Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

24.09.2017.

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: "Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice..."

Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi, piše u novom blogu



TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: 'Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice...'

Kako je u petak najavio, Ivica Todorić objavljuje tekstove na svom blogu na dnevnoj bazi. U nedjelju je pisao o prvom susretu s premijerom Plenkovićem, o tome kako nije htio sam ići na sastanak s Božom Petrovom. Pita se i od koga je dokumente dobila Martina Dalić, osim onih osnovnih iz Agrokora. Traži od Vlade da odgovori javnosti. Objavu prenosimo u cijelosti.

 

 

--"Premijera Plenkovića upoznao sam na sastanku 26. veljače 2017. godine, kojem su nazočili Martina Dalić, Božo Petrov, Zdravko Marić i Ivan Crnjac. Do sastanka je došlo nakon višetjednog inzistiranja Bože Petrova, s kojim se nisam želio naći nasamo, pa sam predložio zajednički sastanak. Na sastanku nije donijet nikakav zaključak, a bilo mi je neobično što me primaju u tajnosti, pod okriljem noći.


- 5 dana kasnije, Zdravko Marić dolazi k meni u Agrokor , kako je rekao, u ime premijera. Obavještavam ga da Agrokor ne treba pomoć Vlade i da premijeru zahvaljujem na čokoladicama koje nam je poslužio na sastanku.

 

- Ključno: u prezentaciji Vladi 20. srpnja Martina Dalić kaže da su tada, 3. ožujka, „ubrzali rad na izradi Lex Agrokora“. Znači, pet dana nakon što prvi put vidim premijera, oni „ubrzavaju rad“. Od kada onda rade na Lex Agrokoru?

 

Neka Vlada hrvatskoj javnosti odgovori na konkretna pitanja:

 

-Je li točno da su sastancima u Vladi, prije donošenja Lex Agrokora, prisustvovale i držale prezentacije privatne tvrtke i osobe s izravnim financijskim interesima za Agrokor, vlasnici i zaposlenici savjetničkih kuća, financijskih savjetnika, odvjetnici i drugi koji danas od Agrokora uzimaju ogroman novac? Tko je bio bio na tim sastancima? Jesu li vođene bilješke i postoje li zapisnici?

 

-Kako je moguće da su Lex Agrokor pisali, po vlastitom priznanju, Ante Ramljak i njegovi prijatelji i suradnici. Tko ih je za to ovlastio? S kojim ciljem? Postoje li o tome službene bilješke?

 

-Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi.

 

-I ključno pitanje - kakvu je dokumentaciju osim osnovnih dokumenata koje joj je dostavio Agrokor i od koga dobila potpredsjednica Vlade Martina Dalić? Koje osobe ili koje tvrtke su izradile tu dokumentaciju bez službenih podataka od managementa Agrokora? Na osnovu kojih podataka su se stekli uvjeti za primjenu Lex Agrokora?


///////////////////////////////////////

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (V)

Očito žalostan zbog odlaska ljeta a raznježen dolaskom jeseni i nove godine ,  naš Šemsudin Gegić Shems se, okružen ovoljetnom izdvojenom  literaturom , u svojoj mostarskoj avliji,  sjetno   prisjeća

24.09.2017.

MARINKO ČULIĆ : POVRATAK U 1941.

Marinko Čulić : Povratak u 1941.

Septembar 23. 2017.


Jako je dobro da je to kritizirala i poveća grupa kolega iz lijevoliberalnih novina, pa ćemo ovdje sa zadovoljstvom biti pojačalo tih kritika. Da, velika je, u nebo vapijuća sramota da je Andrej Plenković pristao da ‘Hitler iz našeg sokaka’ Marko Skejo bude ravnopravni sugovornik njegovim ministrima, a istodobno je u povodu smrti Slavka Goldsteina poslao obitelji kratki telegram sućuti koji više sliči na hladnu konstataciju da je umro taj veliki intelektualac, nego na žaljenje što se to dogodilo.

