Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

08.09.2017.

GOLI OTOK DRUGI PUT - ZAŠTO NE!? ZA ,,DOMOLJUBE"

Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“

Marijan Vogrinec

Autor




Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“

Foto: Boris Šćtar/Vecernji list/PIXSELL

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Izdvajamo

  • Učlanjenjem u HDZ 1992. počinje njegov politički i materijalni uspon te preseljenje u raskošan trosobni stan, koji mu je stranka izboksala na elitnoj lokaciji iznad bolnice Rebro u Zagrebu. Samo 10 godina kasnije (2002.), njegovu se imovinu procjenjivalo na 30,5 milijuna - eura! Supruga je - pogodite zašto i kako - zamijenila učiteljsku katedru znatno bolje plaćenim mjestom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i potom savjetnice (sic) u tajnim službama. Učiteljica je, dakako, kvalificirana i za vanjske i za špijunske poslove, baš kao vozač autobusa ili konobar za - generala. A Ivić Pašalić (1960., Šuica, BiH), koji je dobio ime po stricu što je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik ustaške vojske tzv. NDH, bio je na plaći državnog dužnosnika. Zaslužan „državotvorac“ i „domoljub“ kojega se s ohoho godina zakašnjenja, tek sada, austrijsko pravosuđe, eto, usudi pitati za - „poduzetničko“ zdravlje.

...............................

Sve što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Aukcijska rasprodaja kraljevskog bogatstva u kojem je uživala obitelj bankrotiranog vlasnika Agrokora Ivice Todorića, posjedanje Ivića Pašalića na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Kleganfurtu i „vojnička svijest“ umirovljenog generala Ljube Ćesića Rojsa doveli u pitanje prvake hrvatske „državotvornosti/domoljublja“. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, valja ju samo malo dotjerati

Marijan Vogrinec

Konac tradicionalne medijske tzv. sezone kiselih krastavaca u Bijednoj Našoj ove je godine sve drugo prije nego doba kad novinari besposleno vrte palčevima, a urednici razbijaju glave čime će popuniti termine i prostor u svojim glasilima. Među vrućim  temama – osim paklenih požara koji serijski gutaju morsko priobalje; majku mu, opet „Srbi“ pale Dalmaciju!? – osobitu su pozornost pobudile dvije vijesti. Prva je, u nastavku trakavice Agrokor, o rasprodaji basnoslovno vrijednog luksuza bankrotirana koncerna, što ga je uživala isključivo obitelj vlasnika Ivice Todorića. Druga vijest je ta da liječnik po struci Ivić Pašalić – siva eminencija pokojnog predsjednika RH Franje Tuđmana i jedan od tada najmoćnijih političara u zemlji, danas bankrotirani drvoprerađivački tajkun (sic) – koncem rujna sjeda na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Klagenfurtu. Optužen je da je koncem 2002. ilegalno izvukao 23 milijuna eura iz austrijske Hypo Alpe Adria banke na osnovi manipulacije zemljištem u Šimunima na otoku Pagu.

Riječ je o slučaju Hilltop, u kojem su za izvlačenje 32 milijuna eura optuženi hrvatski poduzetnici (s Pašalićem suvlasnici lihtenštajnske tvrtke Hilltop) Igor Mlinar i Milan Lučić (pozntiji kao glavni glumac u svojedobno planetarno poznatom porniću s pjevačicom Severinom) te bivši šefovi propale Hypo banke Wolfgang Kulterer i Günter Striedinger, koji su navodno omogućili nedjelo na štetu svoje novčarske institucije. Suđenje Pašaliću i suoptuženima, očekuje se, završit će do veljače 2018. godine. Međutim, nije kvaka u tome da se netko na prijevaru domogao velike svote novca, a netko mu držao ljestve. Ni u tome da je banka opljačkana po klasičnom obrascu: kriminalnim udruživanjem i osnivanjem fiktivnih tvrtki u inozemstvu

U ratnom i poratnom razdoblju RH, pa još i danas, sijaset je takvih i sličnih primjera od kojih većina nije odgovarajuće ili uopće nije sankcionirana. Niti će biti. Pravosudna učinkovitost u ključnom ovisi o političkoj volji da sudstvo funkcionira, da je kadro istjerati pravdu bez obzira tko je na optuženičkoj klupi. Budući da te političke volje nema, suđenja velikim lopovima ili nema ili se pretvaraju u neproduktivnu farsu za dodatno živciranje javnosti.

Recimo, suđenja bivšim HDZ-ovim političkim kapitalcima na visokim državnim dužnostima Ivi Sanaderu (šef stranke i premijer) te Nadanu Vidoševiću (predsjednik Hrvatske gospodarske komore, kandidat za predsjednika RH). Pa bivšem HDZ-ovom ministru mora, prometa i infrastrukture Božidaru Kalmeti, njegovom stranačkom drugu Petru Čobankoviću (bivši ministar poljoprivrede), nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ u šestom uzastopnom mandatu na čelu Zagreba Milanu Bandiću… Ali i alfa mužjacima HDZ-ove tajkunske logistike 1990-ih, poput Miroslava Kutle ili Josipa Gucića i sličnih iz Tuđmanove „elitne skupine 150-200 biranih hrvatskih obitelji“, koje će biti „lokomotiva hrvatskog gospodarskog preporoda“. A „preporod“ završio veleizdajničkom pljačkom vlastitog naroda, za koju je prvostupanjski osuđen i HDZ.

Sudstvo na političkom lancu

Pod pravosudnim povećalom za zamračene stotine milijuna kuna i kolateralnu štetu vrijednu milijardi koje se nitko ne usudi ni izračunati, osumnjičenici mirno spavaju i  nedužni kao novorođenčad ne plaše se nikoga. Čak ni onda kad mjesec dana ili više prespavaju u istražnim apartmanima u prigradskom zagrebačkom Remetincu.

Sudstvo – kadrovski ovisno o političkoj transfuziji blagonaklonosti svake vladajuće kaste – ne usudi se rizikovati progonom kriminalaca, jataka i pomagača od kojih su mnogi u aktualnim političkim strukturama – i pozicije i opozicije. U igri su političko-karijerne kalkulacije i procjene osobnih i skupnih interesa i ambicija ne samo u sudačkoj hijerarhiji. Jer, ako je krao ministar, a što je radio premijer? A što kada krade premijer? Koji će se šef DORH-a, Uskoka ili sudac, ako baš nije medijski jako zauzet sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, usuditi to propitivati, ako nije dobio mig s odgovarajućeg mjesta?

Kad je o Iviću Pašaliću riječ i pašalićima njegovog „državotvornog“ kalibra koji tu i tamo ipak sjedaju na optuženičke klupe nakon što im prethodno mediji do u tančine razvlače imovinska crijeva, pitajući se kako im država može tolerirati očit nesrazmjer vrijednosti imovine, nevjerojatno raskošnog života i legalnih prihoda, kvaka je u tome da se radi o šampionima hrvatskog „domoljublja“. Odreda o likovima iz samog vrha državne i stranačkih politika, koji od samog početka 1990-ih, stjecanja međunarodne državne licencije RH, ratne kataklizme i poslije nisu štedjeli jezika u indoktrinaciji javnost time kako treba „voljeti Hrvatsku“ i kako je „nacionalna obveza žrtvovati se“.

