Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

02.09.2017.

ZIJAD BEĆIROVIĆ, DIREKTOR IFIMES-a: "ZA DRAGANA ČOVIĆA U HDZ-u KAŽU DA JE DIO VELIKOSRPSKOG PROJEKTA"

ZIJAD BEĆIROVIĆ, DIREKTOR IFIMES-a: "Za Čovića u HDZ-u Hrvatske kažu da je dio velikosrpskog projekta"

„Upravo je kod Čovića nastupila panika, jer ukoliko se kandidira ozbiljan ugledan Hrvat za poziciju člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda Čović može vrlo lako biti poražen“



ZIJAD BEĆIROVIĆ, DIREKTOR IFIMES-a: 'Za Čovića u HDZ-u Hrvatske kažu da je dio velikosrpskog projekta' - 3

Za Vijesti.ba govorio je Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana. Evo dijela tog razgovora...

 

Zanimljiv je odnos lidera HDZ-a prema Dodikovoj antinatoovskoj retorici. Mnogi upozoravaju da Čović prešutno podržava tu vrstu Dodikove politike, održavajući savezništvo, te da na taj način BiH gura u zagrljaj Rusije. Da li je iznenađujuća ta vrsta pristupa?
 

Image result for dragan covic karikature fotos

Nedavno sam u Zagrebu razgovarao sa visokim dužnosnikom HDZ-a Hrvatske, koji mi je tom prigodom na temu Dragana Čovića i HDZBiH rekao, da konačno sa Čovićem i dijelom vodstva HDZBiH imamo realizaciju (veliko)srpskih Garašaninovih „Načertanija“, jer konačno politički dobivamo Srbe-katolike.

 

Upravo je kod Čovića nastupila panika, jer ukoliko se kandidira ozbiljan ugledan Hrvat za poziciju člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda Čović može vrlo lako biti poražen.

 

Zbog toga želi nametnuti jedan prijedlog anticivilizacijskog izbornog zakona, koji bi mu možda osigurao reizbor u Predsjedništvo BiH!?
 
U posljednje vrijeme svjedoci smo brojnih špekulacija o BiH kao budućoj bazi terorista. Intenzivirao ih je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz,  a nastavio češki predsjednik Miloš Zeman. Međutim, otpočela ih je krajem prošle godine predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. Zar je doista strateški cilj hrvatske politike Bošnjake prikazati kao divljake, i zar još uvijek misle da s tim nešto mogu postići?
 
Jedan dio hrvatske politike smatra da se sve može dogovoriti sa Srbima bez sudjelovanja i na štetu Trećih (Bošnjaka). Dragan Čović spada u tu kategoriju. Na to smo još davno upozorili da je Čović dio (veliko)srpske politike, što je mi je nedavno potvrdio i visoki dužnosnik HDZ Hrvatske.

 

U određenim krugovima se pokušavaju islam i muslimani problematizirati do te mjere da se čak povezuju sa terorizmom. Najbolji odgovor na te insinuacije ponudio je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, koji je za to i najkompetentniji.

 

Mislim da je nepotrebno ulaziti u te rasprave, jer to je mamac koji je bačen i čeka se ko će se na njega upecati, da bi svi ti sa Kolindom i drugima na čelu to iskoristili za neke svoje unutarnje ili vanjske potrebe.

 

Ne zaboravimo da su oba svjetska rata izazvana i započeta u Evropi i bilo bi svrsishodnije da se svi oni koji podmeću Bošnjacima pozabave sobom ali i Evropom kao cjelinom, jer nažalost Evropa svoje sigurnosti već skoro jedno stoljeće nije uspjela osigurati sama bez pomoći SAD-a.
 
Uskoro u posjetu BiH dolazi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Vučić je nema sumnje diplomatski kiklop i maestralni manipulator? Kako ga dočekati? Ili ćemo opet mi u BiH da se Vučiću izvinjavamo? To Vas pitam jer svi znamo one standardne floskule koje će Vučić da kaže?
 
