Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.09.2017.

LOŠA PREDSTAVA S LOŠIM GLUMCIMA

Loša predstava s lošim glumcima


Tomislav Jakić

Autor 3.9.2017. 


Image result for novinar tomislav jakic fotos
.........................................

Izdvajamo

  • Zapamtit ćemo ih sve, sve njih, loše glumce jedne loše predstave u posljednjih gotovo 30 godina. Jedini koji takvu ocjenu ne zaslužuje morat će čekati da povijest ispravi sliku što je o njemu stvaraju i uporno recikliraju ključni protagonisti (jer oni na vrhu to nisu!) predstave što se zove “povijest neovisne hrvatske države”. Da, dobro je rekao Shakespeare: cijeli je svijet pozornica na koju glumci dolaze i s koje odlaze. Predstava što je danas gledamo na toj sceni loša je i opasna, daske prijete da puknu, a glumci su, uz zaista rijetke izuzetke, loši. I to je sve. Dovoljno? O da, i više nego dovoljno.
.............................

“Sav svijet je pozornica, a ljudi, žene na njoj – glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene”.

Ne treba zaista mnogo mašte, pa da se ove Shakespearove riječi primijene i na svijet u kojemu danas živimo. Uz jednu malu, ali nikako nevažnu dopunu: da, svijet je pozornica, da, akteri međunarodnih odnosa nisu više od glumaca koji dolaze i odlaze sa scene, no predstava na pozornici na kojoj nastupaju je loša i, što je najvažnije, opasna. Međunarodni su odnosi oduvijek bili neka vrsta predstave i državni poglavari, carevi, kraljevi, predsjednici, pa onda i premijeri i ministri vanjskih poslova, igrali su u toj predstavi svoje uloge u skladu sa scenarijem koji se zvao protokol, a vođeni jedinom pokretačkom snagom svega što se kreće na političkoj sceni – interesom. No, njihove su uloge bile ograničene, bolje rečeno: propisane određenim načelima što su, kako je vrijeme protjecalo, sve više bila kodificirana, pretvarajući se u neku vrstu međunarodnoga bon-tona, dobrog ponašanja (pa čak i onda kada u tome nije bilo ništa dobroga, napr. kada bi se nekome objavio rat).

Nakon do sada najkrvavijeg rata u povijesti čovječanstva, Drugog svjetskog rata, što je završio prvom i za sada jedinom upotrebom nuklearnog oružja, čovječanstvo kao da je osjetilo potrebu da se zaštiti od reprize globalne klaonice. Pa su osnovani Ujedinjeni narodi, organizacija što je – uz ostalo – trebala zaštiti “dolazeće generacije od užasa rata” (tako piše u njezinoj Povelji), pa su donijete rezolucije o pravima čovjeka, o pravima djece, pa su proširene Ženevske konvencije o postupanju u slučaju rata, o tome što je ratni zločin i tko je – po zapovjednoj odgovornosti, a ne samo neposredno – za njega odgovoran, pa su održavane međunarodne konferencije i bilateralni pregovori sa svrhom smanjivanja napetosti u odnosima dvaju konfrontiranih vojno-političkih blokova i njihovih vodećih zemalja, pa je – kao svojevrsni odgovor na takvo stanje, oličeno u izrazu “hladni rat” – formirana skupina zemalja što se nisu nikome htjele prikloniti, već su inzistirale na pravu da vode svoju politiku u svojem interesu, Pokret nesvrstanih, pa je napredovao projekt evropskog udruživanja, zamišljen kao djelotvorna prepreka obnavljaju ratnih sukoba na evropskom kontinentu, pa je . . . i da dalje ne nabrajamo. Svjetskom su scenom, počevši od vremena Drugog svjetskog rata pa do negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća dominirale ličnosti koje su to zaista i bile, ili da se vratimo teatarskom rječniku – na svjetskoj se pozornici igrala dobra, na trenutke i vrlo napeta predstava, a u glavnim su ulogama nerijetko nastupali oni koji su s pravom ponijeli laskavu titulu “zvijezde”. Igralo se na otvorenoj sceni, ali i iza kulisa, po pravilima, ali i zaobilazeći ih, no neka vrsta gospodskog ponašanja bila je svojstvena svim stranama, čak i onima koje se s mnogo razloga otpisivalo kao diktature (što se, naravno, ne odnosi ni na Mussolinijev fašizam, ni na Hitlerov nacizam i njihove saveznike, odnosno satelite). Što zahvaljujući otporu vlastitoga stanovništva, što međunarodnom pritisku, dotadašnje su kolonije krenule putem samostalnosti, a skršeni su režimi koji su ili bili sljedbenici propalog naci-fašizma (Španjolska, Portugal), ili tvrđave tvrde rasne diskriminacije (koja je, usput budi rečeno, upotrebom sile napokon ukinuta i u Sjedinjem Državama, ali tek u šezdesetim godinama 20. stoljeća) – Južna Rodezija, ili Južna Afrika.

Velikani, prvaci svjetske drame, na kraju su toga razdoblja napustili scenu. Otišao je najprije Roosevelt, pa Churchill, pa de Gaulle, pa Mao Ce Tung, pa Nehru, pa Nkrumah, pa – da, njega se niti može, niti smije preskočiti – Tito. Otišli su veliki glumci velike predstave. I onda kada se činilo da, nakon rušenja Berlinskog zida i sloma sustava što se nazivao socijalističkim, dolazi vrijeme kada će predstavu na svojim plećima moći ponijeti i “druga postava”, doživjeli smo slom. Pokazalo se da drugorazredni glumci (koji su se, mada puni sebe, nerijetko ponašali kao lutke na koncu, igrajući po željama otuđenih centara ekonomske moći, sve češće i obavještajnih službi – danas se to zove “podzemna država” – deep state), nisu dorasli niti velikoj pozornici na koju su stupili, niti scenariju kojega su iz dana u dan pisali sve lošiji scenaristi. Srušeno je ono što se nazivalo sustavom vrijednosti i načela u odnosima subjekata na međunarodnoj sceni. Gurnuti su u stranu, nerijetko i javno i grubo poniženi Ujedinjeni narodi. Ponovo probuđeni nacionalizmi, uzroci svih zala kroz stoljeća, spriječili su i da evropsko ujedinjavanje ide smjerom kojim je krenulo, ali i da odnosi najvećih sila iz faze konfrontacije prijeđu u fazu konstruktivne suradnje. Bog profit onemogućio je da dugogodišnji napori, usmjereni na očuvanje okoliša i zaustavljanje pogubnih globalnih klimatskih promjena, urode željenim plodom. Prodati što više oružja; uvijek na “tihoj vatri” održavati neki lokalni rat; po svaku cijenu imati neprijatelja (jer kako bi se inače mobilizirala podrška na domaćoj sceni?); mijenjati režime u stranim zemljama onima, sebi sklonima, nerijetko i po cijenu doslovnog razaranja cijelih država; zamijeniti toleranciju i razumijevanje netolerancijom i mržnjom prema Drugima i Drugačijima; korumpirati sve i svakoga (što se otmjeno zove “lobiranje”), to određuje postupanje “glumaca što dolaze i odlaze sa scene”, a u režiji često mutnih tipova iz kriminalnog podzemlja (u doslovnom i prenesenom smislu riječi) koji nastoje da ih se kao režisere nikada i ne prepozna.

