ključno: da li bi ‘Bojna Čavoglave’, ovakva kakva jest, 1941. bila izvan konteksta?

Ukoliko je, naime, njen ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivni’ kapacitet bez pozdrava ‘Za dom spremni’ isti, jednako hrvatski i domoljuban, čemu onda taj stih osim – samo i isključivo – da je autor ugura u ustaški kontekst? Ukoliko pak, dopuštam i tu mogućnost, tek s tim stihom – jednako 1991. kao i 1941., pa jednako 1941. kao i 2017. – djeluje ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivno’, onda to više nije pitanje pjesme, već države u kojoj je nastala i društva koje taj pozdrav do danas motivira, stimulira i, hm, kohezira. I odjednom ne postoje više njegova famozna dva konteksta, već samo onaj jedini mogući. Ukratko, ili je ustaša Thompson, ili je ustaška Republika Hrvatska. Treće ja ni uz najbolju volju našao nisam: pače, s konsenzusom političkog i društvenog establišmenta o prihvatljivom suvremenom kontekstu notornog ustaškog, dakle nacističkog pozdrava, kao jedino dokazivo tumačenje ostaje, jebiga, ono potonje.

Potpuno je ista stvar – da ne lupamo u istu ploču – i s kontekstom druge, one jasenovačke. Jesu li HOS-ovci s tim pozdravom odlazili na fakultete, na bauštelu ili u proljetnu sjetvu? Nisu, dakako, već u rat, baš kao što su u rat s istim pozdravom išli i ustaše 1941. Da li bi, dakle – nastavimo ovo unakrižno ispitivanje – ti vojnici, da nisu na grbu, zastavi i usnama imali pozdrav ‘Za dom spremni’, bili manje hrvatski domoljubi, da li bi bili božeprosti JNA, a država za koju se bore Nezavisna Država Velika Srbija? Naravno da ne bi. U koji ih onda kontekst gura pozdrav ‘Za dom spremni’? Ili: da li bi – dalje znate i sami – takvi kakvi jesu 1941. bili izvan konteksta?

HOS-ovci su, uostalom, paradirali u ustaškim uniformama, izbacivali Srbe iz stanova, premlaćivali ih i ubijali te otvarali logore. Po čemu je onda ideja Hrvatske za koju su se borili drugačija od one za koju su se četrdesetih ‘Za dom spremni’ borili ustaše? Da li možda po tome što je HOS-ovcima Hrvatska na kraju rata – u kojemu su, nota bene, pobijedili – nečijom grubom greškom ispala moderna demokratska država u kojoj su oni tamna mrlja iz prošlosti, a ‘Za dom spremni’ zabranjen nacistički pozdrav? Ili po tome što su ustaše sretnih četrdesetih ‘Za dom spremni’ neometano klesali i u Jasenovcu i u Novskoj i u Zagrebu, jer je o kontekstu tog pozdrava u NDH postojao politički i društveni konsenzus?

Po čemu opet kao jedino dokazivo tumačenje ostaje – sedam puta sam računao i provjeravao – da je Hrvatska ustaška država. Što je, naravno, samo sastavni dio ovog teksta i nema nikakve veze s NDH. Netko, naime, može napisati ‘Hrvatska je ustaška država’ i krenuti na ustaše 2017., jer dvije i sedamnaeste nije bilo četnika, ali je bilo ustaša.

Vrag je, kažem vam, kontekst.

///////////////////////////

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 26. septembar/rujan 2017.

26.09.2017.

NJEMAČKO OBEĆANJE BALKANU

Nemačko obećanje Balkanu




Image result for zastava evropske unije

Evropski poslanik David McAllister je obećao zemljama Zapadnog Balkana da politika zvaničnog Berlina prema regionu ostaje neizmenjena, bez obzira na sastav nove nemačke vlade posle izbora u nedelju.