Politički i materijalno povlašteni preko svake mjere, „državotvorci“ iz prvog „domoljubnog“ reda dnevno su solili – i još sole! – pamet sugrađanima floskulama o „boljoj budućnosti naše domovine“, „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja koji su krvlju izborili ovo što danas imamo“, itsl. Kad ono, iza verbalne larpurlartistike kriminalni talog i moralni smrad. „Domoljubno“ licemjerje, politikantska kaljuža, moralna deformacija, osobna i sektaška gramzljivost…, koji su od seoskih liječnika, vodoinstalatera, vozača autobusa, montera centralnog grijanja, konobara, polupismenih „intelektualaca“, bjelosvjetskih avanturista, međunarodnih terorista, (pro)ustaških emigranata, špijuna i kojekakve ljudske klateži preko noći načinili „domoljubni establishment“. A državno tkivo se rastače.

Neki poznavatelji Pašalićevog CV-a komentiraju na FB-u da je taj hercegovački (BiH) Hrvat prije uzleta do samog vrha državno-političke moći bio liječnik u Domu zdravlja u Ivancu i lepoglavskoj robijašnici te u Bolnici za plućne bolesti u Klenovniku. Vozio je Zastavu 128 koju mu je kupio tast (nadimkom „Lisac“), gastarbajter na baušteli u Njemačkoj, te se grijao posuđenom peći. Živio je sa suprugom Ksenijom u tastovom potkrovlju: on provincijski liječnik, ona učiteljica s učiteljskom plaćom od koje se nikad nije dalo pristojno živjeti.

hdz_kongres1-mag-240300

Foto: Siniša Sunara / Hanza Media

Učlanjenjem u HDZ 1992. počinje njegov politički i materijalni uspon te preseljenje u raskošan trosobni stan, koji mu je stranka izboksala na elitnoj lokaciji iznad bolnice Rebro u Zagrebu. Samo 10 godina kasnije (2002.), njegovu se imovinu procjenjivalo na 30,5 milijuna – eura! Supruga je – pogodite zašto i kako – zamijenila učiteljsku katedru znatno bolje plaćenim mjestom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i potom savjetnice (sic) u tajnim službama. Učiteljica je, dakako, kvalificirana i za vanjske i za špijunske poslove, baš kao vozač autobusa ili konobar za – generala. A Ivić Pašalić (1960., Šuica, BiH), koji je dobio ime po stricu što je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik ustaške vojske tzv. NDH, bio je na plaći državnog dužnosnika. Zaslužan „državotvorac“ i „domoljub“ kojega se s ohoho godina zakašnjenja, tek sada, austrijsko pravosuđe, eto, usudi pitati za – „poduzetničko“ zdravlje.

Tjednik Nacional je u broju 334. godine 2002. zapisao u analizi „NAJBOGATIJI I NAJOZLOGLAŠENIJI HRVATSKI POLITIČAR/Tajno bogatstvo Ivića Pašalića“ da je njemu „i njegovoj obitelji uspjelo ono što ne bi ni mađioničarima“ te da je „Pašalić postao najbogatiji političar u Hrvatskoj“. Zbog negativnog imidža, u javnosti je dobio nadimak Herr Flick, po liku šepavog gestapovca iz tv-serije „’Allo, ‘allo“. A Franjo Tuđman je kolovoza 1995. uzdignutih šaka i kroza stisnute zube kliktao pod predugačkim hrvatskim barjakom na kninskoj tvrđavi: „Imamo Hrvatsku!“ I uistinu ju je imao, zajedno s članovima obitelji i pašalićima od svog povjerenja. Neki itekako imaju Hrvatsku i danas, ali nemirno spavaju baš zato što je – imaju. Velika većina je nema, pa hrpimice traži domovinu u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj, Švicarskoj i tako nekim eupropskim i prekomorskim zemljama „trulog Zapada“.

„Analiza vidljivog i nevidljivog Pašalićeva bogatstva neraskidivo je povezana s najvećim političkim, medijskim i financijskim zločinima koji su potresali Hrvatsku zadnjih desetak godina“, pisao je Nacional te 2002. Od kriminalne privatizacije Večernjeg lista (siječanj 1998.) i skandaloznog petog ortaka Dubrovačke banke (travanj 1998.) do kupnje za pola milijuna tadašnjih DEM 5171 četvornog metra građevinskog zemljišta u zagrebačkim Remetama, medijske afere s tzv. osovinom Grupo, povlaštenih kredita bratu Zlatku Pašaliću, vlasniku pilane u vrbovečkom selu Gradecu do vlastite „poduzetničke“ gimnastike nakon što je propao u visokoj politici.

E sad, je li savjetnik za unutarnju politiku predsjednika RH Franje Tuđmana naučio od svog poslodavca (vila u elitnoj Nazorovoj ulici na 1400 četvornih metara, enormno prekonoćno bogaćenje djece i unuka…) kako se ni iz čega – u tili čas, dok kažeš keks! - stvara nevjerojatno bogatstvo u pokretninama i nekretninama, za odgovoriti je uređenoj pravnoj državi. Ako to RH ikad postane jer, da parafraziramo onu tv-najavu kojom nam dnevno bombardiraju oči i uši: kad god građani imaju slobodu izabrati svoje vođe – izaberu pogrešne. To je u Bijednoj Našoj konstanta već 27 godina, pa joj zato i jest kako jest. Katastrofalno loše. Na vlast dolaze sve gori od gorih, i bar u doglednoj budućnosti nema izgleda da će se išta promijeniti nabolje. „Domoljublje“ je iznimno izdašan poslodavac, ali istodobno i roba na visokoj političkoj cijeni.

To što su hrvatska politika i pravosuđe propustili (u)činiti svih ovih godina u odnosu na Pašalićevo „poduzetništvo“, možda će tek neznatnim dijelom ispraviti austrijsko pravosuđe u razdoblju od rujna do veljače 2018. suđenjem VIP klijentu misteru P., pod kojim ga je kodnim imenom kreditirala Hypo banka. U kojoj je obilnu savjetničku apanažu uživao Mate Granić nakon „izlaska iz politike“, sada savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. S tom se bankom i njezinim optuženim direktorima povezuju i imena Ive Sanadera te niza HDZ-ovih (još) utjecajnih političara.