Po čemu ćemo pamtiti današnje glumce na svjetskoj pozornici? Jednoga po tome što je oženio atraktivnu mlađu ženu iz estradnih krugova, drugoga po tome što je noću na mopedu jurio ulicama metropole u posjet ljubavnici, trećega po tome što je bio prvi predsjednik svoje zemlje tamne boje kože, četvrtoga po tome što se održava u hermetički zatvorenom društvu zahvaljujući sposobnosti da nuklearnom bombom prijeti i najvećoj sili svijeta, petoga po tome što živi u braku sa znatno starijom ženom, šestu po tome što loše glumi kopiju svoje prethodnice “željezne lady”, sedmu po tome što je dobra kao otpravnica poslova, kao činovnica, ali joj definitivno nedostaje državnički duh i instinkt, mada je savršeno “odstrijelila” s javne scene svojega prethodnika kojemu zahvaljuje uspon prema vrhu. Da, zapamtit ćemo i nedvojbene diktatore, lažno optužene za proizvodnju oružja masovnog uništavanja, čije su zemlje razorene, a oni likvidirani – jedan u sudskom postupku, sličnom onome što ih se u današnjoj Hrvatskoj proglašava nelegalnim i nelegitimnim,  drugi pak –  najbrutalnije pred kamerama, a čemu se aspirantica na položaj predsjednice najveće sile ovoga svijeta iskreno – također pred kamerama – obradovala. O da, zapamtit ćemo i poslovnog čovjeka, estradnog zabavljača kojemu je degenerirani sustav demokracije omogućio da zauzme najodgovorniji (i potencijalno najopasniji) položaj u svijetu, kao i njegovog partnera s druge strane (barikade?), hladnog, proračunatog, najbližeg pojmu državnika (a kojemu se uporno predbacuje što je bio šef obavještajne službe, dok se to isto kod predsjednika jedne druge sile ni ne spominje).

A u Hrvatskoj? Zapamtit ćemo ih sve, sve njih, loše glumce jedne loše predstave u posljednjih gotovo 30 godina. Jedini koji takvu ocjenu ne zaslužuje morat će čekati da povijest ispravi sliku što je o njemu stvaraju i uporno recikliraju ključni protagonisti (jer oni na vrhu to nisu!) predstave što se zove “povijest neovisne hrvatske države”. Da, dobro je rekao Shakespeare: cijeli je svijet pozornica na koju glumci dolaze i s koje odlaze. Predstava što je danas gledamo na toj sceni loša je i opasna, daske prijete da puknu, a glumci su, uz zaista rijetke izuzetke, loši. I to je sve. Dovoljno? O da, i više nego dovoljno.

portalnovosti.com









04.09.2017.

VIKTOR IVANČIĆ: TRENUTNE POLITIČKE ELITE SU NAJGORE ŠTO SU OVI NARODI MOGLI DATI

Viktor Ivančić : Trenutne političke elite su najgore što su ovi narodi mogli dati

Septembar 04. 2017.


Dao sam sve od sebe, pisao sam o zlu kada to nije bilo popularno, nisam se dao lako ušutkati, a neću ni ubuduće. Da budem frustriran činjenicom što taj angažman nije polučio uspjeh na širem planu, a možda ni imao smisla, to mi se baš i ne da zbog toga što je on sasvim sigurno imao smisla za mene. Osvrnem li se na petnaest godina rada sa svojim drugovima u Feral Tribuneu, naprimjer, osjećam se smireno i ispunjeno, usprkos tome što su sve vrijednosti koje je Feral zagovarao danas više-manje zgažene. Iz neke vanjske perspektive to možda sliči na poraz, ali ja priznajem da to ne apsolviram kao ličnu nesreću, baš naprotiv, a pogotovo ne mislim da je taj rad bio besmislen.

Kako to da se, recimo, Zoran Milanović, bivši predsjednik SDP-a Hrvatske, hvali da mu je deda bio ustaša ili da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kaže da se radikalizira islam, a ne pojedinci u njemu? Odakle fašizam na Balkanu? Šta je sa dobrim ljudima, dobrim političkim idejama?- Na ova pitanja, ali i mnoga druga, za magazin Start odgovara  novinar i književnik, Viktor Ivančić. 

Na Bookstanovoj školi pisanja i mišljenja govorili ste o fašizaciji društva, prvenstveno hrvatskog. Na Balkanu smo svi u istom problemu. Kako nam se to desilo?

Konkretna stvar o kojoj sam sa studentima pokušao razgovarati ticala se utvrđivanja povijesnog fašizma kao tabua sa negativnim predznakom u današnjim društvima i njihovim vodećim medijima. Uspostavljena je svojevrsna garnitura zlih svetinja, elitnih demona koji imaju ekskluzivni patronat nad takozvanim apsolutnim zlom, i čije dovođenje u vezu sa današnjicom predstavlja neoprostivu blasfemiju. Oni su odloženi na deponij na čijem ulazu stoji natpis „Zabranjeno aktualizirati“, pa je pristup dozvoljen samo smjernim historičarima, nastavnome osoblju i moralizatorima. Ta vrsta tabuizacije nekadašnjeg fašizma, uvjeren sam, poduzima se radi obrane današnjih fašistoidnih praksi. Ljubljanskoj Mladini, recimo, nedavno je dosuđena drakonska novčana kazna radi toga jer je, objavom usporednih fotografija, dovela u vezu slovenskoga političara Branka Grimsa sa Josephom Goebbelsom, iako nema nikakve sumnje da desničar Grims u svojem javnom djelovanju baštini tipično gebelsovske političke metode.

Beogradski Danas, list dokazano demokratske orijentacije, nedavno je povodom Dana pobjede nad fašizmom objavio bez komentara dva citata Adolfa Hitlera, pa su ga najprije prijavili Savetu za medije s optužbom da širi fašističku mržnju i vrijeđa žrtve fašizma, a onda iz liberalnih krugova napali da pravi podmuklu usporedbu između današnje Srbije i nekadašnje nacističke Njemačke. To je vrlo zanimljivo, jer je Danasov potez istodobno tumačen i u bukvalnome i u ironijskom ključu, što je logički nepodnošljivo. List je, prema tome, optužen za širenje fašističke propagande upravo zbog toga što upozorava na opasnost od fašizacije.

U najkraćem, poza u kojoj se baškare današnje političke i kulturne elite, osobito one što se busaju u liberalna prsa, nešto je poput antifašistički intoniranog fašizma, odnosno proizvodnje antifašističkog ambijenta za konzumaciju fašizma. Na sasvim prizemnoj razini: oni koji danas u Sarajevu ulicu i školu nazovu po antisemiti i simpatizeru NDH Mustafi Busuladžiću ne podnose da ih se naziva fašistima, kao što aktualna hrvatska vlast, koja sasvim ležerno tolerira da se parola „Za dom spremni“ kači usred Jasenovca, ne trpi da ju se naziva proustaškom. Takvi nesporazumi su, držim, konstitutivne prirode, i učinili su da se ova društva razviju u cinične zajednice.

ČUPAJMO KOROV

Kako to da se, recimo, Zoran Milanović, bivši predsjendik SDP-a Hrvatske, hvali da mu je deda bio ustaša ili da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kaže da se radikalizira islam, a ne pojedinci u njemu?

To je ista stara nacionalistička matrica koja je početkom 90-tih godina postala dominantna i sve do sada nije napuštena, pa niti od provizorno lijevih centrističkih partija, a u Hrvatskoj je to SDP. Nacionalizam je u međuvremenu postao način života, dakle obavezujuća, jedina ideološka figura koja je zaista u igri, a onda će se političke razlike utvrđivati ovisno o intenzitetu strasti sa kojim se taj gard brani. Hrvatski socijaldemokrati sve vrijeme imaju iluziju da mogu ponuditi neku ljepšu, građanski uljuđenu, baršunastu varijantu nacionalizma, a nikada nisu smogli snage, niti su imali volje, da samu matricu dovedu u pitanje, da joj se suprotstave i da je dokinu.

