Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

15.09.2017.

HDZ BiH SE BORI ZA VELIKU HRVATSKU, A POTPUNO ZANEMARUJE SUVERENU I NEZAVISNU BiH

O PELJEŠKOM MOSTU, PONOVO: Dragan Čović obmanjuje javnost, evo dokaza da je Predsjedništvo BiH 2007. bilo protiv gradnje Pelješkog mosta!

Objavljvanjem Radmanovićevog pisma ćemo uštedjet trud i vrijeme Čovćevim "stručnim službama", a istovremeno suziti prostor za manpuliranje predsjedavajućem Predsjedništva BiH i njegovim zagrebačkim šefovima!



O PELJEŠKOM MOSTU, PONOVO: Dragan Čović obmanjuje javnost, evo dokaza da je Predsjedništvo BiH 2007. bilo protiv gradnje Pelješkog mosta!

Andrej Plenković, premijer Hrvatske i Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, danas su gotovo u isto vrijeme govorili o nesuglasiicama koje postoje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vez sa izgradnjom Pelješkog mosta.

 

Odgovarajući na poslaničko pitanje da li će se Pelješki most graditi u skladu sa najavama njegove Vlade, Plenković je u Hrvatskom Saboru rekao: "Da, gradit ćemo most". Plenković je rekao da se izgradnji mosta "ne protive institucije u Bosni i Hercegovini", nego da otpori dolaze tek "iz dijelova pojedinih stranaka".

 

Potvrdiio je da Hrvatska još uviijek nije ratificifrala sporazum Tuđman-Izetbegović, ali da se "na tome intenzivno radi". Hrvatski premijer, međutim, ili ignorira, ili nije pravovaljano informiran da je za Deklaraciju o Pelješkom mostu u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BH glasalo 27 poslanka iz šest stranaka, vladajućih i opozicionih, a ne "dijelovi nekih stranaka". 

 

 Istovremeno je na tiskovnoj konferenciji na pitanje zbog čega ne poštuje odluke koje je u vezi sa izgradnjom Pelješkog mosta ranije donosilo Presjedništtvo BiH,  Dragan Čović je odogovoro; "Tražio sam od stručnih službi Predsjedništva BiH da mi dostave takvu odluku , ali ona ne postoji".

 

Čović je rekao i da se "boji kako je neki od članova Predsjedništva BiH iznio lični stav" Portal "SB" objavljuje dokument od 27. juna 2007. godine kojeg je potpisao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović u kome je jasno, prevzno i nedvosmsleno prezentiran stav državnog vrha naše zemlje o izgradnju Pelješkog mosta koj je prenesen i vlastima Hrvatske. Objavljavanjem Radmanovićevog pisma ćemo uštedjet trud i vrijeme Čovćevim "stručnim službama", a istovremeno suziti prostor za manpuliranje predsjedavajućem Predsjedništva BiH i njegovim zagrebačkim šefovima! 

 

Evo, dakle, šta je o pitanju Pelješkog mosta napisao Nebojša Radmanovič, ne kao "nedogovorni pojedinac", kako sugerira Čović, niti kao "dio pojedinih stranaka", kako manipulira Plenkovć, nego kao predsjedavajući kolektivnog šefa države Bosne i Hercegovine.  

 

"Povodom rasprave o izgradnji mosta "Kopno-Pelješac" preko teritorijalnih voda Bosne i Hercegovine članovi Predsjedništva BiH su konstatovali  da je ovo pitanje pokrenuto na sjednici Međudržavnog savjeta za saradnju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u Zagrebu, a zatim  u bilateralnom kontaktu sa zahtjevom da je prethodno potrebno  uspostaviti tertorijalnu granicu mora između BiH i Republike Hrvatske.


Predsjednštvo BH smatra da nije korisno poduzimati nikakve jednostrane akte dok se ne utvrdi granica na moru na osnovu Međunarodne konvencije  o pravu mora.

Predsjedništvo BiH zahtijeva od Savjeta ministara BH da razmotri situaciju i dostavi potpunu informaciju o svim dosadašnjim aktivnostima Savjeta ministara i pojednih ministarstava sa prijedlogom konkretnih mjera".    

 

(S.B.)

15.09.2017.

GOJKO BERIĆ : DOBRI LJUDI U LUPEŠKOJ ZEMLJI

Gojko Berić : Dobri ljudi u lupeškoj zemlji

Septembar 15. 2017.


Sa donedavnim šefom Misije OSCE-a u BiH Jonathanom Mooreom sreo sam se u Titovoj ulici, nekoliko dana prije njegovog odlaska iz Sarajeva. U kraćem razgovoru podsjetio sam ga na njegovu skorašnju izjavu da u Bosni i Hercegovini žive dobri ljudi i da nije zabrinut za njenu budućnost, i upitao ga da li stvarno misli tako. Odgovorio je potvrdno.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Moore je možda najsimpatičnija figura među bezbrojnim misionarima koji su u proteklih dvadeset godina dolazili da nas pouče demokratiji, ljudskim pravima, vladavini zakona, borbi protiv političke i svake druge korupcije, da nas pouče nepristajanju na nepotizam i na despotsku vlast u tradicionalnoj balkanskoj verziji.

Što se tiče ovog američkog diplomate, on je tokom svog trogodišnjeg mandata učinio što je mogao i koliko je mogao. Rekao sam mu da razumijem njegov diplomatski optimizam, ali da ja ne mislim kao on. Pomenuo sam mu kako je i Valentin Inzko, nakon što je imenovan za visokog predstavnika u BiH, izjavio: “Jedva čekam da se vratim u Bosnu, zemlju divnih ljudi.” Gospodine Moore, kao što znate, svugdje u svijetu ima dobrih ljudi. Ali ako je Bosna baš po tome prepoznatljiva, zašto je onda ova zemlja, po gotovo svim najvažnijim parametrima, najgora u Evropi?

Nakon što se nakratko zamislio, Moore je kazao: “Ne znam da li u Bosni ima više divnih ili više podivljalih ljudi, želio bih da su ovi prvi brojniji.” Rastali smo se uz obostrano dobre želje, a Moore je otišao znajući da su ovdje “podivljali” ljudi u više nego dominantnoj većini. Dokaz tome je i njegovo izlaganje na Krugu 99, na samom kraju prošle godine, kada je rekao: “Nema mnogo Bosanaca koji gaje patriotizam prema svojoj zemlji. Jedan veliki čovjek, nakon što je Italija nastala od malih državica je rekao: Napravili smo Italiju, a sada treba da pravimo Italijane. Izazov je ‘praviti’ prave Bosance i Hercegovce, one koji će biti za razvoj svoje države, za njenu budućnost koja je jedino moguća u okvirima EU.”

