Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.09.2017.

IVAN STAMBOLIĆ IZ ARHIVE RSE: TOPOVI SU ME UĆUTKALI

Ivan Stambolić iz arhive RSE: Topovi su me ućutka

Image result for ivan stambolic put u bespuce fotos

Pre 30 godina je održana čuvena Osma sednica Saveza komunista Srbije na kojoj je smenjen tadašnji predsednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić. Bio je to početak vladavine Slobodana Miloševića u čijem će se mandatu u krvi raspasti Jugoslavija, a Srbija urušiti u sopstvenom nacionalizmu iz kojeg se nije oporavila do dan danas.

Tim povodom objavljujemo poslednji intervju sa Ivanom Stambolićem koji je snimljen u junu 2000. godine, dva meseca pre nego što će biti otet i ubijen.

"Srbija je posle Osme sednice vrlo brzo daleko, daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije: u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam", rekao je Ivan Stambolić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Uz ovaj intervju objavljujemo i delove iz Stambolićeve knjige "Put u bespuće" iz 1995. godine.

Stambolić: Splet je mnogih okolnosti da su se stvari tako dogodile. Uprošćeno rečeno, imao sam otvoren front, i sa čela i sa bokova, ali sam mislio da imam leđa sigurna i zaštićena, a odatle je došao nož.

RSE: Vi ste već punih 13 godina van politike. Koliko dugo ste bili u politici?

Stambolić: Otprilike isto toliko, 13 godina. Kao što vidite, nisu baš zgodni brojevi. Kada bi mogle te godine da se, kao minus i plus, potru, pa onda sve ispočetka....

RSE: Kada poredite ta dva perioda, šta je prednost - pozicija posmatrača ili biti u vrhu politike? Mada, svih ovih godina, niko nije posmatrač.

Stambolić: Ima prednosti ta posmatračka pozicija. Čak i kada se izađe iz dobre politike, ta prednost se gubi, ta udobna, posmatračka, kritička distanca, kada posmatrate ovo, što smo mi osuđeni da posmatramo. Ovo što nam se događa, ne znam da li uopšte ima bilo kakve politike.

Ima politika i politika. Politika je, što se mene lično tiče, prvo imala mene, pa sam počeo da kreiram i pravim politiku. Uvek sam je shvatao kao rukovođenje javnim poslovima, kao u službi javnih poslova, kao upravljanje stvarima, a ne vladanje ljudima i narodom. Kada se ona tako shvati, primenjuje i praktikuje, to je vraški težak, naporan i složen posao. On brzo zamara, troši.

Međutim, kada je ova druga stvar u pitanju, kada je politika strast da se vlada ljudima i narodom, kada se oni upotrebljavaju radi vlastodržačkih samovolja i ambicije, kada se ta samovolja nameće kao volja naroda, onda je to, po meni, neka politička patologija, nije prava politika. Onaj ko se tako bavi politikom, nikada neće postati ovaj posmatrač o kome vi pitate. On iz politike jednostavno ne sme da ode. Kada si na vrhu te politike, u stvari, kao da si na vrhu nekog stuba srama.

RSE: Kada ste odlazili iz politike, vaš sin je bio dečak i on je prokomentarisao - VIII sednica mi je vratila tatu. Sada već imate i unuka.

Stambolić: To nije prokomentarisao Veljko, već Tijana. Veljko je već tada bio poodrastao, a Tijana je bila u osnovnoj školi. Ona je to tako prokomentarisala.

Što se tiče Uroša, to mora da se dogovorimo. Ako hoćemo da razgovaramo o Urošu, moramo do ujutru da razgovaramo. Mnogi moji drugovi su postali dede i stalno se sa njima svađam i raspravljam jer svi hoće da pričaju o svom unuku, a ja nikako ne mogu da dođem do reči.

RSE: Zar niste došli u iskušenje da se uključite, da pokušate kao političar, sada na opozicionoj sceni Srbije? Kada ste bili smenjeni, to je bila druga polovina osamdesetih godina, nije bilo šanse ni da progovorite javno. Posle je bilo drugačije.

Stambolić: Da. Te četiri godine se nigde nije moglo progovoriti, a na mene su padale lavine raznih intriga i laži, sa ciljem da se čovek ponizi, diskredituje, diskvalifikuje. To je bilo ponajteže izdržati. 1991. godine prvi put sam počeo nešto javno da govorim kada su mi studenti to omogućili, kada je bila njihova pobuna. Tada sam govorio, pozivao studente da dezertiraju iz tog rata, koji se priprema. Upozoravao sam ih da je rat pred nama, da je pripremljen i da će čast svoga naroda oni spasavati tako što će dezertirati iz tog rata. Ali, to što sam tada govorio, nije se čulo od topova. Nije to govorenje imalo eha ni odziva.

Strano mi je da menjam stavove, u cilju dopadanja nekome ili nečemu. Nije mi bio cilj da se uguram u javni život. Ti stavovi, u zadnjih godinu-dve dana, nisu nailazili na pogodno tle.

RSE: To je bilo vreme, kada je bilo nemoralno ćutati.

Stambolić: Nisam ćutao. Oglašavao sam se, ne tako često, na tim kritičnim tačkama, na kojima sam smatrao da sam dužan da se oglasim. Ipak se to svodilo više na to da umirim svoju savest, nego što je imalo nekog dejstva, što se čulo šire i više.

RSE: Da li ste nekada došli u iskušenje da pokušate da odigrate u Srbiji, onu ulogu koju su odigrali Milan Kučan u Sloveniji, ili još više, Kiro Gligorov u Makedoniji?

Stambolić: Ta se uloga nije mogla ovde odigrati. Nisam je mogao odigrati, ni ja, ni neko drugi sličan u tom pogledu. Bio sam izopšten, baš onda, kada se trebalo pripremati za takvu ulogu.

Osma sednica je definitivno rešila to pitanje, što se vlasti tiče. Vlastodržačka Srbija je htela vođu, htela je vožda, njega je izvikala svojim klicanjem, te načine znamo. Sa njim je Srbija vrlo brzo posle VIII sednice daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije - u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam. Nije bilo više Srbije koja bi mogla biti kao neka kučanovska Slovenija ili gligorovska Makedonija. Tu je bilo nemoguće odigrati tu ulogu. Srbija je krenula mnogo rano u prošlost i odjezdila dosta brzo i podaleko, uz takvu podršku, da tu prostora za to nije bilo.

RSE: Da li se srećete sa vašim bivšim saradnicima? Znam da ste nedavno bili u Parizu i imali zanimljivih par dana sa nekim ljudima iz bivše Jugoslavije.

Stambolić: Da, bio sam sa Kirom Gligorovom i Azemom Vlasijem. Srećem se sa ljudima iz naših bivših republika redovno, u jednom ritmu, svakih pet - šest meseci. Otputujem u neku od republika.

Što se mene lično tiče, za mene, moja Jugoslavija, još uvek postoji. Ovu nikada nisam mogao ni primiti, ni prihvatiti. Samo prigrabljivanje njenog imena je licemerno (2000. godine je postojala Jugoslavija pod imenom SR Jugoslavija, činili su je Srbija i Crne Gora, prim. RSE). Čine to oni koji su je razbili.

RSE: Vi ste rekli da putujete često u susedne države?

Stambolić: Putujem. U Zagreb se sa vizama teže putuje, teže se do viza dolazi. Nije baš jednostavno, mada nemam tih problema. U BiH, zaista, tako kako kažete.

RSE: U Sarajevo ste putovali još u vreme rata i u vreme opsade tog grada. Bilo je to proleće 1995. godine. Vi ste bili tamo sa prvom organizovanom grupom Beograđana. To je bio riskantan put, ne samo zbog toga što se tamo pucalo, već se trebalo i vratiti. Zašto ste se odlučili za taj put?

Stambolić: Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima. Ali i zbog ovih ovde, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovekoljublje, onda je lažno.

RSE: To ste tada rekli Sarajlijama?

