Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

19.09.2017.

ŽIVJETI NA TABLETAMA ZA SMIRENJE

Živjeti na tabletama za smirenje


Nesnalaženje u postkonfliktnom tranzicionom društvu

Nesnalaženje u postkonfliktnom tranzicionom društvu

Teška ekonomska situacija, loše društveno okruženje, psihološki pritisak, ali i posljedice rata, neki su od razloga zbog kojih građani Bosne i Hercegovine sve više uzimaju tablete za smirenje.

Zabrinjavajuće je što je sve veći broj onih koji ove tablete koriste samoinicijativno ne razmišljajući o posljedicama. Stručnjaci kažu da loše društveno okruženje i nemaština više utiču na anksioznost ili depresiju nego što su to ratne traume koje su do sada trebale biti prevaziđene. No činjenica je da u BiH živi više od 400 hiljada osoba koje se bore sa PTSP-om.

Anisa Mahmutović je mlada novinarka. Svoje lično iskustvo sa PTSP-om pretočila je u tekst koji govori kako se ovaj sindrom prenosi sa roditelja na djecu. Od PTSP-a, liječio se najprije njen otac, a zatim i majka. Kao dijete nije shvatala o čemu je riječ, odrastanje je naučilo da mora da istražuje i nauči o kakvo je to stanje i na šta sve utiče.

Anisa vjeruje da veliki broj ljudi u BiH koristi antidepresive i tablete za smirenje zbog posljedica rata, no kaže da poratno društvo u kojem ovi ljudi žive doprinosi sve većem broju onih koji spas traže u tabletama.

„Imamo još uvijek onu kritičnu masu koja ne traži pomoć neuropsihijatra, već to rješava na drugi način, tako što kupuju sami sebi lijekove“, kaže ona.

Neki odlaze iz zemlje, treći pokušavaju da ignorišu: Srđan Puhalo
Neki odlaze iz zemlje, treći pokušavaju da ignorišu: Srđan Puhalo

Psiholog Srđan Puhalo kaže da je sve počelo još prije rata, jer ljudi u BiH žive u permanentnom stresu. Devedesetih je bio rat, a danas ti ljudi žive u postkonfliktnom tranzicionom društvu u kojem ljudi ne mogu da se snađu, dodaje on.

„U takvom drušvu čovjek je najčešće gubitnik. U kojem je on neko ko, bez obzira koliko jaku mentalnuu snagu ima, prosto vrijeme i sve ono što se dešava ga troši. I onda imate ono što je najlakše, a to je otići kod ljekara i posegnuti za lijekovima“, govori Puhalo.

S druge strane, psihologinja Jasna Bajraktarević smatra da sve veći broj ljudi koji na svoju ruku uzimaju tablete za smirenje nisu posljedica rata. Za ljude u BiH je specifično kaže ona, da žive u tenziji iščekujući neke promjene koje će život učiniti boljim. Ta tenzija stvara psihički nestabilnost i mentalnu neravnotežu, objašnjava.

„Ono što ljudi misle i ono što pokušavaju nama da predstave da je BiH ugrožena, zato što je ovdje prije 22 godine bio rat je zapravo priča koja je isključivo političke prirode. Jer ljudi koji su ostali naprosto moraju da žive, ali život koji im je omogućen je postao nešto što je postalo preteško za svakog običnog čovjeka“, navodi Bajraktarević.

Stručnjaci tvrde da je psihoterapija mnogo efikasnija od uzimanja tableta, no veliki broj građana nema novca za ovaj način liječenja.

“Psihoterapija je skupa. Neki odlaze iz zemlje da bi možda to preuprijedili, treći pokušavaju to da ignorišu, ali se bojim da je riječ o periodu od 25 godina života pod permanentnim stresom”, obajšnava Srđan Puhalo.

Dodatan problem predstavlja i činjenica da su tablete koje građani uzimaju na svoju ruku vrlo često neadekvatne.

„Razgovor, priča, otkrivanje pravog uzroka, davanje imena strahu i bolu koji nosimo u sebi, kao i problemu, a ne generalizacija, su načini koji će mnogo prije otkloniti anksioznost mnogo prije nego uzeti lijek na svoju ruku”, zaključuje Jasna Bajraktarević.

//////////////////////////
19.09.2017.

ODBOR ZA DIJASPORU SKUPŠTINE SRBIJE JE U FUNKCIJI REALIZACIJE MEMORANDUMA SANU II

Denis Bećirović : Odbor za dijasporu Skupštine Srbije je u funkciji realizacije Memoranduma SANU II


Septembar 19. 2017.