"Ubeđen sam da će Nemačka nastaviti sa konstruktivnom ulogom u približavanju zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Angela Merkel je inicirala Berlinski proces. Ona je posvećena ovom delu Evrope i svesna je koliko je važna regionalna stabilnost na Zapadnom Balkanu. Ubeđen sam da će ona biti ponovo nemački kancelar, stoga nećemo doživeti velike promene u ovom aspektu u nemačkoj spoljnoj politici", rekao je David Mcallister.

McAllister, koji je ujedno i izveštač za Srbiju u Evropskom parlamentu, dolazi upravo iz Merkelove partije. On je danas razgovarao sa ministarkom za evropske integracije u Vladi Srbije Jadrankom Joksimović.

Joksimović je naglasila da je ohrabrena ovom porukom koja dolazi od "visokorangoranog nemačkog političara".

"Vrlo je značajno da je ovakva poruka poslata posebno za nas kao zemlju kandidata, da možemo da očekujemo jednu stabilnu evropsku politiku posebno u pogledu daljeg proširenja", izjavila je Joksimović.

Ministarka za evropske Integracije je naglasila kako je berlinska poruka, kao i nedavni govor predsednika Evropske komisije Jeana-Claudea Junkera da se "može očekivati prijem Srbije i Crne Gore do 2025.", ohrabrila region i izazvalo pozitivno raspoloženje među zemljama članicama EU oko daljeg proširenja.

Junkerova agenda, prema rečima ministarke Joksimović, je dala izvesniji i opipljiviji evropski okriv Srbije i Crne Gore.

"Srpski plan je da do 2021. i 2022. godine u potpunosti budemo usaglašeni sa evropskim standardima pa da ostane na zemljama članicama da se pripreme za proširenje. Ovo je veoma realističan vremenski okvir", naglasila je ministarka Joksimović.

Srbija očekuje otvaranje još tri poglavlja

Jadranka Joksimović je u dvodnevnoj poseti Briselu kako bi predstavila napredak Srbije u otvorenim poglavljima i iznela spremnost da se otvore nova poglavlja.

Evropska unija planira otvaranje novih poglavlja u pristupnom procesu u decembru, međutim, zvanični Beograd tvrdi da je za to spreman već u oktobru. Ovo je bio razlog zašto se danas srpska ministarka sastala i sa ambasadorima zemalja članica EU kako bi pokušala da ih ubedi da odobre otvaranje poglavlja već u narednom mesecu.

Međutim, evropski zvaničnici se pripremaju za decembarsku međuvladinu konferenciju. Oni tvrde da nisu sigurni koliko je izvodljivo otvaranje novih poglavlja u oktobru.

Naime, zemlje članice očekuju izveštaj o napretku zvaničnog Beograda u već otvorenim poglavljima koji je neophodan da bi se razmatralo moguće zeleno svetlo za otvaranje novih. Ovaj izveštaj će zemlje članice dobiti tek u novembru.

Srbija očekuje da ove godine otvori najmanje tri poglavlja: poglavlje 3 koje se tiče kompanijskog prava; poglavlje 33 koje se odnosi na budžetske i finasijske odredbe, kao i poglavlje 30 o ekonomskim odnosima sa inostranstvom.

Već sutra ministarka Jadranka Joksimović će se sastati sa komesarom za susedsku politiku i proširenje Johannesom Hahnom. Tom prilikom ona i Hahn će potpisati jedan deo sektorske budžetske podrške u smislu bespovratnih sredstava od 27.5 miliona evra, koje su namenjeni za reformu obrazovnog sistema i projekte u oblasti obrazovanja.

///////////////////////////////////

Migracija razlog zašto je AfD privlačila glasove: Heather Grabbe

Grabbe: Vraćaju se duhovi prošlosti - Radio Slobodna Evropa

/////////////////////////////////




Županijski sud u Splitu donio odluku : Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora (Video)


///////////////////////////

Mektić o sastanku Mehmedagića i Markića: Nije bilo djelovanja jedne službe prema drugoj

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao je da je na sastanku čelnika OSA-e i SOA-e Osmana Mehmedagića i Daniela Markića konstatovano da nema nikakvih međusobnih nesporazuma oko rada i djelovanja službi

///////////////////////////

////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59808777

Powered by Blogger.ba