Problem Bosne i Hercegovine je dvostruke naravi – što još ne funkcioniše kao moderna evropska država i što je od njene tri etničke zajednice za sada nemoguće stvoriti jedinstven politički narod. I to zato što su i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, svako na svoj način, “podivljali” od posljedica krvavog međusobnog rata. Svi oni vuku za sobom resentimente iz bliže ili daljnje prošlosti, kao težak istorijski prtljag kojeg nisu u stanju da se oslobode. Tragičnost svakog rata pametne narode osvješćuje. Ovdje se to, nažalost, nije desilo. Sve se promijenilo, ali je naš mentalitet ostao fatalno isti.

Tako frustrirani Bošnjaci, Hrvati i Srbi, svako iz svoje pozicije, za svoj položaj optužuju kako jedni druge, tako i međunarodnu zajednicu, koja zaista snosi istorijsku krivicu što je dopustila da jedna multietnička zemlja nestane u krvi i pepelu, uz ogromne ljudske žrtve, uz genocid u Srebrenici, da bi onda u Daytonu bila sklepana kao nekakva skalamerija od države. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je međunarodna zajednica kriva i kad kiša pada i kad ne pada, niti je kriva kad nas snađu katastrofalne poplave, veliki požari ili fatalne suše. Ona nije odgovorna za političko sljepilo čitavih naroda, beznadežno oboljelih od iste bolesti, bolesti nacionalizma, koji su se predali na milost i nemilost svojih nacionalističkih oligarhija.

Evropa i svijet su uložili u Bosnu i Hercegovinu milijarde eura i dolara, ali to nije preobrazilo ovu zemlju, jer su njeni pokrovitelji gotovo u potpunosti zanemarili njen politički ambijent. Valentin Inzko, titular tzv. bonskih ovlaštenja, nikada nije energično reagirao na lokalne etničke i političke fašizme, stidljivo je osuđivao aparthejd, obespravljenost i poniženost etničkih manjina, Dodikove nasrtaje na državu Bosnu i Hercegovinu… Nije imao rješenje za korov zvani korupcija ili nepotizam, ustručavao se da napadne ogromnu birokratiju koja pije krv siromašnom narodu. Umjesto toga, međunarodni pokroviteljski aparat uporno se oslanja na nacionalističke oligarhije, jer su, tobože, jedino one u stanju da očuvaju mir u zemlji.

Ovo je lupeška zemlja. Nisu samo političari pohlepni, toliko da mnogi od njih ne znaju ni šta sve imaju, pa je tako jedan od najpoznatijih lidera “zaboravio” da u svoj imovinski karton unese i stan koji posjeduje u Londonu!? Pa kad je tako, zašto i ostali građani ne bi bili lupeži? Zašto kriminalci ne bi pljačkali banke i benzinske pumpe i nesretnim poštarima otimali penzije? Zašto bi hotelijeri ili vlasnici malih pansiona i poznatih restorana prijavljivali sav prihod? Svaka čast nekim hotelijerima u Međugorju koji, kako su pisale novine, za sedam ili osam godina nisu prijavili nijednog gosta.

Majstori su to. Na kraju krajeva, zašto u lupeškoj zemlji i seljaci ne bi bili lupeži? Kad toliki drugi znaju da varaju državu, valjda znaju i oni. U lupeškoj zemlji gora od općeg lupeža je samo činjenica da imamo korumpirane šefove policije i kompromitovano pravosuđe, korumpirano politički i na druge načine, uvezano stranački i familijarno. Doskorašnji glavni državni tužilac, sada i sam optužen zbog selektivnog nemiješanja u posao za koji je bio debelo plaćen, pravi od sudija budale, dolazi na suđenje kad hoće i napušta sudnicu kad hoće.

Potom iznenada pada sa neke voćke i, zamislite, lomi obje pete, ne ide u bolnicu, nema liječničku potvrdu o takvoj dijagnozi, ne izlazi nikud iz svoje vikendice, a navodno ga posjećuju neke kolege iz najviše tužilačke instance u zemlji. Sud šuti, a javnost je već zaboravila na ovu skandaloznu priču, samo jednu u nizu sličnih. Pljačkaš banke naoružan pištoljem koji mu je doturen, neki dan bježi iz sarajevskog zatvora uz organizovanu pomoć onih koji su bili dužni da ga čuvaju!?

Ova “država” je pravi raj ne samo za mnoge ministarske i zastupničke lupeže već i za sav taj lupeški svijet. “Nismo se borili za ovakvu državu”, uzvikuju ratni veterani, tražeći od Vlade još neku paru za sebe. U ratu se niko ne bori za državu, jer ona je samo servis građana i ništa više, bori se za domovinu i za vlastiti život, ali ako zanemarimo tu pojmovnu nepreciznost, nezadovoljni bivši ratnici demantuju sami sebe, jer da se nisu borili za ovakvu “državu”, ne bi bili partijska vojska vodeće bošnjačke stranke, jednog od glavnih kreatora nepodnošljivog političkog, ekonomskog i socijalnog ambijenta u kojem živimo.

Kad se hladno razmisli, nameće se ozbiljno pitanje: Hoće li ovaj narod ikada imati pravu državu? Ili mu više odgovara da živi u lupeškoj zemlji?

//////////////////////////////////
15.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: PRIČA O 11 MOSTOVA

Kurspahić: Priča o 11 mostova



Image result for aleksandar vucic u gazi husrev begovoj dzamiji 2014

Aleksandar Vučić u Gazi-husrefbegovoj džamiji u Sarajevu 2014. godine, ilustrativna fotografija

(Komentar*)

Iskreno me obradovalo kad me, nakon dužeg odsustva bilo kakvog značajnijeg interesovanja za bosanske teme u Vašingtonu, ovih dana pozvao na „radni ručak“ uticajni učesnik ovdašnjih rasprava – u postdejtonskim smjenama američkih administracija - na nekad nezaobilaznu temu: Šta da se radi u Bosni i Hercegovini? Zanimalo ga je šta bi za odnose u toj zemlji i balkanskom susjedstvu mogla da znači prošlonedjeljna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Sarajevu.

Složili smo se da lijepo zvuči kad predsjednik naglašava kako „Bosna i Hercegovina u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja“ i kad to potkrepljuje najopipljivijim dokazima u vidu milijardu i po eura robne razmjene i spremnošću za saobraćajno povezivanje uključujući i izgradnju autoputa Beograd-Sarajevo i obnovu svih 11 mostova koji povezuju dvije zemlje.

U vezi s tim povezivanjem američki prijatelj nije prepoznao paralizirajući potencijal Vučićeve izjave kako očekuje dogovor u Bosni i Hercegovini o trasi budućeg autoputa kroz tu zemlju i kako će Srbija „podržati svako rješenje“.

To je, naime, formula koja je u svim poratnim godinama korištena da se unaprijed operu ruke od odgovornosti za napredak u uspostavljanju funkcionalne bosanske države: taj prijeko potrebni unutrašnji bosanskohercegovački dogovor istovremeno je i onemogućavan davanjem podrške najupornijem negatoru bosanske državnosti i otvorenom zagovorniku njenog raspada.