Na 44. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović je tražio da se kao posebna tačka dnevnog reda razmatra Informacija sa 7. sjednice Odbora za dijasporu Narodne skupštine Republike Srbije. Nakon što je Komisija prihvatila da se ta tema razmatra kao posebna tačka dnevnog reda, Bećirović je istaknuo da su u neprihvatljive i zlonamjerne sljedeće konstatacije Odbora za dijasporu Skupštine Srbije:

1. da su Srbi izloženi diskriminaciji svake vrste u Federaciji BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji;

2. da su pritisci na Srbe u regionu toliki da se oni ne mogu riješiti bez pomoći i angažovanja Srbije;

3. da je vlast u Federaciji BiH odgovorna što sada u ovom entitetu živi oko 50.000 Srba;

4. da Tužilaštvo Srbije radi revnosno na procesuiranju ratnih zločina, a da to ne rade u Hrvatskoj i Federaciji BiH;

5. da je položaj Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Federaciji BiH sve gori;

– Ovakve jednostrane i zlonamjerne konstatacije su neprihvatljive i nedopustive u 21. stoljeću. Ovo je nastavak opasne politike i opasnih poruka koje su sadržane u Memoranduma SANU I i II. Svi dobro znamo u kojem pravcu je otišao cijeli region nakon ovakvih poruka – rekao je Bećirović na sjednici Komisije za vanjske poslove.

Na kraju ove tačke dnevnog reda Bećirović je predložio i konkretne zaključke s ciljem odbacivanja netačnih kvalifikacija Odbora za dijsporu Skupštine Srbije. Međutim, član Komisije Mladen Bosić je u tom trenutku napustio sjednicu zbog čega je nestalo kvoruma za rad i sjednice i Komisija je prekinula sa radom.

(Kliker.info-NAP)

/////////////////////

Emil Karamatić : Despacito – Samo se kod nas iz humora ide ravno u rat

Septembar 19. 2017.


Slušam violinskoharmonikašku verziju ljetnjeg hita Despacito i razmišljam što
nam to poručuju političari ovih dana.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Na Balkanu je sve preozbiljno, jedino ratu prethodi humor.
Samo se kod nas iz humora ide ravno u rat.
Sjetite se godine prije posljednjeg rata.
Nadrealisti, Šovinistička farsa, Seks partijski neprijatelj broj jedan itd…, ali ipak sam za humor.

Despacito.

Kažu da je taj humor bio produkt natprosječnog intelekta osoba koje su ga stvarale, i za razliku od prosječnih glava, točno predvidjele što će se dogoditi.
Prosječne glave su se smijale.
Ostali su samo slutili.

Da li je baš tako?

Ne bih rekao.

Natprosječni intelekt je bio u vrhu politike i omlaćivao sa prosjekom.
Prije mislim da su prosječni plakali, pametni pobjegli, a ostatak…
Humor su smišljala djeca onih koji su bili bliski vladajućim, a raspadajućim.
Isto kao što će humor najbolje smisliti unuci ili djeca hadezeovaca i pokojeg esdepeovca.
Oni su ga toliko servirali da im unucima neće trebati prevelika pamet da ga realiziraju.

Izginula nam je mladost, za koga, za Domovinu.
Zašto, za kurčevo zdravlje.

Despacito.

Danas.
Ludi Balkanci, da nisu ili nismo u EU i NATO-u, porokali bi se za dvije cisterne slane vode.
Zovu ga zaljev, jebo ih on.
Razmislite malo o toj vodenoj teritoriji.
S kojom Cerar i Plenković mogu dobiti po još jedan mandat.
Čiji god to teritorij bio, nećete biti ni sretniji ni nesretniji.

Plenković, garantiram, ni na ovećoj karti ne zna pokazati taj teritorij.
Ali ložiti gomilu, e to zna.
To i jeste jedino što balkanski političari znaju.

A ruku na srce, samo dva posto Slovenaca i Hrvata na karti znaju pokazati sporni teritorij.
Nedavno sam putovao Slavonijom.
Sela pusta.
Sve pobježe.
Kaže mi frend iz Osijeka, novinar, dobar poznavatelj prilika.
Kuću i imanje možeš kupiti za kurčeve pare.
Sitniš, kažem.
Sramota za Hrvatsku državu.

A admiral Lošo bi opet u rat.

Despacito.

Sad za dva oveća kanistara slane vode.
Umirovljen, pa mu dosadno.
Kurac se ne diže.
Kažu da takvi vole rat.
Samo jedan u nizu od dragovoljnih davatelja tuđe krvi, koji su Hrvatskoj došli glave.
Tko ima takve zaljubljenike u Domovinu, mrzitelji joj ne trebaju.
Hrvatskoj treba čovjek na vlasti, ne političari.
Taj polusvijet željne vlasti treba nastaniti u prekodunavski dio Hrvatske – Kenđiju.
I neka čuvaju granice kada ih toliko vole.