Piše: Marinko Čulić (Novosti)

Ali neka i od takvih stvari može biti od koristi. U ovom slučaju ona je u tome da smo u hrvatskom premijeru dobili kapitalnog, krunskog svjedoka da je Hrvatska zemlja potpuno deformiranog, rahitično iskrivljenog sustava vrijednosti. Odlično obavljeno, pet. Ohrabruje i što Plenković nije svjedok samo za jedan proces, o ne, ima toga još. Nešto prije, istaknuo se i kada je Dražena Keleminca, koji u posljednje vrijeme voli spaljivati primjerke tjednika koji držite u rukama, nazvao nevažnim marginalcem koji nije vrijedan njegovog osvrtanja. Da bi zatim DORH ili, preciznije, čak i DORH, kojemu je posljednjih godina otpalo brat-bratu pola zuba, odlučio pokrenuti krivični postupak protiv Keleminca zbog širenja mržnje i poticanja na nasilje.

Ne znam je li ovdje ocjena odličan dovoljna za premijera Plenkovića, osobno bih prije bio za stepenicu više – izvrsno. To zato što je danas u ovoj zemlji pravih, autentičnih svjedoka vrlo malo – pomeli su ih brojni održani procesi, tipa Glavaš, Merčep, Sanader ili Mamić, kao i neodržani, tipa Todorić – pa ih treba maksimalno tetošiti ako obećavaju. A Plenković je obećavao od samoga početka. Kada je stao na čelo Vlade (one prve, s Mostom u koaliciji), izjavio je da će ona biti odana antifašističkim vrijednostima, ali, žalibože, nije bila i još uvijek nije.

Dobro, možda bi i bilo tako da je antifašizam nešto što staviš u vitrinu i samo povremeno obrišeš s njega prašinu. Ali on se u međuvremenu pretvorio u živo i otvoreno političko polje, ne, naravno, u smislu svoje reafirmacije, nego brutalnog, gotovo ‘klaoničkog’ kljaštrenja i sakaćenja. Stvari su kulminirale u doba Karamarkovog ‘antikomunističkog manifesta’ i praktički otvorene reustašizacije, tako da je, pričao mi je jedan redakcijski kolega, Slavko Goldstein, vrativši se s nešto duljeg putovanja u inozemstvu, zapanjeno rekao da ima dojam da se vratio u NDH. Ali vjerojatno ga je još više iznenadio rasplet događaja, pun neočekivanih obrata.

Karamarko je sa svojim bojovnim anti-antifašizmom izgubio prve sljedeće parlamentarne izbore, preciznije nije ih dobio, jer je svojim konkvistadorskim metodama uplašio i zbio lijevoliberalni i lijevi dio birača. Ali onda nastupa još jedna prekretnica. Na vlast dolazi Plenković, čovjek finih, briselski udešenih manira, tako da mu se priklonio i značajan dio spomenutih nedesnih birača. Bila je to velika greška, jer je baš Plenković proveo važan, formativni dio Karamarkovih ideja. Nije pritom koristio rabijatni tip govora o zatvaranju opozicijskih stavova u četiri kućna zida, ali je poduzeo nešto u suštini još gore.

Pošao je od toga da radikalnu desnicu i ustaški revanšizam treba staviti u okvire zakona, što je u javnosti trebalo ostaviti dojam da ih se time ograničava, ali zapravo ih se ozakonjivalo. Titov trg u Zagrebu izbrisan je legalnom odlukom gradske Skupštine, a HOS-ova ploča u Jasenovcu sa zloglasnim ‘Za dom spremni’ maknuta je sramotnim, ali ipak regularnim dogovorom s HOS-ovim udrugama, istina uz preveliku cijenu da je uklonjena samo iz nekadašnjeg ustaškog logora, a praktički legalizirana svugdje drugdje.

Da se ne bismo puno zezali oko toga što ove legalne skupštinske odluke i navodno regularni dogovori zapravo znače, recimo da su i najveći zločini u nacističkoj Njemačkoj i isto toliko nacističkoj NDH također u pravilu imali ‘pokriće’ u uredno donesenim zakonima i propisima. Dakle teško će ogriješiti dušu onaj tko pomisli da su to bile zemlje golog bezakonja, naprotiv, zakoni su se ondje provodili s upravo ubitačnom preciznošću i dosljednošću.

Naravno da bi bilo nategnuto, pa i glupo reći da će Plenkovićeve metode dosljedne primjene prava imati iste zločinačke posljedice kao u spomenutim dvjema nacističkim državama. Ali strah da će se ponoviti nacifašističko zlo ne postoji ni u Italiji, pa je ondje ipak ovih dana pod prijetnjom teških zatvorskih kazni uvedena zabrana isticanja fašističkih i nacističkih simbola. Osim toga, ondje se i prije ove zabrane nije moglo zamisliti da se najviši državni dužnosnici, kao naša Kolinda Grabar-Kitarović, slikaju uz fašističke zastave ili da za fašističke pozdrave izjavljuju da su stari talijanski pozdravi.

