Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

10.09.2017.

UČE BOŠNJAČKU DJECU DA SE KRSTE

Uče bošnjačku djecu da se krste


Bojkot nastave zbog navodnog prekrštavanja (ilustrativna fotografija)

Bojkot nastave zbog navodnog prekrštavanja (ilustrativna fotografija)

U odjeljenju drugog razreda Javne ustanove Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, bošnjačka djeca zajedno sa ostalim na času, koji nije bio vjeronauka, instruirani su od pravoslavnog vjeroučitelja kako da se krste i mole.

Ovaj čin je uznemirio bošnjačke porodice čija djeca pohađaju ovu školu, ali i druge povratnike u ovom gradu. U školi, međutim, tvrde, da se to nije desilo, a djeca Bošnjaka bojkotuju nastavu.

Osim prvog dana nove školske godine, niti jedno od troje djece porodice Džindo više nije u školskim klupama. Majka Meliha govori kako je najstarijoj kćerki protekao prvi dan u školi.

Pitajući dijete kako je provelo dan u školi, rekla je: 'Mama, dolazio je čiko, u dugoj haljini, dugim rukavima, s bradom, pozdravio nas sve, predstavili smo se, svi pojedinačno, i onda nam je držao predavanje kako da na ruci sastavimo tri prsta i kako se krsti i da izgovaramo tu molitvu dok se krsti'.“

Zbog, kako kažu roditelji, instruiranja da se krste i mole, djeca bošnjačke nacionalnosti ne idu na nastavu. No, u školi tvrde da se to nije desilo. Danica Kezunović, direktorica škole „Vuk Karadžić“ u Vlasenici, tvrdi da je o cijelom slučaju saznala iz medija.

„Učitelji drugog razreda dijelili su besplatne udžbenike za svu djecu koje je obezbijedilo Ministarstvo prosvjete i kulture RS. Pri tome je, u toku časa, navratio sveštenik, vjeroučitelj Bojan, da pozdravi sve đake. On je te đake pozdravio i zatim se udaljio sa časa. Kasnije smo iz medija saznali da je učitelj, navodno, prekrštavao đake i učio ih kako se krsti, međutim, to odgovorno tvrdim da se nije desilo u našoj školi.“

Roditelj Alen Džindo prepričava iskustvo njegovog djeteta:

„Učiteljica je bila prisutna u učionici cijelo vrijeme, dijelila je djeci knjige – prvi i drugi razred ih dobija besplatno. Bila je unutra kad je ušao vjeroučitelj. On je ušao, sjeo na mjesto učiteljice, tražio od svakog djeteta pojedinačno punim imenom i prezimenom da se predstave, što su djeca i uradila. Pored mog djeteta bilo je još četvero bošnjačke djece u tom razredu. Bio je svjestan šta je napravio – ima petero bošnjačke djece u razredu. Pokušao je tako hinjski, tako bezobrazno, da prekrsti tu djecu.“

Roditelj Samir Okić podsjeća na loš odnos Vlade RS prema povratnicima:

„Vlada RS, odnosno institucije Republike Srpske imaju zato negativan odnos prema povratnicima. Sama činjenica da se i nakon dvadeset godina procesa povratka ljudi zovu povratnicima a ne domicilnim stanovništvom, dovoljna je sama po sebi.“

Roditelji najavljuju da će bojkot nastave prestati nakon što budu ispunjeni njihovi zahtjevi. Alen Džindo navodi koji:

„Pod broj jedan ćemo tražiti da sklone tu ikonografiju iz škole. Druga stvar – časovi vjeronauke naše djece u redovnu časovnu nastavu da se uvrste. Vidite jednu stvar: pravoslavna vjeronauka je u redovnoj časovnoj nastavi. Naša djeca jedan dan u sedmici, sva, od prvog do devetog razreda, imaju jedan čas vjeronauke.“

Vlaseničanin Mujo Hadžiomerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS, napominje da se traži kompromisno rješenje.

„U osnovnoj školi u Vlasenici imamo 79 bošnjačke djece i zaista zaslužuje da se okupimo na jednom mjestu i da o svim eventualnim problemima, ako ima i drugih, da porazgovaramo otvoreno, i ono što zaključimo u ponedeljak, zaista ćemo nastojati i prenijećemo to direktorici škole i nastavnicima. Želimo da posjetimo to odjeljenje u kom se to desilo, da podijelimo čokolade sa njima, porazgovaramo i vidimo šta dalje.“

Bojkot nastave u Vlasenici nije prvi u Republici Srpskoj. Zbog toga što se u ovom bh. entitetu ne priznaje naziv bosanskog jezika u nekoliko mjesta u koja su se vratili Bošnjaci često dolazi do bojkota nastave.












10.09.2017.

