Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.09.2017.

ŽRTVE SILOVANJA U BiH: TREBAMO PODRŠKU, A NE SAŽALJENJE

Žrtve silovanja u BiH: Trebamo podršku, ne sažaljenje



Dva desetljeća nakon okončanja rata, žene žrtve seksulanog nasilja u BiH i dalje pate. Ilustrativna fotografija

Dva desetljeća nakon okončanja rata, žene žrtve seksulanog nasilja u BiH i dalje pate. Ilustrativna fotografija

Četvrt stoljeća od početka rata u Bosni i Hercegovini, više od 20.000 preživjelih žrtava seksualnog silovanja i dalje traže pravdu koja im je uskraćena, upozorava Amnesty International (AI) u posljednjem izvještaju koji se temelji na dvogodišnjem istraživanju.

Tokom rata od 1992. do 1995. silovano je tisuće žena i djevojaka koje "ni danas nemaju potrebnu medicinsku, psihološku i financijsku podršku koju očajnički trebaju kako bi zakrpale svoje ratom razorene živote", ističe zamjenik direktora Amnesty Internationala za Evropu Gauri van Gulik.

"Više nikome ne vjerujem, osobito ne državi. Živim samo za moga sina koje je jedino svjetlo u mom životu. Za mene ovo nije život....već njegovo puko održavanje na aparatima", ispričala je Sanja iz Tuzle.

Dva desetljeća nakon okončanja rata, žene žrtve seksulanog nasilja u Bosni i Hercegovini i dalje pate, ne samo zbog posljedica zločina koji je na njima izvršen, već i zbog činjenice da ih vlasti na svim razinama u BiH zanemaruju. One su i dalje među najviše marginaliziranim grupama u BiH, bez mogućnosti pistupa pravdi, istini ili odšteti.

Mnoge od njih su bile zarobljenice izložene stalnoj seksualnoj torturi u takozvanim kampovima za silovanje, prisiljene da rađaju djecu nakon silovanja, druge su silovane od strane raznih vojnih ili paravojnih grupacija čiji su se pripadnici iživljavali nad civilnim stanovništvom.

U većini ovih slučajeva žene su, prema međunarodnom pravu, bile žrtve višestrukih zločina, uključujući silovanja, nasilno protjerivanje i pritvaranje. Mnoge su svjedočile mučenjima i ubojstvima članova obitelji. Zbog svega toga imaju dugotrajne fizičke i psihološke posljedice koje utječu na njihov svakodnevni život.

Istraživanje AI temelji se na svjedočanstvima žena koje su se odlučile progovoriti i zatražiti pravdu, bez obzira na sve prepreke. No, veliki je broj onih koje pate i ne žele govoriti o proživljenim traumama. Žive sa osjećajem srama, na margini društva, pokušavajući ponovno zakrpati vlastite živote.

Neuspjeh vlasti da se dogovore o mjerama koje bi trebale osigurati njihova prava i nužnu podršku prijeti da mnoge neće za života dočekati pravdu i ratnu odštetu. Udruženja preživjelih s pravom strahuju da politička apatija mnogima od njih neće donijeti pravdu.

Prema međunarodnom pravu, država BiH je dužna garantirati žrtvama pristup pravdi, istini i pravo na odštetu. Ta obaveza uključuje i rehabilitaciju, satisfakciju, kompenzaciju zbog patnji koje su žrtve preživjele, kao i garanciju da se zločin neće ponoviti. Sve to bi im trebalo pomoći da iznovaizgrade vlastite živote.​

Elma je bila četiri mjeseca trudna kada je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International je kazala kako su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: "Da li znaš tko je sada ne tebi?" Izgubila je dijete, ima povredu kičme. Dvadeset i pet godina nakon silovanja, Elma je nezaposlena, ne prima nikavu socijalnu pomoć, niti odgovarajuću medicinsku skrb.Istraživanje AI koje je provedeno u razdoblju od dvije godine otkriva da je kombinacija raznih faktora – od složene i nefunkcionalne ustavne, pravosudne i administrativne strukture BiH, do političke paralize zemlje, rezultirala neuspjehom vlasti da osiguraju pravdu za te žene.

Za mene ovo nije život....već njegovo puko održavanje na aparatima

Sustavne prepreke s kojima se žrtve suočavaju onemogućile su im da obnove svoje živote i uspješno se ponovno integriraju u društvo. Trajna i često netretirana trauma i raspon fizičkih zlostavljanja uzrokovanih seksualnim nasiljem često su ih spriječili u pronalaženju zaposlenja i zadržavanja radnih mjesta. Žene žrtve seksualnog nasilja su među najranjivijim ekonomskim skupinama u bh. društvu.

Istraživači Amnesty Internationala razgovarali su sa 89 osoba, među kojima su žrtve silovanja, predstavnici nevladinog sektora, vlasti i međunarodne zajednice. Utvrđeno je da je posljednjih godina ostvaren napredak, no pravda još nije zadovoljena. Od početka suđenja za ratne zločine na sudovima u BiH - od 2004. godine - 123 slučaja su završena, a 134 izvršitelja zločina su osuđena, no još je u postupku 900 slučajeva, od kojih se 200 odnose na seksualno nasilje. Moglo bi proći još jedno desetljeće prije nego se procesi i završe.

Prema podacima nevladinih organizacija, gotovo dvije trećine osuđenih za silovanja tokom rata, dobilo je tri do pet godina zatvora. Presude su nakon žalbe smanjene, a neki počinitelji zločina su nakon priznanja krivice mogli zatvor zamijeniti novčanim globama.

Žrtvamaseksualnog nasilja važno je dobiti status civilne žrtve rata, jer to otvaraput mjesečnim naknadama, zdravstvenoj zaštiti, kao i drugim socijalnim pravima. No, zakoni koji garantiraju takav status su različiti u Federaciji BiH, Republici Srpskoj (RS) i Distriktu Brčko. Tek je nešto više od 800 osoba osiguralo taj status, uglavnom u Federaciji BiH, dok RS ne priznaje silovanje kao ratni zločin.

Amnesty zato poziva na usklađivanje zakona na svim razinama, formiranje fondova iz kojih će se žrtvama osigurati odgovarajuća zdravstvena zaštita i psihološka pomoć. Od EU se traži da u pregovorima o pristupanju BiH uključi ipristup pravdi i naknadu za civilne žrtve rata.