U Bijednoj je Našoj zapamćeno da se Ivić Pašalić „u pozi nevino optuženog“ žestoko opirao optužbama za kriminal te „uvjeravao javnost da je žrtva urote, sugerirajući da njegovi neprijatelji proizvode kilograme lažnih stenograma i transakcijskih ugovora“, pisao je Nacional. „Istodobno, njegov vozni park vrijedio je najmanje 250.000 DEM: supruga Ksenija vozila je srebrni audi A4 1,6, a Pašalić crni audi A6 2,8 i još jedan metalik zeleni audi A8, bez oznaka.“

Mediji su se početkom 2014. godine raspisali o Pašalićevom bankrotu u graditeljstvu i 257 milijuna kuna duga tvrtke Kapital konzalting banci Hypo Leasing Kroatien. On je sagradio u Odranskoj Zavrtnici nedaleko od Zagreba 340 stanova (naselje O2), a nije prodao ni polovicu. Kreditor se namirio s 250 neprodanih nekretnina te s 15 vila s bazenima u istarskom Paradižu nedaleko od Vodnjana. Budući da nije pokazao dara kao graditelj, ali jest za mlaćenje love na neviđeno, Pašalić se bacio na preradu drveta, uspeo se čak do mjesta čelnika tog ceha (sic), ali se i taj business pokazao prežilavim za njegove poduzetničke zube. Njegova grupacija Zagrebdrvo-Adriadrvo, godinama klijent Hypo Bank International, ubrzo više nije bila likvidna, dakle ni sposobna vratiti goleme dugove vjerovniku i državi. I to je bio okidač za put prema optuženičkoj klupi Zemaljskog suda u Klagenfurtu.

Todorići dižu sidro

Prema Austriji se, ako je vjerovati insajderskim informacijama nekih medija, uputio i dopredsjednik Uprave Agrokora (plaća 80.000 kuna mjesečno) Ante Todorić, stariji sin vlasnika bankrotiranog koncerna, kamo će preseliti cijelu svoju obitelj, jer se navodno želi baviti nekretninama, u partnerstvu s poduzetnikom Reneom Benkom. Benko se „proslavio“ 2009. godine afere o pokušaju podmićivanja Ive Sanadera sa 150.000 eura za porezno posredovanje kod talijanskog premijera Silvija Berlusconija. O odlasku iz RH s obitelji ozbiljno razmišlja i Iva Balent, kćerka Ivice Todorića. Ante je navodno već kupio kuću u Beču ili ju unajmio u okolici, još nije sasvim jasno.

sanaderglavas

Foto: SLobodna Dalmacija

Sve se to događa u okolnostima kad je DORH navodno došao do materijalnih dokaza o mogućoj krivnju pojedinih članova obitelji Todorić za izvlačenje enormnih svota novca iz Agrokora te kriminalu povezanom  s tzv. faktoring društvima i lažnim mjenicama. Tko zna što će se još otkriti, ako uopće bude ozbiljnije istrage i ako nekom od moćnika s vlasti nije udobnije zažmiriti nad bežanijom. Kao što se to radilo uoči bijega Branimira Glavaša u BiH od odgovornosti za ratne zločine u Osijeku ili puštanjem Ive Sanadera pobjeći u Austriju od krivnje za mito i pljačku.

Agrokorova izvanredna uprava s Antom Ramljakom na čelu stavila je na aukcijski bubanj Todorićev kraljevski luksuz, uveden kao imovina koncerna: Villu Castello sa stilskim namještajem, umjetničkim slikama, kompletnim inventarom, heliodromom, privatnom plažom i parkom u Medveji nedaleko od Lovrana, jahtu, helikopter, skupi vozni park… Novinari su upravo dobili prigodu zabilježiti slikom i tekstom o kakvom se nevjerojatnom bogatstvu radi, a godinama ga je uživala obitelj iz Kulmerovog dvorca u zagrebačkim Šestinama. Dosad nitko u vlasti Bijedne Naše – kao što je i dosad bio običaj u veleizdajničkim pljačkama vlastite zemlje – nije postavio pitanje odgovornosti Ivice Todorića i članova njegove obitelji za 60 milijardi kuna duga od kojeg će dobar dio snositi hrvatski porezni obveznici, za uskoro izgubljena radna mjesta, upropaštene kooperante i umrežene tvrtke iz Agrokorova sustava, itd.

Neće ni pitati. Zašto? Zato što ti koji bi to morali pitati i tretirati krivce po službenoj dužnosti (i vlastitoj savjesti, da je imaju!) kukavički posrću pod debelim naslagama putra na glavi. Sve vlasti od 1990-ih godina do danas sudjelovale su u gradnji Potemkinovog sela Agrokor, odnosno nacionalne gospodarske ikone Ivice Todorića. Sada, kad je car ostao gol, a ruski bankari sudski traže povrat svojih 1,1 milijardu eura neodgovorno ulupanih u rečeno Potemkinovo selo (što će u nizu tužbi jamačno učiniti i neki drugi vjerovnici), politika se pravi grbavom. Istražno sudstvo šuti, a mlađi sin Ivice Todorića, Ivan – da se Turci ne dosjete – pustio bradu, natukao crne naočale na nos, nabio šiltericu te i dalje šopingira samo po najskupljim buticima.

Premijer Andrej Plenković žrtvuje HDZ-ovu koaliciju s Mostom nezavisnih lista Bože Petrova i četvoricu ministara te se kocka s parlamentarnom većinom ne bi li obranio svog ministra financija Zdravka Marića od javnih sumnji za ulogu na mjestu bivšeg Agrokorovog financijskog direktora i HBOR-ov nedavni kredit već propalom Todoriću. Zašto ga brani? Pitali su to i mostovci, pa su pod hitno izletjeli iz vlasti s HDZ-om. No, kako je obitelj Todorić već angažirala odvjetnike, navodno bi se već u rujnu moglo očekivati da će se istražno sudstvo ipak pozabaviti krivcima u slučaju Agrokor. Zna se da istražitelji već od travnja ruju po poslovnim papirima tog koncerna, a vlada im je odobrila pet milijuna kuna za obaviti posao, pa…

Iza nekih faktoring društava navodno stoje pojedini članovi obitelji Todorić, iako među vlasnicima tih tvrtki nema njihovih imena, ali su im istražitelji po svoj prilici ušli u trag. Ante Todorić, objavili su mediji, obećava da će se „odazvati budu li ga pozvali policija ili sudstvo iz inozemstva u RH“. Kao Glavaš i Sanader nakon bijega?

Todorići su bez premca najbogatija obitelj u Hrvatskoj, s imovinom u gotovo svim krajevima zemlje, a ostaje enigma jesu li i koliko novca izvukli na tajne račune u tzv. poreznim oazama do kojih državni prsti RH nikad neće dosegnuti. Porijeklo, odnosno način stjecanja tog bogatstva – u svjetlosno kratkom roku po državnom preokretu 1990-ih godina – pokušali su raščlaniti neki istraživački novinari, ali enigma prvog Todorićevog milijuna nikad nije službeno propitivana. Dapače, od razdoblja samog Franje Tuđmana do premijera Plenkovića, država je znala što i kako radi, ali je tolerirala njegov način poslovanja. Od kojeg je i HDZ-ova i SDP-ova politika imala itekakve koristi.

