Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

30.09.2017.

BLOGOREJA

Blogoreja


Viktor Ivančić

Autor 30.9.2017. 



Image result for viktor ivančić

Viktor Ivančić

////////////////////////////

Todorić pokazuje simptome tipične kapitalističke senilnosti. Međutim, u previše političkih šupaka se on morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen

Kontrarevolucija jede svoju djecu!

Treba zauzeti kvalitetna mjesta u gledalištu i, sa željom da bude što više ranjenih i mrtvih, uživati u krvavome obračunu između Ivice Todorića i Vlade Republike Hrvatske – predstavi u kojoj će se bez milosti drobiti kosti, bilance, principi i ljudski integriteti – ali se istodobno i naoružati sviješću o tome da ćemo svaki element započetog spektakla platiti iz vlastita džepa.

Uvodni prizor je obećavajući: čovjek koji je do jučer u vodećim hrvatskim medijima bio apsolutno nedodirljiv, koji je, štoviše, kao ključni jamac oglasnih prihoda postao neformalni vlasnik praktički kompletne medijske industrije, pa su o njegovome pregalaštvu, poslovnom vizionarstvu i genijalnim tranzicijskim podvizima ispisivane isključivo ode u sjevernokorejskome žurnalističkom registru, došao je u situaciju da mora pokrenuti privatni blog ne bi li ‘svoju istinu’ mogao neometano doturiti u javnost.

A onda horde novinskih i televizijskih analitičara, istih onih što su mu donedavno jeli iz ruke, poslušno skakali na svaki njegov mig i bez izuzetka prešućivali kriminalnu podlogu kapitalistova grandiozna djela, po spomenutoj blogerskoj inicijativi seruckaju slobodnim stilom, ironiziraju je s visine i kočoperno evidentiraju sve njene moralne, logičke i gramatičke prekršaje. Na djelu je prirodni zakon: truplo nije u prilici birati crve koji dolaze na gozbu.

Noseća fotografija na tom blogu prikazuje Ivicu Todorića koji je okružen mnoštvom, stopljen s masom, uronjen u društvo, takoreći, i figurira u kadru kao ‘jedan od nas’, zbližen i izjednačen s građanima. Stvarnost je, dakako, nešto posve drugo. Stvarnost je onaj sablasni dvorac na padinama Medvednice u kojem velikaševa obitelj uživa u punoj izolaciji i elitnom samovanju, okružena hektarima šume, izbrijanih travnjaka i pedantno obrezane živice, opasana gvozdenom ogradom s pozlaćenim šiljcima, gdje naoružani zaštitari silom udaljuju novinare, aktiviste i slučajne prolaznike, gdje građanima pristup nije dopušten; prostor dakle koji ne samo što lebdi izvan društva, nego je podrobno očišćen od svih živih bića koja ne pripadaju servisnim službama, s tim da se stječe dojam kako i ljudski mravinjak što se nazire u podnožju postoji jedino radi opsluživanja rezidencije na brijegu. Zbog mnogih razloga Todorić je povjerovao da je to mjesto jedini centar vladajućeg poretka.

Sama činjenica da je svoju obrambenu blogoreju odlučio vizualno osnažiti plakatnim prikazom sebe kao samozatajnog dijela zajednice – ravnopravne (i valjda solidarne?) jedinke unutar vedrog i uspjeha željnog kolektiva – zavređuje da se vlasniku Agrokora razreže nekoliko godina zatvora. Što zbog bezočnosti, što zbog drskog vrijeđanja inteligencije prosječnog posjetitelja bloga, a što zbog loše navike da u pogonu xafsinga upošljava najlošije Goebbelsove učenike. Ovi su, pak, očito dobili zadatak da propagandnim foto-boflom kreiraju imidž državnika, a ne pukog poduzetnika.

Stoga se nameće pitanje: što predstavlja sukob između Ivice Todorića i države kad Todorić misli da je država?

Iz štiva koje kontinuirano kulja s njegova bloga vidljivo je da posrnuli moćnik, braneći svoj privatni kapital, koristi jetku državotvornu retoriku, i to u obračunu s visokim državnim činovnicima. Tako ministricu Martinu Dalić i Vladina namjesnika Antu Ramljaka optužuje za ‘veleizdaju’, a interesne grupe koje oni zastupaju predstavlja kao okupatorske snage, crvene nemani koje kuju zavjere i provode revolucionarnu akciju ne samo protiv zdrave kapitalističke logike, već i protiv državnih interesa. Upravo čarobno zvuči upozorenje da će autor bloga, na primjeru izopačenog ‘lex Agrokora’, razotkriti paklenu ‘spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora’. Nije li to – avaj – kratki opis nastajanja, a ne tek pokušaja sanacije krahiranog Todorićevog carstva?

To nas, naravno, vraća u rane devedesete i prvobitnu akumulaciju gadosti, a iznova aktualizira i davno zapažanje jednoga marginalnog kroničara o tome da su nacionalističke i kapitalističke aspiracije otpočetka bile sjedinjene u istom stroju, što ovdje vrijedi ponoviti: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Ivica Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’

Problem s Todorićem je što je svoj položaj u metafori vidio s pogrešne strane, kobno pomiješavši uzroke i posljedice. Najeklatantniji proizvod hrvatske državnosti – njezin esencijalni ‘projekt’ – povjerovao je u svoju samoniklost! Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je, bez obzira na razmjere svog imperija, tek regularna naplavina nadošla nakon programskog rušenja socijalizma. A sada, ošamućen s jedne strane mesijanskim sindromom i nekontroliranim osjećajem svemoći, a s druge strahom da bi mogao omirisati zatvor, vjerojatno je čak i ruku koja ga spašava doživio kao onu koja mu dodaje konopac za vješanje.

Stvarni raskid saveza s političkom državom dogodio se po svemu sudeći u momentu kada su Todoriću pukle pred očima ružičaste perspektive i kad mu je glas s nebesa objavio da Agrokor jest država, učinivši mu se usput da je on osobno taj koji proizvodi sistem, umjesto što bi bio sistemski proizvod. (Dosta upečatljiva ilustracija takvog stanja duha mogla se pročitati u onome slavnom hvalospjevnom feljtonu u Jutarnjem listu, devet godina starom, gdje reporter Đula tronuto opisuje kako svaki od tridesetak tisuća radnika Agrokora oslovljava vlasnika kompanije s ‘Predsjedniče’, sve uz veliko početno slovo. Ne dakle ‘gospodine’, ne ‘gazda’, ne ‘šefe’, ne ‘direktore’, već – ‘Predsjedniče’!)

Izgleda da je kod blogoreičnog tajkuna na djelu svojevrsna kapitalistička senilnost, navada da iz historijata svoga ekonomskog i profitnog uzleta izbaci udio političke logistike, da izbriše iz sjećanja ono presudno, posebno u trenutku kada se smiješi zatvorska perspektiva. Međutim, u previše se političkih šupaka Todorić morao uvući kako bi trasirao svoj ‘put do uspjeha’, da bi poslije svega – samo zbog toga što je mnoštvo političara u međuvremenu rovarilo kroz njegovo debelo crijevo – taj rudarski posao bio olako zaboravljen.

Mesijanski gard utoliko je plod tužne samoobmane, lišen bilo kakvog realnog temelja: nije Ivica Todorić bio pokretač, već korisnik reakcionarnog uništenja socijalizma, kao što on nije ekonomskim, već je političkim alatima stvorio svoje bogatstvo. Ono je izraslo na startnoj otimačini javnog dobra koju mu je omogućila vlast. Uostalom, povijest hrvatskoga tranzicijskog beščašća puna je žrtava neumjerene halapljivosti i neosnovane vjere u samoniklost – od Kutle do Sanadera, od Vidoševića do Ježića – i velikaš iz Kulmerova dvorca samo je posljednji i najkrupniji među primjercima koji su spremni politički aparat hrvatske države strasno klevetati nakon što ih je ovaj kreirao i osigurao im socijalni probitak po visokim kriminalnim standardima.

Šireći famu o unikatnim sposobnostima dragoga vođe i osuđenosti na nevjerojatni uspjeh, kapitalistička Republika Agrokor pokušava utajiti svoju nacionalističku maticu, a sada je preko ‘Predsjednikove’ PR-službe još i zdušno pljuje, pa se valja nadati da će kontraudar Republike Hrvatske biti jednako energičan, a to znači: zauzeti dobra mjesta u gledalištu, opskrbiti se kokicama i s radošću čekati kišu odrubljenih glava. Istini za volju, velika je vjerojatnost da će se sudbine glavnih aktera krojiti daleko od očiju javnosti – blogu iza leđa – jer tako to rade partneri u zločinu.

portalnovosti.com









30.09.2017.

ODMOR

Odmor


Tomislav Jakić

Autor 30.9.2017. 



Image result for tomislav jakic fotos

..........................................

Izdvajamo

  • Javnom scenom dominiraju intelektualni hohštapleri koji – objektivno – mada izigravaju ljevičare, preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, mada najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni, ili se nisu spremni pokoriti (“Ili se pokloni, ili se ukloni”, bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).
...............................

Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.

Bio sam na odmoru. Niste ni primijetili? Ma, nema veze, nije ni bitno. Tek, htio bih vam ispričati zašto je to bio pravi odmor i zašto sam odlučio ostati na odmoru. Nisam bio u Hrvatskoj. Prešao sam dvije granice da bih došao do prekrasnog alpskog pejsaža i do velikog jezera uklopljenog u taj pejsaž. Nije mi to  bilo prvi puta da odlazim tamo. Dapače: na tom sam jezeru svakoga ljeta “kod kuće” već više od šezdeset godina. I uvijek sam se odmarao, ali nikada kao ove godine. A zašto? Razlog je jednostavan. Pojma nisam imao o tome što se događa u Hrvatskoj. Tamošnji su mediji kratko registrirali promjenu imena Trga maršala Tita (što je, uostalom, bilo i očekivano, pa me ni na koji način nije iznenadilo). A nakon toga – mir i tišina. Ne, nisam se “odlijepio” od svijeta u kojemu živim. Pratio sam vijesti o zbivanjima u tome svijetu, ali sve sam više dolazio do zaključka da Hrvatska, moja domovina, njemu ne pripada. Porazan zaključak, zar ne? Ali, bojim se – savršeno točan. Saznavao sam pojedinosti o predizbornim kampanjama u Njemačkoj i Austriji, informirao se o sjevernokorejskim raketama i o vrtlogu uzajamnih optužbi i prijetnji u koji su upali Donald Trump i Kim Yong Un; vrtlogu što prijeti samo ubrzavanjem i zaoštravanjem, a što će bilo jednoga, bilo drugoga navesti na to da povuče potez nakon kojega više nema povlačenja. Znao sam sve što je trebalo znati o uraganu Irma i o njegovim katastrofalnim posljedicama. Ali, o Hrvatskoj nisam ni znao, ni saznavao ništa. I zato sam se, svemu usprkos, odmarao.

I sjetio sam se nečega što mi je, ima tome već podosta godina, rekao jedan zagrebački sveučilišni profesor koji je u “ono doba” napravio i kraći – ali zapaženi – izlet u političke vode, da bi se poslije godine 1990. potpuno povukao iz javnosti. Kada sam ga pitao: “Zašto?”, jednostavno mi je i kratko odgovorio: “Ja sam u mentalnom egzilu.” Ne mogu reći da sam tada imao baš puno razumijevanja za njegovu poziciju, izgledalo mi je kao da je odustao prije vremena, kao da ima ne samo potrebe, nego i mogućnosti boriti se za istinsku demokraciju i protiv obnavljanja ustaštva u bilo kojem obliku, činilo mi se kao da takva borba ima i smisla i svrhe, da nije bezizgledna. I, povrh svega, činilo mi se – u ono vrijeme – da postoje snage, ne pojedinci, nego organizirane političke snage spremne oduprijeti se valu povijesnog revizionizma i relativiziranja ustaštva, uz istodobno demoniziranje i Narodno-oslobodilačke borbe i svega (i svakoga!) vezanoga uz poslijeratnu Jugoslaviju. Taj se val već tada, naime, nazirao.

Danas se ne nazire, danas nas zapljuskuje, prijeteći potopom svega što je Hrvatsku činilo kulturnom, naprednom, razvijenom, civiliziranom i evropskom državom – jer, ne treba zaboraviti, Hrvatska je i u sklopu jugoslavenske federacije imala status države. I danas zaista, za razliku od polovice devedesetih godina prošloga stoljeća kada sam ćaskao sa čovjekom koji je, bez ikakve prisile, svojom slobodnom voljom, otišao u mentalni egzil, nema ni političke snage, a ni pojedinaca na utjecajnim položajima koji bi se tome potopu mogli (i htjeli) oduprijeti. Nema, sviđalo se to nekome ili ne. Javnom scenom dominiraju  intelektualni hohštapleri koji – objektivno – mada izigravaju ljevičare, preuzimaju ulogu glasnogovornika desnice (koja će ih, kada odrade svoje, odbaciti kao prljave krpe). Medijima defiliraju rigidni iskonski desničari, uz ne manje desne konvertite. Zaogrnuti su plaštem akademskih titula koje, međutim, ne mogu sakriti njihovo falsifikatorsko djelovanje. Na kraju su kolone, mada najglasniji i najradikalniji, ordinarni primitivci iz kojih neskriveno kulja plamteća mržnja prema svima koji ili ne misle kao oni, ili se nisu spremni pokoriti (“Ili se pokloni, ili se ukloni”, bila je, uostalom, jedna od parola što su obilježile ustaški režim i njegov karakter).

Današnja Hrvatska imala je Predsjednika koji je mirno primio, tako ih zapravo rehabilitirajući, skupinu generala, u odorama, svojedobno naprasno umirovljenih zbog osnovane sumnje da su – najblaže rečeno – zadirali u politički život, gdje im nije mjesto. Današnja Hrvatska imala je čelnika najveće oporbene stranke, navodno socijal-demokratske, koji se nadao izbornoj pobjedi evocirajući uspomenu na svojega djeda – ustašu, koji nije imao snage oduprijeti se puzajućem državnom udaru čiji je centar bio u famoznom šatoru u Savskoj ulici i koji – osim paradiranja sa znanjem stranih jezika i sentenci i poneke egzibicije, poput onoga skoka i pada s oklopnog transportera – nije znao što bi počeo ni s Hrvatskom, ni s problemima što su je mučili. Danas imamo premijera koji “kraljevski” izjavljuje u Saboru da on “može sve što hoće” i kojemu je potrebna stručna ekspertiza da bi možda, ali samo: možda  shvatio kako je “Za dom – spremni” ustaški pozdrav koji u Hrvatskoj nije postojao, niti se koristio nikada osim u paradržavi NDH, stvorenoj milošću Hitlera i Mussolinija. Danas imamo vladu koja formira Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, a s potpuno jasnom i prozirnom svrhom da legitimira ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu i, slijedom toga, micanje Titovog imena s javne scene u najširem smislu te riječi, te da otvori prostor zabrani svega što će biti proglašeno simbolima “jugo-komunističkog režima”, uz vrlo mali ustupak – zabranu isticanja ustaškoga “U” i – vjerojatno – povijesnog hrvatskog grba što počinje s bijelim poljem.

O svemu tome puna tri jedna ništa novoga nisam saznavao. Ali sam se susreo s podatkom da na parlamentarne izbore u Austriji izlazi i Komunistička stranka (marginalna, ali potpuno legalna,  stranka koja postoji i djeluje i čije članove nitko zbog toga niti proziva, niti progoni). Pa sam gledao predizborni televizijski duel lidera vodećih stranaka u Njemačkoj. Osim što nisam mogao, a da ne primijetim zaista bijednu razinu znanja i sposobnosti četvero moderatora, najeksponiranijih voditelja političkih rasprava na javnoj njemačkoj televiziji, morao sam zamijetiti i visoku razinu uzajamnog respektiranja političara koji se u mnogim stvarima nisu složili (to, da o nekima od najbitnijih svjetskih problema nisu prozborili ni riječi, posebna je priča). Nije tu bilo ni žući, ni mržnje, ni pitanja tipa: “A što ste Vi ono radili u DDR-u?”, ili “A kako to da Vi nemate maturu?”. Gledao sam te iste političare i u odvojenim emisijama, suočene s publikom u studiju. I vidio kako je “najmoćnija žena svijeta”, kako joj podanički vole tepati hrvatski mediji, morala otrpjeti i kako jest otrpila repliku žene u studiju: “Nisam zadovoljna Vašim odgovorom. Nisam Vas to pitala.” Nije uzvratila: “Mnogo Vi još žganaca morate popapati, pa da biste sa mnom mogli razgovarati.” I vidio sam vođu druge po snazi političke stranke, socijal-demokratu, kako na pitanje što kaže o izjavi lidera desne “Alternative za Njemačku” da je spomenik milijunima žrtava Holokausta u Berlinu “sramota za Njemačku”, bez ikakvog taktiziranja i bez imalo premišljanja odgovara: “Taj čovjek, on je sramota za Njemačku!”. I pratio sam skupove kako desnice, tako i građanskih snaga (ne ekstremne ljevice) koje joj se opiru, registrirajući ponašanje policije koja nije stajala mirno kada su desničari divljali, a intervenirala tek onda kada bi “druga strana” uzvratila. Gledao sam i – kroz vijesti, naravno – doživljavao demokraciju na djelu. I to u zemljama koje također nisu imune na korupciju, niti na političare koji zastrane, ali onda budu i bez milosti i oklijevanja odstranjeni iz političkog života, u zemljama u kojima također ima propovjednika mržnje i zastupnika povijesnog revizionizma, ali su satjerani na samu marginu političke scene; mada sada polako i zabrinjavajuće prodiru s te margine prema centru zbivanja. A sve to uz spoznaju da je demokratski sustav zbog sve pogubnijeg utjecaja interesa krupnog kapitala teško, možda i nepovratno kompromitiran i kontamniran.

Pratio sam u raspravama na televiziji (austrijskoj) kako i mala zemlja može imati ljude koji prije svega poznaju materiju o kojoj govore, kojima su otvoreni mediji da ono što znaju prenesu javnosti, koji slobodno misle i zaključuju i koji se ne boje, niti se trebaju bojati, da će zbog toga biti na bilo koji način društveno osuđeni (osim možda u nekoj pivnici). Čuo sam krajnje realne i iz hrvatske perspektive potpuno iznenađujuće ocjene krize oko Sjeverne Koreje. Pratio sam kako eksperti iz zemlje što nedvojbeno pripada političkom Zapadu i demokratskom svijetu iznose poglede zbog kojih se kod nas u tren oka “zaradi” epitet “ruskog plaćenika”. I u tim raspravama, pa i  onda kada bi se sugovornici razilazili u ocjenama, bila je prisutna doza uzajamnog poštovanja. Onaj koji je drugačije razmišljao nije odmah bio – neprijatelj, niti mu se “savjetovalo” da – ako tako misli – preseli napr. u Rusiju ili Sjevernu Koreju. I ovdje, usprkos sveopćoj bulevarizaciji i estradizaciji medijske scene, vidio sam demokraciju na djelu, barem ono ključno što čini (odnosno što bi trebalo činiti) demokraciju, a to je prihvaćanje različitosti i pluralizma.

A onda su ta tri tjedna prošla i vratio sam se u Hrvatsku. Uključio sam računalo i cijelo jedno poslije podne čitao i čitao. Kako sam čitao, tako je slika jezera okruženoga Alpama blijedila, tako su mi sjećanja na informacije što sam ih tada dobivao i dojmove što sam ih stjecao tonula u zaborav. Sve je prisutniji bio osjećaj mučnine i nemoći. Udario sam glavom u zid naše stvarnosti, a ona je takva kakva jest i nema, sve sam sumorniji zbog toga, ali i sve sigurniji u to, nikakve političke snage, ni utjecajnih pojedinaca koji bi je mogli promijeniti. Ono što nam slijedi, to je lustracija koja – naravno – neće pogoditi one koje bi, da je provedena devedesetih, pogodila, nego – bez ikakvih argumenata – one koji iz bilo kojega razloga nisu po volji vladajućima (znate ono: “On mrzi Hrvatsku i sve hrvatsko”). Potom dolazi radikalni, radikalniji nego ikada (tako je i Goebbels govorio kada je proglašavao “totalni rat”) obračun s poviješću, onakvom kakva je bila i njezino nadomještanje falsifikatima i izmišljotinama (poput one o “komunističkom logoru smrti u Jasenovcu”). To, naravno, pretpostavlja i brisanje iz povijesti, iz nastavnih programa i iz kolektivnog sjećanja i svih protagonista te “prognane povijesti”. Sve to podrazumijeva, gotovo je suvišno i reći, mijenjanje Ustava i brisanje svakoga spomena na antifašizam, tu “floskulu” kako kaže prvak desne kontrarevolucije. Zatim će, mada je to zapravo u osnovi svega, biti zaokružen projekt klerikalizacije države koji će, iako to najvjerojatnije neće biti baš tako rečeno, odstupiti od principa sekularnosti i do kraja pretvoriti Hrvatsku u vjersku državu (što ona i sada u mnogim elementima jest).

Znam da će tako biti. Svatko, tko još nije odustao od toga da logično razmišlja zna da samo tako i može biti. I zato sam odlučio da, bez obzira na to gdje sam fizički prisutan, ostanem na odmoru. Neću dozvoliti da me klinički slučajevi i fanatizirani tipovi, ljudi čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima mogla smatrati samo lošim vicem, i dalje truju svojim opsesijama, mržnjom, lažima i manipulacijama. Odlazim u svijet u kojemu današnja Hrvatska nije (naglašavam ovo: današnja). Odlazim u mentalni egzil. Ja sam na odmoru i na odmoru ću i ostati.

Portalnovosti.com

30.09.2017.

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: ,,HDZ UZ POMOĆ MILORADA DODIKA POKUŠAVA ZAVADITI HRVATE I BOŠNJAKE"

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: „HDZ uz pomoć Dodika pokušava zavaditi Hrvate i Bošnjake“

Hrvatska stranka BiH poziva najviše dužnosnike Republike Hrvatske da ubuduće opreznije istupaju u javnosti i da brzopleto ne donose sudove oko zbivanja u BiH jer je i zadnja afera sa navodnim prilsuškivanjem vrha Hrvatske pokazala da u vrhu HDZ BiH već duže vrijeme djeluju snage zadužene za podmetanje lažnih informacija i lažne slike odnosa u BiH prema službenom Zagrebu...
 

HRVATSKA STRANKA BiH UPOZORAVA: 'HDZ uz pomoć Dodika pokušava zavaditi Hrvate i Bošnjake'


"Te snage uz pomoć obavještajne mašinerije Milorada Dodika očigledno za cilj imaju  zavaditi Hrvate i Bošnjake, Hrvatsku uvući u nepotrebne i štetne konfrontacije sa BiH, a poglavito sa bošnjačkim čelnicima.

 

Dakle, više nema nikakve dvojbe, posve je jasno kako i u HDZ BiH, ali doima se, i u HDZ Hrvatske, postoje neki propali i frustrirani paraobavještajni krugovi i pojedinci, koji ne rade za dobrobit Hrvata u obje države, dapače rade za interese nekih sila i krugova koji BiH žele udaljiti od euroatlantskih integracija, a na Hrvatsku navući gnjev europskih zemalja i SAD.

 

Hrvatska stranka smatra kako bi čelnici Hrvatske , kada dolaze u BiH, morali razgovarati i sa hrvatskim čelnicima i intelektulacima koji promišljaju drugačije od vođa HDZ BiH, kako bi imali istinitu sliku o problemima između Hrvata i Bošnjaka, ali i o ukupnim odnosima u BiH, što znači i u RS.

 

Čvrsto vjerujemo da je vrh Hrvatske izvukao pouke iz zadnje adolescentne obavještajne afere, a poglavito premijer Andrej Plenković, koji se smirujućim sudom oko afere prisluškivanja pokazao kao mudar političar europskoga kalibra, odmah prepoznavši da odnekuda puše „istočni vjetar“.

 

Zagreb naprosto ne smije više dopustiti da mu afere i lažne informacije iz BiH mučki podmeće propalo paraobavještajno podzemlje iz krila jedne stranke“, piše u priopćenju Hrvatske stranke BiH.  

 

(Vijesti.ba)  

////////////////////////////////
/////////////////////////

Emil Karamatić : Hoćemo li biti kao mi ili kao oni…

Septembar 29. 2017.

Dugo su se njemačka i američka vlada mučile prebrojavajući neonaciste, dok ne iznađoše najjednostavniji, najjeftiniji i najlakši način.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Izbori u Njemačkoj pokazaše da je oko 12, 6 posto zaljubljenika u Hitlerov lik i djelo.

Ako bi se taj procent ogledao na cjelokupan broj stanovnika, reklo bi se da ih je oko devet milijuna. Optimista bi rekao da se taj broj mora prepoloviti i nije veći od pet milijuna.

Pesimista bi dodao, ako i taj broj prepolovimo – to je opet dovoljno neonacista da ponovo naprave sranje slično onom koje je započelo 1. 9. 1939.

Dovoljno je i da su upola ludi kao Hitler.

Ili je možda sve počelo puno ranije.

Samo su se mnogi pravili ludi i da ništa ne vide. Obnevidjeti u Europi u lošim vremenima je česta pojava kod mnogih. A otužno je što ta vrsta sljepila nije oftalmološke prirode, nego čisto egzistencijalne.

No, ako broj neonacista svedemo i na milijun, jesmo li sigurniji?

Naravno da nismo.

I jesmo li bili sigurniji dok nismo znali koliko ih je u Njemačkoj?

Dok ih brojem ne označiše.

Ne, nismo.

Gledajući stotinjak brčića u Bundestagu i isto toliko podignutih ruku, od bijesa izobličenih faca, Skejini brčići u Hrvatskoj van Sabora dođu kao strašilo za vrane ili zaostali dio četkice za zube modernog ustaše, koji pod prisilom žuri na postrojavanje.

Ako je neonacistima, kao i njihovim prethodnicima, glavno sredstvo političkog djelovanja bilo hladno ili vatreno oružje, logično je pitanje na koji se način suprotstaviti ovoj nemani.

Možda lijepim i učtivim riječima – „Oprostite molim vas, pa nije red …. Nepristojno je druge maltretirati, progoniti, ubijati“ …..

Ili bi trebalo odmah u startu poduzeti pravne mjere i zabraniti bilo koji oblik političkog, organiziranog djelovanja.

Njihova sredstva uperiti na njih, to ne bi donijelo ništa dobro. Zabraniti im djelovanje nije demokratski. Ponovo ih pustiti na izbore, ponovit će se 1933. Nitko ih neće moći zaustaviti.

Što je rješenje?

Svesti priču na ismijavanje?

Neozbiljno i jako opasno.

Ismijavanje onih koji vide rezultat svog političkog djelovanja u milijunima mrtvih i prognanih, dođe kao unaprijed presuđena smrtna kazna za milijune koji su zasnovali život u Njemačkoj.
Problem njemačkih izbora nastaje u trenutku kad je prebrojavanje završeno.

Točan broj se utvrdio.

Znamo tko će sjediti u Bundestagu, čak imenom i prezimenom.

Ali kao što to i jest u duhu demokracije.

Nikad nećemo saznati tko su ljudi koji su glasali za neonaciste.

Pošteno je da se nikad ne sazna.

A hoće li biti pošteno kasnije.

Da li je bilo pošteno kad su upravo ti nepoznati, nakon suludog Hitlerovog preuzimanja vlasti, silom i na prevaru, počeli divljati Berlinom uz poklike – Židovi van.

Hoćemo li opet napraviti istu stvar. Pustiti da nakon pedeset godina, ponovo, novim naraštajima pričamo o grupi luđaka koji su „demokratskim“ metodama preuzeli vlast i milijune poubijali.

Ili ćemo ih zaustaviti “dok je na vrijeme”.

Ali jebiga, socijaldemokrati nikad nisu znali na koji način, kako ih zaustaviti. Nikad nisu imali valjan odgovor.

Priču najčešće završavaju pognute glave.

Ponekad uz poklike kako je i njihov djed bio odan Adolfu Hitleru ili kao bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, ničim izazvan pronosio „slavu“ svog djeda kao pripadnika ustaškog pokreta.

Pravo na slobodu mišljenja i pravo da biraš i budeš izabran jednom ih je grdno zajebalo.

Hoće li opet?

Čini mi se da hoće.

A razlog je jednostavan.

Nemoguće je biti oni i nemoguće je u politiku unijeti hladno i vatreno oružje, koje je neonacistima jedino sredstvo za rad.

Suprotstavljanjem ćeš biti oni.

Nesuprotstavljanjem ćeš biti u grobu.

Pa izaberi.

A ponuda jako slaba.

30.09.2017.

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: RAZIJA MUJANOVIĆ DANAS I ZVANIČNO ULAZI U FIBA-inu ,,KUĆU SLAVNIH"

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu „Kuću slavnih“

Naša najbolja košarkašica svih vremena Razija Mujanović nova je članica "Kuće slavnih" Međunarodnog košarkaškog saveza u generaciji 2017., potvrđeno je to javnosti prošlog mjeseca, a danas će biti održana službena ceremonija primanja u ovu FIBA-inu "kuću"

SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu 'Kuću slavnih' - 1


SVJETSKA KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA: Razija Mujanović danas i zvanično ulazi u FIBA-inu 'Kuću slavnih' - 2

Razija Mujanović je 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća osvojila četiri evropska klupska naslova te isto toliko puta proglašavana najboljom košarkašicom Evrope.

 

S tuzlanskim Jedinstvom prvi evropski naslov uzela je 1989. godine, 1992. isto je ponovila sa španskim klubom Dorna Godella, a 1994. i 1995. godine s italijanskim klubom Pool Comense.

 

S reprezentacijom Jugoslavije osvojila je srebrnu olimpijsku medalju 1988. godine, a dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu okitila se istom medaljom.

 

Na Mediteranskim igrama 1993. godine osvojila je zlato u dresu bh. reprezentacije.

 

Podsjetimo, pored Mujanović u Kuću slavnih u generaciji 2017. uvršteni su i Toni Kukoč (Hrvatska), Shaquille O'Neal (SAD), Mickey Berkowitz (Izrael), Pero Cameron (Novi Zeland) i Valdis Valters (Latvija).

 

Uz njih, kao trener je uvršten Dušan Ivković (Srbija) te originalni "Dream Team", američka reprezentacija koja je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni osvojila zlatnu medalju.

 

(SB/N1/Fena) 

///////////////////
/////////////////////////

Ministar sigurnosti Dragan Mektić : Živim za taj dan kad ću građanima reći “evo, počelo je, u zatvor ide taj lopov, taj tajkun. . . “

Septembar 30. 2017.


Živim za taj dan kad ću građanima reći “evo, počelo je, u zatvor ide taj lopov, taj tajkun. . . ” rekao je sinoć ministar bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Dragan Mektić gostujući u emisiji “Puls” BN televizije.

Mektić je rekao da su ga novinari nedavno pitali da li ima ambicije da postane predsjednik Republike Srpske ili Predsjedništva BiH, na šta je on odgovorio da ga to ne interesuje.

“Mene interesuje ako bi mogao da ostanem u bezbjednosnom sektoru, ako građani daju povjerenje mojoj političkoj opciji (SDS). Ja živim za taj dan kada ću da kažem evo građani počelo je,  ide u zatvor taj tajkun, taj lopov. ..Političaru koji je krao da se počne oduzimati imovina i vraćati narodu.”, rekao je Mektić.

On kaže da je to jedan od načina da se zadovolji socijalna pravda i da se dokaže da su u ovoj zemlji svi jednaki.

“Ne može samo neko da bude zaštićen i da ima jednu vrstu imuniteta od bilo kakvog progona, nevažno koliko je krao, pljačkao i upropaštavao, a da se na običnom građaninu trenira strogoća”, kaže Mektić.

(Kliker.info-BN TV)

30.09.2017.

WESS MITCHELL OŠTAR KRITIČAR RUSKE POLITIKE

Oštar kritičar ruske politike : Wess Mitchell pomoćnik američkog sekretara za Evropu i Euroaziju

Septembar 29. 2017.


Američki  Senat je potvrdio nominaciju Wessa Mitchella za pomoćnika državnog sekretara  za Europu i Euroaziju, što znači i za područje europskog jugoistoka (zapadnog Balkana).

Mitchell do sada nije nikada radio za američku vladu, a poznat je kao oštar kritičar ruske politike i predsjednika Vladimira Putina, pristaša je NATO saveza, a godinama je bio predsjednik Centra za analizu europske politike. Njegova zamjenica je Victoria Nuland, koja je bila pomoćnica za Europu i Euroaziju od 2013. godine.

Mitchell je za Pentagon 2015. godine izradio dokument u kojem se podržava pomjeranje NATO-jjedinica  i opreme bliže Rusiji, “…radi zaštite Poljske, Latvije, Litve i Estonije”.

Vjeruje da Rusija, Kina i Iran predstavljaju izazov za Ameriku svojim politikama u manjim zemljama te da Sjedinjene Američke Države trebaju fokusirati svoju strategiju jačanjem međunarodnih saveza. On je 2012. godine bio angažiran unutar tranzicijskog tima za nacionalnu sigurnost u predsjedničkoj kampanji republikanskog kandidata Mitta Romneyja.

Različiti pogledi

Promatrači smatraju da Mitchell ima drugačiji pogled na vanjsku politiku od aktualnog predsjednika Donalda Trumpa, ali njegovi se pogledi slažu s taktikom koju provodi državni sekretar  Rex Tillerson, osobito kada je u pitanju američka politika prema Rusiji.

Prema jednom, dosta tajnovitom, dokumentu iz State Departmenta, Tillerson želi pokazati Rusiji da će agresivni potezi Moskve naići na agresivne poteze iz Washingtona. Na primjer: kada Rusija poduzme neku oštriju akciju protiv američkih interesa, poput slanja oružja talibanima u Afganistanu, Washington će žestoko uzvratiti.

Taj dokument (doktrina) treba zaštititi strateške interese SAD-a. Tako Tillerson i njegova ekipa žele zaustaviti rusku trgovinu sa Sjevernom Korejom, žele imati bolju koordinaciju s Rusijom u Siriji u borbi protiv oružane grupe  Islamska država Irak i Levant te žele vise razumijevanja oko jačanja “…sofisticiranog arsenala kibernetičkog oružja”.

Tillerson naglašava važnost strateške stabilnosti s Rusijom, pri čemu će mu desna ruka biti upravo Mitchell. Problem je u tome što predsjednik Trump ima rezervi prema ovom planu, kojeg može odbaciti u bilo kojem trenutku. Ova doktrina, sastavljena od tri taktička dijela, slična je strategiji koju je administracija predsjednika Baracka Obame stvorila 2015. godine, ponajviše zbog ukrajinske krize.

Posebna pažnja

Glavna razlika između trenutne politike State Departmenta prema Rusiji i strategije iz Obaminog doba je u tome što se Tillersonova doktrina izričito ne obvezuje na jačanje otpora Moskvi u zemljama koje su ruske komšije .

Prije dvije godine Obamina administracija (projekat je vodila njegova savjetnica za Rusiju Celeste Wallander) tražila je od zemalja Istočne i Središnje Europe da budu “otpornije na ruske taktike”, a takva se politika željela provesti kroz razne programe izgradnje demokratskog društva te razvojem NATO-vih zajedničkih snaga za visoku pripremljenost, u okviru kojih je u Poljskoj u junu 2015. godine održana velika vojna vježba.

State Department pod Tillersonom, a sada i pod Wessom Mitchellom, kada je u pitanju Istočna Europa, ipak će provoditi politiku podrške  zemljama iz te regije, iako to nije konkretno navedeno na papiru, rekla je glasnogovornica Državnog sekretarijata  prije dva dana.

Tillerson je tokom nedavnog svjedočenja u Senatu rekao da će se “osobito voditi pažljiva politika prema zemljama koje mi u Europi vidimo da su najranjivije na rusko miješanje”. Među te zemlje spadaju i one s jugoistoka Europe, prije svega Srbija te Bosna i Hercegovina. Za Crnu Goru se smatra da je problem riješen, ali Amerikanci će biti vrlo oprezni zbog mogućih pokušaja da se ruski interesi ponovno nametnu najmlađoj članici NATO saveza.

Nominacija jednostavno – nema

“Postavljanje Wessa Mitchella za vodećeg diplomatu za europska pitanja značit će i snažniji američki otpor ruskim utjecajima i na Balkanu”, rekao je za Al Jazeeru izvor iz State Departmenta, koji želi ostati neimenovan.

Za Tillersona, koji je iznimno uključen u stvaranje nove doktrine američke vanjske politike, važno je da ima podršku ministra obrane, generala Jamesa Mattisa, tako da se njih dvojica pojavljuju sve više kao nova snaga unutar Trumpove administracije.

Jedan od problema američke vanjske politike je neučinkovitost Bijele kuće kada su nominacije na pojedina važna mjesta u pitanju. Jednostavno ih – nema. Zato mnogi pozdravljaju senatsko prihvaćanje nominacije Wessa Mitchella na mjesto pomoćnika državnog sekretara  za Europu i Euroaziju.

Ivica Puljić (Aljazeera)

//////////////////////////
////////////////////////////////////////////////////

Intervjui

///////////////////////////////////////////////////////

Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ 1990: Hrvatskom narodu je dosta Čovića i HDZ BiH

////////////////////////////////////////////////////

Kulturni teoretičar i filozof Boris Buden tvrdi : Proustaški, filoustaški i fašistički kadrovi

////////////////////////////////////////////

Kolumne

Akademik Esad Duraković : Vučić priprema Deklaraciju s Cvijetom Majki Srebrenice na



/////////////////////////////////////////////

Emil Karamatić : Hoćemo li biti kao mi ili kao oni…

//////////////////////////////////////////////////

Prof.dr. Senadin Lavić : Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti

//////////////////////////////////

Ahmed Burić : Zemlja za njih

///////////////////////////////////////

SDA i Batko : Kako smo ubili Gorana Čengića

30.09.2017.

NESUĐENI ,,ZMAJEVI" RASUTI PO SVIJETU: GOROPADNA REPREZENTACIJA BiH NA KROVU EVROPE!

SB SPORTSKI SPECIJAL; NESUĐENI „ZMAJEVI“ RASUTI PO SVIJETU: Goropadna reprezentacija BiH na krovu Europe!


Novinari Slobodne Bosne istražili su fenomen supertalentiranih nogometaša koji vuku korijene s bosanskohercegovačkih prostora, i sastavili imaginarnu reprezentaciju BiH

SB SPORTSKI SPECIJAL; NESUĐENI 'ZMAJEVI' RASUTI PO SVIJETU: Goropadna reprezentacija BiH na krovu Europe!

„Eh, kad bi imali Ibru u napadu“. Rijetki su navijači i pratitelji bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije kojima makar jednom nije sinula ovakva misao.

 

Trakavica o razlozima neigranja Zlatana Ibrahimovića za reprezentaciju BiH već je svima poznata, no nije Ibra jedini koji je mogao obući dres "Zmajeva". Mnoštvo je klasnih nogometaša koji su se odlučili za dres druge boje.

 

Najviše je onih koji su zajedno s roditeljima napustili našu državu za vrijeme, neposredno prije ili nakon rata. Ima i onih koji su rođeni u inozemstvu, ali su zahvaljujući nacionalnosti roditelja imali pravo odabrati nastup za bosanskohercegovačku reprezentaciju.

 

Na našu žalost, mnogi od njih nisu, kao primjerice Kolašinac, Kodro ili Hajrović, odluku donijeli na osnovu podrijetla svojih roditelja, nego su zaigrali za državu u kojoj su rođeni, ili pak neku drugu zemlju koja im je srcu bliža. I to je njihovo pravo, koje im nitko ne osporava.

 

Ipak, ne možemo, a da se ne poigramo i ne zamislimo u ulozi izbornika koji ima sve te klasne igrače na raspolaganju.

 

Krenimo od susjedstva.

 

 

VATRENI ZMAJEVI

 

 

Mnogo igrača koji su odabrali hrvatsku reprezentaciju rođeno je u Bosni i Hercegovini, kako umirovljenih, tako i aktivnih. U današnjoj izabranoj vrsti „Vatrenih“ udarni stoperski par čine – Bosanci. Dejan Lovren je rođen i odrastao u Kraljevoj Sutjesci, a za vrijeme rata zajedno s roditeljima izbjegao u Njemačku. No, kasnije se preselio u Hrvatsku. Vedran Ćorluka je pak rođen u Derventi, a 1992. kao šestogodišnjak s obitelji se preselio u Zagreb.

 

 

Roditelji Marija Mandžukića su iz Odžaka otišli u Njemačku pa krajem tisućljeća preselili u Slavoniju. Obitelj Matea Kovačića, napadača Reala iz Madrida je iz Kotor Varoši, a rođen je u Austriji. Majka Ivana Rakitića je iz Žepča, a sjajni napadač Barcelone rođen je u Švicarskoj. Nikica Jelavić rođen je u Gabeli, prve nogometne korake napravio u Gošku, a potom se preselio u Metković.

 

U bliskoj prošlosti, u slučaju dvojice hrvatskih reprezentativaca postojala je, manje ili više, realna podloga da zaigraju za našu reprezentaciju. Jedan je višegodišnji kapetan i apsolutni rekorder po broju nastupa za „Vatrene“ Darijo Srna, čiji je otac Uzeir rodom iz BiH. Sam Darijo rekao je jednom prilikom da je njegov „otac imao dvije ljubavi, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu“.

 

Drugi je, slučaj Alena Halilovića čiji je otac Sejad skupio 15 nastupa za „Zmajeve“. No, nakon mnogo peripetija, Alen se na koncu odlučio obući hrvatski dres.

 

 

ORLOVI, RANO LETE

 

U redovima istočnih susjeda također je nekoliko igrača koji su imali pravo zaigrati za BiH.

Neven Subotić rođen je u Banjaluci, pa se zajedno s obitelji selio na relaciji Njemačka- SAD- Njemačka, gdje igra i danas. Iako je bilo nekih spekulacija,  on je ipak odluči obući nacionalni dres Srbije. Iako je mogao nastupati i za SAD, i za Njemačku, i za BiH.

 

Otac Nemanje Gudelja, Nebojša, rođen je u Trebinju, te je ovaj bivši nogometaš Ajaxa imao pravo nastupiti za Bosnu i Hercegovinu. Ipak, stječe se dojam kako je samo čekao poziv „Orlova“, te da su „Zmajevi“ bili rezervna opcija.

 

Mijat Gaćinović veći dio djetinjstva proveo je u Trebinju, odakle potječe njegova obitelj. Kao tinejdžer seli u novosadsku Vojvodinu, odakle 2015. prelazi u njemački Eintracht. Iako ima i bh. državljanstvo, odlučio je da nastupa za „Orlove“.

 

Adem Ljajić, od svih nabrojanih „Orlova“ možda je bio i najbliži nastupu za bh. reprezentaciju. Na našu žalost, odlučio se za Srbiju, a mi ćemo ga svejedno uvrstiti u svoju neprežaljenu imaginarnu postavu.

 

Solidni lijevi bočni Bojan Nastić rodom je iz Vlasenice, ima 23 godine i još nije debitirao ni za jednu reprezentaciju. Dobro bi došao kao alternativa Kolašincu.

 

 

OD VARDARA, PA DO...

 

 

Još kratko ćemo šetati regijom i svratiti do Slovenije i Makedonije. Roditelji Samira Handanovića su iz BiH, a standardni vratar Intera rodio se 1984. u Ljubljani. Josip Iličić, rođen je u Prijedoru, a kao jednogodišnjak 1989. godine s obitelji se preselio u Sloveniju, i vrlo rano u intervjuima otklonio opciju nastupanja za BiH ili Hrvatsku. Jasmin Kurtić također ima bh. korijene, no rođen je u Sloveniji, te je odlučio nastupati za „Zmajčeke“.

 

Naše imaginarne opcije u napadu mogao je proširiti i efikasni centarfor koji trpa mreže u turskoj ligi, Adis Jahović. Ipak, odabrao je da nastupa za Makedoniju.

 

 

 

 

 

PUTUJ, EUROPO...

 

 

Kad su u pitanju druge europske zemlje, i tamo ima vrhunskih igrača s bh. korijenima.

 

Prvi na toj listi svakako je Zlatan Ibrahimović. Otac Šefik rodom je iz Bijeljine, a 1977. emigrirao je u Švedsku gdje upoznaje Hrvaticu Jurku. Zlatan je rođen u Švedskoj, te je odlučio nastupati za tu državu. Šteta, s obzirom na karijeru koju je napravio Zlatan, a koja uključuje tri najveća talijanska kluba, Barcu, PSG i Manchester United. U svakom je ostavio veliki trag, i u svakom, osim u Unitedu, je osvajao domaće prvenstvo. O individualnim postignućima da ne govorimo.

 

Obitelj Harisa Seferovića, stasitog napadača španjolskog Real Sociedada, rodom je iz Sanskog Mosta, odakle su 1988. odselili u Švicarsku, gdje je Haris i rođen. Odlučio se nastupati za državu u kojoj je odrastao.

Još je nekoliko igrača sa bh. korijenima koji su odabrali druge države, a takvi su među ostalima i Muamer Tanković i Eldin Jakupović.

 

Što bi bilo, kad bi bilo...

 

Nakon što smo nabrojali  vrhunske nogometaše, ostaje nam da se stavimo u ulogu izbornika neke imaginarne, zamišljene nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

 

Izuzmemo li nabrojane igrače čiji nastup za BiH nikad nije bio realna opcija, te uvrstimo one kod kojih je nastup za „Zmajeve“ bio koliko – toliko realna varijanta, dobivamo izvrstan tim.

 

Da su Srna, Subotić, Gudelj, Halilović, Ljajić i, posebno, veliki Ibrahimović donijeli drugačije odluke, imali bismo goropadnu ekipu sposobnu suprotstaviti se najjačim europskim reprezentacijama.

 

(SB)

29.09.2017.

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: ,,POKAZALI SMO SPREMNOST DA REAGIRAMO U KRIZNIM SITUACIJAMA

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: „Pokazali smo spremnost da reagiramo u kriznim situacijama“

Svečanom ceremonijom danas je zvanično završena NATO terenska vježba “Bosna i Hercegovina 2017“ koja se od 25. do 29. septembra 2017. godine održavala u okolini Tuzle.

ZAVRŠENE NATO VJEŽBE U TUZLI: 'Pokazali smo spremnost da reagiramo u kriznim situacijama'

Vježba koju su organizovali Ministarstvo sigurnosti BiH i NATO Euroatlantski centar za koordinaciju aktivnosti u pružanju hitnog odgovora (EADRCC) je okupila oko 1300 učesnika iz 34 zemlje.

 

Tokom ceremonije učesnicima i gostima su se obratili ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić i Wolf Dieter Roepke, šef odjela za civilno planiranje za vanredne situacije NATO-a.

 

Ministar Mektić je ocijenio da nakon pet dana vježbe i mnogo dužih priprema može se reći da je vježba bila uspješna i da je ostvaren primarni cilj, a to je jačanje međusobne saradnje, što se moglo vidjeti i kroz iskrenu želju i spremnost za saradnju među timovima i posmatračima iz 35 zemalja.

 

“I Bosna i Hercegovina je ostvarila dva velika cilja. Pokazali smo da možemo uspješno koordinirati i sarađivati između različitih službi zaštite i spašavanja. S druge strane, pokazali smo da imamo kapacitete i da smo spremni u saradnji sa timovima iz drugih država učestvovati u spasilačkim akcijama van BiH“, rekao je Mektić.

 

Proteklih godina, NATO EADRCC je organizovao više vježbi, ali je ovo prva ovakva vježba koja je održana u Bosni i Hercegovini, i koja se izdvojila od ostalih po složenosti i obimu. Terenski dio vježbe se odvijao na 8 lokacija u okolini Tuzle, gdje su timovi za zaštitu i spašavanje iz 35 zemalja realizovali akcije spašavanja za 4 različita scenarija.

 

Wolf Dieter Roepke, šef odjela za civilno planiranje za vanredne situacije NATO-a, govoreći o važnosti ovakvih vježbi, podsjetio je prisutne na misiju vježbe i misiju EADRCC.