U tom smislu je historijska odgovornost te partije za štetu koja je počinjena ogromna. Što se mene tiče, čak i veća nego kada je riječ o HDZ-u. Ako bismo se ispomogli jurističkom retorikom – HDZ se može smatrati počiniteljem zločina jer se i inače radi o zločinačkoj organizaciji, a SDP je zaslužan za to da je zločinačkom djelu odreknut kriminalni karakter. Da sam pripadnik nekog nepostojećeg višeg sudišta, zalagao bih se za to da se potonjima razreže stroža kazna. Dodamo li tome potpuno prihvatanje ideologije neoliberalnog kapitalizma, odnosno odustanak od bilo kakvog vida borbe za socijalno pravedno društvo, učinak socijaldemokrata je čista katastrofa.

Političari, bez obzira iz koje opcije dolaze, imaju istu retoriku, gube politički identitet, kao da se dodvoravaju nacionalistima?

Naši političari su u prosjeku – dakle uz rijetke izuzetke – neobrazovana bagra ispražnjena od bilo kakvih uvjerenja, zainteresirana samo za poziciju unutar mreže kroz koju se distribuira društvena moć. Kao i novinari, uostalom. Narodi na ovim prostorima zaista nisu bogzna što, ali trenutne političke elite su čak i ispod njihova nivoa, što uopće nije malo postignuće. One su najgore što su ovi narodi mogli dati, zahvaljujući dugogodišnjoj negativnoj selekciji.

Negativna selekcija?

Da, radi se o negativnoj selekciji. Velike političke stranke danas su ustrojene kao korporativni pogoni zaduženi za poslovanje sa državom i javnim sektorom, dakle organizacije preko kojih se obavlja kapilarno institucionaliziranje korupcije. Stranački ključ je ključ uspješnog života, a presudne kvalitete koje se traže su poslušnost i oportunizam. Mladi ljudi danas se u pravilu upisuju u prominentne partije zbog karijernih razloga, uz motive koji nemaju nikakve veze s političkim idealima ili zainteresiranošću za javnu dobrobit. Logika negativne selekcije je tu neumoljiva, jer u politiku u startu ulazite kao sitno govno da bi vam stranka poslužila kao odskočna daska u karijeri, a kasnije, ako se spretno prilagođavate zadanim kriterijima, to svoje govnarstvo samo okrupnjavate.

Ali šta sa dobrim ljudima, dobrim političkim idejama?

Ne kažem da nema dobrih ljudi i dobrih političkih ideja, samo što ih je, najprije, relativno malo, a zatim, vladajući im poredak sa svojim pisanim i nepisanim normativima bez sumnje ne ide naruku, pa bez prestanka traje njihova sistemska eliminacija. Zygmunt Bauman je tu obranu poretka prikazao kroz metaforu „vrtlarenja“: treba ustrajno čupati i plijeviti korov da bi poželjne i korisne biljke mogle uspješnije rasti. Jedini kriterij opstanka je dakle korisnost iz perspektive zadanoga i strogo definiranog projekta. Ideja je da dominantna ideologija ne smije imati alternativu, pa će sve što remeti „zdravi rast i razvoj“,  odnosno što sam sustav dovodi u pitanje, biti prokazano kao neka varijanta ekstremizma i, sa više ili manje sile, biti uklonjeno iz tzv. regularnog političkog života.

CRKVA NA ČELU EKSTREMIZMA

Kako ideje koje su daleko od nacionalizma ne uspijevaju na političkom tržištu?

Ne znam što bi to zapravo bilo političko tržište. Ako mislite na „tržište“ kreirano parlamentarnom demokracijom, bojim se da je to odviše skučeno. Problem je što su učinjeni golemi napori da se kompletan smisao demokracije iscrpi kroz parlamentarne izbore, to jest da se nešto što bi imalo biti tek jedna od elementarnih pretpostavki stvarne demokracije predstavi kao njeno konačno i puno ostvarenje. To je, dakako, prevara, jer demokratski život bi trebao biti mnogo više od toga. Ako prosječni građanin participira u demokratskom životu isključivo tako da jednom u četiri godine pristupi glasačkoj kutiji, „obavi svoju građansku dužnost“ i pridonese legitimiranju garniture uzurpatora koji će nakon toga odlučivati o svemu, dok će njemu, građaninu, biti uskraćena mogućnost da sudjeluje kod donošenja bilo kakvih odluka, onda je to potpuno neprihvatljivo. Onda su parlamentarni izbori tek jedan od načina preko kojih se demokracija sabotira. Zbog toga ja uglavnom sabotiram izbore. Nedavno je na izborima za gradonačelnika Splita čak deset posto glasača demonstrativno uništilo glasačke listiće. Bio je to divan paradoks: jedini istinski demokratski element na tim izborima činila je spontana poruka građana da realan izbor ne postoji.

Kako prepoznati fašizam oko nas? U Sarajevu je povodom 9. maja gostovao Mirko Ilić i govorio upravo o tim simbolima kojih ima svuda?

U Hrvatskoj je fašizacija društva, i to na jedan staromodno prostački način, banalno očigledna, ne morate biti osobito pronicljivi da je uočite. No, stvar je u tome da se ona ne dovršava u prostoru pukoga folklora ili simboličkog imaginarija. Ako baš hoćete, reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj od samoga početka nije bila sentimentalne naravi, niti se zadovoljavala nekakvom romantičnom ustašonostalgijom, već je predstavljala ozbiljan državni projekt. Njega je jasno definirao Franjo Tuđman na početku devedesetih onom porukom da je „NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskoga naroda za svojom državom“, pa kasnije idejom tzv. „nacionalne pomirbe“ koja je bila samo izlika za rehabilitaciju fašističkog pokreta i sve tako do današnjih otvorenih zastupnika i provoditelja ustaške politike i ustaške kulture poput Zlatka Hasanbegovića. Nije se, dakle, radilo o ekscesnim pojavama, nego o programu. Ovdje je organiziranim radom državnoga aparata, a ne nekakvom greškom, uništeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, sa simboličke mape Splita uklonjena je, primjerice, Ulica žrtava fašizma, o Titu da ne govorimo, u prvome sazivu hrvatskoga parlamenta sjedio je i jedan član Vlade NDH i to u klupama vladajuće stranke…

A posljedica svega, i to je ono što osigurava reprodukciju fašistoidnog mraka, jest da se desni ekstremizam uselio u prostor političkoga centra, da je on bez ostatka normaliziran, štoviše – manifestira se, između ostaloga, i tako što će sve one koji ga nazovu pravim imenom ozloglasiti kao ekstremiste. Utoliko se i tzv. politički mainstream u Hrvatskoj ne realizira kroz ono tipično liberalno peglanje ekstrema, kroz potkresivanje radikalizama, već je to, naprotiv, najobičnija krinka iza koje nastupa nesputani desni ekstremizam, sa Katoličkom crkvom na čelu. Hrvatska u tom smislu doista jest neka vrsta nedovršene, invalidne NDH – invalidne utoliko jer je prisiljena nevoljko se držati stanovitih međunarodnih kodeksa o poštivanju ljudskih prava i plaćati neke liberalno-demokratske koncesije svojim zapadnim tutorima – kao što je i izumitelj njene državnosti Franju Tuđman bio kastrirani diktator.

TEKST, AMBALAŽA ZA OGLAS

Šta smo onda živjeli do 90-tih, u godinama socijalizma, ako su sada najvidljiviji fašisti ljudi koji su i onda bili u samom svrhu vlasti?

Ha, može biti da je na ovim prostorima jedino kameleonstvo nepodložno promjenama. Nema tog ideološkog odijela koje kvalitetan ovisnik o vlasti neće navući na svoja junačka pleća.

Šta se desilo medijima tokom tih procesa, ako već postoje jasna zanatska pravila?