Poziva se međunarodna zajednica da nastavi pružati podršku inicijativama i programima koji pomažu žrtvama seksualnog nasiljau BiH u traženju pravde i resocijalizaciji.

//////////////////////////////////////////////

Korićanske stijene: Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava


Iskopavanje na Korićanskim stijenama

Iskopavanje na Korićanskim stijenama

Na lokalitetu Korićanskih stijena nastavlja se iskopavanje posmrtnih ostataka žrtava uz nazočnost porodica ubijenih.

Kako javlja reporterka RSE, teren je nepristupačan, jer je riječ o kamenoj grobnici koja se nalazi oko 100 metara od mjesta ubistva.

Na iskopavanju se radi ručno zbog nepristupačnog terena, a postoji i opasnost od klizišta i odrona.

Očekuje se da se na ovom lokalitetu pronađe preostalih oko stotinjak posmrtnih ostataka.

Pripadnici Interventnog voda prijedorske policije su u augustu 1992. godine dovezli oko 220 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca, zatvorenh u logorima Omarska i Trnopolje, i streljali ih na Korićanskim stijenama.

Dvanaest logoraša je preživjelo, a još se traga za 80 odsto skeletnih ostataka, jer su tijela ubijenih logoraša prebačena i zakopana na drugim lokalitetima.

Za zločin na Korićanskim stijenama osuđeno je 11 Srba na kaznu od ukupno 200 godina zatvora.

Pred Haškim tribunalom i Sudom BiH za taj zločin su osuđeni Darko Mrđa, Damir Ivanković, Gordan Đurić, Ljubiša Četić , Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković, Željko Stojnić, Saša Zečević, Marinko Lepoja i Radoslav Knežević.

12.09.2017.

PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ ODGOVORIO KOLINDI GRABAR-KITAROVIĆ

ZVIZDIĆ ODGOVORIO KOLINDI I ZEMANU: "U BiH se ne vijore zastave Islamske države, to su paušalne i neodgovorne tvrdnje"!

U BiH se ne vijore zastave Islamske države i nije tačna informacija da u BiH ima 5.000 ili 10.000 terorista, to su paušalne ocjene, kazao je danas na konferenciji za medije Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a nakon sastanka sa Draganom Mektićem, ministrom bezbjednosti BiH i direktorima obavještajno-bezbjednosnih agencija sa nivoa BiH.



ZVIZDIĆ ODGOVORIO KOLINDI I ZEMANU: 'U BiH se ne vijore zastave Islamske države, to su paušalne i neodgovorne tvrdnje'!

///////////////////

Image result for sporazum dragisa cvetkovic i vladko macek fotos

Sporazum Cvetkovic, Macek o podjeli BiH
///////////////////////////

Image result for hitler pavelic fotos

Sporazum Pavelic , Hitler o podjeli BiH i stvaranju NDH

/////////////////////////////
RAZARACI BOSNE I HERCEGOVINE



Image result for dragan covic karikature fotos
Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Zvizdić tvrdi da izjave nekih susjeda ne koindiciraju sa podacima koje imaju obavještajno-bezbjednosne agencije u BiH kada je u pitanju terorizam.

 

On je naglasio da BiH ne želi ulaziti u dnevnopolitičke rasprave.

 

„Ne želimo da reagujemo na pojedine izjave koje su u funkciji političkih ili predizbornih kampanja zemalja regiona ili zemalja EU. Želimo da damo institucionalni odgovor na sve izjave koje su vezane za sigurnosnu situaciju u BiH, odnosno odgovor baziran na relevantnim činjenicama, podacima koje naše agencije razmijenjuju sa agencijama iz susjedstva, EU i svijeta. Saradnja naših sigurnosnih agencija sa partnerima u susjedstvu, EU, SAD, Interpolom, Europolom je na zavidnoj razini i raspolažemo s relevatnim podacima koji pobijaju tvrdnje koje smo mogli čuti od zvaničnika zemalja regiona, ali i zemalja EU. Razgovarao sam s određenim brojem ljudi iz akademske zajednice, profesorima koji se bave pitanjem sigurnosti i terorizma“, rekao je Zvizdić.

 

Naglasio je da od 143 teroristička akta koja su se dogodila u 23 zemlje Evrope i svijeta, a iza kojih stoji ID, nije učestvovao niko ko ima bilo kakve veze sa BiH.

 

„To demantira sve koji govore o BiH kao o mogućoj bazi terorizma. U BiH se ne vijore zastave ID-a. To je paušalna izjava u svrhu predizbornih i političkih aktivnosti. Nema podataka da u BiH imamo 5 ili 10.000 radikaliziranih osoba. Demantujemo takve podatke. Ako neko ima takve podatke, pozivamo pogotovo naše susjede, da se takvi podaci dostave našim sigurnosnim službama. Sigurnosne službe susjeda nikada nisu poslale takve podatke. Zbog toga takve izjave smatramo paušalnim i da imaju političku pozadinu“, poručio je Denis Zvizdić.

 

On je naglasio da niko nije zaštićen od teroizma, ali da je  vrlo ohrabrujuća činjencia da u posljednjih 18 mjeseci niko iz BiH nije otišao na strana ratišta.

 

Pohvalio je sigurnosne agencije u BiH podcrtavši da imaju jako dobre rezultate.

 

On je za kraj kazao da poziva institucije u BiH da utvrde tačnost ili netačnost navoda o terorističkim kampovima i pojedincima u BiH, te da takve osobe budu u skladu sa zakonom sankcionirane jer predstavljaju jednu vrstu protuustavnog djelovanja.

 

"Opasnost od terorizma u BiH nije ništa veća nego bilo gdje drugo u regionu, Evropi i svijetu", istakao je Zvizdić. 

 

Inače, danas je hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na posredan način demantirao i koordinator EU za antiterorizam Gilles de Kerchove koji je rekao da među pripadnicima Islamske države ima oko 2.500 boraca iz svih država Evrope.

 

De Kerchove je rekao njemačkom listu "Welt" da je ova ekstremistička grupa nekada imala 5.000 evropskih boraca u Iraku i Siriji. On je dodao da se oko 1.500 boraca vratilo kućama, a da je 1.000 ubijeno.

 

Ovaj zvaničnik je rekao da će mnogi koji su ostali, uz islamiste poginuti u borbama ili će ih džihadisti ubiti ukoliko dezertiraju. Neki od njih mogli bi da pređu u druge zone konflikata, poput Somalije ili Jemena.