Zanimalo ga je i kako će se najavljeno formiranje zajedničkog tima Srbije i Republike Srpske za pisanje „deklaracije o opstanku srpske nacije i Srba“ odraziti na buduće odnose između dvije zemlje i unutar Bosne i Hercegovine. Rekao sam da ideja deklaracije – o očuvanju jezika, pisma, vjere i vrijednosti srpskog naroda – upućuje na zaključak kako su te odrednice nacionalnog identiteta na neki način i od nekoga ugrožene o čemu nemam nekih saznanja. Bez toga, oživljavanje ovih strahova i mobilizacija za „opstanak nacije“ mogu biti korisni za dokazivanje patriotskih referenci u učvršćivanju na vlasti ili nošenju sa izbornim izazovima sadašnjih srpskih vođa sa obje strane Drine. Podsjeća li to na Memorandum potkraj osamdesetih? Ne sasvim – jer je potpuno drugačiji kontekst u kojem se deklaracija donosi. Memorandum je, insistiranjem na „ugroženosti“ Srba u jugoslovenskom ustavnom kontekstu, poslužio kao instrument mobilizacije za razbijanje Jugoslavije. Deklaracija se najavljuje u promijenjenom okruženju i odnosu snaga, kad je u raspadu bivše države nastalo sedam novih od kojih su dvije već članice Evropske unije a tri članice NATO-a a ostale vide budućnost ako ne baš sve u euroatlantskim onda u evropskim integracijama.

Može li Vučić ispuniti očekivanja nekih od uticajnih evropskih prijestonica da bi mogao biti i oslonac proevropskog projekta u širem susjedstvu? Mogao bi – kada bi to od njega tražili, na primjer, Berlin i Brisel. Za početak: da, umjesto „podrške svemu o čemu se dogovore u Bosni i Hercegovini“, direktno utiče na vodeće ličnosti i institucije Republike Srpske da aktivno doprinose ispunjavanju uslova za približavanje te zemlje Evropskoj Uniji. To bi – isto kao i evropski poticani dijalog s Kosovom – mogao da bude test Vučićevog regionalnog liderstva i njegovog „pravog i iskrenog prijateljstva“ prema Bosni i Hercegovini.

Sjedinjene Države su, čak i u periodu upadljivog odsustva njihovog vodstva u regionu, samo jednim potezom učinile više za stvarnu – umjesto deklarativne – „podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ bosanske države nego sve verbalno identične deklaracije iz evropskih prijestonica. Njihovo sankcionisanje Dodikove antidejtonske retorike i odluka, uključujući i nipodaštavanje Ustavnog suda, doprinijelo je obuzdavanju antidejtonskih najava neustavnih referenduma.

Istini za volju – Vučić nije izvorni autor floskule o „podršci svemu o čemu se dogovore u BiH“. Nju su prvi upotrijebili evropski visoki predstavnici kad je trebalo opravdati odsustvo vizije i liderstva za poratnu obnovu bosanske državnosti i kad su „vlasništvo“ nad projektom prebacili na domaće nacionalističke elite među kojima nikad nije bio moguć dogovor niti je evropski projekt bio u njihovom ličnom interesu: besprizorna pljačka i bogaćenje jedino su i bili mogući u državi vladavine bezakonja.

Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović
Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović

U Vučićevoj posjeti Sarajevu – kažem američkom prijatelju – najviše je nedostajalo učešće i glas Bosne i Hercegovine. Najviši izabrani predstavnici njenih Srba i Hrvata, kao i uoči i tokom ratova devedesetih, bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država i spremni su da za ispunjavanje etnoteritorijalnih fantazija iz devedesetih blokiraju bilo kakve proevropske korake i reforme a bošnjački nemaju nikakvu ujedinjujuću viziju i kredibilitet.

Stranci ne mogu završiti evropski projekt bez domaćeg oslonca ali mogu ohrabriti i potaći balkanske partnere, uključujući i Vučića, da opravdaju liderske aspiracije aktivno doprinoseći pozitivnim promjenama u susjedstvu. Koliko god nacionalisti na svim stranama dovodili u pitanje privlačnost evropske ideje i perspektive proširenja Unije – ono bi nakon Brexita, britanskog istupanja, moglo dobiti na značaju i za zemlje kandidatkinje i za Evropu: njoj je potrebno širenje teritorija vladavine prava u kojem će moći efikasnije da se nosi s međunarodnim terorizmom i migracijama

U tom poslu je i Vučićeva obnova 11 mostova dobar početni simbolični korak.









15.09.2017.

ZADNJE ISKUŠENJE MILORADA DODIKA - PRIJE ILI POSLIJE OPŠTEG KRVOPROLIĆA!?

Analiza Slobodana Vaskovića : Dodikovo Zadnje Iskušenje – prije ili poslije opšteg krvoprolića!?

Septembar 15. 2017.


1.  Bilo bi odlično da je u Republici Srpskoj na djelu “Makedonski scenario”, jer on završava hepiendom i padom Režima; Onaj u Skoplju je već okončan, a, logikom stvari, i ovaj u Banjaluci imao bi srećan kraj!

2. Međutim, “Makedonskog scenarija” u izvedbi Opozicije nema, što ne znači da neće biti hepienda – Pada Režima – ako Opozicija ostane istrajna u svojim namjerama da se bori protiv bezvlašća, nasilja i daljeg uništavanja institucija, koje sprovodi Režim.

3. Opozicija Mora nastaviti sa tom borbom, inače su njihove političke karijere zapečaćene; Oni nemaju kud i, ukoliko ne nastave, ponijeće istorijsku odgovornost za poništenje ovog entiteta, a da to poništenje nisu ni pokušali ozbiljnije spriječiti.

Napokon pokušavaju, tvrde da će nastaviti i to je velika, dramatična promjena u političkom miljeu RS.

Njihova (napokon) spoznaja da je Dodik “Crni labud” mijenja sve.

4. Nasilni Režim služi se oprobanim sredstvima političkih tiranija: Represijom, Manipulacijama, Lažima…

Sami su sebe satjerali uza zid, jer njihova “Obojena revolucija”, koju sprovode tri godine (nakon izbora 2014.) nije dala željene rezultate; Pune tri godine Režim pokušava da sruši vlast na nivou BiH, da postane dio nje, ali mu to ne polazi za rukom.

Direktna posledica tog nesupjeha je devastirano Društvo u RS, ekonomski i finansijski fijasko, uništena privreda i sve vidljivija i snažnija izolacija entiteta, Pustare kojom haraju Nasilnici svih boja i dezena.

Ni BiH ne izgleda mnogo bolje, ali to nije nikakvo opravdanje za počinjeno zlo.

5. Podsjetiću da je Milorad Dodik još tokom proslave Dana Republike, 09.01.2015. g., svjestan da nema šanse da nastavi vladati institucijama BiH, (u brojnim razgovorima) najavio da će “suspendovati sve zakone BiH na teritoriji RS, koji ne odgovaraju RS”?!!