HOĆE LI TRIBUNAL ZA HRVATSKU IZGUBITI KREDIBILITET

HOĆE LI TRIBUNAL ZA HRVATSKU IZGUBITI KREDIBILITET: Predsjednik Udruženja logoraša Mostar odgovorio Kitarović

"Kada su išle presude protiv Srbije i bivših oficira JNA, tada je za Hrvatsku Haški sud bio legalan i priznat, a sada bi kao trebao izgubiti kredibilitet", objašnjava Nožić.



HOĆE LI TRIBUNAL ZA HRVATSKU IZGUBITI KREDIBILITET: Predsjednik Udruženja logoraša Mostar odgovorio Kitarović
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


RAZBIJACI BOSNE I HERCEGOVINE

Image result for dragan covic karikature fotos

Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos
//////////////////////////////////////

Mislim da će drugostepenom presudom Haški sud bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne potvrditi udruženi zločinački poduhvat kako bi se na neki način barem zadovoljila pravda, kazao je za N1 Safet Nožić, predsjednik Udruženja logoraša Mostar.

 

U nedjelju je predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović tokom gostovanja u emisiji TNT na televiziji N1 izjavila kako će Haški sud "izgubiti kredibilitet" ukoliko se drugostepenom presudom bivšim čelnicima tzv. Herceg-Bosne potvrdi udruženi zločinački poduhvat.

 

Grabar-Kitarović je ovaj slučaj uporedila sa Slobodanom Milioševićem, nakon čije je smrti obustavljen postupak u Haagu. Isto tako navodi, nekadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ministar odbrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko, nisu među živima, pa smatra da su na Sudu duhovi koji se ne mogu braniti.

 

Nožić je ove izjave hrvatske predsjednice ocijenio kao politiziranje.

 

"Kada su išle presude protiv Srbije i bivših oficira JNA, tada je za Hrvatsku Haški sud bio legalan i priznat, a sada bi kao trebao izgubiti kredibilitet", objašnjava Nožić.

 

Predsjednik Udruženja logoraša Mostar se nada da će Haški sud potvrditi prvostepenu presudu protiv Prlića i drugih.

 

"Kao laik, kao čovjek koji je bio 11 i po mjeseci u logorima HVO-a mislim da će biti potvrđeno kako bi se barem na neki način zadovoljila pravda", zaključio je za TV N1.

10.09.2017.

SJEĆANJE NA TERORIZAM: KAKO JE SRUŠENO 11 MOSTARSKIH MOSTOVA

Sjećanje na terorizam: Kako je srušeno 11 mostarskih mostova


Septembar 10. 2017.


Od marta do augusta 1992. Mostar je doživio stravičan urbicid. Rušene su i spaljivane zgrade pozorišta, bolnice, biblioteke, džamije i samostani stari više od 500 godina. Mostar je grad mostova. Njegovi mostovi su bili najljepši i među svim gradovima plijenili posebnom ljepotom. U 1992. godini i razmaku od par mjeseci u Mostaru je srušeno jedanaest mostova, koje su gradili Mostarci bez obzira na vjeroispovijest.

Vjerovatno u svjetskoj historiji nije zabilježeno ovakvo divljaštvo.

Ko je rušio te mostove? Reći da ih je rušila samo srpska strana je netačno.

Mostarci su prepoznali i drugi zločin kada su vidjeli paljenje starog spomenika Kujundžiluka. Odmah nakon oslobađanja lijeve obale ovaj dio grada su zapalili pripadnici HV-a i Druge (tzv. rudarske) bojne HVO-a.

Iz vrha Republike Hrvatske, preciznije od HDZ-a upozoravaju ovih dana na terorističke prijetnje iz Bosne i Hercegovine.

Trebalo bi ih ovih dana upitati zašto su im, kao i JNA-u i Karadžićevim teroristima, smetali mostarski mostovi?

Ko su ljudi koji su rušili prelijepe mostarske mostove?

U svojoj knjizi „Izdaja i odbrana Hercegovine ‘91-‘95“ Mostarac dr. Suad Ćupina, trener karate reprezentacije BiH, je zapisao: „Mostar je neumoljivo razaran za veliku Srbiju i to od ljudi koji su u naš grad dolazili najčešće da odsluže zatvorsku kaznu u Šantićevoj“.