Radi se, prema mišljenju mnogih analitičara, uvjerljivo o lideru (ne)stabilnosti u regionu. Ovdje je ključno pitanje dokle će njemačka kancelarka Angela Merkel biti politički i finansijski sponzor Vučiću kao „Miloševiću 21. veka“.

 

Iskreno se nadam da ovu posjetu BiH neće zloupotrijebiti. Inače ne vidim nikakve potreba za ovom posjetom pošto se političari tog ranga skoro svaki mjesec negdje sastaju i navodno unapređuju odnose, a ti odnosi ne da stagniraju nego nazaduju.

 

Dakle nepotrebna je i suvišna posjeta koja će dodatno opteretiti ionako opterećene odnose unutar BiH i između Bosne i Hercegovine i Srbije. Vučićeva politika je anti-Natovska, a mnogi nisu uvjereni da on želi vidjeti Srbiju u EU.

 

Zbog toga ne iznenađuju napada na predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića, ali i na Dragana Mektića koji su se uspjeli u ovim turbulentnim vremenima nametnuti kao odgovorni političari, koji sve više zadobivaju povjerenje građana.

 

Sasvim sigurno predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zvizdić je predvodnik euroatlantskih integracija u BiH, a ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić simbol borbe protiv kriminala i korupcije te borac za bolje, pravednije i prije svega efikasnije pravosuđe u BiH. Oba ta procesa koje predvode Zvizdić i Mektić opstruiraju, prije svega, Dodik i Čović. 

 

(SB/Vijesti.ba)

 

02.09.2017.

"ZMAJEVI" U NIKOZIJI: MANJE OD IGRE

“Zmajevi” u Nikoziji: manje od igre

Goran Sarić

Autor 2.9.2017. 



Image result for novinar goran saric fotos

Već sedmicama, još od Neimarovog prelaska u PSG, spremam se da napišem tekst o fudbalu, i propasti svijeta. Odvratno razbacivanje novcem od strane onih koji, kao nekad Baja Patak u čuvenom Diznijevom stripu, plivaju u njemu stvarno nema nikakve veze sa sportom. Tačnije rečeno: fudbalom. Pogotovo ako znamo u kakvom svijetu živimo. Sve manja, i bogatija manjina ima sve, a ogromna većina običnih smrtnika jedva sastavlja kraj s krajem. Velik, i bogat “kolač”, a sasvim nepravedno podijeljen, bez nade da se, u bliskoj budućnosti, tu išta bitnije popravi.

Kad znate, na primjer, da ogroman broj ljudi u Africi živi od samo 1,25 eura dnevno – mnogi ni toliko! – postane vam jasno zašto toliki ljudi iz tog dijela svijeta stavljaju sve na kocku, samo ne bi li se dočepali “stare, dobre, Evrope”. Koja, uzgred, već odavno to uopšte nije.

Da se vratimo fudbalu. Kad onda tamo neki balavac u takvom svijetu napravi transfer “težak” pola milijarde eura samo zato što zna dobro “pikati” lopte – suludo, zar ne? To onda nije više od igre, barem ne ako ovu sintagmu povežemo sa sjajnom starom tv-serijom.

Ili možda jeste, ali na skroz drugi način. Štaviše, to sad, možda više nego ikad, jeste mnogo više od igre, ali u smislu sasvim suprotnom od onog našeg, ranijeg. Jer, ako se onaj stari naziv, uz prikriveni otpor pošasti fašizma, odnosio na ljepotu igre i nadigravanja, druženja i sportskog nadmetanja, sad je to, sa ovim suludim transferima, prvenstveno pokazivanje moći i statusa najbogatijih ljudi svijeta, u stilu: “Neka svak’ vidi da mi je kuća (bogatstvo), ma i za pedalj, viša od komšijske!”  

O svemu tome sam razmišljao u četvrtak naveče, u povodu surovog, ali sasvim zasluženog poraza reprezentacije BiH od Kipra.

Već na samom početku utakmice se vidjelo da stvari neće izaći na dobro. Naši igrači su odmah, od prvog sudijinog zvižduka krenuli mlako i nezainteresirano, u stilu: “Hajde da odradimo i ovu “štihtu”.