Prekidoše me vijesti.
Spiker, kaže.
Umro Slavko Goldstein.

Despacito.

U godinama jest. Ali.
Bi mi žao velikog druga i intelektualca.
S trinaest godina otišao u partizane.
Ustaše mu oca strijeljale samo zato što je bio Židov.
Velim, slava mom drugu Slavku.

I tu stanem.
I stajao bih.

 

Ali jebiga pojavi se neki drugi Plenković.
Božji poslanik.
Don.
Kaže da se raduje Slavkovoj smrti.
Svećenik, a tako kaže.

Despacito.

Meni čudno.
Pa se pitam, kako to?
Uzvratili mu pogrdnim komentarima.
Rat na internetu.
Budala, siledžija, bezveznjaković, kreten, svinja, kažu.
A ja šutim.
Opeet.
Kažu, gori, zapalile se društvene mreže.
Jebu mu sve od reda.
Velim ne valja, nije to dobro, istim ili gorim načinom vraćati svećeniku.
Još don. Što jes jes, ne valja tako.
Može se uljudnije odgovoriti svima, pa i onome prvom Plenkoviću, premijeru.
Može i ovom drugom, ljepše, uljudnije.

I onda baš kažem.

A zašto se mnogi sa svojim komentarom bratime sa don Plenkovićem.
Trude se biti on.
A to je naprosto teško.
Biti Plenković uz to i don, naprosto je nedostižno.

Pa ljudi.

Despacito.

////////////////////////

Provokacija u Sarajevu : Na Dobrinji polijepljeni plakati sa likom ustaškog vođe Ante Pavelića

Septembar 19. 2017.


Listovi sa ustaškim porukama su u ponedjeljak navečer neugodno iznenadili stanovnike sarajevskog naselja Dobrinja.

Pamfleti sa istaknutim nacističkim znakovljem, simbolima fašističke tvorevine Nazavisne Države Hrvatske uz oznaku Ustaškog pokreta i proustaški tekst postavljeni su u sarajevskom naselju Dobrinja, odnosno njenom kvartu popularnog naziva C5.

Čitatelji portala Klix.ba koji žive u tom dijelu glavnog grada BiH uznemireni su pojavom zbog koje je pozvana policija. Građani su odlučili i samoinicijativno ukloniti pamflete kako bi neprimjeren sadržaj što prije nestao sa ulica inače mirnog sarajevskog naselja.

“Mi smo to našli i skidali. Komšije su pozvale policiju da prijave uznemiravanje.
Zaljepljeno je na nekoliko haustora, bandera i zakačeno na brisače od auta”, rečeno je za portal Klix.ba.

Operativni centar MUP-a Kantona Sarajevo je potvrdio slučaj dodavši da je u toku policijski uviđaj.

Na listu se nesporno veliča nacizam, ustaštvo i poglavar NDH Ante Pavelić, a tekst je sažetak “čestitke” iz 1968. godine, objavljene na dan godišnjice osnivanja NDH koju potpisuje ustaški komandant i zločinac Vjekoslav Luburić.

Luburić je između ostalog bio komandant u logoru Jasenovac u kojem je likvidirano oko 100.000 osoba, među kojima najviše Srba, Roma i Jevreja. Među ubijenima bilo je između pet do 12 hiljada Hrvata i Bošnjaka.

Nakon rata je uspio pobjeći u Španiju gdje je i ubijen 1969. godine.

(Kliker.info-Klix)

19.09.2017.

BORIS BUDEN: PROUSTAŠKI KADROVI NA KLJUČNIM POZICIJAMA U HRVATSKOJ

Buden: Proustaški kadrovi na ključnim pozicijama u Hrvatskoj



Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi: Boris Buden

Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi: Boris Buden

U Hrvatskoj su proustaški, filoustaški i fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni – kaže u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) kulturni teoretičar, filozof, prevoditelj i publicist koji živi u Berlinu, Boris Buden.

RSE: Mnogo toga bi se moglo reći o aktualnim hrvatskim prilikama, ali mnogi upozoravaju na sve snažniju ulogu Katoličke crkve koja počinje određivati samu bit društva. Gdje je nestala sloboda izbora o kojoj se toliko govorilo nakon devedesetih?