 

“To je misija spašavanja života, i to nisu samo riječi. U kriznoj situaciji, vrijeme i efikasna koordinacija su od ključne važnosti. Ono što ste vi ovdje uradili, zaista će biti presudno za život ljudi u slučajevima stvarne nesreće“, rekao je Roepke.

 

Dodao je da vježbe pomažu da se osigura spašavanje života blagovremenom i efikasnom multinacionalnom koordinacijom. Kao domaćin ove vježbe, Bosna i Hercegovina se posvetila jednoj važnoj potrebi ljudi u ovoj zemlji i regionu, i čineći to ona unapređuje sigurnost ljudi u Euro-Atlantskom području.

 

Ceremonija zatvaranja NATO vježbe upravljanja posljedicama elementarnih nepogoda ”Bosna i Hercegovina 2017” je završena uručenjem certifikata učesnicima vježbe iz 35 zemalja. 

 

(N1 / SB)

////////////////////////////////////////



Džumhur u polufinalu : U Kini pao i četvrti teniser svijeta Alexander Zverev! (Video)

Čini se da niko ne može zaustaviti pobjednički niz Damira Džumhura. Danas je to pokušao učiniti četvrti teniser svijeta c, ali ga je bh. teniser ‘počistio’ sa terena sa 2:0

29.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: RIJEČ NEDJELJE S POSLJEDICAMA DOVIJEKA

Kurspahić: Riječ nedjelje s posljedicama dovijeka



Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost

Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost

(Komentar*)

Rijetko je kada jedan u osnovi ustavnopravni, ili međunarodnopravni, pojam bio tako dominantno prisutan u svjetskoj javnosti – kao nesumnjiva riječ nedjelje – kao što je to ove nedjelje bio „referendum“. O njemu se govorilo u vrlo različitim povodima i regionalnim kontekstima, od tek održanog referenduma o nezavisnosti u iračkom Kurdistanu preko neizvjesnosti i napetosti povodom referenduma o nezavisnosti Katalonije u Španiji zakazanog za nedjelju, 1. oktobra, do referenduma održanog prošle godine o britanskom istupanju iz Evropske unije i najava predsjednika Republike Srpske o odgađanju ranije najavljivanog referenduma o otcjepljenju njegovog entiteta od Bosne i Hercegovine.

Ta riječ, koja daje argument i snagu „narodne volje“ odlukama često nesagledivih posljedica, „da“ ili „ne“ i „za“ ili „protiv“ idejama i pokretima za prekrajanje međunarodno priznatih granica, oduvijek je imala i moć potpaljivanja sukoba nesagledivih razmjera. Pri tome je, ipak, upadljivo koliko se okolnosti raspisivanja referenduma razlikuju od slučaja do slučaja.

U trenutno najaktuelnijim primjerima, Kurdistana i Katalonije, postoje očite razlike.


Kurdski referendum održan je u zemlji u kojoj još bjesni rat i čije su buduće teritorije, savezništva i opredjeljenja neizvjesni a nasilje nad kurdskim stanovništvom u godinama Sadamove vlasti – uključujući i masovna ubistva bojnim otrovima – neizbrisivo iz nacionalne svijesti. Kurdi su se ogromnom većinom, sa 92 posto glasova, izjasnili za nezavisnost ali taj njihov izbor osim iračke vlade osporavaju i moćni susjedi Iran i Turska uz prijetnje blokada i izolacije ali i saveznici, od Sjedinjenih Država do Velike Britanije, koji su „duboko zabrinuti“ da će to voditi slabljenju fronta protiv ostataka samozvane Islamske države.

U katalonskom slučaju, referendum o nezavisnosti od Španije zakazan je u jednom od najprosperitetnijih regiona te zemlje koji je postojao 250 godina prije nego što se u 16. stoljeću pridružio španskoj državi: secesionisti se, u ime nacionalnog identiteta i potrebe za većom kontrolom ekonomskih resursa, pozivaju na „univerzalno pravo samoopredjeljenja“ dok vlasti u Madridu najavljuju sprečavanje referenduma u ime ustavne „nedjeljivosti“ države.

Kad se raspale referendumske strasti, u nadvikivanju „za“ i „protiv“ ne ostaje ni najmanje prostora za razmišljanje i zaključivanje o posljedicama jednog ili drugog izbora.

O tome se, recimo, može dosta naučiti iz lanjskog referenduma o „Brexitu“, britanskom izlasku iz Evropske unije. U kampanji pridobijanja glasova za „obnovu britanskog suvereniteta“ zagovornici „Brexita“ su, pored ostalog, kružili po Velikoj Britaniji u crvenim autobusima preko kojih je velikim slovima pisalo „Mi šaljemo Evropskoj Uniji 350 miliona eura nedjeljno, hajde da umjesto toga finansiramo našu Nacionalnu zdravstvenu službu“. To je bio jedan od najzavodljivijih slogana u kampanji. Pri tome – potpuno neistinit: Britanije ne šalje Uniji 350 miliona eura nedjeljno. Umjesto toga – kako nedavno piše komentatorka „Washington posta“ En Aplbaum (Anne Applebaum) njeni pregovarači su „uhvaćeni u prepirku koliko novca Britanija duguje Evropi – za neodržana budžetska obećanja i za ugovore potpisane ali ne i poštovane“ i tek se sada pokazuje koliko su lažna bila obećanja o lakom raskidu s Briselom: više od godinu dana nakon referenduma i šest mjeseci nakon što je aktivirana „procedura razlaza“ s Unijom nema saglasnosti o svim aspektima „Brexita“ ni u britanskoj vladi pa tako ni jasne pozicije o detaljima tog sporazuma.


Referendum je, osim tih globalnih povoda, aktuelizovan i najavama predsjednika Republike Srpske o odgodi referenduma o njenom otcjepljenju od Bosne i Hercegovine – navodno u pokušaju pokazivanja kooperativnosti s međunarodnim faktorom – i odgovoru američke ambasadorke kako nije dovoljno odgađanje nego je nužno i otkazivanje referenduma.

Zagovornici održavanja referendumske prijetnje i neizvjenosti nad Bosnom i Hercegovinom, „bhexitovci“ kao i „brexitovci“, vole da potežu zavodljive „argumente“ među kojima je najčešći: kako je to pravo na samoopredjeljenje bilo međunarodno dozvoljeno drugim narodima u Bosni i Hercegovini a sada se zabranjuje Srbima?

Riječ je o poređenju neuporedivog.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je u okviru međunarodno konstatovanog raspada Jugoslavije u kojem su evropski posrednici zvanično zaključili kako se o nezavisnosti BiH može odlučiti na referendumu i on je održan 29. februara i 1. marta 1992. pod evropskim nadzorom i uz evropsku verifikaciju: na referendum je izišlo više od 63 posto stanovništva biračke dobi i oni su gotovo jednodušno bili za nezavisnost i već 6. aprila Sjedinjene Države i Evropska zajednica su priznale bosansku državu i ona je 22. maja primljena i u Ujedinjene nacije. Odgovor susjeda – u vidu „etničkog čišćenja“ širokih područja Bosne i Hercegovine – međunarodnopravno je osuđen kao udruženi zločinački poduhvat.

To je i kontekst u kojem međunarodni partneri u projektu mirne Bosne dosljedno osuđuju inicijative o referendumu u Republici Srpskoj kao neustavne i garantuju „suverenitet i teritorijalni integritet“ Bosne i Hercegovine.












29.09.2017.

KONSTANTY GEBERT

Gebert: Ni povijest, ni historija



Užasno je nepravedno da ljudi koji su toliko propatili za slobodu Sarajeva, sada ne mogu uživati u njemu: Konstanty Gebert

Image result for konstanty gebert

Užasno je nepravedno da ljudi koji su toliko propatili za slobodu Sarajeva, sada ne mogu uživati u njemu: Konstanty Gebert

Poljski novinar i aktivist Konstanty Gebert boravio je u Bosni i Hercegovini u kojoj je održao predavanje studentima Fakulteta političkih nauka, a posjetio je i Jajce u kojem je razgovarao sa srednjoškolcima koji su se izborili da pohađaju školu po istom nastavnom planu i programu.

Gebert je autor deset knjiga. Njegovi tekstovi u kojima se bavi temama ljudskih prava, nacionalizma, antisemitizma i religije objavljivani su širom svijeta.

RSE: Početkom devedesetih godina boravili ste u Bosni i Hercegovini odakle ste izvještavali o ratnim zbivanjima u zemlji. Od tih godina do danas čest ste gost u BiH. Kako Vam ona izgleda danas, 25 godina nakon rata?

Gebert: Vidim postupne promjene, ali sve više uviđam neke stvari koje se ne mijenjaju. Hodati Sarajevom je zanimljivo iskustvo. Rat je gotov, grad je obnovljen. Ali imam osjećaj kao da gledam u prijatelja koji je bolestan, ali je stavio masku da bi izgledao bolje. Kada hodate Ferhadijom, prelijepa je, ali ne zalazite dalje. Čini se da, iz poslovne perspektive, grad cvjeta ali ako eliminirate trgovine, hotele i ostalo što je namijenjeno strancima, ne ostaje mnogo toga u ovom gradu.

Jedna stvar posebno me pogađa a to je da ne vidite osobe sa invaliditetom na ulicama. Na tisuće ljudi ostalo je bez noge ili ruke. Razlog zbog kojeg ih ne vidite nije zato što ih nema, nego zato što je nemoguće kretati se sarajevskim ulicama u invalidskim kolicima ili sa štakama. Ako netko ima sreću da živi u ravnom dijelu grada, onda i može izaći, ali ako živite negdje na uzbrdici, zatvoreni ste u kući. To nije ničija krivnja, nitko to ne radi namjerno.

To je užasno nepravedno, da ljudi koji su toliko propatili za slobodu ovog grada sada ne mogu uživati u njemu. Mislim da je to dobra metafora cjelokupne situacije.


RSE: U svojim tekstovima bavite se i temama nacionalizma. Ima li današnja Bosna i Hercegovina problem sa nacionalizmom?

Gebert: Upravo sam se vratio iz Jajca u kojem sam razgovarao sa tamošnjim srednjoškolcima koji su se pobunili protiv segregacije u obrazovanju. Iskreno, ako je borba protiv segregacije u obrazovanju uspjeh koji pokrivaju međunarodni mediji, i svi to vide kao svijetlu točku ove države, to pokazuje koliko je nacionalizam ovdje problem. Jer, obrazovni sustav podijeljen na nacionalnoj osnovi može zvučati kao dobra ideja, ali ne može funkcionirati.

Obrazovanje bi trebalo širiti horizonte, a ne zatvarati ih. Ako ste prisiljeni birati između povijesti i historije, znači da ne dobijate nijedno od toga a da je kvalitetno. Ako je nacionalizam vidljiv u obrazovanju, znači da je prisutan i u drugim sferama društva.



RSE: Posljednjih godina u brojnim europskim zemljama primjetno jača desnica. Što dovodi do toga i kakve su posljedice?

Gebert: To je svugdje očigledan problem. Imamo krizni trenutak u Europi. Dešavaju se dvije stvari. Jedna je razvoj europskog projekta koji ima veliki uspjeh kao tehnički projekt, ali Europljani nikad nisu preuzeli političku odgovornost za njega. Uvijek su to bili "oni u Briselu" koji rade na stvarima koje ćemo mi konzumirati, na način na koji automehaničar popravlja automobil, ali ne raspravljate sa njim kamo ćete vi s tim automobilom putovati. To je dovelo do stagnacije europskog projekta.

S druge strane, imamo situaciju tzv. izbjegličke krize. To ne može biti kriza jer je kriza situacija koja će s vremenom nestati. To je naša, ova stvarnost. Ljudi će nastaviti dolaziti u Europu jer je bogatija i sigurnija. Nije ništa čudno da ljudi biraju radije živjeti na takvom mjestu, nego u nekom u kojem bi mogli izgubiti život.

Ovakva Europa nije bila u stanju da se iznese s tim, iako je izgledalo kao nešto s čim bi se ona trebala znati nositi, ali nije mogla jer europske države nisu priznale njezin autoritet.



RSE: Bavili ste se i temama religije, odnosno radili na uspostavljanju dijaloga između njih. Koliko se svjetske religije mogu približiti i razumjeti?

Gebert: To bi bilo previše za očekivati. Kada bismo imali manje međusobne mržnje, bih bio veoma zadovoljan. Ne mislim da trebamo postati slični. Dapače, mislim da bog voli različitost. Da ne voli, stvorio bi nas iste. Činjenica da smo svi različiti za mene je vrijednost i nešto što se mora njegovati.

29.09.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: ALEKSANDAR VUČIĆ PRIPREMA DEKLARACIJU S CVIJETOM MAJKI SREBRENICE NA REVERU

Akademik Esad Duraković : Vučić priprema Deklaraciju s Cvijetom Majki Srebrenice na reveru


Septembar 29. 2017.


Vučić je političar posebnoga kova. Ovih dana on predano radi s Dodikom na pripremanju opake Deklaracije koja je, zapravo, produkt onog istog proizvođača agresijskih memoranduma koji se naziva SANU.

Piše : Esad Duraković (NAP)

Istovremeno, HDZ BiH – unapređujući svoju i podržavajući Dodikovu destruktivnu politiku – odbija usvajanje zakona o kažnjavanju negiranja genocida, ovjeravajući tako i svoju izrazitu i konstantnu antievropsku, necivilizacijsku orijentaciju. Istovremeno, iz Sarajeva takvome Vučiću povremeno stižu pohvale, a ne tako davno zakitio se čak i Cvijetom Majki Srebrenice. Institut za istraživanje genocida Kanada s razlogom je pokrenuo inicijativu da Majke povuku Cvijet s Vučićeva revera sve dok ne prizna genocid u Srebrenici i dok se ne izvini njegovim žrtvama. Tu inicijativu treba podržati. Dakle, ovih dana reaktualizira se na više frontova ona čuvena Vučićeva posjeta Memorijalnom centru u Potočarima, što znači – nažalost i uprkos „pozitivnoj verbalizaciji“ – da smo faktički stalno u negativnom kontekstu iz koga nikako ne puštaju Bosnu.

Ovim povodima, prisjećam se kako sam u jeku terora nad Sarajevom objavo tekst pod naslovom „Šehidi jurišaju za žive“ (Ljiljan, br. 91(12), 1994). U to vrijeme nisam znao da li ću preživjeti u opsjednutom Sarajevu akamo li da ću ponovo biti u prilici da pišem o neobičnom odnosu šehida i živih – onih što su nasilno umrli da bi svojom smrću darivali energiju onima koji su živi i koji njih slave kao šehide. Jer, ne ulazeći u „status šehida“ u Božijem „sistemu vrijednosti“ (On kaže kako šehidi nisu mrtvi već su živi, ali vi to ne znate; Kur'an, 2:154 ), valja znati da šehidi, upravo kao takvi, neprestano daju energiju za zaštitu najvećih vrijednosti generacijama koje posvećuju njihovo požrtvovanje. Šehidi nisu „obični mrtvaci“, kao i svi drugi, nego su oni svojim statusom uvijek aktivni, pronoseći kroz Vrijeme najveće vrijednosti i osvjetljavajući ih iz druge perspektive na način koji može izgledati neobičnim, ali je uistinu moćan – kao u drastičnom slučaju koji ću ovdje ukratko analizirati.

Godine 2015. srbijanski premijer Aleksandar Vučić stigao je u Potočare, gdje je obavljana kolektivna dženaza i ukop ostataka velikog broja Bošnjaka kao žrtava genocida. Brojne kontroverze pratile su Vučićevu posjetu (riječ „posjeta“ ipak je to neadekvatna za dolazak na takvo mjesto i u takvoj prilici četničkog vojvode!), kao i najavljivanje njegovog upada u svetost Komemoracije čije dostojanstvo i skrušenost će upravo on bučno narušiti. Nevjerovatno je da su mu se nakon svega, uprkos njegovom svetogrđu svake vrste, neki Bošnjaci čak izvinjavali. Bile su to šokantne manifestacije neshvatljive naivnosti. Među tim kontroverzama treba posvetiti pažnju naročito jednoj, koja se zbila u Potočarima, u Memorijalnom centru.

Majke Srebrenice su tom prilikom Vučića kao i sve druge posjetioce – iako je on na mnoštvo načina drukčiji od svih ostalih – zakitile Srebreničkim Cvijetom.

Bila je to sablasna gesta. Jedna od onih nad kojima i sama povijest, navikla već na svašta, biva zgranuta, pa je mora negativno markirati. Zauvijek.

Vučić je u tome času bio institucija – premijer Srbije koja je izvršila agresiju na BiH. Jedna druga vrsta njegove važne institucionalizacije obavljena je još u vrijeme te agresije – kada mu je dodijeljena titula četničkog vojvode za ratnički angažman u BiH. Nikada se nije odrekao te titule. Kao takav, bio je učesnik agresije na BiH, što znači da mu je dato priznanje  kao dijelu sistema koji je upravo u Srebrenici izvršio genocid. Nedugo prije toga upada u Memorijalni centar, uložio je sav autoritet svoje pozicije/institucije (premijer Republike Srbije) da bi osujetio da Savjet bezbjednosti usvoji Rezoluciju o genocidu u Srebrenici (nastranu apsurd da je upravo Tribunal, kao organ Savjeta bezbjednosti, donio presudu o tome genocidu, a Savjet nije usvojio Rezoluciju)…

Uprkos svemu navedenom, Majke takvu osobu odlikuju Cvijetom koji simbolizira genocid u Srebrenici! Dakle, Majke odlikuju dželata koji je masakrirao njihovu djecu i porodice, zločinca koji se nikada nije odrekao svoje uloge u tako masovnom zločinu. On jest govorio prije upada u Memorijalni centar da se u Srebrenici dogodio zločin, ali je uporno poricao genocid i svoju ulogu vojvode u sistemu koji je počinio genocid. Apsurd je potpun, neizreciv.

Međutim, ako tako strašne greške čine živi, ne griješe šehidi. Živi griješe sa stanovišta (svoje) trenutačnosti, a šehidi svjedoče Istinu sa stanovišta Vječnosti. Tako se zbilo i u slučaju s Majkama i Vučićem.

Naime, svijet zna, povijest i Tribunal su donijeli svoju odluku, sud o genocidu u Srebrenici. Zna se i Vučićeva uloga u onome zločinačkom sistemu. Najbolji svjedok je nepregledno polje šehidskih nišana u Potočarima. Eto tu, na tome mjestu i baš toga datuma, pred nepreglednom masom šehida i živih i u njihovoj intenzivnoj „razmjeni energije“, ratni akter vojvoda Vučić prima na rever Cvijet koji simbolizira pokolj u Srebrenici. Ali, šehidi ne dopuštaju da njih prevari. Prevaren je Vučić – u samoj biti stvari – jer se pojavio tu gdje da prima Cvijet Svjedočanstva, upravo „pred onima“ koje su pobile njegove institucije. Apsolutno nije bilo boljeg načina da se predstavi kao vrhunski licemjer i manipulator; nikada i nigdje nije se bolje predstavio kao nevjerovatno beskrupulozan i, zapravo, kao jedna nenadmašna moralna mizerija, kao mračan, podzemni karakter. Pokazao je da je spreman na svaku vrstu beščašća, i upravo o tome svjedoče šehidi pred kojima je primio odličje.

Na istome reveru odličje vojvode-ubice i cvijeta-žrtve!

Majke su učinile tu gestu zbog neke servilnosti, ne znajući da su time bacile pod noge ono što preostaje žrtvi kao najveća, možda čak jedina vrijednost: dostojanstvo. Vučić je napravio politički i etički spektakl zbog trenutačnog političkog profita, ali – šehidi očituju univerzalne vrijednosti i Vječnu Istinu. Oni su nadmoćno, uvjerljivo ispravili greške i jednih i drugih živih, u tome carstvu bijelih nišana; u carstvu stravična zločina i svijetlih pogibija.

Šehidima preostaje još da uvjere političare u njihovu nastranost da tu drže političke govore stječući politički profit: u Potočarima čestit čovjek – baš kao Čovjek – može samo zanijemiti, pokloniti se, ili dovu proučiti. Ništa više, i ništa drugo.

 ///////////////////////////

////////////////////////////



////////////////////////////

ŠEKS NAZVAO VUČIĆA ČETNIKOM: 'Fućka mi se što je predsjednik, Vučić je četnik i neće nam on propisivati zakone'!

ŠEKS NAZVAO VUČIĆA ČETNIKOM: 'Fućka mi se što je predsjednik ...

/////////////////////////////

///////////////////////////

29.09.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : SLAVENSKI NARODI BALKANA MORAJU NAPUSTITI MITOVE IZ 19. STOLJEĆA I OKRENITI SE BUDUĆNOSTI

Prof.dr. Senadin Lavić : Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnosti

Septembar 28. 2017.

 


Prošle su 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke. Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država.

Piše : Prof.dr. Senadin Lavić 

Bosna  je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja. Njezin narod stotinama godina, iz stoljeća u stoljeće, naziva se Bossnani>Bošnjani, a od 15. stoljeća Bošnjaci.

U 20. stoljeću to staro ime za narod Bosne sklanja se iz javne upotrebe i taj stari evropski narod pretvara se u religijsku skupinu koju jugoslavenski politički sistemi karakteriziraju imenom muslimani. Drugi dio bosanskog naroda krajem 19. i u prvim decenijama 20. stoljeća podlegao je nacijskim ideologijama srpstva i hrvatstva i tako izabrao svoju političku sudbinu. Nasrtljivi etnicizam i religijska isključivost vodili su potiskivanju bosanstva i konstruiranju brojnih antibosanskih mitologema koje i danas razarajuće djeluju.

U povijesti antibosanskih falsifikata pojavila se lažna tvrdnja koja se čula tokom cijelog 20. stoljeća, a ona je nametala netačnu informaciju da Bosna nema svoj narod. Ta laž postala je toliko uvjerljiva da je Bosna postupno pretvorena u tehničko pitanje podjele između Srbije i Hrvatske. Bosna, to trebamo naglasti, ima svoj povijesni i politički narod isto kao Srbija i Hrvatska. Svi ljudi koji su živjeli i koji žive u Bosni, u prošlosti i sadašnjosti,  čine njezin narod bez obzira iz koje su narodne grupe i religijske sljedbe.

U teškoj ratnoj 1993. godini Republika Bosna i Hercegovina bila je izložena otvorenoj dvostrukoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Pred očima evropskih vlada srbijanski i hrvatski predsjednik, poslije dogovora u Karađorđevu 1991, organizirali su i u rukavicama provodili destrukciju bosanske države i genocid nad Bošnjacima. R. Karadžić i M. Boban bili su operativci na terenu koji su vjerno služili svojim gospodarima iz susjednih država. Tadeuš Mazovjecki je u Le Mond-u od 30. oktobra 1992. godine kao izvjestitelj o ratu u Bosni rekao da “etničko čišćenje” nije posljedica rata, nego je njegov cilj. Nekoliko mjeseci kasnije, tačnije 2. maja 1993. godine,  britanski premijer John Major napisao je pismo Douglasu Hoggu u kojem kaže:

Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji, koja se može smatrati “muslimanskom” ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezano za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi s prevarom ”Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo se ne raseli iz svoje zemlje.

Ovaj užasan stav britanskog premijera predstavlja bolan element surove realnosti antibosanske politike tog vremena. U Ženevi je u januaru 1993. godine objavljen Vance-Owenov plan za mir u Bosni. Plan je podrazumijevao etničku podjelu Republike Bosne i Hercegovine na kantone. To je bio stari projekt iz arsenala antibosanstva, a po kojemu u Bosni treba napraviti odvojene teritorije srpskog naroda i u nekom povoljnom povijesnom trenutku priključiti ih velikoj Srbiji. U tome je i Tuđman vidio šansu da se “podeblja” južni dio Hrvatske.

David Owen je sazvao novu mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. godine na kojoj su sudjelovali predstavnici bosanske Vlade i kvislinške skupine, a koje su počeli nazivati “zaraćene strane” prema ženevskom scenariju.

Milošević i Tuđman pripremili su 1993. plan o Bosni kao uniji tri etnički odijeljene republike. U njemu je bila podmetnuta laž da se Bosna sastoji od tri konstitutivne republike za tri naroda, koje “konstituiraju” Bosnu preko svojih “povijesnih teritorija”. Taj plan su preuzeli medijatori Owen i Stoltenberg i ponudili ga Vladi Republike Bosne i Hercegovine. A to je bio jedan od razloga održavanja Sabora u Sarajevu 27. i 28. septembra. Pred bosanskim ljudima bile su dvije mogućnosti: ili da prihvate uništenje – uniju tri republike ili da se nastave boriti za cjelovitu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Alija Izetbegović iskazao je vlastitu dilemu kazavši: “Preostao nam je izbor između pravedog rata i nepravednog mira, a to je lična drama za svakoga od nas.”

Drugog dana sabora, 28. septembra, usvojena je Deklaracija o vraćanju starog imena za narod. Deklaracijom kao izjavom o odlučnosti da se “narodu vrati njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci”, Sabor je prekinuo višedecenijsko trajanje  manipuliranja bošnjačkim imenom i time okončao identitetnu dramu oko prisiljavanja na opredjeljivanje i neopredjeljivanje. Vraćeno je staro ime narodu, povijesno ime Bošnjak. Akademik Muhamed Filipović tom prilikom je kazao:

Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda.

Parafrazirat ću Aliju Isakovića: Ne osjećam više nikakvu potrebu da bilo kome objašnjavam ime jednog starog evropskog naroda i njegovu odanost Bosni.  

Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine  u martu 1994. godine, članom 7, obznanjena je promjena narodnog imena na osnovu volje Bošnjaka. Tamo stoji: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ ‘Muslimani’, u različitim padežima, zamjenjuje se riječju ‘Bošnjaci’,  u odgovarajućem padežu”. (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 6. april1994, broj 8, str. 114.)

Na popisu  stanovništva 2013. godine Bošnjaci su definitivno zaokružili proces vraćanja i očuvanja svoga povijesnog imena te tako okončali dugu agoniju. Preko 50% populacije države Bosne i Hercegovine izjasnilo se da mu je narodno ime Bošnjak, a preko 54% da govori bosanski jezik.

Prateći današnje antibosanske procese vidi se da rat protiv Bosne nije stao i da je nastavljen drugim sredstvima – medijskim, obavještajnim, diplomatskim, ekonomskim. Bošnjaci se i dalje predstavljaju u ružnim slikama i prema njima se odnosi po orijentalističkom stereotipu o Drugom.

Savremena nauka nas uči da moramo napustiti pervertiranu postavku, odnosno laž da je “Bosna jedna od srpskih zemalja” (M. Ekmečić). Povelja Kulina bana iz 1189. godine nije spomenik srpskog jezika. Kralj Tvrtko I Kotromanić nije bio srpski kralj. Husein Gradaščević proglašava 1831. godine autonomiju Bosne kao Bošnjak. Husaga Ćišić nije bio Srbin 1945–1946 kada je pitao za šestu baklju u grbu FNRJ, to jest za Bošnjake i Bosnu. Dakle, stvari koje u nauci prihvatamo kao društeno-povijesne činjenice i dostignuta znanja stoje sasvim drugačije od konstruiranih  naracija koje su nam podmetnute kao najbesramnije laži.

Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnostiu kojoj će slobodne i nezavisne države osiguravati prosperitet svakom čovjeku, svim građanima. Naša je vizija da Balkan postane prostor mira i slobode u Evropskoj uniji.

Dejtonski mirovni sporazum bio je odlično sredstvo da se zaustavi agresija srbijanskog režima na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali danas mi ne možemo preko Dejtonskog sporazuma praviti državu zasnovanu na “tri plemena” pocijepanu religijom i antibosanskim političkim ideologijama. Bosna mora biti ono što jest, evropska država s ustavom u kojem su  slobodni i ravnopravni građani vrhovna vrijednost.

Čestitam svim Bošnjacima u Bosni i širom svijeta ovaj Dan.

(Obraćanje predsjednika Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod prof.dr. Senadina Lavića na na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka u  Sarajevu, 28.09.2017. godine )


















29.09.2017.

BAKIR IZETBEGOVIĆ NA SVEČANOJ AKADEMIJI POVODOM DANA BOŠNJAKA : BOŠNJACI SU VEZIVNO TKIVO BOSNE I HERCEGOVINE

Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka : Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine

Septembar 28, 2017.


Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka, poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka.

Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka, poručio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka.

Prvi put nakon 120 godina u sarajevskoj Vijećnici večeras je upriličena akademija povodom Dana Bošnjaka. Organizacija akademije i manifestacije je rezultat triju krovnih bošnjačkih organizacija, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet”.

“Skup temeljnih vrijednosti i posebnosti jednoga naroda čini njegov identitet. To je definicija koja je u velikoj mjeri obilježila vremena intenzivnog formiranja nacije koja su iza nas, ali koja vrijedi i danas bez obzira na mobilnost i konstantno miješanje zajednica. Kulture većih naroda u odnosu na manje često se pozivaju na dominatnu tradiciju, tačnije na kontinuitet svojih vrijednosti, što bi ih trebalo činiti privilegovanima u kontekstu međunarodnih odnosa”, rekao je Izetbegović koji je ujedno i pokrovitelj akademije.

Otuda, prema njegovim riječima, svaki pokušaj jedne kulture da svoje vrijednosti nametne drugima, najčešće onima za koje smatra da su proistekli iz nje same ili su njihove vrijednosti i osobenosti dio istoga spektra interesa, vodi pokušajima asimilacije i negacije drugog i drugačijeg.

“Ime direktno korespondira sa suštinom. Ime nas određuje, ono izdvaja, definiše, čuva sadržaj. I obratno – bezimenost vodi utapanju, asimilaciji, rasipanju i gubitku samosvjesnosti. Negiranje imena naroda i jezika jeste negiranje samog naroda. Stigma negacije će nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije”, rekao je Izetbegović u obraćanju prisutnima na svečanoj akademiji.

Kako je kazao, početne erozije bošnjačkog nacionalnog bića, formiranog u stoljećima srednjovjekovne bosanske države te djelomično integriranoga i očuvanoga u periodu Osmanske imperije, prepoznajemo u političkim, ideološkim i kulturološkim promjenama pokrenutim od strane Kraljevine Jugoslavije.

“Temeljni postulati na kojima i danas počiva bosanskohercegovačko društvo, suživot i tolerancija, bivaju pažljivo i postupno dezavuirani od strane novih gospodara Bosne. Taj vjekovni civilizacijski obrazac je egzistirao samo u okolnostima potpune ili barem većinske bošnjačke političke i kulturne ravnopravnosti. U svim drugim okolnostima, kako u vrijeme dinastije Karađorđevića, tako i poslije, Bošnjaci će biti anatemisani kao relikt, dok će njihovi bogumilski korijeni koji su svoju konačnu duhovnu formu pronašli u preuzetom islamu biti opovrgnuti i negirani”, riječi su člana Predsjedništva BiH.

Podsjetio je da se većinski bošnjačka sredina se sve do dinastije Karađorđevića, a potom i novojugoslovenske zajednice, nije suštinski mijenjala i nastavila je egzistirati u svojim tradicionalnim okvirima, sa običajima, baštinom i socijalnom hijerarhijom. Novi odnosi snaga i izmijenjena politička stvarnost, koji su Bošnjake iz uloge većinske zajednice sveli na razinu ugrožene nacionalne manjine, doveli su do kulturne pa i duhovne krize ne samo kod Bošnjaka koji su bili prisiljeni funksionisati na potpuno drugačijim obrascima, već cijele Bosne kao kulturno-historijskog prostora zasnovanoga na nacionalnoj i vjerskoj toleranciji.

“Jedno je sigurno: u svim periodima minimiziranja i poništavanja Bošnjaka kao autohtonog i konstitutivnog naroda, Bosna i Hercegovina je bila gotovo nepostojeća zemlja. Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka. Neprirodna, prevashodno politička podjela Bosne i Hercegovine na banovine najbolji je primjer udara na egzistenciju Bošnjaka. Bošnjaci su novim ustavnim zahvatima svjesno i namjerno bili podijeljeni. Istiskivani su ka teritorijama van matične zemlje, sa ciljem da vremenom budu pretvoreni u manjinu. Trebalo je da nestanu kao politički i kulturni činilac, da im se zatre svijest o sebi kao o posebnom narodu, i sjećanje na viševjekovnu tradiciju o bosanskoj državnosti, posebnosti i autonomnosti”, pojasnio je Izetbegović.

Pored ustavno-pravnog poništavanja cjelovitosti bosansko-hercegovačkog kulturnog prostora, istakao je, uslijedili su sistematski ataci i pokušaji rušenja i oduzimanja nezavisnosti Islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno oduzimanja zemlje od bošnjačkih veleposjednika, kroz takozvane agrarne reforme.

Cilj im je, naglasio je Izetbegović, bio isti: poništiti Bošnjake kao političku, socijalnu, vjersku, kulturno-jezičku posebnost, što će svoju kulminaciju doživjeti u godinama 1941.-1945., u nizu užasnih i sistematskih zločina, ali i u prvoj dekadi komunističke vladavine koja je ustavom iz 1946. godine potpuno isključila tadašnje muslimane iz ustavno-pravnoga okvira nove Jugoslavije.

Podsjetio je i na izjave vodećih komunističkih prvaka, poput Edwarda Kardelja, koji je na zasjedanju u povodu donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. rekao da “muslimani nisu i ne mogu biti nacija već samo etnička grupa”, odnosno Moše Pijade da “muslimani nemaju veze s pitanjem narodnosti”, ili Milovana Đilasa koji je poništio prethodno priznanje muslimana kao naroda, dogovoreno na Drugom zajedanju AVNOJ-a u Jajcu, jasno ocrtava buduću poziciju Bošnjaka u okvirima nove Jugoslavije.

“Ovi stavovi samo potvrđuju nastavak politike prema Bošnjacima koja je vladala između dva rata, uz časni izuzetak Rodoljuba Čolakovića koji je sa čuđenjem gledao na ponašanje muslimana-komunista iz rukovodstva Partije, smatrajući da ‘odgovornost za izostavljanje muslimana iz Ustava 1946. snose upravo oni. Njima je predratni revolucionani put i udio u oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga. Mogli su i morali su’, kaže Rodoljub Čolaković, ‘dovesti u pitanje takve stavove, otvoriti demokratski dijalog, podastrijeti argumente. Pa stupiti i u konfrontaciju ako treba’. Srećom, bošnjački intelektualci, poput Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića, Enesa Pelidije i Bakira Tanovića, nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost i podaničku šutnju”,ispričao je Izetebgović.

Borba za afirmaciju samosvojnosti Bošnjaka, uključujući i pravo na ime naroda i jezika nastavila se u zemlji, ali i u inostranstvu, od strane političke emigracije predvođene Smailom Balićem, Adilom Zulfikarpašićem i Teufikom Velagićem.

Demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbrambeno-oslobodilačkim ratom iz 1992.-1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su, prema Izetbegovićevim riječima, stvorili mogućnost za jedno od najznačajnijih okupljanja u njihovoj historiji, za Bošnjački sabor održan 27. i 28. septembra 1993. godine na kojem su vratili svoje ime, ime svog jezika i definisali politike koje će očuvati jedinstvo BiH i omogućiti postizanje mira.

“U proteklih par decenija, Bošnjaci su prešli tegoban istorijski put vrijedan stoljeća. Plaćena je ogromna cijena slobode, ali Bošnjaci su izborili poziciju političkog faktora bez kojeg nema kalkulacije ne samo u BiH, već u cijelom regionu. Reafirmirali smo vlastiti identitet, vjeru i kulturu, vratili istorijsko ime naroda i jezika. Uz sve probleme, osporavanja i otpore, Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i samostalna država. Današnje prvo obilježavanje Dana Bošnjaka veoma je važno za dalji nastavak i punu realizaciju citirane odredbe. Nije dobro da Bošnjaci već četvrt stoljeća nisu osjetili potrebu za jednim kolektivnim preispitivanjem svoje političke, kulturne, jezičke i socijalne agende, bez čega nije moguće kvalitetno planirati nacionalne projekte u budućnosti”, poručio je Izetbegović.

Izrada kulturnih i obrazovnih platformi, smjena generacija, revizija postojećih dotrajalih programa rada i promišljanja vlastite pozicije u složenoj bosanskohercegovačkoj zajednici naroda, istakao je on, sve su to nužni koraci koje treba napraviti promišljeno i o kojima trebaju odlučivati sve bošnjačke nacionalne organizacije uz aktivno učešće Islamske vjerske zajednice i relevantnih političkih subjekata.

“Bošnjački sabor koji će biti održan iduće godine pravi je momenat da se podvuče crta pod četvrt vijeka života i borbe pod imenom Bošnjaci, najbolja prilika da se utvrdi činjenično stanje, izvrši potrebna revizija, odrede jasni programski ciljevi te izabere rukovodstvo koje će ih u zadatim rokovima realizirati. Na takvim načelima djeluju i postoje sve nacionalne zajednice u svijetu. Nema drugoga puta i drugačijih riješenja. Tradicija je skup upornih ponavljanja i dobre organizacije”, dodao je Izetbegović.

Predsjednik BZK “Preporod”, Senadin Lavić, podsjetio je da su prošle 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke.

“Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država. Bosna je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja”, kazao je u obraćanju prisutnima.

Predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva (MDD) HO Merhamet, Hajrudin Šahić, poručio je da “je nužno da mi Bošnjaci, ma gdje živjeli, na svakom polju djelovanja dobro istražimo uzroke našeg sadašnjeg stanja i da na odgovarajući način postupamo u budućnosti”.

Naime, 28. septembra 1993. godine je drugog dana zasjedanja Prvog bošnjačkog sabora usvojena Deklaracija o vraćanju povijesnog imena Bošnjacima, a 1994. je donesen i zakon u kojem je naziv “Musliman” zamijenjen nazivom Bošnjak.

Večerašnjem obilježavanju, između ostalih, prisustvovali su i predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, premijer Federacije BiH Fadil Novalić, ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, potpredsjednica Federacije BiH Melika Mahmutbegović i ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc.

(Kliker.info-AA)



















29.09.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI

Autor odgovara na pitanje

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.
Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”






















28.09.2017.

PROPAO DODIKOV PLAN: DOM NARODA PODRŽAO VIJEĆE MINISTARA BiH!

PROPAO DODIKOV PLAN: Dom naroda podržao Vijeće ministara BiH!

Dom naroda Parlamenta BiH usvojio je danas većinom glasova delegata iz oba entiteta Izvještaj o redu Vijeća ministara BiH.

PROPAO DODIKOV PLAN: Dom naroda podržao Vijeće ministara BiH! - 1

Za prihvatanje Izvještaja glasalo je osam delegata iz vladajuće koalicije (SDS, SDA i HDZ) protiv su bili delegati iz SNSD-a dok se delegat SBB-a, Fahrudin Radončić, nije pojavio na sjednici, no njegov glas ionako ne bi promijenio konačni ishod glasanja.

 

Usvajanjem Izvještaja o radu, otklonjena je mogućnost da se Vijeću ministara BiH izglasa nepovjerenje, što je bila neskrivena namjera SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika koji je parlamentarnu krizu iz manjeg bh. entiteta pokušavao prenijeti na državnu razinu.

 

Podsjećamo, Predstavnički dom Parlamenta BiH, na zasjedanju krajem jula ove godine nije usvojio Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH za 2016. godinu, (protiv su glasali zastupnici SNSD-a, SBB-a i opozicije) nakon čega je Izvještaj upućen na izjašnjavanje u Dom naroda gdje je dobio većinsku podršku.

//////////////////////////

SOFTIĆ I KARAMATIĆ "SAGLASNI": "Ovo je atak na Bosnu i Hercegovinu"

Delegat SDA u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Safet Softić kazao je danas novinarima da je iznenađen na koji način je Informacija o usvojenoj Deklaraciji Zastupničkog doma, u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta, uopće dospjela na dnevni red sjednice Doma naroda PSBiH.

SOFTIĆ I KARAMATIĆ 'SAGLASNI': 'Ovo je atak na Bosnu i Hercegovinu' - 2

- Ovo je presedan koji se dešava u Domu naroda i ovaj način usvajanja informacije duboko prodire u poslovničke odredbe oba doma - naglasio je.

 

Mišljenja je da se na taj način pokušava obezvrijediti Deklaracija koju je usvojio Zastupnički dom PSBiH.

 

- Ovo nije način da se raspravlja o Deklaraciji i ovo odudara od atmosfere koja vlada u Domu naroda - pojasnio je Softić.

 

Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Mario Karamatić (HSS) kazao je da Zastupnički dom PSBiH ni u kojem slučaju ne može iznositi svoje stavove kao stavove Parlamentarne skupštine u slučaju Deklaracije o Pelješkom mostu, jer tu instituciju čine oba doma.

 

- Ovdje se radi o pokušaju preuzimanja nadležnosti od Doma naroda PSBiH i mislim da je to apsolutno neprihvatljivo, jer je ovo zemlja tri konstitutivna naroda. Ovo je atak na BiH i ovo ruši temelje BiH - naglasio je.

 

Također je naglasio da BiH nije građanska država, što jasno piše u Ustavu BiH, već zemlja tri konstitutivna naroda i ostalih građana.

 

 

"Ovo jeste atak na državu BiH, ovo ruši same temelje Bosne i Hercegovine. BiH nije građanska država, to jasno piše u Ustavu, nju čine tri konstitutivn naroda i ostali građani koji se ne izjašnjavaju tako. Isto tako piše da Dom naroda i Predstavnički dom ni u kojem slučaju Parlamentarna skupština ne može biti Zastupnički dom. Ovdje je atak na osnovne postulate države. Hrvati su kao 1991. godine i svaki put do sada stali u zaštitu državnosti BiH", naveo je Karamatić.

 

Iz Kluba Bošnjaka poručili su da Dom naroda nema pravo negirati odluke drugog doma i da Deklaracijom, Zastupnički dom nije prekršio Ustav BiH, kao i da Dom naroda ne može raditi posao Ustavnog suda BiH. Uskoro se očekuje izjašnjavanje delegata.

 

Delegati u Domu naroda PSBiH, bez glasova Kluba Bošnjaka, usvojili su danas Deklaraciju o pitanju Pelješkog mosta koju je uime Kluba Srba predložio Sredoje Nović , delegat SNSD-a, nakon pauze u zasjedanju Doma, uz obrazloženje da ona objedinjuje sve diskusije delegata.

 

Ta deklaracija odgovor je na deklaraciju Zastupničkog doma koja se odnosi na problematiku izgradnje mosta kopno-Pelješac i neka druga pitanja u odnosima BiH i Republike Hrvatske kao i odnose BiH i EU.

 

U novousvojenoj Deklaraciji Doma naroda stoji da je članom IV Ustava BiH propisano da se PSBiH sastoji od dva doma te da Dom naroda ne dovodeći u pitanje pravo Zastupničkog doma za donošenje deklaracija i drugih akata, ističe da Deklaracija Zastupničkog doma nije razmatrana i nije zauzet stav na Domu naroda PSBiH.

////////////////////////

ČEDA JOVANOVIĆ BEZ DLAKE NA JEZIKU: 'Srbi su čitave gradove pobili, spržili jednu zemlju. To zlo je ovde u nama' - 3

ČEDA JOVANOVIĆ BEZ DLAKE NA JEZIKU: 'Srbi su čitave gradove ...

///////////////////////////

27.09.2017.

NEPOTIZAM, POLTRONSTVO, ITD.

Nepotizam, poltronstvo, itd.


Nezirović Elvedin

Autor 25.9.2017. 



Nepotizam, poltronstvo, itd.

///////////////////////////////

Izdvajamo

  • Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.
..............................

U svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije se jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu, a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica.

U to vrijeme, a bilo je to negdje krajem ljeta 2008. godine, već nekoliko mjeseci bio sam bez posla. S diplomom nastavnika bosanskog jezika i književnosti, prethodno sam devet godina proveo u jednoj građevinskoj firmi, od čega sam prve tri radio kao običan radnik ili, kako se to u kolokvijalnom jeziku kaže – argat, odnosno irgat. Tog jutra imao sam zakazan intervju u jednoj osnovnoj školi, gdje su primali nastavnika bosanskog jezika i književnosti. Članovi komisije držali su me skoro sat vremena u školskom holu i onda svega pet minuta razgovarali sa mnom u nekoj kancelariji, koja je zaudarala na ustajali duhan, kolonjsku vodu i puder. Bilo ih je sedam i svi su odreda buljili u spise koje su imali pred sobom. Onog trenutka kada su me počeli gledati i postavljati mi pitanja, znao sam da nema čemu da se nadam. Dao sam odgovore koje su tražili, ispunio formular s ličnim podacima i izašao vani.

Desetak dana poslije, naletio sam u Fejićevoj na direktora pomenute škole. „Vidiš“, rekao mi je tada, „posao za koji si konkurisao već je bio rezerviran za jednu djevojku. Zvali su iz Stranke, s najvišeg vrha, i rekli da mora biti primljena. Nemoj ovo shvatiti lično, ali znaš i sam kako kod nas stoje stvari.“ Klimnuo sam glavom, uloživši ogroman napor da suzbijem bijes koji je kiptio u meni. Na rastanku mi je stegao ruku i, primakavši lice, snizio ton do krajnjih granica: „Poslušaj me, učlani se u Stranku. Pametan si dovoljno da znaš da ćeš jedino tako dobiti posao. Džaba ti sto tvojih knjiga i sto tvojih diploma.“ Hvala Bogu pa nije bio u pravu.

Vjerovatno u ovom gradu danas nema mladog čovjeka s fakultetskom diplomom koji nije doživio slično iskustvo. Poznajem, kao, vjerujem, i većina vas, veliki broj onih koji su, stavljeni pred ovaj neljudski izbor, odlučili izdati vlastite ideale zarad gole, materijalne koristi. U jednu ruku, ko im može zamjeriti zbog toga? Uložite četiri, pet ili šest godina života u studij, završite ga, i onda, kada dođe vrijeme da taj trud materijalizirate, shvatite da vas od posla za koji ste se školovali dijeli još samo jedna tako mala i beznačajna stvar kao što je članstvo u Stranci. „Cijena? Prava sitnica“, rekao bi Sir Oliver.

Međutim, daleko od toga da je stvar tako jednostavna, jer radi se ovdje, naprosto, o nekoj vrsti društvene anticipacije koja uvijek dođe na naplatu. Ne prođe mnogo vremena, a vi shvatite da sve ono što vas čini takvima kakvi jeste, što vas je rodilo i odgojilo, od čega se intimno zgražate, od čega sagorijevate, sve je to tim ljudima strano, beznačajno i mizerno – oni u vama ne vide jedinku, biće, čovjeka, ličnost, stav, već isključivo alat, sredstvo, brojku, odanost, poslušnost… Zato je cijena, ipak, mnogo veća – i za pojedinca, i za društvo u cjelini. Quae peccamus iuvenes, ea luimus senes, kaže jedna latinska izreka. Što griješimo kao mladi, ispaštamo kao stari. Kolektivna cijena, pak, zasijeca duboko u temelje demokratskog društva i njegovih fundamentalnih postulata, favorizirajući političko plebejstvo, nedostatak pluralizma, intelektualno jednoumlje i odsustvo bilo kakve ozbiljne javne kritike u odnosu na apolitičnost, razliku u mišljenju, kritički stav… Tako su najveći protivnici komunističke partokratije – a većih od ovdašnjih nacionalnih stranaka nema – stvorili identičan sistem vladanja, zamijenivši tek komunističke bogove svojima. „Iz totalitarnog sustava, koji je privilegirao ateiste, preko ratne noći našli smo se u konfliktnom društvu, subdruštvima i zatvorenim nacionalnim i religijskim zajednicama koje privilegiraju teiste“ – tako bi to objasnio fra Ivan Šarčević, jedan od dvojice meni omiljenih vjerskih likova (drugog ću spomenuti na kraju narednog pasusa).