Novinarski profesionalizam, shvaćen u tradicionalnom smislu, uglavnom više ne stanuje u novinama. Taj zanat se strukturalno promijenio na dosta dramatičan način i novinarstvo danas više sliči na servisnu, uslužnu djelatnost, sa tim da ne govorim o izuzecima kojih ima i koji mahom borave na marginama. Novinari su u velikoj mjeri sami krivi za takav rasplet. Već je sama medijska industrija, ako je čak i lišimo direktnih političkih pritisaka, sebi zadala suicidalnu crtu razvoja jer danas novinarski pogoni ne žive od svojih temeljnih proizvoda, nego od xafsinga.

Kada, dakle, proizvedete novinarski tekst, on služi kao ambalaža za oglas, a to ih vodi u gustu mrežu lojalnosti koja po definiciji guši kritičnost i slobodu. Cenzura tako više nije devijacija, ne nastupa u izvanrednim prilikama, nego se nametnula kao uređivački standard, dio svakodnevne kreacije, takoreći, pa su mediji postali najinteresantniji po onome što ne objavljuju. Patetično bi se moglo kazati da novinarstvo, osim kada širi legende o svojoj slavi, odavno nije u službi istine i pravde, već u službi bogatstva i moći. Ne govorim to kao pesimist, nego jer volim novinarstvo i mislim da vrijedi pisati protiv toga. Pošteno novinarstvo danas bi se u najvećoj mjeri trebalo baviti štetama koje uzrokuje samo novinarstvo. Radi toga je, po mome mišljenju, korisnije djelovati sa margine. Velike medijske korporacije više se isplati podrivati, nego popravljati.

Kud plovi ovaj brod?

Ne volim takva pitanja. Budući da se ovdje najcrnja predviđanja obično ostvaruju, lako bih vam mogao reći da ovaj brod plovi u pizdu materinu. Ali ne spadam u one koje bi to spriječilo da odrade nešto što smatraju, u najmanju ruku, obavezom prema sebi. Bez obzira na sve, zainteresiran sam za bolje društvo i za ljudsku slobodu. A do toga se ne dolazi bez borbe.

Mirko Ilić je govorio da je ta borba stalni proces, ali kada čovjek gleda političare, medije… stiče se utisak da je borba izgubljena, da nema smisla?

U ovim godinama prestao sam si postavljati takva pitanja. Ako je to bila uzaludnost, a najprije će biti da smo mi zaista iza sebe sijali spomenike našoj uzaludnosti, ja vam moram priznati da se sa tom uzaludnošću nosim sasvim dobro. Dao sam sve od sebe, pisao sam o zlu kada to nije bilo popularno, nisam se dao lako ušutkati, a neću ni ubuduće. Da budem frustriran činjenicom što taj angažman nije polučio uspjeh na širem planu, a možda ni imao smisla, to mi se baš i ne da zbog toga što je on sasvim sigurno imao smisla za mene. Osvrnem li se na petnaest godina rada sa svojim drugovima u Feral Tribuneu, naprimjer, osjećam se smireno i ispunjeno, usprkos tome što su sve vrijednosti koje je Feral zagovarao danas više-manje zgažene. Iz neke vanjske perspektive to možda sliči na poraz, ali ja priznajem da to ne apsolviram kao ličnu nesreću, baš naprotiv, a pogotovo ne mislim da je taj rad bio besmislen.

PISANJE KAO DISTANCA

I dalje je život vrlo komplikovan, politika destruktivna…

Što da vam kažem – to što nismo uspjeli popraviti društvo ne znači da je pokušaj njegova popravljanja bio pogrešan. Da, možda je to sebična pozicija. Jedino što bi iz moje osobne perspektive bilo neoprostivo to je da svojim pisanjem nisam uspio uspostaviti jasnu distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje. Kada kažem stvarnosti, mislim na osjećaje i referencije većine.

PASIVAN ČITATELJ

Pišete više satiru nego „ozbiljne“ novinarske članke. Kome se obraćate kada pišete satiru jer je velika mogućnost da je ljudi ne razumiju?

Pa ne mislim baš da pišem više satire, a niti da postoji opasnost da je ljudi ne razumiju, barem čitaoci koji do toga drže. Vjerujem da ipak nisam uspio stvoriti toliko brojnu publiku da snizi prosječnu razinu njene inteligencije. Moja je ambicija upravo suprotna. A žanrove mijenjam ovisno o tome kako mi se učini da neku stvar mogu efektnije reći. Nekada u klasičnu novinsku kolumnu ubacujem čistu fikciju, a nekad se u prozi služim dokumentima.

Šta više volite, novinarski il književni izraz?

Ne mogu to dijeliti. Postoji samo dobro i loše pisanje.

Kako ne možete, novinarsto je bazirano na činjenicama, a književnost je znatno slobodnija?

Moram vam reći da mi je ta predodžba novinarstva koje je dogmatski „bazirano na činjenicama“ oduvijek bila sumnjiva. Nije da ja faktografiji ne pridajem važnost ili da zagovaram laganje, naprotiv, ali nisam impresioniran bezbojnim objektivističkim novinarstvom čija je ideja da pukim navođenjem činjenica obavi svoju funkciju, a sve izvan toga, bilo kakvo iznošenje osobnoga stava, predstavljalo bi ideološko skrnavljenje svetih novinarskih ideala. Nakon dugo godina u ovoj profesiji dobro sam naučio kako je i uz pomoć istinitih činjenica moguće efikasno lagati, a pogotovo manipulirati. Tehnike su tu različite. Jedna od najčešćih je zasljepljivanje publike informativnim bespotrebnostima. Naučio sam i kako je novinarstvo ograničeno na suhe fakte najčešće u službi vladajućeg poretka i obnavljanja status quoa.

Svi na ovim prostorima su, recimo, htjeli to ili ne, vrlo detaljno informirani o svim zločinačkim gadostima što su ih sve strane počinile u zadnjem ratu, ali to, kao što znate, uopće ne umanjuje intenzitete kolektivnih poricanja. Mediji u takvim prilikama samo opskrbljuju dokumentarnom građom zadane mentalne matrice. Racionalna aroma informacije može itekako nahraniti društvenu iracionalnost. Zbog toga nemam nikakav problem sa tim da činjenice kojima baratam smjestim u odgovarajući kontekst, da ih nadopunim kritičkim nabojem i prezentiram tako da one, umjesto ravnodušnosti, izazivaju nelagodu. Ovaj posao, uostalom, i ima nekog smisla jedino ako izazivaš nelagodu, ako pokušavaš utjecati na ljude umjesto što ih tek informiraš i na neki način rafiniraš njihovu pasivnost. Jer najpoželjniji produkt suvremene štampe upravo je pasivan čitatelj. A ukoliko će se takva moja navada smatrati ozloglašenim angažiranim novinarstvom, kojim se krše biblijske dogme o „objektivnom informiranju“, nemam ništa protiv.

„NOVOSTI“ SU GREŠKA U SISTEMU

U Hrvatskoj Novostima osporavaju da su zaposlili baš Vas iako ste Hrvat?

Preuzetno je tvrditi da sam Hrvat. To se čak ni ja za sebe ne bih usudio reći. Ali istina je: Novosti se finaciraju iz državnog budžeta po ključu kojim se država obavezala usmjeravati javna sredstva za kulturne djelatnosti nacionalnih manjina, a osnovna primjedba hrvatskih nacionalista je da taj list iznevjerava taj ključ. Drugim riječima, oni ne bi imali ništa protiv Novosti da se one bave folklorom i temama koje su ekskluzivno vezane uz srpsku zajednicu. U suštini se želi reći: dobit ćete pare ako se vratite u geto! Novosti su zaslugom izdavača zaista iskoračile iz tog geta, pa pokrivaju tematiku važnu srpskoj nacionalnoj manjini, ali se ne zadržavaju samo na tome i dao bog da se tamo nikada ne vrate. U svakom iole pristojnom društvu to bi bilo pozdravljeno kao značajno dostignuće i emancipacija, ali u Hrvatskoj je to skaredno. A skaredno je jer sabotira uvriježeni nacionalistički koncept i raskida čvrste granice međusobnog razdvajanja. Tako je način današnjeg financiranja Novosti nešto kao greška u sistemu. E sad, šire gledajući, pristojno društvo i pristojna država potrudili bi se da upravo od te greške u sistemu naprave sistem. Jer jedina krhka nada da profesionalno novinarstvo opstane jest da ono bude tretirano kao javno dobro. Prepusti li se isključivo tržišnoj regulaciji, pogotovo na ovako komično malim tržištima kao što su naša, ono će skončati kao servisna služba ekonomske i političke moći, što najvećim dijelom već i jest. Ponavljam, uvjet za to je da postoji barem minimalno pristojna država, takva koja neće ideološki dirigirati distribucijom javnog novca. Minimalno pristojna država je, naprimjer, ona koja bezuvjetno podupire javno financiranje nezavisnih medija, a naročito onih koji kritiziraju vlast.