 

Prema procjenama SAD, Islamska država trenutno ima 13.000 boraca u Siriji i Iraku, prenio je AP.

 

12.09.2017.

ŠKOLA NEMA NACIJU


Škola nema naciju


Protest srednjoškolaca u Travniku protiv "dvije škole pod jednim krovom"

Protest srednjoškolaca u Travniku protiv "dvije škole pod jednim krovom"

Vlada Federacije BiH razmatrala je Prijedlog zakona o zabrani segregacije u obrazovanju u tom entitetu, koji je predložio zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Dennis Gratz.

Zakon je upućen u parlamentarnu proceduru i o njemu bi se zastupnici Parlamenta FBiH trebali izjasniti na nekoj od idućih sjednica.

Gratz, koji je nedavno podnio ostavku na pozicije u Našoj stranici, za Radio Slobodna Evropa je izjavio kako se radio jednom kratkom zakonskom rješenju koji nameće obavezu Federacije BiH da zabrani praksu segregacije učenika koja se događa u određenim dijelovima tog bh. entiteta.

Ukoliko se zakon usvoji, takva praksa bi se morala ukinuti. Ovaj zakon je koncipiran po uzoru na američke propise šezdesetih godina, kada je federalna vlast morala nametnuti zakone koji zabranjuju rasnu segregaciju u pojedinim američkim državama“, kazao je Gratz.

Na pitanje da li taj zakon nudi rješenje u pogledu donošenje zajedničkih nastavnih planova i programa, Gratz je odgovorio da to pitanje trebaju riješiti kantoni.

Mi ne zadiremo u prostor prava gdje se izučava grupa predmeta, kao što su jezik i vjeronauk, nego želimo zaustaviti praksu da se pod tom izrikom separiraju učenici: Dennis Gratz
Mi ne zadiremo u prostor prava gdje se izučava grupa predmeta, kao što su jezik i vjeronauk, nego želimo zaustaviti praksu da se pod tom izrikom separiraju učenici: Dennis Gratz

Nastavni planovi i programi su u nadležnosti kantona. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke može dati određene instrukcije. Mi ne zadiremo u prostor prava gdje se izučava grupa predmeta, kao što su jezik i vjeronauk, nego želimo zaustaviti praksu da se pod tom izrikom separiraju učenici, a posebno manjiske, odnosno povratničke zajednice u oba entiteta, kojima se zabranjuje da izučavaju jezik koji žele“, naglasio je Gratz.

Odvojeni sustav školovanja u Bosni i Hercegovini rezultat je rata 1992. – 1995., tako da Srbi, Hrvati i Bošanjaci imaju „nacionalni nastavni plan“.

Osim vjeronauke i maternjeg jezika, predmeti kao što su povijest i geografija također se proučavaju odvojeno, a svaka etnička skupina ima svoje tumačenje predmeta.

U mnogim školama učenici se drže i fizički odvojeno, a nastava za učenike jedne etničke pripadnosti započinje u različito vrijeme nego za druge učenike, pa se ne susreću.

Ovoj praksi usprotivili su se učenici u Jajcu, a o njihovom slučaju danima se govorilo u javnosti.


Pod pritiskom učeničkih protesta i međunarodne zajednice, vlast u Srednjobosanskom kantonu odustala je od osnivanja treće srednje škole u Jajcu, koja bi razdvojila djecu po etničkoj pripadnosti.

Umjesto toga, od ove godine dvjema srednjim školama u Jajcu, u kojima se nastava izvodi po hrvatskom nastavnom planu i programu, uvedena je nacionalna grupa predmeta za učenike koji su upisali prvi razred, a novina je i mogućnost izbora izgleda svjedodžbe.

Dobili smo nacionalnu grupu predmeta gdje su sada Hrvati i Bošnjaci odvojeni na maternjem jeziku, vjeronauku, povijest istorije i goegrafiji, a na ostalim satima su skupa“, kaže Azra Keljalić, učenica Srednje strukovne škole u Jajcu.

Srednjoškolac Nikola Serimac istakao je kako je to kompromisno rješenje, ali da njihovi zahtjevi još uvijek nisu u potpunosti ispunjeni.

Došli smo do točke gdje se svako može upoznavati sa svakim. Mislim da bi nam politike trebale biti zahvalne jer su dobili kvalitetnije učenike, odnosno bolja lica budućnost“, naglasio je Serimac.

Postoje dobre prakse u BiH u kojima djeca različite etničke pripadnosti sjede u istim klupama. Primjer je - model obrazovanja u Brčko distriktu, gdje se djeca razdvajaju samo za vrijeme izvođenja nastave tzv. nacionale grupe predmeta. Alina Trkulja, stručna suradnica u Centru za interdiscplinarne studije Univerziteta u Sarajevu o tome kaže:

„Najbolji bi bio model obrazovanja, koji bi podrazumijevao, po meni, jedan nastavni plan i program multikulturalnog sadržaja i inkluzivno obrazovno okruženje u svim školama u BiH“.

O fenomenu „dvije škole pod jednim krovom“ izjašnjavali su se i sudovi, međutim pravomoćne presude, kojim se ovakva praksa zabranjuje, nisu provedene.

Segregacija djece u „dvjema školama pod jednim krovom“ i danas se prakticira u 34 škole u Srednjobosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničkom - dobojskom kanton u FBiH.

12.09.2017.

JAKOB FINCI : HRVATSKA IMA VEĆI PROBLEM SA RADIKALIZMOM OD BiH - NIJE SE ODUSTALO OD IDEJE ZLOČINAČKE PARADRŽAVE "HERCEG BOSNE"

Jakob Finci : Hrvatska ima veći problem sa radikalizmom od BiH – Nije se odustalo od ideje zločinačke paradržave “Herceg Bosne”


Septembar 12. 2017.


Jakob Finci

///////////////////////////////


Image result for dragan covic karikature fotos

Franjo Tudjman i Slobodan Milosevic
Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotosImage result for dragan covic karikature fotos

Sve presude u Haagu su donesene od istog tribunala, i nema nijedne za koju se sve tri strane slažu, jer ako su “naši” krivi onda tribunal gubi kredibilitet i tome slično, ako ne onda on dobro radi. Tako će biti i sa ovom grupom koja čeka drugostepenu presudu, i to će sigurno potresti Hrvatsku više nego u BiH, jer se ovdje zadovoljno presudom kojoj je potvrđena aktivnost koja se u pravu naziva udruženim zločinačkim poduhvatom s ciljem da se naškodi BiH i da se izvrši secesija onoga što se tada zvalo “Herceg Bosnom”.