Stambolić: Da, to sam rekao tada, a setio sam se sada.

RSE: Koji susret vam je bio najuzbudljiviji?

Stambolić: Svaki je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sećanju.

Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima reč. Išao sam parkom između Vlade i Predsedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovečna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i reč nije progovorila. Otišao sam u Predsedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala.

Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da ga nisam učinio.


RSE: Vi ste doputovali avionom. Tada je bilo primirje i nekoliko dana se nije pucalo. Međutim, baš u vreme dok je prva grupa Beograđana bila u Sarajevu, stvari su se zakuvale, ponovo je počelo žestoko granatiranje, nije se moglo više vratiti, aerodrom je zatvoren. Kako ste se vi vraćali, kroz tunel?

Stambolić: To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas nekako u sumrak ulicama koje su zaštićene pred taj tunel. Ušli smo u njega, voda do kolena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska.

Prepoznali su nas, lepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigde se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tešilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni videli taj rat.

RSE: Vaša porodica se oduvek bavila politikom.

Stambolić: U tim uslovima tamo, bila je to najimućnija porodica. Inače, to jeste užički kraj, ali uže to je subregion Stari Vlah. Cvijić za Starovlašane kaže da oni nikada prvi ne kažu šta misle, a po mogućstvu, ne kažu nikada. Očigledno nisam poneo tu karakternu osobinu svoga kraja.

Moj deda, od petoro dece, troje je školovao. Testamentom koji je ostavio pred Drugi svetski rat, videvši šta se priprema, pola imovine ostavio je svojim sinovima, a drugu polovinu da se školuju njegovi unuci. Od nas petorice braće, svi smo se školovali.

Svi su bili odlični đaci, u svakom razredu ulazili su na kraju školske godine u one knjige, ispisani masnim slovima. Nisam bio takav. Nekada sam bio odličan, ali jedan razred sam jedva prošao. Uglavnom, vrlo-dobar. Kada taj jedva pređem, onda sledeći imam sve petice na kraju. Mnogo sam jurio fudbal, skijanje, bobove... Nije me bilo lako ukrotiti, imali su velike probleme sa mnom. A kada nisi stalno odličan đak, među Stambolićima, ti si onda loš.

RSE: Kada ste prvi put bili na Kosovu?

Stambolić: Bilo je to negde pri kraju osmogodišnje škole. Išli smo na ekskurziju na Kosovo. Bili smo na Kosovo polju. Spomenik kosovskim junacima još nije bio podignut. Videli smo Muratovo turbe, ukazivao nam se Miloš Obilić kao u narodnim pesmama u svoj svojoj lepoti, vitez bez straha i mane, Kosovka devojka, što poji ranjene junake i vida im rane. Bili su tu sa nama i devet Jugovića, Toplica Milan, Kosančić Ivan, svi oni što "razgone Turke na buljuke".

Tragedija današnje Srbije je u tome što se, najvećim svojim delom, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

Bili smo i u Gračanici, Milutinovoj zadužbini, toj našoj velelepnoj srednjevekovnoj građevini. Jedinoj koja je ušla u sve svetske enciklopedije. Dostojanstvena igumanija sugestivno je pripovedala istoriju hrama i njegovog slavnog ktitora. Govorila je i o Milutinu, Simonidi čije oči na fresci iskopaše Turci. O tome kako smo mi jeli zlatnim kašikama, dok su se oni tamo na zapadu Evrope još međusobno jeli. Pričala je kako je Novo brdo bio grad od 40.000 stanovnika, dok London još nije ni postojao. O zvonjavi zvona na crkvi Notrdam u Parizu i još o koječemu slično.

Bila je to opojna, poetski zanosna, pitka i tečna priča o našoj slavi, o našoj nadmoći nad drugima, o našim stradanjima od drugih. Bilo je to pripovedanje koje je svakoga od nas proželo, ponelo nekako, zanelo i uznelo, koje je potpuno obujmilo naša dečija bića. Ko bi nam, dugo posle toga, smeo reći da su to samo legende, da je to samo u pesmama, da ništa od toga nije istorijska činjenica i istorijska istina. Da stvari stoje drugačije. Da je poetska imaginacija i zanesenost jedno, a politika i istorijska realnost nešto sasvim drugo.

Tako u dečačkom zanosu, nabijen emocijama, pun ponosa, baš sa toga mesta, napišem pismo ocu i majci (a ona je ceo kosovski ciklus znala na pamet). I u tom pismu ispričah igumanijinu priču koju sam zapamtio kao magnetofon. Preturajući nedavno po njihovim papirima, pronađoh i to pismo.

Pričam ovo zato što se stalno posle toga pitam. Da sam živeo u drugačijem okruženju, da sam ostao samo sa legendama, mitovima i kosovskim epom, da nisam saznao za Simu Ćirkovića, da nisam čitao "Filosofiju palanke", nego samo knjige o Milutinima, ne bih li i ja počinio sva ova čuda, što potonji počiniše na Kosovu i sa Kosovom?

RSE: U Srbiji postoji izraz Stambolićevska Srbija i to sa pežorativnim značenjem. Gledano iz ove perspektive, da li je iz Stambolićeve Srbije izrasla Miloševićevska Srbija?

Stambolić: Vi kažete - izrasla. Koliko shvatam, ova Srbija, već 13 godina stalno pada. Još nije pala, još dno nije udarila. Onda mora biti da je ona bila visoko! Šta je moglo iz toga izrasti? Šta izrasta iz onog prethodnog, kada je nešto novo došlo, takvom vrstom prevrata?

Doduše, deo srpske kulture su prevrati. Kod nas se sve događa prevratima, pa je i ovo bio jedan prevrat koji je trebalo da bude negacija prethodnog, do kraja. To je jedna regresivna, mutantna destrukcija. To je vraćanje unazad, tragično, dramatično, koje nas je dovelo na ivicu opstanka. Zaista se moramo pitati - da li, kao narod, možemo opstati?

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu, već kao policentričnu.

Što se tiče "Stambolićevske Srbije", ta nikada nije postojala. Ili, ukoliko je postojala, takva "Stambolićevska Srbija", postojala je isto toliko, i to delom, koliko je postojala Srbija jednog Minića ili Todorovića ili Milentija Popovića ili opet jednog Draže i brata mu, Mome Markovića ili još ranije, Blagoja Neškovića, Sretena Žujovića, Aleksandra Rankovića... Dakle, pluralna Srbija, pa makar to bilo i u okviru iste ideologije, sa svim razlikama među njima, koje su imenovane personalno, kao što je to kod Srba obično i bivalo i u daljoj prošlosti - Petrova Srbija, Aleksandrova Jugoslavija, Bajin Beograd, Acin Zaječar...

Nikada se Srbija nije poistovetila u potpunosti ni sa jednim od njenih pomenutih vođa. Tragedija današnje Srbije je u tome, što se najvećim svojim delom, u početku ovoga što nam se događa, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

RSE: U Vaše vreme, pokrenuta su mnoga krupna pitanja vezana za položaj Srbije, za položaj autonomnih pokrajina u okviru Srbije. Neki iz jugoslovenskog rukovodstva, u naknadnim sećanjima, postavljaju pitanje - postoji li zapravo razlika između Vas i Miloševića u načinu kako ostvariti centralizaciju Srbije i smanjiti ingerencije pokrajina?

Stambolić: Kada to postavljaju, oni mora da su ili slepi, ili gluvi, ili su zlonamerni. Vrhovni sudija, koji se zove život, valjda je presudio i jednoj i drugoj politici. To su zaista bile dve dijametralno suprotne politike koje su se na kraju sudarile i ishod znamo, da ga sada ne objašnjavamo.

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu. Uvek kao policentričnu, ne samo što se tiče Kosova i Vojvodine, nego čak i uže Srbije, njenih regionalnih lokal-patriotskih sklonosti i zahteva, sasvim objašnjivim, pre svega u veoma velikom stepenu razlike u njenoj razvijenosti.

