Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

18.09.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: "IZJAVE HRVATSKE PREDSJEDNICE O BiH SU UZNEMIRUJUĆE"

AKADEMIK DURAKOVIĆ GOVORIO ZA INDEX HR: "Izjave hrvatske predsjednice o BiH su uznemirujuće"

Zahvaljujući izjavama predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kao i polemici koju su proteklih sedmica vodili Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović, stanje u BiH ponovno je aktualna tema u hrvatskim medijima te smo se stoga obratili akademiku Durakoviću za intervju o temama poput aktualnog stanja islama u BiH, ulozi Islamske zajednice BiH u borbi protiv ekstremizma i o tome zbog čega izjave Kolinda Grabar-Kitarović štete odnosima dviju država, piše Index hr.

AKADEMIK DURAKOVIĆ GOVORIO ZA INDEX HR: 'Izjave hrvatske predsjednice o BiH su uznemirujuće'

Index piše da je Esad Duraković (rođen 1948.) jedan je od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti BiH te član Arapske akademije znanosti sa sjedištem u Damasku. Završio je studij orijentalistike u Beogradu, doktorirao u Sarajevu, gdje je predavao na Filozofskom fakultetu, a stručno se usavršavao u Kairu. Objavio je niz knjiga iz područja književnosti i orijentalistike, preveo je “Kuran” na bosanski jezik, a naročito je hvaljen i nagrađivan njegov prijevod monumentalne “1001 noći”.

 

 

Koje su karakteristike nekadašnjeg tradicionalnog islama u BiH u odnosu na nova tumačenja vjere koja se šire u društvu? Točnije, koje su razlike? Npr. ono što se u medijima najviše ističe je sve veći broj žena koje nose burke...

Ja se sjećam vremena, a bio sam dijete, kada je Titov režim zabranio da muslimanke nose burke (zarove, kako se tada govorilo). Za mnoge u Jugoslaviji to je bila trauma. Dakle, burke na ovim prostorima nisu od jučer, ali tom se obilježju pridaje prevelik značaj na Zapadu. Budimo realni, Zapad je u značajnoj mjeri postao islamofobičan, a to znači da je preosjetljiv i na burke. U Francuskoj, naprimjer, najviši nivo vlasti, čak i predsjednik, bave se problemom burke kao sudbinski važnim pitanjem. To je fobija. 

No istina je da su u vrijeme rata (djelomično i kasnije) iz nekih muslimanskih zemalja dolazili neki ljudi koji su nastojali instalirati salafizam u BiH, prvenstveno pod utjecajem Saudijske Arabije kao glavnog izvoznika rigidnog salafizma, a to je nešto na što bosanski muslimani ne smiju pristati. Ta negativna novina u BiH, iako je prisutna, nije uhvatila maha. Salafizam je ideologija, dakle najgora varijanta kombiniranja/savezništva vjere i politike. Salafizam je agresivan, ali malo ljudi zna za činjenicu da je on agresivan prema muslimanima koji drukčije manifestiraju islam, a ne prema nemuslimanima (tzv. takfīr). Bosanski muslimani su veoma tolerantni prema svim vrstama ispovijedanja vjere, čak i prema ateizmu, dok selefije nisu tolerantne. No tvrdim da oni nisu snažno pozicionirani u BiH, ali ih ne treba podcijeniti. Mi u Bosni dužni smo stalno kultivirati svijest o tome. Potrebno je ovdje osujetiti posebno utjecaj Saudijske Arabije. Naprimjer, u Njemačkoj je nedavno s razlogom zabranjen rad svih saudijskih kulturnih centara i sl.

Dojam je da se Islamska zajednica (IZ), dok ju je vodio reis Mustafa Cerić, nije htjela odlučno suprotstaviti tzv. vehabijama, koji su čak iz džamija tjerali vjernike koji po njihovim kriterijima nisu bili dobri muslimani. To se promijenilo s dolaskom novog reisa Huseina Kavazovića, no na neki način je njegova reakcija došla prekasno, jer su se neka ekstremna tumačenja islama u BiH etablirala. Slažete li se s tim tumačenjem, kako sve to komentirate?


Vaša konstatacija u vezi s reisom Cerićem je točna: on nije pružio adekvatan odgovor instaliranju salafizma, odnosno vehabizma u BiH. Međutim, moram reći da bi i aktualno rukovodstvo IZ-a trebalo odlučnije djelovati u tom području. IZ ima veliku, moćnu infrastrukturu pa bi morao s više upornosti govoriti vjernicima o tome da je salafizam zaista svojevrsno krivotvorenje islama, odnosno odlučnije afirmirati vrijednosti tradicionalnih bosanskih svjetonazora. Ima jedan izvrstan hadis u tome smislu (riječi poslanika Muhameda): “Ako dođe netko sa strane u vašu zajednicu i hoće narušiti harmoniju vaše zajednice, istjerajte ga makar bio i Kurejši”. Da pojasnim, Kurejš je Muhamedovo pleme. IZ mora voditi računa naročito o tome da se salafizam ne instalira preko obrazovnog sistema u njoj. Sve u svemu, situacija u tom području nije nipošto dramatična, ali opreza nikada ne može biti previše.

Postoji li sukob između zagovornika tradicionalnog bosanskog islama i onih koji promoviraju neke druge varijante?

Ranijih godina, prije aktualnog reisa, bilo je ekscesa između tradicionalnih bosanskih muslimana i selefija. Posljednjih godina nema tih sukoba. No, kao arabist, pa i islamist, znam da je u samoj biti salafizma totalna isključivost prema svakom drukčijem manifestiranju islama. Zbog toga se danas u muslimanskom svijetu vode ratovi. O tome sam napisao knjigu „Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama“. Činjenica da sada nema sukoba u BiH na toj osnovi najbolji je dokaz da su selefije minorni, marginalni, da se ne osjećaju snažnima.

BiH nije i neće postati baza ISIL-a u Europi

Čini se da novi načini izražavanja pripadnosti islamu u BiH izazivaju dosta reakcija u ostatku Europe, a najnoviji primjer su kontroverzne izjave austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza. Koliko sve to utiče na dosad pozitivan imidž bosanskohercegovačkih muslimana i cijele BiH na Zapadu? I koliko sve to koristi onim političkim snagama čiji je cilj baš omalovažavanje BiH?