A kad stvari tako krenu…

Da su moje strepnje opravdane, vidjelo se, paradoksalno, kad su naši poveli sa 2:0.

Pritom treba reći da je Šunjić prvi gol “zabio” koljenom, manje-više slučajno. Samo drugi gol je rezultat lijepe, brze i osmišljene akcije. To je ujedno bio i jedini svijetli trenutak naše reprezentacije na utakmici protiv kiparskih amatera.

A o drugom poluvremenu, barem što se naših tiče, ne vrijedi trošiti riječi. Njega je najbolje sažeo voditelj u studiju BH Televizije nakon susreta: “Sramota”. Toj se moćnoj riječi ovdje doista nema šta dodati. Možda još samo to da su Kiprani našim baletanima u kopačkama  pokazali kako se bori za nacionalni tim.

Ishod je mogao biti još i gori da su “pekari” realizovali veliku šansu pri samom kraju utakmice.

Sramota.

Kako je, recimo, moguće da Miralem Pjanić, jedna od zvijezda torinskog Juventusa, u reprezentativnom dresu redovno prikazuje tako malo od svog raskošnog talenta? Malo, ili kao sinoć protiv kiparskih amatera – ništa? Njente. Nula bodova.

Ili Edin Džeko, čija je tržišna vrijednost zacijelo veća nego ona od kompletnog kiparskog tima, sve sa trenerom, stručnim štabom, maserom, fizioterapeutom… Majstor koji u kalču, defanzivno “najtvrđoj” ligi svijeta, zabija kao na tekućoj traci: da “dijamant” za čitavih 90 minuta utakmice u Nikoziji ne bljesne ama baš nijednom?!

Šta reći o Kolašincu, momku koji je ovog ljeta napravio fantastičan transfer u Arsenal? Poslovično radišan, Kolašinac se jeste trudio, sjajno je asistirao Višći kod drugog gola, da bi se kasnije i on utopio u jad i sivilo krezubih zmajeva – mučenika u kopačkama.

Na koncu, trener. Mehmed Baždarević. Bivši veliki igrač. Ali, da dobar igrač i dobar trener nisu ista stvar, to znaju već i ptice na grani. Eno vam Maradone. To, uostalom, dokazuje i Mešina “mršava” trenerska karijera. Sve su prilike da ni u slučaju reprezentacije Bosne i Hercegovine neće biti drugačije.

A stvar u ovom slučaju izgleda dosta jednostavno. Jasno je da većinu naših igrača ne treba učiti kako se igra lopte. Sav je kumst – barem se tako čini nama, laicima – posložiti prave igrače na prava mjesta i  motivisati ih da “grizu” na terenu. Pobjeda protiv “pekara” sa Kipra – to barem ne bi trebala biti neka “kvadratura kruga”.

No, taktika, motivisanost igrača, “čitanje” razvoja događaja na terenu, zamjene u pravim trenucima – sve je to (i) u prošli četvrtak bilo na katastrofalnom nivou. I zato mi se sad, kad naš brod za EP još nije sasvim potonuo, krucijalnim čini pitanje: promjena na kormilu “zmajeva”, ili ne? (Naravno, nakon sutrašnjeg sraza protiv Gibraltara, jer od dolazi prebrzo za radikalnu promjenu.)

Mnogi su protiv, a meni se čini – zašto da ne? Šok-efekat je u sportu poznata stvar. S autoritarnim, iskusnim trenerom tipa Ćire B. možda bismo stvarno još i mogli otići na najveću evropsku fudbalsku pijacu. Gdje će se Šeici & Co. opet razbacivati stotinama miliona eura. Što mrzim iz dna duše i što, barem u toj mjeri, nema nikakve veze sa sportom.

Ali šta ću kad igru na dva velika prokleto mnogo volim? Ona mi je i dalje, u starinskom smislu, više od igre. Uvijek, pa čak i onda kad se Edin i drugovi šetkaju po terenu, kao u prošli četvrtak naveče.

Neke su “bolesti” doista neizlječive.

//////////////////////////////

//////////////////////////////
02.09.2017.