Po ponašanju političara u Hrvatskoj a i na našoj strani, čini se da se od te ideje javno odustalo, ali privatno se radi na tome, kazao je za TV1 Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice BIH.

“Rekao bih da predsjednica Hrvatske često daje neke izjave pa onda kasnije sama sebe mora tumačiti. Pokušajte se sjetiti neke izjave američkih ili francuskih predsjednika, ili engleskog premijera, koji su objašnjavali šta su ustvari hteli reći. Oni govore ono što hoće da kažu, a kod nas ovdje političari kažu ono što im je prvo na jeziku, pa onda kasnije objašnjavaju šta su mislili i zašto su bili krvo shvaćeni, a mi znamo samo šta su rekli i teško možemo da im čitamo misli”, kazao je Finci komentarišući nedavne navode hrvatske predsjednice.

Kada je riječ o radikalizmu, više problema ima u Hrvatskoj, kazao je Finci govoreći o problemu postavljanja ploče ustaškim pozdravom u Jasenovcu.

” Mi znamo da je u ISIL-u bilo ljudi sa ovih prostora ali oni su, kako kažu organi bezbjednosti i od njih nema opasnosti. Danas je šesnaest godina od početka rata protiv terorizma koji ovolike godine traje bez uspjeha, Ja mislim da BiH nije teren koji je podložan terorizmu. Mi smo imali dosta terora od 92 do 95”, rekao je Finci.

On je komentarišući izjave hrvatske predsjednice o nekredibilitetu tribunala u Haagu u slučaju da se potvrdi osuđujuća presuda za Udruženi zločinački poduhvat kazao da ideja Herceg Bosne iako je javno odbačena, na njoj se još uvijek privatno radi.

“Sve presude u Haagu su donesene od istog tribunala, i nema nijedne za koju se sve tri strane slažu, jer ako su “naši” krivi onda tribunal gubi kredibilitet i tome slično, ako ne onda on dobro radi. Tako će biti i sa ovom grupom koja čeka drugostepenu presudu, i to će sigurno potresti Hrvatsku više nego u BiH, jer se ovdje zadovoljno presudom kojoj je potvrđena aktivnost koja se u pravu naziva udruženim zločinačkim poduhvatom s ciljem da se naškodi BiH i da se izvrši secesija onoga što se tada zvalo “Herceg Bosnom”. Po ponašanju političara u Hrvatskoj a i na našoj strani, čini se da se od te ideje javno odustalo, ali privatno se radi na tome”

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH osvrnuo se na rad Međureligijskog vijeća i problem slabije koordinacije između predstavnika religijskih zajednica u Mostaru, kazavši da kod predstavnika Katoličke crkve nedostaje spremnost za to.

“U Mostaru još nisu rasčišćeni odnosi između rimokatoličke crkve i ostatka vjerskih zajednica. Osim izmjena kurtoaznih čestitku za velike praznike druge saradnje nema, i čini se da nema velikog interese da se takva saradnja uspostavi. Međureligijsko vijeće radi na tome. Kada ćemo u tome uspjeti, to će vrijeme pokazati”, kazao je Finci.

(Kliker.info-Vijesti)

///////////////////////////////
//////////////////////////////////////

SAOPĆENJE IZ KABINETA BAKIRA IZETBEGOVIĆA: "Čović u Zagrebu iznio stavove suprotne stavovima Predsjedništva BiH"

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović, na jučerašnjem sastanku sa predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović, iznio je stavove koji su suprotni službenim stavovima Predsjedništva BiH.

Postupajući na taj način, Čović je doveo u zabludu i bosanskohercegovačku i hrvatsku javnost.

 

SAOPĆENJE IZ KABINETA BAKIRA IZETBEGOVIĆA: 'Čović u Zagrebu iznio stavove suprotne stavovima Predsjedništva BiH'

Nije istinita tvrdnja da „što se tiče institucija BiH, nema nikavih formalno-pravnih smetnji za izgradnju Pelješkog mosta“. Stvari su upravo obrnute.
 
Podsjećamo Dragana Čovića na službeni stav Predsjedništva BiH iz 2007. godine, koji je jednoglasno usvojen i koji  glasi: „Bosna i Hercegovina je protiv izgradnje mosta do rješavanja otvorenih pitanja vezanih za identificiranje morske granične crte između dvije države“. O navedenom stavu su tada obaviješteni i najviši dužnosnici Republike Hrvatske.
 
Dragan Čović, kao trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH, ima ustavnu obavezu da zastupa službene stavove i interese BiH. Svako drugačije postupanje predstavlja zloupotrebu službenog položaja. 
 
Nedopustivo je da predsjedavajući Predsjedništva BiH, umjesto obavezujućeg zastupanja interesa BiH, zastupa interese druge države i nastoji opravdati postupke Hrvatske koji predstavljaju udar na suverenitet BiH i u suprotnosti su sa Konvencijom UN-a o pravu mora i dugoročnim interesima BiH, saopćeno je iz Kabineta člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

//////////////////////////////

AMERI OKOM, DODIK SKOKOM: Predsjednik RS ispunio dva ključna uslova američkih diplomata za skidanje s 'crne liste'!

AMERI OKOM, DODIK SKOKOM: Predsjednik RS ispunio dva ključna ...

////////////////////////////////

///////////////////////////

12.09.2017.

DVIJE PRIČE

Dvije priče


Nezirović Elvedin

Autor 11.9.2017. 



Dvije priče

........................................

Izdvajamo

  • Grad će utonuti u svoje prirodno, komatozno stanje, pokoren i okovan šutnjom. Ona je ovdje na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi nekakvom boljem i urednijem društvu.
..............................

To da svako vrijeme ima svoje priče, naučilo nas je naše čitalačko, ali i neko opće, životno iskustvo. Dobre priče pamte se i onda kada više ne bude onih kojima mogu nešto novo saopštiti. Znaju se iznenada pojaviti i onda ponovo potonuti u prividni zaborav, sve dok sjećanje na njih ne evocira neki naizgled glup i nevažan događaj. Takva je priča o neimaru Radi i ljubavnicima zazidanim u temelje Starog mosta. Loše priče se zaborave kao što se zaborave tmurni i prespavani dani. Njihova smrt je konačna i nema tog događaja koji bi im udahnuo novi život. Onima koji će doći poslije nas, naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.