Nažalost, od nekih europskih državnika možemo čuti uznemirujuće izjave o „stanju islama“ u BiH. Žao mi je što moram reći – uz dužno poštovanje instituciji – da su takve izjave višekratno stizale i od predsjednice Republike Hrvatske. Nedavno je mnogo komentirana i izjava češkog predsjednika Miloša Zemana te austrijskog šefa diplomacije Kurza, ali tvrdim da su te izjave zaista neutemeljene u stvarnosti BiH. Gospodin Zeman je čak iznio jednu nevjerojatno zluradu, opaku "najavu“ kako bi BiH mogla postati baza ISIL-a. Takve izjave mogu dati samo ljudi koji zaista nisu valjano informirani o realnosti u BiH. Bosanski muslimani su 1992. bili žrtve višestruke agresije, u BiH je počinjen genocid, ali se Bošnjaci (većinski muslimani) nikada nisu svetili. Ove državničke izjave o BiH opasne su zato što su institucionalne i kao takve imaju namjeru obvezati europske subjekte da djeluju antibošnjački. S druge strane, ali u isti mah, konstrukcijama o navodnoj muslimanskoj prijetnji u BiH želi se konstruirati „argument“ za hrvatsku i srpsku secesiju – odcjepljenje Republike Srpske i Herceg-Bosne jer se navodno BiH suviše islamizira, islamski radikalizira itd. To su političko-ideološke konstrukcije koje vode ka ostvarenju ratnih ciljeva 1992. Mi s pravom očekujemo ozbiljnije i zaista dobronamjerne susjedske odnose prema BiH.

BiH se u međuvremenu često spominje u kontekstu terorista ISIL-a, odnosno onih muslimana iz BiH koji su se otišli boriti na strani ISIL-a u Siriju i Irak. Kolika je opasnost za BiH od njihova povratka u državu?

Takva opasnost ne postoji za BiH. Ovih dana je netko od europskih državnika točno kazao kako iz njegove zemlje ima više boraca na ratištu Bliskog istoka nego iz BiH. Netočno navođenje broja boraca iz BiH na ratištima Bliskog istoka i ukazivanje na to da je BiH navodno prijetnja također je u funkciji onog cilja o kojem sam upravo govorio: da se konstruira „islamska prijetnja“ u BiH kako bi se imalo alibi za djelovanje protiv nje i pristup secesiji. Vrlo mali broj takvih ratnika je iz BiH. Ratnici povratnici s Bliskog istoka prava su prijetnja Europi, a ne BiH. Nevjerojatno je da europski državnici ne shvaćaju, usprkos tolikim žrtvama terorizma, da postoji samo jedan način da ga se oslobode, a to je da demotiviraju terorizam, da se prestanu angažirati u razaranju muslimanskoga svijeta, da napuste islamofobiju... Ovaj terorizam nije moguće spriječiti nikakvim sigurnosnim mjerama, već ga treba demotivirati, obustaviti akcije koje ga kreiraju i hrane. Terorizam u Europi ne vrši se zato što su Europljani dominantno kršćani, već zato što europske zemlje sudjeluju u razaranju muslimanskih zemalja i društava i što inače ispoljavaju islamofobiju. Pitam se kako to ne shvaćaju europski političari?! To je isključivo "reakcija na akciju“. O tome sam također opširno pisao u svojoj već spomenutoj knjizi.

"Sprega vjere i politike nikad ne donosi ništa dobro"

U Hrvatskoj se proteklih tjedana, nakon problematičnog uvodnika crkvenog lista Glas Koncila, vodila žestoka javna rasprava o tome je li Hrvatska sekularna država. Smatrate li da je BiH sekularna država?


Ja sam vjernik, ali sam uvjeren – da se poigram riječima – da vjeru zaista treba odvojiti od države. Sprega vjere i politike ne donosi nikada ništa dobro: kada one počnu upotrebljavati jedna drugu (a njihova bliskost u pravilu počiva na prizemnim interesima), onda nastaju ozbiljni društveni, pa i etički potresi. U svim zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije stanje je manje ili više slično. Naime, sva ta društva su u značajnoj mjeri "religionizirana“, ali istovremeno, što je paradoksalno, u svima njima ima sve više neetičnosti i lopovluka. Tako je i u BiH. Ona jest sekularna u ustavno-pravnom smislu, ali je uočljiv utjecaj svih triju vjera u političkim partijama sva tri konstitutivna naroda. E, sad je tu trenutak da se vjerske zajednice, kler, kako hoćete, ozbiljno zapitaju: Kako to da imamo sve više vjernika i da su oni sve "srčaniji“, a istovremeno imamo sve više nemorala, neetičnosti, lopovluka…

Vjera je, po mome sudu, iznad svake političke partije po univerzalnosti i postojanosti vrijednosti, a partijski interesi su načelno partikularni i krajnje pragmatični. Zato je njihova sprega pogrešna i neuspješna.

















18.09.2017.

PREDSJEDAVAJUĆI VIJEĆA MINISTARA BiH PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ POTPISAO UGOVOR O TRANSPORTNOJ ZAJEDNICI

JEDAN PROBLEM MANJE: Zvizdić potpisao ugovor o Transportnoj zajednici

U sjedištu Evropske komisije u Briselu danas je potpisan Ugovor o transportnoj zajednici između Bosne i Hercegovine i Evropske unije.


JEDAN PROBLEM MANJE: Zvizdić potpisao ugovor o Transportnoj zajednici

Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine dr. Denis Zvizdić, uz prisustvo komesarke EU za mobilnost i transport Violete Bulc, potpisao je danas u Bruxellesu ugovor o Transportnoj zajednici između Bosne i Hercegovine i Evropske unije. Ovim će biti realiziran bazni uvjet za aktiviranje sredstava za četiri inftastrukturna projekta koja su Bosni i Hercegovini odobrena na Samitu lidera Zapadnog Balkana u Trstu.

 

Riječ je o dionici autoputa Vc, na potezu Ponirak - Vraca, odnosno Zenica -Tunel, čija je vrijednost 83,9 miliona eura, od čega je BiH dobila grant od 15,9 miliona eura. Druga dionica je Zenica - Gračanica s ukupnom investicionom vrijednošću od 66,9 miliona eura, a grant za BiH je 11,8 miliona eura. Treća dionica je Johovac - Rudanka, čija je vrijednost 80 miliona eura, a grant za BiH je odobren u iznosu 15,3 miliona eura. Luka Brčko je četvrti projekt vrijednosti 10,1 milion eura, za koji su BiH odobrena grant sredstva u iznosu 3,1 miliona eura.

 

Dobijena sredstva predstavljaju veliku investicionu vrijednost koja iznosi oko 250 miliona eura, od čega je BiH dobila oko 46 miliona eura grant sredstava koja će omogućiti da se pokrene realizacija ova četiri izuzetno važna projekta za infrastrukturno unapređenje ambijenta u BiH. Ovo će biti podloga za jačanje ekonomije i privlačenje stranih investicija, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

////////////////////////////////////////////

VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: "Nakon Vučićeve posjete prestala su gunđanja iz RS-a" (VIDEO)

Večeras je za TV1 govorio ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović...

Posebno interesantno bilo je ovo pitanje: Premijerka RS Željka Cvijanović je govorila da će postojati delegacija umjesto tražene rotacije u predstavljanju BiH u Transportnoj zajednici. Možete li nam objasniti o čemu se tačno radi?

 VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: 'Nakon Vučićeve posjete prestala su gunđanja iz RS-a' (VIDEO)

"Pa dobro, ali ja ne mogu da komentarišem i da dešifrujem izjave premijerke. Vjerovatno je to njen odgovor na ove interesantne zaključke koje smo mi donijeli pa je na jedan specifičan način odgovorila.