Tim se politikama, zapravo notornom licemjerju, otvoreno nasmijao u oči redikulozni umirovljeni general (sic; gdje je taj i kako ratovao?) Ljubo Ćesić Rojs kad je odbio da mu se pravomoćna osuda na godinu dana zatvora zamijeni za mjesec dana tzv. rada za opće dobro. Svi zaslužni „domoljubi“ – po obrascu za bivšeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića – najprije kao državni dužnosnici zamrače/prorajtaju puste narodne milijune, a kad ih se baš nikako ne dâ amnestirati, jedan dan zaslužene robije zamjenjuje se dvama satima tzv. rada za opće dobro. Što je zapravo smokvin list za amnestiju.

rojs

Foto: croative.net

Rojs je pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i povrat državi 3,2 milijuna kuna jer je svojedobno, kao HDZ-ov pomoćnik ministra obrane i načelnik Sektora MORH-a za gospodarenje, otpisao nogometnom klubu Hrvatskom dragovoljcu tri milijuna kuna duga te nekim klubovima iz RH i BiH omogućio besplatno iće i piće u MORH-ovim ugostiteljskim objektima. Time je prouzročio štetu državnom proračunu. Na izdržavanje kazne se morao javiti 31. srpnja, ali je molio Ministarstvo pravosuđa za odgodu do 17. kolovoza kako bi 5. kolovoza nazočio proslavi obljetnice VRA Oluje u Kninu i 15. kolovoza s obitelji proslavio blagdan Velike Gospe. Udovoljeno mu je, a on se 17. kolovoza u 11 sati javio u Ministarstvo pravosuđa – Sektor za probaciju u Zagrebu na izdržavanje kazne. Nakon nedavno potvrđene presude Vrhovnog suda, dobio je upute što mu je činiti.

Da ima boga…

„Kao vojnik sam se odazvao pozivu“, kazao je Rojs. „Rekli su mi da ću dobiti rješenje kući i kad ga dobijem, žalit ću se na to rješenje. Ne bježim ni od čega. Spreman sam na sve moguće sankcije, samo nisam spreman guliti krumpire, mesti ulice, kositi travu… Neću guliti krumpir (kao Petar Čobanković u staračkom domu, op.a.), samo humanitarno. Neću da me ponižavaju na takav način. Pisao sam zahtjev za obnovu postupka i podnio žalbu Ustavnom sudu RH.“

Pitanje za milijun dolara: hoće li Ljubo Ćesić Rojs odraditi svoju kaznu kako mu je presuđena? U zatvoru ili će ipak guliti krumpir? Ma dajte, pa nije bez veze nedavno obnovio svoju ljubav s HDZ-ovom vrhuškom, a suci znaju što im je činiti. U Ustavnom sudu RH većinski su isluženi HDZ-ovi političari, a baš ti – s istim takvima iz SDP-a – itekako su svjesni kako, kada, prema kome i zašto se ne treba držati pozitivnih zakonskih propisa baš kao pijan plota.

Da ima boga, kao što ga nema, on bi osobno i pod hitno revitalizirao Goli otok u  Bijednoj Našoj sa svim njegovim – čak i najpretjeranijim/izmišljenim u uzničkim sjećanjima – preodgojnim tretmanima iz olovnog doba IB-a. Pa i žešćim od najžešćih u prvoj polovici operativnog razdoblja (1949.-1988.) robijašnice na surovoj kamenoj gromadi u Velebitskom kanalu, između sjeveroistočne obale otoka Raba i kopna. Jer kako inače pedagoški poučno sankcionirati kriminalnu veleizdaju još neutvrđenog dijela „državotvorne/domoljubne“ kaste što je opljačkala sugrađane za, procjenjuje se, oko 300 milijardi eura pokretne i nepokretne imovine, prenesene 1990-ih iz bivše SFR Jugoslavije u RH?

Sve ovo što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, potrebita samo malo dotjerivanja koje bi dugoprstići učas obavili iz čistog „domoljublja“. Pa, Goli otok? Zašto ne.

08.09.2017.

SANDI DIZDAREVIĆ: NEMA ISTINSKE ŽELJE DA SE SUOČIMO SA RATNIM ZLOČINIMA

Sandi Dizdarević: Nema istinske želje da se suočimo sa ratnim zločinima

Amer Bahtijar

Autor




Sandi Dizdarević: Nema istinske želje da se suočimo sa ratnim zločinima

///////////////////////////

...........................................

Izdvajamo

  • Odgovor na vaše pitanje se može dati sa različitih aspekata. Mi još uvijek živimo u različitim ideologijama i podložni smo različitim pritiscima. Činjenica je da onaj za koga se sazna da je pružio takvu informaciju automatski od strane različitih grupa bude proglašen „izdajnikom“. Mišljenja sam da mi kao društvo još uvijek nismo dovoljno sazreli niti imamo dovoljno razvijenu svijest i percepciju o težini samog djela ratnih zločina. Ovu tezu dokazuje veličanje ratnih zločinica kao heroja na svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. Ovu tezu dokazuju i brojni svjedoci koji znaju, ali iz njima znanih razloga ne žele pružiti ta saznanja nadležnim pravosudnim i policijskim tijelima o počiniteljima konkretnih krivičnih djela. Upravo iz tih, ali i brojnih drugih razloga istražitelji koji se bave traganjem za informacijama takve vrste nailaze na ono što se u praksi zove „zid šutnje“.

...............................

Dokle god se ne riješe svi predmeti ratnih zločina, nema istinskog pomirenja. S druge strane, dokle god se ne riješe predmeti ratnih zločina, neće se ući ni u ozbiljno rješavanje gospodarskog kriminaliteta.

Sandi Dizdarević je istražitelj na Odjelu za ratne zločine pri Kantonalnom tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona i viši asistent na Univerzitetu modernih znanosti CKM – Mostar gdje pohađa doktorske studije na Departmanu sigurnosnih studija, kriminalističko-policijski smjer.

Promocija Dizdarevićeve knjige održat će se 13. 9. 2014. u 20 sati u hotelu Bristol u Mostaru.

Tim povodom razgovarali smo s autorom o knjizi, o njegovom vlastitom iskustvu rada na istraživanju krivičnih djela ratnih zločina, o uticajima na različite načine u samom istraživanju ratnih zločina, o “zidu šutnje”, o ulozi i značaju policijskih struktura i tužilaštva te o bezbjednosnoj situaciji u BiH…

Gospodine Dizdareviću nedavno je izašla vaša knjiga “Uloga svjedoka u dokazivanju krivičnih djela ratnih zločina u Bosni i Hercegovini” koja govori o ulozi svjedoka u dokazivanju ratnih zločina. Kako je nastajala knjiga?

Nastanak bilo kojeg autorskog djela ima svoj proces. Jedan od elemenata procesa jeste i sazrijevanje. Knjiga Uloga svjedoka u dokazivanju krivičnih djela ratnih zločina u Bosni i Hercegovini nastala je kao rezultat povezivanja teorijske paradigme, naučno istraživačkog rada i praktičnog iskustva. Činjenica je da se BiH svrstava u zemlju koja je opterećena ratnim strahotama, stradanjima, postojanju brojnih logora, ali i dugogodišnjem istraživanju ratnih zločina koristeći se vlastitim personalnim kapacitetima. Nažalost, osim nekoliko veoma kvalitetnih priručnika napisanih od strane OSCE-a jako malo istražitelja se odlučilo na dokumentovanje i objavljivanje knjiga koje oblast ratnih zločina obrađuju sa pozicije kriminalističke metodike, odnosno kategorizacije svjedoka, tehnika i taktika vođenja razgovora, kao i modela dokumentovanja samih zapisnika. Drugim riječima, knjiga je rezultat vlastitog iskustva, iskustva drugih istražitelja i tužitelja koji rade na istraživanju krivičnih djela ratnih zločina, ali i potrebi da studentima, akademskoj i stručnoj praksi, te javnosti ostavim jednu vrstu pisanog traga.