Buden: Pa, nema slobode izbora. To je isprazna fraza. Pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj otkriva jedan dublji historijat odnosa između crkve i države. S jedne strane, u globalnom smislu, ono što je nekada bio sekularizam, to se raspalo. To je počelo mnogo prije, u Iranu s mulama, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama danas, dakle u centru demokracije, imamo revitalizaciju tog takozvanog fundamentalizma. To ne znači da se radi o ljudima koji mnogo više, puno dublje i odlučnije vjeruju u Boga.

Fundamentalizam znači da vjera ulazi u sve pore društva i okupira ono mjesto na kojem je bilo društvo koje je razoreno u neoliberalnoj globalizaciji. Kod nas je specifično to da je Katolička crkva koja je u jugoslavenskom socijalizmu bila stvar privatnosti, odvojena od države, ne i zabranjena, jer ljudi su išli u crkvu, ali samo oni koji su vjerovali u Boga, bila u jednom sekularnom društvu, ali taj sekularizam 90-e prestaje.

Vjera izlazi iz crkve i ulazi u javnu sferu, ali ne samo u smislu zauzimanja, okupiranja javne sfere, već se domogla ogromne imovine i zauzela je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima poziciju, ne samo društvenog hegemona, već i monopolnu poziciju. Crkva ne mora plaćati poreze kao drugi, vraćena joj je, navodno njena oduzeta, imovina.

Crkva je, zapravo, danas jedna velika kompanija, a u ideološkom smislu ona je aparat hrvatske države, ili kako ja to nazivam, hrvatskog nacionalističkog režima. Ona je sam temelj tog nacionalističkog režima. To nema nikakve veze sa porastom vjere u Boga produbljavanjem vjerskih osjećaja.

Nikada Katolička crkva u Hrvatskoj nije bila dalje od Boga. Ne radi se o tome da crkva sada izlazi iz privatne i zauzima svu javnu sferu. Naprotiv, ateizacija i to ona radikalna, je ušla u najsitnije pore Katoličke crkve. To je jedna ateizirana i socijalizirana crkva. Njena je bit u etatističkoj poziciji, a kako ona ima tu monopolnu poziciju i kako se preselila u područje apsolutno sigurnih političkih elita vladajuće klase, ona apsolutno i podržava taj režim.

Ljudi su shvatili: ako ne ideš u crkvu, ako ti dijete nije kršteno i ako ne ide na vjeronauk, ti nisi pravi Hrvat, odnosno Hrvatica, a ne biti pravi Hrvat i Hrvatica u Hrvatskoj danas, to nikome ne koristi. Postoji sveprisutno pasivno nasilje te hegemonije. Ipak, čini mi se da sve više ljudi shvaća o čemu se tu radi.

U hrvatskoj javnosti izgleda da​ komunizam prijeti demokraciji

RSE: Međutim, kada u javnom životu pojedinci pokušavaju polemizirati sa pojedincima iz Katoličke crkve ili pojednicima iz aktualne vlasti, najprije se etikatera komunistima, jugoslavenima, Srbima, a sa etiketama izostaje bilo kakav dijalog. Da li je to cilj – ušutkati dio javnosti?

Buden: Ideja javnosti kao mjesta kritičke diskusije u kojoj se razmjenjuju racionalni argumenti kako bi društvo dostiglo neki stupanj racionalnosti i tolerancije, taj, još Habermasovski ideal liberalne demokracije, nema nikakve veza sa hrvatskom javnošću.

Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije

Hrvatska javnost danas je velikim dijelom privatizirana. Riječ je o interesima vladajuće klase, koja i nije formirana kao kapitalistička klasa, već se radi o višim feudalnim staležima koji se sastoje od političke klase, od kriminalnih bogataša, od crkve, jedne ideološke elite i od ratnih veterana. Zapravo, u toj javnosti se odvija klasna borba. Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije.

Naravno da komunista više nema, ali u hrvatskoj javnosti izgleda da od Oktobarske revolucije do danas komunizam nikada nije bio jači, te prijeti demokraciji. To je smiješno. Radi se o nečem sasvim drugom. Naime, priča o tome da su Hrvati tisuću godina željeli državu, pa su je sad dobili i za sobom su ostavili oba totalitarizma i sada će uživati u fantastičnoj budućnosti, sada se potpuno raspala. U to više niko ne vjeruje.

Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi. Više im ne možete obećati niti milijarde dolara od dijaspore, niti da će sutra vratiti kredite i zbog toga se zaoštrava ta ideološka borba koja je potpuno zastarila, pa se tvrdi da su i dalje Hrvati ugroženi od Srba, komunista, srbočetnika, četničkih jugo partizanskih komunista, itd. Međutim, fašizacija društva je ono što iza svega i kroz taj ideološki mjehur prodire na najmoćnije pozicije u društvu.