Što iz nesposobnosti da se nose s datim okolnostima, što iz vlastitih interesa, i vjerske organizacije su, nažalost, prešutno dopustile politici da se obilato koristi religijom u stvaranju lažne slike o vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj etici. Naravno, termin vjera ili religija ovdje treba shvatiti uslovno, u smislu onoga što engleski teolog Johan Baptist Metz naziva „religijom bez Boga“. To je religija kojoj nije svrha Bog, nego je ona, prije svega, okrenuta svjetovnim stvarima i interesima – dakle, religija kao pomodarstvo, kao politika, ili pak kao vrlo važan element jednog šireg, dominantnog društveno-političkog kodeksa ponašanja. Analizirajte prve redove u ovdašnjim džamijama (za Bajrame i džuma-namaze) i crkvama (za Božić/e i procesije) – gdje ti ljudi rade, kolika su im primanja, kako su došli do radnih mjesta, šta ih je kvalifikovalo za poslove koje obavljaju, gdje i kada su stekli diplome, u kakvim stanovima i kućama žive, kakve automobile voze, gdje im rade članovi uže i šire porodice, i shvatit ćete o čemu govorim. Čast izuzecima, kojih uvijek i svugdje ima. „Treba uvijek razlikovati manifestnu i kolektivnu religioznost od one intimne i nutarnje pobožnosti i pobožnih djela“, ističe u jednom svom predavanju profesor Enes Karić.

Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.

Koliko god da poštujem one koji su se iz najiksrenijih pobuda odlučili baviti politikom, slijedeći, dakle, vlastite ideale i s namjerom da svojim angažmanom doprinesu razvoju društva, toliko sam se oduvijek zgražao nad svim onim intelektualnim i moralnim pigmejima, tim poluljudima koji su u politiku ulazili isključivo radi vlastitog interesa i koristi. Energija koju ulažu u zadovoljenje ličnih interesa pogonsko je gorivo većine zala u današnjem društvu. Oni su u stanju prodati i posljednju mrvu vlastitog dostojanstva samo ako je cijena na nivou njihovih apetita. A takvih je danas, u ovom našem Mostaru, ali i u cijeloj državi, rekao bih, toliko više da su ovi prvi, koji su stjerani na margine i ostavljeni bez bilo kakvog ozbiljnog uticaja na stvarnu politiku, postali nepoželjni izuzeci.

Zato se u svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu,  a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica.

27.09.2017.

VELIKA NATO VJEŽBA U BiH: "NIJE NATO SLUČAJNO ODABRAO NAŠU ZEMLJU"

VELIKA NATO VJEŽBA U BiH: "Nije NATO slučajno odabrao našu zemlju"


“Zemlja bi bila politički stabilnija, a oni koji žele da je dezintegrišu više ne bi imali nikakvih izgleda. Ekonomski bi bila privlačnija za investitore koji ulažu kapital u stabilne i sigurne zemlje. Kao članica NATO, BiH bi bila otpornija i na terorističke prijetnje, a mogla bi da računa na bržu i efikasniju podršku i u slučaju prirodnih katastrofa".



Image result for velike nato vjezbe u bih

Image result for velike nato vjezbe u bih

Image result for velike nato vjezbe u bih

Image result for velike nato vjezbe u bih

Image result for velike nato vjezbe u bih

U Bosni i Hercegovini u toku je NATO-vježba upravljanja posljedicama elementarnih nepogoda. Analitičari smatraju da bi ta vježba trebalo da potvrdi da je BiH sposobna i za koordiniranje složenih operacija. „Bosna i Hercegovina 2017“, naziv je vježbe u kojoj učestvuje 1.200 ljudi iz 34 partnerske države.

 

Zajednički je izvode Ministarstvo bezbjednosti BiH i Evroatlanski centar za koordinaciju aktivnosti u slučaju katastrofa (Euro-Atlantic Disaster Response Coordination Centre EADRCC). Taj Centar je glavni mehanizam NATO za pružanje pomoći civilima za vrijeme elementarnih nepogoda. Pored partnerskih zemalja, u vježbi koja se izvodi na području Tuzlanskog kantona učestvuju domaće i strane međunarodne organizacije.

 

Vježba se organizuje u vrijeme intenzivnih političkih rasprava o uključenju BiH u evroatlantske bezbjednosne sisteme. U BiH su podijeljena mišljenja o tome da li bi trebalo pristupiti NATO. U Republici Srpskoj vjeruju da bi BiH trebalo da slijedi primjer Srbije i da ostane vojno neutralna, dok u Federaciji BiH, smatraju da je ulazak u NATO neophodan zbog mira, stabilnosti i ekonomskog prosperiteta čitave države.

 

Sposobnost za koordinaciju

 

Vojni analitičar Nedžad Ahatović smatra da NATO nije slučajno odabrao BiH za održavanje ove složene vježbe. „Uprkos pojavama negiranja funkcionalnosti BiH, NATO je godišnju provjeru svojih kapaciteta za prirodne i vještačke katastrofe organizovao upravo u ovoj zemlji“, kaže Ahatović za DW.

 

“Veoma je važno to što NATO upravo u BiH organizira vježbu ovakvih razmjera. Trebalo bi znati da u okviru vježbe učestvuju državna ministarstva odbrane i bezbjednosti zajedno sa entitetskim institucijama iz policijskog sektora i sektora civilne zaštite. To je snažna poruka svima da BiH, i pored složenosti političkog sistema, ima potencijal za koordiniranje složenih aktivnosti iz oblasti bezbjednosti i rješavanje vrlo ozbiljnih kriznih situacija koje se simuliraju u okviru ove vježbe”, kaže Ahatović.

 

Vojnopolitički analitičar Đuro Kozar vjeruje da vježba NATO na području Tuzlanskog kantona ima veliki značaj za BiH i afirmaciju države na bezbjednosnom planu. “Svaka vježba tog vojnog saveza, sa oružjem ili bez njega, pojačava djelotvornost NATO i zemalja-partnera u zaštiti bezbjednosti, mira i napretka stanovništva i teritorija. I ovom civilnom vježbom u Tuzli, NATO afirmiše svoj osnovni koncept, a to je kolektivna odbrana, u kojoj sve zemlje solidarno brane bilo koju članicu u slučaju napada ili joj pomažu u slučaju elementarnih nepogoda i katastrofa”, kaže Kozar za DW.

 

Komentarišući razlike unutar BiH u pogledu pristupanja NATO, Kozar tvrdi da ta zemlja nije u poziciji da, poput bivše Jugoslavije, profitira balansiranjem između Istoka i Zapada. “Teško je praviti paralelu između bivše SFRJ koja je bila nesvrstana i BiH u kojoj je jedan dio države za ulazak u NATO, a drugi za takozvanu vojnu neutralnost uz neskrivene simpatije prema Rusiji.

 

Mislim da će BiH i dalje ostati u NATO-vom projektu ’Partnerstvo za mir’, i da će učestvovati u misijama mira u okviru tog vojnog saveza i Ujedinjenih nacija. BiH može da iskoristi partnerstvo sa NATO kako bi, kao što je to slučaj s vježbom koja se upravo održava u Tuzli, unaprijedila funkcionalnost sopstvenih institucija i službi, te stekla dodatna iskustva u rješavanju kriza prouzrokovanih elementarnim nepogodama“, ukazuje Kozar.

 

Biti otporniji?

 

Kozar smatra da bi za BiH ipak bilo bolje da postane punopravna članica NATO.

 

“Zemlja bi bila politički stabilnija, a oni koji žele da je dezintegrišu više ne bi imali nikakvih izgleda. Ekonomski bi bila privlačnija za investitore koji ulažu kapital u stabilne i sigurne zemlje. Kao članica NATO, BiH bi bila otpornija i na terorističke prijetnje, a mogla bi da računa na bržu i efikasniju podršku i u slučaju prirodnih katastrofa. Prednosti su brojne, ali odluke u ovoj zemlji donose i oni koji zbog sopstvenih interesa propagiraju demilitarizaciju i neutralnost”, zaključuje Kozar.

 

Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić kaže da “ljude povezuju lijepi događaji, ali i nesreće”, napominjući da su poplave 2014. godine prouzrokovale ljudske patnje i veliku štetu, ali i da su približile ljude.

 

On je podsjetio na podršku koja je Bosni i Hercegovini tada stigla iz 22 evropske države, dodajući da je vježba “Bosna i Hercegovina 2017” prilika da se pokaže koliko su institucije u toj zemlji organizovane, te kako rade i čime raspolažu međunarodni timovi iz partnerskih zemalja.

 

(DW)

////////////////////

TAJNA DODIKOVA DIPLOMATIJA: Dodik u Zagrebu s Izraelcima, Hrvatska o tome ne zna ništa!

Dodik u Zagrebu s Izraelcima, Hrvatska o tome ne ... - Slobodna Bosna

/////////////////////

BURNO U HRVATSKOM SABORU: Zastupnik Mosta nazvao Vučića četnikom i predložio da Hrvatska traži ratnu odštetu od Srbije! - 2

BURNO U HRVATSKOM SABORU: Zastupnik Mosta nazvao Vučića ...

//////////////////////////

27.09.2017.

PSI MEDIJSKOG RATA: BERISLAV JELINIĆ KUPLJENI I LAŽNI NOVINAR

PSI MEDIJSKOG RATA: Uredniku "Nacionala" Berislavu Jeliniću mostarski "Aluminij" je platio 15-ak hiljada eura za lažnu "aferu prisluškivanje"!


Berislav Jelinić se u "Nacionalu" iščuđava "kako su povjerljiva izvješća OSA-e dospjela do nekih novinara u BiH". Pri tom je njemu posve normalno i logično, da "povjerljiva izvješća OSA-e" dospiju u ruke "nekih novinara u Hrvatskoj", Berislava Jelinića, recimo!?

PSI MEDIJSKOG RATA: Uredniku 'Nacionala' Berislavu Jeliniću mostarski 'Aluminij' je platio 15-ak hiljada eura za lažnu 'aferu prisluškivanje'!

Berislav Jelinić

/////////////////////////////////////


Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

Tjednik "Nacional" i njegov glavni i odgovorni urednik Berislav Jelinić, koji se vole hvaliti svojom informiranošću, nisu znali da će u danu izlaska novog broj toga hrvatskog tjednika, Danijel Markić, ravnatelj hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), posjetiti Sarajevo.

 

Nisu znali ni to da će Markić u glavnom gradu Bosne i Hercegovine razgovarati sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osmanom Mehmedagićem. Samim tim nisu mogli ni znati da će se čelnici dviju službi nakon sastanka usuglasiti da nije postojala, niti postoji "afera prisluškivanje" koju je prošle nedjelje "otkrio" "Nacionalov" glavni urednik i koja je danima uznemiravala javnost i dodatno pogoršavala ionako nezdrave odnose dvije države.

 

To neznanje, manjak informiranosti, razlog je što je "Nacional" i u svom novom broju nastavio razvijati istu jufku, istrajavati na tvrdnjama kako je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH nezakonito prisluškivala, ovoga puta, ne više "najviše hrvatske dužnosnike u Hrvatskoj i BiH", kako se ranije tvrdilo, nego, kako stoji u naslovu "više tvrtki pod hrvatskom kontrolom u BiH".

 

TRI ANTIHRVATSKA CILJA

 

Urednik Jelinić u svom novom "istraživačkom" uratku ne podastire niti jedan dokaz za tvrdnju iz naslova, a ne pojašnjava ni šta su, ni koje su "hrvatske tvrtke u BiH" pod obavještajnim nadzorom, jesu li to, primjerice "Agrokor", "Podravka", odnosno, čije su "hrvatske tvrtke" koje je nadzirala OSA?

 

Budući da nema novih dokaza o prisluškivanju hrvatskih dužnosnika (u Hrvatskoj), Jelinić ih nadomještava novim zaključcima, odnosno besmislenim optužbama. On piše kako se iza obavještajnog djelovanja protiv "hrvatskih tvrtki" kriju tri paklena cilja OSA-e:

 

PRVI CILJ je, uočava "Nacional", "pokušaj da se diskreditira rješavanje hrvatskog pitanja u BiH tako da ga se lažno veže uz ruske interese i time kompromitira u očima razvijenih svjetskih zemalja, a naročito u očima SAD". Autor tako otkriva da je "hrvatsko rukovodstvo sa suradnicima ("rukovodstvo sa suradnicima", hm, šta li mu to znači?!), odnedavno intenziviralo lobiranje prema SAD-u od kojih traže razumijevanje za hrvatsko pitanje u BiH". 

 

DRUGI CILJ aktivnosti OSA-e, prema "Nacionalu, je "da se podijeli Hrvate, tako da se stvara klima opće korumpiranosti hrvatskih političara na svim razinama i time posredno pokuša diskreditirati rješavanje hrvatskog pitanja".

 

I TREĆI CILJ, za Jelinića i njegove sponzore, očito i najvažniji, jeste "da se sabotira mostarski 'Aluminij', najveći gospodarski subjekt u BiH koji je još uvijek u rukama Hrvata".

 

FINANCIJSKA INJEKCIJA IZ "ALUMINIJA"

 

Zapravo, svi su drugi (i prvi!) razlozi za "Nacional" i njegovog glavnog urednika nevažni, sporedni, samo je ovaj posljednji bitan, jer zbog njega je pokrenut čitav skandal sa "nezakonitim prisluškivanjem".

 

"Aluminij", dakle, "tvrtka koja je u hrvatskim rukama", njegova zakulisna, netransparentna, zavjerenička prodaja novom - ruskom vlasniku, uz tajne, zamračene aktivnosti "međusobno povezanih lica", političara, biznismena, lobista, mediijskih plaćenika, poput Jelinića, iz Hrvatske i BiH u središtu je cijele ove "obavještajne afere".

 

Berislav Jelinić se u "Nacionalu" iščuđava "kako su povjerljiva izvješća OSA-e dospjela do nekih novinara u BiH". Pri tom je njemu posve normalno i logično, da "povjerljiva izvješća OSA-e" dospiju u ruke "nekih novinara u Hrvatskoj", Berislava Jelinića, recimo!?

 

Prema informacijama do kojih je došao portal "SB", tekstove u "Nacionalu" naručilo je i pošteno platilo poslovodstvo mostarskog "Aluminija", koji nije, na njihovu i Jelinićevu žalost, "tvrtka u hrvatskim rukama", nego kompanija u kojoj je većinski vlasnik (sa 44% udjela) Vlada Federacije BiH.

 

"Kompromitirajući dokumenti" objavljeni u "Nacionalu", uz pripadajući "sitni oblik pažnje", u visini ne manjoj od deset i ne više od petnaest hljada eura, predala je Jeliniću u Njemačkoj Snježana Dropuljić, savjetnica direktora "Aluminija", koja je za ovu operaciju dobila odriješene ruke od strane predsjednika Nadzornog odbora "Aluminija" Dalibora Miloša.

 

Cilj je bio jasan i on je djelomično, odnosno kratkoročno, postignut: skrenuti pažnju javnosti sa nekontroliranog ulaska ruskog kapitala u elektro-energetski i industrijski sektor u BiH, lansirajući priču sa fabriciranom "aferom" ilegalnog prisluškivanja Hrvata širom regije.

 

Ako se, ono što Jelinić i njegovi mostarski donatori novca i dokumenata tvrde, "hrvatsko pitanje u BiH ne može riješiti nikako drugačije nego (kao Dodikovo republičko, srpsko!) ruskim kapitalom“, red je da se to kaže koliko-toliko otvoreno! 

 












27.09.2017.

U INAT, NOVIM DODICIMA I DIKTATURI: RIKOŠET, RESTART, REŽIM BEZ ALIBIJA I JSO

U INAT, NOVIM DODICIMA I DIKTATURI: Rikošet, Restart, Režim bez Alibija i JSO


Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti


Image result for karikature milorada dodika


Image result for karikature milorada dodika


Image result for karikature milorada dodika


Image result for karikature milorada dodika


Piše: Slobodan Vasković

 

Opozicija je, bar tako djeluje, napokon shvatila: "Ekstremistan" je mjesto u kojem živimo; "Crni labud" uništava sve; Jedini način da se to spriječi je jasan, čvrst, tvrd, nemilosrdan... odgovor!

 

I razumijevanje da ništa, ali baš ništa, nije onako kao što to generatori "Crnog Labuda" žele da predstave; Sve to ne vrijedi ništa, jer ništa od toga nije istina.

 

1.

Prva “Skupština Naroda”, koju je organizovala Opozicija u Banjaluci, dala je sasvim solidne rezultate - javno je demonstrirano da Opozicija nastavlja da pokazuje Znakove Života.

 

Nije malo za politički segment koji je, do prije dvadesetak dana, bio u fazi Solidno Ušminkanih Mrtvaca.

 

Narodna Skupština, sa koje su izbačeni poslanici Opozicije, bila je prekretnica; Konačno su razumjeli da su u parlamentu samo Lutke poredane u klupama, kako bi se fingirala demokratija; Koje suštinski nema, već je Laž kojom se Režim poigrava i manipuliše po potrebi.

 

Da je Demokratija u RS Velika Laž, Da ne Postoji, pokazuje odnos Režima prema pripadnicima “ReStarta”, koji se kažnjavaju novčano, uz prijetnju zatvorom, samo zato što su izrazili nezadovoljstvo/iznijeli mišljenje/javno pokazali stav. 

 

Pokušaj je to gušenja svakog i najmanjeg otpora. Pokušaj je to nastavka anesteziranja Nasilnim sredstvima.

 

“ReStart” je sa malo resursa mnogo učinio: Pokazao je Strah Režima od najmanjeg talasanja; Istovremeno i spremnost na represiju, koja je potpuno kontraproduktivna. I dovešće do daljnjeg otpora protiv sveopšteg nasilnog anesteziranja javnosti, ukidanja prava na različitost mišljenja.

 

4.

Insistiranje Režima na ukidanju različitosti mišljenja, njegovom sprečavanju, sasijecanju u korijenu i nametanju njihovih kao opštih svim sredstvima, što sve jeste udar na “ReStartovce”, neće dovesti do prestanka RESTARTA koji je otpočeo. Dapače, pojačaće ga, a Režim dovesti u situaciju da MUP RS ozvaniči kao JSO.

 

5.

Nimalo ugodna situacija po Režim, ali najava istrage narodnih poslanika, njihovog djelovanja u parlamentu, kada su izbačeni silom, uz pomoć  naoružanih uniformisanih policajaca, te kažnjavanje “ReStartovaca”, svjedoče da je JSO tu. I da slijede opasni dani i mjeseci.

 

6.

Zato su “Skupštine Naroda” bitne - Da se pojasni šta je na djelu i da je JSO već stigao u Naše Krajeve; Da se ukaže na “Transfer Odgovornosti” od kojeg je teško obolio Režim - Sve što čine/su počinili adresiraju drugima; Da se, što je najvažnije, razbije Strah kod Naroda od iznošenja riječi kritike/mišljenja/stava…

 

To je ključna stvar.

 

Stoga više nijedna “Skupština Naroda” ne smije biti linearna - Opozicioni političari na Bini, Narod pod/pred Binom: Opozicioni političari moraju biti među Narodom na tim Skupštinama; Bez bine; Moraju polemisati sa Narodom, Moraju dozvoliti Narodu, pojedincima koji ga čine, da iznese sopstvene stavove; Kritike, ne samo na račun Režima, već i Opozicije; Da kažu sopstvene muke, postave neugodna pitanja, traže odgovore… I dobiju tačne odgovore; Istina je ta koja može biti najjači motivacioni faktor i za Narod i za Opoziciju na “Skupštinama Naroda”.

 

8.

Istine, dramatično negativne, je toliko da nema potrebe za traženjem tema za “Skupštine Naroda” - u svakom mjestu/selu/gradu/kući/porodici ih je napretek.

 

9.

“Skupština Naroda” samo je jedan segment sa kojim Režim mora da se izbori; Drugi su brojni “ReStarti” koji bujaju i niču širom RS; Treći, najbolniji, po Plutokratsku Oligarhiju jeste Narodna Skupština iz koje su Lutke otišle i počele pokazivati Znakove Života.

 

10.

Narodna Skupština bez Opozicije u Klupama dramatičan je poraz Režima, Utakmica u kojoj gube iz minute u minutu; Praznina koju ne mogu popuniti nikakvim adhok osmišljenim šupljim Rezolucijama o vojnoj neutralnosti, prijetnjama Natom i Nato i drugim manipulativnim dokumentima, zatim i masovnim medijskim uzdizanjem sopstvenih promašaja…

 

11.

Narodna Skupština, bezbroj puta dosad ponižena, zloupotrijebljena, silovana, urušena, ugažena, satrvena, (is)korištena kao najsnažnije Oruđe Režima… od vladajuće strukture postala je Bumerang po Režim, jer je ostala bez “Alibi Opozicije”, čije je prisustvo bilo pokriće za bezbrojna nepočinstva. 

 

12.

Paradoks je, ali Režim je odlaskom Opozicije iz Narodne Skupštine izgubio svoj najjači oslonac i nema mogućnosti da to nadoknadi.

 

JSO tu neće pomoći; JSO-Dejstvovanje, koje je već počelo, izazvaća brojne Rikošete - Sve i jedan će precizno pogoditi Režim.

 

Uslov za to je Opozicija van “Narodne” skupštine i Opozicija na “Skupštini Naroda”, među Narodom.

 

Uslov za to je i nastavak djelovanja “ReStarta” i drugih sličnih pokreta mladih koji više neće da ćute, jer su već izgubili sadašnjost i značajan dio budućnosti.

 

Ipak se (O)Kreće! JSO to ne može zaustaviti, samo ubrzati!















27.09.2017.

MIRO LAZOVIĆ: "MILORAD DODIK MOŽE SAMO SANJATI DA ĆE SRBIJA I ENTITET RS-a BITI ISTA DRŽAVA

Miro Lazović: “Dodik može samo sanjati da će Srbija i RS biti ista država!”


Predrag Blagovčanin

Autor 25.9.2017. 


Image result for miro lazovic foto

MIRO LAZOVIĆ

...................................

Nikakav islamski ekstremizam ne postoji ni u BiH ni u Sarajevu. Postoje vjerovatno radikalizirani pojedinci ali njih možete naći u svakoj etničkoj skupini. Genetski kod Sarajeva je baždaren na toleranciju i otvorenost za druge i drugačije. Tako je i danas.

Bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, učesnik mirovnih pregovora u Washingtonu, Genevi i Daytonu  te aktuelni potpredsjednik SDP-a BiH Miro Lazović, za portal Tačno.net govori o položaju građana srpske nacionalnosti u Federaciji BIH, novom proglasu Srpskom narodu, islamskom ekstremizmu, političkim odnosima na nivou Bosne i Hercegovine kao i nizu drugih tema.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Prema zvaničnim podacima u Sarajevu je 1991. god. živjelo oko 150.000 građana srpske nacionalnosti. Danas u četiri sarajevske opštine živi oko 11.000. Da li je sudbina sarajevskih Srba određena onog momenta kada je Krajišnik naredio sarajevskim Srbina da Sarajevo zamijene Rogaticom, Bratuncem ili Palama?

Tokom rata i okupacije Sarajeva politika SDS-a na čelu sa Momčilom Krajišnikom nastojala je podijeliti Sarajevo, a kada im to nije uspjelo onda su u procesu reintegracije sarajevskih opština nakon Dejtonskog mira izvršili strašne manipulacije, ucjene i pritiske na srpske pripadnike da napuste svoje kuće i stanove i pređu na teritorij RS -a. Nažalost mnogi Srbi,  rođene Sarajlije, su prihvatili manipulacije Krajišnika i SDS-a da će izgraditi ”veće i ljepše Sarajevo” na području današnjeg Istočnog Sarajeva. Napustivši svoj grad prihvatili su neizvjesnost, i u konačnici postali pravi gubitnici.

Podsjećam da je u prijeratnom Sarajevu živjelo 157 hiljada građana srpske nacionalnosti. U tadašnjem sastavu grada Sarajevo bilo je deset opština. Teritorij koji je pokrivao grad Sarajevo bio je veći od teritorija današnjeg kantona Sarajevo. Opština Pale kao i današnje Istočno Sarajevo, koji su danas u RS, činili su grad Sarajevo. U Kantonu Sarajevo danas živi oko 14 000, a na teritoriju prijeratnog Sarajeva oko 75 000 Srba.

Pored zvanične politike RS-a do koje mjere je tadašnja bošnjačka politika odgovorna za činjenicu da je čak 90% srpskog stanovništva napustilo teritoriju današnjeg Sarajeva?

Sarajevo je bio okupiran grad. Stotine granata su svakodnevno ispaljivane sa položaja pristalica velikosrpske agresije. Snajperisti su bezdušno ubijali civile Sarajeva. Jedanaest hiljada i pet stotina Sarajlija je ubijeno – od toga 1600 djece. Preživljavali smo u gradu koji je imao karakteristike  klasičnog konc logora. Bez vode, struje i grijanja uz svakodnevne granate i snajpere svaki Sarajlija bio je osuđen na smrt i samo je čekao dan izvršenja presude.

U takvoj atmosferi punoj gorčine i srdžbe dočekan je kraj rata. Tada 1995. godine nije bilo realno očekivati od bošnjačke politike da puno misli o opstanku Srba u opštinama koje su bile uporišta Karadžićevih snaga. Za mnoge Srbe bila je sporna izjava Alije Izetbegovića koju je dao u procesu reintegracije Sarajeva da svi Srbi mogu ostati osim onih koji su nosili pušku. Tu izjavu su politički predstavnici RS-a, da bi izbjegli vlastitu odgovornost za egzodus Srba, koristili kao razlog odlaska Srba iz Sarajeva.

Kako ocjenjujete politiku RS-a prema građanima srpske nacionalnosti koji su ostali živjeti u Federaciji BIH?

Politika RS-a prema građanima srpske nacionalnosti koji žive u FBiH je nikakva. Pa oni bi voljeli da nijedan Srbin ne živi u Sarajevu. Najbolji primjer nebrige za Srbe u FBiH je sadašnji neustavni položaj Srba u HNK. Umjesto što sa svojim drugom Draganom Čovićem tajno dogovara rušenje BH institucija kako bi BiH učinili nemogućom državom značajniji i korisniji bi bio dogovor s Čovićem da Srbi konačno postanu konstitutivni narod u HNK.

Srbi nisu konstitutivan narod u ustavu HNK kantona dok naprimjer u Sarajevskom kantonu klub Srba čine bošnjački zastupnici. Kakav je položaj Srba u Federaciji BIH i da li konstitutivnost postoji isključivo samo na papiru?

Današnja BiH je krhka država. Podjele nastale ratom još uvijek opterećuju BH društvo. Konstitutivnost naroda se često koristi kao motiv za etničke i teritorijalne podjele ali i za manipulacije kojim bi se obezbijedila poslanička i materijalna dobit. Tu manipulaciju pokušali su realizirati neki poslanici Bošnjaci u skupštini Kantona Sarajevo opredjeljujući se kao Srbi da bi na taj način ušli u Dom Naroda parlamenta FBiH.  Za odnose u BiH problematično je bazirati politiku isključivo na pravima kolektiviteta jer to vodi njenoj etničkoj i teritorijalnoj podjeli. Uvažavajući u potrebnoj mjeri prava kolektiviteta prioritet je afirmacija ljudskih i  građanskih  prava.

Jeste li zabrinuti najavom Aleksandra Vučića o novom proglasu Srpskog naroda koji radi zajedno sa Dodikom. Mnogima to budi  sjećanje na memorandum SANU?

Mislim da nema razloga biti zabrinut zbog neke deklaracije Vučića i Dodika o pravima Srba. Ta deklaracija me podsjeća u blažoj verziji na SANU, koja je bila inspiracija za velikosrpsku politiku. Efekti su poznati, a akteri završili pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. I Vučić i Dodik bi se morali podsjetiti kad god su Srbi pisali proglase i deklaracije o istorijskim pravima srpskog naroda, Srbije kao države bilo je sve manje. Mislim da ta deklaracija je i paravan kojim treba prekriti stvarne teškoće sa kojim se susreće Vučić, a to je priznanje Kosova.

Upravo velikosrpski nacionalisti od političara do intelektualaca  u zadnje vrijeme govore “Vratimo se u realnost, Kosovo je izgubljeno uzmimo RS”!  Je li zamjena RS za Kosovo samo san ili postoji mogućnost da se ova ideja pretvoriti u stvarnost?

Republika Srpska je dio BiH. Njen manji entitet i ništa drugo. RS nije svojina srpskog naroda pa da bi je neko mogao uzimati kao da je na prodaju. Mogu velikosrpski nacionalisti gajiti iluzije i zajedno sa Dodikom sanjati san da će Srbija i RS biti jedno. Ali kad se probude ukazat će im se BiH kao cjelovita država koja će bez obzira na sve teškoće kroz koje prolazi  to i ostati.

Ukoliko pratite određene medije u regionu možete dobiti dojam da je Sarajevo Kabul. Koliko je uistinu grad islamiziran i kolika je opasnost po BiH islamski ekstremizam?

Za Dodika i njegov režim Sarajevo je nepoželjan grad. Za njega je Sarajevo Teheran u kojem burke, brade i potkraćene pantalone vire iza svakog ćoška prepadajući Srbe i druge nebošnjake. A kad otvori oči i prestane da sanja da su Srbija i RS jedno vidjet će da mnogi Srbi žive od Sarajeva, da studiraju i traže zaposlenje. Kako oni sa Pala tako i iz Istočnog Sarajeva. Neke informacije govore da gotovo deset hiljada građana srpske nacionalnosti rade u Sarajevu a dolaze iz RS-a.

Nikakav islamski ekstremizam ne postoji ni u BiH ni u Sarajevu. Postoje vjerovatno radikalizirani pojedinci ali njih možete naći u svakoj etničkoj skupini. Genetski kod Sarajeva je baždaren na toleranciju i otvorenost za druge i drugačije. Tako je i danas.

Mnogi analitičari u  Miloradu Dodiku vide Slobodana Miloševića, hoće li Dodik krenuti  u Miloševićevu avanturu iz devedesetih?

Dodik ima sličnosti sa Miloševićem samo u tome što je od njega preuzeo mehanizme manipulacije  srpskim narodom kako bi što duže ostao na vlasti. Dodik je svojom politikom sebe doveo pred zid. On je na zalasku. Vjerujem da i Vučić osjeća teret Dodikovih poteza koji ga pred Briselom dovode u defanzivu. Dodik ne može krenuti u avanturu kao što je to uradio Milošević krajem prošlog vijeka jer on je blijeda kopija koja nema stvarnu moć koju je Milošević posjedovao.

Dodik mnoge karte stavlja na Putina i Rusiju, radi li se o njegovoj podvali ili Rusija ima ambiciju  biti aktivna na Balkanu?

Dodikove veze sa Rusijom i susreti sa Putinom su imale za cilj podizanje njegovog rejtinga u domaćoj i stranoj javnosti. Međutim to ga nije spasilo od Američke crne liste. Taj potez Amerike ga je kompromitirao kao ozbiljnog i jakog igrača. Ali želim reći da je Dodik imao šansu da bude jedan od ključnih političkih lidera u regiji. Izabrao je pogrešnu politiku. Rušio je BiH umjesto da je doprinosio njenoj stabilnosti i funkcionalnosti. Samo u stabilnoj i ekonomski jakoj BiH mogu biti stabilni i jaki njeni entiteti.

Ruski uticaj u regionu je prisutan. Njen ekonomski kapital ušao je kroz bankarski i naftni sistem. Sberbank i Gazprom prisutni su na tržištu regiona. Sudbina Agrokora koji je uzdrmao ekonomiju regiona je u dobroj mjeri u rukama Sberbanke. Politički uticaj Rusije biće prisutan u onoj mjeri u kojoj praznine budu ostavljali EU i Washington.









27.09.2017.

FRANCUSKI POUČAK

Francuski poučak


Heni Erceg

Autor 23.9.2017.


Image result for heni erceg

Heni Erceg

..............................

Izdvajamo

  • Legalizacija ustaštva nosi tako mučni potpis hrvatske vlade, dogovorom ustanovljenim za stolom s crnokošuljaškom družinom s kojom je premijer, eto, postigao dogovor da su fašistička obilježja dobrodošla svugdje, osim u Jasenovcu. Jer tamo, kaže, „baš i nije zgodno“. Za tim je stolom u premijerovu uredu glavnu riječ vodio stanoviti Marko Skejo, čiji se lik s hitlerovskim brčićima našao i na naslovnicima evropskih novina, raspredao je dakle šef vlade o pravu na fašizam s tim Skejom koji u javnim govorima ponavlja kako je „izdajom dijela naroda ugušena Nezavisna država Hrvatska, a hrvatski narod utonuo u najcnji komunistički mrak“. Odlučivao je premijer o količini fašizma sa spodobom kojoj je šef nekadašnje krvave države Hrvatske „najveći sin hrvatskog naroda koji je činio sve što je mogao za hrvatsku državu“, i kojemu je logor Jasenovac bio „bolnica otvorenog tipa u kojemu su stradavali samo dokazani neprijatelji hrvatske države“.
...........................

Nitko iz vlasti i nije došao na sprovod časnog čovjeka druge Hrvatske, ali su zato Plenkovićevi ministri pohrlili na vjenčanje jednog opskurnog novinarčića, svoga neformalnog ministra fašizma. I zato je hrvatski fašizam, umjesto epizodnog, sramnog posrnuća u dugoj povijesti jednog naroda, postao konstanta zajednice čiji faktor identifikacije ne može nikako biti Slavko Goldstein, nego onaj fašist s hitlerovskim brčićima.

Namrgodio se sigurno toga 16. srpnja hrvatski premijer, a prezrivo je zafrktala i šefica države, čuvši govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pred članovima vlade, preživjelim logorašima, rabinima i gradonačelnicima, govor kojim je prekinuo 70-godišnji zavjet šutnje i poricanje francuske odgovornosti za Vel’ d’Hiv, slučaj progona iz 1942. više od 13 tisuća Židova od kojih je većina skončala u Auschwitzu, a među njima i 4115 djece. Brojka, svakako, kudikamo manja od one stradalih Srba, Židova i komunista u hrvatskom Jasenovcu.

„Osuđujem sve smicalice onih koji danas govore da Vichy nije bio Francuska, nije naravno predstavljao cijeli francuski narod, ali jest bio vlast i administracija.“ Za zločin deportacije Židova, mahom izbjeglica koji su 1938. bježali pred nacizmom, Macron je zatim kazao ključnu rečenicu: „Ni jedan jedini Nijemac u tome nije sudjelovao“. Baš kao što ni u jasenovačkom genocidu ni jedan jedini Nijemac nije sudjelovao. Macron se neće libiti ni tvrdnje kako su njegovi prethodnici ovu, za francusku budućnost, važnu temu namjerno falsificirali, tobože zbog čuvanja nacionalnog jedinstva, lažnog dakako, jer se „ponos“, kaže, „ne može graditi na laži“. Duga povijest francuskog negiranja zločina Vichyja, pa i Vel’ d’Hiva, od predsjednika De Gaullea do Mitterranda, tako je prekinuta, a službena se Francuska neće pozivati na ostavštinu Vichyjevskog režima, a kamoli na glavnog komesara za židovska pitanja, Louisa Darquiera. Koji je pod zaštitom Francove Španjolske samo dvije godine prije smrti 1980. javno tvrdio kako u Auschzwitzu nije bilo ljudskih žrtava, nego da su tamo od Ciklona B stradavale samo uši. Baš kao što hrvatski Jasenovac, sada već skoro po službenom tumačenju, nije bio logor za istrebljenje više od 80 tisuća „neprijatelja“ režima, nego zgodno odmaralište s pogledom na Savu.

A da je francuski poučak za hrvatsku političku elitu tek prezira vrijedan dokazao je samo koji tjedan kasnije sam premijer sastankom s ekipom ordinarnih ustaša, e kako bi upravo s njima dogovorio, točnije umilostivio ih da pristanu na konačno micanje one odvratne ploče s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ iz neposredne blizine konclogora Jasenovac. Tim je skandaloznim susretom konačno ozakonjena opasna povijesna laž, budući da je ista ploča, s istim znakovljem, samo premještena nekoliko kilometara dalje. Naravno ponos svake civilizirane nacije, ne i Hrvatske, bio bi popljuvan cinizmom vlasti koja je spornu ploču samo izmjestila, i to na mjesto kosturnice u kojoj se nalaze ostaci više stotina partizana, izginulih upravo u oslobađanju Jasenovca. Spomenik je, kao i tri tisuće sličnih, miniran devedesetih, nikada nije obnovljen, ali se zato danas, milošću vlasti, nad kostima partizana koči ploča s ustaškim insignijama.

Legalizacija ustaštva nosi tako mučni potpis hrvatske vlade, dogovorom ustanovljenim za stolom s crnokošuljaškom družinom s kojom je premijer, eto, postigao dogovor da su fašistička obilježja dobrodošla svugdje, osim u Jasenovcu. Jer tamo, kaže, „baš i nije zgodno“. Za tim je stolom u premijerovu uredu glavnu riječ vodio stanoviti Marko Skejo, čiji se lik s hitlerovskim brčićima našao i na naslovnicima evropskih novina, raspredao je dakle šef vlade o pravu na fašizam s tim Skejom koji u javnim govorima ponavlja kako je „izdajom dijela naroda ugušena Nezavisna država Hrvatska, a hrvatski narod utonuo u najcnji komunistički mrak“. Odlučivao je premijer o količini fašizma sa spodobom kojoj je šef nekadašnje krvave države Hrvatske „najveći sin hrvatskog naroda koji je činio sve što je mogao za hrvatsku državu“, i kojemu je logor Jasenovac bio „bolnica otvorenog tipa u kojemu su stradavali samo dokazani neprijatelji hrvatske države“.

Možemo li zamisliti da francuski predsjednik prima fašistu Louisa Darquiera, da je ovaj kojim slučajem živ, i s njim amenuje uspostavu fašističkih obilježja diljem Francuske? No u nadležnosti hrvatskog premijera nije briga za budućnost, nego za mračnu prošlost, pa je zato one koji bi imali biti marginalne radikalne skupine i revizionstička sitnež pretvorio u mainstream ove kontaminirane zajednice. Godinu dana od preuzimanja vlasti, ova administracija uspjela je samo u jednom: dodatno razjediniti Hrvatsku i gurnuti je još dublje u fašistički glib. Zato će povodom smrti uglednog intelektualca Slavka Goldsteina predstavnik crkve morbidno napisati kako je radostan zbog te smrti, smrti čovjeka koji je ustrajno pokušavao vratiti naciji izgubljeno dostojanstvo. Bio je partizan, antifašist, rasni publicist, zanesen propagiranjem civilizacijske vrijednosti antifašizma, odlučan u čestom spašavanju obraza Hrvatske pred svijetom. Zato nitko iz vlasti i nije došao na sprovod časnog čovjeka druge Hrvatske, ali su zato Plenkovićevi ministri pohrlili na vjenčanje jednog opskurnog novinarčića, svoga neformalnog ministra fašizma. I zato je hrvatski fašizam, umjesto epizodnog, sramnog posrnuća u dugoj povijesti jednog naroda, postao konstanta zajednice čiji faktor identifikacije ne može nikako biti Slavko Goldstein, nego onaj fašist s hitlerovskim brčićima.

Mladina









27.09.2017.

NAJVEĆE TAJNE SREDOJA NOVIĆA: NJEGOVE VEZE SA TAJNOM SLUŽBOM SRBIJE NIKADA NISU PREKINUTE

NAJVEĆE TAJNE SREDOJA NOVIĆA: Njegove veze sa tajnom službom Srbije nikada nisu prekinute

Kako je Sredoje Nović sa državljanstvom Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, čija je kćerka zaposlena u Bezbednosno-nformativnoj agenciji Srbije (BIA) uopšte mogao obnašati funkcije kao što su direktor SIPA-e i član komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom?

NAJVEĆE TAJNE SREDOJA NOVIĆA: Njegove veze sa tajnom službom Srbije nikada nisu prekinute - 2

U biografiji Sredoja Novića objavljenoj na stranici Savjeta ministara BiH nema podataka koji se odnose na period od 1991. do 1998. godine.  Zašto Nović nije naveo da je 1991-92. osnovao privatnu firmu “TIT”, zajedno s Jovom Tadićem i Miroslavom Petkovićem – bivšim pripadnicima SDB-a, koja se bavila nabavkom naoružanja iz kragujevačke Zastave u kojoj je je Nović radio daleke 1970. i koju je ulogu imao Duško Zgonjanin u osnivanju ove firme?

 

Upravo od izvora bliskih Jovici Stanišiću potiču informacije da je Nović u ratu imao firmu u Banjaluci u kojoj je bila smještena BIA – a preko nje su se plaćale paravojne formacije koje su iz Srbije dolazile na ratišta u BiH.

Koliko je Nović bio i ostao blizak Službi i Beogradu svjedoči i činjenica da je njegova kćerka visokopozicionirana u BIA, a beogradski izvori tvrde da je čak bila na mjestu šefice kabineta Jovice Stanišića kad je ovaj otpremljen u Haag.



Pored navedenih nekretnina Sredoje Nović vodeći se primjerom kolege Nikole Špirića, zaboravio je prijaviti stan koji je kupio u Beču. Šta je sa nekretninama koje posjeduju njegove kćerke, od kojih je jedna inače visokopozicionirana djelatnica BIA-e, kako svih pet kompanija u vlasništvu Novićeve kćerke dobije većinu tendera vezanih za MUP RS?

Kako je Sredoje Nović sa državljanstvom Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, čija je kćerka zaposlena u Bezbednosno-informativnoj agenciji Srbije (BIA) uopšte mogao obnašati funkcije kao što su direktor SIPA-e i član komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom?

Novićev mandat u SIPA-i



U biografiji Sredoja Novića navodi se da je kao provjereni kadar bio prvi direktor SIPA, izgradio sistem i rasporedio kadrove. Veze Novića i Gorana Zupca, dva bivša direktora SIPA-e, sežu duboko a ostvaruju se preko osoba koje je još Nović instalirao u SIPA, kao što je Anđelko Hrgić, pomoćnik direktora za Kriminalističko-istražni odjel, stari SDB-ovac (koordinira akcije u Tešnju). 

O čistkama u SIPA-u i postavljanju podobnih kadrova već godinama su upozoravali pojedinci iz ove agencije, ali nažalost izgleda da je malo onih koji su to ozbiljno shvatili.

Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje koliko je ozbiljnih istraga zbog počinjenih ratnih zločina na području Republike Srpske SIPA pokrenula u mandatima Novića i Zupca.

Dok je Sredoje Nović bio na čelu SIPA-e dao je za Nezavisne novine sljedeću izjavu: “Sa OSA imamo veoma dobru saradnju. OSA je institucija koja ne spada u kategoriju policijskih organa, ali moram reći da je to dobra saradnja, imamo i korektne odnose privatno s njihovim rukovodstvom. Smatram da se SIPA i OSA agencije koje moraju da nose bezbjednost BiH.”

Da li je potrebno napomenuti da je u to vrijeme na čelu OSA-e bio Almir Džuvo, a njegov zamjenik Risto Zarić? Sjećamo se da protiv OSA-e u to vrijeme ništa nisu imali ni Dodik ni Čović jer je paralelni obavještajno-policijski sistem funkcionisao odlično. Džuvo je redovno dostavljao obavještajne podatke Sredoju Noviću, Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i dokazanom srpskom patrioti Fahrudinu Radončiću Šćepi.

Da ne zaboravimo i kadar bivšeg zamjenika direktora OSA-e Riste Zarića čiji je vozač Dragan Savić iznosio tajne dokumente iz OSA-e a sve po nalogu Sredoje Novića.

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada

“Pored Srbije reagovala je i Hrvatska, a po svoj prilici još jedna zemlja priprema se da slično reaguje…” izjavio je srpski špijun Sredoje Nović u jučerašnjem telefonskom razgovoru za RTRS. Pitamo se na šta tačno stari udbaški kadar Nović misli, odakle mu informacije o “trećoj državi” kada znamo da su on i Nikola Špirić napustili Zajedničku komisiju za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom.

Da li je vrijeme da se rušioci sigurnosnih agencija BiH i akteri afere Ušće pozovu na razgovor u službene prostorije Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA)?

SB/Novi-vjetar.com

/////////////////////////
//////////////////////////

ZDRAVKO TOLIMIR 1992. PIŠE KARADŽIĆU I MLADIĆU: 'To što radi Kapetan Dragan u Zvorniku je GENOCID!'

ZDRAVKO TOLIMIR 1992. PIŠE KARADŽIĆU I MLADIĆU: 'To što radi ...

/////////////////////////////////////////////

AMFILOHIJE ZARADIO NEKOLIKO KRIVIČNIH PRIJAVA: Crnogorce nazvao VOLOVIMA, a muslimane... - 3

AMFILOHIJE ZARADIO NEKOLIKO KRIVIČNIH PRIJAVA: Crnogorce ..

///////////////////////
26.09.2017.

KOME SU ANTE PAVELIĆ I DRAŽA MIHAILOVIĆ BOLJI OD TITA?

Kome su Ante Pavelić i Draža Mihailović bolji od Tita?


Image result for ante pavelic, draza mihailovic i tito fotos

Ante Pavelić, Draža Mihailović i Josip Broz Tito

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je rehabilitacija fašističkih ideologija u Hrvatskoj i Srbiji. Sagovornici su bili dva istoričara - Hrvoje Klasić iz Zagreba i Srđan Milošević iz Beograda. Bilo je reči o tome kakva je uloga Franje Tuđmana u rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske, kako je Slobodan Milošević otvorio vrata povratku četništva na političku scenu, kada je u Srbiji ozvaničen četnički pokret, kako su ulice u hrvatskim gradovima dobile imena po ustaškim glavešinama, zbog čega se u Hrvatskoj mogu nekažnjeno isticati ustaški simboli, iako u ustavu piše da je zabranjeno veličanje pokreta koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i versku mržnju, kako se sudski procesi koriste za rehabilitaciju fašistickih ideologija, kako su u Hrvatskoj i Srbiji izjednačeni fašistički pokreti sa komunističkim, kao i o tome kakva je uloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u rehabilitaciji ustaštva i četništva.

Omer Karabeg: Može li se reći da je Tuđman otvorio vrata rehabilitaciji Nezavisne Države Hrvatske govorom na Općem saboru HDZ-a 1990. godine kada je rekao: “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom tako i spoznaje međunarodnih čimbenika, u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke”. Pri tome su reči kvislinška i fašistički zločin, napisane sa navodnicima.

Hrvoje Klasić: Pomenuta izjava je samo jedna u nizu problematičnih izjava, ili još gore, postupaka Franje Tuđmana devedsetih godina. Mislim da je Franjo Tuđman najveći krivac za poplavu revizionizma, ne zato što je bio proustaški orijentiran, nego zato što je zbog neprincipijelnih koalicija pristajao na takve teze. I što se dogodilo? Hrvatska je na čelu države dobila partizanskog borca, antifašistu, generala JNA i bivšeg člana Komunističke partije. Na njegovu inicijativu u Ustav je ušao antifašizam i uveden je Dan antifašističke borbe.

Sve je to bilo u teoriji. Međutim, u praksi, između ostalog zahvaljujući i izjavi koju ste citirali, većina antifašista je izgubila svoje ulice i pravo građanstva, antifašistički spomenici su masovno uništavani, a u nizu gradova ulicu dobiva doglavnik NDH i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak. Vojne jedinice se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, a Za dom spremni postaje normalan pozdrav koji, evo, vidimo i dan danas opterećuje hrvatsko društvo.

Miloševićeva igra sa četnicima

Omer Karabeg: Slobodan Milošević je u to vreme igrao vrlo perfidnu igru. On se nije odricao komunizma, ali je u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji koristio neočetničke organizacije, a kasnije u ratu i njihove paravojne jedinice. Zar nije Milošević time što se prećutno oslanjao na neočetničke organizacije, koje su devedesetih godina nicale u Srbiji, na izvestan način otvorio put afirmaciji četničke ideologije?