 

Dogovora će svakako biti a zato smo i pomenuli riječ u skladu sa Ustavom. Znate da je ovo pitanje u Savjetu ministara došlo na dnevni red upravo pred posjetu predsjednika Srbije gospodina Vučića i mislim da nikome iz RS-a ne bi bilo mudro da osporava članstvo BiH u energetskoj zajednici čije bi sjedište bilo u Beogradu.

 

To je mnogo značajno za Srbiju i to nije mala stvar. Mislim da i oni koji su gunđali ovih dana su prestali da gunđaju i mislim da je to bilo vrlo važno, taj tajming se pogodio, i naša spremnost da odvojimo pitanje članstva u transportnoj zajednici od ovih uslovljavanja tako da smo im izbili sve moguće argumente i zbog toga sada vlada šutnja.

 

Bez komentara su", odgovorio je Šarović.

 

Pogledajte ovaj razgovor...

VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: 'Nakon ...

18.09.2017.

PROČITAJTE TRANSKRIPT OD KOGA NAJVIŠE STREPI MIROSLAV TUĐMAN

KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman

S približavanjem izricanja drugostepene presude bivšem vojnom i političkom vrhu tzv. Herceg-Bosne na čelu sa Jadrankom Prlićem, hrvatski politički i državni vrh napadno zaoštrava retoriku prema BiH, napose prema Bošnjacima, koje ne prestaju demonizirati i prikazivati kao potencijalnu prijetnju Evropi.



KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman - 2


KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman - 2

Tom zadatku sav se posvetio Miroslav Tuđman, sin bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je svjestan činjenice da se u Hagu ne sudi samo Priliću i njegovim najbližim saradnicima, nego se sudi jednoj propaloj, zločinačkoj politici nasilne podjele BiH kreirane u Zagrebu, u kabinetu njegovog oca, u čemu je i sam sudjelovao.

 

Ugledni hrvatski advokat Anto Nobilo smatra  da će "slučaj Prlić i ostali" u Haškom tribunalu biti označen kao zločin koji se dogodio u okviru medunarodnog oružanog sukoba u kojem se Hrvatska smatra agresorom što, kako kaže, otvara dva pitanja - udruženi zločinački poduhvat i da li će u tom poduhvatu biti obuhvaćen i Franjo Tuđman.

 

"Očekujem, ponavljam to, da će biti označeno da je do zločina na prostorima Hercegovine te srednje Bosne došlo u okvirima međunarodnog oružanog sukoba. Upletena je strana sila, dakle, izvan BiH, a to je praktično Hrvatska", precizan je Nobilo.

 

I drugi, relevantni izvori navode da će Hag označiti Hrvatsku kao državu koja je izvršila agresiju na BiH, za štaa postoje neoborivi dokaz.

 

 Jedan od krunskih dokaza je i transkript razgovora vođenog u kabinetu Franje Tuđmana 19. decembra 1993. godine o podjeli Mostara.

 

Na spomenutoj sjednici bili su prisutni Franjo Tuđman, Miroslav Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban, Mate Granić, general Ante Roso, Mile Akmadžić i Hrvoje Šarinić, a na teelju transkripta da se zaključiti da Miroslav Tuđman nije bio puki izvršilac politike svoga oca Franje, nego jedan od ključnih kreatora.

 

Pročitajte transkript od koga Tuđman junior s pravom najviše strahuje.

 



1
2
3
4
5
6
7
8
9
10

(Vijesti.ba / Saff.ba) 

 














18.09.2017.

REISU-L-ULEMA HUSEIN EF. KAVAZOVIĆ UPUTIO PISMO PREDSJEDNICI HRVATSKE "KOLINDI GRABAR-KITAROVIĆ"

Reis Kavazović: Prestanite sa zlonamjernom kampanjom





Reisu-l-ulema Husein Kavazović, poglavar IZ BiH i Kolinda Grabar-Kitarovic

Nakon ponovljenih optužbi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kojima se bosanski muslimani i njihova država etiketiraju kao potencijalna teroristička opasnost za susjede i Evropu, reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović je odlučio uputiti još jedno pismo predsjednici Hrvatske, prenosi Klix.ba.

U pismu se od predsjednice i drugih organa i zvaničnika Republike Hrvatske traži da prestanu sa zlonamjernom kampanjom koja za cilj ima diskreditovanje Bošnjaka i sijanje straha od njihovog prisustva u Evropi.

Također, Reisu-l-ulema zahtjeva od predsjednice da, radi očuvanja dobrosusjedskih odnosa, pojasni dokaze na osnovu kojih iznosi svoje tvrdnje o tome da su muslimani u BiH i okruženju opasnost po Hrvatsku i Evropu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je posljednjih sedmica u više navrata, kako su prenosili mediji, govorila da u BiH prijeti opasnost od islamskog ekstremizma.

////////////////////////////////////////

Istine o” Hrvatima” I” Srbima” u Bosni I Hercegovini

Nov 10, 2010

Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv.”Hrvatima” nit tzv.”Srbima”,nego Bošnjacima,a tzv.”srpsko-hrvatski” politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv.”hrvatstvo”,dok “pravoslavaca” prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. “Hrvati” i tzv. “Srbi”.Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o “potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena”.

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: …K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli.”

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”,i od strane “coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg.” (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema “preobratiti”,odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:”Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.”.NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca….Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv.”bosanski Srbi”),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:”Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri.”

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. “bosanski Hrvati”,ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave…

“Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.”

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”,Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

“….No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca….”

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Bosanski “Srbi”(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin “Bosanski Srbi” se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se – na osnovu zajednièke religije – poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde – koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je “za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu.” Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili “Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a “vrlo nepouzdano” – u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava – oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz “Vlah” upotrebljavao u Bosni u znaèenju “pripadnik pravoslavne Crkve”. Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se – pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih – uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga “bosanskim Srbinom” znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin “bosanski Srbin”, koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije – a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista – odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo “Razvoj Balkanskih Naroda”, Juni/Juli 2002, odlomak “Istorija Bosanskih Srba”, str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe

18.09.2017.

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: BEĆIROVIĆEVI PRIJEDLOZI DOPUNA IZBORNOG I KRIVIČNOG ZAKONA U SKLADU SA USTAVOM

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: Bećirovićevi prijedlozi dopuna Izbornog i Krivičnog zakona u skladu sa Ustavom

Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH danas je, u nastavku ranije prekinute sjednice, utvrdila usklađenost s Ustavom i pravnim sistemom BiH te podržala principe Prijedloga zakona o dopuni Izbornog zakona BiH i Prijedloga zakona o dopunama Krivičnog zakona BiH koje je predložio poslanik Denis Bećirović (SDP BiH).

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: Bećirovićevi prijedlozi dopuna Izbornog i Krivičnog zakona u skladu sa Ustavom

Te zakonske prijedloge podržala su četiri člana komisije dok su tri člana bila protiv - Aleksandra Pandurević (SDS), Momčilo Novaković (NDP) i Nikola Lovrinović (HDZBiH). 