RSE: Upravo sam Vas to htjela pitati. Naime, ono što se počelo pojavljivati 90-ih u Hrvatskoj, odnosno pozivanje na ustašku državu, kao da je poprimilo legalitet. Negira se partizanski, a uzdiže ustaški pokret. Mladi ljudi ne vide bitnu razliku, uostalom to su naučili iz školskih udžbenika. Do kuda može ići to mijenjanje povijesnih činjenica?

Buden: Danas u javnosti izgleda da je biti ustaša nešto dobro, a biti partizan nešto loše. Međutim, fašizam, kao i 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, tako i danas ma svoju funkciju u kontekstu krize kapitalizma. U Hrvatskoj se događa da ono što je nekada bilo desno, radikalno, za što su vjerovali da je Tuđman (Franjo) u stanju držati na nekoj ekstremnoj desnici, kao nešto ridikulozno, to sada prelazi u sam centar društva, što samo potvrđuje staru tezu da je ta naša građanska klasa slaba, ustrašena, zbunjena, bez ikakve perspektive, eksproprirana, materijalno uništena. Ona se u strahu jednostavno šlepa za tim šovinizmom i ustaštvom, ili šuti.

Neki od njih dobivaju određene pozicije i to je ono klasično razaranje te sredine. Nje više nema, nju grabi ta radikalna desnica i to je fašizacija društva radi hegemonije i osiguranja vlasti. Ustaštvo nije samo u tome da se viče "Za dom spemni", već u tome da su proustaški , filoustaški, fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni.

Simboli ustaštva vidljivi su u javnom prostoru Hrvatske (Vukovar 2016.)
Simboli ustaštva vidljivi su u javnom prostoru Hrvatske (Vukovar 2016.)

​Ono što je nacionalistički režim u Hrvatskoj ostvario to je potpuna integracija Hrvatske u globalno liberalni kapitalizam, a da li je to donijelo hrvatskom narodu sreću ili ne, neka sam hrvatski narod prosudi. Te elite su kao i Ante Pavelić u službi onih koji u globalnim razmjerima drže moć. Tu su banke i korporacije i mislim da je Hrvatska izgubila svaku suverenost i da joj svaki europski političar ili centar europske-atlantske moć i može naređivati.

Hrvatska se vraća u srednji vijek

RSE: U Hrvatskoj se posljednje vrijeme sve više govori o reformi obrazovanja, ali ona nikako da saživi. U borbi između suvremenog shvaćanja znanosti i obrazovanja, Hrvatska kao da se vraća u srednji vijek?

Buden: Pa naravno da se vraća u srednji vijek. Proces refeudalizacije hrvatskog društva traje već četvrt stoljeća. No, do svijesti ljudi još nisu stigle posljedice te refeudalizacije. Uzmite na primjer, hrvatski jezik. On se navodno strašno razlikuje od srpskog jezika, i tako dalje. Tu ima blebetanja u beskočanost, ali zašto se toliko blebeće o toj različitosti, pa zato da se prikrije ona druga činjenica, a to je pitanje: čemu hrvatski jezik u hrvatskom obrazovanju. Vi više nemate nikakve industrije, što će vam na hrvatskom jeziku terminologija u kemiji, biologiji, strojarstvu, brodogradnji, proizvodnji, u teoriji, filozofiji, u povijesti umjetnosti. Hrvatski jezik vam više uopće ne treba.

Postoji još jedna industrija u Hrvatskoj koja funkcionira, a to je turizam. Ali, u toj industriji hrvatski jezik vam pogotovo ne treba. Na sceni je revernakularizacija jezika, na ono što je bio u srednjem vijeku, na vernakular, a ne nacionalni jezik. Cijelo obrazovanje je, zapravo, revernakulizirano. Za koga vi obrazujete ljude, za što, da oni rade u kojem društvu, proizvode čije znanje, nacionalnu kulturu. To je završena priča.

Imate one koji imaju novaca, elitu koja će obrazovati svoju djecu na engleskom jeziku u privatnim školama, kako bi oni što brže mogli odlaziti u inozemstvo. Fantazija o tome kako treba obnoviti prosvjetiteljstvo paše u jednu nacionalnu državu koja ima materijalne pretpostavke za razvijeno društvo, a hrvatski nacionalistički režim je uništio te materijalne pretpostavke.

Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima

RSE: U posljednje vrijeme odnosi Hrvatske sa susjedima blago rečeno nisu dobri. Mnogi upozoravaju da pojednici koje vode Hrvatsku nisu naučili diplomatsku abecedu, iako su dio života proveli u diplomaciji. Kako Vi to tumačite?