Što se pokrajina tiče i centralizacije, mi smo to zvali - zajedno sa izgradnjom autonomije pokrajina, mora se izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u Republici Srbiji. Mi smo to radili uz rasprave, uz sporove, uz trenja. Dugo, uporno, sporo verovatno, trebalo je brže. Radili smo sporazumno i dogovorno. Takva politika, nazvana oportunističkom u pežorativnom smislu, što je teško objasniti, zamenjena je diktatima.

Prvo, diktat Jugoslaviji po tome kako mi to hoćemo, a kada smo u tom diktatu nju razbili, onda smo dali diktat pokrajinama i Srbiji, kako ona mora biti centralizovanija nego ikada u svojoj istoriji, više nego sa Milošem i njegovim okružnim načelnicima.

Prema tome, ne razumem otkud se bilo kakva veza u tome može naći? Na kraju, mi smo postigli sporazum u promeni Saveznog ustava u vezi sa republikom i pokrajinama i postigli sporazum u vezi sa promenom republičkog ustava o pokrajinama i Srbiji. To smo postigli uz saglasnost i kosovskog i vojvođanskog rukovodstva, što je obznanjeno kroz moj ekspoze i elabarot u Skupštini Srbije četiri dana pred VIII sednicu.

Zašto je to srušeno, zašto su i Jugoslavija i javno mnjenje u Jugoslaviji i u Srbiji bili protiv tog sporazuma svojim ponašanjem za sukobe, to drugi moraju dati na to odgovor, ja ne umem da ga dam.

RSE: Sredinom osamdesetih, Srbija je za neke bila sredina koja je prednjačila u liberalnoj atmosferi, u kojoj su značajna mesta imali mladi i liberalni kadrovi, tržišno orijentisani. Za druge, ona je bila sredina u kojoj narasta nacionalizam sa kojim se rukovodstvo ne obračunava. Naročito ovo drugo se odnosi na period pojavljivanja Memoranduma. Mnogi su mislili da ste Vi predvodnik nacionalističke Srbije, a da će se sa njom obračunati Milošević.

Stambolić: Da. Oni su mislili da će sa Miloševićem učvršćivati Jugoslaviju, graditi socijalizam, a da će sa mnom to teško ići. Što su tako mislili, mogu se davati razna objašnjenja, to bi bila preduga priča, ali opet je to problem tih ljudi.

Nisam bio anacionalan, naprotiv. Osećao sam da pripadam Srbiji, da radim za tu republiku, da se borim za njene interese u Federaciji. Radio sam to veoma uporno, možda sam ponekada preterivao, ali sam u glavnim stvarima uspevao. Borio sam se oko Srbije i protiv njenog zaostajanja, da nam se to prihvati kao problem, da nam se to uvaži u instrumentima ekonomske politike, privrednog razvoja i njegovog planiranja, da napravimo jedinstven SK, da dođe do promena Ustava.

Bio sam veoma otvoren za saradnju i sa drugim republikama. Imao sam izvanredne odnose sa rukovodstvima svih republika. Ta otvorenost je možda smetala jer sam shvatao da se moje nacionalno podudara najvećim delom sa srpskim građanskim i građanstvom. Smatrao sam Jugoslaviju najvećim interesom srpskog naroda, njegovom najvećom tekovinom i da je treba braniti. Ni jedno pitanje i problem koji smo imali nije bilo ratno pitanje i ratni problem, bilo o kom narodu i odnosu da se radilo, bilo o kom razvojnom ili drugom problemu i pitanju odnosa da se radilo.

Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd
Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd

Memorandum je tačka našeg definitivnog razlaza u Srbiji i uvod u politički obračun. Ja i ljudi oko mene vodili smo oko Memoranduma raspravu. I danas me ne prestaju optuživati oni koji, uprkos životu i njegovim činjenicama, i dalje hoće da ga brane. Optužuju mene da sam nešto minirao. Vodio sam borbu protiv Memoranduma i srpskog nacionalizma. Milošević se iz te borbe povukao, on u njoj nije hteo da učestvuje. Od tada na dalje, na političkoj sceni, javno, potpuno je bilo jasno svakom političkom čoveku u čemu je sukob i oko čega je sukob. Što će se oni opredeljivati tako, ne znam. Izgleda da su to personalni razlozi, bilo je nešto u politici nezdravo.

RSE: Govorite, pretpostavljam, o jugoslovenskom rukovodstvu i ponašanju jugoslovenskog rukovodstva u to vreme. U knjizi "Put u bespuće" opisali ste dve situacije. Obe su iz 1986. godine. Sednica Predsedništva Jugoslavije zbog dolaska Srba sa Kosova ispred Skupštine, u kojoj se raspravljalo tada o Kosovu:

"Rasprava je sve mučnija, praktično bez dogovora. Zaključujući sednicu, predsedavajući, Lazar Mojsov, do koga sedim, došapne mi da su svi prisutni uvereni kako sve pohode Srba sa Kosova organizujem upravo ja, te da sam ja jedini koji ih mogu sprečiti. Zaprepašćen, pozivam stenografe da ostanu, a učesnicima sednice, uz odobrenje Mojsova, ponovim to što mi je on upravo rekao. Zatim, povišenim glasom, drži neki nervozan govor o nemogućnosti saradnje uz takvo nepoverenje, takve insinuacije. Pri tome ćuti o onome što mu je poznato, koliko i meni, ko zapravo podbada sve te ljude na proteste. Još ne mogu da verujem da su me u tom pogledu zamenili za Dobricu Ćosića."

...

"Dakle, ulazim, i prvo što vidim, Joža Vrhovec sedi na pisaćem stolu, klati nogama i dobacuje zlurado, trljajući dlanove - a sada Ivane, šta ćemo sada? Pukne mi film, te se na njega izgalamim. Sedam pored Mamule. On mi odmah kaže da je veoma dobro, čak značajno, što sam ovako besno reagovao i dodaje: 'Ako ovo do ponoći ne raščistiš u parku, sve će se tebi obiti o glavu. Ne gubi vreme, radi to kako znaš'. To veće Predsedništvo SFRJ, kao i u toku dana, zaključuje da Predsedništvo Srbije, čiji sam ja predsednik, ima obavezu i odgovornost da situaciju sredi i raščisti. Odlazim na drugu stranu parka, u svoju kancelariju. Sazivam rukovodstvo Republike. Informišem o sednici Predsedništva SFRJ, a Lalovića o tekućim zbivanjima. Ponovo naglašavam da je ulica domaći teren i šansa samo za nacionaliste, da nam oni, samo na ulici, mogu preoteti narod, da će sa ulice krenuti na nas, da ne smemo dozvoliti da se vlast brani silom i tako dalje. Iznenadi me Milošević upadicom: 'Zašto se ti toliko bojiš ulice i naroda?'. 'Ne bojim se ja naroda, no onih koji sa narodom mogu manipulisati', kažem."

RSE: To su dve ilustracije, dva detalja o tome kako se tada ponašalo jugoslovensko rukovodstvo. Nije li preko Kosova svako vodio svoju politiku?

Stambolić: Preko svakog pitanja svako vodi svoju politiku. Mi smo bili u krizi, sveopštoj krizi. Jugoslovensko društvo i naši ukupni odnosi su bili u krizi. Kosovo je bila najslabija karika i na njoj je puklo. Hteli su da se izbegne internacionalizacija tog problema. Nije slučajno što je italijanski ambasador, odmah posle pobune na Kosovu, tražio prijem kod mene. Došao je da mi izrazi solidarnost italijanske Vlade. Niti je zemlja slučajno izabrana da to učini, niti je to slučajno nama učinjeno.

O svim pitanjima smo se raspravljali, pa i oko tog pitanja, razume se. Sporo smo dolazili do nekih zajedničkih rešenja, kao što se zna, i stvarali teren za izlazak iz tog kosovskog nacionalno poremećenog stanja i odnosa u njemu.