ZVONIMIR NIKOLIĆ: NEĆU DOPUSTITI DA ME DRAGAN ČOVIĆ PROTJERA IZ MOG SARAJEVA

Zvonimir Nikolić : Neću dopustiti da me Čović protjera iz mog Sarajeva

Septembar 01. 2017.


Zvonimir Nikolić, sarajevski pisac i jedan od najčitanijih kolumnista u regiji. Strastveni navijač Želje, voli i Velež. Govori nam o Sarajevu danas, o pokušaju da se u miru završi etničko čišćenje, o propalim politikama čiju pogubnost osjećamo svakodnevno.


Image result for karikature dragana covica fotos

Gospodine Nikoliću, kako biste ocijenili položaj Hrvata u Sarajevu? 

Ne bih ocjenjivao položaj Hrvata u Sarajevu, nego položaj Sarajlija u Sarajevu. Ne mislim da sam ni trena više ugrožen kao Zvonimir od drugih stanovnika ovoga grada bilo koje vjerske pripadnosti. Mislim da je inače taj položaj određenih nacija u Sarajevu potpuno izmišljena kategorija od strane ljudi koji tako pravdaju svoj nacionalizam. Za 54 godine života u Sarajevu nikada nisam primjetio da imam drugačiji položaj od ljudi drugog imena. Uostalom, ne piše mi na čelu kako se zovem. Naprotiv, mogao bih pričati i o dobrom položaju kroz primjer liječenja u bolnici moga oca ili moje supruge gdje su možda imali i bolji tretman upravo zbog imena.

Znam da to zvuči apsurdno, ali nakon svih ovih medijskih hajki na položaj Hrvata u glavnom gradu, naši sugrađani se možda još više trude da pokažu da ovo jeste sredina u kojoj svako može sasvim ravnopravno da živi. Moji prijatelji su isti, ima tu svih vjera i nacija, naše troje djece i dvoje unučadi ne bira sebi prijatelje po imenu, nego po drugarstvu. Druga je potpuno stvar položaj Sarajlija u Sarajevu. Dogodila se ogromna migracija stanovništva glavnog grada. Njihovi stanovi nisu ostali prazni. U svaki je uselio neko sa svojim odgojem, svojim navikama i svojim načinom života. Trebaće dosta Miljacke proteći dok se svi ti ljudi naviknu i prihvate tzv. Sarajevski način života. S te strane nisam ništa više ugrožen od svakog predratnog stanovnika Sarajeva bez obzira na ime i vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Žestoko ste reagovali na izjavu Dragana Čovića koji najavljuje završetak  “humanog preseljenja”. Pada li vama na pamet da sa Grbavice idete u Grude? 

Zaista mi ne pada na pamet da idem da živim u „Čovićevu teritoriju“. Uostalom, koje je to preseljenje humano? Kako se to humano može preseliti život na neko drugo mjesto? Ostaviti rodni grad u kojem mi je sve. Ostaviti grobove mojih predaka i preseliti negdje drugo jer je tako „vrhovni Hrvat“ u BiH rekao da treba. Ja imam svoja dva mikrosvijeta, Marijin dvor gdje sam rođen i Grbavicu gdje živim. Moj ostatak svijeta je grad Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Kada putuješ negdje sa dobrim namjerama, ništa loše ti se ni ne može dogoditi. Osjećam se dobrodošao na cijeloj teritoriji BiH. I lijepo je posjetiti i Grude i Tomislavgrad ali ne pada mi na pamet da tamo živim „po direktivi“. I ako se ne varam, spomenuo je da svi Hrvati treba da žive na teritoriji koju je HVO oslobodio? A šta je s nama koji smo ratovali u Armiji BiH? Mi ne trebamo izgleda da živimo tamo gdje smo rođeni i u gradu za koji smo se borili?

Pisali ste o diskriminaciji kojoj su izloženi Hrvati Sarajeva samo zato što nisu Hrvati iz zapadne Hercegovine te kako ne mogu dobiti posao u državnim službama. Zašto su poslovi u državnim službama  rezervisani samo za “prave Hrvate”?