Priča prva: NEIMAR RADE

Ima jedna stara mostarska narodna pjesma, koju navodi Carl Peez, austrougarski putopisac, u knjizi „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“ (1891.). Spominje je i austrijski vojnik, Robert Michel, u svojim mostarskim putopisima (1908.), a u nešto izmjenjenoj verziji u odnosu na Peezovu, donosi je i publicista i novinar, Muhamed Ajkić u knjizi „Mostarski Stari most“ (1936). Zaslužuje ta pjesma trenutak naše pažnje, uz napomenu da se radi o Ajkićevoj verziji:

Mila braćo, čuda golemoga
Kad se gradi kamena ćuprija
U Mostaru na vodi Neretvi
U cara je ni u kralja nejma:
Majstor joj je neimare Rade
Gradio je za nuždu golemu,
A da svoju on otkupi glavu,
Jer ga Turčin bješe osužnjio,
Pa je gradi četiri godine.
On načini kamenu ćupriju

Elem, tamo gdje prestaje pjesma, počinje priča. A ona kaže da se Most, u toku gradnje, nekoliko puta rušio u Neretvu. Da bi pobijedio lošu karmu, Rade je, na savjet Podveleške vile, u temelje Mosta dao zazidati dvoje zaljubljenih. Snaga njihove ljubavi, držala je, eto, kameni luk iznad rijeke skoro četristo pedeset godina, sve dok ga nije srušila ljudska mržnja.

O tome ko je bio neimar Rade i je li mu vila iz Podvežeja svojim savjetom spasila glavu, narodna priča ne zna ništa. Sigurno je samo to da Rade iz pjesme nije, niti može biti, onaj jedini Rade kojeg je historija ovjenčala nadimkom Neimar – Rade Borović, zidar iz Bara, inače protograditelj manastira Ljubostinja, u blizini Trstenika, u Srbiji. Pa ipak, ako bi nam bilo dopušteno da se na trenutak ušunjamo u Radin kasniji život, vjerujem da bismo ga zatekli u nekoj seoskoj krčmi, očiju prikovanih za čokanj u koji se svakoga časa sprema strovaliti, dok, po ko zna koji put, po glavi valja jednu te istu misao: kakav je i to most kad ga nauzgor mogu držati samo ljudske kosti i bješe li ono dobrostiva vila ili sam vrag što ga natjera da bira između svoje i tuđih glava.

Pjesme o neimaru Radi i legende o ljubavnicima uzidanim u temelje Starog mosta, sjetio sam se neki dan, kada su skoro svi ovdašnji portali izvijestili o tome kako je neku djevojku na Mostu zaprosio njen dečko, nakon što je, potajno, a zapravo u dosluhu s njenom majkom, iz nekog svog, američkog, doputovao u ove naše, mostarske živote. Nije to ni prva ni posljednja takva priča, uostalom, prošnje spadaju u onu vrstu događaja koji su, andrićevski rečeno, opće mjesto u životima svih velikih svjetskih građevina, te su samim tim lišeni bilo kakvog senzacionalizma. Pa opet, za njom se raspomamio ovdašnji bofl žurnalizam do te mjere da gotovo i nije bilo portala koji bi je ignorirao. Ako je suditi po lavinama komentara na društvenim mrežama, priča je izazvala ogroman interes onog dijela javnosti kojemu nikada nije dosta jeftine patetike i za koji bi se moglo reći da ne živi život, nego igra rolu u svojoj omiljenoj turskoj sapunici. Jedino, zapravo, što u pomenutoj priči zavrjeđuje našu pažnju, jeste ono što ona, u svom neznanju, nehotično priziva: sjećanje na one dvije zazidane duše – dva galeba, što se za toplih ljetnih dana, kako je to slikovito opisao Robert Michel, strmoglavljuju za komadićima kukuruznog hljeba bačenim u rijeku.

Priča druga: KOMUNALNI NERED

O čemu bi ovdašnji intelekutalni polusvijet pričao posljednjih desetak dana da nije bilo epizode s prošnjom na Mostu, ne zna se, ali bi se, siguran sam, nešto slično već našlo. U gradu, u kojem zrak vonja po pretrpanim kontejnerima i u kojem se ratne ruševine prijeteći naginju nad glave prolaznika, ljudi imaju neizlječivu potrebu da se pretvaraju kako je sve, zapravo, u savršenom redu. Kao na vlastitu kožu, navikli smo se na Mostar u kojem je malo šta onako kako bi trebalo biti i to je naš navjeći usud.

Sami smo sebe osudili da živimo u gradu, kojeg je najtačnije opisao Yehuda Amichai, pišući, opet, o nekoj svojoj, izraelsko-palestinskoj stvarnosti: Lepršaju naše zastave / Lepršaju njihove zastave / Neka oni misle da smo mi radosni / Neka mi mislimo da su oni radosni. Smisao vlastitog postojanja ovdje je definiran odnosom prema onom drugom, kojeg stalno treba uvjeravati da je naš jad zapravo naša najveća sreća. Za takvu vrstu dojma potrebne su nam zastave, džinovski vjerski simboli od željeza i betona i bofl žurnalizam, a ne, naprimjer, efikasna i rentabilna komunalna preduzeća (u Mostaru ih ima čak pet!), koja su – o tome govori i nedavno prezentirano istraživanje nekoliko lokalnih udruženja okupljenih pod jedinstvenim nazivom „Naše društvo“ – žderači budžetskog novca i oličenje neodgovornosti i nerada.

Taj bi se komunlani nered dao izraziti još jednim mostarskim paradoksom: što je više komunalnih preduzeća, to je u gradu manje čistoće. Čistoća ulica važna je još samo onim rijetkim među nama koji smisao postojanja vežu za praktične i normalan život neophodne stvari, a ne za obezljuđene velikonacionalne ideje. Istina je, zapravo, da se većini živo fućka i za gradsku čistoću, i za komunalna preduzeća, i za sve ono što stane u semantičko polje sintagmi normalan grad i normalan život. Za koji mjesec, niko se više neće sjećati pomenutog istraživanja, iako će nam ulice jednako zaudarati na ubuđale kuhinjske otpatke i rastočeni karton. Grad će utonuti u svoje prirodno, komatozno stanje, pokoren i okovan šutnjom. Ona je ovdje na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi nekakvom boljem i urednijem društvu.