Koliko država  štiti  svjedoke ratnih zločina? Može li se desiti da svjedok zločina nakon svjedočenja ponovno ima problem s onim ko mu je već jednom uništio život? 

U kriminalističkoj i pravosudnoj praksi kada su u pitanju predmeti ratni zločina nikada se ne može isključiti niti jedna od mogućih verzija postdeliktne situacije, pa tako ni fenomen kojeg ste spomenuli. U dosadašnjoj kriminalističkoj i pravosudnoj praksi Bosne i Hercegovine bilo je nekoliko slučajeva u kojem je svjedok nakon svjedočenja imao problem s optuženim ili s nekim ko je povezan sa optuženim, a na šta je ukazano i kroz medije unazad nekoliko godina. Ono sa čim se istražni timovi susreću, a što je puno gore od primjera uticaja kojeg ste vi u vašem pitanju spomenuli jesu različiti oblici uticaja u fazi istraživanja i istrage. U pravnom smislu na ovom polju napravljeni su jako pozitivni pomaci jer je na različitim nivoima donesen čitav set zakona koji reguliraju oblast zaštite svjedoka. Međutim, ono što i dalje ostaje problem sa kojim se istražitelji i tužitelji suočavaju jeste upravo uticaj, na različite načine u samom istraživanju.

Svjedoci često povlače vlastite iskaze. Je li to dokaz da ne vjeruju državi da ih može zaštiti ili je u pitanju etička nedosljednost pojedinaca?

Različiti su motivi zbog kojih svjedoci povlače svoje iskaze. Najčešće se radi o promjeni dijela sadržaja iskaza datog u istrazi. Mađutim, za kriminalističku praksu puno su interesantniji egzogeni faktori koji utiču na svjedoka, zbog kojih najčešće i mijenjaju sadržaj svojih iskaza. Veoma često takvi svjedoci ukazuju da su zaboravili šta su izjavili u samoj istrazi. Rezultati istraživanja u potpunosti opovrgavaju ovakvu tezu, jer se radi o događajima koji ostaju dugo vremena urezani u engrame, odnosno radi se o tzv. „emocionalno obojenim događajima“. U većini slučajeva ne radi se o nepovjerenju svjedoka u državu, već o različitim uticajima na svjedoka koji dovode do formiranje odluke da se promjeni dio sadržaja iskaza.

Porodice žrtava često apeluju na one koji znaju za masovne grobnice da otkriju ta mjesta. Kako je moguće da još imamo brojne neotkrivene  masovne grobnice?

Odgovor na vaše pitanje se može dati sa različitih aspekata. Mi još uvijek živimo u različitim ideologijama i podložni smo različitim pritiscima. Činjenica je da onaj za koga se sazna da je pružio takvu informaciju automatski od strane različitih grupa bude proglašen „izdajnikom“. Mišljenja sam da mi kao društvo još uvijek nismo dovoljno sazreli niti imamo dovoljno razvijenu svijest i percepciju o težini samog djela ratnih zločina. Ovu tezu dokazuje veličanje ratnih zločinica kao heroja na svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. Ovu tezu dokazuju i brojni svjedoci koji znaju, ali iz njima znanih razloga ne žele pružiti ta saznanja nadležnim pravosudnim i policijskim tijelima o počiniteljima konkretnih krivičnih djela. Upravo iz tih, ali i brojnih drugih razloga istražitelji koji se bave traganjem za informacijama takve vrste nailaze na ono što se u praksi zove „zid šutnje“.

Koliko je država suštinski zainteresirana da se završi priča oko ratnih zločina u BiH? Javnost je nezadovoljna radom svih tužilaštava od kantonalnih do državnog.

Ovdje možemo govoriti o nekoliko dimenzija koje čine sam termin „zainteresovanosti“ države da procesuira sve predmete ratnih zločina u BiH. Činjenica je da je BiH uložila jako mnogo u procesuiranje. Isto tako činjenica je i da je cjelokupna međunarodna zajednica uložila i još uvijek ulaže u procesuiranje predmeta ratnih zločina. Međutim, s druge strane činjenica je i da su stvarni egzaktni pokazatelji razočaravajući, i da su građani nezadovoljni intenzitetom procesuiranja. Mišljenja sam da je puno deklerativnog a malo stvarne opredjeljenosti. Ovu tezu dokazuje i činjenica da smo samo u posljednjih dvije godine imali nekoliko presuda u kojima su osuđeni aktivni pripadnici sigurnosnih, i policijskih službi. Ono što jako često ponavljam kako studentima na predavanjima, tako i na međunarodnim konferencijama jeste: dokle god se ne riješe svi predmeti ratnih zločina, nema istinskog pomirenja. S druge strane, dokle god se ne riješe predmeti ratnih zločina, neće se ući ni u ozbiljno rješavanje gospodarskog kriminaliteta.

Šta nedostaje istražiteljima i tužiocima da imamo više okrivljenih i osuđenih ratnih zločinaca?

Brojni su elementi koji se mogu uvrstiti kao trenutno nedostajeći, počev od materijalno tehničkih, ali personalnih. Ono što je javnosti malo poznato jeste da istrage ratnih zločina koštaju jako puno, tako da nekada i jedna istraga može doseći do nekoliko desetina hiljada maraka troškova. Ti troškovi su različiti, počev od troškova puta, prenoćišta, do tehničke opreme koja u većini policijskih pa i istažiteljskih timova, koji djeluju pri tužiteljstvima, nedostaju. Jedan od vrlo ozbiljnih nedostataka ogleda se u pravnoj nesigurnosti određenog broja osoba koje rade na procesuiranju krivičnih djela ratnih zločina a to su neriješeni radni statusi. Naime, međunarodna zajednica je u posljednjih nekoliko godina osigurala ogromna finansijska i druga sredstva, uključujući i plate tužitelja, savjetnika, istražitelja i drugog osoblja. Međutim, ugovori tih osoba regulisani su na način da traju nekoliko godina nakon čega se ili produžuju ili jednostavno prekidaju. Sama činjenica da u jednom trenutku imate dio istražnog tima koji radi najsloženije istražne poslove, raspolaže s veoma povjerljivim podacima i informacijama, a onda u drugom trenutku nakon isteka ugovora takve osobe se jednostavno nađu na cesti. U tom smislu, ukoliko zaista postoji zainteresovanost države onda bi jedan od prioriteta bio upravo rješavanje radno pravnog statusa takvih osoba na različitim nivoima u okviru čijih organizacija djeluju.

sandidizdarević

Kako biste ocijenili bezbjednosno stanje u BiH? 