Zato što u našoj državi ako nisi član stranke koja se predstavlja kao stranka svih Hrvata, onda nisi nigdje. Nebitno je to što imam stariji Krsni list od većine rukovodioca te stranke. Ako nisi s njima, onda nisi ni Hrvat. I to nije apsurd samo prema Hrvatima iz Sarajeva nego prema svim Hrvatima koji žive van granica zamišljene Herceg-Bosne. Siguran sam da ima i u Sarajevu jako sposobnih, školovanih i pametnih Hrvata ali nisu partijski angažovani i za njih nema posla u državnim službama. Još jedan razlog što ih nema je to što veći dio Hrvata iz Sarajeva, Tuzle, Zenice ili Bihaća, doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu za razliku od dobrog dijela Zapadne Hercegovine kojima je BiH izvor prihoda i samo mjesto boravka.

Zato imate situaciju da ponedjeljkom ujutro idu kolone „zapadnih hercegovaca“ na posao u državne službe u Sarajevu, plaća im se odvojeni život, službeni put, stan i ko zna šta još, jer u Sarajevu po njihovom mišljenju nema sposobnih Hrvata. I gotovo sam siguran da je najveća diskriminacija Hrvata u Sarajevu upravo od strane stranke koja bi navodno trebala da zastupa njihove interese. Njima jednostavno ne ide u prilog da i dalje Hrvati žive u najvećem gradu BiH.

Očekujete li da bi SDA mogla pristati na izborni zakon kojeg predlaže HDZ kojim bi Hrvate van kontole HDZ-a učinio manje bitnim i građanima drugog reda?

Ako SDA pristane na takav zakon, onda sve ono što su decenijama pričali o multietničkoj BiH pada u vodu. Tim pristajanjem bi samo pokazali da su isti kao i svi ostali i da su zadovoljni sa komadom teritorija pod vlastitom kontrolom. Po principu svakom svoja avlija i svako gazda u svojoj avliji. To bi ujedno bio i kraj Bosne i Hercegovine za koju smo se borili i Bosne i Hercegovine kakvu pamtimo. Ja se iskreno nadam da još uvijek postoji glas razuma i poštenja i da neće dozvoliti da sve ono za šta su izginuli toliki ljudi padne u vodu. Jer tako će i Bošnjaci u Livnu ili Tomislavgradu i zvanično postati građani drugog reda. Ovjereno od stranke koja bi trebalo da štiti i njihov interes. Na taj način HDZ vjerovatno pokušava obezvrijediti svakog Hrvata koji je rođen i živi van njihovih zamišljenih granica.

Očekujete li da zvanični Zagreb konačno shvati da Hrvati BiH nisu samo Hrvati zapadne Hercegovine, tj. da su Hrvati van Hercegovine bili većina Hrvata u BiH.

Zaista nikad neću shvatiti takav malouman projekat po kojem su neki veći ili pravi a neki manji Hrvati. Kao da je neko od nas birao mjesto rođenja ili roditelje. Uostalom, prije rata u Sarajevu je živjelo Hrvata kao u pola Hercegovine. Zašto odlaze?  Zato što ih niko ne štiti i niko ne zastupa njihov interes da ostanu u svom gradu. Zato je dobar dio tih Hrvata opredjeljen za partije lijeve orijentacije jer samo tako mogu biti relativno zaštićeni. A sasvim je očigledno da i zvanični Zagreb prećutno odobrava Čovićevu ideju o „svim hrvatima na jednom teritoriju“. Konstantno se priča o pomoći Hrvatske Hrvatima u BiH. Već dvadeset i kusur godina pominju se ogromne cifre. Volio bih vidjeti samo jednog Hrvata iz Sarajeva ili Tuzle koji je vidio taj novac. Makar i na slici. Sva ta navodna pomoć završi na teritoriji koju i Zagreb podržava. Teritoriji zamišljene Herceg-Bosne. Siguran sam da bi neka kvalitetna statistika i dan danas pokazala da više Hrvata živi van nego u tim granicama. Toliko o Zagrebu i njihovoj politici. Zašto nikad nisam čuo da su pomogli nekom Hrvatu van Herceg-Bosne da se doškoluje, da otvori tvornicu, da pomogne ostanak Hrvata tamo gdje su rođeni i gdje žive?