Istovremeno dr. Ćupina navodi dijelove iz intervjua Valentina Ćorića, koji je danas optužen kao član Prlićeve grupe, a koji je dao u listu „Samuraj“ u Zagrebu. Ćorić je priznao da je još od 1990. godine uključen u specijalne vojne i policijske zadatke: „Formirao sam diverzantsko – inžinjerijsku jedinicu u Čitluku, koja je brojala oko 100 ljudi inžinjeraca i diverzanata i kojoj sam bio zapovjednik. Bili smo smješteni u Kompasovom kampu u Međugorju. Namjena postrojbe je predviđala brze intervencije. Minirali smo sve mostove na Neretvi. Ja sam bio zadužen za inžinjeriju jer sam radio kao inžinjer u Čitlučkom rudniku, tako da sam imao minere koji su minirali sve ceste prema Čitluku, Ljubuškom i tako dalje.“

Drugi rušitelj mostova bio je Branko Simić, koji je živio na lijevoj obali Neretve u naselju Žitomislići, preko puta sela Paoča, gdje je živio Valentin Ćorić.

Rušenje mostova po Hercegovini je počelo još u aprilu 1992. godine. Tako je srušen Most u Stocu preko Radimlje 12. aprila. Betonski most u Begovom Hanu kod Jablanice, na magistralnom putu Sarajevo – Mostar srušen je isti dan. Most u Žitomisliću srušen je 19. aprila, kada je i drugi put minirana pruga na relaciji Konjic – Jablanica. Most Begov Han je srušen maja 1992. i za ovaj teroristički čin postoje svjedoci da je to uradila Kažnjenička bojna Tute Naletilića.

Onda su počela teroristička rušenja prelijepih gradskih mostova Mostara. Most u Vojnom u Potocima, sjevernom predgrađu Mostara, koji je sagrađen u vrijeme Austrougarske, srušen je 20. maja 1992. godine.

Lučki most ili Most Mujage Komadine, izgrađen 1913. godine kao prvi most napravljen u Bosni i Hercegovini od betona, srušen je 20. maja 1992. godine. U Ratnom biltenu SAO Hercegovine objavljeno je da su Lučki most srušile braća Ćupina. „To što su optužili mene i brata, za mene je značilo da je Lučki most srušila zajednička srpska i hrvatska strategija“, navodi dr. Suad Ćupina u svojoj knjizi „Izdaja i odbrana Hercegovine“. Istog dana, 20. maja srušena su tri mosta. I ovaj stravični terorizam će se nastaviti.

Most Bijela na sjevernom ulazu u Mostar, na rukavcu jezera Salakovac, sagrađen 1961. srušen je u maju 1992. Srušila ga je Kažnjenička bojna.

Betonski Titov most ili Most Musala, koji se nalazi u centru grada, srušen je 29. na 30. maj.

Carinski most je srušen 11. juna. Kao svjedok rušenja Carinskog mosta se navodi Rinald Kovačević, koji je vidio kada je Žiko Savić iz Bačevića stavljao eksploziv. Prisutan je bio i Vojislav Babić. Eksploziv je stavljen sa donje strane mosta i srušen daljinskim sistemom. Isti dan srušen je Željeznički ili Sutina most, koji se nalazio između Raštana i Sutine. Most  Hasana Brkića ili Most na Čekreku, izgrađen je 1980. i  srušen je 11. juna 1992.godine.Željeznički most u industrijskom dijelu Bačevića srušen je 11. juna. Tri prelijepa mosta su, dakle, srušena isti dan u ovim stravičnim terorističkim aktima.  Već sutradan, 12. juna srušen je Avijatičarski most ili Vojni most u Rodoču.

Konačno, 9. novembra 1993. artiljerija HVO-a srušila je svjetski poznato zdanje Stari most u Mostaru. Dok su ostali mostovi srušeni podmetanjem eksploziva, Stari most je srušen stalnim granatiranjem. Prvi su ga počeli rušiti četnici pod komandom generala JNA Perišića, a onda ga je konačno srušila artiljerija HVO-a. U tim trenucima na njemu se nalazila zastava UNESCO-a.

Zanimljiv je razgovor koji se vodi u kabinetu Franje Tuđmana 10. novembra 1993. godine, dan nakon rušenja Starog. Prisutni su Mate Boban, Mate Granić, Jadranko Prlić i izvjesniJukić. Razgovor je uglavnom ulagivački. Tuđman pita:

„Usput, taj mostarski most, tko ga je porušio“.

Mate Boban kaže: „Bile su strašne kiše. Toliko pucan prije, tako da je sam pao“.

Tuđman zatim pita. „Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist“?

„Nama“, kaže Boban, a Jukić dodaje šta treba reći za javnost: „Ja sam mišljenja da idemo na obrušavanje. Dakle, mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo. Optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini“…

Kome je trebalo ovoliko uništavanje mostova u Mostaru i Bosni i Hercegovini? Na rijekama Savi, Vrbasu i Bosni srušeno je 17 mostova. Sa još 15 mostova u Hercegovini to su 32 mosta.

Tuđman i Milošević su dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine do u tančine. Samo dva dana nakon rušenja posljednjeg mostarskog mosta, 14. juna 1992. krenula je ofanziva HVO-a na lijevu mostarsku obalu Neretve.

