Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

16.09.2017.

KAKO JE KAKO JE ALIJA IZETBEGOVIĆ '95. ODGOVORIO NA 'HRVATSKO EVROPEJSTVO I BOŠNJAČKU PRIJETNJU'

Stara i aktuelna izjava : Kako je Alija Izetbegović ‘95. odgovorio na ‘hrvatsko evropejstvo i bošnjačku prijetnju’

Septembar 16. 2017.


Izjava prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića na gostovanju u TV Dnevniku 27.9.1995. godine posebno je aktuelna u trenutnoj situaciji kada pojedini političari iz regije uporno optužuju BiH da je leglo terorista.

Image result for milosevic i tudjman u karadjordjevu
Image result for milosevic i tudjman u karadjordjevu


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Faktor.ba prenosi dijelove iz tog intervjua:

KARAMEHMEDOVIĆ: Samo da podsjetimo i naše gledaoce, ukoliko nisu bili u prilici da čuju neke detalje tog intervjua. Parafrazirat ćemo neke izjave predsjednika Tuđmana, kao, na primjer, da je do stvaranja Federacije došlo zato što Evropa i svijet nisu mogli dopustiti da se na tlu Evrope stvori muslimanska država i da je Hrvatska dobila zadaću evropeizacije bosanskih muslimana…

IZETBEGOVIĆ: Htio bih da kažem da postoje neke realnosti u BiH koje su važnije. Realnost je, prije svega, dvjesta hiljada naših naoružanih vojnika. To je jedna krupna realnost. Druga realnost je osviješćeni bošnjački narod koji konačno zna gdje je i šta je. Svojevremeno je predsjednik Tuđman govorio da su Muslimani Hrvati, samo što oni to ne znaju. Ja sam ga uvjeravao, još prije nego što je došao na vlast, da to nije tako. On je tvrdio da će HDZ u BiH dobiti više od 60 posto glasova. Ja sam rekao da će dobiti 17-18 posto i dogodilo se upravo tako, jer glasali su Hrvati za HDZ, a što se tiče Muslimana, otprilike 1 posto je glasao za HDZ. To su realnosti. Dalje, realnost je jedna opća podrška koju BiH ima u svijetu, kao ponosna i dostojanstvena žrtva agresije.

Hoću da kažem ne samo žrtva nego jedna zemlja i jedan narod koji je uspio da opstane ovdje uprkos tome što se u jednom momentu našao u kliještima, napadnut sa dvije strane. Taj narod je ostao na nogama i ljudi su ostali na ljudskoj visini. Realnost je i priznanje koje mi imamo u svijetu. Ja nemam rizika, kada odem u Francusku, Englesku, Ameriku, da me neko upita: zašto ste vi protjerivali ljude ili rušili mostove, bogomolje itd. Ja nemam tih problema, naprotiv, svugdje sam dobro dočekan, ne kao Alija Izetbegović, da se razumijemo, nego kao predsjednik jedne države koja je opravdala naziv civilizirane zemlje. To su te realnosti.

I da kažem još jednu stvar. Najmanje milijarda ljudi uvijek stoji iza BiH. To je realnost o kojoj svako treba da vodi računa. Milijarda na Istoku i još milijarda sigurno na Zapadu, koji nas podržavaju. Ja mislim da dolazi vrijeme kada će postojati samo dva istinska lobija u svijetu, pored jevrejskog, još jedan lobi bosanskih Muslimana. Mislim da nas niko neće smjeti da dirne u budućnosti, a da ne rizikuje krupne nacionalne interese. To su te realnosti, znate.

KARAMEHMEDOVIĆ: Kako biste prokomentirali izjave da je Hrvatska dobila zadaću evropeizacije Bošnjaka i da je stvaranje Federacije, na primjer, došlo zato što Evropa i svijet nisu mogli dopustiti da se na tlu Evrope stvori muslimanska država?

IZETBEGOVIĆ: Prije svega, predsjednik Tuđman dobro zna da nas je, upravo, Evropa gurala da stvorimo muslimansku državu. Zar nije Owen-Stoltenbergov plan bio, upravo, to i zar mi nismo to odbili? Međutim, bošnjački narod je vezao svoju sudbinu za cjelovitu Bosnu i građansku Bosnu i ide tim putem ustrajno. Muslimansku državu su nam nudili na tanjiru i ubjeđivali su nas da to prihvatimo. Predsjednik Tuđman to bolje zna od mnogih drugih.

A što se tiče evropeizacije Muslimana ovdje, vidite, mi smo evropska zemlja, evropski narod, ja to ističem ne kao neku prednost, nego samo kao golu geografsku činjenicu. To je, jednostavno, činjenica. Kada bih ja otišao u Afriku i rekao da sam Afrikanac, ne bi mi vjerovali, znate, čim me pogledaju. Mislim da nije u redu dijeliti svijet na Evropejce i na ostali dio svijeta, uvrjedljivo je to za ostale. Znam da se mnogi narodi i ljudi u svijetu vrijeđaju na takvu kategorizaciju.

Konačno, Evropejci su i Karadžić i Mladić, pa i onaj general što je pucao na mostarski most. I on je Evropejac, ali to ništa nije pomoglo, znate. Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava pobjeda. Sve drugo su uvredljive besmislice.

(Depo)

//////////////////////

///////////////////////////

ISTINE O "HRVATIMA I SRBIMA" U BOSNI I HERCEGOVINI

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini
Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Bosanski "Srbi"(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin "Bosanski Srbi" se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se - na osnovu zajednièke religije - poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu." Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike."

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava - oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znaèenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih - uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga "bosanskim Srbinom" znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin "bosanski Srbin", koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista - odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe. )

 

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
63831131

Powered by Blogger.ba