Zvanična Crkva u Sarajevu je jasno izašla protiv etničkih podjela koje zagovaraju nacionalne stranke u BiH. Koliko je to ozbiljan udarac nacionalistima u ovom slučaju hrvatskim?

Iskreno rečeno i zvanična crkva ne reaguje kada treba na Čovićeve podjele i prijedloge. Neshvatljivo mi je da sam Kardinal nije reagovao na to „humano preseljenje“. Kome će on držati mise i službe po desetinama sarajevskih crkvi ako se svi Hrvati „humano presele“? Bilo bi adekvatnije i puno bolje da je on reagovao, a ne ja kao običan građanin ovoga grada. Ponekad nisam siguran da li i crkva priča jedno, a ne radi nešto sasvim drugo. Volio bih da katolička crkva u BiH malo više vodi računa o svojim vjernicima. A ne samo da deklarativno priča o jedinstvenoj BiH. I usput vrlo rijetko ili skoro nikako reaguje na stravične i monstruozne prijedloge stranke HDZ.

U svojim  tekstovima često pričate o ljepotama suživota u glavnom gradu BiH. Kako je Sarajevo sačuvalo sebe uprkos hiljadu dana opsade? 

Sarajevo je u dobrom dijelu sačuvalo sebe. Ne postoji grad na svijetu koji je sa više ožiljaka i rana nastavio život. I znam da će neki, koji nakon par godina dođu u Sarajevo, reći kako nije Sarajevo isto. A kako će biti isto nakon 11.541 ubijenog sugrađanina. Kako će biti isto kada niti jedan prozor u Sarajevu nije ostao čitav. Kako će biti isto kada nema skoro niti jedne porodice u gradu da nije imala gubitak, bilo voljene osobe ili člana porodice, bilo nečega materijalnog i egzistencijalnog. I uprkos svemu tome grad je nastavio da živi. I ja u svojim pričama pišem o ličnom iskustvu. Ne prepričavam nešto što je neko rekao ili doživio nego samo ono što sam doživio ja. I suživot i dan danas postoji u Sarajevu. Samim tim ako ja dobijem 200 čestitki za Božič ili Uskrs, ako se radujem Bajramskim kolačima kao i moji prijatelji Bošnjaci. I samim tim što su moji prijatelji i prijatelji moje djece Sarajlije a ne Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili Ostali. Suživot u Sarajevu ne vide samo oni sa lošim namjerama.

Prosječan čitatelj i gledatelj hrvatskih medija mogao bi zaključiti da je BiH nešto do čega je stalo samo Bošnjacima. Vi često pišete o toj nesuvislosti i govorite da je BiH država ljudi  koji vole bosanski način života. Šta je to bosanski način života?

Bosanski način života je između ostalog da navijam svim srcem za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Bosanski ili bosanskohercegovački način života je da je nemoguće više voljeti Mandžukića od Edina Džeke. Samo zato što je ovaj prvi Hrvat. Ja svim srcem navijam za svoju BiH i kad igra protiv Hrvatske. I da se ne lažemo, volim Hrvatsku i najljepše more na svijetu ali BiH je moja domovina. Tu sam rođen, tu živim, tu sam dobio djecu, unučad. To je moja domovina. E to je bosanski način života. Radovati se i Bajramu i Vaskrsu kao što se ja radujem i kao što se još uvijek raduje dobar dio ljudi u BiH. A ne morate biti puno pametni pa da vidite kako razmišljaju na teritorijama gdje Bošnjaci nisu većina. Tamo se uglavnom vijore zastave susjedne i komšijske države. Bošnjaci u BiH nemaju nikakve „rezervne države“ a i Srbi i Hrvati imaju i tako se i ponašaju, nažalost.

Često u svojim tekstovima opisujete Sarajevo prije ovog tragičnog rata. Po čemu će se pamtiti današnje Sarajevo?