Srđan Milošević: Apsolutno jeste, to nije sporno. Milošević je to učinio, u to nema sumnje. Šta su bila njegova lična politička uverenja - to ne znam i ne vidim neku naročitu potrebu da se to analizira. Vidimo efekte. To je, možda, na neki način uporedivo sa hrvatskim slučajem. Slažem se sa kolegom Klasićem da bi bilo preterano govoriti o Tuđmanu kao nekakvom ljubitelju ustaša, ali kada zauzmete ekstremne nacionalističke stavove, oni vas vode u prošlost ka osnivačima takvih pokreta, čak i ako to nije bila vaša namera.

Omer Karabeg: Kakav je danas tretman ustaškog pokreta u Hrvatskoj?

Hrvoje Klasić: Danas žanjemo ono što smo posijali devedesetih godina. Čitav niz nedosljednosti i licemjerja sada dolazi na naplatu. Kada normalizirate odnos prema ljudima, kao što su Mile Budak, Rafael Boban i Jure Francetić, i prema simbolima i pokličima, kao što je "Za dom spremni", onda to vremenom postane dio narativa o kojemu se više ne govori na kritički način, nego on postaje normalan. A kada se vidjelo da se ustaški pokret ne može u potpunosti rehabilitirati i predstaviti kao jedini pravi i herojski, onda se počelo zagovarati njegovo izjednačavanje sa partizanskim pokretom.

Devedesetih godina u Hrvatsku dolazi veliki broj pripadnika političke migracije, bivših pripadnika ustaškog pokreta i njihovih potomaka, koji su u emigraciji odrastali uz potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu od onoga koji je prihvaćen u cijelom demokratskom svijetu. Njihov narativ se svodio samo na dva događaja - 10. travanj, dan stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, i Blajburg. Oni zauzimaju važne funkcije u vojsci, politici i ekonomskom životu. Mnogi od njih daju financijska sredstva za vođenje rata. To je svakako uticalo da se na potpuno drugačiji način počne govoriti o ustaškom pokretu.

Problem hrvatskog društva je što većina okreće se onako kako vjetar puše: Hrvoje Klasić
Problem hrvatskog društva je što većina okreće se onako kako vjetar puše: Hrvoje Klasić

Još jedan trenutak je jako bitan da bi se razumjelo zašto je situacija u Hrvatskoj takva kakva je. Hrvatska je svoju neovisnost, samostalnost i demokraciju morala izvojevati u ratu. I onda ekstremno orijentirani političari plasiraju ovakvu priču. Protiv koga mi ratujemo za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku? Protiv Jugoslavije, protiv komunizma, a ključni neprijatelj su nam Srbi. Ko se u prošlosti za to borio? I onda dolazite do 1941. kada se ustaše bore za Nezavisnu Državu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, komunizma i Srba. Ustaški pokret i cijeli kontekst Drugog svjetskog rata počinju se gledati kroz prizmu Domovinskog rata, pa onda dolazi do rehabilitacije ustaštva i demonizacije antifašističkog pokreta.

Omer Karabeg: Da li se može reći da je četnički pokret u Srbiji zvanično rehabilitovan 2004. godine kada je usvojen zakon kojim su izjednačena prava pripadnika četničkog i partizanskog pokreta?

Srđan Milošević: Naravno, to je bilo ozvaničenje procesa koji je trajao najmanje dvadesetak godina. Taj zakon je bio izrazito kontroverzan i pojedine delove te, da tako kažem, četničke legislative ustavni sud je proglasio neustavnim. Ali suštinski taj zakon je značio zvaničnu legitimizaciju četničkog pokreta kao antifašističkog. Država je čak jedne godine učestvovala u finansiranju proslave na Ravnoj Gori, koju organizuju pristalice Draže Mihailovića i četničke ideologije. To je bio važan i opak trenutak u istoriji, ali to je bio samo vrh ledenog brega ili, ako hoćete, šlag na torti koja je umešena znatno ranije.

Ustaški simboli

Omer Karabeg: Da li se danas u Hrvatskoj slobodno ističu simboli Nezavisne Države Hrvatske?

Hrvoje Klasić: Zadnjih godina bio sam jedan od vrlo rijetkih - i zbog toga sam preživljavao svakakve probleme - koji je govorio da nema apsolutno nikakve dileme da je "Za dom spremni" ustaški pozdrav. Rekao sam da se djelomično slažem sa predsjednicom Hrvatske koja je rekla da je to stari hrvatski pozdrav. To jeste 80 godina stari pozdrav, ali ustaški. Nema nikakve dileme da su Mile Budak, Rafael Boban i Jure Francetić ustaše. Jedina dilema je - da li činjenica da je nešto ustaško smeta hrvatskom društvu i koliko.

Kada me pitate da li se u Hrvatskoj danas mogu slobodno isticati ustaški simboli, odgovor je - u teoriji ne. Zbog izvikivanja "Za dom spremni", zbog slika Ante Pavelića ili zbog nekih drugih simbola koji asociraju na Nezavisnu Državu Hrvatsku, možete završiti u policijskoj stanici. Međutim, problem je u tome što ima jedna rupa u zakonu. U Njemačkoj je nakon 1945. godine vrlo jasno i u Ustavu, i u kaznenom zakonu propisano što se točno ne smije veličati. U Jugoslaviji nakon 1945. godine u zakonu nije pisalo da se ne smije organizirati ustaški pokret, jer to nikome ne bi palo na pamet. Ta zabrana izostala je i devedesetih godina. Ustaški pokret, "Za dom spremni" i "U" nisu zakonom zabranjeni, mada u Ustavu stoji da je zabranjeno poticanje i veličanje pokreta koji pozivaju na rasnu, nacionalnu i vjersku mržnju.

Štovatelji ustaštva
Štovatelji ustaštva

Tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je da li ustaški pokret doživljavamo kao zločinački, koji je imao za cilj genocid i etnički čistu Hrvatsku, ili ga dio javnosti - koliki, to ne znam - doživljava kao junački i herojski pokret koji se borio za samostalnu Hrvatsku. Da smo svi u društvu složni da je ustaški pokret zločinački, onda nam ne bi bila potrebna decidna odredba u zakonu, jer bi bilo jasno na koga ustav misli kada govori o poticanju na rasnu, vjersku i nacionalnu mržnju.

Osakaćena istorija

Omer Karabeg: Da li se u Srbiji slobodno ističu četnička obeležja?

Srđan Milošević: Naravno, to se radi već jako dugo, praktično više od dve decenije. Polazni princip je da je četnički pokret bio antifašistički, da je bio deo savezničke koalicije, da je glavnokomandujući tog pokreta bio kralj Petar Karađorđević, koji je sedeo u Londonu, i da je Mihailović bio član izbegličke vlade - što su sve istorijske činjenice. Ali zanemaruju se strašni zločini koje je počinio četnički pokret, kao i njegova kolaboracija sa okupatorom. To je ono što je suštinski obeležilo delovanje četničkog pokreta i Dragoljuba Mihailovića. To je jedna pervertovana i osakaćena istorija.

Pošto je četnički pokret percipiran kao glavni suparnik komunista, on je bio jedini logični ideološki izbor za sve one koji su u Komunističkoj partiji, Titu i Jugoslaviji videli glavne krivce sloma koji je zadesio Srbiju i srpski narod krajem 20. veka. Došlo je do izjednačavanja četnika i partizana sve u kontekstu krajnje bizarne priče o nekakvom nacionalnom pomirenju koje treba da se odvija na četničkoj platformi.

Omer Karabeg: U Srbiji se poslednjih godina fašistička ideologija rehabilituje i na sudskim procesima. Pre dve godine sudskom presudom rehabilitovan je Draža Mihailović, a u toku je sudski proces rehabilitacije Milana Nedića, predsednika kvislinške vlade Srbije u Drugom svetskom ratu. Zašto se sud koristi za rehabilitaciju četnika i kvislinga?

Srđan Milošević: To je kompleksno pitanje s obzirom da su su sve te rehabilitacije predstavljene kao deo tranzicione pravde. U svemu tome neslavan udeo imaju i evropske institucije i njihove rezolucije o izjednačavanju zločina fašizma i komunizma. To je proizvelo veoma opake efekte u istočnoj Evropi. Sve se svelo na to da se deklarativno osuđuju svi zločini, pa se onda stvar završi na tome da se za zločine nacionalističkih pokreta nalaze različita opravdanja, dok se zločini koji su činjeni u revolucijama tokom Drugog svetskog rata i nešto kasnije tretiraju se kao otelovljenje svekolikog zla koje je ikada zadesilo čovečanstvo.

Stepinac

Omer Karabeg: U Hrvatskoj je sudski rehabilitovan kardinal Stepinac. Zagrebački Županijski sud poništio je presudu iz 1946. godine kojom je Stepinac bio osuđen na 16 godina zatvora zbog, kako je stajalo u presudi, saradnje sa okupatorom i ustaškim režimom, nasilnog prevođenja pravoslavaca u katoličku veru, pomaganja ustaškom režimu i neprijateljske propagande nakon rata.

Hrvoje Klasić: Taj proces u Županijskom sudu je bio prošle godine. Stepinca se pokušavalo prikazati kao najvećeg antifašista i kao personu non grata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mada za to nema dokaza. Ne morate biti pravni stručnjak da biste zaključili da je na poslijeratnom suđenju Stepincu bilo političkog utjecaja, ali Županijski sud u Zagrebu, koji je poništio presudu, nije ulazio u meritum stvari i nije pobijao one točke optužbe koje direktno govore o Stepinčevoj ulozi tijekom Drugog svjetskog rata i njegovoj suradnji sa ustaškim pokretom.

Omer Karabeg: Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve u rehabilitaciji četničke ideologije?

Srđan Milošević: Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta te rehabilitacije, jer za nju četnički pokret nikada nije ni bio problematičan. Crkva se nalazi u središtu svega toga.

Omer Karabeg: Kakva je uloga Katoličke crkve u rehabilitaciji ustaške ideologije?

Hrvoje Klasić: Danas postoji čitav niz svećenika koji u javnom prostoru direktno zagovaraju ustaška obilježja, pa i ličnosti. Recimo, svake godine se održavaju mise zadušnice za Antu Pavelića. Mislim da je crkva imala veliku mogućnost da te stvari ispravi. Kad se kaže da komunizam nije valjao, protuteža tome ne može i ne smije biti NDH i ustaški pokret. Da je crkva to jasno i glasno rekla i da je jasno osudila te pojave kao što su to uradile neke katoličke crkve, kao na primjer poljska, mislim da bi situacija u Hrvatskoj bila znatno bolja. Ovako mi se čini da je većina svećenika, iako ne izražava jasno i glasno ustaške stavove, na ekstremno desnim nacionalističkim pozicijama.

Dominacija četničke ideologije

Omer Karabeg: Da li je danas u Srbiji četnička tradicija dominantna, dok je partizanska potpuno marginalizovana?

Srđan Milošević: Na neki način to je zaista tako, ali kad je reč o tradicijama, rekao bih da su marginalizovane i jedna i druga. U prazničnom kalendaru Srbije ne postoji niti jedan jedini datum koji se odnosi na Drugi svetski rat na prostoru Jugoslavije. Proslavlja se Dan pobede 9. maj, ali to je međunarodni praznik. Cela ta priča oko Drugog svetskog rata, fašizma i antifašizma, kolaboracije i borbe protiv okupatora - sve to, zapravo, s vremena na vreme ispliva kao trenutna moda da bi se razmenile uvrede i optužbe, bilo u Srbiji, bilo sa susedima. Onda to zamre do neke sledeće prilike i nekog sledećeg ideološkog konfrontiranja.

Poklonici četničke ideologije
Poklonici četničke ideologije

Tako da ja više nisam siguran da se može govoriti o antifašizmu, fašizmu i svim tim kompleksnim pitanjima kao o nečemu što je živo, što ne mora da znači da nisu živi ideološki sadržaji koji su na tragu jednog ili drugog načina mišljenja. Ali ako govorimo o nasleđu Drugog svetskog rata, onda se definitivno može reći da preovladava četnička tradicija. Ako nešto dominira, onda je to četnička tradicija.

Omer Karabeg: Može li se reći da je stanovništvo Hrvatske podeljeno na potomke partizana i potomke ustaša i da je odnos otprilike pola - pola?

Hrvoje Klasić: Ne bih se s tim složio, dapače. Moja teza je drugačija. Danas, kao i 1941. godine, u hrvatskom društvu postoje tri grupe - dvije manjine i jedna većina. Jedna manjina je uvijek nacionalistička, šovinistička, probleme vidi u susjedima, nije tolerantna, spremna je na rat i agresiju. Druga manjina je sve suprotno tome. Ona je za kozmopolitski pristup, toleranciju, suživot, slobodu, demokraciju i otvoreno društvo. I konačno postoji većina, koja je, kako bi to Zagrepčani rekli, “ne bih se štel se mešat”. Ali ona samo pod navodnicima gleda svoja posla, ona se uvijek priključuje jednoj od manjina i to onoj koja uzme moć i vlast u svoje ruke. To je, nažalost, problem hrvatskog društva, što je većina oportuna, pragmatična, vrlo često licemjerna i okreće se onako kako vjetar puše. Jednom će dati priliku jednima, drugi put drugima. Samo je pitanje koja će od dvije manjine biti u prilici da privuče većinu.

Tiha većina

Omer Karabeg: Da li je ideologija fašizma danas u Srbiji dobila pravo građanstva?

Srđan Milošević: Da, ali to se dogodilo znatno ranije. To dobija različite forme, uključujući i otvoreno veličanje fašističkih ideologija i fašističkog načina mišljanja. To u svakom društvu pripada margini - i u srpskom, i u hrvatskom. Toga svuda ima, ali je problem u kolikoj meri ono što je mainstream, ono što je glavni ideološki sadržaj, korespondira sa stavovima ekstremista. U tom smislu u potpunosti delim stanovište kolege Klasića. Problem je u, kako ih ja zovem, zainteresovanim manjinama. Komunistička partija Jugoslavije je 1941. godine imala 12.000 članova. Nije mnogo bolje stajala ni Boljševička partija u Rusiji, pa je 1917. uzela vlast.

Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta rehabilitacije četnika: Srđan Milošević
Srpska pravoslavna crkva je jedno od središta rehabilitacije četnika: Srđan Milošević

Glavno pitanje je šta će da uradi većina kada dobije priliku da iskaže svoj stav. Bojim se da će u celom regionu glas većine ići udesno, što znači da će mnoge izrazito negativne, čak i ekstremne stvari biti tolerisane. Stav većine je uvek bliži onome što je opšta atmosfera u društvu, onome što zagovaraju crkve, elite i intelektualci. Dakle, bojim da je ta tiha većina, koju ne zanimaju krupna pitanja, preparirana da napravi izbor koji je do sada najčešće bio pogrešan.

Ustaše kao romanitični ratnici

Omer Karabeg: Gospodine Klasiću, komentator portala Index ovih dana je napisao da je bitka protiv ustaštva izgubljena. Slažete li se s tim?

Hrvoje Klasić: Gledajući zakonski, ustaštvo je ipak izgubilo bitku. Ne mogu zamisliti da se možete slobodno šetati u majicama na kojima piše "Ante Pavelić" ili marširati Zagrebom i klicati poglavniku. S druge strane, činjenica je da se devedesetih godina te stvari nisu nazivale pravim imenom, nego se pokušavalo ustaše prikazati kao nekakve idealizirane, romantične ratnike, a glavnu krivicu prebaciti na Nijemce i Talijane. To nije bio slučaj samo u hrvatskom revizionističkom pristupu, nego je toga bilo i po Evropi. U tom kontekstu ustaštvo je, za razliku od nacizma u Njemačkoj, dobilo mogućnost da ne ispada samo crno. Mislim da sada slijedi nešto drugo - prikazivanje komunizma, partizana i socijalističke Jugoslavije kao nečeg jednako lošeg. Ono što se sada sprema je slijedeće - ne smije slovo U, ne smije Ante Pavelić, ne smije "Za dom spremni", ali ne smije ni Tito, ni "Smrt fašizmu, sloboda narodu", ni zvijezda petokraka. To je ono što nam se sprema.

Međutim, unatoč tome što su u partizanskoj borbi i socijalističkoj Jugoslaviji učinjene i katastrofalne greške i velika uskraćivanja ljudskih prava, ipak ne možemo govoriti da su ustaški i komunistički pokret, Ante Pavelić i Tito, NDH i Jugoslavija, jednaki pred sudom povijesti i da ih na jednak način trebamo tretirati.

26.09.2017.

REPUBLIKA USTAŠKA

Republika Ustaška


Boris Dežulović

Autor 26.9.2017. 



Image result for boris dezulovic

Ili je ustaša Thompson, ili je ustaška Republika Hrvatska. Treće ja ni uz najbolju volju našao nisam: pače, s konsenzusom političkog i društvenog establišmenta o prihvatljivom suvremenom kontekstu notornog ustaškog, dakle nacističkog pozdrava, kao jedino dokazivo tumačenje ostaje, jebiga, ono potonje

Ukratko, svi bi se nesporazumi izbjegli da je onomad na omotu Thompsonovog albuma ‘Moli mala’, uz tekst pjesme ‘Bojna Čavoglave’, objavljen i njen – kontekst. Recimo, štajaznam: ‘Za dom spremni!/ U Zagori na izvoru rijeke Čikole…’, stajao bi tekst uspješke ustašnice – da, ustaške uspješnice – a ispod nje, recimo: ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski, stimulacijski i kohezivno djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom. To je dio pjesme na koji su ljudi koji su odlazili u rat i ginuli u ratu imali pravo. Tako da netko može vikati ‘Za dom spremni’ i krenuti na četnike 1991., jer devedeset prve nije bilo ustaša, ali je bilo četnika. Svaki simbol treba gledati u kontekstu.’

Pa da gore, u naslovu pjesme, piše kako spada: Bojna Čavoglave (glazba i tekst Marko Perković Thompson, kontekst Ivan Čehok).

Ne bi tada bilo nemilih incidenata kakvi su se događali ovoga ljeta, poput onoga na proslavi obljetnice Oluje u Slunju, kad je pjevač Marko Perković zbog interpretacije vokalno-instrumentalne kompozicije ‘Bojna Čavoglave’ prijavljen zbog kršenja članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na pitanje novinara Indexa što će biti s prijavom iz karlovačkog MUP-a odgovorili kako se vode one, kako se zovu, istražne radnje. ‘Je li uzvik ‘Za dom spremni’ kao takav kažnjiv po zakonu? Ovisi u kojem je kontekstu, odnosno, na koji način i da li je to sastavni dio pjesme, ili je to uzvik kojim se remeti javni red i mir’, objasnili su novinaru u karlovačkoj policiji. ‘Ovisi’, ponavljam, ‘u kojem je kontekstu.’

Policija bi tada – da smo na vrijeme pisali kontekstove pjesama – u sklopu istražnih radnji nabavila Thompsonovu ploču iz 1992., pa na omotu pročitala puni tekst pjesme, i ispod lijepo sročen kontekst – ‘’Za dom spremni!’ je dio pjesme ‘Bojna Čavoglave’, koja je tijekom rata motivacijski djelovala na hrvatske branitelje, i ako je netko u sklopu te pjesme povikao ‘Za dom spremni’, to nema apsolutno nikakve veze s ustaškim pokretom’ – poznatog hrvatskog kontekstopisca Ivana Čehoka, na kojega je te ratne zime Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’ djelovala tako motivacijski, stimulacijski i kohezivno da se odmah prijavio kod Budiše u HSLS. Jer devedeset prve, djeco, nije bilo ustaša, ali je bilo socijalnih liberala.

Svaki obol treba gledati u kontekstu.

Ili, recimo, druga jedna ploča, ona već čuvena spomen-ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu: uklesani pozdrav ‘Za dom spremni!’ na njoj, istina, nije dio pjesme, ali je dio grba HOS-a. Sve bi, rekoh, bilo jasno, ne bismo evo već godinu dana raspravljali o nacističkom pozdravu u javnom prostoru da je i na njoj – ispod HOS-ova grba, sitnim slovima u dnu, poput fusnote – uklesan, na primjer, dojmljiv kontekst dubrovačkog biskupa Mate Uzinića: ‘To treba gledati u kontekstu. Jedan je kontekst ‘Za dom spremni’ u Drugom svjetskom ratu, a drugi u vrijeme Domovinskog rata. Pripadnicima HOS-a taj je pozdrav služio za podizanje morala.’ Ili, štajaznam, onaj Ante Nazora, uglednog hrvatskog povjesničara, pisca ratnih i domoljubnih kontekstova: ‘Postoje dva konteksta pozdrava ‘Za dom spremni’. Pripadnici HOS-a koji su se 1991. borili za hrvatsku neovisnost većinom nisu bili simpatizeri ustaškog pokreta. Amblem HOS-a nije fašistički amblem.’

Vrag je, kako vidite, kontekst. ‘Za dom spremni’, recimo – priznao je to čak i naš najpoznatiji kontekstopisac Zlatko Hasanbegović – posve je izvjesno, dokumentirano i dokazano autentični ustaški pozdrav iz vremena nacističke Nezavisne Države Hrvatske, koji je po uzoru na talijanske fašiste smislio sam poglavnik Ante Pavelić: nikakvo i nijedno drugo značenje, upotrebu i smisao te tri riječi nikad u povijesti nisu imale doli isključivo kao ustaški pozdrav i evokacija NDH, pa ipak – dočim umjesto poglavnika ‘Za dom!’ podvikne neki popularni pjevač, a ‘spremni!’ umjesto 369. pješačke pukovnije uzvrati deset hiljada ljubitelja glazbe – ‘Za dom spremni’ odjednom veličanstveno izmakne iz ustaškog konteksta i postane tek ‘sastavni dio pjesme’.

Je li to onda bolećiva neka ljubavna pjesma, ‘Te tri slatke riječi’, blues slavonskog uzgajivača šećerne repe ili, nemam pojma, pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Ne, već ratna, domoljubna pjesma o hrvatskim vojnicima i srpskim banditima, u čijoj ratnoj, takozvanoj ‘imotskoj’ verziji – danas nepravedno zapostavljenoj – Thompson za svaki slučaj pjeva i stih ‘Za dom braćo, zovemo se Poglavnikovi’.

Da li bi, dakle, ta pjesma – da nema početni stih ‘Za dom spremni’ – bila manje hrvatska, manje ratna i manje domoljubna, da li bi bila božeprosti jugoslavenska ili srpska, ili možda tek banalna pjesma o moru, barci, mriži, stini i maslini? Naravno da ne bi: bila bi ona jednako hrvatska, jednako ratna i jednako domoljubna. U koji je onda kontekst – kad smo već kod kontekstova pjesama – gura stih ‘Za dom spremni’? Ili, da pitanje preformuliram u ključno: da li bi ‘Bojna Čavoglave’, ovakva kakva jest, 1941. bila izvan konteksta?

Ukoliko je, naime, njen ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivni’ kapacitet bez pozdrava ‘Za dom spremni’ isti, jednako hrvatski i domoljuban, čemu onda taj stih osim – samo i isključivo – da je autor ugura u ustaški kontekst? Ukoliko pak, dopuštam i tu mogućnost, tek s tim stihom – jednako 1991. kao i 1941., pa jednako 1941. kao i 2017. – djeluje ‘motivacijski, stimulacijski i kohezivno’, onda to više nije pitanje pjesme, već države u kojoj je nastala i društva koje taj pozdrav do danas motivira, stimulira i, hm, kohezira. I odjednom ne postoje više njegova famozna dva konteksta, već samo onaj jedini mogući. Ukratko, ili je ustaša Thompson, ili je ustaška Republika Hrvatska. Treće ja ni uz najbolju volju našao nisam: pače, s konsenzusom političkog i društvenog establišmenta o prihvatljivom suvremenom kontekstu notornog ustaškog, dakle nacističkog pozdrava, kao jedino dokazivo tumačenje ostaje, jebiga, ono potonje.

Potpuno je ista stvar – da ne lupamo u istu ploču – i s kontekstom druge, one jasenovačke. Jesu li HOS-ovci s tim pozdravom odlazili na fakultete, na bauštelu ili u proljetnu sjetvu? Nisu, dakako, već u rat, baš kao što su u rat s istim pozdravom išli i ustaše 1941. Da li bi, dakle – nastavimo ovo unakrižno ispitivanje – ti vojnici, da nisu na grbu, zastavi i usnama imali pozdrav ‘Za dom spremni’, bili manje hrvatski domoljubi, da li bi bili božeprosti JNA, a država za koju se bore Nezavisna Država Velika Srbija? Naravno da ne bi. U koji ih onda kontekst gura pozdrav ‘Za dom spremni’? Ili: da li bi – dalje znate i sami – takvi kakvi jesu 1941. bili izvan konteksta?

HOS-ovci su, uostalom, paradirali u ustaškim uniformama, izbacivali Srbe iz stanova, premlaćivali ih i ubijali te otvarali logore. Po čemu je onda ideja Hrvatske za koju su se borili drugačija od one za koju su se četrdesetih ‘Za dom spremni’ borili ustaše? Da li možda po tome što je HOS-ovcima Hrvatska na kraju rata – u kojemu su, nota bene, pobijedili – nečijom grubom greškom ispala moderna demokratska država u kojoj su oni tamna mrlja iz prošlosti, a ‘Za dom spremni’ zabranjen nacistički pozdrav? Ili po tome što su ustaše sretnih četrdesetih ‘Za dom spremni’ neometano klesali i u Jasenovcu i u Novskoj i u Zagrebu, jer je o kontekstu tog pozdrava u NDH postojao politički i društveni konsenzus?

Po čemu opet kao jedino dokazivo tumačenje ostaje – sedam puta sam računao i provjeravao – da je Hrvatska ustaška država. Što je, naravno, samo sastavni dio ovog teksta i nema nikakve veze s NDH. Netko, naime, može napisati ‘Hrvatska je ustaška država’ i krenuti na ustaše 2017., jer dvije i sedamnaeste nije bilo četnika, ali je bilo ustaša.

Vrag je, kažem vam, kontekst.

///////////////////////////

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 26. septembar/rujan 2017.

26.09.2017.

NJEMAČKO OBEĆANJE BALKANU

Nemačko obećanje Balkanu




Image result for zastava evropske unije

Evropski poslanik David McAllister je obećao zemljama Zapadnog Balkana da politika zvaničnog Berlina prema regionu ostaje neizmenjena, bez obzira na sastav nove nemačke vlade posle izbora u nedelju.

"Ubeđen sam da će Nemačka nastaviti sa konstruktivnom ulogom u približavanju zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Angela Merkel je inicirala Berlinski proces. Ona je posvećena ovom delu Evrope i svesna je koliko je važna regionalna stabilnost na Zapadnom Balkanu. Ubeđen sam da će ona biti ponovo nemački kancelar, stoga nećemo doživeti velike promene u ovom aspektu u nemačkoj spoljnoj politici", rekao je David Mcallister.

McAllister, koji je ujedno i izveštač za Srbiju u Evropskom parlamentu, dolazi upravo iz Merkelove partije. On je danas razgovarao sa ministarkom za evropske integracije u Vladi Srbije Jadrankom Joksimović.

Joksimović je naglasila da je ohrabrena ovom porukom koja dolazi od "visokorangoranog nemačkog političara".

"Vrlo je značajno da je ovakva poruka poslata posebno za nas kao zemlju kandidata, da možemo da očekujemo jednu stabilnu evropsku politiku posebno u pogledu daljeg proširenja", izjavila je Joksimović.

Ministarka za evropske Integracije je naglasila kako je berlinska poruka, kao i nedavni govor predsednika Evropske komisije Jeana-Claudea Junkera da se "može očekivati prijem Srbije i Crne Gore do 2025.", ohrabrila region i izazvalo pozitivno raspoloženje među zemljama članicama EU oko daljeg proširenja.

Junkerova agenda, prema rečima ministarke Joksimović, je dala izvesniji i opipljiviji evropski okriv Srbije i Crne Gore.

"Srpski plan je da do 2021. i 2022. godine u potpunosti budemo usaglašeni sa evropskim standardima pa da ostane na zemljama članicama da se pripreme za proširenje. Ovo je veoma realističan vremenski okvir", naglasila je ministarka Joksimović.

Srbija očekuje otvaranje još tri poglavlja

Jadranka Joksimović je u dvodnevnoj poseti Briselu kako bi predstavila napredak Srbije u otvorenim poglavljima i iznela spremnost da se otvore nova poglavlja.

Evropska unija planira otvaranje novih poglavlja u pristupnom procesu u decembru, međutim, zvanični Beograd tvrdi da je za to spreman već u oktobru. Ovo je bio razlog zašto se danas srpska ministarka sastala i sa ambasadorima zemalja članica EU kako bi pokušala da ih ubedi da odobre otvaranje poglavlja već u narednom mesecu.

Međutim, evropski zvaničnici se pripremaju za decembarsku međuvladinu konferenciju. Oni tvrde da nisu sigurni koliko je izvodljivo otvaranje novih poglavlja u oktobru.

Naime, zemlje članice očekuju izveštaj o napretku zvaničnog Beograda u već otvorenim poglavljima koji je neophodan da bi se razmatralo moguće zeleno svetlo za otvaranje novih. Ovaj izveštaj će zemlje članice dobiti tek u novembru.

Srbija očekuje da ove godine otvori najmanje tri poglavlja: poglavlje 3 koje se tiče kompanijskog prava; poglavlje 33 koje se odnosi na budžetske i finasijske odredbe, kao i poglavlje 30 o ekonomskim odnosima sa inostranstvom.

Već sutra ministarka Jadranka Joksimović će se sastati sa komesarom za susedsku politiku i proširenje Johannesom Hahnom. Tom prilikom ona i Hahn će potpisati jedan deo sektorske budžetske podrške u smislu bespovratnih sredstava od 27.5 miliona evra, koje su namenjeni za reformu obrazovnog sistema i projekte u oblasti obrazovanja.

///////////////////////////////////

Migracija razlog zašto je AfD privlačila glasove: Heather Grabbe

Grabbe: Vraćaju se duhovi prošlosti - Radio Slobodna Evropa

/////////////////////////////////




Županijski sud u Splitu donio odluku : Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora (Video)


///////////////////////////

Mektić o sastanku Mehmedagića i Markića: Nije bilo djelovanja jedne službe prema drugoj

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao je da je na sastanku čelnika OSA-e i SOA-e Osmana Mehmedagića i Daniela Markića konstatovano da nema nikakvih međusobnih nesporazuma oko rada i djelovanja službi

///////////////////////////

////////////////////////////////
25.09.2017.

MIROSLAV BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I MILORADU DODIKU: ,,DOŠAO JE U SITUACIJU DA SE BOJI VLASTITOG NARODA"

BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I DODIKU: „Došao je u situaciju da se boji vlastitog naroda“

„Na posljednjoj sjednici Narodne skupštine nisu shvatili naša upozorenja i mi smo bili prinuđeni da adekvatno reagujemo. Ostaje žaljenje što ta reakcija nije bila mnogo ranije i možda je ključna greška nas iz opozicije što se ta reakcija nije desila na prvoj konstitutivnoj sjednici kada je također prekršen poslovnik, kazao je Vijesti.ba zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Miroslav Brčkalo govoreći o Prvoj skupštini naroda u organizaciji opozicije u RS-u koja je najavljena za večeras“.

BRČKALO O SKUPŠTINI NARODA I DODIKU: 'Došao je u situaciju da se boji vlastitog naroda'

Večeras se u Banskim dvorima održava Prva skupština naroda u organizaciji opozicionih stranaka. Zbog čega se opozicija odlučila na ovakav oblik političke borbe i kakva su Vaša očekivanja od večerašnje skupštine?

Kao što ste rekli ovo je prva skupština naroda. Cilj je prije svega borba za istinu, pravdu i demokratiju i borba je da pokušamo što više toga prenijeti građanima koji nemaju priliku da vide sve što se dešava u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Već duže vrijeme upozoravamo vladajuće da krše Ustav, zakon i poslovnik o radu Narodne skupštine Republike Srpske pa čak i svečanu zakletvu koju su bili dužni položiti svi narodni poslanici. Oni sa jedne strane sve to krše a sa druge strane očekuju od opozicije da se ponaša u skladu sa kodeksom ponašanja izabranih predstavnika što nije logično. Na posljednjoj sjednici Narodne skupštine nisu shvatili naša upozorenja i mi smo bili prinuđeni da adekvatno reagujemo. Ostaje žaljenje što ta reakcija nije bila mnogo ranije i možda je ključna greška nas iz opozicije što se ta reakcija nije desila na prvoj konstitutivnoj sjednici kada je također prekršen poslovnik kod izbora komisije za izbor i imenovanje, pa se kasnije desila kupovina "papaka", i znate već šta se dešavalo ali bolje ikad nego nikad“.

 

Iz vlasti ipak pozivaju opoziciju da se vrati u institucije, kako komentirate taj poziv, obzirom da je vlast na neki način, kako i sami tvrdite derogirala dignitet institucija.

Niko i nije rekao da ćemo mi napustiti institucije. Mi ćemo se boriti na svim frontovima a Skupština naroda je samo jedan od oblika naše borbe gdje pokušavamo iznijeti istinu i gdje pokušavamo na kraju krajeva razgovarati o zabranjenim temama u Narodnoj skupštini. Mi smo u proteklom periodu podnijeli veći broj interpelacija koje se odnose na osnovna  životna pitanja, od ekonomije, javnih preduzeća, katastrofalne demografske slika u Republici Srpskoj i jednostavno hoćemo da razgovaramo sa narodom koji nas je izabrao, želimo da vidimo taj feedback, odnosno da vidimo kakve su reakcije naroda i da vidimo da li shvataju šta se dešava u Narodnoj skupštini“.

 

Pretpostavljamo da će biti govora i revizorskom izvještaju koji je možda povod za ovakav oblik političkog organiziranja.

Hoće sigurno. Tu je najmanji problem personalno gospodin Šnjegota. Mi ovdje kroz revizorski izvještaj branimo institucije Republike Srpske jer ako oni ovako nastave u RS-u će vladati čovjek a ne zakon. Zbog toga smo mi i insistirali da se ne smije desiti eventualno razrješenje i postavljanje novog revizora dok se ne utvrdi istina o trenutnom revizorskom izvještaju jer to ne može biti neriješeno. Neko mora snositi odgovornost za ovo stanje - ili ministar finansija Tegeltija ili gospodin Šnjegota ako nije dao istinite. Ovo se ne smije zataškati i ne smije ostati neriješeno, neko mora snositi odgovornost jer narodski rečeno tu neko laže i ne mogu dvojica biti u pravu, a u revizorskom izvještaju imate jako teških kvalifikacija. Prema tome ili gospodin Šnjegota nije znao raditi svoj posaom ili gospodin Tegeltija i Vlada RS-a pokušava da prikrije katastrofalne podatke.

 

RS-a je kazao da je uredu da opozicija djeluje i na ovakav način sve dok je to demokratski, međutim ako izađe na ulice kako je kazao, pokazat će se šta su institucije RS-a. Kako to komentirate?

Ne bojimo se mi nikakvih njegovih poruka i sve bi to i nekako bilo uredu da možemo zaboraviti 1998.godinu i poruke koje je on tada govorio, prema tome to je njegova šuplja priča i teško onome ko dođe u poziciju da se boji vlastitog naroda a on je u takvoj situaciji zbog katastrofalne ekonomske slike i zbog nemogućnosti davanja odgovora na osnovna pitanja.

 

Jučer su održani općinski izbori u Trnovu. SDS-ov kandidat je izgubio te izbore. Da li je to neki signal Savezu za promjene, posebno kada se ima u vidu da je SNSD dobio izbore u toj općini i sa većom razlikom nego prošli put. Jeste da je malo mjesto i razlika nije velika, u nekih stotinjak glasova, ali ipak..?

Ne može Trnovo biti neki pokazatelj za neku opštu sliku u RS-u. U Trnovu jeste pobijedio kandidat SNSD-a za načelnika ali sa druge strane skupštinska većina i dalje ostaje na strani Saveza za promjene. To jeste jedna vrsta opomene Savezu za promjene, ali ono što je problem Savezu za promjene jeste jednostavno činjenica da su sva javna preduzeća u rukama SNSD-a, od šuma do elektroprivrede, i oni jednostavno za izbore mobilizuju dosta velik broj ljudi. Mislim da treba izvući jednu vrstu pouke ali moramo isto tako primjetiti da je u Trnovu bilo dosta nepravilnosti vezano za prijave boravka tako da je pitanje da li su tu glasali građani Trnova ili osobe koje su registrovane iz drugih opština. Prema tome, ja to ne bih uzeo kao realan omjer snagam ali svakako treba izvući određene pouke. Zanimljivo je da je Berilo iz SDA podržao SNSD-ovog kandidata i to je jedan praktičan primjer kako u suštini funkcioniše koalicija i kako je Mile veći bakirovac od svih ostalih koje on optužuje, jer njemu kada zatreba on je spreman i sa crnim đavolom praviti razne dogovore".

 

(Vijesti.ba / SB)


















25.09.2017.

PROF.DR. SLAVO KUKIĆ : MUKE BANJALUČKOG VOŽDA "MILORADA DODIKA"

Prof.dr. Slavo Kukić : Muke banjalučkog vožda

Septembar 25. 2017.


Papa Franjo, čitam, u Vatikanu primi delegaciju glavnog bosanskohercegovačkog grada – i, navodno, poruči kako i dalje trebaju čuvati njegovu multikulturalnost i multikonfesionalnost. Ne isključujem, dakako, da je poglavar Katoličke crkve rekao baš to. Ali, ako jeste, bilo bi, barem ja tako mislim, primjerenije da ih je zamolio da učinu sve kako bi multukulturalnost i multikonfesionalnost, koji su stoljećima činili dušu glavnog grada BiH, Sarajevu nanovo bile vraćene. I ne samo Sarajevu nego i Bosni i Hercegovini kao cjelini – jer, priča je identična u svim njezinim dijelovima.



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature


Image result for milorad dodik karikature

Image result for milorad dodik karikature


Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Kako, međutim, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj mlađahne vedete nacionalnih političkih partija šalju poruke kako se za anticivilizacijske zloće koje sami čine opravdavati ne trebaju nikome, misleći pri tome, obzirom na autoritete na koje se pozvaju, na pripadnike drugih etničkih grupa ove zemlje dakako? Kako, potom, takav civilizacijski iskorak očekivati u zemlji u kojoj, a baš to se događalo prethodnih dana, njezini izabrani predstavnici u institucijama zakonodavne vlasti odbijaju prijedloge zakona o negiranju genocida i zabrani kandidiranja na javne funcije osuđenim ratnim zločincima?

Kako takav iskorak napraviti u zemlji, čiji prvi čovjek čak i govornicu Ujedinjenih naroda, s koje bi istupati morao kao zastupnik svoje države, koristi za promociju stavova samo jedne političke partije – a i to se događalo zadnjih nekoliko dana? Kako, na koncu, civilizacijske iskorake zbog dobra njezinih građana očekivati u zemlji, u kojoj njezini najmoćniji političari javno govore kako se ne žele odreći sna da će nje nestati a današnji njezini dijelovi postati sastavnice nekih drugih država?

Usprkos svemu, tjedan iza nas je, pa makar i samo malo, ponudio i odgovor na pitanje kako se s bosanskohercegovačkim rebusom nositi? I najiskrenije, dogodilo se to u momentu kad se najmanje moglo nadati. Narodna skupština RS-a, naime, u tjednu iza nas usvoji zaključak – o kojem, očito, prethodno ništa nije znao i prvi čovjek ovog entiteta – kako se njezina odluka o referendumu o Sudu i Tužiteljstvu BiH, usvojena prije više od dvije godine, konačno ima objaviti u Službenom glasniku RS-a.

Svega koji sat potom oglasi se i Predsjednik RS-a, i to na način koji je krajnje indikativan – da će, bude li zaključak Narodne skupštine i proveden, bude li, dakle, odluka o referendumu u Službenom glasniku i objavljena, istu, koju je Narodnoj skuoštini on sam predložio, jer ima skupštinsku većinu, novom odlukom te iste skupštine i suspendirati.

A razlog je, pojasni Mile, njegova procjena kako u ovom trenutku u vezi s tim ne bi bilo političkog konsenzusa – kako bi, k’o eto, oporba bila protiv referenduma i kako on, kao najodgovorniji, zbog toga ne želi izazivati unutarsrpske podjele.

Naravno da je Dodikovo uzmicanje iskorišteno, čini se prvi put u prethodnih desetak i više godina uspješno, protiv njega sama. Prvi čovjek SDS-a ga, recimo, zbog suspenzije skupštinske odluke prozva političkom kukavicom i prevarantom, počasni predsjednik PDP-a doda kako je uvijek znao da od Dodikova referenduma o sudu i tužiteljstvu neće biti ništa, a američka ambasadorica u BiH mu poruči kako učinjeno nije i dovoljno. I kako je novom skupštinskom odlukom donesenu odluku potrebno potpuno anulirati da bi se vlasti mogle fokusirati na ono što je za BiH važno – na uspostavu pravne države, vladavine zakona, ekonomski napredak i otvaranje novih radnih mjesta itd.

Uz uzvraćanje istom mjerom, na što se javnost odavna navikla – da su svi oni odreda marionete Bakira Izetbegovića i izdajnici srpstva, a gospođa ambasadorica još i neodgojena, osoba koja se definitivno otkrila kao uzrok sankcija koje su SAD uvele i njemu osobno – lider SNSD-a je naknadno morao vlastito zalijetanje „popravljati“ ako se popraviti više uopće što moglo.

Suspenzija odluke, poruči ovih dana, ne znači i odustajanje od referenduma. Naprotiv, referenduma će, pita li se njega, jednog dana, kada i oporba odustane od nacionalne izdaje i sama prigrli obranu srpskog interesa kao svoga, ipak biti. Jer, kroz Sud i Tužiteljstvo BiH se, k’o biva, želi napisati historija protiv Srba – a to im se ne smije dopustiti.

Bez obzira, međutim, na naknadnu mu pamet, ostaje pitanje što je to što je Dodika pritislo u mjeri da je, u vezi s odlukom na kojoj je dvije godine „jahao“, morao uzmaći? Na razini hipotetskog, može biti svašta. Može, recimo, biti da je Beograd definitivno odlučio promijeniti ploču – i da Vučić od predsjednika manjeg entiteta traži da konačno počne funkcionirati kao političar BiH, a ne Srbije.

No, ta mi se mogućnost, priznajem, baš i ne čini realnom. Jer, da je po srijedi to, ne bi predsjednik istočnih susjeda po Srbiji vodao Dodika kao cirkuskoga medvjeda. A voda ga svako malo. Zašto? Vjerojatno, kako bi vlastitom narodu prodavao zjake u vezi s onim što mora činiti na Kosovu – pa evo, neka mu Mile podgrijava nadu kako bi se teritorijalno mogao namiriti zapadno od Drine.

Može, potom, biti da je pritisak zapadnih centara moći, bez obzira što se on u javnosti i ne primjećuje, postao toliko snažan da se više kao utočište koristiti ne može ni Rusija. Može – iako, što se realnog života tiče, ne vjerujem da je po srijedi i to. Jer, banjalučki kockar je, da bi sačuvao vlastitu moć, spreman i na sve vrste žrtvi, pa i, zatreba li, nove ratove i nove tisuće mrtvih Srba.

Može, na koncu, i to mi se čini najrealnijim, po srijedi biti da Zapad pritišće banjalučkog kockara posredno, preko Beograda, uvjetujući Vučiću proces pridruživanja društvu evropskih naroda steriliziranjem njegova prekodrinskog „borca za svesrpsko jedinstvo“. Ako je, pak, po srijedi to, a moglo bi biti, onda zaobići nije moguće i još neka pitanja.

Znači li, primjerice, Dodikovo uzmicanje u vezi s referendumom o Sudu i Tužiteljstvu BiH da se na kartu beogradskog pritiska može igrati i kod svih budućih njegovih uzmicanja na kojima bi Zapad, a zbog svojih ambicija prema BiH, istrajavao?

Ako je, potom, odgovor potvrdan, koje bi to posljedice moglo imati za samog Dodika? Znači li to i definitivan gubitak njegove moći u ovom dijelu BiH? Pita li se, recimo, mene, politički pad se u tom slučaju ne bi mogao izbjeći. Jer, na bahatom uskrsavanju ideje svesrpskog okupljanja u jedinstvenu srpsku državu je svoj uspon i gradio.

Odustajanje od njega bi, po istoj logici, značilo svojevrsnu izdaju u očima svjetine – i njezino okretanje leđa „izdajniku“ dakako. Pomoći, pri tome, ne mogu ni pokušaji da se teret izdaje natovari drugima, u Dodikovu slučaju opoziciji, a ni bilo što drugo. Politički pad je, hoću reći, jedini mogući scenarij s kojim se može kalkulirati.

Ne treba se zavaravati, svjestan je toga i Dodik sam. Ono, pak, što iz njegove perspektive ostaje je pitanje koja je cijena, koju pri tome on sam mora platiti. A bojim se da je ona visoka toliko da mu u ovom momentu i zadaje glavobolju – i još uvijek ga tjera na razmišljanje što učiniti? Ne vjerujem, istina, iskustvo s drugima govori tome u prilog, da bi mu račun bio ispostavljen zbog pretjeranog srbovanja.

No, ne vjerujem ni da bi odgovornost mogao izbjeći zbog kriminala koji mu se stavlja na teret – zbog Pavlović i Bobar banke, zbog autoputa i Boske, da ne nabrajam. A ta vrsta odgovornosti vodi isključivo prema jednoj adresi – zatvorskim zidinama i dugogodišnjoj robiji.

Je li, ako je tako, na političko uzmicanje, taman ono značilo spas i za Srbiju o kojoj svakodnevno zbori, banjalučki moćnik i spreman? Uz određene garancije, vjerujem da jeste – ako bi mu, recimo, bio zajamčen politički azil jedne od zemalja na kojoj je svoju moć zadnjih godina dobrim dijelom i gradio. Azil Rusije. Jer, srbijanski mu, zbog pritisaka i ucjena kojima bi Vučić mogao biti izložen, baš i ne igra.

No, elementarno je pitanje koliko on, u slučaju odstupanja dakako, znači i samu Putinu – i koliko ga je ovaj u tom slučaju spreman i zaštićivati? Jer, što bi njemu uopće imao značiti jedan izolirani balkanski tiranin ako ga za potrebe vlastitih geopolitičkih ciljeva nije u mogućnosti dalje instrumentalizirati?
To su, siguran sam, muke s kojima Milorad Dodik, banjalučki vožd, i najpoznatiji krajiški baja, i liježe i ustaje. I koje mu izazivaju sve nesnosniju nesanicu. Ali i muke koje ga, bilo mu drago ili ne, sve ubrzanije primiču točci definitivnog političkog raspleta.


///////////////////////////////////
//////////////////////////
24.09.2017.

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM

TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: "Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice..."

Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi, piše u novom blogu



TODORIĆEV OBRAČUN S PLENKOVIĆEM: 'Premijera sam upoznao usred noći. Dao nam je čokoladice...'

Kako je u petak najavio, Ivica Todorić objavljuje tekstove na svom blogu na dnevnoj bazi. U nedjelju je pisao o prvom susretu s premijerom Plenkovićem, o tome kako nije htio sam ići na sastanak s Božom Petrovom. Pita se i od koga je dokumente dobila Martina Dalić, osim onih osnovnih iz Agrokora. Traži od Vlade da odgovori javnosti. Objavu prenosimo u cijelosti.

 

 

--"Premijera Plenkovića upoznao sam na sastanku 26. veljače 2017. godine, kojem su nazočili Martina Dalić, Božo Petrov, Zdravko Marić i Ivan Crnjac. Do sastanka je došlo nakon višetjednog inzistiranja Bože Petrova, s kojim se nisam želio naći nasamo, pa sam predložio zajednički sastanak. Na sastanku nije donijet nikakav zaključak, a bilo mi je neobično što me primaju u tajnosti, pod okriljem noći.


- 5 dana kasnije, Zdravko Marić dolazi k meni u Agrokor , kako je rekao, u ime premijera. Obavještavam ga da Agrokor ne treba pomoć Vlade i da premijeru zahvaljujem na čokoladicama koje nam je poslužio na sastanku.