Buden: To je posljedica te rapidne provincijalizacije svega. To je žalosno. U hrvatskoj javnosti nije moguće generirati ono što se zove komunikativna racionalnost, kako to kaže Habermas (Jürgen). Nemoguće je ostvariti neku racionalnu raspravu o tome da vidimo koliko kvadratnih metara mora Hrvatska žrtvovati, a da hrvatski narod preživi. Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima. Sve je to toliko žalosno da je teško komentirati.

Njemačka kao zadnji bastion funkcionirajuće demokracije

RSE: Živite u Njemačkoj gdje su ove nedjelje parlamentarni izbori. Možete li prognozirati pobjednika?

Buden: Tu se pobjednik zna. Njemačka je najmoćnija država Europske unije, jedna od najstabilnijih u svijetu. Ona je zadnji bastion funkcionirajuće demokracije, relativno još uvijek socijalna država, stabilna, i tako dalje. Osnovni instikt ljudi u Njemačkoj je – kako bi bilo lijepo kada bi ostalo ovako kako je sada. Oni gledaju što se okolo zbiva i zato će taj instikt pobijediti na izborima.

Međutim, da stvari ne mogu ostati kao što su bile dosada, to je jasno. Stranka AfD-e (Alternative für Deutschland), desna, historijski revizionistička partija je u mogućnosti da zauzme vodeću ulogu u opoziciji, kao treća parlamentarna snaga. Situacija se zaoštarava. Ideološka i politička kriza je i ovdje, ali puno je lakše podnijeti krizu kada ste dobro potkoženi i imate ogromne suficite u budžetu pa ne znate kamo ćete s tim novcima. Njemačka je uspjela integrirati milijun migranata koji sada ulaze u tržište rada. Dakle, sve funkcionira, ali Njemačka je na neki način "oko oluje" u kojem još sve funkcionira, ali to je u tom samom centru.

Antimigracijski i ksenofobni plakati AfD-a, Berlin
Antimigracijski i ksenofobni plakati AfD-a, Berlin

Hrvatska ili bivša Jugoslavija ako hoćete pionir je u tom iskustvu raspada, destrukcije, uništavanja budućnosti. Čini mi se da bi Nijemci trebali učiti od nas. Možda bi bilo dobro da im na neki okrugli stol na kojem bi oni raspravljali o svojoj budućnosti, pošaljemo neke od naših političara koji su tu budućnost uništili kod nas. Ne mislim samo na neke od HDZ-ovih političara (Hrvatska demokratska zajednica), već i SDP-ovih (Socijaldemokratska partija).

Ti neki "račanovci, tuđmanovci, sanaderovci, karamakovci, hasangeovici" i slični bi najbolje mogli opisati Nijemcima moguću crnu budućnost koja im se sprema.

19.09.2017.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ RELATIVIZIRA USTAŠLUK, A ANDREJ PLENKOVIĆ GUBI KONTROLU

ŠVICARSKI LIST BRUTALNO O HRVATSKOJ: "Kolinda relativizira ustašluk, a Plenković gubi kontrolu"

Švicarski list Berner Zeitung piše u članku o Hrvatskoj kao "novom problematičnom djetetu Europske unije", čije ponašanje otkako je ušla u EU 2013. godine izgleda kao "antireklama za proširenje".

ŠVICARSKI LIST BRUTALNO O HRVATSKOJ: 'Kolinda relativizira ustašluk, a Plenković gubi kontrolu'

"U Hrvatskoj čak i smrt intelektualnih veličina izaziva bujicu žestokih emocija. "Lažljivac", "veleizdajnik", "židovski rasist" i "antikrist" zapravo su bezazlenije uvrede koje su preplavile hrvatski internet nakon smrti renomiranog publicista Slavka Goldsteina", piše Berner Zeitung i poziva se na Index, koji je konstatirao da je Goldsteinova smrt izazvala niz mrziteljskih reakcija koje ukazuju na fašizaciju hrvatskog društva.

 

"Doista se čini da su se horizonti u Hrvatskoj nakon ulaska u EU 2013. suzili umjesto proširili. Propovijedi pune mržnje nacionalističkih svećenika protiv nekadašnjih partizana i srpske manjine idu u korak sa spaljivanjem manjinskih novina i višemjesečnim debatama o tome treba li biti dopuštena spomen-ploča sa "Za dom spremni", pozdravom fašističkih ustaša", navodi švicarski list, te konstatira da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojom izjavom o "starom hrvatskom pozdravu" relativizirala ustašluk.