Bećirović je na sjednici Komisije, pojašnjavajući prijedlog dopuna Izbornog zakona BiH, kazao kako misli da su sazreli uslovi da unutar Parlamentarne skupštine, prvo u Predstavničkom domu, zatim i u Domu naroda, usvoje izmjene i dopune Izbornog zakona koje se odnose na zabranu kandidiranja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i njihovog imenovanja na javne funkcije.

Član Komisije Nikola Lovrinović je tokom rasprave kazao kako bi volio da se za ovakve izmjene, koje su krupne, dobije mišljenje Vijeća ministara BiH.

Također je kazao kako bi voli da je predlagač „išao na izmjene i dopune Kaznenog zakona i da tamo bude data mogućnost sudovima da oni izreknu ovakve vrste mjera“.

Predložio je da se zatraži mišljenje Vijeća ministara BiH ili da se ove odredbe riješe kroz izmjene i dopune Kaznenog zakona, „da se ostavi mogućnost sudovima da oni o tome odluče“. Članica Komisije Aleksandra Pandurević je navela da je Ustav BiH jasno propisao kome se može uskratiti pasivno biračko pravo. 

Bećirović je nakon sjednice Komisije izjavio novinarima da je ovo prvi put u postdejtonskom periodu da je Ustavnopravna komisija podržala prijedlog promjena Izbornog zakona na način da se zabrani kandidiranje osuđenih ratnih zločinaca i „podržala je i prijedlog zakona o zabrani negiranja, porcanja i marginaliziranja genocida“.

 

U skladu s evropskim vrijednostima
Ocijenio je da je to važan korak, dodajući da mu nije jasno zašto pojedini poslanici također nisu podržali takav zakon.

Kazao je da „ovdje neki prave dramu oko toga hoćemo li uskratiti pasivno biračko pravo pravosnažno presuđenim ratnim zločincima u BiH“. On očekuje da će i Predstavnički dom imati dovoljno sluha da se usvoje ova dva zakona.

Po njegovim riječima, oni su direktno vezani i s Aneksom 7 kao „suštinskim aneksom Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je nemoguće provoditi Aneks 7, a dozvoliti recimo ratnim zličincima da se kandidiraju na izborima u jednom demokratskom procesu“.

''Mislim da je to u skladu s Ustavom i u skladu s evropskim vrijednostima'', kazao je Bećirović, dodajući da su sazrelu uslovi za ovakva dva zakona.

Predsjedavajući Ustavnopravne komisije Damir Arnaut (SBB BiH) je izjavio novinarima da je SBB BiH od početka govorio da podržava izmjene zakona koje je predložio poslanik Denis Bećirović.

''Dakle, negiranje genocida i sve ono što stoji u prijedlogu poslanika Bećirovića treba biti sankcionisano'', kazao je Arnaut, dodajući da su to neke osnovne i evropske i demokratske vrijednosti.

(N1 / SB)

/////////////////////////// ///////////////////////

Marko Oršolić: Ako ne shvatimo da je naš osnovni identitet biti čovjek, ne možemo napraviti neku državu

Septembar 18. 2017.


Osnivač Međunarodnog interreligijskog i interkulturalnog centra, koji promovira međureligijski dijalog i razvoj dijaloga o pravdi i miru u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Evropi, te podržava ciljeve multireligijskog, multietničkog i multikulturalnog društva, istaknuti teolog, politolog, publicist, bosanski franjevac, Marko Oršolić, kaže u intervjuu za INS, komentirajući sve izraženije i zabrinjavajuće zategnutosti između Hrvatske i BiH, ali i uopće loše odnose u regionu, da problemi leže upravo u činjenici da “brojni problemi nisu na pravi način i u pravo vrijeme riješeni, nego su samo potisnuti u stranu”.

Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode ističe da “postoji puno neriješenih problema koji se prešućuju”.

“Problem koji nije riješen se pojavi poslije u još gorem obliku. Ove politike se ponašaju često puta kao nojevi u pijesku. Neće da vide stvari na pravi način. Nego donose nekakva polovična rješenja koja robuju dnevnoj politici. Dnevna politika mora postojati, ali mora biti utemeljena na nekim stvarnim principima kojih se mi nikada ne držimo”, navodi Orošlić.

Komentirajući odnose na relaciji Zagreb-Sarajevo, te istovremeno reaktiviranje ideja tzv. Herceg-Bosne u Mostaru, koja je, istovremeno, mnogo zla u prošlosti donijela i samim Hrvatima, Orošlić problem vidi u “dnevnopolitičkim pričama koje nisu potpuno iskrene i nisu utemeljene na pravim principima”.

“Treba Hrvatska da se postavi principijelno prema BiH. Ali, isto tako da se na principijelan način postavi i prema prošlosti. A oni uvijek nastoje da zadobiju samo glasove birača. Onda nam na svaki način, na tako često nečuven način, dolazi do tih glasova. Jer, političari često govore na izborima ono što i sami ne vjeruju i ne misle. Znaju da to donosi glasove, i to je problem naše politike koja je neprincipijelna i nepoštena prema građanima. Ona samo ide za tim da ostvari efekt koji će joj donijeti koji glasić. Taj glasić, šta ima od njega?! Sutra će se stvari promijeniti… I to je problem ovoga trenutka”, kazao je Oršolić.

Ističe da u razgovorima sa predstavnicima Hrvatske BiH treba, uz ostalo, tražiti Luku Ploče i prolaz za željeznicu.

“To je obostrano korisno. A Silajdžićev prijedlog za Pelješki most je razuman”, podsjetio je.

Nadalje, osvrćući se na politiku predstavnika hrvatskog naroda u našoj zemlji, ističe da oni, kao uostalom i predstavnici Bošnjaka i Srba, svoj identitet vide samo u naciji.

“Mi smo po identitetu ljudi. Ako ne shvatimo da je naš osnovni identitet biti čovjek, ne možemo napraviti neku državu koja će biti sasvim otvorena i iskrena prema svemu i svakomu. BiH nije nastala od ostatka Hrvatske, Srbije ili neke Muslimanije, nego ona je historijska tvorevina u kojoj žive djelomice i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, kao Jevreji i ostali. Moraju shvatiti da je država BiH ona koja se sastoji od državljana, a ti državljani su prije svega ljudi. Prvo su ljudska prava, a iz tih prava se izvodi pravo na naciju, religiju, spol… Osnovo je pravo ljudsko i od toga treba ići”, kazao je Oršolić.

Prema njegovim riječima, da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, koji su proklamirali i navedene ideje, ne bi bilo ni BiH.

“Oni to zaboravljaju i previđaju, a ističu kao vrijednost ono što je periferno i nevažno… A to je nacionalno. Vodu muti, vodu hladi, dođe na isto.  Sve se to radi radi izbora. Oni se toga boje jer se boje da će ljevica odnijeti glasove. A nije to problem, nije problem ljevica”, istakao je.