Uvek se gleda interes. Svako gleda neki interes. Nije se tu htelo ništa ušićariti, posebno oko Kosova, nego povodom Kosova, ko kakav pristup ima i širim stvarima u Jugoslaviji. Tako se to ispreplitalo. Učestvovalo je jugoslovensko rukovodstvo, odnosno i druge republike, jer smo to tada smatrali zajedničkim pitanjem. Posle će ostali reći - prste od Kosova dalje, mi ćemo to sami, brzo, masom i silom. Krenulo se mačem da se seku čvorovi. Tako smo se zavezali u hiljade novih čvorova i doveli tu gde jesmo, i nas i Kosovo.

RSE: Pomenuta knjiga "Put u bespuće", završava se Vašim rečima: "U miru, život će ponuditi mnoge odgovore za budućnost, koje u ovoj ratnoj akustici niko ne čuje". Međutim, to vreme još nije došlo.

Stambolić: Nije. Mi smo još uvek u pucanjima, u ubijanjima, u ratnoj psihozi, u psihozi vanrednog stanja, u strahovima koje to proizvodi. Naše osnovno pitanje i problem jeste što mi još uvek nismo u prilici i situaciji da postavljamo prava pitanja. Zašto smo tu gde jesmo? Gde je leglo inicijalnog zla? Ko su mu inspiratori? Šta je sa odgovornošću? Moramo dati pravu dijagnozu bolesti obolelog naroda, njegove države i društva, da bi se mogla primenjivati prava terapija. Mi, u ovakvom stanju u kom jesmo, ta pitanja ne možemo da postavimo.

Jedno od tih pitanja je - jesmo li mi, kao narod, izgubili identitet? Ko smo? Gde smo? S kim smo? Ko su nam susedi? Gde su nam granice? Kako nam se dogodilo da se 11.000 kvadratnih kilometara teritorije uzme, a mi govorimo o suverenitetu? Da 50.000 stranih vojnika tamo dođe. Mnoga pitanja.

Na pitanju odgovornosti ne insistiram kao na akademskom ili pravnom ili etičkom i etničkom, kao na bilo kakvom pitanju, nego je to pitanje naše budućnosti. Bez tog smelijeg pogleda u dalju i bližu prošlost i novog pogleda, mi ne možemo praviti ni drugačiji, pravi pogled u budućnost i njoj se okrenuti.

RSE: Da li je za Vas još otvoreno pitanje kakav će biti politički rasplet?

Stambolić: Već sam rekao, u srpskoj kulturi su prevrati , bune, sukobi... pa ne znam da li ćemo mi moći to da izbegnemo. Ako ne izbegnemo, mi se možemo udaljiti od Miloševića, ali pitanje je da li ćemo se približiti Evropi? Bilo bi mnogo dobro da to biva na neki civilizovan način, demokratski, izborni. A sve se više bojim da su za to sve manje šanse.

RSE: U prilog tome što ste rekli je i ono što se dogodilo ove nedelje. Pucano je na Vuka Draškovića. Kako ovaj čin može da utiče na ono što se događa u Jugoslaviji?

Stambolić: Iz nekih ličnih razloga, tamo u Budvu, ne odlazim već 12 godina. Ovde je već odavno pomrčina. Ovde je odavno poništena granica između života i smrti. Kao da je izgubljen iskonski osećaj prema životu i smrti. Kada se ta granica jednom pređe, granice više nema.

Moramo se upitati - šta će na kraju ovde ostati, od naroda, od ljudi, od čoveka? Šta će na kraju i posle svega ostati od samog Vuka Draškovića, ili tačnije, od svih opozicionih prvaka? Pred kime će to oni da prvače? Teško je ovde, u svakom slučaju, biti opozicija. Gde je naša etička solidarnost? Na toj osnovi spremni smo da se mrzimo i ubijamo, a to košta vlastitih života. Širenje političkih ubistava, i ne samo njih, vodi potpunom ukidanju političkom životu u Srbiji. To je ta opasnost.

RSE: Da li ste strahovali da Vam je život ugrožen nakon što ste smenjeni na VIII sednici?

Stambolić: Ne, ja se nekim unutrašnjim mehanizmima dosta uspešno branim od strahova.

RSE: O tome, kakva je atmosfera u to vreme bila, govori jedan zanimljiv susret sa gospodinom Brankom Mamulom i kako je to tada izvedeno. Citat iz knjige "Put u bespuće":

"Jedne novembarske večeri trebalo je da se nađem sa Mamulom (admiral Branko Mamula prim. RSE). Predložio je da on pošalje kola po mene. Sigurno želi da me na nešto upozori, da se nađemo u njegovoj kući jer ja se nisam osećao bezbednim, a i njegovi ljudi su mi na razne načine stavili do znanja da sam praćen, prisluškivan, pod kontrolom Osmaša, ali da me Armija štiti, pokriva, da parira svim ostalim službama, koje me, kao što sam i sam primećivao, samo prividno drže na slobodi. Inače, sve takve i slične poruke, prenosio mi je neki pukovnik KOS-a iz Mamulinog kabineta. Dakle, bilo je razloga, pogotovu zbog sigurnosti moje porodice, da se nađem sa Mamulom, te, dobro sam zapamtio, vrlo mračne i kišovite noći, dva meseca nakon VIII sednice.

Pomenuti pukovnik u civilu došao je po mene u zakazano vreme. Upozorio me je odmah da ćemo ići sa dvoja kola i da ćemo sigurno biti praćeni od njih. Sve je to izgovorio šapatom, tajanstveno, kao da mi se već radi o glavi. Potom me zamoli da sednemo u njegova kola i to na zadnje sedište, tako da sednem, da me njihovi ne mogu videti. To 'videti', tako je intonirao da sam morao prevesti na 'pogoditi'. Zar je već bilo dotle došlo? I tako, posle vratolomne vožnje niz košutnjačke krivine, u dva neugledna i prljava automobila, uz stalne povike - eno ih, sada su iza, sada levo, brže, i uz stalno upozoravanje da se sagnem i prilegnem, besomučno zavijamo niz košutnjačku šumu, naglo kočimo, pa opet startujemo.

Svakojake misli me spopadaju. Pomišljam čak i na vojni puč. Za tako nešto noć je bila idealna. Ponovo slušam – brzo, požuri, prate nas, za petama su nam, tu su, tamo su, ko je iza nas, da li su se ubacili... Druga kola su se izgubila u toj jurnjavi. Koliko to traje? Jako dugo, premda verovatno ne toliko koliko se meni čini. I samo što smo se ispeli na Dedinje, umesto Mamulinoj kući, upućujemo se preko Zvezde ka zgradi Generalštaba. Opet se prema uputstvu saginjem, još dublje, da me ni njihov stražar ne bi prepoznao, pa kroz neke tunele do garaže gde menjamo kola, pa ponovo vitlanje na Dedinju uz sve one povike, nagle zaokrete. Svašta mi pada na um. Počinjem da sumnjam da je sve ovo iscenirano. I šta je zapravo Mamula hteo, u po burne crne noći? Ništa naročito, interesovala ga je politička situacija u Srbiji."

...

RSE: Za kraj, još jedan odlomak iz knjige "Put u bespuće", o sedmodnevnom druženju Ivana Stambolića sa kćerkom Bojanom nakon VIII sednice. Bojana je ubrzo posle toga stradala u saobraćajnoj nesreći. Njen otac je rekao da je ona prva žrtva VIII sednice:

"Nas dvoje smo tada, u Miločeru, uprkos svemu, ili baš zbog svega, proveli sedam dana, naših najlepših sedam dana. Miholjsko leto na moru. Prazne plaže, na šetalištima gotovo pusto. Nas dvoje sami. Vodila me je u kafiće gde se njeno društvo okuplja. Pričamo o tome kako je, kada je bila mala, još u osmogodišnjoj školi, za vreme jednog našeg letovanja u Petrovcu na moru, i pored mog protivljenja, dograbila 'Petrijin venac' i pročitala ga. Kada se vratila u školu, kao obično na početku nove školske godine, a posle letnjeg ferija, imali su pismeni zadatak. Tema - knjiga koju sam letos pročitala. Pisala je kako je čitala i doživela Petriju. Sastav je, izgleda, bio izuzetan, onaj za čitanje i po drugim odeljenjima. Međutim, nastavnica je našla za potrebno da joj prigovori kako takve knjige u njenim godinama ne treba čitati, nego nešto vedrije, tako nešto. I ušle su u spor. Bojana se iznervirala i iznenada upitala nastavnicu da li je ona tu knjigu čitala. Ova, zatečena, iskreno odgovori da nije. 'Pa kako Vi govorite o knjizi, koju nisu ni čitali', odbrusila je Bojana. Uvek je smelo isterivala istinu na čistac, bez straha od posledica.