Po nekim srpskim izvorima mostovi su rušeni od obje strane kako bi se povlačenje srpskih jedinica obavilo u miru. Trebalo je stati na granice banovina, a one su prolazile preko Podveležja. Nakon dogovora Karadžića i Bobana u austrijskom Gracu, hrvatska strana jer izdala saopćenje u kojem stoji da je hrvatska teritorija „područje određeno 1939. godine, to jeste granica Hrvatske banovine“. U jednom snimljenom razgovoru između Mome Mandića i Brune Stojića, starih saradnika u MUP-u RBiH, dolazi do prasprave: Granica na Neretvi ili na banovini: „Samo je Banovina iz ‘39. Hrvatima dala prirodne granice. Samo te granice mi hoćemo“, kaže Stojić, inače HDZ-ov funkcioner.

Srbi su popustili i nakon rušenja mostova počelo je njihovo povlačenje na banovinske granice. Mostovi su rušeni preciznim dogovorima. Ko nije znao za te dogovore, rizikovao je da pogine.

U onom istom razgovoru sa Stojićem, Mandić predlaže: „Što ne sjednete i ne dogovorite se: Lijeva obala Srbima, desna Hrvatima, a Muslimane niz Neretvu“.

Ovaj terorizam je u više procesa presuđen na Tribunalu u Hagu. To je bila politika rukovodstva HDZ-a i onog u Zagrebu i onog u Grudama. Danas taj isti HDZ demonizira Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu i optužuje ih kao teroriste i prijetnje miru.

(NAP)

10.09.2017.

LJUBAV ROĐENA IZ ČISTE ZABUNE: DETRONIZIRANJE LAŽNE KRALJICE BAJKANA

LJUBAV ROĐENA IZ ČISTE ZABUNE: Detroniziranje lažne kraljice Balkana

Hrvatski planovi, u suštini, tiču se daljnjeg dezintegriranja Bosne i Hercegovine i osiguravanja još većeg stepena zaštite Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine.


LJUBAV ROĐENA IZ ČISTE ZABUNE: Detroniziranje lažne kraljice Balkana - 3

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Piše: Ivica Đikić

 

Kad su prije nešto više od dvije godine Majke Srebrenice oduševljeno počastile novoizabranu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović pomalo neukusnom titulom "kraljice Balkana", za bolje upućene bilo je samo pitanje vremena kad će se pokajati zbog svog naivnog i ničim potkrijepljenog euforičnog doživljaja jedne prosječne činovnice, koja je, nesretnim spletom okolnosti, dospjela do predsjedničke funkcije.

 

Trebalo je, eto, proći više od dvije godine da se završi ljubav rođena iz čiste zabune, ljubav u kojoj je gospođa Grabar-Kitarović vidno uživala, jer joj je pomagala da prikrije pravu narav svog površnog i dnevnopolitičkog razumijevanja Bosne i Hercegovine, dok Udruženje Majke Srebrenice i stanovnici Srebrenice od čitave te nepotrebne javne predstave nisu imali apsolutno ništa. Osim, naravno, gorkog aftertastea i osjećaja iskorištenosti, što je vrlo čest slučaj s poštenim svijetom kad se upetlja u bliske odnose s političarima.

 

Majke Srebrenice i još šest stradalničkih organizacija iz Bosne i Hercegovine reagirale su otvorenim pismom na najnovije, jer nije prvi put, upiranje prstom hrvatske predsjednice, ili njezinih anonimnih suradnika, u Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao izvor goleme islamističke terorističke prijetnje susjedstvu i Europi, pri čemu su se spominjale brojke od 5.000 do 10.000 radikaliziranih muslimana koji žive u Bosni i Hercegovini.

 

'Grdno smo se prevarile'

 

"Tada su takve izjave dolazile iz Srbije, a na kraju je sve okončano genocidom nad Bošnjacima. I sami znate da i danas, 22 godine nakon genocida, tražimo kosti naše djece i muževa. I sami znate da smo Vas nekad smatrale i oslovljavale 'kraljicom Balkana' i u Vama vidjele nadu za neka bolja vremena i odnose na ovim prostorima. Nažalost, grdno smo se prevarile", piše u epistoli javno poslanoj hrvatskoj predsjednici.