 

- Ključno: u prezentaciji Vladi 20. srpnja Martina Dalić kaže da su tada, 3. ožujka, „ubrzali rad na izradi Lex Agrokora“. Znači, pet dana nakon što prvi put vidim premijera, oni „ubrzavaju rad“. Od kada onda rade na Lex Agrokoru?

 

Neka Vlada hrvatskoj javnosti odgovori na konkretna pitanja:

 

-Je li točno da su sastancima u Vladi, prije donošenja Lex Agrokora, prisustvovale i držale prezentacije privatne tvrtke i osobe s izravnim financijskim interesima za Agrokor, vlasnici i zaposlenici savjetničkih kuća, financijskih savjetnika, odvjetnici i drugi koji danas od Agrokora uzimaju ogroman novac? Tko je bio bio na tim sastancima? Jesu li vođene bilješke i postoje li zapisnici?

 

-Kako je moguće da su Lex Agrokor pisali, po vlastitom priznanju, Ante Ramljak i njegovi prijatelji i suradnici. Tko ih je za to ovlastio? S kojim ciljem? Postoje li o tome službene bilješke?

 

-Kako je moguće da ista osoba sudjeluje u kreaciji Lex Agrokora i sama si dizajnira ovlasti, i onda sama sebe postavi da primjenjuje taj Zakon? Takav konflikt interesa nije viđen u modernoj Europi.

 

-I ključno pitanje - kakvu je dokumentaciju osim osnovnih dokumenata koje joj je dostavio Agrokor i od koga dobila potpredsjednica Vlade Martina Dalić? Koje osobe ili koje tvrtke su izradile tu dokumentaciju bez službenih podataka od managementa Agrokora? Na osnovu kojih podataka su se stekli uvjeti za primjenu Lex Agrokora?


///////////////////////////////////////

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (V)

Očito žalostan zbog odlaska ljeta a raznježen dolaskom jeseni i nove godine ,  naš Šemsudin Gegić Shems se, okružen ovoljetnom izdvojenom  literaturom , u svojoj mostarskoj avliji,  sjetno   prisjeća

24.09.2017.

MARINKO ČULIĆ : POVRATAK U 1941.

Marinko Čulić : Povratak u 1941.

Septembar 23. 2017.


Jako je dobro da je to kritizirala i poveća grupa kolega iz lijevoliberalnih novina, pa ćemo ovdje sa zadovoljstvom biti pojačalo tih kritika. Da, velika je, u nebo vapijuća sramota da je Andrej Plenković pristao da ‘Hitler iz našeg sokaka’ Marko Skejo bude ravnopravni sugovornik njegovim ministrima, a istodobno je u povodu smrti Slavka Goldsteina poslao obitelji kratki telegram sućuti koji više sliči na hladnu konstataciju da je umro taj veliki intelektualac, nego na žaljenje što se to dogodilo.

Piše: Marinko Čulić (Novosti)

Ali neka i od takvih stvari može biti od koristi. U ovom slučaju ona je u tome da smo u hrvatskom premijeru dobili kapitalnog, krunskog svjedoka da je Hrvatska zemlja potpuno deformiranog, rahitično iskrivljenog sustava vrijednosti. Odlično obavljeno, pet. Ohrabruje i što Plenković nije svjedok samo za jedan proces, o ne, ima toga još. Nešto prije, istaknuo se i kada je Dražena Keleminca, koji u posljednje vrijeme voli spaljivati primjerke tjednika koji držite u rukama, nazvao nevažnim marginalcem koji nije vrijedan njegovog osvrtanja. Da bi zatim DORH ili, preciznije, čak i DORH, kojemu je posljednjih godina otpalo brat-bratu pola zuba, odlučio pokrenuti krivični postupak protiv Keleminca zbog širenja mržnje i poticanja na nasilje.

Ne znam je li ovdje ocjena odličan dovoljna za premijera Plenkovića, osobno bih prije bio za stepenicu više – izvrsno. To zato što je danas u ovoj zemlji pravih, autentičnih svjedoka vrlo malo – pomeli su ih brojni održani procesi, tipa Glavaš, Merčep, Sanader ili Mamić, kao i neodržani, tipa Todorić – pa ih treba maksimalno tetošiti ako obećavaju. A Plenković je obećavao od samoga početka. Kada je stao na čelo Vlade (one prve, s Mostom u koaliciji), izjavio je da će ona biti odana antifašističkim vrijednostima, ali, žalibože, nije bila i još uvijek nije.

Dobro, možda bi i bilo tako da je antifašizam nešto što staviš u vitrinu i samo povremeno obrišeš s njega prašinu. Ali on se u međuvremenu pretvorio u živo i otvoreno političko polje, ne, naravno, u smislu svoje reafirmacije, nego brutalnog, gotovo ‘klaoničkog’ kljaštrenja i sakaćenja. Stvari su kulminirale u doba Karamarkovog ‘antikomunističkog manifesta’ i praktički otvorene reustašizacije, tako da je, pričao mi je jedan redakcijski kolega, Slavko Goldstein, vrativši se s nešto duljeg putovanja u inozemstvu, zapanjeno rekao da ima dojam da se vratio u NDH. Ali vjerojatno ga je još više iznenadio rasplet događaja, pun neočekivanih obrata.

Karamarko je sa svojim bojovnim anti-antifašizmom izgubio prve sljedeće parlamentarne izbore, preciznije nije ih dobio, jer je svojim konkvistadorskim metodama uplašio i zbio lijevoliberalni i lijevi dio birača. Ali onda nastupa još jedna prekretnica. Na vlast dolazi Plenković, čovjek finih, briselski udešenih manira, tako da mu se priklonio i značajan dio spomenutih nedesnih birača. Bila je to velika greška, jer je baš Plenković proveo važan, formativni dio Karamarkovih ideja. Nije pritom koristio rabijatni tip govora o zatvaranju opozicijskih stavova u četiri kućna zida, ali je poduzeo nešto u suštini još gore.

Pošao je od toga da radikalnu desnicu i ustaški revanšizam treba staviti u okvire zakona, što je u javnosti trebalo ostaviti dojam da ih se time ograničava, ali zapravo ih se ozakonjivalo. Titov trg u Zagrebu izbrisan je legalnom odlukom gradske Skupštine, a HOS-ova ploča u Jasenovcu sa zloglasnim ‘Za dom spremni’ maknuta je sramotnim, ali ipak regularnim dogovorom s HOS-ovim udrugama, istina uz preveliku cijenu da je uklonjena samo iz nekadašnjeg ustaškog logora, a praktički legalizirana svugdje drugdje.

Da se ne bismo puno zezali oko toga što ove legalne skupštinske odluke i navodno regularni dogovori zapravo znače, recimo da su i najveći zločini u nacističkoj Njemačkoj i isto toliko nacističkoj NDH također u pravilu imali ‘pokriće’ u uredno donesenim zakonima i propisima. Dakle teško će ogriješiti dušu onaj tko pomisli da su to bile zemlje golog bezakonja, naprotiv, zakoni su se ondje provodili s upravo ubitačnom preciznošću i dosljednošću.

Naravno da bi bilo nategnuto, pa i glupo reći da će Plenkovićeve metode dosljedne primjene prava imati iste zločinačke posljedice kao u spomenutim dvjema nacističkim državama. Ali strah da će se ponoviti nacifašističko zlo ne postoji ni u Italiji, pa je ondje ipak ovih dana pod prijetnjom teških zatvorskih kazni uvedena zabrana isticanja fašističkih i nacističkih simbola. Osim toga, ondje se i prije ove zabrane nije moglo zamisliti da se najviši državni dužnosnici, kao naša Kolinda Grabar-Kitarović, slikaju uz fašističke zastave ili da za fašističke pozdrave izjavljuju da su stari talijanski pozdravi.

Usporedba s Italijom vrlo je aktualna jer je riječ o dvjema zemljama s vrlo sličnim crno-crvenim podjelama, ali i vrlo različitim antifašizmima. Italija je u Drugom svjetskom ratu oslobođena akcijom zapadnih članica velike antifašističke koalicije, dok se Hrvatska oslobodila sama, i to uz jednu osobinu partizanskih oslobodilaca koju je u svojim knjigama najzornije oslikao baš Slavko Goldstein.

Partizani su funkcionirali kao neka vrsta onodobnog UNPROFOR-a, jer nisu dozvolili da se Hrvati i Srbi međusobno zakrve, nego su ih usmjerili u zajedničku borbenu kolonu protiv okupatora i domaćih kolaboranata. Tragedija ovih posljednjih četvrt stoljeća je da u Hrvatskoj više nema nikoga tko bi igrao tu ulogu UNPROFOR-a, tako da su hrvatsko-srpski odnosi funkcionirali i još funkcioniraju isključivo po ključu kost na kost. Oh da, bilo je hrvatskih političara koji su to pokušavali ispraviti, ali ne više od tri, četiri, pet…, u svakom slučaju premalo da se promijeni sadašnji model države.

A to je model bez amortizera koji bi uklonili ili barem ublažili unutrašnje konflikte, u ovom slučaju međunacionalne, ali i šire (socijalne, međudržavne…), tako da ti konflikti drmaju zemljom doslovce bez ijedne zapreke i ijedne pauze. Srbi čine čvorišnu točku tih konflikata, iako ih je manje nego ikada, jer očito vrijedi pravilo da kada bi ih ostalo i samo nekoliko hiljada ili čak nekoliko stotina, to bi opet bilo previše. Sa Židovima bi sigurno bilo isto da ne uživaju veću međunarodnu zaštitu, ali antisemitizam je u Hrvatskoj ionako uvijek bio samo metaforična inačica antisrpstva.

Tako se krug zatvorio na onom istom mjestu na kojem je otvoren, što je Slavko Goldstein prije nekoliko godina vidovito naznačio u sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’. Prije nekoliko dana Goldstein je umro i pokopan je na Mirogoju, a na sprovodu se nije pojavio nitko iz vrhova hrvatske svjetovne i crkvene vlasti.

///////////////////
////////////////////////////////

“Mađarska rečenica” :Andrej Nikolaidis dobitnik nagrade ‘Meša Selimović’

Septembar 23. 2017.


Nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2016. godine na govornom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije osvojio je Andrej Nikolaidis za roman “Mađarska rečenica”.

Odluku je donio žiri 17. međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” u sastavu Adisa Bašić, predsjednica, te članovi Hadžem Hajdarević, Slobodan Šnajder, Pavle Goranović i Mile Stojić.

Na ceremoniji održanoj u Narodnom pozorištu Tuzla nagradu je Nikolaidisu uručio gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, priopćeno je iz Press službe Grada Tuzle.

“Građanima je dosta nadjačavanja, nadmudrivanja, spletkarenja i mržnje, ljudi umorni od atmosfere u kojoj je čovjek čovjeku vuk, u potrazi za životom u normalno uređenim državama Zapada, masovno napuštaju ove prostore. Vrijeme je, krajnje je vrijeme za promjenu paradigme, odoše nam životi i odoše nam mladi ljudi. Vrijeme je da čovjek čovjeku više ne bude vuk, nego brat.

I večeras su, u najužem izboru, sve sami dobri, pametni i talentirani, angažirani pisci. Tko god pobijedi, pobijedili su svi, pobijedila je dobra knjiga”, izjavio je tom prigodom gradonačelnik Imamović.

Kako je ranije objavljeno, u uži izbor za nagradu “Meša Selimović” bili su nominirani romani: Daša Drndić: EEG, Ivica Đikić: Beara, Damir Karakaš: Sjećanje šume, Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica i Damir Ovčina: Kad sam bio hodža.

(Kliker.info-Fena)

23.09.2017.

IVAN STAMBOLIĆ IZ ARHIVE RSE: TOPOVI SU ME UĆUTKALI

Ivan Stambolić iz arhive RSE: Topovi su me ućutka

Image result for ivan stambolic put u bespuce fotos

Pre 30 godina je održana čuvena Osma sednica Saveza komunista Srbije na kojoj je smenjen tadašnji predsednik Predsedništva Srbije Ivan Stambolić. Bio je to početak vladavine Slobodana Miloševića u čijem će se mandatu u krvi raspasti Jugoslavija, a Srbija urušiti u sopstvenom nacionalizmu iz kojeg se nije oporavila do dan danas.

Tim povodom objavljujemo poslednji intervju sa Ivanom Stambolićem koji je snimljen u junu 2000. godine, dva meseca pre nego što će biti otet i ubijen.

"Srbija je posle Osme sednice vrlo brzo daleko, daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije: u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam", rekao je Ivan Stambolić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Uz ovaj intervju objavljujemo i delove iz Stambolićeve knjige "Put u bespuće" iz 1995. godine.

Stambolić: Splet je mnogih okolnosti da su se stvari tako dogodile. Uprošćeno rečeno, imao sam otvoren front, i sa čela i sa bokova, ali sam mislio da imam leđa sigurna i zaštićena, a odatle je došao nož.

RSE: Vi ste već punih 13 godina van politike. Koliko dugo ste bili u politici?

Stambolić: Otprilike isto toliko, 13 godina. Kao što vidite, nisu baš zgodni brojevi. Kada bi mogle te godine da se, kao minus i plus, potru, pa onda sve ispočetka....

RSE: Kada poredite ta dva perioda, šta je prednost - pozicija posmatrača ili biti u vrhu politike? Mada, svih ovih godina, niko nije posmatrač.

Stambolić: Ima prednosti ta posmatračka pozicija. Čak i kada se izađe iz dobre politike, ta prednost se gubi, ta udobna, posmatračka, kritička distanca, kada posmatrate ovo, što smo mi osuđeni da posmatramo. Ovo što nam se događa, ne znam da li uopšte ima bilo kakve politike.

Ima politika i politika. Politika je, što se mene lično tiče, prvo imala mene, pa sam počeo da kreiram i pravim politiku. Uvek sam je shvatao kao rukovođenje javnim poslovima, kao u službi javnih poslova, kao upravljanje stvarima, a ne vladanje ljudima i narodom. Kada se ona tako shvati, primenjuje i praktikuje, to je vraški težak, naporan i složen posao. On brzo zamara, troši.

Međutim, kada je ova druga stvar u pitanju, kada je politika strast da se vlada ljudima i narodom, kada se oni upotrebljavaju radi vlastodržačkih samovolja i ambicije, kada se ta samovolja nameće kao volja naroda, onda je to, po meni, neka politička patologija, nije prava politika. Onaj ko se tako bavi politikom, nikada neće postati ovaj posmatrač o kome vi pitate. On iz politike jednostavno ne sme da ode. Kada si na vrhu te politike, u stvari, kao da si na vrhu nekog stuba srama.

RSE: Kada ste odlazili iz politike, vaš sin je bio dečak i on je prokomentarisao - VIII sednica mi je vratila tatu. Sada već imate i unuka.

Stambolić: To nije prokomentarisao Veljko, već Tijana. Veljko je već tada bio poodrastao, a Tijana je bila u osnovnoj školi. Ona je to tako prokomentarisala.

Što se tiče Uroša, to mora da se dogovorimo. Ako hoćemo da razgovaramo o Urošu, moramo do ujutru da razgovaramo. Mnogi moji drugovi su postali dede i stalno se sa njima svađam i raspravljam jer svi hoće da pričaju o svom unuku, a ja nikako ne mogu da dođem do reči.

RSE: Zar niste došli u iskušenje da se uključite, da pokušate kao političar, sada na opozicionoj sceni Srbije? Kada ste bili smenjeni, to je bila druga polovina osamdesetih godina, nije bilo šanse ni da progovorite javno. Posle je bilo drugačije.

Stambolić: Da. Te četiri godine se nigde nije moglo progovoriti, a na mene su padale lavine raznih intriga i laži, sa ciljem da se čovek ponizi, diskredituje, diskvalifikuje. To je bilo ponajteže izdržati. 1991. godine prvi put sam počeo nešto javno da govorim kada su mi studenti to omogućili, kada je bila njihova pobuna. Tada sam govorio, pozivao studente da dezertiraju iz tog rata, koji se priprema. Upozoravao sam ih da je rat pred nama, da je pripremljen i da će čast svoga naroda oni spasavati tako što će dezertirati iz tog rata. Ali, to što sam tada govorio, nije se čulo od topova. Nije to govorenje imalo eha ni odziva.

Strano mi je da menjam stavove, u cilju dopadanja nekome ili nečemu. Nije mi bio cilj da se uguram u javni život. Ti stavovi, u zadnjih godinu-dve dana, nisu nailazili na pogodno tle.

RSE: To je bilo vreme, kada je bilo nemoralno ćutati.

Stambolić: Nisam ćutao. Oglašavao sam se, ne tako često, na tim kritičnim tačkama, na kojima sam smatrao da sam dužan da se oglasim. Ipak se to svodilo više na to da umirim svoju savest, nego što je imalo nekog dejstva, što se čulo šire i više.

RSE: Da li ste nekada došli u iskušenje da pokušate da odigrate u Srbiji, onu ulogu koju su odigrali Milan Kučan u Sloveniji, ili još više, Kiro Gligorov u Makedoniji?

Stambolić: Ta se uloga nije mogla ovde odigrati. Nisam je mogao odigrati, ni ja, ni neko drugi sličan u tom pogledu. Bio sam izopšten, baš onda, kada se trebalo pripremati za takvu ulogu.

Osma sednica je definitivno rešila to pitanje, što se vlasti tiče. Vlastodržačka Srbija je htela vođu, htela je vožda, njega je izvikala svojim klicanjem, te načine znamo. Sa njim je Srbija vrlo brzo posle VIII sednice daleko odjezdila u dve svoje tragične restauracije - u staljinistički socijalizam i raspomamljeni nacionalizam. Nije bilo više Srbije koja bi mogla biti kao neka kučanovska Slovenija ili gligorovska Makedonija. Tu je bilo nemoguće odigrati tu ulogu. Srbija je krenula mnogo rano u prošlost i odjezdila dosta brzo i podaleko, uz takvu podršku, da tu prostora za to nije bilo.

RSE: Da li se srećete sa vašim bivšim saradnicima? Znam da ste nedavno bili u Parizu i imali zanimljivih par dana sa nekim ljudima iz bivše Jugoslavije.

Stambolić: Da, bio sam sa Kirom Gligorovom i Azemom Vlasijem. Srećem se sa ljudima iz naših bivših republika redovno, u jednom ritmu, svakih pet - šest meseci. Otputujem u neku od republika.

Što se mene lično tiče, za mene, moja Jugoslavija, još uvek postoji. Ovu nikada nisam mogao ni primiti, ni prihvatiti. Samo prigrabljivanje njenog imena je licemerno (2000. godine je postojala Jugoslavija pod imenom SR Jugoslavija, činili su je Srbija i Crne Gora, prim. RSE). Čine to oni koji su je razbili.

RSE: Vi ste rekli da putujete često u susedne države?

Stambolić: Putujem. U Zagreb se sa vizama teže putuje, teže se do viza dolazi. Nije baš jednostavno, mada nemam tih problema. U BiH, zaista, tako kako kažete.

RSE: U Sarajevo ste putovali još u vreme rata i u vreme opsade tog grada. Bilo je to proleće 1995. godine. Vi ste bili tamo sa prvom organizovanom grupom Beograđana. To je bio riskantan put, ne samo zbog toga što se tamo pucalo, već se trebalo i vratiti. Zašto ste se odlučili za taj put?

Stambolić: Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima. Ali i zbog ovih ovde, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovekoljublje, onda je lažno.

RSE: To ste tada rekli Sarajlijama?

Stambolić: Da, to sam rekao tada, a setio sam se sada.

RSE: Koji susret vam je bio najuzbudljiviji?

Stambolić: Svaki je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sećanju.

Ali, ispričao bih jedan, kada je već o susretima reč. Išao sam parkom između Vlade i Predsedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovečna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da našto izgovori, nije uspela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i reč nije progovorila. Otišao sam u Predsedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala.

Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da ga nisam učinio.


RSE: Vi ste doputovali avionom. Tada je bilo primirje i nekoliko dana se nije pucalo. Međutim, baš u vreme dok je prva grupa Beograđana bila u Sarajevu, stvari su se zakuvale, ponovo je počelo žestoko granatiranje, nije se moglo više vratiti, aerodrom je zatvoren. Kako ste se vi vraćali, kroz tunel?

Stambolić: To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas nekako u sumrak ulicama koje su zaštićene pred taj tunel. Ušli smo u njega, voda do kolena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili. Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska.

Prepoznali su nas, lepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigde se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tešilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni videli taj rat.

RSE: Vaša porodica se oduvek bavila politikom.

Stambolić: U tim uslovima tamo, bila je to najimućnija porodica. Inače, to jeste užički kraj, ali uže to je subregion Stari Vlah. Cvijić za Starovlašane kaže da oni nikada prvi ne kažu šta misle, a po mogućstvu, ne kažu nikada. Očigledno nisam poneo tu karakternu osobinu svoga kraja.

Moj deda, od petoro dece, troje je školovao. Testamentom koji je ostavio pred Drugi svetski rat, videvši šta se priprema, pola imovine ostavio je svojim sinovima, a drugu polovinu da se školuju njegovi unuci. Od nas petorice braće, svi smo se školovali.

Svi su bili odlični đaci, u svakom razredu ulazili su na kraju školske godine u one knjige, ispisani masnim slovima. Nisam bio takav. Nekada sam bio odličan, ali jedan razred sam jedva prošao. Uglavnom, vrlo-dobar. Kada taj jedva pređem, onda sledeći imam sve petice na kraju. Mnogo sam jurio fudbal, skijanje, bobove... Nije me bilo lako ukrotiti, imali su velike probleme sa mnom. A kada nisi stalno odličan đak, među Stambolićima, ti si onda loš.

RSE: Kada ste prvi put bili na Kosovu?

Stambolić: Bilo je to negde pri kraju osmogodišnje škole. Išli smo na ekskurziju na Kosovo. Bili smo na Kosovo polju. Spomenik kosovskim junacima još nije bio podignut. Videli smo Muratovo turbe, ukazivao nam se Miloš Obilić kao u narodnim pesmama u svoj svojoj lepoti, vitez bez straha i mane, Kosovka devojka, što poji ranjene junake i vida im rane. Bili su tu sa nama i devet Jugovića, Toplica Milan, Kosančić Ivan, svi oni što "razgone Turke na buljuke".

Tragedija današnje Srbije je u tome što se, najvećim svojim delom, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

Bili smo i u Gračanici, Milutinovoj zadužbini, toj našoj velelepnoj srednjevekovnoj građevini. Jedinoj koja je ušla u sve svetske enciklopedije. Dostojanstvena igumanija sugestivno je pripovedala istoriju hrama i njegovog slavnog ktitora. Govorila je i o Milutinu, Simonidi čije oči na fresci iskopaše Turci. O tome kako smo mi jeli zlatnim kašikama, dok su se oni tamo na zapadu Evrope još međusobno jeli. Pričala je kako je Novo brdo bio grad od 40.000 stanovnika, dok London još nije ni postojao. O zvonjavi zvona na crkvi Notrdam u Parizu i još o koječemu slično.

Bila je to opojna, poetski zanosna, pitka i tečna priča o našoj slavi, o našoj nadmoći nad drugima, o našim stradanjima od drugih. Bilo je to pripovedanje koje je svakoga od nas proželo, ponelo nekako, zanelo i uznelo, koje je potpuno obujmilo naša dečija bića. Ko bi nam, dugo posle toga, smeo reći da su to samo legende, da je to samo u pesmama, da ništa od toga nije istorijska činjenica i istorijska istina. Da stvari stoje drugačije. Da je poetska imaginacija i zanesenost jedno, a politika i istorijska realnost nešto sasvim drugo.

Tako u dečačkom zanosu, nabijen emocijama, pun ponosa, baš sa toga mesta, napišem pismo ocu i majci (a ona je ceo kosovski ciklus znala na pamet). I u tom pismu ispričah igumanijinu priču koju sam zapamtio kao magnetofon. Preturajući nedavno po njihovim papirima, pronađoh i to pismo.

Pričam ovo zato što se stalno posle toga pitam. Da sam živeo u drugačijem okruženju, da sam ostao samo sa legendama, mitovima i kosovskim epom, da nisam saznao za Simu Ćirkovića, da nisam čitao "Filosofiju palanke", nego samo knjige o Milutinima, ne bih li i ja počinio sva ova čuda, što potonji počiniše na Kosovu i sa Kosovom?

RSE: U Srbiji postoji izraz Stambolićevska Srbija i to sa pežorativnim značenjem. Gledano iz ove perspektive, da li je iz Stambolićeve Srbije izrasla Miloševićevska Srbija?

Stambolić: Vi kažete - izrasla. Koliko shvatam, ova Srbija, već 13 godina stalno pada. Još nije pala, još dno nije udarila. Onda mora biti da je ona bila visoko! Šta je moglo iz toga izrasti? Šta izrasta iz onog prethodnog, kada je nešto novo došlo, takvom vrstom prevrata?

Doduše, deo srpske kulture su prevrati. Kod nas se sve događa prevratima, pa je i ovo bio jedan prevrat koji je trebalo da bude negacija prethodnog, do kraja. To je jedna regresivna, mutantna destrukcija. To je vraćanje unazad, tragično, dramatično, koje nas je dovelo na ivicu opstanka. Zaista se moramo pitati - da li, kao narod, možemo opstati?

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu, već kao policentričnu.

Što se tiče "Stambolićevske Srbije", ta nikada nije postojala. Ili, ukoliko je postojala, takva "Stambolićevska Srbija", postojala je isto toliko, i to delom, koliko je postojala Srbija jednog Minića ili Todorovića ili Milentija Popovića ili opet jednog Draže i brata mu, Mome Markovića ili još ranije, Blagoja Neškovića, Sretena Žujovića, Aleksandra Rankovića... Dakle, pluralna Srbija, pa makar to bilo i u okviru iste ideologije, sa svim razlikama među njima, koje su imenovane personalno, kao što je to kod Srba obično i bivalo i u daljoj prošlosti - Petrova Srbija, Aleksandrova Jugoslavija, Bajin Beograd, Acin Zaječar...

Nikada se Srbija nije poistovetila u potpunosti ni sa jednim od njenih pomenutih vođa. Tragedija današnje Srbije je u tome, što se najvećim svojim delom, u početku ovoga što nam se događa, bar izjednačila sa vlastitim destruktorom.

RSE: U Vaše vreme, pokrenuta su mnoga krupna pitanja vezana za položaj Srbije, za položaj autonomnih pokrajina u okviru Srbije. Neki iz jugoslovenskog rukovodstva, u naknadnim sećanjima, postavljaju pitanje - postoji li zapravo razlika između Vas i Miloševića u načinu kako ostvariti centralizaciju Srbije i smanjiti ingerencije pokrajina?

Stambolić: Kada to postavljaju, oni mora da su ili slepi, ili gluvi, ili su zlonamerni. Vrhovni sudija, koji se zove život, valjda je presudio i jednoj i drugoj politici. To su zaista bile dve dijametralno suprotne politike koje su se na kraju sudarile i ishod znamo, da ga sada ne objašnjavamo.

Srbiju nikada nisam zamišljao kao centralizovanu državu. Uvek kao policentričnu, ne samo što se tiče Kosova i Vojvodine, nego čak i uže Srbije, njenih regionalnih lokal-patriotskih sklonosti i zahteva, sasvim objašnjivim, pre svega u veoma velikom stepenu razlike u njenoj razvijenosti.

Što se pokrajina tiče i centralizacije, mi smo to zvali - zajedno sa izgradnjom autonomije pokrajina, mora se izgrađivati jedinstvo i zajedništvo u Republici Srbiji. Mi smo to radili uz rasprave, uz sporove, uz trenja. Dugo, uporno, sporo verovatno, trebalo je brže. Radili smo sporazumno i dogovorno. Takva politika, nazvana oportunističkom u pežorativnom smislu, što je teško objasniti, zamenjena je diktatima.

Prvo, diktat Jugoslaviji po tome kako mi to hoćemo, a kada smo u tom diktatu nju razbili, onda smo dali diktat pokrajinama i Srbiji, kako ona mora biti centralizovanija nego ikada u svojoj istoriji, više nego sa Milošem i njegovim okružnim načelnicima.

Prema tome, ne razumem otkud se bilo kakva veza u tome može naći? Na kraju, mi smo postigli sporazum u promeni Saveznog ustava u vezi sa republikom i pokrajinama i postigli sporazum u vezi sa promenom republičkog ustava o pokrajinama i Srbiji. To smo postigli uz saglasnost i kosovskog i vojvođanskog rukovodstva, što je obznanjeno kroz moj ekspoze i elabarot u Skupštini Srbije četiri dana pred VIII sednicu.

Zašto je to srušeno, zašto su i Jugoslavija i javno mnjenje u Jugoslaviji i u Srbiji bili protiv tog sporazuma svojim ponašanjem za sukobe, to drugi moraju dati na to odgovor, ja ne umem da ga dam.

RSE: Sredinom osamdesetih, Srbija je za neke bila sredina koja je prednjačila u liberalnoj atmosferi, u kojoj su značajna mesta imali mladi i liberalni kadrovi, tržišno orijentisani. Za druge, ona je bila sredina u kojoj narasta nacionalizam sa kojim se rukovodstvo ne obračunava. Naročito ovo drugo se odnosi na period pojavljivanja Memoranduma. Mnogi su mislili da ste Vi predvodnik nacionalističke Srbije, a da će se sa njom obračunati Milošević.

Stambolić: Da. Oni su mislili da će sa Miloševićem učvršćivati Jugoslaviju, graditi socijalizam, a da će sa mnom to teško ići. Što su tako mislili, mogu se davati razna objašnjenja, to bi bila preduga priča, ali opet je to problem tih ljudi.

Nisam bio anacionalan, naprotiv. Osećao sam da pripadam Srbiji, da radim za tu republiku, da se borim za njene interese u Federaciji. Radio sam to veoma uporno, možda sam ponekada preterivao, ali sam u glavnim stvarima uspevao. Borio sam se oko Srbije i protiv njenog zaostajanja, da nam se to prihvati kao problem, da nam se to uvaži u instrumentima ekonomske politike, privrednog razvoja i njegovog planiranja, da napravimo jedinstven SK, da dođe do promena Ustava.

Bio sam veoma otvoren za saradnju i sa drugim republikama. Imao sam izvanredne odnose sa rukovodstvima svih republika. Ta otvorenost je možda smetala jer sam shvatao da se moje nacionalno podudara najvećim delom sa srpskim građanskim i građanstvom. Smatrao sam Jugoslaviju najvećim interesom srpskog naroda, njegovom najvećom tekovinom i da je treba braniti. Ni jedno pitanje i problem koji smo imali nije bilo ratno pitanje i ratni problem, bilo o kom narodu i odnosu da se radilo, bilo o kom razvojnom ili drugom problemu i pitanju odnosa da se radilo.

Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd
Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd

Memorandum je tačka našeg definitivnog razlaza u Srbiji i uvod u politički obračun. Ja i ljudi oko mene vodili smo oko Memoranduma raspravu. I danas me ne prestaju optuživati oni koji, uprkos životu i njegovim činjenicama, i dalje hoće da ga brane. Optužuju mene da sam nešto minirao. Vodio sam borbu protiv Memoranduma i srpskog nacionalizma. Milošević se iz te borbe povukao, on u njoj nije hteo da učestvuje. Od tada na dalje, na političkoj sceni, javno, potpuno je bilo jasno svakom političkom čoveku u čemu je sukob i oko čega je sukob. Što će se oni opredeljivati tako, ne znam. Izgleda da su to personalni razlozi, bilo je nešto u politici nezdravo.

RSE: Govorite, pretpostavljam, o jugoslovenskom rukovodstvu i ponašanju jugoslovenskog rukovodstva u to vreme. U knjizi "Put u bespuće" opisali ste dve situacije. Obe su iz 1986. godine. Sednica Predsedništva Jugoslavije zbog dolaska Srba sa Kosova ispred Skupštine, u kojoj se raspravljalo tada o Kosovu:

"Rasprava je sve mučnija, praktično bez dogovora. Zaključujući sednicu, predsedavajući, Lazar Mojsov, do koga sedim, došapne mi da su svi prisutni uvereni kako sve pohode Srba sa Kosova organizujem upravo ja, te da sam ja jedini koji ih mogu sprečiti. Zaprepašćen, pozivam stenografe da ostanu, a učesnicima sednice, uz odobrenje Mojsova, ponovim to što mi je on upravo rekao. Zatim, povišenim glasom, drži neki nervozan govor o nemogućnosti saradnje uz takvo nepoverenje, takve insinuacije. Pri tome ćuti o onome što mu je poznato, koliko i meni, ko zapravo podbada sve te ljude na proteste. Još ne mogu da verujem da su me u tom pogledu zamenili za Dobricu Ćosića."

...

"Dakle, ulazim, i prvo što vidim, Joža Vrhovec sedi na pisaćem stolu, klati nogama i dobacuje zlurado, trljajući dlanove - a sada Ivane, šta ćemo sada? Pukne mi film, te se na njega izgalamim. Sedam pored Mamule. On mi odmah kaže da je veoma dobro, čak značajno, što sam ovako besno reagovao i dodaje: 'Ako ovo do ponoći ne raščistiš u parku, sve će se tebi obiti o glavu. Ne gubi vreme, radi to kako znaš'. To veće Predsedništvo SFRJ, kao i u toku dana, zaključuje da Predsedništvo Srbije, čiji sam ja predsednik, ima obavezu i odgovornost da situaciju sredi i raščisti. Odlazim na drugu stranu parka, u svoju kancelariju. Sazivam rukovodstvo Republike. Informišem o sednici Predsedništva SFRJ, a Lalovića o tekućim zbivanjima. Ponovo naglašavam da je ulica domaći teren i šansa samo za nacionaliste, da nam oni, samo na ulici, mogu preoteti narod, da će sa ulice krenuti na nas, da ne smemo dozvoliti da se vlast brani silom i tako dalje. Iznenadi me Milošević upadicom: 'Zašto se ti toliko bojiš ulice i naroda?'. 'Ne bojim se ja naroda, no onih koji sa narodom mogu manipulisati', kažem."

RSE: To su dve ilustracije, dva detalja o tome kako se tada ponašalo jugoslovensko rukovodstvo. Nije li preko Kosova svako vodio svoju politiku?

Stambolić: Preko svakog pitanja svako vodi svoju politiku. Mi smo bili u krizi, sveopštoj krizi. Jugoslovensko društvo i naši ukupni odnosi su bili u krizi. Kosovo je bila najslabija karika i na njoj je puklo. Hteli su da se izbegne internacionalizacija tog problema. Nije slučajno što je italijanski ambasador, odmah posle pobune na Kosovu, tražio prijem kod mene. Došao je da mi izrazi solidarnost italijanske Vlade. Niti je zemlja slučajno izabrana da to učini, niti je to slučajno nama učinjeno.

O svim pitanjima smo se raspravljali, pa i oko tog pitanja, razume se. Sporo smo dolazili do nekih zajedničkih rešenja, kao što se zna, i stvarali teren za izlazak iz tog kosovskog nacionalno poremećenog stanja i odnosa u njemu.

Uvek se gleda interes. Svako gleda neki interes. Nije se tu htelo ništa ušićariti, posebno oko Kosova, nego povodom Kosova, ko kakav pristup ima i širim stvarima u Jugoslaviji. Tako se to ispreplitalo. Učestvovalo je jugoslovensko rukovodstvo, odnosno i druge republike, jer smo to tada smatrali zajedničkim pitanjem. Posle će ostali reći - prste od Kosova dalje, mi ćemo to sami, brzo, masom i silom. Krenulo se mačem da se seku čvorovi. Tako smo se zavezali u hiljade novih čvorova i doveli tu gde jesmo, i nas i Kosovo.

RSE: Pomenuta knjiga "Put u bespuće", završava se Vašim rečima: "U miru, život će ponuditi mnoge odgovore za budućnost, koje u ovoj ratnoj akustici niko ne čuje". Međutim, to vreme još nije došlo.

Stambolić: Nije. Mi smo još uvek u pucanjima, u ubijanjima, u ratnoj psihozi, u psihozi vanrednog stanja, u strahovima koje to proizvodi. Naše osnovno pitanje i problem jeste što mi još uvek nismo u prilici i situaciji da postavljamo prava pitanja. Zašto smo tu gde jesmo? Gde je leglo inicijalnog zla? Ko su mu inspiratori? Šta je sa odgovornošću? Moramo dati pravu dijagnozu bolesti obolelog naroda, njegove države i društva, da bi se mogla primenjivati prava terapija. Mi, u ovakvom stanju u kom jesmo, ta pitanja ne možemo da postavimo.

Jedno od tih pitanja je - jesmo li mi, kao narod, izgubili identitet? Ko smo? Gde smo? S kim smo? Ko su nam susedi? Gde su nam granice? Kako nam se dogodilo da se 11.000 kvadratnih kilometara teritorije uzme, a mi govorimo o suverenitetu? Da 50.000 stranih vojnika tamo dođe. Mnoga pitanja.

Na pitanju odgovornosti ne insistiram kao na akademskom ili pravnom ili etičkom i etničkom, kao na bilo kakvom pitanju, nego je to pitanje naše budućnosti. Bez tog smelijeg pogleda u dalju i bližu prošlost i novog pogleda, mi ne možemo praviti ni drugačiji, pravi pogled u budućnost i njoj se okrenuti.

RSE: Da li je za Vas još otvoreno pitanje kakav će biti politički rasplet?

Stambolić: Već sam rekao, u srpskoj kulturi su prevrati , bune, sukobi... pa ne znam da li ćemo mi moći to da izbegnemo. Ako ne izbegnemo, mi se možemo udaljiti od Miloševića, ali pitanje je da li ćemo se približiti Evropi? Bilo bi mnogo dobro da to biva na neki civilizovan način, demokratski, izborni. A sve se više bojim da su za to sve manje šanse.

RSE: U prilog tome što ste rekli je i ono što se dogodilo ove nedelje. Pucano je na Vuka Draškovića. Kako ovaj čin može da utiče na ono što se događa u Jugoslaviji?

Stambolić: Iz nekih ličnih razloga, tamo u Budvu, ne odlazim već 12 godina. Ovde je već odavno pomrčina. Ovde je odavno poništena granica između života i smrti. Kao da je izgubljen iskonski osećaj prema životu i smrti. Kada se ta granica jednom pređe, granice više nema.

Moramo se upitati - šta će na kraju ovde ostati, od naroda, od ljudi, od čoveka? Šta će na kraju i posle svega ostati od samog Vuka Draškovića, ili tačnije, od svih opozicionih prvaka? Pred kime će to oni da prvače? Teško je ovde, u svakom slučaju, biti opozicija. Gde je naša etička solidarnost? Na toj osnovi spremni smo da se mrzimo i ubijamo, a to košta vlastitih života. Širenje političkih ubistava, i ne samo njih, vodi potpunom ukidanju političkom životu u Srbiji. To je ta opasnost.

RSE: Da li ste strahovali da Vam je život ugrožen nakon što ste smenjeni na VIII sednici?

Stambolić: Ne, ja se nekim unutrašnjim mehanizmima dosta uspešno branim od strahova.

RSE: O tome, kakva je atmosfera u to vreme bila, govori jedan zanimljiv susret sa gospodinom Brankom Mamulom i kako je to tada izvedeno. Citat iz knjige "Put u bespuće":

"Jedne novembarske večeri trebalo je da se nađem sa Mamulom (admiral Branko Mamula prim. RSE). Predložio je da on pošalje kola po mene. Sigurno želi da me na nešto upozori, da se nađemo u njegovoj kući jer ja se nisam osećao bezbednim, a i njegovi ljudi su mi na razne načine stavili do znanja da sam praćen, prisluškivan, pod kontrolom Osmaša, ali da me Armija štiti, pokriva, da parira svim ostalim službama, koje me, kao što sam i sam primećivao, samo prividno drže na slobodi. Inače, sve takve i slične poruke, prenosio mi je neki pukovnik KOS-a iz Mamulinog kabineta. Dakle, bilo je razloga, pogotovu zbog sigurnosti moje porodice, da se nađem sa Mamulom, te, dobro sam zapamtio, vrlo mračne i kišovite noći, dva meseca nakon VIII sednice.

Pomenuti pukovnik u civilu došao je po mene u zakazano vreme. Upozorio me je odmah da ćemo ići sa dvoja kola i da ćemo sigurno biti praćeni od njih. Sve je to izgovorio šapatom, tajanstveno, kao da mi se već radi o glavi. Potom me zamoli da sednemo u njegova kola i to na zadnje sedište, tako da sednem, da me njihovi ne mogu videti. To 'videti', tako je intonirao da sam morao prevesti na 'pogoditi'. Zar je već bilo dotle došlo? I tako, posle vratolomne vožnje niz košutnjačke krivine, u dva neugledna i prljava automobila, uz stalne povike - eno ih, sada su iza, sada levo, brže, i uz stalno upozoravanje da se sagnem i prilegnem, besomučno zavijamo niz košutnjačku šumu, naglo kočimo, pa opet startujemo.

Svakojake misli me spopadaju. Pomišljam čak i na vojni puč. Za tako nešto noć je bila idealna. Ponovo slušam – brzo, požuri, prate nas, za petama su nam, tu su, tamo su, ko je iza nas, da li su se ubacili... Druga kola su se izgubila u toj jurnjavi. Koliko to traje? Jako dugo, premda verovatno ne toliko koliko se meni čini. I samo što smo se ispeli na Dedinje, umesto Mamulinoj kući, upućujemo se preko Zvezde ka zgradi Generalštaba. Opet se prema uputstvu saginjem, još dublje, da me ni njihov stražar ne bi prepoznao, pa kroz neke tunele do garaže gde menjamo kola, pa ponovo vitlanje na Dedinju uz sve one povike, nagle zaokrete. Svašta mi pada na um. Počinjem da sumnjam da je sve ovo iscenirano. I šta je zapravo Mamula hteo, u po burne crne noći? Ništa naročito, interesovala ga je politička situacija u Srbiji."

...

RSE: Za kraj, još jedan odlomak iz knjige "Put u bespuće", o sedmodnevnom druženju Ivana Stambolića sa kćerkom Bojanom nakon VIII sednice. Bojana je ubrzo posle toga stradala u saobraćajnoj nesreći. Njen otac je rekao da je ona prva žrtva VIII sednice:

"Nas dvoje smo tada, u Miločeru, uprkos svemu, ili baš zbog svega, proveli sedam dana, naših najlepših sedam dana. Miholjsko leto na moru. Prazne plaže, na šetalištima gotovo pusto. Nas dvoje sami. Vodila me je u kafiće gde se njeno društvo okuplja. Pričamo o tome kako je, kada je bila mala, još u osmogodišnjoj školi, za vreme jednog našeg letovanja u Petrovcu na moru, i pored mog protivljenja, dograbila 'Petrijin venac' i pročitala ga. Kada se vratila u školu, kao obično na početku nove školske godine, a posle letnjeg ferija, imali su pismeni zadatak. Tema - knjiga koju sam letos pročitala. Pisala je kako je čitala i doživela Petriju. Sastav je, izgleda, bio izuzetan, onaj za čitanje i po drugim odeljenjima. Međutim, nastavnica je našla za potrebno da joj prigovori kako takve knjige u njenim godinama ne treba čitati, nego nešto vedrije, tako nešto. I ušle su u spor. Bojana se iznervirala i iznenada upitala nastavnicu da li je ona tu knjigu čitala. Ova, zatečena, iskreno odgovori da nije. 'Pa kako Vi govorite o knjizi, koju nisu ni čitali', odbrusila je Bojana. Uvek je smelo isterivala istinu na čistac, bez straha od posledica.

Iznenadno mi otkriva da mi stalno, već godinama, piše pisma, ali mi ih ne šalje. Tako ona sa mnom razgovara. Sada je odlučila da mi uruči samo jedno u kome piše zašto me toliko voli i zašto se sa mnom ponosi. Nije mi dozvolila da ga čitam pred njom. Jedno divno i dirljivo pismo. Koliko mi svoju decu malo znamo! Kako mi je samo zrelo i slikovito pričala o svojoj ljubavi. Ovo sedmodnevno druženje u Miločeru i naša priča o politici i meni, šta i kako dalje, završili smo njenom gotovo ultimativnom molbom, čak i nekom vrstom ucene, da ostavku nikako ne smem podnositi. 'Neka te Sloba smeni'. Obećao sam da će tako i biti jer imala je prave razloge i argumente za to što je od mene tražila. Kao što se zna, nisam ja izneverio, bar ne u tome."

...

RSE: Da li bi ste nešto dodali ovome, što ste napisali pre mnogo godina?

Stambolić: Ne.










23.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: ZA DUGO SJEĆANJE

Kurspahić: Za dugo sjećanje



Image result for dragan covic u un-a fotos

Image result for dragan covic karikature

Pokušaj Dragana Čovića da pred UN-om internacionalizuje jedan unutrašnji problem BiH

(Komentar *)

Građani stotinu i više država – od ukupno 193 članice Ujedinjenih nacija – imali su priliku da "od srijede do petka" (kao u pačjoj školi iz djetinjstva) gledaju fotografije svog predsjednika ili premijera s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) i prvom damom Amerike Melanijom Tramp. U Srbiji – Aleksandar Vučić, u Hrvatskoj – Andrej Plenković, u Crnoj Gori – Filip Vujanović, na Kosovu – Hašim Tači (uz to sa suprugom), u Bosni i Hercegovini – Dragan Čović ... u Gani – Nana Addo Dankwa Akufo-Addo, i, da ne duljim, gotovo svaki šef država ili vlada okupljenih na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u Njujorku imao je priliku da se rukuje i slika s Trampovima.

Slike u medijima njihovih zemalja ostavljaju utisak posebnog uvažavanja bez navođenja konteksta u kojem ti "susreti na marginama zasjedanja" traju najčešće tek koliko i kliktaj kamere. A onda: sljedeći.

Te fotografije "za uspomenu i dugo sjećanje" na gostovanje u Njujorku u septembru 2017. ipak su drugačije od uobičajenih sa ovih godišnjih najčešće uspavljujućih zasjedanja na kojima predstavnici država iščitavaju duga izlaganja o višedecenijskim, ali i novonastalim, svjetskim pitanjima i žarištima.

Ovo zasjedanje drugačijim – pa i nezaboravnim – učinio je upravo Tramp.

Za razliku od diplomatski uzdržanog državničkog tona uobičajenih izlaganja pred Generalnom skupštinom, novi američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran.

Tako je sjevernokorejskog vođu nazvao "čovjekom s raketama u samoubilačkoj misiji za sebe i svoj režim" i zaprijetio da u slučaju napada na Sjedinjene Države i njihove saveznike neće biti izbora osim "totalnog uništenja" Sjeverne Koreje.

Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran
Američki predsjednik je u napadima na zemlje koje smatra neprijateljskim bio krajnje ratoboran

Njegovi sljedbenici bili su ushićeni da vide Trampa "onakvog kakvog su birali".

Američki analitičari kažu kako je to jezik koji priliči dječijoj svađi u školskom dvorištu ali ne vodi računa o strepnjama američkih saveznika, poput Južne Koreje i Japana, koji bi u slučaju izbijanja rata pretrpjeli apsolutno neprihvatljive žrtve i razaranja.

Tramp je u sličnom nepomirljivom tonu govorio o Iranu kao "ubilačkom režimu" nazivajući sporazum o kontroli iranskog nuklearnog programa kao "sramotan" i ostavljajući mogućnost američkog odbacivanja tog teško postignutog akta; za Venecuelu je rekao da je "socijalistička diktatura" i najavio da bi Sjedinjene Države mogle poduzeti "dalje mjere"; tim izazovima dodao je i Kubu i Siriju.

U prvim analizama Trampovog govora zapaža se njegovo insistiranje na "suverenitetu" – tu riječ je spomenu 21 put – zaključujući kako "snažne, suverene nacije omogućuju različitim zemljama s različitim vrijednostima, različitim kulturama i različitim snovima da ne samo koegzistiraju nego i da rade jedni s drugima na osnovu uzajamnog poštovanja". U tom je kontekstu spomenuo i rusko narušavanje ukrajinske suverene teritorije.

Riječ je, da ipak ponovimo, o "prvim analizama".