Iznenadno mi otkriva da mi stalno, već godinama, piše pisma, ali mi ih ne šalje. Tako ona sa mnom razgovara. Sada je odlučila da mi uruči samo jedno u kome piše zašto me toliko voli i zašto se sa mnom ponosi. Nije mi dozvolila da ga čitam pred njom. Jedno divno i dirljivo pismo. Koliko mi svoju decu malo znamo! Kako mi je samo zrelo i slikovito pričala o svojoj ljubavi. Ovo sedmodnevno druženje u Miločeru i naša priča o politici i meni, šta i kako dalje, završili smo njenom gotovo ultimativnom molbom, čak i nekom vrstom ucene, da ostavku nikako ne smem podnositi. 'Neka te Sloba smeni'. Obećao sam da će tako i biti jer imala je prave razloge i argumente za to što je od mene tražila. Kao što se zna, nisam ja izneverio, bar ne u tome."

...

RSE: Da li bi ste nešto dodali ovome, što ste napisali pre mnogo godina?

Stambolić: Ne.










23.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: ZA DUGO SJEĆANJE

Kurspahić: Za dugo sjećanje



Image result for dragan covic u un-a fotos

Image result for dragan covic karikature

Pokušaj Dragana Čovića da pred UN-om internacionalizuje jedan unutrašnji problem BiH

(Komentar *)

Građani stotinu i više država – od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija – imali su priliku da "od srijede do petka" (kao u pačjoj školi iz djetinjstva) gledaju fotografije svog predsjednika ili premijera s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) i prvom damom Amerike Melanijom Tramp. U Srbiji – Aleksandar Vučić, u Hrvatskoj – Andrej Plenković, u Crnoj Gori – Filip Vujanović, na Kosovu – Hašim Tači (uz to sa suprugom), u Bosni i Hercegovini – Dragan Čović ... u Gani – Nana Addo Dankwa Akufo-Addo, i, da ne duljim, gotovo svaki šef država ili vlada okupljenih na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u Njujorku imao je priliku da se rukuje i slika s Trampovima.

Slike u medijima njihovih zemalja ostavljaju utisak posebnog uvažavanja bez navođenja konteksta u kojem ti "susreti na marginama zasjedanja" traju najčešće tek koliko i kliktaj kamere. A onda: sljedeći.

Te fotografije "za uspomenu i dugo sjećanje" na gostovanje u Njujorku u septembru 2017. ipak su drugačije od uobičajenih sa ovih godišnjih najčešće uspavljujućih zasjedanja na kojima predstavnici država iščitavaju duga izlaganja o višedecenijskim, ali i novonastalim, svjetskim pitanjima i žarištima.

Ovo zasjedanje drugačijim – pa i nezaboravnim – učinio je upravo Tramp.

Za razliku od diplomatski uzdržanog državničkog tona uobičajenih izlaganja pred Generalnom skupštinom, novi američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran.

Tako je sjevernokorejskog vođu nazvao "čovjekom s raketama u samoubilačkoj misiji za sebe i svoj režim" i zaprijetio da u slučaju napada na Sjedinjene Države i njihove saveznike neće biti izbora osim "totalnog uništenja" Sjeverne Koreje.

Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran
Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran

Njegovi sljedbenici bili su ushićeni da vide Trampa "onakvog kakvog su birali".

Američki analitičari kažu kako je to jezik koji priliči dječijoj svađi u školskom dvorištu ali ne vodi računa o strepnjama američkih saveznika, poput Južne Koreje i Japana, koji bi u slučaju izbijanja rata pretrpjeli apsolutno neprihvatljive žrtve i razaranja.

Tramp je u sličnom nepomirljivom tonu govorio o Iranu kao "ubilačkom režimu" nazivajući sporazum o kontroli iranskog nuklearnog programa kao "sramotan" i ostavljajući mogućnost američkog odbacivanja tog teško postignutog akta; za Venecuelu je rekao da je "socijalistička diktatura" i najavio da bi Sjedinjene Države mogle poduzeti "dalje mjere"; tim izazovima dodao je i Kubu i Siriju.

U prvim analizama Trampovog govora zapaža se njegovo insistiranje na "suverenitetu" – tu riječ je spomenu 21 put – zaključujući kako "snažne, suverene nacije omogućuju različitim zemljama s različitim vrijednostima, različitim kulturama i različitim snovima da ne samo koegzistiraju nego i da rade jedni s drugima na osnovu uzajamnog poštovanja". U tom je kontekstu spomenuo i rusko narušavanje ukrajinske suverene teritorije.

Riječ je, da ipak ponovimo, o "prvim analizama".

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je novinarima u Njujorku kako taj govor od 45 minuta valja analizirati idućih 45 dana kako bi se izvukli odgovarajući zaključci i za politiku Srbije: on je zapazio kako se moglo čuti "mnogo teških reči" i kako je Srbiji, kao maloj zemlji, najbolje da ostane izvan svakog radara i da se nikad ne nađe "na spisku zemalja koje je danas u pakao slao američki predsednik".

Vučić, ipak, nije ostao sasvim izvan radara: kaže da se na prijemu četiri puta rukovao s Trampom, da ga je pozvao da posjeti Srbiju i da je čuo da je poziv prihvaćen.

Nasuprot predsjedniku Srbije, koji bi najradije da njegova zemlja ostane izvan radara koji označava svjetska žarišta, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović pri kraju svog govora – okrenutog globalnim temama poput klimatskih promjena i položaja žene u društvu – pokušao je da internacionalizuje jedan unutrašnji bosanskohercegovački problem:

"… sa zabrinutošću želim skrenuti pažnju kako u ovom trenutku moja zemlja prolazi kroz jedno razdoblje značajnih iskušenja. Duboko sam uvjeren kako jedan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ne može biti ni sretan, ni prosperitetan ako to nisu i ostala dva konstitutivna naroda i svi naši žitelji. U tom smislu smatram da mi, unutar Bosne i Hercegovine, moramo uraditi nužan iskorak te do kraja ove godine usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva, a u skladu s odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Kao i do sada, očekujemo razumijevanje i podršku međunarodne zajednice u rješavanju ovog pitanja od vitalnog značaja za daljnju demokratizaciju i ostavarenje naše pune integracije u Evropsku uniju."

Pored svih izazova koje je naveo ili otvorio Tramp, ko bi još u svijetu imao interesa da sluša jadikovke predsjednika jedne od vladajućih partija o Bosni i Hercegovini kako "jedan narod drugom narodu bira predstavnike", ostavljajući rijetke koji su to do kraja saslušali pred logičnim pitanjem: ako je tako – ko je onda izabrao njega?

23.09.2017.

ZBUNJENI NAROD

Zlatko Dizdarević : Poraženi Zapad polako umire na Istoku

Septembar 22. 2017.


U pristojnom svijetu, kažu, onaj ko gubi ima pravo da se ljuti. Ovo nije već poodavno pristojan svijet, posebno kada su politika, ratovi i bezočni interesi u pitanju. Zato ni poraženi ne prihvaćaju poraz kroz očekivanu ljutnju, ali uz bar malo dostojanstva. Priča o približavanju konačnog kraha onih što su se još prije sedam godina proglasili pobjednicima u Siriji, po mnogo čemu je tipična.