Temeljem egzaktnih pokazatalja, a prevashodno mislim na strukturu krivičnih djela koja su najviše zastupljena, koja nisu istražena, koja nisu procesuirana, pridodajući tome i druge vidove sigurnosti, mišljenja sam da je sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini na nezavidnom nivo, odnosno niska. Brojni su sigurnosni fenomeni sa kojima se BiH i njene službe danas suočavaju. Bojim se da smo nekim fenomenima dali daleko veći prioritet nego oni to zaslužuju, a posljedice toga vidljive su na broju i vrsti klasičnog kriminaliteta. Bojim se da smo u pojedine policijske agencije uložili puno više novca i materijalno tehničkih sredstava zanemarivši najbitniji segment policijskog djelovanja a to je lokalni, odnosno djelovanje na mikro sredinama. Vaše pitanje direktno je vezano za temu knjige, a ujedno i pruža odgovor. Da li smo mi sigurna zemlja u kojoj danas slobodno hodaju brojni ratni zločinci koji su neotkriveni i neprocesuirani, među kojima se nalaze ubice, sadisti, silovatelji i dr.?

Stručnjak ste za terorizam, koliko je BiH u opasnosti od terorizma  i postoji li ozbiljan preventivni pristup?

Bosna i Hercegovina kao zemlja nije ništa više niti manje ugrožena nego bilo koja druga europska zemlja. Čak štaviše, mišljenja sam da je nama u BiH daleko veći problem vezan za vrbovanje, i radikalizaciju, nego za terorizam. U pogledu terorizma, a kao posljedica prethodna dva procesa koja sam naveo, je odlazak zavrbovanih, i radikalnih, te ekstremnih osoba u afroazijske zemlje na ratišta. Drugi srednjoročni i dugoročni problem sa kojim  se BiH suočava i sa kojim će se tek početi suočavati jeste povratak dijela takvih osoba, i načina njihovog ponovnog integrisanja u društveni sistem. Mišljenja sam da BiH trenutno nema dvije vrlo bitne strateške i operativne koncepcije, a to su: na koji način ponovno integrisati povratnike sa inozemnih ratišta, i drugi se odnosi na nedovoljno kvalitetno razvijen, razrađen i dezorganizovan policijsko kriminalističko obavještajnog sistem rada. Mi smo deklerativno prihvatili novitete u policijsko kriminalističkom djelovanju, poput instituta „policija u zajednici“, ali samo u onom obliku koji se odnosi da nam taj institut služi za reklamu. S druge strane, ne postoji sistemski uređena oblast kretanja policijsko kriminalističkih i obavještajno interesantnih informacija po principu mreža. Ono što želim kazati jeste da one policijske agencije koje su nadležne za otkrivanje, istraživanje i dokazivanje krivičnih djela terorizma imaju izuzetne kapacitete kako u materijalno tehničkom tako i u personalnom smislu. Međutim, ono što nedostaje i što je dobrim dijelom zanemareno, pa mogu slobodno kazati i degradirano jeste uloga i značaj kantonalnih policija. Kantonalne policije po svojoj djelatnosti imaju one operativne metode poput uniformisanog sastava policije, koji djeluje kroz patrolnu, pozornu, saobraćajnu djelatnost, čime se njihovi operativci nalaze na najnižem, ali ujedno i možda najbitnijem segmentu u kojem se nalaze vrlo važne sirove informacije, što nije slučaj s policijskim agencijama na nivou države.

Javnost je nezadovljna radom policijskih agencija, gdje je problem u represivnom sistemu? 

Već nekoliko godina ukazujem na jedan od najbitnijih problema u policijskim strukturama, o čemu sam više puta pisao, o čemu sam proveo i istraživanje, a čiji rezultati su poražavajući a isti predstavlja temelj svih drugih problema. Radi se o strukturalnoj devijaciji same norme koja je temelj policije, a temeljem koje se novače mladi policajci i mladi istražitelji. Poražavajuća je činjenica da u odsjecima kriminalističkih policija kao najnižih organizacionih jedinica kriminalističke policije ima više uposlenih sa srednjom stručnom spremom nego li kriminalista. Druga poražavajuća činjenica je da među oficirskim činovima, pa čak i na onim mjestima koji se bave istraživanjem najsloženijih oblika kriminaliteta rade osobe sa zanimanjima koja nemaju nikakvih srodnih elemenata s tim poslom. Današnje kriminalističke policije kantona, imaju prema rezultatima istraživanja najmanje kriminalista. Ako imate ljude u sistemu koji svoja znanja tek stiču radom po određenim linijama kriminaliteta, onda nam se odgovor sam nameće. Ukoliko imate osobe čija znanja su upitna, onda se pokreće čitav niz drugih problema odnosno posljedica, koje se mogu tražiti prije svega u procesno pravnom formiranju informacija i tragova u dokaze, zakonitost takvih dokaza i dr.

S druge strane, sigurnosni problem ne može se samo slati na adrese policijskih agencija. Mi smo od 2003. godine ušli u jedan sasvim za nas novi sistem policijsko pravosudnog rada, u kojem se nismo baš najbolje snašli. Ono što želim kazati jeste da tom novom formom rada niti jedan subjekt nije bio dobro i kvalitetno pripremljen. Tužiteljstva su dobila ogromnu obavezu, ali i odgovornost koja se ogleda u činjenici da su nositelji istražnih ovlaštenja, da rukovode istragama i niz drugih. Međutim, koliko je do tada tužitelja imalo iskustva u vođenju istraga, u saslušavanju svjedoka, koliko se uopšte dio koji se zove kriminalistički segment izučava na pravnim fakultetima. S druge strane, problem se posebno javio u oblicima saradnje između tužiteljstava i policije. Da li policija treba da bude razvnopravan subjekt ili ono što danas jeste a to je servis tužiteljstva.

Šta uraditi da BiH ima nezavisnu policiju, tužilaštvo i sudstvo? 

Jako teško je govoriti o bilo kojem obliku nezavisnosti subjekata koje ste naveli u svom pitanju. Razloga je jako puno, a na neke sam ukazao u prethodnim odgovorima. Osnovna pretpostavka nezavisnosti bilo koje institucije jeste poštovanje stručnih kriterija, počev od onih pri upošljavanju do stalnog obrazovanja i edukovanja. Mišljenja sam da u državnim institucijama postoji određen broj stručnog kadra, koji se nažalost nalazi na nekoj srednjoj razini u smislu menadžmenta, i da su upravo oni budući temelji kreiranja nezavisnosti policije, tužiteljstva i sudova.

08.09.2017.

INTEGRALNI TEKST DEKLARACIJE O PELJEŠKOM MOSTU

OSIGURANA PODRŠKA NATPOLOVIČNE VEĆINE: Pročitajte integralni tekst Deklaracije o Pelješkom mostu

Zastupnici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, njih 24, potpisali su Deklaraciju kojom traže od Republike Hrvatske i Evropske unije da obustavi gradnju Pelješkog mosta te da se uključe u razgovore s BiH u pogledu razgraničenja na moru na principima uvažavanja suverenih prava BiH na moru.

OSIGURANA PODRŠKA NATPOLOVIČNE VEĆINE: Pročitajte integlani tekst Deklaracije o Pelješkom mostu - 3

Potpisnici Deklaracije, koji predstavljaju većinu u Predstavničkom domu, pozvali su Predsjedništvo BiH i Vijeće ministara da, u slučaju da se u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ove deklaracije ne postignu bilateralna rješenja s Hrvatskom, odnosno EU, preduzmu sve neophodne pravne radnje diplomatskim putem u pogledu zaštite suverenih prava BiH na moru.