Rat je nakupina zla

Upitan je li zabrinut za budućnost naše domovine, Oršolić kaže:

“Rat je nakupina zla. To zlo tako je snažno i toliko jako da ne volim da se uopće toga sjećam, jer sam suviše doživio taj rat nečim strašnim. Prije sam stalno upozoravao na to šta će doći. Ljudi nisu htjeli da shvate. Danas naši političari se trude i nastoje, ali se nastoje pravo pisati po krivim crtama. To je jako teško…. Oni to nastoje. A stalno su im izbori na pameti. Šta ćeš od izbora ako nemaš osnovnih principa koji se često dovode u pitanje. Naši političari se trude, muče se, ne znaju kako da izađu iz tog kolopleta u koji su nas doveli. I oni su svojim dnevnim politikama i kojekavim polovičnim rješenjima nas doveli dovde”, naveo je.

Vučić mora biti principijelan o zlu i prošlosti

Problem u odnosima u regionu vidi kroz činjenicu da «region ovisi o dnevnoj politici», a “dnevna politika traje jedan dan”.

“A ovaj region mora principijelno neke stvari podržati. Meni je drago da sam to prepoznao u mnogim akcijama i govorima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Prepoznao sam pokušaj da se principe nekako afirmira. Ali, on ima neki unutarnjih nejasnoća i nesigurnosti. On je političar koji je na dobrom putu, ali čovjek koji još mora principijelnije zastupati neke stavove. Prije svega prema zlu, prošlosti… Jer, ne možeš iz prošlosti preskočiti u neizvjesnu budućnost. S prošlošću se mora razračunati, ali moraju svi političari, nije dovoljan samo Vučić. A treba i on imati ljude koji ga razumiju i podupiru”, zaključio je Oršolić.

Faruk Vele (INS)

18.09.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : UMJESTO 'KONSTITUTIVNOSTI NARODA' UVESTI RAVNOPRAVNOST GRAĐANA

Prof.dr. Senadin Lavić : Umjesto ‘konstitutivnosti naroda’ uvesti ravnopravnost građana

Septembar 17. 2017.


Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, potrebno je uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH, ocijenio je danas na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99” profesor i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Senadin Lavić.

Tema sesije bila je “Konstitutivnost naroda protiv građana i demokratske države Bosne i Hercegovine”.

Lavić smatra da je današnje stanje “mir u Bosni” zasnovano na zadovoljavanju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u BiH, a ne na unutrašnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda.

Stručnjak za geopolitiku i euroatlantske integracije Slaven Kovačević istakao je da je konstitutivnost naroda predmet političkih manipulacija onih elita koje pokušavaju na potpuno pogrešan način determinirati sam pojam konstitutivnosti.

Zaključio je da su konstitutivni elementni BiH svi njeni građani, a ne konstitutivni narodi kako neki žele predstaviti.

(Kliker.info-Fena)















18.09.2017.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ I ALEKSANDAR VUČIĆ U ZAJEDNIČKOJ MISIJI (DE)STABILIZACIJE REGIJE

Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije


IFIMES

Autor 16.9.2017. 


Image result for grabar kitarovic i aleksandar vucic fotos

Foto: BETA/AP

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Izdvajamo

  • Analitičari upozoravaju da sprega ratno-profiterskih struktura sa predsjednicima Hrvatske i Srbije predstavlja veliku opasnost za mir u regiji, posebno imajući u vidu da Grabar-Kitarović formalno predstavlja euro-atlantsku opciju (EU i NATO), dok je Vučić vezan za Rusiju i njene interese na Zapadnom Balkanu. Hrvatska instrumentalizira članstvo u EU za svoje pojedine nacionalističke težnje u regiji posebno prema Bosni i Hercegovini, dok članstvo u NATO pokušava „hrvatizirati“ pri tome ignorirajući činjenicu da je NATO transnacionalna organizacija za kolektivnu obranu i sigurnost. Analitičari smatraju, da je potrebno dodatno upozoriti čelništvo EU i NATO na hrvatske dosadašnje i najavljene zloupotrebe članstva u EU i NATO za realizaciju nekih svojih politika iz nedavne prošlosti, kojima se sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu (ICTY) u Haagu.
..........................

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom destruktivnog djelovanja i ugrožavanja regionalne i stabilnosti EU od strane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović pripremio analizu stanja i štetnih posljedica njene politike za regiju, EU i Hrvatsku. Iz analize „Hrvatska i regija:Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ), predsjednica Republike Hrvatske (RH) posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno, unutarnje političke probleme Republike Hrvatske, osobne političke sukobe i aspiracije prebacuje na vanjsko-politički teren čime destabilizira regiju Zapadnog Balkana, a samim tim ugrožava i sigurnosno-obrambeni sistem EU.

U Srbiji je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić (SNS) vodio i dobio svoj unutarstranački rat za prevlast u Srbiji protiv Tomislava Nikolića (SNS), donedavnog predsjednika Republike Srbije. Predsjednica Grabar-Kitarović je još u permanentnom sukobu sa ključnim ljudima HDZ-a, kojeg istovremeno  prenosi  na relaciju predsjednica RH – Vlada RH. Polazište svih problema je unutarnje personalno političko prestrojavanje HDZ Hrvatske i pripreme za naredne opće izbore u Republici Hrvatskoj. Predsjednica Grabar-Kitarović svim silama želi osigurati apsolutno dominantnu poziciju unutar HDZ Hrvatske i tako osigurati svoju sljedeću kandidaturu u utrci za predsjednika RH na izborima koji će se održati 2019.godine. Sukob Grabar-Kitarović sa Andrejem Plenkovićem (HDZ), aktualnim predsjednikom Vlade RH je samo „vrh ledenog brijega“ političkih sukoba i unutarstranačkih kombinatorika unutar HDZ Hrvatske.

Predsjednica Hrvatske talac određenih lobija?

Prikupljanje političkih poena unutar HDZ-a Grabar-Kitarović realizira na način da zaoštrava odnose sa susjedima, otvarajući političke teme o kojima ne postoji ni minimalni politički konsenzus između Republike Hrvatske i drugih država, pa do direktnih miješanja u unutarnja pitanja susjednih država. Nažalost, nerijetko njezinu iracionalnu i opasnu (ne)sigurnosnu vanjsku politiku pokušava imitirati i premijer Plenković, čime se stvaraju dodatne implikacije u odnosu na već opisanu vanjsku politiku predsjednice Grabar-Kitarović. Za unutarnje političke  prekompozicije, ne samo unutar HDZ-a, bitan je tzv. generalski i (ponovno) hercegovački lobiji. Grabar-Kitarović pokušava uspostaviti „tijesnu suradnju“ sa navedenim lobijima koji su još od vremena Franje Tuđmana (HDZ), prvog predsjednika Republike Hrvatske, pokazali nezajažljivost kada je u pitanju vlast, ali i brutalnost u razbijanju Bosne i Hercegovine formiranjem, a poslije revitalizacijom paradržave tzv. HR Herceg-Bosne. Brojni su rezultati navedene „tijesne  suradnje“ Grabar-Kitarović sa  navedenim lobijima, od postavljanja ravnatelja SOA-e Daniela Markića, koji je prijedlog generala Ante Gotovine, personalnih veza i odnosa sa kontraverznim Zdravkom Mamićem, do stalnih pritisaka Grabar-Kitarović na institucije BiH, ali i EU i NATO da se u BiH putem federalizacije i/ili promjene izbornog zakona formalno uspostavi ugašena paradržava tzv. HR Herceg-Bosna. Naravno, da će se navedeni lobiji u budućnosti procjenjivati i valorizirati po principu „tko da više“ i kao mogući kandidat generalskog lobija za budućeg predsjednika Republike Hrvatske već se spominje general Damir Krstičević (HDZ), sadašnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH. Posljednja izjava Davora Domazeta-Loše, umirovljenog admirala Hrvatske ratne mornarice (HRM), da će za 48 sati Hrvatska vojska ušetati u Ljubljanu je samo još jedna potvrda da se tzv. generalski  lobi ponovo aktivirao u Hrvatskoj i da je predsjednica Grabar-Kitarović „najzaslužnija“ za povratak Hrvatske na raniju rigidnu politiku koja je Hrvatsku dovela skoro do izolacija od strane međunarodne zajednice i kojoj se jednim dijelom sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu.