Piše : Zlatko Dzdarević (Novi list)

Prve naznake poraza ofenzivaca koji su nahrupili pretežno tuđom voljom u ovu zemlju, potpuno eliminirajući iz igre istinske domaće borce za »proljeće«, pojavile su se u zapadnim medijima tek prije nekoliko sedmica. Slutnje o priznavanju realnosti rađale su od momenta kada je sila nebeska sa poslušnicima obznanila kako odlazak Assada sa vlasti nije više preduslov za pregovore o budućnosti Sirije… Neupitne pobjede »režima i njihovih pomagača«, posebno nakon Aleppa i evo sada Deir az Zora, kazivale su kako zapravo nije ni važna ta njihova »dozvola« Assadu za preživljavanje.

Normalan svijet ovo danas očekuje sa željom od početka razaranja prastare države, a to stvarni tvorci bliskoistočnog krvavog »rekonponiranja« do juče nisu ni sanjali: Govor o pobjedi »totalitariste i zločinca« ne može se više sakriti. Na velikoj sceni prvo se oglasio Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN-a za Siriju, u poruci sirijskoj opoziciji da »moraju shvatiti kako nisu pobijedili« te da »moraju imati osjećanja za realnost…« Diplomatski, a jasno. Naravno, kako je kraj ovakvog rata u politici i šansa gubitnicima za izvjesnu trgovinu, De Mistura se kobajagi nada kako ni »Assad sada neće proglašavati pobjedu…« Čuj neće, pa što je onda ratovao?

Onda su se oglasili i drugi pobjednici. Lider Hezbollaha Hassan Nasrallah, jednostavno i bez ikakve dileme: »Mi smo dobili u rat u Siriji. Ostali projekti su propali…« Potom i šef štaba ruske vojske u Siriji, Alexander Lapin: 85 posto teritorije očišćeno je od militanata i ilegalnih naoružanih grupa. Poznato je kako preživjeli ISIL-ovci nakon poraza u Deir az Zoru bježe na istočnu obalu Eufrata. Sedamdesetak terorističkih grupa i 25 hiljada njihovih pripadnika ujedinilo se pod Al Nusrom u nešto što se zove Hayat Tahrir Al-Sham. Pitanje je vremena dokle će.

Dolazak ruskog ministra obrane Shoigua u Damask minulog utorka i dugi razgovori o »vojnoj i taktičkoj kooperaciji« s Assadom i njegovim generalima pokopava posljednju nadu stratezima pokopavanja Sirije. Simbolično, s njim su se u u vojnoj bazi u Hmeymim blizu Latakije prvi put pojavili i borbeni avioni MIG29 SMT, potpuno nova verzija »bivših« MIG-ova 29. Shoigu je donio Assadu i Putinovo pismo sa čestitkom za Deir az Zor i poraz ISIL-a tamo.

Na Zapadu minulih dana sarkastično podcjenjivanje ovih činjenica i pokušaji kapitaliziranja silovane logike u njihovim verzijama o tome »ko to tamo ratuje«. A teza je: Assadu je ostanak na vlasti bio važniji od blizu pola miliona mrtvih, srušene države i odlaska polovice stanovništva iz domova…

»Argumenti« se nude na više nivoa. Prvo, potpunim prebacivanjem cijele priče s izvornog, imperijalno-interesnog terena, na onu o »terorizamu« režima protiv vlastitog naroda. U taj paket spada i ciljana, nova i uporno ponavljana terminologija koja definira ljude i događaje: režim, umjerena opozicija, pro-demokratske snage, apsolutista i diktator, ubijanje vlastitih civila, lažni izbori… Ovih dana, recimo, u interpretaciji funkcionara Chatham Housa iz Londona »Asad je fragmentirao opoziciju pa su tako nastali radikali…!« Terorista tamo za njih nema. A za Institute for Strategic Affairs iz Bejruta, »Assad duguje svoje preživljavanje Rusiji i Iranu pa je zato dužan da ih sluša, a njih uopće nije briga šta on misli…«

Prešutkivanje bitnih činjenica i fakata svjetskoj javnosti o onome što se hoće nametnuti kao neupitna istina, priča je za sebe. Recimo, ko sve i odakle naoružava teroriste u Siriji, gdje je i u čije džepove »curila« nafta iz osvojenih i opljačkanih tamošnjih izvora, ko liječi i u kojoj državi teroriste sa sirijskih i iračkih ratišta, tko kako lobira ili glasa u svjetskim organizacijama protiv Damaska, koje su energetske mega-trase i bile od početka povod za razaranja i uništavanja država, otkud islamski radikalizam, šta je depopulacija, a što geografsko rekomponiranje regiona kao dio projekta na kojem je započeta »arapska zima«. Otkud to da je polovica od svih raseljenih u Siriji pobjegla u Damask, tamo gdje vlada njihov zlotvor Assad, a ne među »oslobodioce«. Zašto se iz Turske, Jordana i Evrope vraćaju srušenim kućama pod Assadom. Ko su doista teroristi i ko ih je stvorio, kada i gdje u svijetu. O svemu se tome kazala pokoja riječ ali, više slučajno, skoro pa greškom političkih egzibicionista.

Surove su laži čak i onome što nije promaklo savremenim sistemima komunikacija. Recimo o upornim kemijskim napadima Assada na »svoj narod«, od Istočne Ghoute, preko povoda za Trumpovo bombardiranje Sirije minulog aprila, do izraelskog napada na vojnu bazu nakon dubioznog izvještaja iz UN-a. Napad izveden s neba iznad libanskog teritorije! I nikom ništa. Zamislite da je obratno. Nikad ni riječ kako je ishlapio respektabilni izvještaj američkog i svjetski glasovitog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) o takvim »napadima«, kao i podjednako upečatljiv izvještaj »Čiji sarin« o toj temi, novinarskog veterana Seymoura Hersha, »vijetnamskog« Pulitzera.

Nije uopće čudo što se i povodom Sirije otkrivaju nove, istinski sramne storije o nekada uvažavanim svjetskim organizacijama i institucijama. Medijskim posebno. Oni, ipak, nisu najveći problem. Kada se sve završi (ako se dozvoli ovakav završetak), pokazat će se da je muka mnogo veća. Rat u Siriji nije bio tek uobičajeni rat arogantne sile protiv maloga koji mora da se pokori, već događaj koji mijenja mnogo toga na planetu. Poraženi Zapad polako umire na Istoku, a Sirija može značiti važno globalno buđenje, znak da se isplati boriti.
Zašto?

Zato što je ta zemlja, ma šta se nakon rata događalo u njoj, prva i jedina u minulim decenijama pokazala da se i protiv nasilja politike, povodljive i snishodljive međunarodne zajednice i njenih oružja – može pobijediti. U planetarnoj prevari s krađom »proljeća« to nije viđeno ni u jednoj od zemalja koje su »demokratizirane« razaranjem. Primjer Sirije je zato izuzetno važan, uz strašnu cijenu koju su platili.

Kroz ovu dramu na veliku svjetsku scenu vratila se Rusija kao sila, dokidajući tako eru monocentrizma nakon raspada Sovjetskog Saveza. Amerika činjenicu tog raspada nije iskoristila ni onako kako je to obećavala, ni kako je mogla. Naprotiv. Svijet je postao gori, a Washington sadašnju duboku geostratešku promjenu kao da još nije shvatio. Niti činjenicu da u novoj areni spram njih nije više samo jedan takmac, već čitav blok zemalja u kojem su, pored Rusije i Kina, Iran, zemlje BRICS-a pa tako i Indija, Brazil… Ali i mnoge kojima i nije više do ideološkog »svrstavanja« i siti su bilo kakvog uslovljavanja. Nova sankcijska žandaranja protiv Irana, pritiskivanja posrnule Evrope i kupovanje unutar nje malih i poslušnih protiv starih i iskusnih, duboka nesvjest spram dometa Rusije itd. – stare su zablude u potpuno novoj situaciji.