 

Za premijera Andreja Plenkovića se pak piše da se čini kako je "izgubio kontrolu nad bijesom nacionalističkog krila svojeg konzervativnog HDZ-a", te da "njegove promjenjive reakcije pojačavaju sliku zemlje koja nije samo posvađana sa susjedima, nego i sama sa sobom".

 

Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji nije priča o uspjehu

 

Podsjeća se da je nekad Hrvatska bila i ljubimica Zapada, naročito Njemačke koja je diplomatski podržala hrvatsko priznanje, te da je premijer Ivo Sanader zemlju kasnije usmjerio prema NATO-u i EU, "prije nego su ga srušili brojni korupcijski skandali". Berner Zeitung piše da se pod vodstvom "socijaldemokratskog premijera Zorana Milanovića Hrvatska spoticala po ulasku u EU", te se podsjeća na skandal oko lex Perković, koji je Hrvatska ukinula pod pritiskom ostalih članica Unije.

 

"Hrvatska igra u gostima unutar EU ni do danas nije postala priča o uspjehu. Baš suprotno: zemlja se pretvorila u problematično dijete EU-a. Bruxelles je već dvaput morao intervenirati zbog trgovinskih sankcija Hrvatske bivšem ratnom protivniku Srbiji", piše švicarski list i ponašanje Hrvatske prema susjedima opisuje kao "balkansku tvrdoglavost": "Obzir prema nacionalističkoj osjetljivosti u unutarnjoj politici otežava Zagrebu kompromise sa susjedima." Konstatira se da Hrvatska "nema sposobnosti rješavati konflikte sa susjedima u kooperativnoj atmosferi", te se navodi primjeri prijepora o razgraničenju sa Slovenijom, te odnosi s Mađarskom i BiH.

 

Berner Zeitung svoj članak o Hrvatskoj završava citiranjem bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je izjavila da Hrvatska "na svim stranama bezrazložno upala u diplomatsku defenzivu", te dodaje kako se u Bruxellesu Hrvatsku sve više gleda kao na članicu koja stalno "izaziva nevolje".

 

(SB/Index.hr)

//////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 19. septembar/rujan 2017.

//////////////////////////////

////////////////////////////////
19.09.2017.

NENAD BUNJAC: UKRALI SU NAM LJUDSKOST DOK SMO TRAŽILI ČOVJEKA

Nenad Bunjac: Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka


Nenad Bunjac

Autor 18.9.2017. 



Nenad Bunjac: Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka

Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka. U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati.

Nedavno pričah s prijateljom što nam je ostalo od života, ima li smisla dočekati taj misteriozni „master piece“ u kojem će biti sve besprijekorno sažeto i jezgrovito obrazloženo te gdje je zapravo plan pošao po zlu. Na koncu, od svih civilizacijsko evolucijskih teorema do Lošinih utvara, priča se svela na jednostavnu poantu. Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka. Brevijar poraženih.

Na žalost, u Hrvatskoj kao da nikad nije niti postojala, utopila se u bujicama krvi i mržnje koje su nemilosrdno smoždile svakog tko je ponudio nadu ili milosrđe. Do vraga i na kraj svijeta više s geopolitičkim i povijesnim okolnostima, nacionalnim ciljevima i stravičnom umanjenicom o kolateralnim žrtvama. Vlada očaj i bezidejnost, a jedan od moralnih stupova u Hrvata kako to statistike pokazuju, moćna Katolička Crkva, raznose klepetave kosti Božjeg pomazanika po pustim hrvatskim provincijama dok se izruguju do jučer živom čovjeku koji je bio neposredan akter, živi svjedok i dostojanstveni borac protiv svih zala koja su nas snašla vlastitim nemarom.

SAD PRIČAMO O LJUDSKOSTI

I u ovom slučaju ne govorim o životnom opusu i liku Slavka Goldsteina jer će njegova djela lomeći valove govoriti zauvijek. On je poznavao istinu i to je bio njegov krimen zbog kojegse nitko iz državnog vrha, osim anonimnog državnog tajnika iz Ministarstva kulture sa Sportskim novostima ispod pazuha, nije udostojio odati priznanje do jučer živućem mudracu. I zato me nije iznenadilo- blaženi prosvjetitelj Emil Cioran i epohalno djelo „Teorija raspadanja“ – kad se krug zatvorio i kroz životnu centrifugu izbacio Don Mile Plenkovića, hvarskog župnika koji po otajstvenoj i tračerskoj liniji pozna sve mračne tajne premijerove obitelji.