Nijedna od država nastalih raspadom Jugoslavije to nema?

Naravno da nema, jer ovo su maksimalno nepristojne države. Redovno se u svijetu, prema vrlo čvrstim kriterijima, vode istraživanja o stupnju slobode medija i iz godine u godinu su na vrhu te liste neke nordijske zemlje poput Finske, Švedske ili Norveške. Ali ono što upada u oči jest činjenica da te zemlje imaju i najveća ulaganja javnog novca u nezavisne medije. Iako se bez sumnje radi o kapitalističkim sustavima, ne pada im na pamet pravo ljudi na pošteno informiranje prepustiti regulaciji kapitalističkoga tržišta.

Zašto smo toliko drugačiji od ostatka „normalnog“ svijeta?

Pa, ne bih rekao ni da smo među najgorima. Svaka od ovih razjebanih zemalja je, recimo, za moj ukus ugodnija od Amerike.

ROBI VOLI SVE ŠTO VOLE MLADI

Šta radi Robi K.? Šta voli, šta ne voli?

Hvala na pitanju, Robi K. je dobro! Voli sve što vole mladi. Dakle, Jugoslaviju i te stvari. Budući da i dalje ide u treći osnovne, a egzistira kao glavni junak kolumne već trideset i tri godine, vjerojatno smišlja način kako da preživi smrt autora.

Kako čitaoci reaguju na njega? Kako ga razumiju stari čitaoci, a kako novi?

Teško mi je o tome špekulirati. Kažu mi da se čita. Ono što jednom namjeravam napraviti je da skupim sve te radove na jednome mjestu, u jednome izdanju, na par tisuća stranica, tako da kroz statičnu dječiju perspektivu i skučenu obiteljsku scenu prohujaju epohe, od socijalizma, preko rata i tranzicije, do predatorskog kapitalizma i da noseći lik postane vrijeme. Tada bi se to, ako itko uopće izdrži, vjerojatno čitalo malo drugačije. Možda i kao alternativna historija.

Rubina Čengić (Start)


































04.09.2017.

UGLEDNI BRITANSKI NOVINAR MARCUS TANNER: ETIKETIRANJE BOSNE KAO "ISLAMISTIČKOG SREDIŠTA" JE POTPUNA GLUPOST!

UGLEDNI BRITANSKI NOVINAR MARCUS TANNER: Etiketiranje Bosne kao "islamističkog središta" je potpuna glupost!

Koordinator EU za borbu protiv terorizma rekao je da Velika Britanija ima vjerovatno više islamističkih ekstremista od bilo koga drugog u Evropi – pa zašto onda ljudi i dalje nastavljaju o Bosni?



UGLEDNI BRITANSKI NOVINAR MARCUS TANNER: Etiketiranje Bosne kao 'islamističkog središta' je potpuna glupost! - 3


Image result for adolf hitler i ante pavelic fotos

Adolf Hitler and Ante Pavelic

////////////////////////////////////
Image result for adolf hitler i draza mihailovic fotos


Adolf Hitler i  Draža Mihailović

/////////////////////////////
Image result for dragan covic karikature fotos

RAZBIJACI BOSNE I HERCEGOVINE

//////////////////////////////////


Image result for dragan covic karikature fotos

//////////////////////////

Image result for dragan covic karikature fotos

Image result for dragan covic karikature fotos

Image result for dragan covic karikature fotos
Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos



Image result for dragan covic karikature fotos
Image result for dragan covic karikature fotos


Image result for dragan covic karikature fotos


Bosanski zvaničnici i diplomati zauzeti su ovih dana braneći svoju zemlju od napada da je džihadistički centar usred Evrope.

 

Predsjednik Češke posljednji je koji se oglasio na ovu vruću temu, kako je BIRN izvijestio ove sedmice.

Prema riječima Miloša Zemana, ISIL-ovi borci povratnici vjerovatno će naći utočište u Bosni, jer je to manje-više muslimanska zemlja i zato što ima toliko gostoljubivih sela nad kojima se vijori crna zastava ISIL-a/Daeša.

 

-Bosna može postati takva baza (za ISIL-ove ratnike povratnike), prvenstveno zbog svoje nacionalne strukture, a također sudeći po crnim Daešovim zastavama podignutima u više bosanskih gradova i sela - rekao je Zeman u intervjuu za Blesk.

 

Zeman nije jedini koji ima ovakvo gledište. Ukucajte riječi kao što su “Bosna”, “islamist”, “musliman” i "ekstremist" u pretraživač i pojaviće se istinska planina alarmantnih članaka.

 

U međuvremenu, bliže kući, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pretvorila je opasnost islamizma u Bosni u jednu od svojih omiljenih tema, premda koristeći nešto blaže riječi od Zemanovih. U decembru prošle godine u Dubrovniku iznijela je mišljenje o tome kako su se “hiljade” islamističkih boraca vratile sa Bliskog istoka u Bosnu, tema koju je preinačila u martu u Neumu, gdje je upozorila da je u Bosni islamistički “ekstremizam u porastu”.

 

Stavovi hrvatske liderice pojedinima u Hrvatskoj su muzika za uši, jer odražavaju poznatu opsesiju njenog prethodnika, Franje Tuđmana sa djelima Samuela Huntingtona, i navodnim civilizacijskim razlikama između "zapadne" Hrvatske, "istočne" Srbije i "muslimanske" Bosne – a koja opetuje daleko starije poimanje da je Hrvatska antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva – titula koju također prisvajaju Poljska i Mađarska.

Tokom 1500-ih godina u vrijeme pape Lea X - on je taj koji je očito smislio izraz - to je možda i bilo tačno, ali u ovo vrijeme takav govor je više zapaljujući nego tačan i koristan.

 

Bosanski lideri, vjerski i sekularni, opravdano odbacuju ove navodne izraze zabrinutosti kao klevetu.

Prema riječima većine šefova obavještajnih službi, Bosna nije čak ni u utrci za titulu "džihadističke prijestolnice" Evrope.

 

Koordinator EU za borbu protiv terorizma, belgijski Gilles De Kerchove, kako je naveo britanski Telegraph u petak, izjavio je španskom El Mundu da je zemlja sa najviše islamističkih ekstremista u cijeloj Evropi – s najmanje 20.000 njih – Britanija.

 

Stavio je Veliku Britaniju ispred Francuske, za koju misli da ima oko 17.000. Drži da Belgija, i pored svoje nedavne ozloglašenosti kao islamističko središte, ima samo oko 2.000, dok je Španija – meta najnovijeg terorističkog napada – dom za njih oko 5.000.

 

Naravno, takve brojke moraju se uzeti s krajnjim oprezom. Malo je vjerovatno da će De Kerchove imati direktno saznanje o obimu islamističke aktivnosti u Velikoj Britaniji i sigurno će se oslanjati na same obavještajne podatke Velike Britanije za takvu informaciju.