“Ovakav stav će braniti Dragan Lukač”, rekao je tada Dodik.

6. Od tada do danas Dodik jeste u dobroj mjeri izvršio svoje namjere, ali ima taj “uspjeh” i svoju Mračnu Stranu: Republika Srpska je izolovana, opustošena, njome dominiraju Pustahije i Nasilnici; Džambasi samouzdignuti na nivo “Nekog”; Republika Srpska postala je Gulag!

Takvo stanje može potrajati; Nažalost, traje već godinama, ali nije vječno; Opozicija, koja je jedanaest godina zatvarala oči pred istinom, pritiskana lažnim rodoljubljem Nasilnika, konačno je malo digla glavu. A to malo izazvalo je buru u Režimu; Buru straha, demonstraciju slabosti i želju za odmazdom.

7. Kada smo kod Odmazde, odmah smo kod Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova RS, koji je spreman da napravi krvoproliće. On to i ne krije; Javno to svjedoči!

Lukačevo kandidovanje za poziciju prvog čovjeka MUP-a RS, još prije skoro tri godine, bilo je, napisao sam to tada, krunski dokaz potpune političke izgubljenosti Milorada Dodika, njegovog ogromnog straha od nadolazećih događaja, ali i spremnosti da se pokuša obračunati sa svima, koje smatra protivnicima.

Dodik i njegova Crna frakcija SNSD-a napravili su još jedan korak ka svom kraju, jer kandidovanje Lukača za poziciju ministra unutrašnjih poslova, potez je očajnika, koji pogrešno smatra da će većom represijom uspjeti da sačuva vlast. A Lukač znači samo jedno – represiju bez ograničenja.

On nema nikakve sposobnosti da MUP RS učini ponovo institucijom od ugleda, ali itekako ima znanja da ga stopostotno dovede do pozicije Dodikove falange. I do pesnice uperene protiv njegovih protivnika. (Kandidovanje Lukača – Dodikov strah od letenja; 17.12.2014.)

8. Danas, u najogoljenijoj formi, svjedočimo navedenom; MUP RS je u velikoj mjeri pretvoren u stranačku Miliciju, Mete za odstrel javno postavlja i mnjenju predstavlja Komandant Falange; Lukač optužuje, sudi i presuđuje!

9. Uvođenje naoružane uniformisane policije u Parlament svjestan je akt Nasilja, kojim je sve, namjerno, dovedeno na korak do krvoprolića!

“Obojena revoliucija” Režima je propala, njeni negativni efekti vratili su se Nasilnicima kao bumerang, preostalo im je samo Nasilje.

Politike, nakon naoružanih, uniformisanih policajaca u Skupštini (što je nezapamćeno u Svijetu, čak i u državama gdje se narodni poslanici, tradicionalno, fizički, s vremena na vrijeme, obračunavaju), više nema.

10. Ostala je Gola Sila! I krvoproliće. Koje će se i desiti, jer ga je, u situaciji koja je na djelu, gotovo nemoguće izbjeći.

11. Na ovom mjestu dolazimo ponovo do Milorada Dodika – Šefa Režima, koji, nakon jedanaest godina apsolutne vlasti, što se pretvorila u autokratiju/tiraniju/plutokratiju, mora donijeti odluku o tome Da li će Režim Pucati u političke protivnike i kritičare?

Da li će ON biti taj koji će narediti Pucanje ili će to neko drugi učiniti u njegovo ime, a On preuzeti/ponijeti odgovornost?

11. Navedeno je Zadnje Dodikovo Iskušenje. Koje On može riješiti na dva načina – Da ode odmah/u najskorije vrijeme Bez Pucanja, pa šta posle bude sa njim; Da ode nakon Pucanja, a onda ništa dobro neće biti, ni po njega ni po RS!

12. U oba slučaja Dodik ide; Trećeg rješenja nema; On nema šanse za politički o(p)stanak; Jeste dobio poneku bitku, ali ovaj Rat, koji je On otpočeo prije tri i po godine, On je izgubio; Onog trenutka kada ga je i otpočeo, samo je bilo pitanje vremena i veličine štete koju će nanijeti.

13. Dodik je već trebao da ode; Sam; Nije trebalo, uprkos svim slabostima Opozicije, koje su mu politički vijek produžile do današnjih dana, da, ne birajući sredstva, opstaje i sam sebe dovede u situaciju da mora odlučiti između Odlaska sa Pucanjem i Odlaska bez Pucanja!!!

A Odlazi bez dileme! Što duže odlaže neminovno, bliži je Pucanju. I Krvoproliću u Njegovo Ime!

Podrška Lukaču podrška je Pucanju i Krvoproliću!

14. Do Dodika je samo odluka o Pucanju; Sve ostalo više nije u njegovim rukama!

Voćnjak

Dodik je, tokom Nasilja njegovog Režima u Skupštini, 13.09., bio u svom voćnjaku u Gornjim Podgradcima. Sletio je helikopterom.

Jabuke na 150 hektara su odlično rodile.

Razgledao je voćnjak. Više od 300.000 stabala.
“Ajdared”, “Zlatni Delišes”, “Jonagold”, “Fuji, ”Granny Smith”, “Pink lady”…

Trebao je koji put pogledati i ruke. I zapitati se treba li mu krv na njima?!

 

Slobodan Vasković (Blogspot.ba)

//////////////////////

POSLJEDNJA OPOMENA DODIKU: 'Neka se okane ćorava posla inače ćemo morati reagovati kako ne treba'

POSLJEDNJA OPOMENA DODIKU: 'Neka se okane ćorava posla ...

/////////////////////////////

Rezolucija Kongresa : Trump potpisao rezoluciju kojom se osuđuju bijeli nacionalisti, neonacisti i ostali koji veličaju mržnju

Septembar 15. 2017.


Američki predsjednik Donald Trumppotpisao je rezoluciju Kongresa kojom se osuđuju bijeli supremacisti, objavila je Bijela kuća u petak, mjeseca dana nakon smrti aktivistice protiv rasizma u Charlottesvilleu i dvosmislenih izjava koje je njujorški milijarder davao o odgovornima za nasilje.

Tekstom se “odbacuju bijeli nacionalisti, bijeli supremacisti, Ku Klux Klan, neonacisti i ostale skupine koje veličaju mržnju”, piše u saop[tenju  Bijele kuće.

Predsjednik je izjavio u drugom saop[tenju Bijele kuće kako je “bio sretan” da potpisuje tekst, dodajući da “kao Amerikanci osuđujemo nedavne izljeve nasilja u Charlottesvilleu i protivimo se mržnji, netrpeljivosti, rasizmu u svim oblicima”.

Tekst je sastavljen radi službene osude nasilja u Charlottesvilleu, u augustu , kad je aktivisticu protiv rasizma Heather Heyer ubio neonacistički simpatizer zabivši se automobilom u gomilu. Devetnaest osoba je ozlijeđeno.