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je novinarima u Njujorku kako taj govor od 45 minuta valja analizirati idućih 45 dana kako bi se izvukli odgovarajući zaključci i za politiku Srbije: on je zapazio kako se moglo čuti "mnogo teških reči" i kako je Srbiji, kao maloj zemlji, najbolje da ostane izvan svakog radara i da se nikad ne nađe "na spisku zemalja koje je danas u pakao slao američki predsednik".

Vučić, ipak, nije ostao sasvim izvan radara: kaže da se na prijemu četiri puta rukovao s Trampom, da ga je pozvao da posjeti Srbiju i da je čuo da je poziv prihvaćen.

Nasuprot predsjedniku Srbije, koji bi najradije da njegova zemlja ostane izvan radara koji označava svjetska žarišta, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović pri kraju svog govora – okrenutog globalnim temama poput klimatskih promjena i položaja žene u društvu – pokušao je da internacionalizuje jedan unutrašnji bosanskohercegovački problem:

"… sa zabrinutošću želim skrenuti pažnju kako u ovom trenutku moja zemlja prolazi kroz jedno razdoblje značajnih iskušenja. Duboko sam uvjeren kako jedan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ne može biti ni sretan, ni prosperitetan ako to nisu i ostala dva konstitutivna naroda i svi naši žitelji. U tom smislu smatram da mi, unutar Bosne i Hercegovine, moramo uraditi nužan iskorak te do kraja ove godine usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva, a u skladu s odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Kao i do sada, očekujemo razumijevanje i podršku međunarodne zajednice u rješavanju ovog pitanja od vitalnog značaja za daljnju demokratizaciju i ostavarenje naše pune integracije u Evropsku uniju."

Pored svih izazova koje je naveo ili otvorio Tramp, ko bi još u svijetu imao interesa da sluša jadikovke predsjednika jedne od vladajućih partija o Bosni i Hercegovini kako "jedan narod drugom narodu bira predstavnike", ostavljajući rijetke koji su to do kraja saslušali pred logičnim pitanjem: ako je tako – ko je onda izabrao njega?

23.09.2017.

ZBUNJENI NAROD

Zlatko Dizdarević : Poraženi Zapad polako umire na Istoku

Septembar 22. 2017.


U pristojnom svijetu, kažu, onaj ko gubi ima pravo da se ljuti. Ovo nije već poodavno pristojan svijet, posebno kada su politika, ratovi i bezočni interesi u pitanju. Zato ni poraženi ne prihvaćaju poraz kroz očekivanu ljutnju, ali uz bar malo dostojanstva. Priča o približavanju konačnog kraha onih što su se još prije sedam godina proglasili pobjednicima u Siriji, po mnogo čemu je tipična.

Piše : Zlatko Dzdarević (Novi list)

Prve naznake poraza ofenzivaca koji su nahrupili pretežno tuđom voljom u ovu zemlju, potpuno eliminirajući iz igre istinske domaće borce za »proljeće«, pojavile su se u zapadnim medijima tek prije nekoliko sedmica. Slutnje o priznavanju realnosti rađale su od momenta kada je sila nebeska sa poslušnicima obznanila kako odlazak Assada sa vlasti nije više preduslov za pregovore o budućnosti Sirije… Neupitne pobjede »režima i njihovih pomagača«, posebno nakon Aleppa i evo sada Deir az Zora, kazivale su kako zapravo nije ni važna ta njihova »dozvola« Assadu za preživljavanje.

Normalan svijet ovo danas očekuje sa željom od početka razaranja prastare države, a to stvarni tvorci bliskoistočnog krvavog »rekonponiranja« do juče nisu ni sanjali: Govor o pobjedi »totalitariste i zločinca« ne može se više sakriti. Na velikoj sceni prvo se oglasio Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN-a za Siriju, u poruci sirijskoj opoziciji da »moraju shvatiti kako nisu pobijedili« te da »moraju imati osjećanja za realnost…« Diplomatski, a jasno. Naravno, kako je kraj ovakvog rata u politici i šansa gubitnicima za izvjesnu trgovinu, De Mistura se kobajagi nada kako ni »Assad sada neće proglašavati pobjedu…« Čuj neće, pa što je onda ratovao?

Onda su se oglasili i drugi pobjednici. Lider Hezbollaha Hassan Nasrallah, jednostavno i bez ikakve dileme: »Mi smo dobili u rat u Siriji. Ostali projekti su propali…« Potom i šef štaba ruske vojske u Siriji, Alexander Lapin: 85 posto teritorije očišćeno je od militanata i ilegalnih naoružanih grupa. Poznato je kako preživjeli ISIL-ovci nakon poraza u Deir az Zoru bježe na istočnu obalu Eufrata. Sedamdesetak terorističkih grupa i 25 hiljada njihovih pripadnika ujedinilo se pod Al Nusrom u nešto što se zove Hayat Tahrir Al-Sham. Pitanje je vremena dokle će.

Dolazak ruskog ministra obrane Shoigua u Damask minulog utorka i dugi razgovori o »vojnoj i taktičkoj kooperaciji« s Assadom i njegovim generalima pokopava posljednju nadu stratezima pokopavanja Sirije. Simbolično, s njim su se u u vojnoj bazi u Hmeymim blizu Latakije prvi put pojavili i borbeni avioni MIG29 SMT, potpuno nova verzija »bivših« MIG-ova 29. Shoigu je donio Assadu i Putinovo pismo sa čestitkom za Deir az Zor i poraz ISIL-a tamo.

Na Zapadu minulih dana sarkastično podcjenjivanje ovih činjenica i pokušaji kapitaliziranja silovane logike u njihovim verzijama o tome »ko to tamo ratuje«. A teza je: Assadu je ostanak na vlasti bio važniji od blizu pola miliona mrtvih, srušene države i odlaska polovice stanovništva iz domova…

»Argumenti« se nude na više nivoa. Prvo, potpunim prebacivanjem cijele priče s izvornog, imperijalno-interesnog terena, na onu o »terorizamu« režima protiv vlastitog naroda. U taj paket spada i ciljana, nova i uporno ponavljana terminologija koja definira ljude i događaje: režim, umjerena opozicija, pro-demokratske snage, apsolutista i diktator, ubijanje vlastitih civila, lažni izbori… Ovih dana, recimo, u interpretaciji funkcionara Chatham Housa iz Londona »Asad je fragmentirao opoziciju pa su tako nastali radikali…!« Terorista tamo za njih nema. A za Institute for Strategic Affairs iz Bejruta, »Assad duguje svoje preživljavanje Rusiji i Iranu pa je zato dužan da ih sluša, a njih uopće nije briga šta on misli…«

Prešutkivanje bitnih činjenica i fakata svjetskoj javnosti o onome što se hoće nametnuti kao neupitna istina, priča je za sebe. Recimo, ko sve i odakle naoružava teroriste u Siriji, gdje je i u čije džepove »curila« nafta iz osvojenih i opljačkanih tamošnjih izvora, ko liječi i u kojoj državi teroriste sa sirijskih i iračkih ratišta, tko kako lobira ili glasa u svjetskim organizacijama protiv Damaska, koje su energetske mega-trase i bile od početka povod za razaranja i uništavanja država, otkud islamski radikalizam, šta je depopulacija, a što geografsko rekomponiranje regiona kao dio projekta na kojem je započeta »arapska zima«. Otkud to da je polovica od svih raseljenih u Siriji pobjegla u Damask, tamo gdje vlada njihov zlotvor Assad, a ne među »oslobodioce«. Zašto se iz Turske, Jordana i Evrope vraćaju srušenim kućama pod Assadom. Ko su doista teroristi i ko ih je stvorio, kada i gdje u svijetu. O svemu se tome kazala pokoja riječ ali, više slučajno, skoro pa greškom političkih egzibicionista.

Surove su laži čak i onome što nije promaklo savremenim sistemima komunikacija. Recimo o upornim kemijskim napadima Assada na »svoj narod«, od Istočne Ghoute, preko povoda za Trumpovo bombardiranje Sirije minulog aprila, do izraelskog napada na vojnu bazu nakon dubioznog izvještaja iz UN-a. Napad izveden s neba iznad libanskog teritorije! I nikom ništa. Zamislite da je obratno. Nikad ni riječ kako je ishlapio respektabilni izvještaj američkog i svjetski glasovitog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) o takvim »napadima«, kao i podjednako upečatljiv izvještaj »Čiji sarin« o toj temi, novinarskog veterana Seymoura Hersha, »vijetnamskog« Pulitzera.

Nije uopće čudo što se i povodom Sirije otkrivaju nove, istinski sramne storije o nekada uvažavanim svjetskim organizacijama i institucijama. Medijskim posebno. Oni, ipak, nisu najveći problem. Kada se sve završi (ako se dozvoli ovakav završetak), pokazat će se da je muka mnogo veća. Rat u Siriji nije bio tek uobičajeni rat arogantne sile protiv maloga koji mora da se pokori, već događaj koji mijenja mnogo toga na planetu. Poraženi Zapad polako umire na Istoku, a Sirija može značiti važno globalno buđenje, znak da se isplati boriti.
Zašto?

Zato što je ta zemlja, ma šta se nakon rata događalo u njoj, prva i jedina u minulim decenijama pokazala da se i protiv nasilja politike, povodljive i snishodljive međunarodne zajednice i njenih oružja – može pobijediti. U planetarnoj prevari s krađom »proljeća« to nije viđeno ni u jednoj od zemalja koje su »demokratizirane« razaranjem. Primjer Sirije je zato izuzetno važan, uz strašnu cijenu koju su platili.

Kroz ovu dramu na veliku svjetsku scenu vratila se Rusija kao sila, dokidajući tako eru monocentrizma nakon raspada Sovjetskog Saveza. Amerika činjenicu tog raspada nije iskoristila ni onako kako je to obećavala, ni kako je mogla. Naprotiv. Svijet je postao gori, a Washington sadašnju duboku geostratešku promjenu kao da još nije shvatio. Niti činjenicu da u novoj areni spram njih nije više samo jedan takmac, već čitav blok zemalja u kojem su, pored Rusije i Kina, Iran, zemlje BRICS-a pa tako i Indija, Brazil… Ali i mnoge kojima i nije više do ideološkog »svrstavanja« i siti su bilo kakvog uslovljavanja. Nova sankcijska žandaranja protiv Irana, pritiskivanja posrnule Evrope i kupovanje unutar nje malih i poslušnih protiv starih i iskusnih, duboka nesvjest spram dometa Rusije itd. – stare su zablude u potpuno novoj situaciji.

Konačno, ovakav završetak storije u Siriji mijenja i mnoge današnje realnosti u energetskim imperijama. Plinovod Katar – Mediteran preko Sirije, jedan od suštinskih povoda za kažnjavanje neposlušnog Assada, nije prošao. Opet poruka mnogima. Eno šok i iz Venezuele, odbili dolar u poslovima sa naftom. Slučajno?

Sirijci su platili strašnu cijenu za opstanak i jadno je kada se gubitnici cinično utrkuju da dokažu kako je to zato što je Assad žrtvovao zemlju sebe radi. Narod koji tako misli ne bi hrlio svojim razvaljenim domovima tamo gdje je on još uvijek predsjednik. Interes jeste svemoćan, ali nisu bez vraga ni riječi sirijske glumice Rane Shmeis pominjane ovih dana nakon što je dobila nagradu na festivalu u Iraku. Ključne rečenice koje je izgovorila bile su povratak svjetlu, pulsiranje života, dostojanstvo i dignitet.

Poprilično zaboravljeni pojmovi kod onih što »oslobađaju« po svijetu terorizmom i rušenjem pa se brane lažima. I to su porazi velikog poraza.






















23.09.2017.

IZGUBIO BITKE, A JOŠ VODI RAT

IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: „Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu“


Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti


IZGUBIO SVE JE BITKE, A JOŠ VODI RAT: 'Milorad Dodik - izgubljen u prijevodu'


piše: Slobodan Vasković

 

Milorad Dodik ponovo se sučelio sa Morin Kormak, ambasadorkom SAD u BiH i ponovo doživio poraz. I to u nekoliko ravni.

 

 

Kormak je vrlo precizno obrazložila stav SAD-a po pitanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH, tražeći njegovo otkazivanje/poništavanje, dok je Dodik ostao potpuno nejasan i po pitanju zakazivanja referenduma, još i više u vezi sa njegovom, kako je ranije potvrdio, zajedno sa koalicionim DNS-om i SP-om, suspenzijom.

 

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Morin Kormak izjavila je da nije dovoljno samo suspendovati ili odgoditi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH, već da treba biti otkazan. "On treba biti otkazan kako bi fokus mogao biti na budućnosti bh. ekonomiji i otvaranju radnih mjesta", rekla je Kormakova. Dodala je da je američka vlada primila k znanju da je došlo do suspenzije, ali da je za ukidanje sankcija (Dodiku, op.aut.) potrebno trajno opredjeljenje za budućnost a ne za skretanje pažnje s ekonomskih i životnih pitanja. Kormakova je naglasila da te teme koje odvlače pažnju čine težim napore da se privuče dodatne investitore u BiH. Rekla je da investicije od 250 miliona SAD čine i dalje relativno malim investitorom i da želi raditi na tome da se one povećaju. (nezavisne.com)



"Referendum nije zakazivan niti se odgađa zbog Kormakove, niti njene ambasade, koja očito krši osnovne principe spoljne politike novog američkog predsjednika, koji često ističe da se SAD neće miješati u unutrašnja pitanja drugih zemalja", naglasio je predsjednik Srpske i poručio da Kormakova ne treba više da se brine o sankcijama koje su mu nametnute, jer se ona prethodno već pobrinula da ih dobije. On je naglasio da ostaje dilema da li Kormakova govori u interesu i u ime opozicije u Republici Srpskoj ili Bakira Izetbegovića, ili ona smatra da je to jedno te isto, ali jedno je očito - ne govori u ime svoje države. (nezavisne.com)

 

Dodik nije pojasnio zbog čega suspenduje Referendum, ako već nije bilo nikakvog “podvijanja repa”; Posebno nije pojasnio zbog čega ne održi referendum, kada je, napokon, nakon 26 mjeseci objavljena odluka o njegovom održavanju. 

 

Tvrdnje o “nepostojanju konsenzusa sa opozicijom po tom pitanju” jeftini su propagandistički spinovi, jer Dodik nema hrabrosti da provede odluku parlamenta, ali zato ima itekako smjelosti da ponizi isti taj parlament: Prvo donoseći odluku za koju je znao da neće biti objavljena, potom njenim neobjavljivanjem, zatim naredbom o suspenziji Odluke o referendumu i, na kraju, nakon njenog objavljivanja, najavom suspenzije u parlamentu. I tu ponižavanju parlamenta nije još kraj - odluku tek treba i zvanično suspendovati!

 

Dodikovo djelovanje nije politika, ono je adhok loše osmišljena akcija kako bi se dobilo malo manevarskog prostora zbog prijetnji sankcijama koje su stigle i od nekoliko najsnažnijih evropskih zemalja; pokušaj da se te sankcije odlože, a, potom, u skladu sa izbornim ili ličnim potrebama, Referendum nanovo proglasi validnim i iz “suspendovanog stanja” aktivira u Političko Oruđe za obračune u BiH i u RS.

 

Iako loše osmišljena, ta akcija je poražavajuća po parlament, ali, očito je, da Dodikovi providni manevri nikako ne prolaze kod vlasti SAD-a; Da li će proći i kod Evropljana vidjećemo na skupštinskom zasjedanju!

 

SAD traže poništenje Odluke o referendumu, a ukoliko ih EU ne bude pratila u tome, ponovo ćemo imati Referendumsku priču ili pred oktobarske izbore ili nakon oktobarskih izbora iduće godine.

 

Kako god, trenutni rezultat kaže da Kormakova ubjedljivo vodi i u ovom trenutku, jer je Dodik ponizio Skupštinu, nije sproveo referendum i još će ga, kako sada stvari stoje, suspendovati. Istovremeno, Kormakova nije ni uzmakla, niti promijenila stavove SAD-a, već je ostala na principima politike te zemlje. I traži poništenje referenduma. 

 

To, praktično, znači da SAD zahtijevaju da Dodik potpuno reterira i, zauzvrat, njemu ne nude ništa. Baš ništa, posebno ne skidanje sa “Crne liste”.

 

Izrečeno najbolje potvrđuje Dodikov pokušaj da se predstavi kao prezenter politike SAD-a u BiH, ovlašteni prevodilac Donalda Trampa na srpski jezik i stavova njegove administracije, takođe, na srpski jezik (vidi izjavu M.D.), što je, ruku na srce, tragikomično!

 

I vrlo opasno po samog Dodika, jer se izgubio u prevodu. A nije isključeno da negdje postoji i dio koji se odnosi na brisanje Deklaracije o otcjepljenju RS iz dokumenata SNSD-a!

 

Susreti Radojičića i Adžića, funkcionera SNSD-a, sa Kormakovom  

“Nije dobro ovakvo ponašanje”, kratko mi je prokomentarisao funkcioner SNSD-a vidljiv izostanak pripadnika te stranke, koji obnašaju visoke entitetske dužnosti, na prijemu koji je organizovala ambasada SAD u Banjaluci, 21.09., gdje su predstavili novo osoblje ambasade.

 

Gotovo pa niko iz SNSD-a na prijemu nije bio, sem visokih policijskih funkcionera, na čelu sa direktorom Policije RS Darkom Ćulumom!!! 

 

Zato je nazočio Nedeljko Čubrilović, predsjednik parlamenta.

 

Poznato je da je dolazak funkcionerima SNSD-a na prijem zabranjen “sa najvišeg mjesta”.

 

Takav stav SNSD-a je, dan poslije, 22.09., potpuno smrvljen, jer je Kormakova, zajedno sa Igorom Radojičićem, gradonačelnikom Banjaluke (jednim od najuticajnijih funkcionera SNSD-a) i načelnikom Gradiške Zoranom Adžićem (SNSD) bila na "Američkom biznis forumu za promociju i umrežavanje”, kao i na zajedničkom ručku.

 

Stavovi SNSD-a više ne traju ni 24 časa, jedini je zaključak!!! Ili je tu, ipak, samo riječ o Dodikovim stavovima?!

 

Šta tek reći o antidodikovskom djelovanju DNS-a, jer im nije bilo dovoljno da Čubrilović dođe na prijem, već je i Marko Pavić imao, dan kasnije, sastanak sa Kormakovom!!!


















23.09.2017.

REVOLUCIJA U MAKEDONIJI MOŽE BITI DOBAR PUTOKAZ ZA BiH

Jasmin Mujanović jjasno i glasno : Revolucija u Makedoniji može biti dobar putokaz za BiH

Septembar 22. 2017.


Politički analitičar sa Instituta Istok-Zapad u New Yorku i doktor filozofije Fakulteta političkih nauka York Univerziteta u Torontu Jasmin Mujanović u intervjuu za novinsku agenciju Patria kazao je kako ni EU ni Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo u BiH ukoliko građani ove zemlje to sami ne učine.

Mujanović je u intervjuu za NAP govorio o utjecaju Rusije na Balkan, političkim odnosima u zemljama Balkana, prelasku s jednopartijskog na višepartijski sistem, značaju političkih promjena u Makedoniji na cijeli Balkan…

PATRIA: Bosna i Hercegovina je prema Dejtonskom ugovoru pod patronatom NATO-a. Prema tim sporazumima i zakonskim normama BiH je suštinski dio NATO porodice. Tri i po godine zapadni mediji su pisali o krizi NATO-a koju je izazvala brutalna agresija na Bosnu. NATO je konačno reagirao i ta reakcija je sačuvala i ojačala njegovu poziciju. Koliko su danas euroatlantski moćnici svjesni tih ugovora i historijske pozicije BiH?

MUJANOVIĆ: Pa, prvo, ne znam da bi bilo koji predstavnik unutar NATO- a rekao da je BiH “patronat” te organizacije niti bi se sam složio sa tim opisom. Mislim, da stvari baš tako stoje ne bi bilo potrebe da se BiH uopšte zvanično priključi tom savezu. U stvarnosti, BiH ima veoma bliske odnose i sa NATO alijansom i sa velikim dijelom atlantskog svijeta ali nam i te kako fali ta garancija koju nudi NATO pakt kroz tzv. Član 5.

Dakle, u najgorem slučaju BiH danas nema garanciju da će bilo ko drugi braniti njen suverenitet ili teritorijalni integritet, baš kao i 1992. Dejton tu skoro pa nije uopšte važan. Tako da se ne bi slučajno našli u situaciji Ukrajine – gdje je Rusija zvanično poštovala njene granice i državnost sve do onog dana kad su aneksirali Krim i okupirali Donbas – BiH mora u NATO što prije. A to je i najbolje za cijeli region.

PATRIA: Obavještajna povezanost Hrvatske sa Srbijom je uvijek bila posebna. Većina Miloševićevih  rukovodilaca srpske Udbe i vojnoobavještajnog sektora su bili Hrvati. Počevši od Frenka Simatovića,  Stanka Čolaka, Zlatka Radnića. Zdravko Mustač je kao policijski vrh osiguravao Miloševića na Gazimestanu. Koliko takve veze mogu trajati?

MUJANOVIĆ: Zavisi šta mislite kad kažete “takve veze”. Ako je implikacija nekako etnička onda mislim da je to čista slučajnost ili barem posljedica činjenica da je SFRJ bila država “miješanog” karaktera. U svakom slučaju, ovo je više pitanje institucija. Mala prljava tajna raspada Jugoslavije je da se to i nije dogodilo tek tako. Raspao se SKJ i raspala se SFRJ ali političke elite koje su bile na vlasti 80-ih godina, u svim bivšim republikama, su uglavom još uvjek na vlasti, a na vlasti je ostao i (de fakto) jednopartijski sistem samo sad podijeljen na 6 ili 7 dijelova.

Tako je i u tim različitim organima državne bezbjednosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Posljedni čovjek koji je stvarno prijetio tom sistemu, Zoran Đinđić je završio sa metkom u glavi. To nam govori mnogo. Elem, u tom smislu, to što “traje” u ovom čitavom regionu nisu lični odnosi niti ideologije već jedan generalni autoritarni politički sistem za koji građani još uvjek nisu našli način (ili volje) da razbiju.

PATRIA: Vi ste prvi koji je uočio neobičnu vezu između hrvatskog i bosanskog HDZ-a i ruske strane. Todorić nije mogao dizati kredite bez odobrenja države. HDZ je morao znati da se sa ogromnim kreditima od Sberbanka može pasti u ekonomsku i političku ovisnost prema Rusiji. Ugrožavanje ekonomskog suvereniteta, podrazumijeva političku ovisnost. Na Zapadu sumnjaju da je to bio svjesni izbor Hrvatske.

MUJANOVIĆ: Svjesno, nesvjesno, to su činjenice. Moramo razumjeti da je Hrvatska, u praksi, jednopartijska država. HDZ je samo dva puta izgubio parlamentarne izbore od 1990. godine. I čak ta dva puta kada su izgubili, njihovi saveznici unutar državnih i nevladinih institucija su veoma brzo zakočili program opozicije. Kao u svim državama gdje postoje takvi sistemi, to znači da je Hrvatska ekonomija pod strašnim političkim pritiskom.

Dakle, i ako HDZ nije tek tako planirao da preda Agrokor Rusima, njihova duboko korumpirana politika je to dozvolila. I sad, u momentu opšte panike, kad se Agrokor raspada, oni su spremni na sve opcije i na sve odnose samo da spase svoj režim. A to je Moskvi došlo kao kec na desetku. Sada mogu kontrolirati i Zagrebom i Beogradom i na taj način apsolutno paralizirati BiH, strateški centar cijelog Balkana.

PATRIA: Dodika su na vlast u RS-u dovele upravo euroatlantske zemlje. Nakon njegovog stavljanja na američku crnu listu on je trebao biti obuzdan u svojim radikalnim istupima. Dragan Čavić je rekao da je upozoren od zapadnih dužnosnika da ništa ne preduzima protiv Dodika. Može li se Dodik opet okrenuti prema NATO-u?

MUJANOVIĆ: Ne može. Dodik je spalio sve svoje mostove, i kao Nikola Gruevski u Makedoniji, samo je pitanje vremena kada i kako će on biti skinuti sa vlasti. Čak je i veliko pitanje hoće li on politički preživjeti sljedeće izbore. Ali čak i da se provuče nekako, njegov režim je na aparatima. A na kraju, njega će jednostavno smijeniti građani i opozicija u RS-u i BiH, a ne NATO i zapad. Tako je bilo sa Miloševićem, tako je bilo sa Gruevskim, tako će biti i sa Dodikom.

PATRIA: Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, nasilja usred  Sobranja u Makedoniji, iza kojih je, navodno, stajala ruska obavještajna služba, čini se kao da je Bosna i Hercegovina na redu ovih globalnih sudara na terenu malih država.

MUJANOVIĆ: Jeste ali moramo se podsjetiti da su ovo primarno lokalni događaji koji tek sada dobivaju neku globalnu dimenziju. Ali u suštini, ovo je borba za našu budućnost i za budućnost naše demokratije na ovom prostoru. U tom kontekstu moramo shvatiti da su nam Rusi ključni neprijatelji, ili barem ovaj sadašnji režim njihov nam je protivnik, a također da nam ni EU niti Amerika ne mogu izgraditi demokratiju i slobodno društvo ako mi sami nismo spremni da to zahtjevamo od svojih lidera i predstavnika, odnosno da insistiramo na tome kroz proteste, demonstracije, pa i izbore.

Meni je Makedonija važna zato što je ta njihova “Šarena Revolucija” stvarno promjenila političku dinamiku u toj državi; spojila je etničke zajednice, aktivirala mlede, reformirala opoziciju… To nam je primjer, to nam je putokaz, i sve dok ne počnemo na taj način da razmišljamo o politici, da je shvatamo kao ličnu dužnost, onda ćemo ostati jeftini i uglavnom zaboravljeni pijuni većih sila.

(NAP)



















22.09.2017.

KO SMO MI BOŠNJACI

KO SMO MI BOŠNJACI?

Autor: Daniel Toljaga

Objavljeno: 12. October 2015.

Daniel TOLJAGA: Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.
Bosna i Bošnjaci se prvi put spominju u 10 stoljeću u djelu Konstantina Porfirogeneta u djelu “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio) . Zemlja i narod su dobili ime po rijeci Bosni. Porfirogenet naziva Bošnjake “Dobri Bošnjani.” Varijacija ovog imena u izvorima je česta ovisno o tome jesu li oni latinski, bizantski, ugarski, slavenski, turski, bosanski: Bathinus, Bo(a)s, Bosthicus, Bosthoensis, Bosniensis, Bosona, Bosana, Bissena, Bessena, Bosonium, Bosnae, Bosnia, Boznne, itd. Kroz historiju u srpsko-hrvatskim prijevodima originalnih izvora, manipuliranje lingvistike i negiranje postojanja Bošnjaka i Bosne postaje norma kroz pristrasna tumačenja prošlosti.

Od 10 stoljeća, Bosna se vremenom razvila od male “zemljice”, koja nije činila više od 20% sadašnje Bosne i Hercegovine, u samostalno bosanskog kraljevsto nekoliko stoljeća kasnije koje je uključivalo oko 70% današnjeg prostora Bosne i Hercegovine i znatan dio današnje Crne Gore i Hrvatske.

Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda – Srblji, Horvati, Albanezi itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac, Musliman, Bosanski Musliman, musliman. To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.” – Alija Isaković (Bošnjački saboru, Sarajevo 27. septembra 1993.)

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja Crkve Bosanske i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam.

Nacionalni identitet današnjih bosanskih Srba, odnosno bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katoličkim Hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907. godine, mada je rječnik bosanskog jezika skoro 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika.

Anglo-saksonsko shvatanje “nacije” se ne može dovoditi u bilo kakvu vezu sa bogatim historijskim nasljeđem ljudi ovih krajeva. Sasvim je prirodno da autohtoni narodi Balkana — Bošnjaci, Srbi i Hrvati — na sebe gledaju kao na etno-nacionalne grupe, kao što je to slučaj i sa nekim drugim narodima – npr. Jevrejima. Stoga, mi u nacionalnom smislu nismo ni Bosanci, ni Hercegovci, ni (Bosanski) Muslimani, nego isključivo Bošnjaci.

Akademik Muhamed Filipović vidi dilemu između bosanstva i bošnjastva kao “dio jedne veoma duge i složene kampanje revizije historije. Želja je protagonoista te kampanje da nas vrate unazad na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopšte postojimo.” On je istakao da je ovo vid “osporavanja bošnjačkog identiteta, što je osnovni vid osporavanja Bosne“ te dodao: “Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, istorijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna istorijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine istorijske nacije.”

Prof. dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”
Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima.”
Prof. dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: “Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi – Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine – Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje [Vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik.”

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu.” Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
“Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. […]
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.”


Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818. -1857.), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
“Taj naziv… je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.” (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo….K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg.” Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – Politički Položaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe”", (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.”

“….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila Bosanska [tj. pripadala je Bošnjacima svih religija].”

U “Samogenocidu na Popisu Stanovništva” (Aljazeera BiH), upozorio sam na sljedeće:
“Nadolazeći popis stanovništva predstavlja još jednu historijsku priliku da Bošnjaci mirnodopskim putem izgube političku moć i dijelove teritorija na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo ukoliko se nacionalno podjele na vjerske i geografske grupacije.
Činjenica jeste da se mnogi Bošnjaci još nacionalno izjašnjavaju kao ‘Muslimani’, ‘Bosanci’, ‘Hercegovci’, ali isto tako i kao ‘Bošnjaci-muslimani’ i ‘Muslimani-Bošnjaci’ i slične varijante.

Ukoliko se ovakvo izjašnjavanje oslika na popisu stanovništva, ono će rezultirati brojčanim smanjenjem stvarnog broja Bošnjaka, što će nadalje doprinijeti slabljenju naše političke moći, a padom brojnosti Bošnjaka doći će i do sužavanja našeg etničkog teritorija, jer će u nacionalno mješovitim sredinama Hrvati i Srbi preko noći postati većina i time preuzeti kontrolu nad našim teritorijem.

Bošnjaci su ključni faktor opstojnosti Bosne i Hercegovine. Da se pitalo Srba i Hrvata, Bosna bi odavno bila u sastavu Velike Srbije, odnosno Velike Hrvatske. Svako slabljenje bošnjastva doprinosi slabljenju Bosne i Hercegovine i njenom eventualnom raspadu, a i našem položaju u njoj i izvan nje.”

Slijedi izvanredno zapažanje Alije Isakovića o temi Bošnjaštva izneseno na bošnjačkom saboru u ratom opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993:
“Neuk i neobaviješten čovjek često brka pojmove Bošnjak, Bosanac,Musliman, Bosanski Musliman, musliman. Nažalost, u taj svijet spadaju i neki naši novinari i neki naši ljudi na visokim položajima. Jednostavno, ima svijeta kojeg to do sada nije zanimalo.
To je pretežno onaj naš sloj i soj koji nije razvijao u sebi nikakve pojmove o vjeri i naciji. To su najčešće oni ljudi koji misle da su izuzetno napredni, izvan i iznad običnog puka. To je onaj soj u kojeg nema pojmova o općem već samo o vlastitom.

U velikoj mjeri to je i svojevrsna mimikrija kakvu ima i životinjsko carstvo.
Dakle, Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.

Osim nas koji se znamo, u samoj Turskoj je skoro šest miliona Bošnjaka (iz više generacija), a danas ih ima od Kanade do Novog Zelanda.

U sovjetskim naučnim djelima i enciklopedijama, u turskim enciklopedijama i u nekih drugih naroda koji su s nama imali historijske kontakte, mi smo uvijek predstavljani kao Bošnjaci.
Termin Musliman (u nacionalnom smislu), koji je uveden u popis stanovništva 1971., zamijenjen je terminom Bošnjak na posljednjem Bošnjačkom saboru, septembra 1993. godine, na kojem je jednodušnom aklamacijom vraćeno ovo narodno viševjekovno ime, u atmosferu potpune saglasnosti i olakšanja da se to natezanje s imenom okonča, bez velikih riječi i bez ikakvih prenemaganja, tumačenja i pravdanja…

Savez komunista uveo je za nas termin Musliman umjesto Bošnjak da bi se Musliman asimilirao u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije.

Citirao bih o ovome izvanredno zapažanje dvojice naših vrsnih intelektualaca dr. Enesa Karića i dr. Rešida Hafizovića u njihovom pogovoru knjizi Emira Šekiba Arslana ‘Zašto su muslimani zaostali, a drugi napredovali?,’ Sarajevo 1993. godine:
‘Napokon, kada je naše historijsko pamćenje postalo isto sto i posvemašnji zaborav, tada su nas, opet drugi, oslovili imenom Muslimani, ali samo zato da bi najavili lovnu sezonu na Muslimane, do istrebljenja. Zar naša svakodnevnica nije najbolje svjedočanstvo za to? Nisu nas, naime, oslovili Muslimanima s ciljem da nas podsjete na porijeklo naših pravih duhovnih korijena i da nas nepogrešivo upute na već zaboravljenu duhovnu zavičajnost, već da bi nam, uz podsmijeh i prezir, priznali pravo na etnicitet koji nikako nema pravo na sopstvenu prošlost i na sopstveni duhovni kontinuitet. A ako bi nam to pravo i priznali kad su nas već bili usmjerili da koračamo tuđim putem i da budemo sudionici tuđe historije i tuđe kulturne tradicije.’

Ostaje termin musliman (u vjerskom smislu) i piše se malim “m”, malim početnim slovom kao i kršćanin, hrišćanin, protestant…

Termin musliman označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira na to gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije.

Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime. Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH.

To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. U tome ima i sličnosti s terminom Srbijanac i Srbin.

Srbin ne mora biti Srbijanac, kao sto Bošnjak ne mora biti Bosanac. Ima čak i obrazovnih pojedinaca koji misle da se pod termin Bošnjak može podvesti Bošnjak-musliman, Bošnjak-katolik, Bošnjak-pravoslavac.

To su proizvoljnosti, čak štetne proizvoljnosti koje mirišu na neku vrstu bh. unitarizma. Naši bh. pravoslavci su Srbi, a katolici Hrvati. Zna se od kada je to tako (druga polovica 19. vijeka) i zna se zašto. To se mora uvažavati, inače bismo ličili onima koji prave neko novo sveto trojstvo u tome. To ne.”

//////////////////////////

UDŽBENICI U SRBIJI VRVE FAŠISTIČKIM SADRŽAJEM: 'Predci današnjih Bošnjaka bili su gori i nesnosniji od Osmanlija, pravih Turaka'

UDŽBENICI U SRBIJI VRVE FAŠISTIČKIM SADRŽAJEM: "Predci današnjih Bošnjaka bili su gori i nesnosniji od Osmanlija, pravih Turaka"

//////////////////////////////////////

IVANIĆ O SUSPENZIJI REFERENDUMA: 'To je politički kukavičluk i blamaža institucija RS-a'

IVANIĆ O SUSPENZIJI REFERENDUMA: 'To je politički kukavičluk i ..

////////////////////////////

21.09.2017.

KALIF MJESTO KALIFA: VIDI LI MILORAD DODIK SEBE KAO "FüHRERA" U SANJANOJ SVESRPSKOJ TVOREVINI?!

KALIF MJESTO KALIFA: Vidi li Dodik sebe kao “führera” u sanjanoj svesrpskoj tvorevini?!

Teško je poverovati da makar u okruženju šefa korumpiranog i separatističkog režima u Banjaluci ne postoji neko ko bi mu objasnio da je granica na Drini postojala vekovima i da je ona bila neprekinuti istorijski fakticitet i pre 1992., a da je od te granice tek nešto mlađa težnja da se ona ukine ili pomeri na zapad, piše ugledni istoričar iz Srbije dr. Milivoje Bašlin, čiju kolumnu prenosimo u integralnoj formi.

KALIF MJESTO KALIFA: Vidi li Dodik sebe kao 'führera' u sanjanoj svesrpskoj tvorevini?! - 2

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

U Beogradu je 15. septembra otvorena manifestacija “Dani Srpske u Srbiji 2017” na kojoj su bili prisutni važni protagonisti srpke političke i intelektualne elite. Tom prilikom Milorad Dodik je rekao da ne želi da se odrekne sna da će Srbija i RS biti jedno i da su granicu napravile “istorijske nesreće”. Iako je reč o knjiškim znanjem neopterećenom političaru, teško je poverovati da makar u okruženju šefa korumpiranog i separatističkog režima u Banjaluci ne postoji neko ko bi mu objasnio da je granica na Drini postojala vekovima i da je ona bila neprekinuti istorijski fakticitet i pre 1992., a da je od te granice tek nešto mlađa težnja da se ona ukine ili pomeri na zapad. Od Dodikovih reči, niko se od predstavnika vlasti u Beogradu nije ogradio. Aplaudirali su mu.   Države nastaju i nestaju u ratovima. Retko se raspadaju dogovorom, posebno ako nisu federalne i ako nisu sastavljene iz odvojenih celina. U moderno doba, Bosna i Hercegovina je bila nacionalno pluralna, ali državno integralna zajednica sa jasnim identitetskim karakteristikama i istorijskim kontinuitetom. Od pada pod Osmansku vlast u drugoj polovini 15. veka, uvek u sastavu neke veće celine (Osmansko carstvo, Austrougarska, Jugoslavija), ali sa jasno determinisanim granicama. 

Ne bismo pogrešili ako bismo ustvrdili da je poslednja tri veka, Bosna i Hercegovina imala izraženiju stalnost granica od ostalih istorijskih subjekata na Balkanu, posebno u poređenju sa Srbijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Makedonijom, itd. U savremenosti, granice BiH su mirnim putem najozbiljnije bile “okrnjene” krajem avgusta 1939. sporazumom Cvetković-Maček, formiranjem Banovine Hrvatske i nastavkom federalizacije Jugoslavije kao i unutrašnjim prekrajanjem granica u pokušaju konstituisanja Srpske Banovine. 

Drugi svetski rat je osujetio takav razvoj događaja koji je išao u dobro poznatom smeru – srpski i hrvatski nacionalizam bili su uvek spremni da se glože, ali i da se dogovaraju na račun BiH i da preko nje namiruju svoje teritorijalne apetite i velikodržavne ambicije. Promena vladajuće ideološke paradigme u socijalističkoj Jugoslaviji im nije išla na ruku. I u skladu sa tim, Bosna i Hercegovina je bila definisana “ne kao srpska, hrvatska ili muslimanska”, već kao “i srpska i hrvatska i muslimanska”, a njene granice nepovredive, poput ostalih federalnih država – republika, unutar federativne Jugoslavije. 

Kontinuitet koji se ne menja
Ali, čim je nacionalizam kao dominantna ideologija, krajem osamdesetih godina 20. veka, postao hegemoni narativ, Bosna i Hercegovina je platila najvišu cenu. “Karađorđevo”, do 1991. simbol i oznaka političkog nasilja koje je izvršeno nad Hrvatskom, jer je u tom vojvođanskom mestu, na najvišem jugoslovenskom partijskom organu 1971. smenjeno popularno reformsko hrvatsko rukovodstvo, postalo je dve decenije kasnije simbol želje srpskog i hrvatskog nacionalizma da raskomadaju Bosnu. Kontinuitet koji se ne menja. Milošević i Tuđman bili su logični izrazi starih i neprekinutih težnji nacionalizama u čije ime su nastupali. 


Međutim, ako na Drini ne bi bilo granice, to bi značilo da nema jedne od dve međunarodno priznate države koje se spajaju na toj granici. Čije to ukidanje, Dodik i njegovi poklonici okupljeni u beogradskom centru “Sava”, zazivaju – Srbije ili BiH?! Priželjkivanim “brisanjem” granice na Drini, između dve susedne države, Vučić bi rekao i prijateljske, BiH bi morala da prestane da postoji. U prisustvu najviših civilnih i crkvenih velikodostojnika, sa državne manifestacije, iz centra Beograda, praćen podrškom svih režimskih medija, Dodik je još jednom pozvao na ubistvo s predumišljajem države Bosne i Hercegovine. Toliko od sarajevskih zaklinjanja u prijateljstvo prilikom Vučićeve posete. Pored takvih “prijatelja”, Bosni neprijatelji, svakako, nisu potrebni. 

Kalif umesto kalifa

Ako pođemo od pretpostavke da će Dodik uže da zategne do pucanja, i jednog dana raspiše protivustavni referendum o ostvarenju svojih separatističkih nauma, postavlja se problem odgovora na takav istorijski izazov. Jasno je da će to značiti da Dejton više ne postoji, da je, kako je govorio Vladko Maček, “lajbek opet raskopčan” i da se BiH mora konstituisati na nov način i drugačijom metodologijom, ako bi opstala. Rat u tom slučaju nije isključen. Ali, pođemo li od pretpostavke da bi Dodikovi snovi mogli biti ostvareni, može li neko da zamisli dan posle fantomskog svesrpskog integrisanja?! Ako su Srbi jedna celina, kako Dodik urla u centru Beograda, a i to je nastavak tradicije organicističkog poimanja nacije kod srpskih nacionalista – koncepta odavno prevaziđenog u razvijenom svetu; dakle, ako su svi Srbi jedno, to bi značilo da RS sebe mora da razvlasti, samoukine, Dodik da prepusti vlast, a Banjaluka bude spremna da igra ulogu daleke provincije čija deca sanjaju da se jednog dana presele u Beograd. 

Ultracentralizovani sistem uspostavljen u Miloševićevoj Srbiji je neumoljiv. I on je istorijski kontinuitet i nasleđe prošlosti. Ako nekome izgleda nemoguće, neka pogleda istoriju Vojvodine kroz 20. vek. Dovoljno je proučiti sudbinu vojvođanskih Srba, danas, izvan svake sumnje, najsiromašnijih i najpotlačenijih Srba u regionu. Podsetimo se, Srbija je država sa najnižim privrednim rastom i zaradama u regionu, a Vojvodina je u takvoj Srbiji, njen i zvanično proglašen – nerazvijeni region. A, setimo se i toga, za razliku od bosanskih Srba, vojvođanski Srbi su u kreiranju moderne srpske nacije bili avangarda, a ne siromašni, slabo pismeni rođak sa sela, kako bi se najpre mogla definisati percepcija bosanskih Srba u Srbiji i kakav bi im položaj u sanjanoj Dodikovoj svesrpskoj tvorevini bio namenjen. Izuzev ako Dodik upravo sebe ne vidi kao “führera” te velikodržavne kreature. Beogradom kruže i narativi o njegovim planovima da postane kalif umesto kalifa. 

I dalje, u ratovima se gube ljudi, novac, materijalni resursi stvarani generacijama (ko ne veruje neka vidi bilans četiri rata koje je nekada srednjerazvijena Srbija vodila 90-ih) ali, gube se i teritorije. Podizanjem temperature u Srbiji i RS, nacionalističkim histerijama i bunilom, neminovno se ljudi homogenizuju i pripremaju za sukob. I, još važnije, podižu se tenzije i njihova očekivanja od budućnosti koja bi trebalo da bude slavna, kao što je i ona konstruisana prošlost o kojoj im lažljive, mitomanske intelektualne elite govore. 

U istoriji nema popravnih ispita


Teško je proceniti hoće li Srbija, ipak, učestvovati u sukobima za ujedinjenje koje Dodik iz Beograda najavljuje. Prošli put, u želji da raskomada svoje susede, Srbija je završila bez dela svoje dotadašnje teritorije. Nova avantura, koju Dodik tako smelo urbi et orbi oglašava u prisustvu gotovo kompletnog srbijanskog državnog vrha, imaće svoju cenu. Koliko su sadašnje granice Srbije konačne i čime bi se, ovog puta, platio poraz u ratu, ako se u njega uđe?! 

Geostrateški posmatrano, Srbija i nije najveća pretnja za BiH, već za obode južnog krila NATO-a – Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Trebalo bi nacionaliste u Srbiji podsetiti na veliko slavlje kada je, posle težnji od čitavog veka, ostvarena zajednička granica sa Crnom Gorom, u Balkanskim ratovima (1912–1913). Prva takva intencionalnost je zabeležena još u vreme Prvog srpskog ustanka. Trebalo bi razmišljati o ceni dok se sanjaju integralistički snovi.

I na kraju, od Dodikovih reči, niko se od predstavnika vlasti nije ogradio. Aplaudirali su mu. Ni jedna opoziciona stranka nije osudila verbalno varvarstvo i poziv na novi sukob, osim malene vojvođanske stranke Nenada Čanka (LSV). Ostaje pitanje, da li je Srbija spremna da plati cenu ideje da se Dodikovi snovi pretvore u javu?! I nije to samo Dodikov san, već i aktivni angažman koji bi trebalo da postane realnost, na čemu radi ne mali broj predstavnika intelektualne elite Srbije i one bliske vlastima i one opozicione i kritičke. 

Kako god se nacionalni snovi srpskih elita tumačili, jedno je sigurno, košmar miliona je zagarantovan. U istoriji nema popravnih ispita. Svaka ideja ima cenu koja mora da se plati. Životima, materijalnim resursima i teritorijom. Tako biva od “početaka” istorije. 


















21.09.2017.

GDJE JE NESTALO KU.ČENJE GOSPODO?!

Aktuelno pitanje Slobodana Vaskovića : Gdje je nestalo Ku.čenje Gospodo?!

Septembar 21. 2017.



Režimska koalicija obratila se javnosti, ali teško ih je bilo razumjeti, toliko su nesuvislo zborili, mrmljali, izbacivali nebuloze…Nisu imali prevodioca, a bio je neophodan; Posebno u dijelu koji se tiče povlačenja Odluke o referendumu o radu Suda i Tužilaštva BiH.
Prava šteta, jer bi prevodilac, vjerujem, bio bar u tri riječi precizan, za razliku od Režimskog Trojca, što zajedno nije mogao sročiti tri suvisle.Ovako, bez Prevodioca, ostao je utisak dezorijentisanosti Režimskog Ganga, straha od sopstvenih postupaka varanja naroda i apsolutnog nedostatka bilo kakve odgovornosti za politički avanturizam, plitkost, prejeftine prevare sa referendumima…, kojima je ovaj entitet pretvoren u Gulag.
Odluka o održavanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH je objavljena 20.09.2017. u Službenom glasniku, dvije godine i dva mjeseca nakon što je donesena, 15.07.2015.Čim je objavljena, biće i poništena: Kakav debakl i potpuna Kapitulacija antinarodne vlasti.
“Govorili” su redom Milorad Dodik, Marko Pavić i Petar Đokić: Dodik je djelovao otužno, Pavić još otužnije, a Đokić kao da je tek pao “s Marsa”!
Slika Potpunog Poraza, Poražene antipolitike, Poraženih samoživih, neiskrenih, nasilnih, samoproglašenih Gospodara života i smrti u Republici Srpskoj!
Gdje je nestalo Ku.čenje Gospodo?
Gdje nestadoše riječi nadmoći, snage, minimiziranja, ponižavanja, vrijeđanja… svega i svakoga?
Gdje nestadoše “vitalni interesi”?
Gdje je izgubljena Regionalna i Svjetska Moć, koju ste koliko do juče “demonstrirali”?
Gdje Vam je nestao “značaj” Planetarni u koji ste se kleli?
Gdje su Lobisti i njihovi rezultati?
Ostalo je tek nešto Primitivizma, mnogo mnogo nesigurnosti i baš previše javno emitovanog Straha, jedva prigušenog bijesa, kao njegove direktne posledice i, nažalost, najviše Neizvjesnosti oko daljih događaja.
Režim je gotov; Trojac, što ga vodi, je izbezumljen, dezorijentisan, potrošen, teško poražen…, ali nemaju namjeru da se povuku, odu, nestanu…
Imaju namjeru da još jednom skupo prodaju narodnu kožu, ono što je od nje ostalo!
Pravo zlo od Režima tek dolazi!!!
Slobodan Vasković (Blog)

////////////////////////////////////

OTPOR ČOVIĆU I HDZ-U BIH: Opozicione hrvatske stranke formiraju blok za opće izbore

Sedam ili osam opozicionih stranaka s hrvatskim predznakom zajednički će nastupiti na općim izborima u BiH naredne godine.