Grabar-Kitarović brzo im je otpovrnula: prvo ciničnom rečenicom da je "najlakše imati mišljenje o prošlosti, a puno je teže imati program koji će ponuditi realan privredni i društveni razvoj", pa zatim i cijelim pismom. "Budući da ste naglasile kako ste me, u najboljoj namjeri, smatrale i oslovljavale 'kraljicom Balkana', dužna sam odmah istaknuti kako se nikada nisam takvom doživljavala, nego sam samo i jedino predsjednica Republike Hrvatske. Ništa više i ništa manje od toga. Moja je prva dužnost štititi državne interese Republike Hrvatske i nacionalne interese hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana", napisala je i dodala još pregršt fraza, u kojima ni na koji način ne objašnjava svoje više puta ponovljene izjave o Bosni i Hercegovini kao uporištu enormnog broja ekstremnih islamista.

 

"Otkako je postala članica Evropske unije, najveći dio hrvatske vanjske politike obilježen je pokušajem da se Evropsku uniju instrumentalizira kako bi se postigli specifični ciljevi Hrvatske u odnosu prema, prije svega, Srbiji, a također i Bosni i Hercegovini. Vidjeli ste da je ona nekoliko puta pokušala usporiti put Srbije, odnosno blokirala je početak razgovora o pojedinim poglavljima, doduše neuspješno, jer Hrvatska, ustvari, nema dovoljno moći da to napravi sama, a trenutno nema nijednog saveznika za takvo 'soliranje'. Ove izjave u odnosu na Bosnu i Hercegovinu pokazuju da ona to pokušava i u tom slučaju", kazao je Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, u nedavnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa.

 

Prije će, međutim, biti da je Hrvatska više-manje digla ruke od pokušaja instrumentalizacije Bruxellesa i Berlina u vezi sa svojim političkim namjerama u Bosni i Hercegovini, jer pokušaj nije pao na plodno tlo, pa se sasvim okrenula Sjedinjenim Američkim Državama i tamošnjoj, još uvijek novoj i prilično konfuznoj, administraciji Donalda Trumpa. Valjda su Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak državnog vodstva procijenili da Trump i njegovi ljudi dobro reagiraju na priče o potencijalnim islamskim teroristima u srcu Europe te je Zagreb u tome vidio, a i dalje vidi, priliku za priskrbljivanje moćne podrške u realizaciji svojih političkih planova u Bosni i Hercegovini, istovremeno zatvarajući oči pred opasnim desničarskim radikalizmom i neoustaštvom u svojim redovima.

 

U očekivanju presude šestorki u Hagu

 

Hrvatski planovi, u suštini, tiču se daljnjeg dezintegriranja Bosne i Hercegovine i osiguravanja još većeg stupnja zaštite Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine u prakticiranju političke svemoći, samovolje i stvarne nebrige za život svojih birača, koji se masovno iseljavaju, ponajviše zbog toga i zbog posjedovanja hrvatskih pasoša, premda je opravdano i logično traženje da se pronađe model koji bi omogućio Hrvatima da ih u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine zastupa onaj koga izabere većina Hrvata. Drugo je pitanje jesu li izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje promovira Čović najbolji i najkonstruktivniji put prema tom cilju.

 

Hrvatskoj i vodstvu Hrvata u Bosni i Hercegovini pritom se jako žuri, jer vlada strah od pravomoćne haške presude šestorici bivših političkih i vojnih čelnika bivše samozvane rhrvatske republike Herceg-Bosna, presude koja se očekuje u studenom ove godine: širenje panike u vezi s islamističkom prijetnjom u Bosni i Hercegovini utoliko ima i funkciju poziva Americi da se snažnije lobistički angažira na tome da iz haškog pravorijeka nestane barem kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu.

 

Umjesto da vode politiku koja će se suočiti s bosanskohercegovačkim grijehom hrvatske politike tokom devedesetih godina i koja neće dopustiti da se eventualna osuđujuća haška presuda iskoristi za političko obespravljivanje i stigmatiziranje Hrvata koji danas žive u Bosni i Hercegovini, Zagreb i Mostar ponašaju se tako da idu na ruku onima koji nestrpljivo čekaju da odluku iz Haaga pretvore u sredstvo političke borbe protiv najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda kao smetnje kreiranju neke drukčije Bosne i Hercegovine.

 

Izvor: Al Jazeera

////////////////////////////////////
10.09.2017.

MORALNI SUNOVRAT OMILJENE SVJETSKE NOBELOVKE : HEROINA BORBE ZA DEMOKRATIJU NA KRAJU JE - ZAŠUTJELA - AKO ŽELITE TESTIRATI KAREKTER LJUDI, DAJTE IM MOĆ

Moralni sunovrat omiljene svjetske nobelovke : Heroina borbe za demokratiju na kraju je – zašutjela

Septembar 10. 2017.


“Gotovo svi ljudi mogu izdržati nedaće, no ako želite testirati njihov karakter, dajte im moć, rekao je Abraham Lincoln. Nažalost, u današnje vrijeme njegova izjava paše Aung San Suu Kyi poput rukavice”, napisala je književnica Sufiya Ahmed za britanski Independent.