Usporedba s Italijom vrlo je aktualna jer je riječ o dvjema zemljama s vrlo sličnim crno-crvenim podjelama, ali i vrlo različitim antifašizmima. Italija je u Drugom svjetskom ratu oslobođena akcijom zapadnih članica velike antifašističke koalicije, dok se Hrvatska oslobodila sama, i to uz jednu osobinu partizanskih oslobodilaca koju je u svojim knjigama najzornije oslikao baš Slavko Goldstein.

Partizani su funkcionirali kao neka vrsta onodobnog UNPROFOR-a, jer nisu dozvolili da se Hrvati i Srbi međusobno zakrve, nego su ih usmjerili u zajedničku borbenu kolonu protiv okupatora i domaćih kolaboranata. Tragedija ovih posljednjih četvrt stoljeća je da u Hrvatskoj više nema nikoga tko bi igrao tu ulogu UNPROFOR-a, tako da su hrvatsko-srpski odnosi funkcionirali i još funkcioniraju isključivo po ključu kost na kost. Oh da, bilo je hrvatskih političara koji su to pokušavali ispraviti, ali ne više od tri, četiri, pet…, u svakom slučaju premalo da se promijeni sadašnji model države.

A to je model bez amortizera koji bi uklonili ili barem ublažili unutrašnje konflikte, u ovom slučaju međunacionalne, ali i šire (socijalne, međudržavne…), tako da ti konflikti drmaju zemljom doslovce bez ijedne zapreke i ijedne pauze. Srbi čine čvorišnu točku tih konflikata, iako ih je manje nego ikada, jer očito vrijedi pravilo da kada bi ih ostalo i samo nekoliko hiljada ili čak nekoliko stotina, to bi opet bilo previše. Sa Židovima bi sigurno bilo isto da ne uživaju veću međunarodnu zaštitu, ali antisemitizam je u Hrvatskoj ionako uvijek bio samo metaforična inačica antisrpstva.

Tako se krug zatvorio na onom istom mjestu na kojem je otvoren, što je Slavko Goldstein prije nekoliko godina vidovito naznačio u sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’. Prije nekoliko dana Goldstein je umro i pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se nije pojavio nitko iz vrhova hrvatske svjetovne i crkvene vlasti.

///////////////////
////////////////////////////////

“Mađarska rečenica” :Andrej Nikolaidis dobitnik nagrade ‘Meša Selimović’

Septembar 23. 2017.


Nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2016. godine na govornom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije osvojio je Andrej Nikolaidis za roman “Mađarska rečenica”.

Odluku je donio žiri 17. međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” u sastavu Adisa Bašić, predsjednica, te članovi Hadžem Hajdarević, Slobodan Šnajder, Pavle Goranović i Mile Stojić.

Na ceremoniji održanoj u Narodnom pozorištu Tuzla nagradu je Nikolaidisu uručio gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, priopćeno je iz Press službe Grada Tuzle.

“Građanima je dosta nadjačavanja, nadmudrivanja, spletkarenja i mržnje, ljudi umorni od atmosfere u kojoj je čovjek čovjeku vuk, u potrazi za životom u normalno uređenim državama Zapada, masovno napuštaju ove prostore. Vrijeme je, krajnje je vrijeme za promjenu paradigme, odoše nam životi i odoše nam mladi ljudi. Vrijeme je da čovjek čovjeku više ne bude vuk, nego brat.

I večeras su, u najužem izboru, sve sami dobri, pametni i talentirani, angažirani pisci. Tko god pobijedi, pobijedili su svi, pobijedila je dobra knjiga”, izjavio je tom prigodom gradonačelnik Imamović.

Kako je ranije objavljeno, u uži izbor za nagradu “Meša Selimović” bili su nominirani romani: Daša Drndić: EEG, Ivica Đikić: Beara, Damir Karakaš: Sjećanje šume, Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica i Damir Ovčina: Kad sam bio hodža.

(Kliker.info-Fena)

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
57716220

Powered by Blogger.ba