OTPOR ČOVIĆU I HDZ-U BIH: Opozicione hrvatske stranke formiraju blok za opće izbore

Sedam ili osam opozicionih stranaka s hrvatskim predznakom zajednički će nastupiti na općim izborima u BiH naredne godine.


Predvodnik opozicionog bloka je HDZ 1990, koji će u zavisnosti od "raspoloženja u političkom Sarajevu", donijeti odluku hoće li imati i predsjedničkog kandidata. Odavno se špekuliše da bi to mogla biti doktorica Diana Zelenika, koja je ljetos u razgovoru za naš list odbacila takvu mogućnost u ovakvim okolnostima, podsjećajući na neregularnost svih dosadašnjih izbora.

 

Takmičenje

 

- Sve je na stranačkim tijelima i ne mogu osobno za to garantirati. U slučaju da političko Sarajevo ponovo bude imalo namjeru Hrvatima nametnuti člana Predsjedništva BiH, odluku ćemo donijeti pod posebnim povećalom. Ukoliko se, pak, ostavi mogućnost da se Hrvati natječu između sebe, onda ćemo sigurno imati kandidata. Doktorica Zelenika bila bi kvalitetna poruka svima u BiH, ali o njenoj ili nečijoj drugoj eventualnoj kandidaturi će, ponavljam, odlučiti stranka, kaže predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović.

 

Trenutno su u toku pregovori stranka opozicije o modalitetu zajedničkog izlaska na izbore. Koaliciju bi osim Devedesetke trebali činiti i Hrvatski savez HKDU-HRAST, Posavska stranka, Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP), te nekolicina političkih organizacija na lokalnom nivou poput Čapljinske neovisne liste. Razgovori će se narednih dana obaviti i sa Hrvatskom strankom BiH. Na pitanje zbog čega sve članice HNS-a neće nastupiti ujedinjene, Cvitanović odgovara da HNS ni na prošlim općim izborima, nije imao svoju listu, već koaliciju okupljenu oko HDZ-a BiH.

 

- Smatramo da ne treba zloupotrebljavati HNS u izborne svrhe. Trebamo se natjecati u kvaliteti, pa na koncu vidjeti šta tko donosi i građanima i HNS-u BiH. Oporbeni blok otvoren je za sve Hrvate koji nisu zadovoljni sadašnjim stanjem. Odlučno idemo riješiti hrvatsko pitanje u BiH, koje nam neće riješiti ni Bošnjaci ni Srbi, dodaje Cvitanović.

 

Ideja o koaliciji se, prema riječima predsjednika HSP-a Nikole Raguža, rodila u momentu kad je postalo jasno da HNS danas nije ono što je trebao da bude. Zajednički zaključak stranaka opozicije bio je da se sve iz korijena mora mijenjati.

 

- Shvatili smo da HDZ BiH koristi HNS u svoje političke svrhe i da nas to nigdje ne vodi. Blok koji će se okupiti želi se hrabro suprotstaviti politici HDZ-a, koja je dovela do nezaposlenosti i odlaska mladih iz ove zemlje. Usudit ću se reći da je aktualna vlast najgora od rata do danas, kaže Raguž.

 

Podmetanja

 

Uvjeren je i u dobar rezultat opozicionog bloka 2018.

 

- Ne da se nadam, već sam uvjeren da ćemo ostvariti kvalitetan rezultat. Spremni smo preuzeti odgovornost vođenja hrvatskog naroda, uvjereni da ćemo uspjeti, iako se uvijek na našu štetu rade izborne krađe i podmetanja. Ovog puta ćemo biti ažurniji i od CIK-a tražiti da se na svim glasačkim mjestima pooštre kriteriji, poručuje Raguž.

 

 

(SB/Vijesti.ba)


/////////////////////////////

Prof. dr. Zlatko Hadžidedić : Trump je održao historijski govor kakav ...

21.09.2017.

HRVATSKA SE PROTIVI DOKAZIMA

BURA U ČAŠI VOĐE: Hrvatska je iznenađena i uvrijeđena, jer je dokazano da „europski put“ kojeg nude za BiH vodi preko Rusije!

Kafanski dogovor u Zagrebu na kojem hrvatski lobisti, ruski investitori i hercegovački lokalni moćnici dogovaraju prodaju nekoliko rudnika, ali i daljnje penetriranje ruskog kapitala u elektroenergetski sistem BiH, po svemu, asocira na kafansku prodaju hrvatske naftne industrije INA-e mađarskom MOL-u. Podsjetimo, zbog te „sjedeljke“ se godinama sudi bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu i njegovom mađarskom kompanjonu Zoltu Hernadiju (u odsustvu).



BURA U ČAŠI VOĐE: Hrvatska je iznenađena i uvrijeđena, jer je dokazano da 'europski put' kojeg nude za BiH vodi preko Rusije! - 3

Piše: SENAD AVDIĆ

 

Ivan Lovrinović, zastupnik u Hrvatskom saboru, ovih je dana govoreći o dramatičnim, sveobuhvatnim posljedicama afere „Agrokor“, rekao da je slom te mastodontske hrvatske tvrtke „najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj“. Ugledni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kazao je kako je boraveći nedavno u Slavoniji bio svjedokom masovnog, grozničavog iseljavanja Hrvata u evropske zemlje. Kao jedan od ključnih razloga tog egzodusa izdvojio je neizvjesnost koja u tom dijelu Hrvatske postoji glede sudbine „Agrokora“ za kojeg je vezana egzistencija i perspektiva najvećeg dijela stanovnika „hrvatske žitnice“.

 

MALA ZEMLJA ZA VELIKI ODRON

 

Podsjećajući na izjavu potpredsjednice Vlade Hrvatske Martine Dalić koja je kazala kako se nijedna tvrtka iz sastava „Agrokora“ ne može prodati zainteresiranim hrvatskim kompanijama, jer su sve one vlasništvo vjerovnika/banaka zastupnik Lovrinović nagovijestio je mračni scenarij u ne tako dalekoj budućnosti: poljoprivredni kombinati u Hrvatskoj otići će u ruke stranih, poglavito ruskih, vjerovnika koji će, budući da je hrvatske radne snage svakim danom sve manje, dovoditi vlastite radnike.

 

„Iz toga će profitirati samo jedna susjedna zemlja“, kazao je Lovrinović, ne precizirajući da misli na Srbiju, mada je aluzija na istočno susjedstvo, od kojeg se većini u Hrvatskoj diže kosa na glavi, prilično razgovijetna.

 

Ivan Lovrenović se na kraju obratio sigurnosno-obavještajnom aparatu Hrvatske pitanjem: „Da li je Sigurnosno-obavještajna agencija raspolagala informacijama o stanju u „Agrokoru“?!

 

Sudeći prema godišnjem izvještaju koji je prošle nedjelje objavljen u medijima hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija /SOA/ nije tretirala „Agrokor“ kao releventan sigurnosni fenomen, odnosno potencijalnu opasnost po nacionalnu sigurnost. Valja podsjetiiti da je prije tačno 30 godina, kada su službe sigurnosti BiH otkrile kriminal u poslovanju “Agrokomerca“, tužiteljstvo upad u platni sistem tadašnje države od strane Fikreta Abdića kvalifiiciralo kao „podrivanje ekonomske moći zemlje“, odnosno „rušenje ustavno-pravnog poretka“. Kriminal u „Agrokomercu“ neuporediv je, što bi se reklo, mala maca je, u poređenju sa štetočinskim, tektonsko-dubinskim posljedicama poslovanja koncerna Ivice Todorića u Hrvatskoj i regiji.

 

Gospodarski kriminal koji je cijelu Hrvatsku gurnuo u dužničko ropstvo i galopirajuću bijedu, lišio je značajnog dijela njene ekonomske suverenosti, dakle, nije bio predmet opservacije hrvatskog obavještajnog sustava, jer je, valjda benigan, „ništetan“. Ali je zato SOA sve snage usmjerila prema, kako se tvrdi, najvećoj sigurnosnoj prijetnji po Hrvatsku - 10-ak tisuća radikaliziranih stanovnika Bosne i Hercegovine. Kako su hrvatske službe, kojim obavještajno-sigurnosnim metodama i tehnikama došle do ove brojke, sa kojom već mjesecima gdje god stigne maše i alarmira hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarević, spada valjda u domen službene tajne.

 

ZAŠTO BOLI UBOD OSA-e?

 

Bila ova brojka tačna i vjerodostojna, ili ne bila, a sve ukazuje da je tendenciozno-prenapuhana, jasno je da su do nje hrvatske službe došle (i ) radom/izvidima/ na terenu Bosne i Hercegovine, dakle druge države. Prakticirala je, dakle, hrvatska obavještajna zajednica ono za što posljednjih dana u orkestriranoj režimskoj medijsko-špijunskoj kampanji optužuje državnu obavještajnu agenciju BiH: da je provodila nezakonite špijunske aktivnosti protiv Hrvatske, njenih najviših dužnosnika (uključujući premijera Andreja Plenkovića), gospodarstvenika, kao i Hrvata iz BiH.

 

Zalud je Dragan Mektić, državni ministar sigurnosti BiH, jučer u dva navrata u kratkom vremenskom intervalu ponavljao da nikakvih nezakonitih aktivnosti bosanskohercegovačkih obavještajaca prema Hrvatskoj nije bilo, te da Bosna i Hercegovina kao i druge suverene države ima pravo /i obavezu/ da štiti svoje ekonomske i državne interese kada postoje indicije da su oni ugroženi. Medijsko-policijsko-političko-propagandističko- huškačku oluju iz Hrvatske to nije pokolebalo, a kamoli zaustavilo.

 

Tako će u centralnoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije Ivo Lučić, „povjesničar i analitičar“ Mektića nazvati „čovjekom Bakira Izetbegovića“ čij je cilj ( Mektćev i Izetbegovićev, istovremeno ) sotoniziranje i kriminalizranje Hrvata koje bi, na koncu, trebalo za rezultat imati dokidanje njihove konstitutivnosti i jednakopravnosti u BiH“. (Zanimljiva je, ali ne i slučajna, podudarnost ove Lučićeve (dis)kvalifkacije sa onim što je nekoliko dana ranije izgovorio Dodikov krompirdžija Nikola Špirić na vlastitoj režimskoj televiziji!).

 

Naravno da je kao u svim sličnim kampanjama koje se posljednjih mjeseci sinhronizirano pokreću iz Zagreba prema BiH, elegantno zaobiđen meritum, suština ovoga spora. A ona za Hrvatsku nje baš pohvalna niti ugodna po euro-atlantski imidž susjedne zemlje: iz Hrvatske, uz pomoć tamošnjih političara, gospodarstvenika, lobista, bivših i aktualnih špijuna se organizira sistemsko transferiranje ruskog kapitala i (samo?) ekonomskog ekspanzionizma prema našoj zemlji! Čini se to tajno, zakulisno, zavjerenički, netransparentno. Naravno da ruski kapital (kao ni arapski, hrvatski, srbijanski...) nije okužen, niti je sam po sebi sporan: problematičnim ga čini upravo ta subverzivna netransparentnost i neprovjerivost.

 

RASPRODAJA EUROPSKH VRJEDNOSTI

 

Kafanski dogovor u Zagrebu na kojem hrvatski lobisti, ruski investitori i hercegovački lokalni moćnici dogovaraju prodaju nekoliko rudnika, ali i daljnje penetriranje ruskog kapitala u elektroenergetski sistem BiH, po svemu, asocira na kafansku prodaju hrvatske naftne industrije INA-e mađarskom MOL-u. Podsjetimo zbog te „sjedeljke“ se godinama sudi bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu i njegovom mađarskom kompanjonu Zoltu Hernadiju (u odsustvu).

 

Rečeni Ivo Lučić, a on tu nije usamljen, a osobito originalan, nego reflektira stajališta vladajuće elite u Hrvatskoj, sa indignacijom odbacuje „objede“ o bilo kakvim (prikrivenim) vezama, ekonomskim, energetskim, gopodarskim Hrvatske sa Ruskom Federacijom, jer ponavlja „Republika Srpska je ta koja gaji bratske odnose sa Rusijom, dok su Bošnjaci oslonjeni na Tusku, a preko nje i na Rusiju“. Demantira ga, međutim, veleposlanik Hrvatske u BH Ivan Del Vechio koji je, kako stoji na službenoj internet stranici mostarskog Aluminija, tokom nedavne zajedničke posjete ovoj kompaniji sa ruskim kolegom Petrom Ivancovom rekao da „kao predstavnik vlasnika 12 posto kapitala Aluminija mogu samo zahvaliti na ovakvoj (ruskoj op, S.A.) inicijativi koju Vlada RH vidi kao šansu za napredak koju ne smije propustiti“. Ruski veleposlanik Ivancov je dodao da je „već upoznao službenu Moskvu sa Aluminijevom argumentacijom“. Riječ je, da bude jasnije, o ruskoj namjeri da kupi „Aluminij“ u čijem vlasništvu Hrvatska sudjeluje sa 12, a Federacija BiH sa 44 procenta, pa se, ipak, iz Zagreba uskraćuje pravo vlastima u Sarajevu da ima (barem) relevantne informacije o tom poslu stoljeća.

 

Kada se vlast u Hrvatskoj prije nekoliko godina domogla presretnutih razgovora slovenačkih političara i sudaca koji su dogovarali ishod arbitražnog spora sa Hrvatskom oko razgraničenja na moru, automatski se, jednoglasnom odlukom Sabora, povukla iz arbitražnog procesa. Nikada niko (čak ni iz Slovenije) nije potegao pitanje kako je Hrvatska pribavila tu kompromitirajuću građu, niti je osporena njena autentičnost. Zbog tih razgovora, koji su „kontaminirali“ arbitražu Hrvatska ne prihvata odluku Suda. Niko iz Hrvatske, barem do sada, nije negirao sadržaj, istinitost, objavljenih dokumenata koji se pripisuju OSA-i, mada se čini da su su oni prikupljeni od neke mnogo ozbiljnije, tehnčki i kadrovski superironije (zapadne) obavještajne službe. Možda upravo one koja je Hrvatskoj proslijedila dokaza o slovenačkoj prevari...

 

Kolinda Grabar Kitarević je prošle nedjelje tokom posjeta Mađarskoj kazala da ta zemlja, koja blokira Hrvatsku u važnm evropskim institucijama ima pravo da „u slučaju INA-MOL štiti svoje vitalne ekonomske i nacionalne interese u Hrvatskoj“, Neki u Hrvatskoj tu su izjavu ocijenili kao brutalan čin veleizdaje od strane predsjednice. Ali, nije njeno rezoniranje baš u potpunosti lišeno neke logike: ako Mađarska, ne obazirući se na zakone i propise, može štititi svoje interese u Hrvatskoj, zašto Hrvatska ne bi mogla promicati i skrbiti za interese Rusije u BiH. Jesu li to „europske vrijednosti“, usput pokupljene od Putina, Orbana, koje promiče Hrvatska i njena vazalska ekspozitura u BiH predvođena Draganom Čovićem?!

 ////////////////////////////

//////////////////////////////////////

SAVEZ ZA PROMJENE U OFANZIVI: 'Dodik je kapitulirao, vrijeme je za ostavku'!

SAVEZ ZA PROMJENE U OFANZIVI: 'Dodik je kapitulirao, vrijeme je ...

//////////////////////////////
//////////////////////////////////

KOMŠIĆ OCIJENIO ČOVIĆEV GOVOR NA SKUPŠTINI UN-a: 'Dio govora o Izbornom zakonu zvučao je infantilno'!

KOMŠIĆ OCIJENIO ČOVIĆEV GOVOR NA SKUPŠTINI UN-a: 'Dio ...

//////////////////////////

21.09.2017.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ I ALEKSANDAR VUČIĆ U ZAJEDNIČKOJ MISIJI (DE)STABILIZACIJE BiH

Grabar-Kitarović i Vučić u misiji destabilizacije BiH


Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić, Beograd, 2017.

Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić, Beograd, 2017.

U najnovijoj analizi događaja na Balkanu, o kojoj u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori direktor Instituta IFIMES​ Zijad Bećirović, zaključuje se da su predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u zajedničkoj misiji destabilizaciji regije.

RSE: Možete li se najprije osvrnuti na analizu u kojoj govorite o štetnim posljedicama politike predsjednice Hrvatske na zemlje u regiji?

Bećirović: Moraću se vratiti na period ranije. Tuđman (Franjo) je smatrao da Hrvatska brani Evropu od muslimana i islama, a sada imamo novu situaciju u kojoj hrvatska predsjednica izmišlja novu opasnost, a to su islamski teroristi kojih, prema njenim informacijama, ima deset hiljada u Bosni i Hercegovini. Sada se ponovo Hrvatska pojavljuje kao "zaštitnik Evrope" od deset hiljada navodnih terorista. No, postoji ozbiljniji problem što se tiče BiH, jer je Hrvatska članica Evropske unije i NATO-a i te riječi imaju odjek. To je nanošenje otvorene štete Bosni i Hercegovini.

Niti je Hrvatska pregrađe kršćanstva, niti u Bosni i Hercegovini postoji deset hiljada islamskih terorista, i za sve bi trebali postojati dokazi. Međutim, Hrvatska ih nema, kao što ni Aleksandar Vučić nije ponudio nikakve dokaze kada je riječ o navodnom prisluškivanju ambasade Srbije u Makedoniji ili prisluškivanju makedonskih bezbjednosnih organa Srbije. To su priče rekla-kazala, ali, nažalost, dolaze od predsjednika jedne države ili predsjednice jedne države i imaju odjek u međunarodnoj zajednici, a Bosna i Hercegovina ne reaguje na način na koji bi trebala.

Imali smo reakciju vrhovnog poglavara Islamske zajednice, međutim, ovdje se radi o međudržavnim odnosima koji mogu nanijeti trajnu štetu samoj Bosni i Hercegovini na njenom putu i članstvu u NATO i Evropskoj uniji.

RSE: Pomenuli ste reakciju reisa Huseina efendije Kavazovića koji je zatražio da Hrvatska prestane sa "zlonamjernom kampanjom čiji je cilj diskreditovanje Bošnjaka i sijanje straha od njihovog prisustva u Evropi". Slažete li se sa ovakvom ocjenom i šta mislite zbog čega niko od zvaničnih predstavnika, izuzev ministra sigurnosti i predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, nije reagovao na ove izjave?

Bećirović: Mislim da su svijetle tačke ministar Mektić (Dragan), koji je zadužen za sigurnost u BiH, on je reagovao na pravi način, kao i Denis Zvizdić (predsjedavajući Vijeća ministara BiH). Sve to govori u kakvom stanju se nalazi politička scena u BiH i da ne postoji koordinacija u vanjskoj poltiici.

Ovdje nije samo pitanje da se radi o BiH, Bošnjacima. Bosna i Hercegovina treba da zaštiti sve svoje građane, jer sutra može doći do napada na neku drugu etničku zajednicu koja živi u BiH.

Mislim da postoji dosta mehanizama kojima se može odgovoriti Hrvatskoj i tu je velika uloga Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koje vodi vanjsku politiku, ali reakcije nema.

"BiH treba zaštititi sve svoje građane"
"BiH treba zaštititi sve svoje građane"

RSE: U kom kontekstu posmatrate djelovanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kada je u pitanje BiH, odnosno njegov djelovanje u, kako tvrdite, destabilizaciji Bosne i Hercegovine?

Bećirović: Kada pogledamo i hrvatsku i srpsku politiku, ona ima određene sličnosti, međutim, načini i stil su potpuno drugačiji. Hrvatska ima prilično "umiven" stil, mada ga je prevazišla hrvatska predsjednica, dok je politika Aleksandra Vučića poznata. Ako izuzmemo sve njegove hipoteke iz prošlosti i period preobrazbe u modernog političara, on je u dubini duše ostao srpski radikal.

Problem nastaje zato što Srbija želi jedan dio Bosne i Hercegovine, a to je Republika Srpska (RS), uključiti u svoje projekte Evroazije i navodne neutralnosti prema NATO-u, što je, u stvari, tipično miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Nije logično da pojedini članovi Predsjedništva BiH zastupaju interese druge države, a ne one koju predstavljaju.

RSE: Da li se u tom kontekstu može dovesti i nedavna izjava predsjednika RS-a Milorada Dodika koji je rekao da će Republika Srpska i Srbija jednog dana biti jedno, teritorijalno i državno?

Bećirović: Aleksandar Vučić oko sebe ima ekipu ljudi što on misli, a ne smije ili ne želi kazati u određenom kontekstu. To su Aleksandar Vulin, Marko Đurić i Milorad Dodik. Tako da je Dodik sa svojom politikom i svojim angažmanom sa Vučićem i dalje favorit Beograda.

RSE: Koliko ovakve politike koje vode Hrvatska i Srbija mogu biti jake, s obzirom na nikakve reakcije Bosne i Hercegovine prema njima, pa i unutarstranačke sukobe koji traju godinama unutar BiH?

Bećirović: Postoje dva pristupa o tome. Prvi da nije dobro reagirati na sve te provokacije koje dolaze iz susjedstva, i drugi gdje treba vrlo jasno poslati poruke, ali koje ne trebaju slati lideri etničkih zajednica, to moraju slati institucije države. Nije logično da pojedini članovi Predsjedništva BiH zastupaju interese druge države, a ne države koju predstavljaju i na toj funkciji ih plaćaju poreski obveznici BiH.

Sve dok bude takva situacija, nećemo imati očekivanu reakciju vlasti Bosne i Hercegovine i biće prisutna ta natezanja da će svako naginjati, u zavisnosti kojoj etničkoj skupini pripada, pojedinoj državi. To je neka vrsta "pubertetskog" procesa kroz kojeg prolazi Bosna i Hercegovina u politici.

Iskreno, nadam se da će ta poltiika evoluirati i da će postojati zajednički stavovi koji brane državu Bosnu i Hercegovinu od ovakvih izjava. Ali, politički mobing u ovakvom kontekstu Hrvatske i Srbije, sa časnim izuzecima, će postojati.

Znači, Bosna i Hercegovina će biti i dalje pred snažnim političkim mobingom svojih susjeda i zvaničnog Beograda i zvaničnog Zagreba.

21.09.2017.

ZBOG KOLINDINIH IZJAVA; REISU-L-ULEMA HITNO POZVAO ZAGREBAČKOG MUFTIJU NA KONSULTACIJE

ZBOG KOLINDINIH IZJAVA: Reisu-l-ulema hitno na konsultacije pozvao zagrebačkog muftiju i uputio pismo kardinalu Bozaniću

Reisu-l-ulema je ovom prilikom muftiji Hasanoviću predao pismo koje je uputio hrvatskom kardinalu i nadbiskupu metropolitu Zagrebačke nadbiskupije Josipu Bozaniću.





Danas je reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović na konsultacije pozvao predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, muftiju dr. Aziza ef. Hasanovića. Sastanku je prisustvovala delegacija Mešihata u kojoj su bili: predsjednik Sabora Mešihata IZ u Hrvatskoj prim. dr. sc. Ferid Latić, sabornik u Saboru IZ u BiH Mirza Šabić, zamjenik muftije Mevludin ef. Arslani i sekretar Mešihata Nermin Botonjić. Na sastanku se razgovaralo o posljednjim istupima predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, te kampanji koja se u dijelu hrvatske političke, akademske i medijske javnosti vodi s ciljem predstavljanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao terorističke prijetnje okruženju i Evropi.

   

Reisu-l-ulema je ovom prilikom muftiji Hasanoviću predao pismo koje je uputio hrvatskom kardinalu i nadbiskupu metropolitu Zagrebačke nadbiskupije Josipu Bozaniću. U pismu je reisu-l-ulema između ostalog podijelio svoju zabrinutost i zabrinutost članova Islamske zajednice zbog pogoršanja političkih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, za koje se koristi negativno karakteriziranje vjere i vjerske pripadnosti i koje šteti dobrim odnosima među pripadnicima Islamske zajednice i Katoličke crkve u BiH i Hrvatskoj. Te izrazio svoje ubjeđenje kako sa Kardinalom dijeli zajedničku želju za očuvanjem dobrih odnosa i sprječavanjem njihova ozbiljnijeg i trajnijeg narušavanja.

 

„Znam da mi kao ljudi vjere ne možemo izravno utjecati na politike koje vode zvaničnici. No, znam također da politički zvaničnici često namjerno ili nenamjerno zanemaruju to što njihovi istupi mogu imati negativne posljedice izvan područja njihova dnevnopolitički određenog djelovanja, pa tako i na međuvjerske odnose koji su dublji i trajniji od stranačkih političkih odnosa“- kaže se između ostalog u pismu reisu-l-uleme.

////////////////////////////////////


////////////////////////////

INTERVJU/MUHAMED FAZLAGIĆ FAZLA ZA NOVI.BA: Na Eurosong ...

/////////////////////////

/////////////////////////////////

20.09.2017.

DODIKOVA BEZUSLOVNA KAPITULACIJA

KRAJ JE SVE BLIŽE, U PITANJU SU DANI: „Dodikova bezuslovna Kapitulacija“

Novi blog Slobodana Vaskovića prenosimo u cijelosti
 

Image result for milorad dodik karikature

 

Piše: Slobodan Vasković

 

Javno samoponižavanje Milorada Dodika postalo je već burleska, u kojoj Glavni Junak svojom voljom prelazi put od samoproglašenog i samozvanog heroja do istinskog intelektualnog, političkog i mentalnog patuljka, što je transformacija dosad neviđena na ovim prostorima.

1.

Milorad Dodik je javno i bezuslovno kapitulirao; Potvrdio je da će suspendovati odluku o raspisivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH: “Ako se ovih dana objavi ta odluka u Službenom  glasniku RS, SNSD ce ući u parlament i izglasati tu suspenziju”!

 

2.

Milorad Dodik bi, nakon javne kapitulacije njegovog antinacionalnog projekta, trebalo da podnese ostavku, jer je institucije Republike Srpske izvrgao ruglu, pokazao da su njegovo privatno vlasništvo; Jer je, zbog sopstvene avanturističke politike narod doveo u izolaciju, podijelio Društvo i građane i zamalo prosuo krv u Narodnoj skupštini; Jer je RS pretvorio u Gulag; Jer je, riječju, Lagao nemilosrdno, brutalno, bezočno…, samo kako bi prevario birače i dobio izbore; Njegov jedini cilj je bio sačuvati plutokratsko društvo/oligarhiju/oteto.

 

3.

Dodik i dalje govori neistine: Nije RS donijela Odluku o suspenziji referenduma, već on lično, što je dodatni dokaz, u, ionako, predugačkom nizu sličnih, da su institucije uzurpirane i da je on Uzurpator.

 

Nikakvi “međunarodni odnosi” tu ne igraju ulogu, jer su slični bili i prije dvije godine, kada je donesena ta antinarodna odluka; Sam Dodik je to potvrdio svojim kapitulantskim potezom.

 

4.

Dodikov potez je Slom Režima; Dokaz da je ta Oligarhija, u političkom smislu, Ništa. Nula. 

 

Ostala im je još Gola Sila.

 

5.

Dodikov potez je i dokaz njegovog potpunog poraza u sukobu sa SAD-om, njihovim predstavnicima u BiH, koji se nisu još ni zagrijali, a lider SNSD-a je već predao borbu.

 

Dodik je kapitulirao, povukao sve svoje referendume, a zauzvrat nije dobio ništa. Štaviše, stavljen je na “Crnu listu”.

 

6.

“Dodikovog referendum neće biti, jasno je to sada; Neće biti ni kompromisa sa njim, jer ga nema ko napraviti. Niko sebi neće da dozvoli dalje prljanje”, napisao sam još 22. jula 2015. godine u tekstu ”Dva u jedan: Ratni bubnjevi i Bijele zastave”.

 

Pokazalo se ispravnim, kao što se pokazalo da je Dodik obesmišljen i da treba da ide.

 

7.

Dodikovo visoko podizanje Bijele zastave, predaja, dok kraj njega stoji Aleksandar Vulin, ministar odbrane Srbije (Beograd je, bez sumnje, bio, za razliku od Dodika, konstruktivan), najveće je poniženje koje je bilo ko od visokih funkcionera RS režirao sam sebi; Ujedno, to je vrhunac iznimnih napora Režima da spriječi Opoziciju da istraje u zahtjevima koji bi Narodnu skupštinu RS vratili iz pozicije Privatne prćije Skupštinske većine i njenog Vlasnika u prirodno stanje najvišeg zakonodavnog tijela u ovom entitetu.

 

8.

Shodno tome, ključna tačka je bila objavljivanje Odluke o održavanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH u Službenom glasniku RS; Odluku je parlament donio 15.07.2015., a ona nije objavljena do danas. 

 

Dodik je kapitulirao - prihvatio je da Skupština poništi sopstvenu odluku o referendumu. Čim se, konačno, objavi. I tako je još jednom ponizio Parlament.

 

9.

Vladajućoj većini, koja je Uzurpirala nadležnosti svih institucija, isisala ih iz njih i prenijela na Pojedinca, objavljivanje Odluke i sprovođenje Referenduma nikako nije odgovaralo - uzrokovalo bi nove teške sukobe sa Zapadom i dovelo do Krize unutar BiH, koju bi bilo gotovo nemoguće kontrolisati i koja bi uzdrmala cijeli Region!

 

Režim, ma koliko osion bio, nije bio spreman ići u takvu vrstu sukoba, jer bi imali, otvoreno, i Srbiju potiv sebe. Ta varijanta gubitnička je u svakom pogledu.

 

10.

Sama činjenica da Odluka Narodne skupštine nije objavljena u Službenom glasniku duže od dvije godine svjedoči ko zaista ruši parlament (da ne navodim druge brojne događaje), a to, svakako, nije Opozicija; Štaviše, Opozicija zaslužuje najoštrije kritike što je duže od dvije godine bila bez adekvatne reakcije na javno urušavanje Parlamenta. 

 

Sama činjenica da Dodik, lično, najavljuje poništenje Odluke koja još nije ni objavljena u Službenom glasniku, svjedoči da je Narodna skupština definitivno srušena. I da je i Dodik srušen. 

 

Sam sebe je srušio.

 

11.

Uzurpatorove Priče o “čekanju konsenzusa” u vezi sa održavanjem referenduma su jeftini trikovi, šibicarenje, puzanje, bježanje od preuzimanja odgovornosti za teške političke promašaje, rušenje institucija i entiteta; To je kukavičluk, koji se prikriva snažnom medijskom agresijom i pojačanom policijskom represijom; Režim je donio Odluku; Režim je trebalo i da je objavi i sprovede, ali nisu smjeli.

 

Pokazali su sami, lično, kroz svoj “Brend”, da nikada nisu branili ničije interese, sem svojih.

 

12.

Dodikova Kapitulacija ne smije biti tačka na ovu užasnu antinarodnu platformu: Režim posebno želi da što prije i što dublje “zatrpa” prisustvo uniformisane naoružane policije u parlamentu, jer je to djelovanje Hunte, a ne “odbrana institucija”, koje niko nije ni napao (sem Režima, naravno); 

 

Režim najviše želi da zaustavi nastavak pasivnog fizičkog otpora Opozicije u parlamentu (sprečavanje održavanja sjednica tijelima): Zbog toga je javnost u RS doslovno zatrpana nepostojećom odbranom od izmišljenih Obojenih revolucija, lažnih državnih udara, raznoraznih nepostojećih opasnih scenarija…

 

Klimaks je Dodikova javna Kapitulacija!

 

13.

Jednostavnije rečeno, Režim, prilično histerično, teži ka tome da Opoziciju vrati Iza skupštinskog stola rukovodstva na taj isti sto/u salu; Ukoliko to Opozicija, i nakon Dodikove kapitulacije/poništenja referenduma, dozvoli, biće opet na meniju, kao i prethodnu deceniju i, realno, pojedeni do izbora.

 

Odlazak Opozicije Iza Stola u Salu sa Dnevnim redom, bez ispunjenja zahtjeva koji se odnose i na smjenu Nedeljka Čubrilovića, predsjednika skupštine, što je parlament pretvorio u policijsko vježbalište (zasad) i smjenu Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova, jer je zaprijetio prosipanjem krvi i pripremio scenu za taj akt, značio bi njenu Kapitulaciju!!!

 

I dobrim dijelom bi pokrio Dodikov potpuni debakl - poništenje referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH i odustajanje od referenduma o samostalnosti RS, koji je u svojim aktima donio SNSD!

 

14.

Opozicija, njen najbitniji dio, u koji, svakako, ne ubrajam Mladena Ivanića, po svemu sudeći, razumije da će veoma pogriješiti ukoliko se povuku Iza Stola i to je ono što najviše brine Režim.

 

Moraće reagovati, ali je pitanje kako i na to pitanje Režim nema odgovor!

 

Ukoliko postupe po Lukačevom najavljenom scenariju, to znači krvoproliće; Režim takav rasplet i pritisak, koji bi proizveo, ne može izdržati. 

 

Pokazuje to i nagli nestanak iz javnosti samog Lukača, koji je “nastupe” prepustio epigonima, uz Kompletan Orkestar Propagandističke Mašinerije!

 

Pokazuje to i Dodikov javni slom!

 

16.

Dokaz je to i svijesti da su počinili vrlo, vrlo glupu i opasnu grešku uvođenjem uniformisane naoružane policije u Parlament, nadograđenu Lukačevim krvavim prijetnjama; Režim nikada nije javno priznao nijednu grešku, neće ni ovu, što ih dodatno sapliće u traženju rješenja za vraćanje Opozicije Iza Stola na Meni!

 

17.

Ukoliko Režim, pak, dozvoli Opoziciji da nastavi stajati Iza Stola, a oni - Uzurpatori institucija - i dalje budu nastavili, sami za sebe, sa ekspresnim zasjedanjima, pokazaće veliku slabost, ali i strah od objavljivanja Odluke o referendumu; To će, opet, rasplamsati Krizu do gigantskih razmjera; krizu koju neće kontrolisati Režim, što je, po njih, dodatno kompromitujuće i veoma ih slabi.  

 

Neminovan je, po Režim, gubitak u biračkoj supstanci.

 

18.

Iako je kapitulirao, Dodik neće otići sam; Još manje, tek sada, će dozvoliti da ode voljom birača.

 

Bio bi to izvrstan epilog, ali nijedna plutokratska vlast u ovom vijeku nije otišla svojom voljom. Neće ni ova.

 

20.09.2017.

DINO MUSTAFIĆ: BIT ĆETE ODGOVORNI ŠTO IZA SEBE OSTAVLJATE SAMO DUHOVNU I CIVILIZACIJSKU PUSTOŠ

DINO MUSTAFIĆ: Bit ćete odgovorni što iza sebe ostavljate samo duhovnu i civilizacijsku pustoš


Dino Mustafić

Autor 19.9.2017. 



Image result for dino mustafic fotos

Autor

////////////////////////////

Izdvajamo

  • Politika koju promovirate nam poručuje da želite BiH kao državu bez muzeja, pozorišta, knjižara, galerija i kina, kako bi sve pretvorili u prostor profita, konzumerizma i kiča. Vi nas gurate u civilizacijski mrak i izolaciju. Vama ne trebaju umjetnici, naučnici i sportaši, već još više državnih činovnika i partijsko podobnih kadrova.
............................

Našim novcima podržavate opskurne folklorno-vjerske priredbe i seoske igranke po etničkom principu i “kulturne” skupove u užim zavičajima kao mjesta koja su vaša glasačka baza za naredne izbore dok vidljivo diskriminirate institucije internacionalne kulturne djelatnosti i predano radite na provincijalizaciji naše zemlje

Povodom jučer održane press konferencije Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine na kojoj je još jednom istaknuta iznimno teška situacija u kojoj se nalazi ova institucija, kao općenito i cijela kulturna scena u Bosni i Hercegovini, donosimo otvoreno pismo istaknutog bh. reditelja Dine Mustafića upućeno Ministarstvu civilnih poslova BiH, Ministarstvu kulture i sporta FBiH, Ministarstvu prosvjete i kulture RS te Predsjedavajućim Skupštinama BiH, FBiH, RS:

Jučerašnja press konferencija kolegica i kolega iz Zemaljskog muzeja BiH nije jedan u nizu apela da se zaštiti kulturno historijsko nasljeđe, sačuvaju institucije koje pohranjuju i istražuju našu zajedničku memoriju, već je to i PROTEST zbog sveukupnog neodrživog stanja u kulturi i odnosa države prema umjetnicima i naučnicima u svim oblastima stvaralaštva. I na toj pressici se ponovo vidjelo kako više svijesti i brige imaju dobronamjerni strani diplomati i donatori, nego domaći političari i nadležna ministarstva koja godinama ništa ne čine da se riješi pravni, imovinski i finansijski status ove institucije. 

Godinama se kulturni sektor mrcvari sa različitih nivoa vlasti, masakriraju se budžeti za rad, netransparentno i nezakonito podržavaju opskurne folklorno-vjerske priredbe i seoske igranke po etničkom principu. Našim novcima podržavate “kulturne” skupove u užim zavičajima kao mjesta koja su vaša glasačka baza za naredne izbore. To se primjeti iz spiska anonimnih i nevažnih događaja koje subvencionirate mimo kriterija i procedura transparentnosti. Vidljivo diskriminirate institucije internacionalne kulturne djelatnosti i predano radite na provincijalizaciji naše zemlje. Godinama ignorišete zahtjeve struke da se iznađe sistem za popunu budžeta za kulturu i sport, donesu Zakoni o kulturnoj i sportskoj djelatnosti i izrade strateški pravci u svim oblastima umjetničkog i naučnog djelovanja. Politika koju promovirate nam poručuje da želite BiH kao državu bez muzeja, pozorišta, knjižara, galerija i kina, kako bi sve pretvorili u prostor profita, konzumerizma i kiča. Vi nas gurate u civilizacijski mrak i izolaciju. Vama ne trebaju umjetnici, naučnici i sportaši, već još više državnih činovnika i partijsko podobnih kadrova. 

Krajnje je vrijeme da odgovorni nosioci zakonodavne vlasti ovakvo ponašanje visokih državnih funkcionera, zaposlenih u Ministarstvu civilnih poslova i entitetskih Ministarstava za kulturu i sport, koji se finansiraju iz budžeta građanki i građana države BiH, javno sankcionišu, a njihov način ophođenja sa javnošću i zaposlenima u resoru kulture, upravnicima, direktorima i radnicima u kulturi promjeni iz temelja. U našoj zemlji život mora biti važan, a kultura je život jednog vremena koji mora nešto iza sebe ostaviti potomstvu. U protivnom, vi ćete kao nosioci zakonodavne i izvršne vlasti biti odgovorni što ćete iza sebe ostaviti samo duhovnu i civilizacijsku pustoš!

20.09.2017.

MILORAD DODIK I NJEGOVI TAJKUNI

DODIKU SE TRESU GAĆE: Šta bi donio "makedonski scenario" u Republici Srpskoj?!

Ako ekonomsko uništavanje Republike Srpske nije dovoljan razlog da njeni građani izađu na ulice i pokažu da nisu zadovoljni što ih vlast pljačka, šta je dovoljno? Šta treba da ih pokrene na bunt? Da ih silom iz kuća istjera naoružana policija, kao što je to prije nekoliko dana učinila sa poslanicima opozicije u Narodnoj skupštini?

DODIKU SE TRESU GAĆE: Šta bi donio 'makedonski scenario' u Republici Srpskoj?! - 2

Sada, kada je opozicija odlučno krenula na put bez povratka, shvativši da će u potpunosti izgubiti podršku građana ako se oštro ne suprotstavi arogantnoj i osionoj vlasti, zavladala je panika među vladajućima. Naročito među Dodikovim buldozima iz prvih redova, od kojih je većina ucijenjena ili skupo plaćena opljačkanim narodnim novcem.

 

PIŠE: Željko Raljić

 

Makedonski scenario, narandžasta, žuta ili drugom bojom obojena revolucija, bauk je kojim ovih dana Dodikovi kerberi posredstvom režimskih medija plaše građane Republike Srpske. Sve to nakon samo jednog oštrijeg nastupa opozicije u Narodnoj skupštini, na šta je vlast reagovala - oružanom silom!

 

Građani Republike Srpske nisu spremni da se odreknu državnosti za koju su se izborili uz teške žrtve i koja im je garantovana u Dejtonu, a nezadovoljstvo ekonomskom situacijom nije dovoljno da izađu na ulice i traže smjenu vlasti, jer je ta vlast, ipak, garant samostalnosti Srpske u okvirima Dejtonskog sporazuma, navodi se u komentaru ruske novinske agencije "Sputnjik" na srpskom jeziku na parlamentarnu krizu u Banjaluci.

U tekstu pod naslovom "Srpsku čuvaju Srbi i - neće na ulicu" autor Nikola Joksimović upozorava da nema garancija da će Republika Srpska biti samostalna i nakon eventualnog "makedonskog scenarija", jer ih tome uče druge obojene revolucije.

Autor u potpunosti zanemaruje činjenicu da je Republika Srpska već preživjela dvije "obojene revolucije" i to 1997. i 2006. godine. Preživjela, a nije (p)ostala samostalna poslije Biljanine revolucije iz 1997. godine i Dodikovog dolaska na čelo Vlade RS 2008. uz podršku Zapada.

 

Republika Srpska nije (p)ostala samostalna ni nakon što je na vlast 2006. godine ponovo došla politička opcija na čijem čelu je Milorad Dodik. Naprotiv. Aktuelno rukovodstvo Republike Srpske, odnosno vlast koju već 11 godina predvodi SNSD, revnosno je izvršavala sve naloge koji su dolazili iz Vašingtona i Brisela.

Zato se Dodik i njegovi sljedbenici i plaše izlaska građana na ulice i narodnog gnjeva. Plaše se čak i "onih dječaka koji vozaju autiće", kako je omladince iz udruženja "Restart Srpska" sa ekrana RTRS posprdno nazvao ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač. Isti ministar koji je naoružanu policiju suprotstavio golorukim opozicionarima i time pokazao da je za nas i Turska oličenje demokratije. U Turskoj se poslanici potuku i okrvave u parlamentu, ali ih ne razvađa naoružana policija.

 

altDODIKOVE UZDANICE: Lukač i Ćeranić pred hotelom Bosna 9. septembra 1997.

 

Ima li razloga za proteste?

Ako ekonomsko uništavanje Republike Srpske nije dovoljan razlog da njeni građani izađu na ulice i pokažu da nisu zadovoljni što ih vlast pljačka, šta je dovoljno? Šta treba da ih pokrene na bunt? Da ih silom iz kuća istjera naoružana policija, kao što je to prije nekoliko dana učinila sa poslanicima opozicije u Narodnoj skupštini?

Aktuelnoj vlasti u Republici Srpskoj danas je na naplatu došlo sve ono što je činila tokom protekle decenije, kao i ono što je obećala, a nije činila.

Čitava priča u vezi sa navodnim "makedonskim scenarijem" u Republici Srpskoj, koja stiže iz Dodikove kuhinje, vrti se oko izjave ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića, koji je nedavno rekao da mu je "makedonski scenario" u Republici Srpskoj "prihvatljiv".

 

Da se, kojim čudom, u Republici Srpskoj dogodi "makedonski scenario" i Dragan Mektić ili bilo ko drugi posle toga dođe na vlast, on bi, poput Zaeva u Makedoniji, morao da sprovodi ne ono što je volja građana, već ono što je volja Bakira Izetbegovića, visokog predstavnika i američkog ambasadora. Sve drugo bilo bi nevažno, kaže se u tekstu koji je objavio Sputnjik.

 

A šta je Dodik sve ove godine činio, osim što je provodio naloge iz Brisela i Vašingtona!?

U prvom premijerskom mandatu ukinuo je platni promet sa Srbijom u koju se danas kune, eliminišući sredinom 1999. srpski dinar kojeg je zamijenila konvertibilna marka.

 

Nijedna sjednica Vlade RS kojom je Dodik predsjedavao nije mogla da počne prije nego što OHR verifikuje njen dnevni red. Za servilnost stigla je i nagrada, pa je novac od donacija, ali i iz budžeta, dijelio svojim pulenima šakom i kapom, zbog čega je kasnije završio na sudu. Njegovim oslobađanjem od odgovornosti, kao predjednika vlade, počeo je sunovrat domaćeg pravosuđa koji traje i danas.

altProtesti SNSD-a u Banjaluci 2005. godine kao uvod u Dodikov povratak na vlast 

 

Iako je Dodik 2006. osvojio vlast najavljujući bespoštednu borbu protiv kriminala i SDS-ovih poratnih tajkuna, nikakve istrage protiv njih nije bilo. Naprotiv. Većina tajkuna zaštitu je našla u SNSD-u, uključujući i one najkrupnije (poput vlasnika Integrala i još sijaset preduzeća, Slobodana Stankovića; stasao u vrijeme vlasti SDS), koji već godinama rade najveće infrastrukturne projekte i povlače novac iz budžeta i kredita koje Dodikova vlast bespoštedno uzima kod stranih kreditora.

 

Specijalno tužilaštvo RS koje je osnovano 2006. godine, ugašeno je je deset godina kasnije, bez ikakvih ozbiljnih rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala, ili školskom terminologijom rečeno "kriminala bijelih kragni". Jedina "zasluga" Specijalnog tužilaštva jeste što je obustavilo istragu protiv Milorada Dodika i ostalih koji su se našli pod istragom zbog malverzacija prilikom izgradnje autoputa Gradiška-Banjaluka i zgrade Vlade RS.

 

Ni obećanu reviziju započete privatizacije u RS Milorad Dodik nikada nije proveo, iako famozna komisija zadužena za taj posao i danas egzistira.

Kada je skupština Kosova 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost, Milorad Dodik se držao obećanja datog Amerikancima da u Republici Srpskoj "neće biti nikakvih problema". Na ulice Banjaluke izašlo je nekoliko stotina studenata banjalučkog Univerziteta koji su izrazili podršku srpskim studentima na Kosovu i protivljenje jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova. Jedna grupa došla je pred kancelarije američke ambasade sa jajima i kamenjem i tu ih je dočekao kordon policije. To je bila sva Dodikova "pobuna" protiv samostalnosti Kosova.

Gora od ovoga bila je jedino Dodikova ponuda Srbima sa Kosova da se presele u Republiku Srpsku.

Dan nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Nebojša Radmanović primio je u Sarajevu Grujicu Spasovića, tadašnjeg ambasadora Srbije u BiH, koji mu je uručio pismo predsjednika Srbije Borisa Tadića u vezi situacijom na Kosovu.

 

U saopštenju nakon sastanka, iz Radmanovićevog kabineta je navedeno:

 

Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Nebojša Radmanović izrazio je potrebu da se u BiH u ovom trenutku sačuva mir i stabilnost i ne dozvole nikakve nepotrebne i ishitrene reakcije.

 

Godinu dana kasnije, 2009., SNSD je preko srpskog člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića pokrenuo mehanizme za pristupanje BiH NATO savezu.BiH je danas u predvorju NATO saveza, a Dodik jedini odgovor nap omen NATO-a je još jedan referendum - o ulasku u NATO.

alt Radmanović u Predsjedništvu prvi pokrenuo pitanje ulaska BiH u NATO

 

Od silnih predizbornih obećanja o referendumu za otcjepljenje Republike Srpske od BiH, Milorad Dodik je održao samo jedan i to onaj o 9. januaru, Danu RS, koji je njegova najvjernija i najbliža saradnica i premijerka RS Željka Cvijanović nazvala "anketom". Taj referendum, održan 25. septembra 2016. u jeku izborne kampanje, osim trošenja budžetskog novca, nije donio nikakav rezultat. Osim možda koji glas više za SNSD i kratku priliku da glume žrtve zarad "viših nacionalnih interesa".

 

Dodikov hod po žici

 

Opasni hod po žici između Rusije i Zapada Dodik je započeo onda kada su njegovi zapadni mentori počeli da ga pritišću zbog sve veće arogancije prema njima, ali i institucijama BiH. Dodikova Ahilova peta u ovom slučaju je nemjerljiv kriminal u kome je ogrezla njegova vlast. Ta vlast i danas iz ekonomski skršene Republike Srpske izvlači novac po principu cijeđenja suve drenovine. Nema tendera u javnom sektoru a da se Dodikovi tajkuni nisu unaprijed u njega ugradili.