Sufiya Ahmed priznaje kako je “jednom Suu Kyi istaknula kao jedan od svojih najvećih uzora – a onda je izdala”, samo je jedna u nizu javnih osoba, dužnosnika, dobitnika Nobelove nagrade i komentatora koji su se ovih dana nesmiljenom žestinom obrušili na mianmarsku lidericu zbog njezina odnosa prema mianmarskoj muslimanskoj manjini Rohinjama, prema “dijagnozi” Ujedinjenih naroda iz 2013. godine jednom od “najprogonjenijih” naroda na svijetu.

Naime, nakon što su pripadnici Oslobodilačke vojske Rohinja Arakan 25. augusta   izveli iznenadne koordinirane napade na policijske i vojne ispostave u inače nemirnoj državi Rakhine, gdje Rohinje većinom žive, a u kojima je poginulo 12 policajaca, mianmarske sigurnosne snage krenule su u veliku protuofenzivu koju aktivisti za ljudska prava, ali i UN izjednačavaju s etničkim čišćenjem i genocidom.

Mianmarske vlasti tvrde da provode sigurnosnu operaciju protiv terorista u Rakhineu. U najnovijoj kulminaciji od 25. augusata ubijeno je 1.000 ljudi, a oko 270.000 Rohinja, od kojih 80 posto žene i djeca, prebjeglo je u Bangladeš, pričajući užasne priče o proizvoljnim uhićenjima, ubijanjima, silovanjima i paljenju sela. Mianmarske su vlasti, tvrde u Bangladešu, navodno čak minirale područje uz granicu kako bi spriječile povratak onih koji su pobjegli u pokušaju da spase život. Mianmarske vlasti tvrde da je poginulo samo 400 ljudi i da su za nasilje odgovorni teroristi.

Cvijet u kosi

U svakom slučaju, od oktobra  prošle godine, kada se situacija u Rakhineu iznova zaoštrila, međunarodna zajednica uprla je oči u Suu Kyi, čekajući i očekujući od nje da reagira. No, reakcija koju su očekivali je izostala. Suu Kyi je, rezimiraju svjetski mediji, odgovorila mješavinom šutnje, negiranjem dobro dokumentiranih dokaza, optužbama za širenje “lažnih vijesti” i dezinformacija, opstrukcijom humanitarne pomoći i optuživanjem humanitarnih radnika da pomažu teroriste.

Kao i mnogi drugi, i Sufiya Ahmed u komentaru sažima osnovno o Suu Kyi. Opisuje je kao neumornu zagovornicu demokracije i ljudskih prava, koja je 1991. dobila Nobelovu nagradu za mir zbog nenasilne borbe protiv mianmarske vojne hunte. Iznimno predana principima za koje se zalagala, piše, u kućnom je pritvoru provela čak 15 godina života, pozicionirajući se na globalnoj sceni – s prepoznatljivim cvijetom u kosi i blagim licem – kao “suvremeni Mandela, King i Gandhi”, ljubimica Zapada. Njezino konačno puštanje iz kućnog pritvora, a zatim i pobjedu njezine Nacionalne lige za demokraciju (NDL) na izborima 2015. godine svijet je slavio kao pobjedu dobra nad zlom.

No, sada se impozantnom životopisu dodaje riječ “ali”.

“Aung San Suu Kyi očito nije ikona kakvu je Zapad zamišljao i kakva je želio da bude. Ona koja zaslužuje biti na listi ženskih modela koji u svima nama bude osjećaj pravde. Njezina šutnja sugerira da je demokraciju i ljudska prava željela samo za ‘svoje’, ne i za Rohinje koje smatra ‘onima drugima’”, piše Sufiya Ahmed.

Kao liderica zemlje koja ne osuđuje počinjena zvjerstva te čak, kao što je svojedobno učinila, upućuje američkog ambasadora da ne koristi termin Rohinje, ona postaje suučesnica u zločinu, optužuju je danas.

Mnogi pokušavaju pronaći odgovor na pitanje što se dogodilo sa Suu Kyi. Neki smatraju da se ona boji da će, ako progovori, napraviti još veće zlo, omogućiti vojsci – koja i dalje upravlja velikim dijelom državnog aparata – da ponovno pojača stisak. Neki, tražeći opravdanje za šutnju, tvrde da ionako ne može ništa učiniti jer policija i vojska nisu pod njezinom ingerencijom, a drugi se prisjećaju početka godine. U siječnju je u Yangonu, u zračnoj luci, ubijen Ko Ni, jedan od njezinih savjetnika te najprominentnijih muslimana u zemlji koji se zalagao za promjenu Ustava, veća prava te vjerske zajednice te glasno kritizirao utjecaj vojske na politiku, zbog čega se susretao s prijetnjama. Likvidiran je s leđa dok je u rukama držao svog malog unuka, a navodno iza ubojstva stoje obavještajno-vojni krugovi. Suu Kyi je i tada šutjela, unatoč kritikama. Trebalo joj je mjesec dana da se oglasi i nazove ga mučenikom.