Današnje Sarajevo kao i svaki drugi grad u BiH, oni manje objektivni  će pamtiti po određenom seljakluku u ponašanju ljudi, po redukciji vode, po hiljadama nezaposlenih mladih ljudi, po tržnim centrima i blještavim staklima. Ja ću ga dok sam živ pamtiti kao ranjeni grad, grad koji se vraća na puteve nekadašnjeg Sarajeva. Grad koji je opet nekoliko dana u godini centar Balkana. Grad u koji se vraća i rock muzika i grad u kojem mogu svi koji poštuju pravila grada da žive. I da, nažalost današnje Sarajevo ću pamtiti po tome što je u ovom gradu ali i cijeloj BiH, političar veća zvijezda od bilo kojeg pjevača, glumca, književnika ili arhitekte. I žao mi je što današnje Sarajevo slabo pamti ljude koji su svojim postojanjem i životom obilježili naše živote i ovaj grad. Pa čak slabo ili skoro nikako pamti i borce koji su dali živote za ovaj grad.

Možemo li iz današnje perspektive govoriti o masovnom povratku ljudi na svoja prijeratna ognjišta? U kontekstu Sarajeva da li je povratak sarajevskih Hrvata i Srba završen?

Nažalost mislim da je to završen proces. Ljudi su prodali stanove u kojima su nekada živjeli i bilo bi krajnje optimistično očekivati da će sada te iste stanove kupovati po duplo većim cijenama. Propaganda je odradila svoj posao savršeno. I danas, 22 godine nakon završetka rata ja moram nekome da se pravdam što sam ravnopravan sa ostatkom stanovnika mog grada. I što me niko ne pogleda poprijeko kada mi čuje ime. Ljudi su masovno nasjeli na tuđa iskustva, mahom iscenirana u službi preseljenja ljudi. A nacionalnim strankama je to i odgovaralo jer je svako gazda u svom selu.

Da li je Sarajevo sa svojom zvaničnom politikom u određenoj mjeri doprinijelo činjenici da veliki broj građana Sarajevo ne doživljava kao glavni grad jedne države?

Mislim da to nema nikakve veze sa zvaničnom politikom Sarajeva. Jer to nije politika Sarajeva nego politika BiH. Mi samo imamo peh da su svi oni za koje je narod glasao i izabrao žive ili rade u Sarajevu. Pa nam tako serviraju vijesti iz Sarajeva. I opet se vraćam na to da svima na neki način to i odgovara. Što se više pljuje po Sarajevu, to je više opravdanja da se Mostar ili Banja Luka predstavljaju kao nekakve prijestolnice. Ja sam prihvatio činjenicu da je Beograd glavni grad države u kojoj sam svojevremeno rođen. Nikada neću shvatiti psovke i antagonizam prema Sarajevu. Da je sreće, svi bi trebali biti ponosni na činjenicu šta je sve Sarajevo preživjelo da postane gravni grad BiH. I na tu činjenicu da budu ponosni. Kod nekih ljudi je u pitanju samo interes, da se dobije još dva neka glavna grada, a kod nekih ljudi nažalost, urođeni kompleks koji nikada neće nestati. Nadati se da će sljedeće generacije biti malo pametnije.

Amer Bahtijar (Tačno.net)

///////////////////////
////////////////////////////


Katastrofa donijela pitanje : Ko će obnoviti Houston ako se provede Trumpova antiimigracijska politika?

Meksički imigrant De Leon, 47, vlasnik je omanje građevinarske tvrtke u Houstonu, a on i njegovi građevinarski radnici rade upravo na poslovima rušenja i obnove koji su gradu potrebni.Međutim poput velikog

//////////////////////////////////////

I DOK KOLINDA PRIČA O TERORISTIČKOJ OPASNOSTI U BIH: Ustaški ekstremisti u Zagrebu spalili srpske novine i uzvikivali 'Za dom spremni' - 1

I DOK KOLINDA PRIČA O TERORISTIČKOJ OPASNOSTI U BIH ...


////////////////////////////////////

MOSKVA UKORILA ZAGREB: 'Vaš model reintegracije nije prihvatjiv, rezultirao je s 250.000 srpskih izbjeglica'!

MOSKVA UKORILA ZAGREB: 'Vaš model reintegracije nije prihvatjiv ...

//////////////////////////

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48808090

Powered by Blogger.ba