Konačno, ovakav završetak storije u Siriji mijenja i mnoge današnje realnosti u energetskim imperijama. Plinovod Katar – Mediteran preko Sirije, jedan od suštinskih povoda za kažnjavanje neposlušnog Assada, nije prošao. Opet poruka mnogima. Eno šok i iz Venezuele, odbili dolar u poslovima sa naftom. Slučajno?

Sirijci su platili strašnu cijenu za opstanak i jadno je kada se gubitnici cinično utrkuju da dokažu kako je to zato što je Assad žrtvovao zemlju sebe radi. Narod koji tako misli ne bi hrlio svojim razvaljenim domovima tamo gdje je on još uvijek predsjednik. Interes jeste svemoćan, ali nisu bez vraga ni riječi sirijske glumice Rane Shmeis pominjane ovih dana nakon što je dobila nagradu na festivalu u Iraku. Ključne rečenice koje je izgovorila bile su povratak svjetlu, pulsiranje života, dostojanstvo i dignitet.

Poprilično zaboravljeni pojmovi kod onih što »oslobađaju« po svijetu terorizmom i rušenjem pa se brane lažima. I to su porazi velikog poraza.






















23.09.2017.

IZGUBIO BITKE, A JOŠ VODI RAT

IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: „Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu“


Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti


IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: 'Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu'


piše: Slobodan Vasković

 

Milorad Dodik ponovo se sučelio sa Morin Kormak, ambasadorkom SAD u BiH i ponovo doživio poraz. I to u nekoliko ravni.

 

 

Kormak je vrlo precizno obrazložila stav SAD-a po pitanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH, tražeći njegovo otkazivanje/poništavanje, dok je Dodik ostao potpuno nejasan i po pitanju zakazivanja referenduma, još i više u vezi sa njegovom, kako je ranije potvrdio, zajedno sa koalicionim DNS-om i SP-om, suspenzijom.

 

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Morin Kormak izjavila je da nije dovoljno samo suspendovati ili odgoditi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH, već da treba biti otkazan. "On treba biti otkazan kako bi fokus mogao biti na budućnosti bh. ekonomiji i otvaranju radnih mjesta", rekla je Kormakova. Dodala je da je američka vlada primila k znanju da je došlo do suspenzije, ali da je za ukidanje sankcija (Dodiku, op.aut.) potrebno trajno opredjeljenje za budućnost a ne za skretanje pažnje s ekonomskih i životnih pitanja. Kormakova je naglasila da te teme koje odvlače pažnju čine težim napore da se privuče dodatne investitore u BiH. Rekla je da investicije od 250 miliona SAD čine i dalje relativno malim investitorom i da želi raditi na tome da se one povećaju. (nezavisne.com)



"Referendum nije zakazivan niti se odgađa zbog Kormakove, niti njene ambasade, koja očito krši osnovne principe spoljne politike novog američkog predsjednika, koji često ističe da se SAD neće miješati u unutrašnja pitanja drugih zemalja", naglasio je predsjednik Srpske i poručio da Kormakova ne treba više da se brine o sankcijama koje su mu nametnute, jer se ona prethodno već pobrinula da ih dobije. On je naglasio da ostaje dilema da li Kormakova govori u interesu i u ime opozicije u Republici Srpskoj ili Bakira Izetbegovića, ili ona smatra da je to jedno te isto, ali jedno je očito - ne govori u ime svoje države. (nezavisne.com)

 

Dodik nije pojasnio zbog čega suspenduje Referendum, ako već nije bilo nikakvog “podvijanja repa”; Posebno nije pojasnio zbog čega ne održi referendum, kada je, napokon, nakon 26 mjeseci objavljena odluka o njegovom održavanju. 

 

Tvrdnje o “nepostojanju konsenzusa sa opozicijom po tom pitanju” jeftini su propagandistički spinovi, jer Dodik nema hrabrosti da provede odluku parlamenta, ali zato ima itekako smjelosti da ponizi isti taj parlament: Prvo donoseći odluku za koju je znao da neće biti objavljena, potom njenim neobjavljivanjem, zatim naredbom o suspenziji Odluke o referendumu i, na kraju, nakon njenog objavljivanja, najavom suspenzije u parlamentu. I tu ponižavanju parlamenta nije još kraj - odluku tek treba i zvanično suspendovati!

 

Dodikovo djelovanje nije politika, ono je adhok loše osmišljena akcija kako bi se dobilo malo manevarskog prostora zbog prijetnji sankcijama koje su stigle i od nekoliko najsnažnijih evropskih zemalja; pokušaj da se te sankcije odlože, a, potom, u skladu sa izbornim ili ličnim potrebama, Referendum nanovo proglasi validnim i iz “suspendovanog stanja” aktivira u Političko Oruđe za obračune u BiH i u RS.

 

Iako loše osmišljena, ta akcija je poražavajuća po parlament, ali, očito je, da Dodikovi providni manevri nikako ne prolaze kod vlasti SAD-a; Da li će proći i kod Evropljana vidjećemo na skupštinskom zasjedanju!

 

SAD traže poništenje Odluke o referendumu, a ukoliko ih EU ne bude pratila u tome, ponovo ćemo imati Referendumsku priču ili pred oktobarske izbore ili nakon oktobarskih izbora iduće godine.

 

Kako god, trenutni rezultat kaže da Kormakova ubjedljivo vodi i u ovom trenutku, jer je Dodik ponizio Skupštinu, nije sproveo referendum i još će ga, kako sada stvari stoje, suspendovati. Istovremeno, Kormakova nije ni uzmakla, niti promijenila stavove SAD-a, već je ostala na principima politike te zemlje. I traži poništenje referenduma. 

 

To, praktično, znači da SAD zahtijevaju da Dodik potpuno reterira i, zauzvrat, njemu ne nude ništa. Baš ništa, posebno ne skidanje sa “Crne liste”.

 

Izrečeno najbolje potvrđuje Dodikov pokušaj da se predstavi kao prezenter politike SAD-a u BiH, ovlašteni prevodilac Donalda Trampa na srpski jezik i stavova njegove administracije, takođe, na srpski jezik (vidi izjavu M.D.), što je, ruku na srce, tragikomično!

 

I vrlo opasno po samog Dodika, jer se izgubio u prevodu. A nije isključeno da negdje postoji i dio koji se odnosi na brisanje Deklaracije o otcjepljenju RS iz dokumenata SNSD-a!

 

Susreti Radojičića i Adžića, funkcionera SNSD-a, sa Kormakovom  

“Nije dobro ovakvo ponašanje”, kratko mi je prokomentarisao funkcioner SNSD-a vidljiv izostanak pripadnika te stranke, koji obnašaju visoke entitetske dužnosti, na prijemu koji je organizovala ambasada SAD u Banjaluci, 21.09., gdje su predstavili novo osoblje ambasade.

 

Gotovo pa niko iz SNSD-a na prijemu nije bio, sem visokih policijskih funkcionera, na čelu sa direktorom Policije RS Darkom Ćulumom!!! 

 

Zato je nazočio Nedeljko Čubrilović, predsjednik parlamenta.

 

Poznato je da je dolazak funkcionerima SNSD-a na prijem zabranjen “sa najvišeg mjesta”.

 

Takav stav SNSD-a je, dan poslije, 22.09., potpuno smrvljen, jer je Kormakova, zajedno sa Igorom Radojičićem, gradonačelnikom Banjaluke (jednim od najuticajnijih funkcionera SNSD-a) i načelnikom Gradiške Zoranom Adžićem (SNSD) bila na "Američkom biznis forumu za promociju i umrežavanje”, kao i na zajedničkom ručku.

 

Stavovi SNSD-a više ne traju ni 24 časa, jedini je zaključak!!! Ili je tu, ipak, samo riječ o Dodikovim stavovima?!