 

- To uključuje donošenje posebnog zakona o moru BiH i pokretanje pravnih procedura pred međunarodnim pravosudnim instancama - stoji u Deklaraciji.

 

Ukazali su Hrvatskoj, odnosno Evropskoj uniji, na potrebu dosljedne primjene pravila međunarodnog prava u pogledu utvrđivanja suverenih prava BiH na moru, a pozvali su i sve nadležne institucije na svim nivoima vlasti u BiH na koordinaciju aktivnosti u pogledu zaštite suverenih prava BiH na moru.

 

Prema dogovoru Kolegija Doma, sjednica je jučer prekinuta, zastupnici će se o tekstu Deklaracije izjaniti u nastavku sjednice koja će se održati naredne sedmice.


U nastavku teksta pročitajte integralni tekst Deklaracije koju su potpisala 24 zastupnika.  

 

Imajući u vidu da su prava suverenih država na kopnu, u zraku i na moru jasno i precizno utvrđena konvencijama Ujedinjenih naroda

 

Izražavajući zabrinutost zbog najave skorog početka izgradnje Pelješkog mosta od strane Republike Hrvatske bez službenog dogovora sa Bosnom i Hercegovinom i u okolnostima neuređene državne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske;

 

Svjesni štete koju izgradnja pomenutog mosta može imati po odnose između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i po korištenje suverenih prava Bosne i Hercegovine sukladno odredbama Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora;

 

Naglašavajući važnost i posebnu potrebu da se istakne i javno podrži status Bosne i Hercegovine kao pomorske države koja uživa sva prava kao i ostale pomorske države na svijetu;

 

Protiveći svim radnjama koje za cilj mogu imati umanjenje ili potpuno dokidanje suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru;

 

Pozivajući, podržavajući i zalažući se za dobrosusjedske odnose sa Republikom Hrvatskom na principima uzajamnog uvažavanja i poštivanja te dogovaranja u skladu sa praksom na međunarodnom planu u sličnim slučajevima;

 

Na osnovu člana IV. 4 (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 165. stav (2) tačka a) Poslovnika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH“, br. 79/14, 81/15 i 97/15) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je na ______ sjednici, održanoj ____. ___ 2017. godine, usvojila

 

D E K L A R A C I J U

 

Deklaracijom:

 

1. Utvrđujemo javno da je Bosna i Hercegovina pomorska država koja ima svoje teritorijalno more te ostala pripadajuća prava u skladu sa svojim statusom, a prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, a što se posebno odnosi na potpuno slobodan i ničim ometan pristup spoj/priključak teritorijalnog mora Bosne i Hercegovine na međunarodne vode (otvoreno more) u kojem se ne primjenjuje režim „neškodljivog prolaza“, kao ni režim „tranzitnog prolaza“, nego se primjenjuje režim slobodne plovidbe i komunikacije (potpuno isti kao u međunarodnim vodama) za sve vrste plovila, prelijetanje aviona i polaganje podmorskih kabela;

 

2. Pozivamo nadležne organe Republike Hrvatske, odnosno Evropske unije da bez odlaganja obustave sve radnje koje za cilj mogu imati umanjenje ili potpuno dokidanje suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru, a što se posebno odnosi na najavu početka izgradnje Pelješkog između tzv. Malog Mora (produžetka Neretvanskog kanala jugoistočno od luke Ploče) i Kanala Malog Stona;

 

3. Pozivamo nadležne organe Republike Hrvatske, odnosno Evropske unije da se hitno uključe u bilateralne razgovore sa Bosnom i Hercegovinom a radi postizanja bilateralnih rješenja u pogledu razgraničenja na moru na principima uvažavanja suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru;

 

4. Pozivamo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da u slučaju da se u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ove deklaracije ne postignu bilateralna rješenja sa Republikom Hrvatskom, odnosno Evropskom unijom, da se preduzmu sve neophodne pravne radnje diplomatskim putem prema Republici Hrvatskoj, odnosno Evropskoj uniji u pogledu zaštite suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru, donošenje posebnog Zakona o moru Bosne i Hercegovine i pokretanje pravnih procedura pred međunarodnim pravosudnim instancama;

 

5. Ukazujemo Republici Hrvatskoj, odnosno Evropskoj uniji na potrebu dosljedne primjene pravila međunarodnog prava u pogledu utvrđivanja suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru;

 

6. Pozivamo medije da se sveobuhvatno, interdisciplinarno i interaktivno uključe u aktivnosti odbrane suverenih prava Bosne i Hercegovine na moru na bazi argumentiranih činjenica;

 

7. Pozivamo sve nadležne institucije na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini na koordinaciju aktivnosti u pogledu zaštite suverenih prava Bosne i Heregovine na moru;

 

8. Ova deklaracija stupa na snagu danom donodonošenja, a objaviće se u ''Službenom glasniku Bosne i Hercegovine'.

 

alt


















08.09.2017.

SIPA TRAGA ZA FALSIFIKATORIMA

SIPA traga za falsifikatorima i Šimićevim pomagačima : Lažni inspektori Boris Kordić i Josip Kvesić pobjegli iz BiH

Septembar 08. 2017.


Saradnici Josipa Šimića, Boris Kordić i Josip Kvesić pobjegli su iz BiH, saznaje Žurnal. Pripadnici SIPA-e od četvrtka ujutro tragaju za njima, ali ih nisu pronašli na adresama u Hercegovini.

Prema saznanjima Žurnala, Boris Kordić u srijedu je u podnevnim satima napustio BiH i to svega sat vremena nakon što je glavna državna tužiteljica Gordana Tadić poslala naredbu SIPA-i kojom je tražila obustavu svih aktivnosti u vezi sa slučajem Šimić. Josip Kvesić teritoriju BiH napustio je tri dana nakon što je Josip Šimić Tužilaštvu BiH dostavio krivotvorene akte SIPA-e kojim je pokušao dokazati da ta Agencija nezakonito prisluškuje glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić i potpredsjednicu VSTV-a Ružicu Jukić.

Inače, od trenutka hapšenja Josipa Šimića vlada potpuna zbrka među pravosudnim i policijskim agencijama. Nakon što je Tužilaštvo Kantona Sarajevo izdalo naredbu za hapšenje Josipa Šimića zbog sumnje da je krivotvorio službene akte SIPA-e, reagiralo je Tužilaštvo BiH koje je tražilo izuzimanje spisa sa kantonalnog nivoa. Po njima je Josip Šimić svjedok, a ne osumnjičeni i treba imati punu zaštitu države.

Međutim, nakon što je Šimić tokom prvog ispitivanja u SIPA-i u svojstvu osumnjičenog otkrio da je navodne transkripte razgovora dobio od osoba koje su se predstavili kao inspektori SIPA-e, u Tužilaštvu BiH zavladala je dodatna panika. Stoga je glavna državna tužiteljica u srijedu popodne, poslala naredbu SIPA-i da hitno obustavi sve radnje prema Josipu Šimića. Međutim, prije nego je naredba dostavljena, Šimić je kao “inspektore SIPA-e” identifikovao bivše službenike Službe sa poslove sa strancima – Borisa Kordića i Josipa Kvesića.