„Sretan sam da je umro mrzitelj hrvatskog naroda“. Nudi on off the record, diskretno ispod mantije, čak i opširnije obrazloženje: „Pod krinkom znanstvenog autoriteta širio je laži i sramotio hrrvatski narod. Jahve ga je kaznio zbog lažljivog jezika“. Čak i ta drska distinkcija između imenovanja Boga i vjeroispovijesti, sugerira kako je smrt Slavka Goldsteina kozmički uravnotežena i pravedna jer ga je čak i „njegov Bog kaznio“.

O ponorima i sunovratima takve besćutne gluposti držim da je izlišno zboriti. No, to sustavno ideološko i emocionalno trovanje o kojem govori još par preostalih mudrih hrvatskih glava i kroničara svog vremena, nemoguće je prešutjeti jer je (ne)ljudski neshvatljivo.

JE LI PREMIJER PLENKOVIĆ IKAD PROČITAO JEDNU REČENICU SLAVKA GOLDSTEINA?

Je li premijer nazvao kardinala Bozanića kojeg periodično časti rezidencijama i kesama novca, svoju sivu političku eminenciju, da se ogradio od navodnog Božjeg glasnika? Jok. Jeli kojim slučajem održao novinarsku konferenciju i podsjetio narod na slovo Ustava, izvorni Božji nauk koji im je toliko važan i elementarna načela ljudskog suživota? Možda pročitao jednu prosto proširenu rečenicu o Goldsteinovom opusu i stavovima? Ma ka’ki, birao je marendu između prstaca i ramsteaka. Jeli, onako po rodijačkoj liniji, nazvao svog kršćanskog obiteljskog autoriteta i zamolio da povuče riječi i ne zagorčava mu život? Mo’š mislit, jebeš tu priču, narod je zaboravljiva marva, sutra će pojesti jučer.

Sjetimo se, pričamo o ljudskosti. Šta mislite, koga bi, da je kojim slučajem moguće u cijelosti klonirati čovjeka, reinkarnirala hrvatska Vlada? Milu Budaka ili Slavka Goldsteina? Leopolda Mandića ili Nikolu Teslu? Antu Pavelića ili Vladu Gotovca? I nije to hipotetsko pitanje jer se odgovori unaprijed znaju.

I što je najluđe, oni bi mrtvo hladno ponovili grijeh prema životu jer, kako to jezgrovito reče premijer Plenković, „on radi što želi i hoće“. A može sve jer smo mu dopustili. Čekam da postane selektor košarkaške reprezentacije, iako mu se žilet ne može provući ispod stopala kad skoči. Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka.

U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati. Što je najgore, svjesno su to učinili.

KAD SE DESNICA SMRZNE OD VLASTITOG SRANJA

Desničarsko klerikalni portali ukinuli su komentare auditorija pod viješću o smrti Slavka Goldsteina jer su i sami ostali zapanjeni govorom mržnje zvijeri koju svakodnevno hrane dobrim ljudima. U Uredu premijera Plenković je finiširao raspored obaveza uz napomenu „pošaljite nekog iz kulture na sprovod sa što manje buke“ i zatražio capuccino sa što više pjene. Sva ta uspuhana kamarila koja u pripravnom stanju obrane „starog hrvatskog pozdrava“ ležerno potroši tridesetak komentatora, tematsku sjednicu Vlade, aktualni sat u Saboru, zidarske dnevnice i proračunske pare koje smo im mi glupavo dopustili izmusti, nije pronašla mrvicu ljudskog dostojanstva prema povjesničaru enciklopedijskog znanja i interesa te da u smrti oda počast čovjeku koji im je davno, argumentirano i jezgrovito objasnio kakvo su pogubno zlo nanijele Hrvatskoj nacionalno klerikalne oligarhije, ustaštvo i pseudodržavotvornost. Sramota koja vapi do neba, a neki jebeni Nijemac s pravom će pomisliti da smo svi „jednostavno takvi“ i da nam nema spasa.

I stvarno ponekad pomislim da nas sve treba zatrpati i prekriti sa svim tim materijalom predziđa kršćanstva i naseliti Vijetnamce od Drine do Mure pa do Dubrovnika.

BIJESAN SAM I NISAM SAM

Jasno je da sam bijesan, ponajviše jer smo ovim jadnim činom zaključno prekršili sve ljudske norme u nastojanju da postanemo nacija vrijedna poštovanja. I sam sam kriv, nerijetko prešutim što se prešutjeti ne smije, nemam snage više valjati se po blatu s lešinarima. Žrtva sam osobne tišine, iako grmim plotunima. Činjenica da nisam usamljen u tom preziru prema gotovo svemu što hrvatska politika i društvo nude, ne amnestira me.

Rijeka danas

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
52102161

Powered by Blogger.ba