No, većina ne pokušava pronaći objašnjenja za šutnju. Nobel za mir, u kakvoj god da se situaciji Suu Kyi nalazila, nosi obavezu reakcije, tvrde. Pogotovo s obzirom na izjave koje je i sama svojedobno davala. “Burma je država mnogih etniciteta i vjera u njezinu budućnost može počivati samo na istinskom duhu ujedinjenja”, poručila je u govoru 2012. kada je konačno preuzela svog Nobela.

Prevelika cijena

Njezine današnje izjave imaju drugačiji ton.

“Moja vlada radi sve što može kako bi zaštitila sve stanovnike države Rakhine. Moramo se brinuti za svoje građane, moramo se brinuti za svakoga tko je u našoj zemlji, bez obzira na to jesu li ili nisu naši građani. Naravno, naši resursi nisu potpuni i adekvatni kao što bismo htjeli, no dajemo sve do sebe i želimo osigurati da svi imaju pravo na zakonsku zaštitu”, rekla je nedavno, ali nije izrijekom spomenula Rohinje.

Dodala je kako je situacija u Rakhineu teška već desetljećima i da je “malo nerazumno očekivati da njezina administracija riješi problem u samo 18 mjeseci koliko je na vlasti”. U najnovijem intervjuu za BBC, pak, ustvrdila je da ona ne šuti, da konstantno progovara, ali je osuđuju jer ne govori ono što žele čuti, jer ne želi osuditi nijednu zajednicu.

Peticijom da joj se oduzme Nobela, koja je pokrenuta u međuvremenu, do jučer su prikupljena 377.322 potpisa. Oglasio se, moleći je da prestane šutjeti, i nobelovac Desmond Tutu. “Godinama sam na stolu držao tvoju fotografiju kako bi me podsjećala na nepravdu i žrtvu koju si izdržala zbog ljubavi i predanosti mianmarskom narodu. Simbolizirala si pravdu. Ako je politička cijena tvog uspona na najvišu funkciju u Mianmaru tvoja šutnja, ta cijena je definitivno prevelika”, poručio joj je.

Suu Kyi je svojedobno rekla “da nije moć ta koja korumpira, nego strah od gubitka moći”. Mnogi traže da pokaže da se ne boji.

(Kliker.info-Jutarnji list)




















10.09.2017.

SMOKVICA

Smokvica


Heni Erceg

Autor 8.9.2017. 



Image result for heni erceg fotos

////////////////////////

Izdvajamo

  • Kazneni progon Todorića stoga bi bio isto kao i progon tolikih premijera, ministara, birokrata koji su sudjelovali u stvaranju i održavanju njegova suvereniteta i omogućili mu užitak one sarkastične Tuđmanove mantre „Imamo Hrvatsku!“
............................

Država je Todoriću omogućila višegodišnje uživanje jednog čitavog otoka bez plaćanja koncesije i još mu je legalizirala protupravno sagrađene objekte na pomorskom dobru

Sve je počelo kada je predsjednik Franjo Tuđman pred masom uzviknuo „Imamo Hrvatsku!“, pa svoj san odmah pretočio u stvarnost, uselivši se u ogromnu vilu u elitnom dijelu Zagreba iz koje je prethodno iselio tadašnje stanare. I danas u tom skrivenom zdanju živi njegova familja: sinovi, žena, kćer, unučad, praunučad. Po tom je modelu uskoro i njegov najdraži trgovac dobio od države dvorac čije se fotografije objavljuju tek danas kada je Agrokor omirisao vonj propasti. A koliko jučer sanjao je Ivica Todorić da u svojim dućanima ubere još malo novca, dodajući im priručne ambulante, pa kad se dođe po kruh i mlijeko, e da se na istom mjestu može izvaditi krv i izmjeriti tlak, ali su mu nekako objasnili da to ipak nije zgodno. Naučio je plivati i kupio besramno skupu jahtu, potom i helikopter, kako bi mogao skoknuti do svoje nove vile Medeja blizu Opatije, velikog zdanja na kilometarskoj parceli i nepristupačnim morskim sikama.