(Kliker.info-Hina)

15.09.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : PONIŽENI, A NE PREDAJU SE...

Zlatko Dizdarević : Poniženi, a ne predaju se…

Septembar 15. 2017.


Rat u Siriji bliži se kraju, svekoliki svjetski interesni politički, energetski, proxy teroristički, medijski i ko zna kakvi još kosturi ispadaju iz razvaljenog planetarnog ormara, a oni što su i ponajviše poniženi u toj priči nikako se ne daju. I neće ni kada se sve završi.

Piše : Zlatko Dizdarević (Avangarda)

Riječ je o takozvanom svjetskom, imperijalnim interesima koji u mrtvački kovčeg medija, i onoga  što se zvalo zdrav razum i koliko toliko istinita informacija, zabijaju neke od posljednjih eksera.

Naravno, priča o takozvanom “arapskom proljeću” kao organizovano i tužno izmanipulisanom pokretu za “ljudska prava i demokratizaciju” tog dijela svijeta, pretočenom u imperijalna razaranja kako bi se još lakše pokrali preostali resursi od onih režima koji su tome počeli smisleno da se odupiru – nije posebno ekskluzivni slučaj ponižavanja medija. Bilo je toga još i tek će biti. Očigledno je da kapacitet otpora nekada časne profesije opada iz dana u dan, a stanje planetarno politički opranog uma je, čini se, već nepopravljivo. Ni vlastitim očima vidljive notorne istine više ne važe, ako se odluči tamo gdje treba – da ne važe. Uostalom, u osnovnoj školi se saznaje da oči vide ono što mozak poručuje da vide.

Istine i “istine”

Minulih dana ova realnost dovedena do groteske mogla je da se prepozna u priči vezanoj uz Siriju i tamošnja događanja. Da se i ne ulazi u predistoriju i sve ono od 2011. do danas. O tome su istine i “istine” ionako već usvojene. No, na kratkom ogledu zasnovanom na medijskim izvještajima, priča bi bila doista paradoksalna, pa i smiješna, da nije realna.

Prvo su šestog septembra neke svjetske agencije i medijski izvori ispotiha objavili kako je probijena trogodišnja blokada sirijskog grada Deir az Zora kojeg su pod okupacijom držali teroristi ISIL-a. (Valjda se uprkos svemu većina u svijetu može složiti da su oni teroristi a ne “oslobodioci” u Siriji). U ovdašnjim medijima, formalno značajnim i važnim, a koji od početka rata agresivno tretiraju Assada kao zlikovca i teroristu jer nije htio svojevoljno i odmah da završi kao Gadafi ili Saddam, pročitali smo interpretaciju prema kojoj su “ovu vijest objavili mediji skloni Damasku i promatračkim skupinama”. Prema njima, zna se, “Damask” je zločinačka klika tamošnjeg autokrate, a “promatračke skupine” imaju kredibilitet jedino kada podržavaju prethodno viđenje.

U nastavku informacije kaže se da je “proboj postignut prvenstveno zahvaljujući paravojnim jedinicama koje podupire Iran”. Nije se preko usta prevalila riječ Hezbollah, ali je sasvim jasno da se na njih misli. Dakle, organizacija koja je u legitimnoj parlamentarnoj koaliciji u Libanu, koja podržava tamošnjeg predsjednika države, kršćanina, ima i legitimitet pozvanog saveznika države Sirije je – paravojna. Za najmoćnije u svijetu i teroristička. Niko od ostalih višegodišnjih “pomagača” ISIL-a i onih koji su ih stvorili i tamo poslali nije “paravojni”.

Naravno, probijanje obruča grada kojeg je tri godine terorizirao ISIL, ne bi bilo moguće ni bez “ruskih savjetnika i zračnih udara, uz krstareće rakete sa ruskih brodova u Mediteranu”. U ovom kontekstu sluti da su i oni valjda “paramilitarni”, mada su tamo na poziv još uvijek legalne sirijske vlade – onako kako je to dozvoljivo po međunarodnom pravu koje je očigledno mrtvo, a kobajagi živo. Ukratko, sukus ocjene o tužnoj pobjedi teroriste Assada nad ISIL-om sadržan je u pedantno citiranoj ocjeni izvjesnog analitičara Washington Posta, Tobiasa Schneidera, koji “sumnja da bi snage sirijskog režima postigle ovaj pothvat…” da nije bilo gore navedenih pomagača.

Šok sa političke scene

U ovom kontekstu evo i još jednog zaključka za već oprane umove: sada će se Deir az Zor moći spojiti sa linijom prema Raqi, poznatom ratnom sjedištu ISIL-a “kojeg su osvojili ’sirijski pobunjenici’ uz podršku SAD-a”. Svakome ko iole prati zbivanja u Siriji poznato je da su ključnu ulogu u oslobađanju, a ne osvajanju Raqe odigrali Kurdi koji su sve prije nego “sirijski pobunjenici”. Protiv sirijske vojske kurdski YPG nije ratovao. Uz ostale zlikovce njima je ISIL bio glavni protivnik (mimo poznate istorije sa Erdoganom).

No, medijska priča o ovome nije sama sebi cilj. Politika kao manipulacija u slučaju Sirije tu je dominantnija. Istoga dana, minulog šestog septembra, kada je po svijetu stidljivo objavljena vijest o deblokadi Deir az Zora iz UN-a je, a odakle drugo, odmah stigla vijest kako su “vladine snage koristile u ratu hemijsko oružje više od 20 puta…” Tako je baš isto bilo i uoči Trumpovog napada na Siriju aprila ove godine. Sada su, za promjenu, izraelski avioni odmah palili motore da kazne “režim” koji to radi. Pa UN potvrdile! Ko će drugi to tako pravdoljubivo obaviti nego oni. Uostalom, i broj ranjenih isilovaca koje Izraelci liječe u bolnicama na okupiranom, pa aneksiranom sirijskom Golanu, zabrinjavajuće je povećan.

Odmah nakon toga dramatično se poklopila i vijest da je vojska “sirijskog režima” sa “paramilitarnim pomagačima” i valjda samo malo manje paramilitarnim Rusima probila opsadu vojnog aerodroma u Deir az Zoru, i nastavila dalje sa “okupacijom” svoje zemlje kao nedavno u Aleppu…

Onda dolazi šok sa političke scene, sve u tih nekoliko dana. Mada stidljivo objelodanjen u relevantnim medijima koji se mogu pobrojati na prste jedne ruke. Velikima se, kao pomalo oteo Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN za Siriju, koji se odvažio da po prvi put sa tog nivoa poruči iz Ženeve kako “sirijska opozicija mora shvatiti da nije pobijedila u ratu… i da moraju imati stanovitog osjećanja za realnost… inače neće biti pravih pregovora što nije u interesu opozicije…”

Međunarodni poredak je postao jadan

Prava diplomacija, za razliku od prečeste prakse i na našim prostorima, nije u pasjaluku već u mudrosti kojom se otvaraju, a ne zatvaraju vrata prema dobru. Ako je do dobra istinski stalo. O tome, naravno, odlučuju i prethodno postignute pobjede i doživljeni porazi. De Mistura bi volio diplomatski, uz gore kazano, i da “Assad sada ipak ne proglašava pobjedu”. Sve je to zapravo nijansirano pripremanje terena za dalje tri faze: jačanje zone deeskalacije, nacionalno pomirenje, pa politički proces prema novoj državi. No, o tome najranije u oktobru. Za sada je još dominantan pobjednički osvajački interes. Sve drugo je za zapadnu imperiju poraz. To se sa De Misturinom izjavom teško može pomiriti. Poslušni mediji to vjerno prate.