Njima dvojici već se sudi na Sudu BiH zbog korupcije i zloupotrebe položaja i ovlasti, ali oni, prema saznanjima policije i iskazu Josipa Šimića, blisko sarađuju sa zamjenikom ministra sigurnosti BiH – Mijom Krešićem.

Inače, doministar Krešić prvi je rođak glavne državne tužiteljice Gordane Tadić koja posljednja dva dana pokušava na sve opstuirati istragu u predmetu falsifikat. U tome joj dodatnu pomoć pruža potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić koja je, nakon prvobitne tvrdnje da je prislušjuje SIPA-a, izašla sa tvrdnjom da je prisluškuje OSA-e.

S obzirom na to da se Ružica Jukić nije mogla usaglasiti sama sa sobom, postavili smo joj nekoliko konkretnih pitanja.

     “Možete li nam pojasniti ova odstupanja sa vremenom? Šimić je prijavu dostavio  28. 8. u 15.45, a priložio je zabilješke i transkripte koji su nastali šest sati kasnije”, pitali smo Jukićevu.
Pa, on je dopis dostavio uz zabilješku 30. 8.”, odgovorila je potpredsjednica VSTV-a
“Ali”, nastavljamo,”glavna tužiteljica Gordana Tadić je održala press konferenciju 29. 8. na kojoj je saopćila da je Šimić dostavio prijavu 28.”
 “Mogla je pogriješiti”, pravdala se Jukićeva, nakon čega je i sama priznala da je “prvi dopis poslan 28.”.
“O tome i govorimo. Dostavio je prijavu 28. 8. u 15. 45, a priložio transkripte iz budućnosti – nastale šest sati kasnije”, pojašnjavamo Jukićevoj.
“To praćenje je bilo od 28. Unazad mjesec dana” odgovara Jukićeva 6. septembra.
“Pa, kako će biti od 28. praćenje, ako je 28. dostavljena prijava”, upozoravamo na nove nelogičnosti.
“Šta god da je, mi smo praćeni”, odlučna je Jukićeva.
I, uistinu, šta god da je – nelogično je. Tadićka i Jukićeva prvo su javnost izvijestile da ih je slušala SIPA. Onda su saopćile da ih ipak nije slušala SIPA. Na kraju je Ružica Jukić uz koktel, na prijemu, dobila informaciju da je sluša OSA.

Ali, kompletan spis je formiran na osnovu dokumenta SIPA-e. Za kojeg sama glavna tužiteljica kaže da je krivotvoren. Ali osoba koja je dostavila krivotvoren dokument je svjedok. Za Tužilaštvo BiH. Za Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je osumnjičenik. Pa zato Tužilaštvo BiH traži da se osumnjičenik dostavi njima. Da bi postao svjedok. Koji je dostavio lažni dokument SIPA-e. Možda 30., a možda 28. To ne zna čak ni Ružica Jukić. Koja je istog dana dana kada je svjedok-osumnjičenik dostavio krivotvoren dokument sjedila sa svjedokom. Pod uslovom da je transkript tačan. Šta god da je – Josip Šimić je iza rešetaka. A njegovi saradnici su u bjekstvu. Jer su povezani sa prvim rođakom glavne državne tužiteljice – Mijom Krešićem.

(Kliker.info-Žurnal)















08.09.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: PLAŠIM SE ISCENIRANOG TERORIZMA U BOSNI I HERCEGOVINI !

Akademik Esad Duraković : Plašim se isceniranog terorizma u Bosni i Hercegovini !

Septembar 08. 2017.


Govoreći za TV1 o agresivnoj i histeričnoj kampanji oličenoj u insinuacijama o rastućoj radikalizaciji Bošnjaka, i tzv islamskom ekstremizmu na koji se referišu hrvatski ali i pojedini evropski zvaničnici desničarske političke orijentacije, akademik Esad Duraković upozorio je na bojazan od isceniranih terorističkih incidenata koji bi za posljedicu imali podjelu BiH.

“Ono čega se ja plašim, a daj Bože da pogriješim, jeste da se iscenira, incident, dva, tri, neki teroristički akt ili nešto slično sa tzv “islamstičjih” pozicija, jer zato mogu da se plate ljudi, i onda će imati argument oni koji nas optužuju za radikalizam – reći će, evo vidite o čemu se radi, to je stvarno nešto s čime se mi ne možemo pomiriti i mi ćemo stvoriti “Herceg Bosnu”. Plašim se tih režiranih incidenata jer indikativno je da sa takvih instanci stižu istovremeno tako krupne izjave a da EU i njene institucije šute o tome”, kazao je Duraković.

On je poručio da je istrajno zalaganje za toleranciju, suživot i trpeljivosti u vremenu kada u EU i u Hrvatskoj buja fašizam najbolji odgovor i odbrana.

“Možda je pretenciozno da kao Bošnjak govorim o tome, ali ja tvrdim sa punom odgovornošću da su Bošnjaci kosmopolitski narod, i da trebamo gajiti taj kospomolitizam i internacionalizam. Oni moraju imati u vidu da Bošnjaci koji su preživjeli genocid nikada se nisu svetili zbog toga. Mi smo ljudi koju su otvoreni za saradnju. Evropa koja je birokratizirana i dehumanizirana mogla bi u Bošnjacima prepoznati kosmopolitizam i afirmirati ga jer istovremeno u EU zemljama jača fašizam, i ozbiljna fašizacija u Hrvatskoj i nekim drugim zemljama. Dakle ostanimo na kursu, tolerancije, suživota, trpeljivosti, to je jedini pravi odgovor”, poručio je akademik Duraković.

(Kliker.info-Vijesti)

/////////////////////////////////////

Intervjui

Enver Marić : Imao sam dvije ljubavi – loptu i ženu, tada djevojku !




//////////////////////////////

Viktor Ivančić : Trenutne političke elite su najgore što su ovi narodi mogli dati

///////////////////////////////////

Zvonimir Nikolić : Neću dopustiti da me Čović protjera iz mog Sarajeva

/////////////////////////////////////////

Kolumne

Emir Suljagić : Mirno i humano komadanje BiH




/////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Od Kulina bana do loših dana

 ////////////////////////////////////

Sergio Šotrić : Braca Andrić je obnovu mostarskog Partizanskog spomen-groblja u

////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj :U ritmu novom, u ritmu starom

////////////////////////////////////

Faruk Vele : Hrvatska „rješenje za BiH“ traži u dogovorima sa Srbijom!

//////////////////////////////////////



//////////////////////////////////////


ZVIZDIĆ I VUČIĆ DOGOVORILI: Zajednička sjednica vlada BiH i Srbije u novembru

ZVIZDIĆ I VUČIĆ DOGOVORILI: Zajednička sjednica vlada BiH i ...

/////////////////////////

/////////////////////////////

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46691178

Powered by Blogger.ba