 

Šta tek reći o antidodikovskom djelovanju DNS-a, jer im nije bilo dovoljno da Čubrilović dođe na prijem, već je i Marko Pavić imao, dan kasnije, sastanak sa Kormakovom!!!


















23.09.2017.

REVOLUCIJA U MAKEDONIJI MOŽE BITI DOBAR PUTOKAZ ZA BiH

Jasmin Mujanović jjasno i glasno : Revolucija u Makedoniji može biti dobar putokaz za BiH

Septembar 22. 2017.


Politički analitičar sa Instituta Istok-Zapad u New Yorku i doktor filozofije Fakulteta političkih nauka York Univerziteta u Torontu Jasmin Mujanović u intervjuu za novinsku agenciju Patria kazao je kako ni EU ni Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo u BiH ukoliko građani ove zemlje to sami ne učine.

Mujanović je u intervjuu za NAP govorio o utjecaju Rusije na Balkan, političkim odnosima u zemljama Balkana, prelasku s jednopartijskog na višepartijski sistem, značaju političkih promjena u Makedoniji na cijeli Balkan…

PATRIA: Bosna i Hercegovina je prema Dejtonskom ugovoru pod patronatom NATO-a. Prema tim sporazumima i zakonskim normama BiH je suštinski dio NATO porodice. Tri i po godine zapadni mediji su pisali o krizi NATO-a koju je izazvala brutalna agresija na Bosnu. NATO je konačno reagirao i ta reakcija je sačuvala i ojačala njegovu poziciju. Koliko su danas euroatlantski moćnici svjesni tih ugovora i historijske pozicije BiH?

MUJANOVIĆ: Pa, prvo, ne znam da bi bilo koji predstavnik unutar NATO- a rekao da je BiH “patronat” te organizacije niti bi se sam složio sa tim opisom. Mislim, da stvari baš tako stoje ne bi bilo potrebe da se BiH uopšte zvanično priključi tom savezu. U stvarnosti, BiH ima veoma bliske odnose i sa NATO alijansom i sa velikim dijelom atlantskog svijeta ali nam i te kako fali ta garancija koju nudi NATO pakt kroz tzv. Član 5.

Dakle, u najgorem slučaju BiH danas nema garanciju da će bilo ko drugi braniti njen suverenitet ili teritorijalni integritet, baš kao i 1992. Dejton tu skoro pa nije uopšte važan. Tako da se ne bi slučajno našli u situaciji Ukrajine – gdje je Rusija zvanično poštovala njene granice i državnost sve do onog dana kad su aneksirali Krim i okupirali Donbas – BiH mora u NATO što prije. A to je i najbolje za cijeli region.

PATRIA: Obavještajna povezanost Hrvatske sa Srbijom je uvijek bila posebna. Većina Miloševićevih  rukovodilaca srpske Udbe i vojnoobavještajnog sektora su bili Hrvati. Počevši od Frenka Simatovića,  Stanka Čolaka, Zlatka Radnića. Zdravko Mustač je kao policijski vrh osiguravao Miloševića na Gazimestanu. Koliko takve veze mogu trajati?

MUJANOVIĆ: Zavisi šta mislite kad kažete “takve veze”. Ako je implikacija nekako etnička onda mislim da je to čista slučajnost ili barem posljedica činjenica da je SFRJ bila država “miješanog” karaktera. U svakom slučaju, ovo je više pitanje institucija. Mala prljava tajna raspada Jugoslavije je da se to i nije dogodilo tek tako. Raspao se SKJ i raspala se SFRJ ali političke elite koje su bile na vlasti 80-ih godina, u svim bivšim republikama, su uglavom još uvjek na vlasti, a na vlasti je ostao i (de fakto) jednopartijski sistem samo sad podijeljen na 6 ili 7 dijelova.

Tako je i u tim različitim organima državne bezbjednosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Posljedni čovjek koji je stvarno prijetio tom sistemu, Zoran Đinđić je završio sa metkom u glavi. To nam govori mnogo. Elem, u tom smislu, to što “traje” u ovom čitavom regionu nisu lični odnosi niti ideologije već jedan generalni autoritarni politički sistem za koji građani još uvjek nisu našli način (ili volje) da razbiju.

PATRIA: Vi ste prvi koji je uočio neobičnu vezu između hrvatskog i bosanskog HDZ-a i ruske strane. Todorić nije mogao dizati kredite bez odobrenja države. HDZ je morao znati da se sa ogromnim kreditima od Sberbanka može pasti u ekonomsku i političku ovisnost prema Rusiji. Ugrožavanje ekonomskog suvereniteta, podrazumijeva političku ovisnost. Na Zapadu sumnjaju da je to bio svjesni izbor Hrvatske.

MUJANOVIĆ: Svjesno, nesvjesno, to su činjenice. Moramo razumjeti da je Hrvatska, u praksi, jednopartijska država. HDZ je samo dva puta izgubio parlamentarne izbore od 1990. godine. I čak ta dva puta kada su izgubili, njihovi saveznici unutar državnih i nevladinih institucija su veoma brzo zakočili program opozicije. Kao u svim državama gdje postoje takvi sistemi, to znači da je Hrvatska ekonomija pod strašnim političkim pritiskom.

Dakle, i ako HDZ nije tek tako planirao da preda Agrokor Rusima, njihova duboko korumpirana politika je to dozvolila. I sad, u momentu opšte panike, kad se Agrokor raspada, oni su spremni na sve opcije i na sve odnose samo da spase svoj režim. A to je Moskvi došlo kao kec na desetku. Sada mogu kontrolirati i Zagrebom i Beogradom i na taj način apsolutno paralizirati BiH, strateški centar cijelog Balkana.

PATRIA: Dodika su na vlast u RS-u dovele upravo euroatlantske zemlje. Nakon njegovog stavljanja na američku crnu listu on je trebao biti obuzdan u svojim radikalnim istupima. Dragan Čavić je rekao da je upozoren od zapadnih dužnosnika da ništa ne preduzima protiv Dodika. Može li se Dodik opet okrenuti prema NATO-u?

MUJANOVIĆ: Ne može. Dodik je spalio sve svoje mostove, i kao Nikola Gruevski u Makedoniji, samo je pitanje vremena kada i kako će on biti skinuti sa vlasti. Čak je i veliko pitanje hoće li on politički preživjeti sljedeće izbore. Ali čak i da se provuče nekako, njegov režim je na aparatima. A na kraju, njega će jednostavno smijeniti građani i opozicija u RS-u i BiH, a ne NATO i zapad. Tako je bilo sa Miloševićem, tako je bilo sa Gruevskim, tako će biti i sa Dodikom.

PATRIA: Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, nasilja usred  Sobranja u Makedoniji, iza kojih je, navodno, stajala ruska obavještajna služba, čini se kao da je Bosna i Hercegovina na redu ovih globalnih sudara na terenu malih država.

MUJANOVIĆ: Jeste ali moramo se podsjetiti da su ovo primarno lokalni događaji koji tek sada dobivaju neku globalnu dimenziju. Ali u suštini, ovo je borba za našu budućnost i za budućnost naše demokratije na ovom prostoru. U tom kontekstu moramo shvatiti da su nam Rusi ključni neprijatelji, ili barem ovaj sadašnji režim njihov nam je protivnik, a također da nam ni EU niti Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo ako mi sami nismo spremni da to zahtjevamo od svojih lidera i predstavnika, odnosno da insistiramo na tome kroz proteste, demonstracije, pa i izbore.

Meni je Makedonija važna zato što je ta njihova “Šarena Revolucija” stvarno promjenila političku dinamiku u toj državi; spojila je etničke zajednice, aktivirala mlede, reformirala opoziciju… To nam je primjer, to nam je putokaz, i sve dok ne počnemo na taj način da razmišljamo o politici, da je shvatamo kao ličnu dužnost, onda ćemo ostati jeftini i uglavnom zaboravljeni pijuni većih sila.

(NAP)



















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
52102165

Powered by Blogger.ba