Nakon tri dana u kojima je krenulo od oslobađanja Deir az Zora, potom objave u UN-u (uporni u tome) o hemijskim napadima Assadove vojske, i konačno disonantne objave  specijalnog izaslanika UN-a koja je prva naznaka odatle o priznavanju ozbiljnog posrtanja cijelog zapadnog projekta na Bliskom istoku, evo novog dokaza da se imperija ne predaje: “Izraelski borbeni zrakoplovi napali su pogon za kemijsko oružje u Siriji”. Tako kaže naslov informacije koju je objavila HINA. Jasno i precizno. Bez dileme. Dokazano. U samoj vijesti, ako je to važno, riječ jeste o napadu izralskih aviona “raketama ispaljenim iz libanonskog vazdušnog prostora” na mjesto na kojem “sirijska vojska ima kamp za obuku i ogranak Centra za znanstvena istraživanja…, a riječ je o postrojenjima za koja su američki i izraelski dužnosnici tvrdili da se u njima proizvodi kemijsko oružje…”

Elementarno korektan učitelj novinarstva kazao bi autoru i priređivaču vijesti: “Sjedi, jedan!” Pomenuta vijest, proširena u nastavku pripadajućim dodacima, ne komentariše ni jednim slovom činjenicu da je avijacija jedne zemlje napala teritorij druge suverene države, iz vazušnog prostora treće, podjednako suverene države! Niti komentariše fakat o razaranju i ubijanju isključivo na temelju “vjerovanja” o postojanju hemijskog oružja među dužnosnicima Izraela i SAD. To je, valjda, neupitno i dovoljno za napad. Naravno, u raznim agencijama UN-a koje kreiraju “nalaze” poput ovih sada o Siriji znaju da svako propitivanje “vjerovanja” onih koji vladaju svjetskom organizacijom lako može značiti ključ u bravu. Međunarodni poredak je postao jadan.

Novinarstvom koje legitimira imperijalne, ili njima podaničke politike, ne bave se odavno poštivaoci istinskog novinarstva. Nije im lako. Manir novinarskog beskičmenjaštva proširio se poput epidemije. xxxinški teror koji je medije uglavnom srozao na najniže dodvoranje ljigavom populizmu jedan je aspekt te priče. Pri tome malo ko još razmišlja o tome kako ta “škola” novinarstva na uspješan način vaspitava milione ljudi unaokolo na razorenim i dekadentnim vrijednostima i najnižim strastima.

Mediji su pobijeđeni i poniženi

Na drugoj strani, ideološko pranje uma i prepariranje za prihvatanje interesa i logike dominacije sile nad globalnim interesima većine, već je pobijedilo. Ma koliko je onih koji toga još nisu ni svjesni. Uostalom, to je i jedan od ciljeva te kuhinje. Tipičan je primjer iz zemlje koja je “lider demokracije” u svijetu, u slučaju izbora predsjednika Trumpa. U svakoj tamošnjoj izbornoj matematici za njega je u Americi glasalo blizu polovice od svih glasača. A bezmalo devedeset pet od stotinu najrelevantnijih medijskih kuća (američki podatak) pokazalo je tada manju ili veću šokiranost činjenicom objavljenog izbora.

Jednostavno kazano, dvije su varijante moguće u tumačenju ove medijske reakcije “najslobodnijih medija na svijetu”. Ili su ti mediji potpuno ignorisali činjenicu da im blizu polovice stanovnika misli tako kako misli, a to je u novinarsko-zanatskom smislu skandalozan podatak spram mita o njihovoj veličini. Druga je varijanta da su znali kakva je “krvna grupa biračkog tijela”, ali su bili poslušni mehanizam ogromne, ali neuspješne misije Trumpovih ljutih protivnika pa zajedno sa njima tada izgubili. Nemajući “demokratske snage” da taj poraz prihvate. Sve ovo poslije sa Trumpom je druga priča i nema veze sa dignitetom medija.

U oba slučaja, ti mediji su pobijeđeni i poniženi. Kao i ogromna većina onih glasovitih u Evropi. I to je njihov problem. Ono što je muka za ostatak svijeta, jeste da se ta moćna, a ipak jadna imperija, ne predaje. Preko svjetskih vazala, infekcija je proširena. Eno nam zato i ovdje, kod kuće, raznih “treninga” na kojima valja naučiti brutalno jednoznačno, ko su nam obavezni prijatelji a ko istorijski neprijatelji. Za sada. Ko ima pravo da ruši i razara u ime slobode i ljudskih prava, a ko ne. I pri tome, naravno, da vjeruje samo jednom izvoru i nikako ni u snu ne vjeruje drugom.

Nema veze što me je ovih dana pitalo na jednom medijskom seminaru u Sarajevu sa strancima iz uglednog zapadnog medijskog sistema, “a da li smo mi u ratu, u Oslobođenju, vjerodostojnost naših objavljivanih informacija provjeravali iz tri izvora, kako to profesija obavezno  traži…” Jasno, to su pitali u ime neupitne istine, a znamo, tada se “nije znalo ko to puca”. Dok nam oni nisu to kazali, iz drugog i trećeg izvora. Kao u Siriji.

















15.09.2017.

KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: OVO SU NJIHOVI NAPADI...

KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi...

Nedavna izjava Miroslava Tuđmana, sina pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, o tome da je terorizam kakvog danas poznajemo nastao u Bosni početkom 90-tih toliko je jeftina da skoro pa i ne zaslužuje bilo kakav komentar, pogotovo ozbiljan komentar...



KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 1


KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 2


KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 3

Ali, zbog mlađih naraštaja, a i onih nešto starijih koji su to možda zaboravili, izreći ćemo nekoliko rečenica o ovom njegovom epohalnom otkriću.

 

U toku projekcije filma u prepunom beogradskom bioskopu “Balkan” je 13. jula 1968. godine aktivirana eksplozivna naprava od čijeg dejstva je jedna osoba poginula, a više od 50 ranjeno.

 

Eksplozivnu napravu je postavio i aktivirao Miljenko Hrkač, hrvatski terorista, porijeklom iz okoline Širokog Brijega.