 

A neke zemlje imaju više interesa od drugih za povećanje stepena prijetnje s kojom se susreću, često iz različitih domaćih razloga, poput potrebe za opravdanjem žestokog domaćeg antiterorističkog zakonodavstva i nadzornih ovlaštenja.

 

Ipak, značajno je da se Bosna - i uglavnom muslimansko Kosovo i Albanija - ne nalaze na ljestvicama ovog ranga. Štaviše, empirijski dokazi - evidencija o stvarnim napadima - ukazuju na irelevantnost Bosne i Hercegovine za problem islamističkog nasilja u Evropi.

 

Za zemlju navodno preplavljenu ekstremistima koji mašu crnim zastavama, Bosna je proizvela vrlo malo terorista.

 

Do danas je doživjela dva značajna teroristička napada, od kojih je jedan završen bez smrtnih slučajeva, a uključivao je čovjeka sluđenog izgleda, Mevlida Jašarevića, koji je pucao na američku ambasadu 2011. godine. U drugom, 2015. godine, Enes Omeragić je ubio dva vojnika, a potom izvršio samoubistvo.

 

To je bilo zabrinjavajuće, ali se teško može porediti sa sumornom listom terorističkih napada u Francuskoj, Britaniji, Belgiji i Španiji poslednjih godina.

 

U Velikoj Britaniji, teroristički napad u Londonu 2005. godine odnio je 56 ljudskih života. To je, međutim, blijedo u poređenju sa novijim događajima u Francuskoj, gdje je 130 ljudi poginulo u Parizu u novembru 2015, a još 86 u Nici u julu 2016.

 

U avgustu ove godine, islamski teroristi su oduzeli još 15 života u Barseloni, Španiji, u onome što je trebalo da bude mnogo veći napad, navodno usmjeren na poznatu crkvu Sagrada Familia.

 

Sada već mrtvi imam, za kojeg se vjeruje da je inspirisao ovaj napad, navodno je imao veze sa bombašima voza u Madridu koji su ubili 192 osobe 2004. godine.

 

Ono što je upečatljivo za većinu tih napada je njihova međunarodna dimenzija. U više navrata otkrivamo da su bombaši ili orkestratori napada letjeli između Londona, Pariza, Brisela, Barcelone i drugih velikih gradova u zapadnoj Evropi.

 

Gdje se Sarajevo uklapa u ovu evropsku mrežu terorista? Nigdje, očigledno. Začudo, evropsko "džihadističko središte" se izgleda ne nalazi na dnevnom redu, radarskoj ili putnoj mapi stvarnih džihadista.

 

Možda mislite da će Zeman, Grabar Kitarović i mnogi drugi zabrinuti zbog opasnosti nasilnog islamizma u Evropi uočiti i obratiti pažnju na to kada sljedeći put budu raspravljali o ovoj temi. Ali, hoće li?

 

 

O AUTORU:

Marcus Tanner je urednik Balkan Insighta i autor knjige "Planinska kraljica Albanije, Edith Durham i Balkan".

/////////////////

GRABAR-KITAROVIĆ BRANI SPORNI POKLIČ: '˙Za dom spremni´ je stari hrvatski pozdrav'

GRABAR-KITAROVIĆ BRANI SPORNI POKLIČ: '˙Za dom spremni´ je ...

/////////////////////////////////

////////////////////////////

ODBRANA MLADIĆA UHVAĆENA U LAŽI, INICIJATIVA SRBIJE SRAMNA: Evo kakvo je zaista njegovo zdravstveno stanje

ODBRANA MLADIĆA UHVAĆENA U LAŽI, INICIJATIVA SRBIJE SRAMNA: Evo kakvo je zaista njegovo zdravstveno stanje

04.09.2017.

ZAGREBAČKI PROFESOR DEJAN JOVIĆ: TREBA UVAŽITI FRUSTRIRANOST BOŠNJAKA ZBOG NJIHOVOG USTAVNOG POLOŽAJA

ZAGREBAČKI PROFESOR DEJAN JOVIĆ: "U BiH živi 51 posto Bošnjaka: treba uvažiti i njihovu frustriranost svojim ustavnim položajem!"

"Kako bismo se mi u Hrvatskoj osjećali, kada bi neka druga država, recimo Slovenija, tražila od nas šta da unesemo u sopstveni ustav, a šta da izbacimo?", uptao je on.



ZAGREBAČKI PROFESOR DEJAN JOVIĆ: 'U BiH živi 51 posto Bošnjaka: treba uvažiti i njihovu frustriranost svojim ustavnim položajem!' - 3

Dejan Jović, profesor na Fakultetu politčkih znanost u Zagrebu, gostujući na N1 Televiziji govorio je, pored ostalog, i o pogoršanju odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Javne istupe Miroslava Tuđmana i najavu njegove knjige posvećene Aliji Izetbegoviću, profesor Jović dovodi u vezu sa predstojećenom presudom Hrvatima u Haagu. On je rekao da bi potvrđivanje prvostupanjske presude kojom je "hrvatska šestorka" osuđena na ukupo 115 godina bilo težak udarac hrvatskoj politici prema BiH, u kojoj je sin Franje Tuđmana aktivno sudjelovao. 

Na upit o sporu oko izgradnje Pelješkog mosta, prof. Dejan Jović je kazao da treba imati veliku razumijevanje na strahove građana Dubrovnika koji u svoju državu dva puta ulaze, što smatra neodrživim.

"Hrvatska, međutim, treba razumjeti i položaj Bošnjaka u BiH kojima smeta partronatski odnos Hrvatske prema  BiH."

"Kako bismo se mi u Hrvatskoj osjećali, kada bi neka druga država, recimo Slovenija, tražila od nas šta da unesemo u sopstveni ustav, a šta da izbacimo?", uptao je on. 

 

Profesor Jović je rekao da Hrvatska nije država koja bi ikome, pa ni Bosni i Hercegovini, trebala biti uzor, ili dijeliti lekcije o nacionalnoj ravnopravnosti. 

 

"U Hrvatskoj je 1991. godine živjelo 20,5 posto građana koji nisu bili Hrvati. Danas u Hrvatskoj živi svega 7 posto stanovnštva  koji pripadaju nacionalnim manjinama". 

 

"Popis stanovništva pokazao je da u Bosni i Hercegovini živi skoro 51 posto Bošnjaka  ta činjenica stvara jednu novu realnost u toj zemlji", dodao je Jović i rekao da treba imati razumijevanje za realne frustracija naroda koji predstavlja apsolutno većinu u broju stanovništva, ali participira i trećinu u vlasti i teritorija BiH". 

 

Prof. Dejan Jović je kazao  da Hrvati u BiH sadašnju konstitutivnost crpe iz svog ustavnog položaja u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini prema kojem su tri najveća naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili ravnopravni. "Odricanjem socjalističkog  kontinuiteta današnjoj  BiH,  Hrvati ozbljno rizikuju da ugroze svoj konstitutvni ustavni status", smatra Jović. 

 

Na kraju je prof. Dejan Jović podsjetio da je bivša SFRJ bila definirana kao državna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti. "Narodnostima su pripadali oni građani SFRJ koji su imali svoje matične države,  Albanci, Mađari, Italijani...". 

 

On je kazao da,  budući da Srbi i Hrvati u BiH insistiraju da su im Srbija i Hrvatska matične države, ne isključuje mogućnost da Bošnjaci u dogledno vrjeme izađu sa zahtjevom da im se dokine status konstitutivnih naroda i tretira kao manjine.  

 

"Ja se nadam da do takvog scenarja neće doći, ali ga ne bih potpuno isključio", kazao je prof. Dejan Jović u razgovoru za televiziju N1. 

04.09.2017.