To da svako vrijeme ima svoje priče, naučilo nas je naše čitalačko, ali i neko opće, životno iskustvo. Dobre priče pamte se i onda kada više ne bude onih kojima mogu nešto novo saopštiti. Znaju se iznenada pojaviti i onda ponovo potonuti u prividni zaborav, sve dok sjećanje na njih ne evocira neki naizgled glup i nevažan događaj. Takva je priča o neimaru Radi i ljubavnicima zazidanim u temelje Starog mosta. Loše priče se zaborave kao što se zaborave tmurni i prespavani dani. Njihova smrt je konačna i nema tog događaja koji bi im udahnuo novi život. Onima koji će doći poslije nas, naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.

12.09.2017.

KURTOAZIJA

JEBEM TE KURTOAZIJO


Ivo Anić

Autor 10.9.2017.



JEBEM TE KURTOAZIJO

....................................

Izdvajamo

  • Kurtoazija je kako vidimo iz povijesti odnosa politike prema nacizmu donijela samo jedno - poraz onih koji su sa nacizmom koketirali.
................................
...................

Jebem te kurtoazijo, pomislio je danas svaki član SDP-a koji još iole drži do sebe kidajući stranačku iskaznicu. I bio je u pravu. Kurtoazije sa nacistima nema. I točka. Sa nacistima se zna što treba i kako treba, a povijest nas je tome itekako naučila. Kurtoaziju, šefe oporbe ostavi za sebe, kada ne budeš to što jesi, kurtoaziju i strah, a ljevicu ozbiljno te molimo daj kome pametnijem u ruke!

Daleke 1933. godine Veliku Britaniju potresao je prvorazredan skandal. Naime, Buchinghamska palača, njena administracija pokušala je umanjiti značenje poprilično skandalozne snimke koja je procurila u javnost, a radilo se o privatnom filmu u kojem kraljica, koja je tada imala sedam godine diže desnicu u znak nacističkog pozdrava. Danima se bijesna javnost i mediji koji su kampirali pred palačom pokušavahu domoći kraljičine izjave ili njenih pobočnika no stvar je prikazana kao šala, i na kraju kao kurtoazija, jer su mlađahnu kraljicu pripremali na možebitni bilateralni susret sa vrhom Trećeg Reicha u budućnosti.

Kurtoazija je bila riječ koju su tada upotrijebili kraljičini glasnogovornici pravdajući mlađahnu vedetu izjavama kako ona zbilja nema nikakvih simpatija prema nacizmu, no istina je, a javnost na otoku je dobro znala, bila kudikamo suhoparnija i drugačija. Tadašnja aristokracija Britanije itekako je gajila simpatije prema idejama koje su zastupali nacisti, a neki zastupnici u parlamentu Velike Britanije otvoreno su naglašavali svoju naklonost fašističkim idejama. Nekoliko godina kasnije ta će se naklonost jasno i artikulirati sumnjivim Britanskim ponašanjem kod pripajanja Austrije Njemačkoj i izostanak reakcije na tada već znatan pogrom Židova u Trećem Reichu.

Visoko ritansko društvo imalo je, osim političkim veza i one građanske, ljudske i nije tajna da je veliki dio aristokracije na privatnim druženjima i zabavama čak i razgovarao na Njemačkom jeziku, a kulminacija je svakako bila iza Olimpijskih igara 1936. godine kada sam Hitler sklapa unosne poslove sa engleskim tvrtkama u vlasništvu krune. Sama mlada kraljica neposredno prije zahlađenja odnosa provodi cijelo ljeto u Münchenu, a jedan od apologeta nacizma bio je i urednik tada najčitanijih britanskih novina Daily Maila, Lord Rothermere.

Nacistički pozdrav mlađahne kraljice “iscurio” je u javnost u poprilično nesretan trenutak, nekoliko dana iza službenog vjenčanja nekolicine najutjecajnijih nacista koji su zajedničku ceremoniju okrunili dolaskom samog Führera. Da nevolja bude veća, tim vjenčanjima prisustvovao je i izaslanik kralja Edwarda VIII, kao i Wallis Simpson, navodna kraljeva ljubavnica. Pronjemački stavovi nisu bili nikakva novost, ali su dobrano “raspizdili” radnički dio britanske javnosti i tadašnju ljevicu koja je burno reagirala. Londonom su bjesnili prosvjedi, štrajkalo se danima, i sam taj čin, kako ga je nazvala aristokracija, “kurtoazija” stajao je po britanskim ulicama glava nekolicine prosvjednika, ali i nekoliko službujućih oficira njezina veličanstva. Taj, nazovimo ga “flert” sa nacistima, ta kurtoazija, skupo je stajala mlađahnu kraljicu koja se u desetljećima nakon rata iznimno trudila da svoj kurtoazni gaf dobrano sakrije i bunkerira, najavljujući rigorozne mjere i oštre tužbe prema onima koji su širili takve neistine.

Nacističkog šarma nisu bili imuni ni Rusi. Iako ih je sam Hitler smatrao “nepismenom bagrom”, “masom robova”, a zarobivši kod Molenska 27. srpnja 300 000 Crvenoarmejaca, i tehničkim problemom kojeg treba hitno zbrisati, Joachim von Ribbentrop i Vječeslav Molotov surađuju i imaju bliske odnose, te 1939. i potpisuju slavni sporazum “O prijateljstvu i granicama”, a sam Staljin sa Hilerom dogovara sporazum o međusobnom nenapadanju. Staljin je očaran Hitlerom, a sovjetsku javnost očekivano raspižđenu, dočekuje službena izjava Kremlja kako je taj sporazum čista “kurtoazija” i kako se ne treba mnogo osvrtati na to.

Sa Mussolinijem pak, kurtoazne odnose njeguju i Neville Chamberlain, francuski predsjednik Edouard Daladier, a kancelar Adolf Hitler uskoro baš pred nosom tim istim ljudima “kurtoazno” pripaja Sudete, zapadni dio Čehoslovačke naseljen isključivo Nijemcima. Kurtoazija se pokazala ubrzo kao vrlo zapaljiv pojam po sve one koji su koketirali s nacizmom, Hitleru je kako znamo trebalo to vrijeme u kojima će kurtoazija biti službena državna politika, a strah od rata opravdanje za nju, no i Staljin je imao slične zamisli držeći se kurtoazije, jer je sporazumom Pariz – Moskva, potpisanim od strane francuskog generala Doumenca 21. kolovoiza 1939. uradio istu stvar. Kurtoazijom opravdao svoj kukavičluk i strah.