 

Potom, 7. aprila 1971. godine su trojica hrvatskih terorista, Miro Barešić, Anđelko Brajković i Ante Stojanov, upali naoružani u ambasadu tadašnje Jugoslavije u Stockholmu, pucali u nenaoružanog ambasadora Vladimira Rolovića, a nakon toga ga, ranjenog, davili kaišem iz pantalona sve dok nije preminuo.

 

U septembru 1972.godine je grupa hrvatskih terorista otela švedski avion koji je letio na relaciji Göteborg - Stockholm. Tražili su od švedske vlade da se iz zatvora pusti Miro Barešić koji je zbog pomenutog terorističkog napada na ambasadu SFRJ u Stockholmu bio osuđen na doživotni zatvor.

 

Pritisnuta ovom ucjenom švedska vlada je oslobodila Barešića koji je pobjegao u Paragvaj i živio tamo do početka balkanskih ratova kada dolazi u Hrvatsku i priključuje se takozvanim zengama.

 

Nepunih mjesec dana nakon toga je ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima. Pričalo se da iza njegovog ubistva stoji hrvatska obavještajna služba na čijem čelu je tada bio upravo Miro Tuđman. Navodno je Barešić bio upoznat sa mnogim aferama samog Tuđmana Juniora i službe na čijem je čelu bio, pa je morao biti “ućutkan”.

 

U januaru 1972. godine je grupa hrvatskih terorista postavili eksplozivnu napravu u letjelicu aviokompanije “JAT” na relaciji Stockholm - Beograd. Eksplozivna naprava je detonirana na visini od 10.000 metara. Avion se, od detonacije, raspao i pao na zemlju. Osim stjuardese Vesne Vulović, koja je čudom preživjela, svi ostali su poginuli.

 

U ljeto 1972. godine je grupa od 19 hrvatskih terorista bila upala u BiH kod Bugojna.

 

U ljeto 1981. godine je grupa hrvatskih terorista bila otela avion kompanije “JAT” koji je letio na relaciji Beograd - Titograd.

 

Ima toga još. Ali, vjerujemo da je i ovo da se pokaže koliko je Tuđmanova ranije pomenuta izjava besmislena. Jer dok su hrvatski teroristi žarili i palili Evropom, dakle 60-tih i 70-tih, nisu postojali čak ni termini muslimanski teroristi ili islamski terorizam, a nekmoli teroristički akti koji bi se smatrali islamskim ili muslimanskim.

 

Uostalom, u vrijeme njemačkih Crvenih brigada, sjevernoirske IRA-e ili španske ETA-e, današnji takozvani muslimanski teroristi nisu bili čak ni u planu svojih roditelja.

 

(Vijesti.ba)   

 

15.09.2017.

TUGA U TUGOVU: SRBIN ZBOG GRIŽE SAVJESTI OTKRIO LOKACIJU MASOVNE GROBNICE

TUGA U TUGOVU: Srbin zbog griže savjesti otkrio lokaciju masovne grobnice

U masovnoj grobnici u Vlasenici do sada je pronađeno 12 posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka tokom proteklog rata. Riječ je o primarnoj grobnici sa kompletnim tijelima među kojima su i dvije žene



TUGA U TUGOVU: Srbin zbog griže savjesti otkrio lokaciju masovne grobnice

O masovnoj grobnici iznad vlaseničkog naselja Tugovo deset godina su kružile različite informacije i više puta bezuspješno su vršena iskopavanja. Zadnje i tačne informacije došle su od čovjeka srpske nacionalnosti koji je kazao da ne želi više to nositi na savjesti.

 

"Na samo 30 cm smo pronašli tijela. Našli smo dvije lokacije, nevezana jedna do druge. Pretpostavili smo da se radi o 10, 12 posmrtnih ostataka.

 

Znamo sigurno da su ovo žrtve iz 1992. godine sa područja Vlasenice, možda čak i iz logora Sušica", kazao je Murat Hurtić, Institut za traženje nestalih osoba BiH.

 

Posmrtni ostaci su kompletni. Među žrtvama su i dvije žene između 40 i 60 godina uz čije kosti su nađene dimije i zlatne naušnice.

 

"Na licu mjesta sam vidio da postoje oštećenja na lobanjama, grudnom košu, skeletu, koje ukazuje da se radi o strijelnim povredama nastalim pucanjem iz ručnog vatrenog oružja", otkrio je Vedo Tuco, vještak sudske medicine.

 

Na području Vlasenice do sada je pronađeno više masovnih grobnica. Za zločine u Vlasenici i Sušici do sada su osuđeni Goran Višković, Predrag Bastah i Dragan Nikolić. Početkom godine optužnica je potvrđena i protiv Višnje Aćimović.

 

"Važno je da svaka porodica pronađe svoje. Važno je da se masovne grobnice otkrivaju kako bi došli do istine i pravde.

 

Da oni koji su počinili zločine, izvedu se pred lice pravde", poručio je Ramiz Salkić, potpedsjednik bh. entiteta Republika Srpska.

 

"Istina koju nam grobnice iznesu na vidjelo je teška, bolna i gorka. Ali je istina i to je važno.

Zato je lijek, nadamo se, da će istina biti lijek za naš budući život na ovim prostorima ovdje", dodao je Vahid ef. Fazlović, muftija tuzlanski.

 

Sa područja Vlasenice do sada je pronađeno i ukopano 1.300 osoba, a za još više od 500 njih se traga. Ova masovna grobnica, iako plitka, dobro je skrivana.

 

I narednih dana ovdje se nastavlja istraživanje i iskopavanje.

 

(N1/SB) 

15.09.2017.

AKO JE BiH SA SRBIJOM DOGOVORILA 97 POSTO GRANICE, GDJE JE I ZBOG ČEGA JE ZAPELO SA HRVATSKOM?!!

Senad Avdić : Ako je BiH sa Srbijom dogovorila 97 posto granice, gdje je i zbog čega je zapelo sa Hrvatskom?!

Septembar 14. 2017.


Dok je početkom nedjelje u gumenim čizmama i polumaskirnoj unformi gazila po potopljenim ulicama Zadra, hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zaskočili su tamošnji mještani rafalom neugodnih pitanja, pa i pogrda na račun ne samo lokalne vlasti u tom gradu, nego i zagrebačke središnjice.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna )

U općoj galami i kakofoniji, čulo se kako jedan nabrijani Dalmatinac ruži predsjednicu : “Dolazite u Zadar samo u predizbomoj kampanji, poslije vas nigdje nema!”

Grabar-Kitarović je u “hrvatsku Floridu” stigla nekoliko sati nakon premijera Andreja Plenkovića, a razlog nije samo to što se čelnici susjedne države uspješno izbjegavaju sresti kad god je to moguće: primala je na Pantovčaku Dragana Čovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Dok se čitava jedna hrvatska županija, i njenih stotine hiljada stanovnika, hrvala sa katastrofom biblijskih proporcija, predsjednica je sa svojim gostom divanila o “nužnosti promjene izbornog zakona u Bosni i Hercegovini”.