Poznato je da je raniji predsjednik RH Stjepan Mesić  (2000-2010) umirovio ratne generale koji su pokušali „ukrasti“ državu, jer su postali „država u državi“, ali  ih je sadašnja vlast ponovo okupila, tako da smjena navedenog umirovljenog admirala Domazeta-Loše podsjeća na smjenu predsjednika HDZBiH i predsjednika tzv. HR Herceg-Bosna Mate Bobana (HDZBiH)od strane Franje Tuđmana zbog pritisaka međunarodne zajednice i odgovornosti za rušenje „Starog mosta“ u Mostaru. U prilogu analize možete pročitati na koji način je Franjo Tuđman koristio svoje generale i izvješće hrvatskog  generala Ljube Ćesića-Rojsa (HDZ), koji po nalogu Franje Tuđmana, tajno i paralelno šalje izvješće sa  5. Sabora HDZBiH održanog u Mostaru 16.svibnja 1998.godine i faktički daje svoje prijedloge i  procjene koje su, gledajući sa trenutne vremenske distance, bile prihvaćene i realizirane  od strane Tuđmana (prilog broj 1).

Hrvatska instrumentalizacija EU i NATO za destabilizaciju BiH i regije

Kolinda Grabar-Kitarović je veći dio svoje  profesionalne karijere provela baveći se vanjskom politikom, što za Hrvatsku, što za međunarodne organizacije, uključujući i NATO. Za predsjednicu Republike Hrvatske je izabrana upravo zbog svojih međunarodnih iskustava, poznanstava i glasači su vjerovali da svoje povjerenje mogu dati nekome tko zna kako funkcionira međunarodni sustav i sa ciljem što bržeg integriranja Republike Hrvatske u zapadne-civilizacijske sustave vrijednosti, od političkih, ekonomskih do sigurnosnih. Nažalost, Grabar-Kitarović se meteorskom brzinom uklopila u hrvatske dnevno-političke igre i igrice i podlegla upravo onim strukturama koje još uvijek „sanjaju“ velikodržavni projekt tzv. velike Hrvatske, priklanjajući  se  (post)ratnim lobijima izazivajući sigurnosne probleme na regionalnom i Europskom planu.

Za razliku od Aleksandra  Vučića, koji  će  morati cijeli svoj mandat iskoristiti da se kao predsjednik Republike Srbije pretvara i simulira da baštini i zagovara europske i zapadne vrijednosti, dok je na drugoj strani čvrsto vezan za Rusiju i ratne srbijanske profiterske strukture, dotle Grabar-Kitarović ima obrnuti proces, jer se u Hrvatskoj mora pretvarati da je „veći domoljub“ od samog „Oca nacije“ pokojnog predsjednika Tuđmana.

Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku Prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.

Grabar-Kitarović i Vučić, svatko sa svoje strane i na svoj način, zajednički, su odgovorni za nesporazume i sporove sa sljedećim državama: Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom, Makedonijom, Crnom Gorom, Mađarskom, Kosovom, Rumunjskom, Albanijom, pa čak i sa Italijom, dok su direktni odnosi između Hrvatske i Srbije u stalnim ratnohuškačkim akcijama sa akcentom na posljednji regionalni i Drugi svjetski rat.

Analitičari upozoravaju da sprega ratno-profiterskih struktura sa predsjednicima Hrvatske i Srbije predstavlja veliku opasnost za mir u regiji, posebno imajući u vidu da Grabar-Kitarović formalno predstavlja euro-atlantsku opciju (EU i NATO), dok je Vučić vezan za Rusiju i njene interese na Zapadnom Balkanu. Hrvatska instrumentalizira članstvo u EU za svoje pojedine nacionalističke težnje u regiji posebno prema Bosni i Hercegovini, dok članstvo u NATO pokušava „hrvatizirati“ pri tome ignorirajući činjenicu da je NATO transnacionalna organizacija za kolektivnu obranu i sigurnost. Analitičari smatraju, da je potrebno dodatno upozoriti čelništvo EU i NATO na hrvatske dosadašnje i najavljene zloupotrebe članstva u EU i NATO za realizaciju nekih svojih politika iz nedavne prošlosti, kojima se sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu (ICTY) u Haagu.

Spašavanje mrtvog Tuđmana

 

Image result for franjo tudjman i stvaraoci herceg-bosne fotos

Franjo Tudjman i Ante Pavelic

/////////////////////////////////////////////////////

STVARAOCI PARADRZAVE HERCEG-BOSNE U HAGU

Image result for dragan covic karikature

//////////////////////////////////////

Histerični i neutemeljeni napadi predsjednice Hrvatske Grabar-Kitarović na Bosnu i Hercegovinu dobili su svoje obrise u posljednjem godišnjem izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske (SOA) u kojem se navodi da čak 10.000 pripadnika selefijskog pokreta djeluje u „jugoistočnom hrvatskom susjedstvu.” Optuživanje i podmetanje Bosni i Hercegovini od strane Grabar-Kitarović da je baza islamskih fanatika i mogućih terorističkih akcija nije ništa do reciklaža stavova Franje Tuđmana o BiH. Naime, kritizirajući i blateći Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu i prvostupanjsku presudu protiv ratnog predsjednika Vlade tzv. HR Herceg-Bosna Jadranka Prlića i drugih osuđenih, Grabar-Kitarović je izjavila da u svojim diplomatskim kontaktima upozorava druge države na navodnu nedosljednu praksu ICTY u svezi sa Udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) pomoću kojeg se prema Grabar-Kitarović uspostavlja kolektivna krivnja. Upravo u mnogim tzv. predsjedničkim transkriptima koje je odobrio Franjo Tuđman, tonski snimajući sve svoje sastanke, a koje je Hrvatska dostavila ICTY, Franjo Tuđman je o BiH govorio kao zamišljenoj i izmišljenoj islamskoj državi i mogućoj terorističkoj opasnosti za Europu. Upravo je Grabar-Kitarović glasnogovornica politike mrtvog Tuđmana, koja pokušava da ishodi ukidanje pravnih zaključaka presude protiv Jadranka Prlića i drugih osuđenika, ukidanjem UZP i zaključaka o agresiji Republike Hrvatske na BiH i tako pokuša ukloniti ime Tuđmana iz presude ICTY, kao jednog od ključnih organizatora i učesnika UZP.