Proširio se po čitavoj regiji, prodajući uglavnom uvoznu nekvalitetnu robu, sve uz podršku svake hrvatske vlade, lijeve, desne, bez obzira. Jer, Ivica Todorić bio je temelj hrvatskog ekonomskog i društvenog nereda i voluntarizma, čija se jahta, helikopter i dijelovi imovine upravo rasprodaju, zbog enormnih dugova stranim bankama, državi, dobavljačima. Ipak, ni sumnjiva dokumentacija, ni lažiranje bilanci, nisu Todorića do dan danas doveli do nekog sudskog postupka. Zato jer je u njegov poslovni „uspjeh“, najveći u regiji, umješano sve živo na političkoj sceni i nema tko od vladajućih, desnih ili lijevih, nije podmazivao razne sumnjive poslove toga omiljenog tajkuna.

Onda je jednoga dana za obiteljskim ručkom mali Ante, mašući nogama ispod stola, zakričao: „Tata kupi mi otok!“ „Ali sine… nije to zgodno, pa imamo Medeju“. „Hoću otok, hoću otok“, nastavio je kreštati mali Ante, a tata mahnuo batleru da mu doda telefon. Potom je nazvao premijera, nije važno je li bio iz HDZ-a ili SDP-a, i upitao ima li možda na raspolaganju neki otok. „Hm, ne znam baš, ali ne brini, naći će se nešto sigurno“, kazao je Glas. Telefon je zazvonio već nakon pola sata, a sretan osmijeh razlio se po Todorićevu licu dok je nježno tepao svome sinčiću: „Eto, Antiša moj, dobio si otok. Smokvica se zove.“ Već sutradan Todorić je kupio firmu Grafoplast, koncesionara otoka Smokvica, smještenog u akvatoriju Šibenika. I upravo je Smokvica, u vlasništvu Ministarstva obrane, odličan primjer baratanja javnom imovinom kao svojom privatnom prčijom. Uglavnom, Todorić je stekao suverenitet nad Smokvicom, tamo sagradio ljetnjikovac, i sada je Famigla mogla uživati u morskim radostima, neometana od bilo kakvih intrudera, budući da su svaki dolazak nekog broda u blizinu otoka spremno sačekivali Todorićevi bodygardovi.

Onda se još 2009. ispostavilo da je Todorić državi dužan ko Grčka, da se dug za koncesiju na Smokvicu popeo na gotovo 300 milijuna kuna, ali nije bilo reakcije ni Državnog tužilaštva, niti vladina odjela za gospodarenje državnom imovinom. Omiljeni državni tajkun, podrazumjevalo se, ima svako pravo otimačine javnog dobra i neplaćanja niti minimalnih obaveza svojoj najdražoj državi. I tako je spretni trgovac, navezan svim mogućim korupcijskim nitima na sve hrvatske vlade, uživao u svom otoku, jahtama, helikopterima… sve dok se carstvo nije urušilo, a vjerovnici zatražili svoje. Sada se tek otkrivaju sramotni detalji o milijunskim dugovima za koncesiju na Smokvici, bahatost jednog lika, stvorenog na kriminalnoj poratnoj privatizaciji, sada se tek pokreće postupak ovrhe za povrat Smokvice u državno vlasništvo. Naravno, onaj ogromni dug otišao je u zastaru, pa država može potraživati od Gazde tek 26 milijuna kuna za zadnjih pet godina.

Čitav taj slučaj nakazno je redikulozan, budući da ista država koja je Todoriću omogućila višegodišnje uživanje jednog čitavog otoka bez plaćanja koncesije i još mu je legalizirala protupravno sagrađene objekte na pomorskom dobru, da ista ta država, dakle, tek danas kada se on sunovratio u bankrot, pokreće hitni postupak ovrhe. To samo znači da bi, samo da se Todorić nije tako zaigrao sa svojim regionalnim carstvom i propao, ista ta državna vlast i dalje tolerirala njegove enormne dugove, amenovala sumnjiva zaduživanja i tretirala ga kao građanina s posebnim društvenim statusom. Jer u Hrvatskoj je trenutačno čak 300 tisuća građana pod ovrhom, blokiranih računa, mnogi su na rubu egzistencije ili gube stanove, a nerijetko se radi o dugovima za struju ili vodu, u smiješno sitnim iznosima od nekoliko tisuća kuna. Ili, Tvornica lakih metala u Šibeniku otišla je u stečaj, ali su u stečajnu masu ušla i 43 radnička stana. Todorićev dvorac pak izuzet je iz dugova njegova Agrokora. Zato jer plebsu država ne prašta, a od Todorića, već je posve jasno, neće moći naplatiti niti onih 26 milijuna kuna za Smokvicu, a koji nisu podlegli zastari.

Kazneni progon Todorića stoga bi bio isto kao i progon tolikih premijera, ministara, birokrata koji su sudjelovali u stvaranju i održavanju njegova suvereniteta i omogućili mu užitak one sarkastične Tuđmanove mantre „Imamo Hrvatsku!“

Mladina

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46691160

Powered by Blogger.ba