DRAGANE, MOJ

Hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković vode permanentni, hladni rat oko bezmalo svih važnh unutarnjih i spoljnopolitičkih piitanja. Pogledi na međunarodni položaj Hrvatske (u kojem se smjeru trebaju razvijati bilateralni odnosi sa SAD, Briselom, Rusijom…),  su im “raspar”, različiti i neusuglašeni, na području unutarnje politike svako malo šalju različite poruke (o demografskom osipanju zemlje, gospodarstvu, reformi obrazovanja, ustaškom znakovlju i fašističkoj prošlosti…). Ako izuzmemo jedinstvena stajališta oko sukoba i sa drugim, bezmalo svim, hrvatskim susjedima, Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, pa i  Crnom Gorom, jedino se stajališta čelnih ljudi Hrvatske oko Bosne i Hercegovine u cijelosti podudaraju.

Samo se oko Bosne i Hercegovine, odnosno ustavno-pravnog položaja Hrvata u njoj stavovi predsjednice i premijera Hrvatske u cijelosti poklapaju.

U tom njihovom, javno vidljivom rivalitetu, Kolinda Grabar-Kitarović nije željela gubiti korak za Plenkovićem, pa je nakon njegove dvodijelne turneje “četiri bh. skakonice” pozvala Čovića na roditeljski sastanak. Može Hrvatska gorjeti, i biti potopljena, mogu desetine tisuća Hrvata uzimati kartu u jednom smjeru za europske i prekookeanske zemlje, sve je to sitna boranija od problema za hrvatsku vlast u poređenju sa Izbornim zakonom u susjednoj,  prijateljskoj, jelte, zemlji! Andrej Plenković se nedavno pohvalio da je tokom jednogodišnjeg mandata sedam puta boravio u BiH; teško je vjerovati da je za to vrijeme imao toliki broj sastanaka sa predsjednicom Grabar-Kitarović!

MOST U GRLU

Hrvatska službena politika (ne samo aktuelna koju personificiraju predsjednica i premijer, postoji tu višedecenijski kontinuitet slične “dosljednosti”) na deklarativnoj razini podržava suverenost, cjelovitost Bosne  Hercegovine i, “najskreniji je partner na njenom euroatlantskom putu”. Problem je što ne nudi previše dokaza i vjerodostojnih argumenata, pa je razumljiv oprez, ali i skeptičnost, kod predominantnog dijela javnosti u našoj zemlji. Istraživanja javnog mnijenja u susjednoj državi pokazuju da preko 70 odsto građana ne vjeruje da aktuelna vlast (Kolinda-Grabar Kitarović i Vlada Andreja Plenkovića) “vodi zemlju u pravom smjeru”. Ukoliko, dakle, tri četvrtine Hrvata u njihovoj zemlji sumnja u valjanost politike koju prakticiraju njezin premijer i predsjednica, zašto bi u tu ispravnost njihove  politike prema BiH vjerovalo više njenih građana?!

Slučaj sa izgradnjom Pelješkog mosta najsvježiji je, ali ne i jedini primjer koji ilustrira da Hrvatska, načelno, poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali da, istovremeno, sa rezervom uzima njene institucije. Deset godina vlast u Hrvatskoj (a u tom razdoblju su se promijenile 3-4 vlade) potpuno ignorira (jednoglasno usvojenu) odluku Predsjedništva BiH kojom se izgradnja Pelješkog mosta uvjetuje razgraničenjem dviju država na moru. Zašto je to tako? Nema drugog objašnjenja osim da vlasti u Hrvatskoj bagatelišu odluke državnih institucija BiH ukoliko u njima nisu sudjelovali “legitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda”.

U Predsjedništvu BiH je, tada, (2007.) sjedio Željko Komšić, a ne Dragan Čović, pa su  odluke državnog vrha, sa stajališta hrvatske politike “nelegitimne”. Ima u tom ignorantskom, potcjenjivačkom odnosu prema instucijama bh. itekakvog kontinuiteta sa rezoniranjem Miroslava Tuđmana koji ovih dana u knjizi i javnim istupima ponavlja mantru da Hrvate u BiH (“Herceg Bosnu”) i državni vrh u Zagrebu, tokom rata nisu ni na šta obavezivale odluke Predsjedništva BiH, jer, kako je kazao, “Stjepan Kljuić nije u Predsjednštvu bio predstavnik”, nego “pripadnik” hrvatskog naroda. Dakle, Kljuić, koji je na izborima 1990. dobio 500-600 hiljada glasova nije, a Jadranko Prlić koji uopće nije ni izlazio na izbore, jeste legitimni predstavnik Hrvata!?

JE LI TUĐMAN BIO SAV SVOJ?

Deklaracija koju je usvojio Predstavnički dom Parlamenta BiH, dopunjena zahtjevom Srpske demokratske stranke za cjelovit pristup razgraničenju Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, u osnovi je samo još jedan poziv susjednoj državi da poštuje potpis kojeg je prije 18 godina na taj dokument stavio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Hrvatski parlament do danas taj sporazum nije ratificirao, i tu nalazimo suštinu svih problema koji, ne samo kada se govori o razgraničenju, opterećuje odnose dvije države.

Iz Zagreba su u međuvremenu stizala bizarna objašnjenja za ignoriranje Tuđmanovog potpisa: prvi hrvatski predsjednik je “šarnuo” na sporazum u vrijeme kada je bio u poodmakloj, terminalnoj, fazi bolesti, dakle nije bio pri punoj svijesti, pa taj dokument, puj pike, ne važi.

Jedan bosanskohercegovački pregovarač u Daytonu pričao je kako je Fanjo Tuđman usred pregovora napustio američku vojnu bazu i vratio se u Hrvatsku. Po dolasku, odmah je  Tihomira Blaškića, generala HVO-a, tada već javno optuženog za ratne zločine, postavio na mjesto inspektora Hrvatske vojske. Richard Holbrooke je tu vijest primio sa zaprepaštenjem i nimalo diplomatski urliknuo pred nekoliko pregovarača: “Da li je taj čovjek normalan?!” Jedan visoki član hrvatske delegacije skrušeno i tiho je izgovorio: “Pa, znate i sami, gospodine Holbrooke, da i nije baš sasvim…”

Može li se očekivati, ako se takva logika prihvati, da se svi sporazumi Hrvatske i BiH, prije svih Washingtonski koji vlast u Hrvatskoj nikada nije provarila i prežalila, resetiraju i razmotre u svjetlu zdravstvenog stanja onoga koji ih je u ime Hrvatske vodio i koji ga je  parafirao?!

//////////
///////////////////////////

HRVATI PRONAŠLI NOVU ŠOPING MEKU:  Bosanska Posavina procvjetala,  zabilježen je pravi trgovinski 'boom'!

HRVATI PRONAŠLI NOVU ŠOPING MEKU: Bosanska Posavina ...

////////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59652396

Powered by Blogger.ba