Sklapanje sporazuma Molotova i Ribbentropa 1939. trebalo je, doduše, propagandno i ideološki dobro objasniti. “Samo slijepci ne vide i samo potpuni šarlatani i lažljivci poriču da cilj ovoga nije obrana demokracije, slobode i neovisnosti malih naroda”, u nevjerojatnom su proglasu svjetskom komunističkom pokretu poručili Staljin i Georgi Dimitrov. Izručenje osam stotina njemačkih i austrijskih antifašista, koji su izbjegli u SSSR, a tada su kao gesta dobre volje izručeni Hitleru, bilo je, naravno, prešućeno.

Kurtoazija je kako vidimo iz povijesti odnosa politike prema nacizmu donijela samo jedno – poraz onih koji su sa nacizmom koketirali.

SDP-ov saborski zastupnik Bojan Glavašević javno je kritizirao svog stranačkog šefa Davora Bernardića danas zbog čestitke neonacistu Velimiru Bujancu. “Žao mi je što je Davor dao prednost kurtoaziji nad sadržajem. Velimir Bujanec predstavlja sve protiv čega se SDP borio”, napisao je Glavašević, a Bernardić je danas, odgovarajući na novinarski upit, ustvrdio kako mu je “žao ako su dvije kurtoazne riječi vezane isključivo uz njegovo vjenčanje pretvorene u slučaj”.

Jebem te kurtoazijo, pomislio je danas svaki član SDP-a koji još iole drži do sebe kidajući stranačku iskaznicu. I bio je u pravu. Kurtoazije sa nacistima nema. I točka. Sa nacistima se zna što treba i kako treba, a povijest nas je tome itekako naučila. Kurtoaziju, šefe oporbe ostavi za sebe, kada ne budeš to što jesi, kurtoaziju i strah, a ljevicu ozbiljno te molimo daj kome pametnijem u ruke!

12.09.2017.

ANTIFAŠISTI PROTIV ANTIFAŠISTA

Antifašisti protiv antifašista

Marinko Čulić

Autor



Image result for marinko culic fotos

............................................

Izdvajamo

  • A tome se moguće suprotstaviti, isto kao 1941. godine, jedino baš partizanskim pjesmama, komunističkim i socijalističkim simbolima. Srećom, džepne fašističke države iz Drugog svjetskog rata, uključujući NDH, bile su moguće jedino na sisi velikih nacifašističkih država, Njemačke i Italije, čega više nema, i zato ovo naše novoustaštvo ima i jaku karikaturalnu crtu. Ali karikaturalan je i otpor koji mu pruža centralna državna vlast, zajedno s ovim novim antifašistima, tako da oko sadašnjeg ustaškog ludovanja sve ipak ostaje otvoreno.
.............................................
....................................

Što to, pobogu, toliko žulja oko ‘Bilećanke’? Najprije, to uopće nije partizanska pjesma, nego je nastala u karađorđevićevskom kazamatu u Bileći godinu dana prije Drugog svjetskog rata, pa ispada da lijevoliberalni komentatori i ne znajući rone suze nad propašću Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, ta genijalna pjesma je i po melodiji i po tekstu svemirski superiorna današnjim koračnicama i zborovima Hrvatske vojske, koji otprilike drže razinu orkestara seoskih vatrogasnih društava, a u gorim slučajevima ne dopiru ni do nje. Ali spomenuti komentatori se ne daju smesti, nego nam iz džepnih notesa precizno diktiraju što bi antifašizam danas trebao biti. To nisu, vele važno, partizanske pjesme, komunistički, pa čak ni socijalistički simboli, to su mobitel, pravo na znanje i učenje, kurikularna reforma. Blagi bože, što sve moramo slušati! Pa da je novim hrvatskim nacistima samo do podrivanja kurikularne reforme, oni bi to prepustili Željki MarkićDijani Vican i sličnima, i imali bismo konzervativizma, antimodernosti, antisekularnosti itd. otprilike onoliko koliko ih ima i u drugim desnijim evropskim zemljama. Ali to su za njih bezvrijedne trice i kučine, oni hoće puno više, obnoviti, ako je moguće i kopipejstati, obožavanu NDH.

Kada se Žarko Puhovski ovih dana zauzeo za micanje Titovog imena sa zagrebačkog trga jer, veli, on je bio maršal, a maršali ubijaju ljude, odmah mi je na um pao sovjetski maršal Žukov. Taj čovjek slomio je nacističku opsadu Staljingrada, što je bio toliko važan, prijeloman događaj da bez njega Hitler možda čak ne bi izgubio rat. Ali, avaj, bio je maršal, ‘kriv’ za smrt desetina hiljada pripadnika nacističke vojske i što sad? Po logici Puhovskog, trebalo bi mu oduzeti svu silu sovjetskih i stranih odlikovanja i počasti, ali nije samo to. Sutradan na jutarnjoj kavi jedan prijatelj dopunio je moje dojmove podsjećanjem da ne ‘ubijaju’ samo maršali nego i generali, pa ga zanima bi li Puhovski zadržao ovakav pristup i kada je riječ o generalu Gotovini. Mo’š mislit’. Puhovskom su se očito gadno pomiješali lončići, što se, hajde, svakome može dogoditi, pa mu to ni ovdje nećemo uzeti za ultimativno zlo. Čekamo ga, međutim, na drugom, važnijem mjestu, gdje je linija popuštanja tvrđa i kruća. U obrazloženju zašto maknuti Titov trg Puhovski navodi i da nisu dobri gradski toponimi koji dijele ljude, a Trg maršala Tita činio je, veli, baš to – dijelio je ljude.