Izjave Grabar-Kitarovićeve o tisućama islamskih ratnika (džihadista) u BiH nije ništa drugo do dobro osmišljena diplomatska akcija koja bi ključnim državama svijeta poslala poruku i pokazala da se Tuđman devedesetih godina borio protiv stvaranja islamske države u BiH i „islamskih terorista“, a ne da je Tuđman bio dio zločinačkog plana i poduhvata, kojim su uspostavljeni logori i počinjeni brojni teški zločini u BiH sa ciljem anektiranja dijelova teritorija jedne suverene države i pripajanja Republici Hrvatskoj. Upravo je Grabar-Kitarović „upregla“ svoju obavještajnu agenciju SOA da najnovijim falsificiranjem i izmišljanjem broja o 10.000 selefija podrži njezinu „islamofobičnu” retoriku i aktivnosti kako bi pokušala izvršiti pritisak na ICTY i utjecajne države koje imaju svoje linkove i personal na ICTY glede predstojeće žalbene presude zakazane za studeni/novembar 2017.godine. Pri tome se prešućuje činjenica, da je u obrani Hrvatske sudjelovalo više od 25.000 Bošnjaka-muslimana od kojih je 1.180 izgubilo živote boreći se za Hrvatsku i njen opstanak.

U prilogu analize nalaze se neki primjeri  tzv. predsjedničkih transkripata koji su korišteni pred ICTY u Haagu u procesu protiv Jadranka Prlića i drugih (Prilozi 2-4). Izdvaja se sastanak Franje Tuđmana 8.ožujka/marta 1993.godine sa predstavnicima tzv. HR Herceg-Bosne (prilog broj 2), sastanak Tuđmana 4.prosinca/decembra 1993.godine sa predstavnicima hrvatskog domobranstva (prilog broj 3i sastanak  održan 12.siječnja/januara 1994.godine sa biskupima Rimokatoličke crkve iz BiH (prilog broj 4). Na svim sastancima predsjednik Tuđman negativno definira i komentira  bosanske muslimane iz BiH i objašnjava svoje teze o islamskoj državi u BiH kao mogućoj terorističkoj bazi. Istovjetnost i/ili sličnost Tuđmanovih opservacija o BIH i Bošnjacima može se prepoznati u nastupima sadašnje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.

Grabar-Kitarović ugrožavajući regionalni mir ugrožava sigurnost EU

Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.

Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i  sprečavanju  bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.

Predsjednica Hrvatske Grabar-Kitarović je ušla i zaigrala veoma opasnu geopolitičku igru sa produciranjem navodnih  džihadista koji se nalaze u BiH, a koja u konačnici može najviše koštati  i štetiti Hrvatskoj, hrvatskom turizmu i bosanskim Hrvatima. Želeći spasiti mrtvog Tuđmana od drugostupanjske presude ICTY u Haagu Grabar-Kitarović ugrožava regionalni, europski ali i hrvatski mir i relativnu stabilnost.

18.09.2017.

SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUM O PODJELI BiH (I DIO)

SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUMI O PODJELI BIH (I DIO): Kako je Stojadinovićev pokušaj stvaranja Velike Srbije završio stvaranjem Banovine Hrvatske

Slobodna Bosna objavljuje feljton o svim srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH u 20. stoljeću. U prvom dijelu donosimo priču o sporazumu Cvetković-Maček kojem je prethodio pokušaj tadašnjeg predsjednika Vlade Milana Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju uz pomoć Italije transformiše u Veliku Srbiju. Upravo će Stojadinović, kojeg današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić navodi kao svog političkog uzora, godinama kasnije biti potpisnik još jednog sporazuma o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske...

Image result for sporazum dragisa cvetkovic vladko macek fotos


Image result for sporazum dragisa cvetkovic vladko macek fotos

Piše: Danijal Hadžović

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo  uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u  tom duhu i svojoj bivšoj ministrici i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić nedavno poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni  beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“. No, ko je bio zapravo bio Milan Stojadinović i koji je njegov značaj za region danas?

Rezultat slika za milan stojadinović

(Milan Stojadinović)

 

Dolarski multimilioner, srpski patriot i „finansijski genij“. Ovo su bili neki od epiteta koji su u političkom životu Kraljevine Jugoslavije krasili Milana Stojadinovića. Ipak, njegovi posljednji politički potezi bit će obilježeni saradnjom s nacistima i pokušajem stvaranja Velike Srbije, dok je za našu zemlju posebno značajna njegova povezanost, jedna direktna i jedna indirektna, s dva sporazuma koja su za cilj imala podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

 

Uspon do predsjednika vlade

 

Nakon ubistva kralja Aleksandra i ponovnog vraćanja demokratije u zemlju, Stojadinović osniva Jugoslovensku radikalnu zajednicu u koju su, pored pripadnika njegove bivše Srpske radikalne stranke, ušli i  Jugoslovenska narodna stranka, Slovenska ljudska stranka Antona Korošeca i Jugoslovenska muslimanska organizacija Mehmeda Spahe. S obzirom da se radilo o savezu nekada vodeće srpske, vodeće slovenačke i vodeće muslimanske stranke, ova opcija odnosi uvjerljivu pobjedu na izborima 1935. te Stojadinović dobija mandat od kneza Pavla da formira vladu i tako po prvi put nakon što je u tri navrata bio ministar finansija (1922—1924, 1924-1925 i 1934-1935) postaje predsjednik Vlade.  

 

 Nova jugoslovenska vlada vodi izrazito desničarsku politiku, sve bliže sarađujući s nacističkom Njemačkom i Italijom. Stojadinović je procijenio da Francuska, kao do tada glavni pokrovitelj i saveznik Jugoslavije sve više gubi utjecaj i političku moć, a da interes Kraljevine leži u tješnijoj saradnji sa sve jačom Hitlerovom Njemačkom.  Hrvatski predstavnici nisu bili dio Stojadinovićeve vlade, a hrvatske težnje za autonomijom nastojao je neutralisati kroz uspostavljanje bliskih odnosa i podršku katoličke Italije i posredno Vatikana.

No, politika zbližavanja s Njemačkom se, dakako,  nije sviđala Velikoj Britaniji koja je 1938. započela veliku diplomatsku ofanzivu za smjenu Stojadinovića, te je postalo samo pitanje trenutka kada će mu probritanski orijentisani knez-namjesnik Pavle Karađorđević oduzeti mandat.  Britanski stav tada koji je bio i Pavlov, jeste da bez rješavanja hrvatskog pitanja, koje je Stojadinović naprosto pokušao ignorisati, Jugoslavija neće uspostaviti unutrašnju stabilnost niti postati značajan međunarodni faktor. Plan kneza Pavla i lidera Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka da preko izbora primoraju Stojadinovića na povlačenje nije uspio. Na vanrednim izborima krajem 1938. odnio je uvjerljivu pobjedu i obezbijedio još jedan mandat za sebe. A onda je samouvjeren i siguran u svoju vlast napravio potez koji će okončati njegovu političku karijeru.