ODNOSI BiH I HRVATSKE SVE MANJE DOBROSUSJEDSKI

Odnosi BiH i Hrvatske sve manje dobrosusjedski



Zastava Hrvatske na devastiranom objektu Privredne banke Sarajevo u Mostaru, arhiv

Zastava Hrvatske na devastiranom objektu Privredne banke Sarajevo u Mostaru, arhiv


Image result for franjo tudjman i ante pavelic

///////////////////////////////
Image result for franjo tudjman i ante pavelic

/////////////////////////////////
Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for dragan covic miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for miroslav tudjman  karikature fotos


Image result for miroslav tudjman ratni zlocinac  karikature fotosImage result for miroslav tudjman ratni zlocinac  karikature fotos

Franjo Tudjmam, Slobodan Milosevic i Miroslav Tudjman

///////////////////////////

Odnosi između Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve su manje dobrosusjedski, iako se tako godinama nazivaju. Dug je spisak problema koji opterećuju veze na relaciji Sarajevo – Zagreb: neutvrđena međudržavna granica, izgradnja Pelješkog mosta, preuveličano učešće bh. državljana na stranim ratištima, različito viđenje učešća boraca iz arapskih zemalaja u ratu u BiH, trgovinske barijere za bh. poljoprivredne proizvode i tako dalje.

Posljednje što izaziva osjećaj potcjenjvanja je izjava zastupnice Evropskog Parlamenta iz Hrvatske Željane Zovko, da bi Bosna i Hercegovina trebala slijediti primjer Kenije kada se radi o izmjenama Ustava i Izbornog zakona.

Zbog ovih, ali i drugih, brojnih problema, očigledno je da susjedi prema Bosni i Hercegovini imaju neiskren odnos, što se odnosi i na Srbiju, kaže analitičar Ibrahim Prohić.

Hrvatska i Srbija koriste BiH kao rezervni teren za podizanje tenzija.

"Treba li podsjetiti na uzroke i karakter rata, te šta se sve dešavalo s jedne i druge strane preme BiH. Druga karakteristika je to što ratni ciljevi i na jednoj i na drugoj starni nisu arhivirani. I Hrvatska i Srbija koriste Bosnu i Hercegovinu kao rezervni teren za podizanje tenzija, kada je to jednoj ili drugoj strani potrebno zbog unutrašnjo- političkih problema", kaže Prohić.

Tenzije se upravo pojačavaju uz najavljeno drugostepeno izricanje presuda za šestoricu dužnosnika "Herceg-Bosne", na čelu s Jadrankom Prlićem (nepravomoćno osuđen zbog udruženog zločinačkog poduhvata za ratne zločine nad Bošnjacima).

U to se uklapa intervju Miroslava Tuđmana sedmičniku Globus.

''Ovo što se sada događa po Europ, i to se događalo u Bosni i Hercegovini devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamističkog terorizma. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini i to na poziv samog Alije Izetbegovića", rekao je Miroslav, sin nekadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, čija će knjiga "Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića", biti uskoro promovisana u Zagrebu.

U izjavi za televiziju N1, Bakir Izetbegović, za svog oca Aliju kaže da nije bio komandant mudžahedinima i nije znao detalje o toj organizaciji.

"Alija Izetbegović nije bio sretan zbog njihove prisutnosti. Više puta je izjavljivao, a to je zvanično u Maroku, da BiH ne trebaju borci nego oružje, jer je zemlja bila pod embargom, odnosno spriječen je ulazak oružja u BiH. Očekujemo presude u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Tu će biti spomenut i Franjo Tuđman, a tu ima prste i Tuđman mlađi jer je bio šef obavještajne službe u to vrijeme, tako da mislim da skreće pažnju s tema koje ne odgovaraju njemu i Hrvatskoj'', kazao je Bakir Izetbegović.

Nije da u tome nema zrnca istine i opće je poznat stav da su borci iz arapskih zemalja 1992. godine nahrlili u Bosnu i Hercegovinu, a ne bi to učinili da u zemlji nisu imali pogodan teren – kaže univerzitetski profesor Slavo Kukić.

"Međutim, Miroslav Tuđman zaboravlja kako su ti borci ušli u BiH. Preko SR Jugoslavije nisu, sasvim sigurno. Jedina mogućnost za njihov ulazak je teritorij Hrvatske, kao suverene države koja je kontrolirala svoj prostor. Mislim da Miroslav Tuđman i knjigom i intervjuom želi opravdati vlastitog oca zbog politike koju je vodio u prvoj polovici 90-ih godina, kada je odnos prema Bosni i Hercegovini u pitanju", ističe Kukić.

"Ne isključujem mogućnost, posebice kada je riječ o intervjuu Globusu, da je želio da se relativizira ono što bi moglo pisati u presudi Haškog tribunala na suđenju šestorici bh. Hrvata. Ne mislim na dio presude koji se odnosi na njih, nego na dio presude koji bi mogao tretirati ulogu Hrvatske u onom što se u BiH događalo u prvoj polovici 90-ih godina a što bi se moglo ticati i uloge njegovog oca u tom vremenu", ocjenjuje Slavo Kukić.

Pokušaji da Beograd i Zagreb, zbog nečiste savjesti ali i mogućih konsekvenci, pokušavaju redefinirati karakter rata u BiH.

Analitičar Ibrahim Prohić kao važnu činjenicu navodi da je poznati advokat iz Zagreba Anto Nobilo izjavio za INS kako će drugostepena presuda vojnom i političkom vrhu "Herceg-Bosne" na čelu s Jadrankom Prlićem, koja će biti objavljena u novembru ove godine, vjerovatno potvrditi sudjelovanje Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka.

"Mogli smo pročitati da advokat Nobilo izjavljuje kako je uvjeren da će Hrvatska u tom procesu biti označena kao agresor, odnosno u najmanju ruku je jasno, odnosno nedvosmileno da se taj sukob vodio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sve su to pokušaji da, na određem način i Beograd i Zagreb, zbog nečiste savjesti ali i mogućih ozbiljnih konsekvenci, pokušavaju redefinirati uzroke i karakter rata u BiH", ističe Prohić.

Situacija u Bosni i Hercegovini je pored globalnih događaja, uvijek bila određena ulogom susjeda, Srbije i Hrvatske, smatra profesor Kasim Trnka.

"Iako su se i Srbija i Hrvatska Mirovnim sporazumom obavezale da će poštovati suverenitet i teritorijalni integritet i što je posebno važno političku neovisnost BiH, ne poštuju ni jedno, ni drugo, ni treće. Ključ rješenja je definitivno u tome da li će se okaniti jednom da se miješaju direktno u unutrašnje odnose u BiH a da se njihov nacionalni korpus – hrvatski i srpski okrene, rješavanju problema u zemlji u kojoj žive", navodi Trnka.

"Kad je u pitanju konkretno Hrvatska, i ona je deklarativno za dobrosusjedske odnose a faktički malo je otvorenih pitanja koja se zatvaraju i stalno se gomilaju i otvaraju nova, od 90-ih godina pa do danas", naglašava Kasim Trnka.

Trnka: Rješenje je prestanak miješanja Hrvatske i Srbije u unutrašnje odnose u BiH
Trnka: Rješenje je prestanak miješanja Hrvatske i Srbije u unutrašnje odnose u BiH

Predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković uoči zajedničke sjednice u julu 2017. Vlade Hrvatske i Vijeća ministara BiH je izjavio: "U bilateralnom smislu za Hrvatsku važnije države od Bosne i Hercegovine – nema".

Nasuprot tome, mnoga otvorena pitanja i dalje opterećuju odnose dvije zemlje. Dužnosnici Hrvatske sve češće i otvorenije, traže izmjene Izbornog zakona i ustavne promjene u BiH, o čemu se glas čuje direktno i iz Evropskog parlamenta, od hrvatskih zastupnika.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović već je doživjela ozbiljne kritike u Bosni i Hercegovini zbog izjave da se "iz tzv. Islamske države u BiH vraća hiljade boraca".