Dođavola, pa nazivi ulica, trgova, spomenici itd. i postoje zato da utjelovljuju neke vrijednosti neovisno o tome što će uvijek biti i onih koji ne dijele te vrijednosti. Osim toga, a to je i najvažnije, Hrvatska nikada nije bila toliko podijeljena kao 1941. godine, na jednoj strani bila je ona ustaška, na drugoj partizanska, i što je po Puhovskom trebalo napraviti? Da Pavelić priđe Titu?! Ili da Tito priđe Paveliću?! Naravno da je duboko subinteligentno očekivati da se to moglo dogoditi, sukob ustaša i partizana bio je neizbježan, još više, bio je goruće potreban ako se željelo prekoračiti civilizacijski prag koji je pobjedom nad nacifašizmom dosegnut. Ali evo izgleda da dio antifašista, među koje sebe ubraja i donedavni profesor na zagrebačkom Filozofskom, smatra da su hrvatskom antifašizmu potrebne važne promjene. Ideja tih promjena svodi se otprilike na sljedeće. Ako se na hrvatsku profašističku desnicu vrši pritisak da micanjem ploče ‘Za dom spremni’ iz Jasenovca pređe u mirnije, postfašističke vode, zauzvrat bi i antifašisti trebali okrenuti novu, postantifašističku stranicu. Otprve jasno vidiš da tu nešto debelo, ali baš debelo ne štima.

Hrvatski nacizam, ustaštvo, naočigled toliko buja da Plenkovićeva vlada čak vodi ozbiljne pregovore s deklariranim ustašom Markom Skejom s hitlerovskim brkom oko Jasenovca, što je, jasno, teška sramota za nju i najveći simbolički uspjeh Pavelićevih sljedbenika od vremena NDH. S druge strane hrvatski antifašizam uvukao se u sebe i veličinom odgovara malo ozbiljnijem filatelističkom društvu, a usto se i temeljito kroatizirao i tako iznevjerio svoju jugoslavensku suštinu, bez koje NOB sigurno ne bi bio onako uspješan, ili čak ne bi bio moguć. I sada bi – nemoj, molim te – rješenje bilo da se dvije strane za jednak broj koraka, dakle proporcionalno, povuku na umjerenije pozicije?! Riječ je o stotinama puta viđenoj taktici hrvatske ljevice, koja se isto toliko puta pokazala glupo naivnom, da treba malo popustiti i udovoljiti radikalnoj desnici i sve će biti u redu. To je najbolje utjelovljeno u svojedobnoj kukavičkoj, kapitulantskoj rečenici Ivice Račana da će SDP biti najveća brana povratku komunista na vlast, iako nigdje na vidiku nisi mogao vidjeti komuniste koji bi to htjeli, ali su zato zbrisani zadnji ostaci hrvatske socijaldemokracije. Pa ipak, krepani duh te Račanove krilatice živnuo je ovih dana kroz energično ograđivanje SDP-a, GLAS-a i čitavog buljuka lijevoliberalnih komentatora od zastava, ili navodnih zastava SSSR-a, SR Hrvatske, pa čak i ‘partizanske’ pjesme ‘Bilećanke’ na nedavnom skupu protesta protiv micanja Titovog trga u Zagrebu.

Jasno je da ta halabuka izgleda nadrealno u situaciji kada je Hrvatska doslovce preplavljena ušatim ‘U’ s križem u sredini i kukastim križevima, a bizaran je i sadržaj tih optužbi. Najprije, što je sporno u zastavi SSSR-a, pa to je bila ključna članica antifašističke koalicije, i u ovakvim prigodama mjesto joj je isto koliko i američkoj ili britanskoj zastavi. Naravno, u paranoičnom umu može se pojaviti užasavajuća pomisao i da ta zastava simbolizira Staljinov totalitarizam i gulage, ali otprve se vidi da je posrijedi teži idiotizam. Jer na spomenutom protestnom skupu pojavili su se deklarirani tvrdi titoisti, a njima valjda ne treba objašnjavati da je Tito 1948. nepovratno, čak i uz izgledan krvavi rasplet, raskrstio sa Staljinom. Drugo, što je, dovraga, sporno u zastavi SR Hrvatske?! Je li ona ikada došla u nekakav sukob s međunarodnom zajednicom i je li se ikada pojavila ideja da se nju eliminira, poput NDH, iz svjetskog pravnog poretka? Osim toga, dosadašnji Trg maršala Tita sada se zove Trg Republike Hrvatske a, kako je primijetio Hrvoje Klasić, Hrvatsku je baš Tito proglasio Republikom, što nikada prije u povijesti nije bila. Nisu li to upravo dražesni primjeri stupidnosti hrvatskog povijesnog revizionizma, u koji se, evo, dala zakoprcati i nominalna hrvatska ljevica.

Napokon, što to, pobogu, toliko žulja oko ‘Bilećanke’? Najprije, to uopće nije partizanska pjesma, nego je nastala u karađorđevićevskom kazamatu u Bileći godinu dana prije Drugog svjetskog rata, pa ispada da lijevoliberalni komentatori i ne znajući rone suze nad propašću Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, ta genijalna pjesma je i po melodiji i po tekstu svemirski superiorna današnjim koračnicama i zborovima Hrvatske vojske, koji otprilike drže razinu orkestara seoskih vatrogasnih društava, a u gorim slučajevima ne dopiru ni do nje. Ali spomenuti komentatori se ne daju smesti, nego nam iz džepnih notesa precizno diktiraju što bi antifašizam danas trebao biti. To nisu, vele važno, partizanske pjesme, komunistički, pa čak ni socijalistički simboli, to su mobitel, pravo na znanje i učenje, kurikularna reforma. Blagi bože, što sve moramo slušati! Pa da je novim hrvatskim nacistima samo do podrivanja kurikularne reforme, oni bi to prepustili Željki MarkićDijani Vican i sličnima, i imali bismo konzervativizma, antimodernosti, antisekularnosti itd. otprilike onoliko koliko ih ima i u drugim desnijim evropskim zemljama. Ali to su za njih bezvrijedne trice i kučine, oni hoće puno više, obnoviti, ako je moguće i kopipejstati, obožavanu NDH.

A tome se moguće suprotstaviti, isto kao 1941. godine, jedino baš partizanskim pjesmama, komunističkim i socijalističkim simbolima. Srećom, džepne fašističke države iz Drugog svjetskog rata, uključujući NDH, bile su moguće jedino na sisi velikih nacifašističkih država, Njemačke i Italije, čega više nema, i zato ovo naše novoustaštvo ima i jaku karikaturalnu crtu. Ali karikaturalan je i otpor koji mu pruža centralna državna vlast, zajedno s ovim novim antifašistima, tako da oko sadašnjeg ustaškog ludovanja sve ipak ostaje otvoreno.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48808092

Powered by Blogger.ba