 

 

Sporazum s grofom Cianom

Rezultat slika za grof ciano
(Grof Ciano)

 

Kao uvjereni srpski nacionalist koji je kasnije tvrdio kako je još 1937. nakon sastanka s Vladkom Mačekom izgubio vjeru u Jugoslaviju, Stojadinović je odlučio da hrvatsko pitanje riješi stvaranjem Velike Srbije. Za ovu ideju je tražio podršku u Italiji te je s Mussolinijevim ministrom vansjkih poslova grofom Cianom potpisao tajni sporazum o kreiranju novih granica u Evropi. Sporazum je podrazumijevao da Stojadinovićeva vlada pruži podršku Italiji u zauzimanju Albanije te joj prepusti pojedina područja Dalmacije, a zauzvrat bi Italija priznala Veliku Srbiju. Eventualno stvaranje hrvatske države bilo bi prepušteno volji Italije nakon što bi Srbija preuzela teritorije koje želi.

 

O detaljima ovog sporazuma knez Pavle je odmah obavijestio Britance. Za njih kap koja je definitivno prelila čašu. Britanci su od Pavla zahtijevali da što hitnije smijeni Stojadinovića. U februaru 1939. za novog premijera je postavljen Dragića Cvetković, „sa specijalnom misijom rješavanja hrvatskog pitanja“. Hrvatsko pitanje Cvetković je u konačnici odlučio riješiti podjelom Bosne i Hercegovine.

 

Sporazum Cvetković-Maček

Nakon više od šest mjeseci pregovora, 26. augusta 1939. predsjednik jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković i lider HSS-a Vladko Maček sklopili su sporazum Cvetković-Maček kojim je dogovoren Mačekov ulazak u vladu i reorganizacija jugoslovenske države. Glavni rezultat sporazuma bilo je stvaranje Banovine Hrvatske, čije je proglašenje bio prvi akt nove vlade. Dok su druge banovine u tadašnjoj Jugoslaviji bile samo administrativne oblasti (slično kao danas  kantoni u BiH), Banovina Hrvatska dobila je niz autonomnih mjerodavnosti. U historiji je postala poznata kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”.

U sastav Banovine Hrvatske su ušli veliki dijelovi BiH na potezu od Livna na zapadu, Travnika na sjeveru do Stoca na Jugu (ostali teritorij BiH ostao je u okviru svojih prethodnih banovina: Vrbaske, Drinske i Zetske).

Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je za Hrvate imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost,  konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobijena je i toliko željena autonomija od Beograda.


(Jutarnji list od 30. augusta 1939. govori o svečanom dolasku Hrvatskog narodnog zastupstva na čelu s Mačekom, novog bana Šubašića i Košutića na Markov trg i u zgradu Hrvatskog sabora, pred postrojem Zaštite)

Na čelu Banovine Hrvatske nalazio se ban za kojeg je imenovan Ivan Šubašić. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima. Banovina Hrvatska trebala je biti samo prvi korak kao ustroju Jugoslavije kao federacije sastavljene od tri jedinice. Slovenci su također trebali dobiti svoju federalnu jedinicu, a ostatak zemlje, uključujući i preostale dijelove BiH bi postali dijelom tzv. „Banovine Srpske zemlje“. Ovakve ideje nailazile su na veliki otpor od Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je okupljala bh. muslimane i zagovarala autonomiju Bosne, makedonskih nacionalnih krugova kao i skupina u Crnoj Gori koje su zagovarale obnovu crnogorske državnosti.

 

Sa srpskih nacionalističkih pozicija protiv hrvatske autonomije pobunila se Srpska pravoslavna crkva, pro-nacistička organizacija Dmitrija Ljotića - Zbor, ali i srpsko stanovništvo koje je ostalo unutar Banovine Hrvatske. S hrvatske strane glas protiv Sporazuma digao je ustaški pokret, tada u emigraciji, koji je „poviesnu“ hrvatsku granicu vidio na Drini. Protiv je bila i Komunistička partija koja je zagovarala autonomiju BiH.

 

Od početka je bilo jasno da će srpsko-hrvatski konsenzus o podjeli Jugoslavije na tri federalne jedinice imati velike otpore na svim stranama. Ipak Drugi svjetski će spriječiti da ovaj plan ikada do kraja bude ostvaren.

Kada je 25. marta 1941. Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, dva dana kasnije u Jugoslaviji se desio državni udar koji je predvodio Dušan Simović, čime je srušena vlada Cvetković-Maček. Dvije sedmice nakon toga Wermacht je napao i u nekoliko dana pregazio Kraljevinu Jugoslaviju. Na teritoriji Jugoslavije će doći do uspostave ustaške države NDH, pronacističke vlade Milana Nedića u Srbiji, građanskog rata, genocida i međusobnih klanja između naroda. Ideje u duhu sporazuma „Cvetković-Maček“ i obnovi Jugoslavije kao trojedne kraljevine nastavit će živjeti tokom rata kroz četnički pokret. Ipak, pobjedu će u konačnici odnijeti Narodnooslobodilački pokret koji će zemlju organizovati kao federalnu državu, ali sa 6 republika i 2 autonomne pokrajine.

 

Junak s početka teksta, Milan Stojadinović političku karijeru će okončati neslavno. Godinu dana nakon smjene s pozicije premijera je interniran iz Beograda. Jedno vrijeme je pod policijskom nadzorom bio primoran da boravi i na sarajevskoj Ilidži. Iako je nakon pristupanja Trojnom paktu Hitler htio da vidi Stojadinovića na čelu jugoslovenske vlade, tadašnje vlasti su imale drugačije planove s njim. Najprije je 18. marta 1941. izgnan na  teritoriju Grčke, a zatim predan Velikoj Britaniji „na čuvanje“. Godine 1948. Stojadinović je otišao u Argentinu, Buenos Aires, gdje će provesti ostatak života. Upravo u ovoj zemlji, šest godina kasnije, susret će se s liderom Nezavisne Države Hrvatske, Antom Pavelićem, predvodnikom projekta genocida nad Srbima na teritoriji ove marionetske države.

 

Srušen zbog odbijanja da izađe hrvatskoj politici u susret i pokušaja da stvori Veliku Srbiju, Stojadinović će sramnim sporazumom s Pavelićem sada pokušati da ostvari i jedno i drugo – proširi granice Srbije i dozvoli Hrvatima da formiraju svoju nacionalnu državu.

 

Za nadati se da ovo nije i Vučiću na umu kada Stojadinovića navodi kao svog uzora.


Image result for sporazum stojadinovic pavelic fotos

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: Kako su ... - Slobodna Bosna


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature







Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
52102172

Powered by Blogger.ba