Sve u svemu, mnogo je nepoznatog na putu boljih odnosa između dvije države, dok se sasvim jasno zna šta od Bosne i Hercegovine traži Hrvatska i to prema izjavi njene predsjednice: "Tražimo: Prvo – žurno donošenje novog Izbornog zakona koji će jamčiti jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda; Drugo – žurno donošenje novoga Satuta Grada Mostara i organizaciju lokalnih izbora; Treće – pravovremeno djelovanje međunarodnne zajedmice nužno za stabilnost BiH i šireg susjedstva" (izjava od 16. marta 2017.).

Nekadašnja ambasadorica BiH u Italiji, a danas zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu Željana Zovko, poručila je kako su izmjene Ustava u Keniji dobar primjer i za Bosnu i Hercegovinu.

"Jako je važno da BiH sada promijeni Izborni zakon i Ustav. Primjer Kenije pokazuje da se nakon velikih sukoba, kada je ubijeno više od 1.000 i prognano 100.000 ljudi, može postići kompromis gdje je nakon ustavnih promjena zemlja decentralizirana u kojoj guverneri u tim oblastima imaju veće ovlasti", izjavila je Zovko 13. avgusta u intervjuu Večernjem listu.











04.09.2017.

IVICA ĐIKIĆ : ZAŠTO TUĐMAN BLATI IZETBEGOVIĆA, A U ZVIJEZDE KUJE ABDIĆA

ANALIZA IVICE ĐIKIĆA: Zašto Tuđman blati Izetbegovića, a u zvijezde kuje Abdića

Više od 20 godina po okončanju rata, Miroslav Tuđman otvoreno priznaje dvostruku ili višestruku ratnu politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini.




Image result for miroslav tudjman fotos

/////////////////////////////

Piše: Ivica Đikić

 

 

Miroslav Tuđman – prvi sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ratni šef jedne od tada brojnih hrvatskih obavještajnih službi i sadašnji HDZ-ov parlamentarni zastupnik – dao je veliki intervju tjedniku Globus u povodu svoje nove knjige „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“.

 

Tuđmanovo današnje viđenje Izetbegovićeve politike, neometano zdravorazumskim novinarskim pitanjima, svodi se na to da je prvi predsjednik Stranke demokratske akcije i prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine čvrsto zastupao ideju da je islam najdemokratičniji oblik društvenog uređenja, potom da je bio začetnik islamskog terorizma, jer je poticao dovođenje džihadista iz arapskog svijeta u ratne jedinice Armije BiH, te da je bio dosljedni protivnik nacionalne konstitutivnosti unutar Bosne i Hercegovine.

 

Miroslav Tuđman u čitavom tom višestraničnom intervjuu – pa onda vjerojatno ni u knjizi koja izlazi za nekoliko dana – nije našao doslovno ni jedne pozitivne riječi i ni trunke razumijevanja za političku ideju i praksu Alije Izetbegovića.

 

I dobro, autor – koji je ujedno i zainteresirani akter – ima slobodu napisati što god hoće o najvažnijoj bošnjačkoj političkoj ličnosti u posljednjih 30 godina, čovjeku koji je, inače, neobično zahvalan materijal za kritičku analizu, i može slobodno tumačiti nedavnu povijest u skladu sa svojim mogućnostima i interesima.

No Tuđman mlađi, nažalost, u tom pogledu – čini se iz intervjua – ne dobacuje dalje od pojednostavljujuće propagande prilagođene aktualnim prilikama te bezočnog krivotvorenja i vrlo selektivnog pristupa činjenicama, dok je o dozi autorske samokritičnosti iluzorno i razmišljati, no nevjerojatno je da se i ne trudi prikriti svoju neobjektivnost te bezobrazluk i zlu namjeru prema Izetbegoviću i njegovoj političkoj ostavštini, kakva god bila, ali i prema bošnjačkom narodu i prema državi Bosni i Hercegovini.

 

Ničim izazvan spominje Fikreta Abdića

 

Sin Franje Tuđmana i ratni šef hrvatske obavještajne službe, naime, u intervjuu Globusu na četiri mjesta, više-manje ničim izazvan, spominje Fikreta Abdića.

 

Prvi put: „Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio.“

 

Drugi put: „U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991. – 1992. dijelili stavove Izetbegovića.“

 

Treći put: „Danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA.“

 

Četvrti put: „Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.“

 

Osuđeni ratni zločinac

 

Fikret Abdić, bivši predsjednik paradržavne švercerske tvorevine Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i sadašnji gradonačelnik Velike Kladuše, osuđeni je ratni zločinac, ali Miroslavu Tuđmanu to ne smeta da ga kuje u zvijezde i da ne uspije naći ni jednu negativnu besjedu za secesionističkog vođu koji je, između ostalog, plaćao elitne državne jedinice iz Srbije da za njegov i svoj račun ratuju protiv Petog korpusa Armije BiH.

 

Kako bi u histeričnoj hrvatskoj javnosti bilo primljeno da je Bakir Izetbegović ili neki drugi utjecajni bošnjački političar dao intervju u kojem bi se drvljem i kamenjem obrušio na legalno izabranu vlast Franje Tuđmana i HDZ-a, a obasuo pohvalama i simpatijama, na primjer, Milu Martića, jednog od šefova srpske pobune u Hrvatskoj i osuđenog ratnog zločinca?

 

Abdić je pritom za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini osuđen na sudovima u Hrvatskoj, u koju se bio sklonio u bijegu od bosanskohercegovačkog pravosuđa, a u Hrvatsku se sklonio jer mu je Miroslavov otac dao hrvatsko državljanstvo za zasluge u razbijanju Bosne i Hercegovine i za ratni kriminal u korist Republike Hrvatske.

 

Suđeno mu je po preuzetoj bosanskohercegovačkoj optužnici, a suđeno mu je zato što je Franjo Tuđman umro krajem 1999. i zato što je HDZ otišao s vlasti u siječnju 2000. godine: izlazak Hrvatske iz međunarodne izolacije podrazumijevao je ispunjavanje haških i drugih zahtjeva za procesuiranjem ratnih zločina.

 

Velikokladuški Babo osuđen je 2002. pred Županijskim sudom u Karlovcu na maksimalnih 20 godina robije, da bi mu Vrhovni sud 2005. smanjio kaznu na 15 godina.

 

Višestruka ratna politika Zagreba prema BiH

 

Više od 20 godina po okončanju rata, Miroslav Tuđman, eto, otvoreno priznaje dvostruku ili višestruku ratnu politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini te anatemizira nezahvalne Bošnjake i perfidnu bošnjačku politiku, a njegov nastup skladno se uklapa u višemjesečnu ofenzivu domoljubnih hrvatskih intelektualaca i domoljubne vlasti Andreja Plenkovića kad je riječ o Bosni i Hercegovini.

 

Razloga je mnogo, ali jedan je centralni: pravomoćna presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, presuda koja će biti izrečena za najviše tri mjeseca i u kojoj bi mogao biti potvrđen osuđujući prvostupanjski nalaz o udruženom zločinačkom pothvatu Zagreba i Mostara (ili Gruda) protiv Bosne i Hercegovine.

 

Sad se stvara politički i društveni ambijent za zgražanje i nepriznavanje presude, ako njezin sadržaj ispuni hrvatske strepnje: smisao stvaranja takvog ozračja nije ni u čemu drugom doli u nastavku obmanjivanja vlastitog naroda i u odgađanju suočavanja ovdašnje javnosti s bosanskohercegovačkim grijehom hrvatske politike. Nema, međutim, naroda kojem je dugoročno pomogla takva infantilna strategija, pa ni Hrvati u tom pogledu neće biti izuzetak.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46691166

Powered by Blogger.ba