 

Američke sankcije Dodiku iz januara ove godine samo su ga djelimično obeshrabrile. Ipak, dočekao se na noge i uz pomoć podmitljivih birokrata EU privremeno odložio uvođenje sankcija Brisela.

altDodik, Plavšić, Olbrajt: Dašak svježeg vjetra u trafo-stanici u Bijeljini

 

Sada ponovo koketira sa Zapadom pokušavajući da utiče na tokove političkih procesa u BiH, kako bi pokazao da još uvijek nije gotov. Ipak, bez obzira na sve propuste opozicije i njen rejting u javnosti, svako komešanje u kome se u pomoć poziva narod da bude konačni sudija, Dodiku se tresu gaće. A kako i ne bi?

Taj narod iz dana u dan svjedoči sveopštem rasulu, korupciji, kriminalu i partokratskoj vladavini koja je stranačku knjižicu pretpostavila i Bibliji. Zbog toga su na izborima 2014. godine razočarani građani, barem koji su odlučili da uopšte glasaju, opoziciji dali gotovo polovinu mandata. Sve nakon toga ponovo je bila korupcija, politička trgovina, kriminal...

Opozicija je godinama propuštala da čini ono što je morala, pa je sada sustiže sve što je odlagala. Tako je 2014. dopustila formiranje parlamentarne većine u Narodnoj skupštini uprkos očiglednoj političkoj korupciji i trgovini poslaničkim mandatima. Nedugo potom, opozicija je olako dopustila i formiranje druge vlade Željke Cvijanović, uprkos audio snimku koji dokazuje trgovinu "papcima" koji su pojačali većinu za izbor njenog kabineta.

 

Sada, kada je opozicija odlučno krenula na put bez povratka, shvativši da će u potpunosti izgubiti podršku građana ako se oštro ne suprotstavi arogantnoj i osionoj vlasti, zavladala je panika među vladajućima. Naročito među Dodikovim buldozima iz prvih redova, od kojih je većina ucijenjena ili skupo plaćena opljačkanim narodnim novcem.

 

Zato se olako poteže oružje i prijeti upotrebom sile. Izbori su još daleko, a svako popuštanje zahtjevima opozicije u vidu smjena ili istrage odgovornih, poraz je koji Dodik ne može da podnese. Tako je bilo i sa ministrom finansija Zoranom Tegeltijom koji je odgovoran za stotine miliona budžetskog deficita. Umjesto Tegeltijine glave, na žrtvenik vlasti prinesena je ona revizorska, Duška Šnjegote.

 

Jedina dobra stvar u aktuelnoj krizi u Narodnoj skupštini sadržana je u tome što ni opozicija ne smije olako da uzmakne. Ako sada ne istraju u disciplinovanju vlasti, na izbore 2018. ne moraju ni da izlaze.

 

SB/Istinito

//////////////////

'CRNA LISTA' MIJENJA SVE, DODIK SE KORIGOVAO: 'Neće biti referenduma u RS, zbog signala koji su stizali iz EU' - 2

'CRNA LISTA' MIJENJA SVE, DODIK SE KORIGOVAO: 'Neće biti ...

////////////////////////////

19.09.2017.

ŽIVJETI NA TABLETAMA ZA SMIRENJE

Živjeti na tabletama za smirenje


Nesnalaženje u postkonfliktnom tranzicionom društvu

Nesnalaženje u postkonfliktnom tranzicionom društvu

Teška ekonomska situacija, loše društveno okruženje, psihološki pritisak, ali i posljedice rata, neki su od razloga zbog kojih građani Bosne i Hercegovine sve više uzimaju tablete za smirenje.

Zabrinjavajuće je što je sve veći broj onih koji ove tablete koriste samoinicijativno ne razmišljajući o posljedicama. Stručnjaci kažu da loše društveno okruženje i nemaština više utiču na anksioznost ili depresiju nego što su to ratne traume koje su do sada trebale biti prevaziđene. No činjenica je da u BiH živi više od 400 hiljada osoba koje se bore sa PTSP-om.

Anisa Mahmutović je mlada novinarka. Svoje lično iskustvo sa PTSP-om pretočila je u tekst koji govori kako se ovaj sindrom prenosi sa roditelja na djecu. Od PTSP-a, liječio se najprije njen otac, a zatim i majka. Kao dijete nije shvatala o čemu je riječ, odrastanje je naučilo da mora da istražuje i nauči o kakvo je to stanje i na šta sve utiče.

Anisa vjeruje da veliki broj ljudi u BiH koristi antidepresive i tablete za smirenje zbog posljedica rata, no kaže da poratno društvo u kojem ovi ljudi žive doprinosi sve većem broju onih koji spas traže u tabletama.

„Imamo još uvijek onu kritičnu masu koja ne traži pomoć neuropsihijatra, već to rješava na drugi način, tako što kupuju sami sebi lijekove“, kaže ona.

Neki odlaze iz zemlje, treći pokušavaju da ignorišu: Srđan Puhalo
Neki odlaze iz zemlje, treći pokušavaju da ignorišu: Srđan Puhalo

Psiholog Srđan Puhalo kaže da je sve počelo još prije rata, jer ljudi u BiH žive u permanentnom stresu. Devedesetih je bio rat, a danas ti ljudi žive u postkonfliktnom tranzicionom društvu u kojem ljudi ne mogu da se snađu, dodaje on.

„U takvom drušvu čovjek je najčešće gubitnik. U kojem je on neko ko, bez obzira koliko jaku mentalnuu snagu ima, prosto vrijeme i sve ono što se dešava ga troši. I onda imate ono što je najlakše, a to je otići kod ljekara i posegnuti za lijekovima“, govori Puhalo.

S druge strane, psihologinja Jasna Bajraktarević smatra da sve veći broj ljudi koji na svoju ruku uzimaju tablete za smirenje nisu posljedica rata. Za ljude u BiH je specifično kaže ona, da žive u tenziji iščekujući neke promjene koje će život učiniti boljim. Ta tenzija stvara psihički nestabilnost i mentalnu neravnotežu, objašnjava.

„Ono što ljudi misle i ono što pokušavaju nama da predstave da je BiH ugrožena, zato što je ovdje prije 22 godine bio rat je zapravo priča koja je isključivo političke prirode. Jer ljudi koji su ostali naprosto moraju da žive, ali život koji im je omogućen je postao nešto što je postalo preteško za svakog običnog čovjeka“, navodi Bajraktarević.

Stručnjaci tvrde da je psihoterapija mnogo efikasnija od uzimanja tableta, no veliki broj građana nema novca za ovaj način liječenja.

“Psihoterapija je skupa. Neki odlaze iz zemlje da bi možda to preuprijedili, treći pokušavaju to da ignorišu, ali se bojim da je riječ o periodu od 25 godina života pod permanentnim stresom”, obajšnava Srđan Puhalo.

Dodatan problem predstavlja i činjenica da su tablete koje građani uzimaju na svoju ruku vrlo često neadekvatne.

„Razgovor, priča, otkrivanje pravog uzroka, davanje imena strahu i bolu koji nosimo u sebi, kao i problemu, a ne generalizacija, su načini koji će mnogo prije otkloniti anksioznost mnogo prije nego uzeti lijek na svoju ruku”, zaključuje Jasna Bajraktarević.

//////////////////////////
19.09.2017.

ODBOR ZA DIJASPORU SKUPŠTINE SRBIJE JE U FUNKCIJI REALIZACIJE MEMORANDUMA SANU II

Denis Bećirović : Odbor za dijasporu Skupštine Srbije je u funkciji realizacije Memoranduma SANU II


Septembar 19. 2017.


Na 44. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović je tražio da se kao posebna tačka dnevnog reda razmatra Informacija sa 7. sjednice Odbora za dijasporu Narodne skupštine Republike Srbije. Nakon što je Komisija prihvatila da se ta tema razmatra kao posebna tačka dnevnog reda, Bećirović je istaknuo da su u neprihvatljive i zlonamjerne sljedeće konstatacije Odbora za dijasporu Skupštine Srbije:

1. da su Srbi izloženi diskriminaciji svake vrste u Federaciji BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji;

2. da su pritisci na Srbe u regionu toliki da se oni ne mogu riješiti bez pomoći i angažovanja Srbije;

3. da je vlast u Federaciji BiH odgovorna što sada u ovom entitetu živi oko 50.000 Srba;

4. da Tužilaštvo Srbije radi revnosno na procesuiranju ratnih zločina, a da to ne rade u Hrvatskoj i Federaciji BiH;

5. da je položaj Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Federaciji BiH sve gori;

– Ovakve jednostrane i zlonamjerne konstatacije su neprihvatljive i nedopustive u 21. stoljeću. Ovo je nastavak opasne politike i opasnih poruka koje su sadržane u Memoranduma SANU I i II. Svi dobro znamo u kojem pravcu je otišao cijeli region nakon ovakvih poruka – rekao je Bećirović na sjednici Komisije za vanjske poslove.

Na kraju ove tačke dnevnog reda Bećirović je predložio i konkretne zaključke s ciljem odbacivanja netačnih kvalifikacija Odbora za dijsporu Skupštine Srbije. Međutim, član Komisije Mladen Bosić je u tom trenutku napustio sjednicu zbog čega je nestalo kvoruma za rad i sjednice i Komisija je prekinula sa radom.

(Kliker.info-NAP)

/////////////////////

Emil Karamatić : Despacito – Samo se kod nas iz humora ide ravno u rat

Septembar 19. 2017.


Slušam violinskoharmonikašku verziju ljetnjeg hita Despacito i razmišljam što
nam to poručuju političari ovih dana.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

Na Balkanu je sve preozbiljno, jedino ratu prethodi humor.
Samo se kod nas iz humora ide ravno u rat.
Sjetite se godine prije posljednjeg rata.
Nadrealisti, Šovinistička farsa, Seks partijski neprijatelj broj jedan itd…, ali ipak sam za humor.

Despacito.

Kažu da je taj humor bio produkt natprosječnog intelekta osoba koje su ga stvarale, i za razliku od prosječnih glava, točno predvidjele što će se dogoditi.
Prosječne glave su se smijale.
Ostali su samo slutili.

Da li je baš tako?

Ne bih rekao.

Natprosječni intelekt je bio u vrhu politike i omlaćivao sa prosjekom.
Prije mislim da su prosječni plakali, pametni pobjegli, a ostatak…
Humor su smišljala djeca onih koji su bili bliski vladajućim, a raspadajućim.
Isto kao što će humor najbolje smisliti unuci ili djeca hadezeovaca i pokojeg esdepeovca.
Oni su ga toliko servirali da im unucima neće trebati prevelika pamet da ga realiziraju.

Izginula nam je mladost, za koga, za Domovinu.
Zašto, za kurčevo zdravlje.

Despacito.

Danas.
Ludi Balkanci, da nisu ili nismo u EU i NATO-u, porokali bi se za dvije cisterne slane vode.
Zovu ga zaljev, jebo ih on.
Razmislite malo o toj vodenoj teritoriji.
S kojom Cerar i Plenković mogu dobiti po još jedan mandat.
Čiji god to teritorij bio, nećete biti ni sretniji ni nesretniji.

Plenković, garantiram, ni na ovećoj karti ne zna pokazati taj teritorij.
Ali ložiti gomilu, e to zna.
To i jeste jedino što balkanski političari znaju.

A ruku na srce, samo dva posto Slovenaca i Hrvata na karti znaju pokazati sporni teritorij.
Nedavno sam putovao Slavonijom.
Sela pusta.
Sve pobježe.
Kaže mi frend iz Osijeka, novinar, dobar poznavatelj prilika.
Kuću i imanje možeš kupiti za kurčeve pare.
Sitniš, kažem.
Sramota za Hrvatsku državu.

A admiral Lošo bi opet u rat.

Despacito.

Sad za dva oveća kanistara slane vode.
Umirovljen, pa mu dosadno.
Kurac se ne diže.
Kažu da takvi vole rat.
Samo jedan u nizu od dragovoljnih davatelja tuđe krvi, koji su Hrvatskoj došli glave.
Tko ima takve zaljubljenike u Domovinu, mrzitelji joj ne trebaju.
Hrvatskoj treba čovjek na vlasti, ne političari.
Taj polusvijet željne vlasti treba nastaniti u prekodunavski dio Hrvatske – Kenđiju.
I neka čuvaju granice kada ih toliko vole.

Prekidoše me vijesti.
Spiker, kaže.
Umro Slavko Goldstein.

Despacito.

U godinama jest. Ali.
Bi mi žao velikog druga i intelektualca.
S trinaest godina otišao u partizane.
Ustaše mu oca strijeljale samo zato što je bio Židov.
Velim, slava mom drugu Slavku.

I tu stanem.
I stajao bih.

 

Ali jebiga pojavi se neki drugi Plenković.
Božji poslanik.
Don.
Kaže da se raduje Slavkovoj smrti.
Svećenik, a tako kaže.

Despacito.

Meni čudno.
Pa se pitam, kako to?
Uzvratili mu pogrdnim komentarima.
Rat na internetu.
Budala, siledžija, bezveznjaković, kreten, svinja, kažu.
A ja šutim.
Opeet.
Kažu, gori, zapalile se društvene mreže.
Jebu mu sve od reda.
Velim ne valja, nije to dobro, istim ili gorim načinom vraćati svećeniku.
Još don. Što jes jes, ne valja tako.
Može se uljudnije odgovoriti svima, pa i onome prvom Plenkoviću, premijeru.
Može i ovom drugom, ljepše, uljudnije.

I onda baš kažem.

A zašto se mnogi sa svojim komentarom bratime sa don Plenkovićem.
Trude se biti on.
A to je naprosto teško.
Biti Plenković uz to i don, naprosto je nedostižno.

Pa ljudi.

Despacito.

////////////////////////

Provokacija u Sarajevu : Na Dobrinji polijepljeni plakati sa likom ustaškog vođe Ante Pavelića

Septembar 19. 2017.


Listovi sa ustaškim porukama su u ponedjeljak navečer neugodno iznenadili stanovnike sarajevskog naselja Dobrinja.

Pamfleti sa istaknutim nacističkim znakovljem, simbolima fašističke tvorevine Nazavisne Države Hrvatske uz oznaku Ustaškog pokreta i proustaški tekst postavljeni su u sarajevskom naselju Dobrinja, odnosno njenom kvartu popularnog naziva C5.

Čitatelji portala Klix.ba koji žive u tom dijelu glavnog grada BiH uznemireni su pojavom zbog koje je pozvana policija. Građani su odlučili i samoinicijativno ukloniti pamflete kako bi neprimjeren sadržaj što prije nestao sa ulica inače mirnog sarajevskog naselja.

“Mi smo to našli i skidali. Komšije su pozvale policiju da prijave uznemiravanje.
Zaljepljeno je na nekoliko haustora, bandera i zakačeno na brisače od auta”, rečeno je za portal Klix.ba.

Operativni centar MUP-a Kantona Sarajevo je potvrdio slučaj dodavši da je u toku policijski uviđaj.

Na listu se nesporno veliča nacizam, ustaštvo i poglavar NDH Ante Pavelić, a tekst je sažetak “čestitke” iz 1968. godine, objavljene na dan godišnjice osnivanja NDH koju potpisuje ustaški komandant i zločinac Vjekoslav Luburić.

Luburić je između ostalog bio komandant u logoru Jasenovac u kojem je likvidirano oko 100.000 osoba, među kojima najviše Srba, Roma i Jevreja. Među ubijenima bilo je između pet do 12 hiljada Hrvata i Bošnjaka.

Nakon rata je uspio pobjeći u Španiju gdje je i ubijen 1969. godine.

(Kliker.info-Klix)

19.09.2017.

BORIS BUDEN: PROUSTAŠKI KADROVI NA KLJUČNIM POZICIJAMA U HRVATSKOJ

Buden: Proustaški kadrovi na ključnim pozicijama u Hrvatskoj



Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi: Boris Buden

Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi: Boris Buden

U Hrvatskoj su proustaški, filoustaški i fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni – kaže u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) kulturni teoretičar, filozof, prevoditelj i publicist koji živi u Berlinu, Boris Buden.

RSE: Mnogo toga bi se moglo reći o aktualnim hrvatskim prilikama, ali mnogi upozoravaju na sve snažniju ulogu Katoličke crkve koja počinje određivati samu bit društva. Gdje je nestala sloboda izbora o kojoj se toliko govorilo nakon devedesetih?

Buden: Pa, nema slobode izbora. To je isprazna fraza. Pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj otkriva jedan dublji historijat odnosa između crkve i države. S jedne strane, u globalnom smislu, ono što je nekada bio sekularizam, to se raspalo. To je počelo mnogo prije, u Iranu s mulama, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama danas, dakle u centru demokracije, imamo revitalizaciju tog takozvanog fundamentalizma. To ne znači da se radi o ljudima koji mnogo više, puno dublje i odlučnije vjeruju u Boga.

Fundamentalizam znači da vjera ulazi u sve pore društva i okupira ono mjesto na kojem je bilo društvo koje je razoreno u neoliberalnoj globalizaciji. Kod nas je specifično to da je Katolička crkva koja je u jugoslavenskom socijalizmu bila stvar privatnosti, odvojena od države, ne i zabranjena, jer ljudi su išli u crkvu, ali samo oni koji su vjerovali u Boga, bila u jednom sekularnom društvu, ali taj sekularizam 90-e prestaje.

Vjera izlazi iz crkve i ulazi u javnu sferu, ali ne samo u smislu zauzimanja, okupiranja javne sfere, već se domogla ogromne imovine i zauzela je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima poziciju, ne samo društvenog hegemona, već i monopolnu poziciju. Crkva ne mora plaćati poreze kao drugi, vraćena joj je, navodno njena oduzeta, imovina.

Crkva je, zapravo, danas jedna velika kompanija, a u ideološkom smislu ona je aparat hrvatske države, ili kako ja to nazivam, hrvatskog nacionalističkog režima. Ona je sam temelj tog nacionalističkog režima. To nema nikakve veze sa porastom vjere u Boga produbljavanjem vjerskih osjećaja.

Nikada Katolička crkva u Hrvatskoj nije bila dalje od Boga. Ne radi se o tome da crkva sada izlazi iz privatne i zauzima svu javnu sferu. Naprotiv, ateizacija i to ona radikalna, je ušla u najsitnije pore Katoličke crkve. To je jedna ateizirana i socijalizirana crkva. Njena je bit u etatističkoj poziciji, a kako ona ima tu monopolnu poziciju i kako se preselila u područje apsolutno sigurnih političkih elita vladajuće klase, ona apsolutno i podržava taj režim.

Ljudi su shvatili: ako ne ideš u crkvu, ako ti dijete nije kršteno i ako ne ide na vjeronauk, ti nisi pravi Hrvat, odnosno Hrvatica, a ne biti pravi Hrvat i Hrvatica u Hrvatskoj danas, to nikome ne koristi. Postoji sveprisutno pasivno nasilje te hegemonije. Ipak, čini mi se da sve više ljudi shvaća o čemu se tu radi.

U hrvatskoj javnosti izgleda da​ komunizam prijeti demokraciji

RSE: Međutim, kada u javnom životu pojedinci pokušavaju polemizirati sa pojedincima iz Katoličke crkve ili pojednicima iz aktualne vlasti, najprije se etikatera komunistima, jugoslavenima, Srbima, a sa etiketama izostaje bilo kakav dijalog. Da li je to cilj – ušutkati dio javnosti?

Buden: Ideja javnosti kao mjesta kritičke diskusije u kojoj se razmjenjuju racionalni argumenti kako bi društvo dostiglo neki stupanj racionalnosti i tolerancije, taj, još Habermasovski ideal liberalne demokracije, nema nikakve veza sa hrvatskom javnošću.

Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije

Hrvatska javnost danas je velikim dijelom privatizirana. Riječ je o interesima vladajuće klase, koja i nije formirana kao kapitalistička klasa, već se radi o višim feudalnim staležima koji se sastoje od političke klase, od kriminalnih bogataša, od crkve, jedne ideološke elite i od ratnih veterana. Zapravo, u toj javnosti se odvija klasna borba. Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije.

Naravno da komunista više nema, ali u hrvatskoj javnosti izgleda da od Oktobarske revolucije do danas komunizam nikada nije bio jači, te prijeti demokraciji. To je smiješno. Radi se o nečem sasvim drugom. Naime, priča o tome da su Hrvati tisuću godina željeli državu, pa su je sad dobili i za sobom su ostavili oba totalitarizma i sada će uživati u fantastičnoj budućnosti, sada se potpuno raspala. U to više niko ne vjeruje.

Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi. Više im ne možete obećati niti milijarde dolara od dijaspore, niti da će sutra vratiti kredite i zbog toga se zaoštrava ta ideološka borba koja je potpuno zastarila, pa se tvrdi da su i dalje Hrvati ugroženi od Srba, komunista, srbočetnika, četničkih jugo partizanskih komunista, itd. Međutim, fašizacija društva je ono što iza svega i kroz taj ideološki mjehur prodire na najmoćnije pozicije u društvu.

RSE: Upravo sam Vas to htjela pitati. Naime, ono što se počelo pojavljivati 90-ih u Hrvatskoj, odnosno pozivanje na ustašku državu, kao da je poprimilo legalitet. Negira se partizanski, a uzdiže ustaški pokret. Mladi ljudi ne vide bitnu razliku, uostalom to su naučili iz školskih udžbenika. Do kuda može ići to mijenjanje povijesnih činjenica?

Buden: Danas u javnosti izgleda da je biti ustaša nešto dobro, a biti partizan nešto loše. Međutim, fašizam, kao i 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, tako i danas ma svoju funkciju u kontekstu krize kapitalizma. U Hrvatskoj se događa da ono što je nekada bilo desno, radikalno, za što su vjerovali da je Tuđman (Franjo) u stanju držati na nekoj ekstremnoj desnici, kao nešto ridikulozno, to sada prelazi u sam centar društva, što samo potvrđuje staru tezu da je ta naša građanska klasa slaba, ustrašena, zbunjena, bez ikakve perspektive, eksproprirana, materijalno uništena. Ona se u strahu jednostavno šlepa za tim šovinizmom i ustaštvom, ili šuti.

Neki od njih dobivaju određene pozicije i to je ono klasično razaranje te sredine. Nje više nema, nju grabi ta radikalna desnica i to je fašizacija društva radi hegemonije i osiguranja vlasti. Ustaštvo nije samo u tome da se viče "Za dom spemni", već u tome da su proustaški , filoustaški, fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni.

Simboli ustaštva vidljivi su u javnom prostoru Hrvatske (Vukovar 2016.)
Simboli ustaštva vidljivi su u javnom prostoru Hrvatske (Vukovar 2016.)

​Ono što je nacionalistički režim u Hrvatskoj ostvario to je potpuna integracija Hrvatske u globalno liberalni kapitalizam, a da li je to donijelo hrvatskom narodu sreću ili ne, neka sam hrvatski narod prosudi. Te elite su kao i Ante Pavelić u službi onih koji u globalnim razmjerima drže moć. Tu su banke i korporacije i mislim da je Hrvatska izgubila svaku suverenost i da joj svaki europski političar ili centar europske-atlantske moć i može naređivati.

Hrvatska se vraća u srednji vijek

RSE: U Hrvatskoj se posljednje vrijeme sve više govori o reformi obrazovanja, ali ona nikako da saživi. U borbi između suvremenog shvaćanja znanosti i obrazovanja, Hrvatska kao da se vraća u srednji vijek?

Buden: Pa naravno da se vraća u srednji vijek. Proces refeudalizacije hrvatskog društva traje već četvrt stoljeća. No, do svijesti ljudi još nisu stigle posljedice te refeudalizacije. Uzmite na primjer, hrvatski jezik. On se navodno strašno razlikuje od srpskog jezika, i tako dalje. Tu ima blebetanja u beskočanost, ali zašto se toliko blebeće o toj različitosti, pa zato da se prikrije ona druga činjenica, a to je pitanje: čemu hrvatski jezik u hrvatskom obrazovanju. Vi više nemate nikakve industrije, što će vam na hrvatskom jeziku terminologija u kemiji, biologiji, strojarstvu, brodogradnji, proizvodnji, u teoriji, filozofiji, u povijesti umjetnosti. Hrvatski jezik vam više uopće ne treba.

Postoji još jedna industrija u Hrvatskoj koja funkcionira, a to je turizam. Ali, u toj industriji hrvatski jezik vam pogotovo ne treba. Na sceni je revernakularizacija jezika, na ono što je bio u srednjem vijeku, na vernakular, a ne nacionalni jezik. Cijelo obrazovanje je, zapravo, revernakulizirano. Za koga vi obrazujete ljude, za što, da oni rade u kojem društvu, proizvode čije znanje, nacionalnu kulturu. To je završena priča.

Imate one koji imaju novaca, elitu koja će obrazovati svoju djecu na engleskom jeziku u privatnim školama, kako bi oni što brže mogli odlaziti u inozemstvo. Fantazija o tome kako treba obnoviti prosvjetiteljstvo paše u jednu nacionalnu državu koja ima materijalne pretpostavke za razvijeno društvo, a hrvatski nacionalistički režim je uništio te materijalne pretpostavke.

Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima

RSE: U posljednje vrijeme odnosi Hrvatske sa susjedima blago rečeno nisu dobri. Mnogi upozoravaju da pojednici koje vode Hrvatsku nisu naučili diplomatsku abecedu, iako su dio života proveli u diplomaciji. Kako Vi to tumačite?

Buden: To je posljedica te rapidne provincijalizacije svega. To je žalosno. U hrvatskoj javnosti nije moguće generirati ono što se zove komunikativna racionalnost, kako to kaže Habermas (Jürgen). Nemoguće je ostvariti neku racionalnu raspravu o tome da vidimo koliko kvadratnih metara mora Hrvatska žrtvovati, a da hrvatski narod preživi. Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima. Sve je to toliko žalosno da je teško komentirati.

Njemačka kao zadnji bastion funkcionirajuće demokracije

RSE: Živite u Njemačkoj gdje su ove nedjelje parlamentarni izbori. Možete li prognozirati pobjednika?

Buden: Tu se pobjednik zna. Njemačka je najmoćnija država Europske unije, jedna od najstabilnijih u svijetu. Ona je zadnji bastion funkcionirajuće demokracije, relativno još uvijek socijalna država, stabilna, i tako dalje. Osnovni instikt ljudi u Njemačkoj je – kako bi bilo lijepo kada bi ostalo ovako kako je sada. Oni gledaju što se okolo zbiva i zato će taj instikt pobijediti na izborima.

Međutim, da stvari ne mogu ostati kao što su bile dosada, to je jasno. Stranka AfD-e (Alternative für Deutschland), desna, historijski revizionistička partija je u mogućnosti da zauzme vodeću ulogu u opoziciji, kao treća parlamentarna snaga. Situacija se zaoštarava. Ideološka i politička kriza je i ovdje, ali puno je lakše podnijeti krizu kada ste dobro potkoženi i imate ogromne suficite u budžetu pa ne znate kamo ćete s tim novcima. Njemačka je uspjela integrirati milijun migranata koji sada ulaze u tržište rada. Dakle, sve funkcionira, ali Njemačka je na neki način "oko oluje" u kojem još sve funkcionira, ali to je u tom samom centru.

Antimigracijski i ksenofobni plakati AfD-a, Berlin
Antimigracijski i ksenofobni plakati AfD-a, Berlin

Hrvatska ili bivša Jugoslavija ako hoćete pionir je u tom iskustvu raspada, destrukcije, uništavanja budućnosti. Čini mi se da bi Nijemci trebali učiti od nas. Možda bi bilo dobro da im na neki okrugli stol na kojem bi oni raspravljali o svojoj budućnosti, pošaljemo neke od naših političara koji su tu budućnost uništili kod nas. Ne mislim samo na neke od HDZ-ovih političara (Hrvatska demokratska zajednica), već i SDP-ovih (Socijaldemokratska partija).

Ti neki "račanovci, tuđmanovci, sanaderovci, karamakovci, hasangeovici" i slični bi najbolje mogli opisati Nijemcima moguću crnu budućnost koja im se sprema.

19.09.2017.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ RELATIVIZIRA USTAŠLUK, A ANDREJ PLENKOVIĆ GUBI KONTROLU

ŠVICARSKI LIST BRUTALNO O HRVATSKOJ: "Kolinda relativizira ustašluk, a Plenković gubi kontrolu"

Švicarski list Berner Zeitung piše u članku o Hrvatskoj kao "novom problematičnom djetetu Europske unije", čije ponašanje otkako je ušla u EU 2013. godine izgleda kao "antireklama za proširenje".

ŠVICARSKI LIST BRUTALNO O HRVATSKOJ: 'Kolinda relativizira ustašluk, a Plenković gubi kontrolu'

"U Hrvatskoj čak i smrt intelektualnih veličina izaziva bujicu žestokih emocija. "Lažljivac", "veleizdajnik", "židovski rasist" i "antikrist" zapravo su bezazlenije uvrede koje su preplavile hrvatski internet nakon smrti renomiranog publicista Slavka Goldsteina", piše Berner Zeitung i poziva se na Index, koji je konstatirao da je Goldsteinova smrt izazvala niz mrziteljskih reakcija koje ukazuju na fašizaciju hrvatskog društva.

 

"Doista se čini da su se horizonti u Hrvatskoj nakon ulaska u EU 2013. suzili umjesto proširili. Propovijedi pune mržnje nacionalističkih svećenika protiv nekadašnjih partizana i srpske manjine idu u korak sa spaljivanjem manjinskih novina i višemjesečnim debatama o tome treba li biti dopuštena spomen-ploča sa "Za dom spremni", pozdravom fašističkih ustaša", navodi švicarski list, te konstatira da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojom izjavom o "starom hrvatskom pozdravu" relativizirala ustašluk.

 

Za premijera Andreja Plenkovića se pak piše da se čini kako je "izgubio kontrolu nad bijesom nacionalističkog krila svojeg konzervativnog HDZ-a", te da "njegove promjenjive reakcije pojačavaju sliku zemlje koja nije samo posvađana sa susjedima, nego i sama sa sobom".

 

Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji nije priča o uspjehu

 

Podsjeća se da je nekad Hrvatska bila i ljubimica Zapada, naročito Njemačke koja je diplomatski podržala hrvatsko priznanje, te da je premijer Ivo Sanader zemlju kasnije usmjerio prema NATO-u i EU, "prije nego su ga srušili brojni korupcijski skandali". Berner Zeitung piše da se pod vodstvom "socijaldemokratskog premijera Zorana Milanovića Hrvatska spoticala po ulasku u EU", te se podsjeća na skandal oko lex Perković, koji je Hrvatska ukinula pod pritiskom ostalih članica Unije.

 

"Hrvatska igra u gostima unutar EU ni do danas nije postala priča o uspjehu. Baš suprotno: zemlja se pretvorila u problematično dijete EU-a. Bruxelles je već dvaput morao intervenirati zbog trgovinskih sankcija Hrvatske bivšem ratnom protivniku Srbiji", piše švicarski list i ponašanje Hrvatske prema susjedima opisuje kao "balkansku tvrdoglavost": "Obzir prema nacionalističkoj osjetljivosti u unutarnjoj politici otežava Zagrebu kompromise sa susjedima." Konstatira se da Hrvatska "nema sposobnosti rješavati konflikte sa susjedima u kooperativnoj atmosferi", te se navodi primjeri prijepora o razgraničenju sa Slovenijom, te odnosi s Mađarskom i BiH.

 

Berner Zeitung svoj članak o Hrvatskoj završava citiranjem bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je izjavila da Hrvatska "na svim stranama bezrazložno upala u diplomatsku defenzivu", te dodaje kako se u Bruxellesu Hrvatsku sve više gleda kao na članicu koja stalno "izaziva nevolje".

 

(SB/Index.hr)

//////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 19. septembar/rujan 2017.

//////////////////////////////

////////////////////////////////
19.09.2017.

NENAD BUNJAC: UKRALI SU NAM LJUDSKOST DOK SMO TRAŽILI ČOVJEKA

Nenad Bunjac: Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka


Nenad Bunjac

Autor 18.9.2017. 



Nenad Bunjac: Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka

Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka. U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati.

Nedavno pričah s prijateljom što nam je ostalo od života, ima li smisla dočekati taj misteriozni „master piece“ u kojem će biti sve besprijekorno sažeto i jezgrovito obrazloženo te gdje je zapravo plan pošao po zlu. Na koncu, od svih civilizacijsko evolucijskih teorema do Lošinih utvara, priča se svela na jednostavnu poantu. Ukrali su nam ljudskost dok smo tražili čovjeka. Brevijar poraženih.

Na žalost, u Hrvatskoj kao da nikad nije niti postojala, utopila se u bujicama krvi i mržnje koje su nemilosrdno smoždile svakog tko je ponudio nadu ili milosrđe. Do vraga i na kraj svijeta više s geopolitičkim i povijesnim okolnostima, nacionalnim ciljevima i stravičnom umanjenicom o kolateralnim žrtvama. Vlada očaj i bezidejnost, a jedan od moralnih stupova u Hrvata kako to statistike pokazuju, moćna Katolička Crkva, raznose klepetave kosti Božjeg pomazanika po pustim hrvatskim provincijama dok se izruguju do jučer živom čovjeku koji je bio neposredan akter, živi svjedok i dostojanstveni borac protiv svih zala koja su nas snašla vlastitim nemarom.

SAD PRIČAMO O LJUDSKOSTI

I u ovom slučaju ne govorim o životnom opusu i liku Slavka Goldsteina jer će njegova djela lomeći valove govoriti zauvijek. On je poznavao istinu i to je bio njegov krimen zbog kojegse nitko iz državnog vrha, osim anonimnog državnog tajnika iz Ministarstva kulture sa Sportskim novostima ispod pazuha, nije udostojio odati priznanje do jučer živućem mudracu. I zato me nije iznenadilo- blaženi prosvjetitelj Emil Cioran i epohalno djelo „Teorija raspadanja“ – kad se krug zatvorio i kroz životnu centrifugu izbacio Don Mile Plenkovića, hvarskog župnika koji po otajstvenoj i tračerskoj liniji pozna sve mračne tajne premijerove obitelji.

„Sretan sam da je umro mrzitelj hrvatskog naroda“. Nudi on off the record, diskretno ispod mantije, čak i opširnije obrazloženje: „Pod krinkom znanstvenog autoriteta širio je laži i sramotio hrrvatski narod. Jahve ga je kaznio zbog lažljivog jezika“. Čak i ta drska distinkcija između imenovanja Boga i vjeroispovijesti, sugerira kako je smrt Slavka Goldsteina kozmički uravnotežena i pravedna jer ga je čak i „njegov Bog kaznio“.

O ponorima i sunovratima takve besćutne gluposti držim da je izlišno zboriti. No, to sustavno ideološko i emocionalno trovanje o kojem govori još par preostalih mudrih hrvatskih glava i kroničara svog vremena, nemoguće je prešutjeti jer je (ne)ljudski neshvatljivo.

JE LI PREMIJER PLENKOVIĆ IKAD PROČITAO JEDNU REČENICU SLAVKA GOLDSTEINA?

Je li premijer nazvao kardinala Bozanića kojeg periodično časti rezidencijama i kesama novca, svoju sivu političku eminenciju, da se ogradio od navodnog Božjeg glasnika? Jok. Jeli kojim slučajem održao novinarsku konferenciju i podsjetio narod na slovo Ustava, izvorni Božji nauk koji im je toliko važan i elementarna načela ljudskog suživota? Možda pročitao jednu prosto proširenu rečenicu o Goldsteinovom opusu i stavovima? Ma ka’ki, birao je marendu između prstaca i ramsteaka. Jeli, onako po rodijačkoj liniji, nazvao svog kršćanskog obiteljskog autoriteta i zamolio da povuče riječi i ne zagorčava mu život? Mo’š mislit, jebeš tu priču, narod je zaboravljiva marva, sutra će pojesti jučer.

Sjetimo se, pričamo o ljudskosti. Šta mislite, koga bi, da je kojim slučajem moguće u cijelosti klonirati čovjeka, reinkarnirala hrvatska Vlada? Milu Budaka ili Slavka Goldsteina? Leopolda Mandića ili Nikolu Teslu? Antu Pavelića ili Vladu Gotovca? I nije to hipotetsko pitanje jer se odgovori unaprijed znaju.

I što je najluđe, oni bi mrtvo hladno ponovili grijeh prema životu jer, kako to jezgrovito reče premijer Plenković, „on radi što želi i hoće“. A može sve jer smo mu dopustili. Čekam da postane selektor košarkaške reprezentacije, iako mu se žilet ne može provući ispod stopala kad skoči. Pokapaju nas žive, uzdižu nebitne mrtvace i čekaju da nas skinu s grbače državnog proračuna. Sustavni rastroj, to je Plenkovićeva petoljetka.

U trenutku kad prosječni Hrvat mora raditi 15 dana u mjesecu samo da bi podmirio sve državne tražbine i dažbine, oni, ti kaotični politički ioni, izruguju se veličanstvenom životu i čovjeku koji je zaboravio više nego li će cijela ergela desničarskih komentatora ikad znati. Što je najgore, svjesno su to učinili.

KAD SE DESNICA SMRZNE OD VLASTITOG SRANJA

Desničarsko klerikalni portali ukinuli su komentare auditorija pod viješću o smrti Slavka Goldsteina jer su i sami ostali zapanjeni govorom mržnje zvijeri koju svakodnevno hrane dobrim ljudima. U Uredu premijera Plenković je finiširao raspored obaveza uz napomenu „pošaljite nekog iz kulture na sprovod sa što manje buke“ i zatražio capuccino sa što više pjene. Sva ta uspuhana kamarila koja u pripravnom stanju obrane „starog hrvatskog pozdrava“ ležerno potroši tridesetak komentatora, tematsku sjednicu Vlade, aktualni sat u Saboru, zidarske dnevnice i proračunske pare koje smo im mi glupavo dopustili izmusti, nije pronašla mrvicu ljudskog dostojanstva prema povjesničaru enciklopedijskog znanja i interesa te da u smrti oda počast čovjeku koji im je davno, argumentirano i jezgrovito objasnio kakvo su pogubno zlo nanijele Hrvatskoj nacionalno klerikalne oligarhije, ustaštvo i pseudodržavotvornost. Sramota koja vapi do neba, a neki jebeni Nijemac s pravom će pomisliti da smo svi „jednostavno takvi“ i da nam nema spasa.

I stvarno ponekad pomislim da nas sve treba zatrpati i prekriti sa svim tim materijalom predziđa kršćanstva i naseliti Vijetnamce od Drine do Mure pa do Dubrovnika.

BIJESAN SAM I NISAM SAM

Jasno je da sam bijesan, ponajviše jer smo ovim jadnim činom zaključno prekršili sve ljudske norme u nastojanju da postanemo nacija vrijedna poštovanja. I sam sam kriv, nerijetko prešutim što se prešutjeti ne smije, nemam snage više valjati se po blatu s lešinarima. Žrtva sam osobne tišine, iako grmim plotunima. Činjenica da nisam usamljen u tom preziru prema gotovo svemu što hrvatska politika i društvo nude, ne amnestira me.

Rijeka danas

18.09.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: "IZJAVE HRVATSKE PREDSJEDNICE O BiH SU UZNEMIRUJUĆE"

AKADEMIK DURAKOVIĆ GOVORIO ZA INDEX HR: "Izjave hrvatske predsjednice o BiH su uznemirujuće"

Zahvaljujući izjavama predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kao i polemici koju su proteklih sedmica vodili Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović, stanje u BiH ponovno je aktualna tema u hrvatskim medijima te smo se stoga obratili akademiku Durakoviću za intervju o temama poput aktualnog stanja islama u BiH, ulozi Islamske zajednice BiH u borbi protiv ekstremizma i o tome zbog čega izjave Kolinda Grabar-Kitarović štete odnosima dviju država, piše Index hr.

AKADEMIK DURAKOVIĆ GOVORIO ZA INDEX HR: 'Izjave hrvatske predsjednice o BiH su uznemirujuće'

Index piše da je Esad Duraković (rođen 1948.) jedan je od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti BiH te član Arapske akademije znanosti sa sjedištem u Damasku. Završio je studij orijentalistike u Beogradu, doktorirao u Sarajevu, gdje je predavao na Filozofskom fakultetu, a stručno se usavršavao u Kairu. Objavio je niz knjiga iz područja književnosti i orijentalistike, preveo je “Kuran” na bosanski jezik, a naročito je hvaljen i nagrađivan njegov prijevod monumentalne “1001 noći”.

 

 

Koje su karakteristike nekadašnjeg tradicionalnog islama u BiH u odnosu na nova tumačenja vjere koja se šire u društvu? Točnije, koje su razlike? Npr. ono što se u medijima najviše ističe je sve veći broj žena koje nose burke...

Ja se sjećam vremena, a bio sam dijete, kada je Titov režim zabranio da muslimanke nose burke (zarove, kako se tada govorilo). Za mnoge u Jugoslaviji to je bila trauma. Dakle, burke na ovim prostorima nisu od jučer, ali tom se obilježju pridaje prevelik značaj na Zapadu. Budimo realni, Zapad je u značajnoj mjeri postao islamofobičan, a to znači da je preosjetljiv i na burke. U Francuskoj, naprimjer, najviši nivo vlasti, čak i predsjednik, bave se problemom burke kao sudbinski važnim pitanjem. To je fobija. 

No istina je da su u vrijeme rata (djelomično i kasnije) iz nekih muslimanskih zemalja dolazili neki ljudi koji su nastojali instalirati salafizam u BiH, prvenstveno pod utjecajem Saudijske Arabije kao glavnog izvoznika rigidnog salafizma, a to je nešto na što bosanski muslimani ne smiju pristati. Ta negativna novina u BiH, iako je prisutna, nije uhvatila maha. Salafizam je ideologija, dakle najgora varijanta kombiniranja/savezništva vjere i politike. Salafizam je agresivan, ali malo ljudi zna za činjenicu da je on agresivan prema muslimanima koji drukčije manifestiraju islam, a ne prema nemuslimanima (tzv. takfīr). Bosanski muslimani su veoma tolerantni prema svim vrstama ispovijedanja vjere, čak i prema ateizmu, dok selefije nisu tolerantne. No tvrdim da oni nisu snažno pozicionirani u BiH, ali ih ne treba podcijeniti. Mi u Bosni dužni smo stalno kultivirati svijest o tome. Potrebno je ovdje osujetiti posebno utjecaj Saudijske Arabije. Naprimjer, u Njemačkoj je nedavno s razlogom zabranjen rad svih saudijskih kulturnih centara i sl.

Dojam je da se Islamska zajednica (IZ), dok ju je vodio reis Mustafa Cerić, nije htjela odlučno suprotstaviti tzv. vehabijama, koji su čak iz džamija tjerali vjernike koji po njihovim kriterijima nisu bili dobri muslimani. To se promijenilo s dolaskom novog reisa Huseina Kavazovića, no na neki način je njegova reakcija došla prekasno, jer su se neka ekstremna tumačenja islama u BiH etablirala. Slažete li se s tim tumačenjem, kako sve to komentirate?


Vaša konstatacija u vezi s reisom Cerićem je točna: on nije pružio adekvatan odgovor instaliranju salafizma, odnosno vehabizma u BiH. Međutim, moram reći da bi i aktualno rukovodstvo IZ-a trebalo odlučnije djelovati u tom području. IZ ima veliku, moćnu infrastrukturu pa bi morao s više upornosti govoriti vjernicima o tome da je salafizam zaista svojevrsno krivotvorenje islama, odnosno odlučnije afirmirati vrijednosti tradicionalnih bosanskih svjetonazora. Ima jedan izvrstan hadis u tome smislu (riječi poslanika Muhameda): “Ako dođe netko sa strane u vašu zajednicu i hoće narušiti harmoniju vaše zajednice, istjerajte ga makar bio i Kurejši”. Da pojasnim, Kurejš je Muhamedovo pleme. IZ mora voditi računa naročito o tome da se salafizam ne instalira preko obrazovnog sistema u njoj. Sve u svemu, situacija u tom području nije nipošto dramatična, ali opreza nikada ne može biti previše.

Postoji li sukob između zagovornika tradicionalnog bosanskog islama i onih koji promoviraju neke druge varijante?

Ranijih godina, prije aktualnog reisa, bilo je ekscesa između tradicionalnih bosanskih muslimana i selefija. Posljednjih godina nema tih sukoba. No, kao arabist, pa i islamist, znam da je u samoj biti salafizma totalna isključivost prema svakom drukčijem manifestiranju islama. Zbog toga se danas u muslimanskom svijetu vode ratovi. O tome sam napisao knjigu „Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama“. Činjenica da sada nema sukoba u BiH na toj osnovi najbolji je dokaz da su selefije minorni, marginalni, da se ne osjećaju snažnima.

BiH nije i neće postati baza ISIL-a u Europi

Čini se da novi načini izražavanja pripadnosti islamu u BiH izazivaju dosta reakcija u ostatku Europe, a najnoviji primjer su kontroverzne izjave austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza. Koliko sve to utiče na dosad pozitivan imidž bosanskohercegovačkih muslimana i cijele BiH na Zapadu? I koliko sve to koristi onim političkim snagama čiji je cilj baš omalovažavanje BiH?


Nažalost, od nekih europskih državnika možemo čuti uznemirujuće izjave o „stanju islama“ u BiH. Žao mi je što moram reći – uz dužno poštovanje instituciji – da su takve izjave višekratno stizale i od predsjednice Republike Hrvatske. Nedavno je mnogo komentirana i izjava češkog predsjednika Miloša Zemana te austrijskog šefa diplomacije Kurza, ali tvrdim da su te izjave zaista neutemeljene u stvarnosti BiH. Gospodin Zeman je čak iznio jednu nevjerojatno zluradu, opaku "najavu“ kako bi BiH mogla postati baza ISIL-a. Takve izjave mogu dati samo ljudi koji zaista nisu valjano informirani o realnosti u BiH. Bosanski muslimani su 1992. bili žrtve višestruke agresije, u BiH je počinjen genocid, ali se Bošnjaci (većinski muslimani) nikada nisu svetili. Ove državničke izjave o BiH opasne su zato što su institucionalne i kao takve imaju namjeru obvezati europske subjekte da djeluju antibošnjački. S druge strane, ali u isti mah, konstrukcijama o navodnoj muslimanskoj prijetnji u BiH želi se konstruirati „argument“ za hrvatsku i srpsku secesiju – odcjepljenje Republike Srpske i Herceg-Bosne jer se navodno BiH suviše islamizira, islamski radikalizira itd. To su političko-ideološke konstrukcije koje vode ka ostvarenju ratnih ciljeva 1992. Mi s pravom očekujemo ozbiljnije i zaista dobronamjerne susjedske odnose prema BiH.

BiH se u međuvremenu često spominje u kontekstu terorista ISIL-a, odnosno onih muslimana iz BiH koji su se otišli boriti na strani ISIL-a u Siriju i Irak. Kolika je opasnost za BiH od njihova povratka u državu?

Takva opasnost ne postoji za BiH. Ovih dana je netko od europskih državnika točno kazao kako iz njegove zemlje ima više boraca na ratištu Bliskog istoka nego iz BiH. Netočno navođenje broja boraca iz BiH na ratištima Bliskog istoka i ukazivanje na to da je BiH navodno prijetnja također je u funkciji onog cilja o kojem sam upravo govorio: da se konstruira „islamska prijetnja“ u BiH kako bi se imalo alibi za djelovanje protiv nje i pristup secesiji. Vrlo mali broj takvih ratnika je iz BiH. Ratnici povratnici s Bliskog istoka prava su prijetnja Europi, a ne BiH. Nevjerojatno je da europski državnici ne shvaćaju, usprkos tolikim žrtvama terorizma, da postoji samo jedan način da ga se oslobode, a to je da demotiviraju terorizam, da se prestanu angažirati u razaranju muslimanskoga svijeta, da napuste islamofobiju... Ovaj terorizam nije moguće spriječiti nikakvim sigurnosnim mjerama, već ga treba demotivirati, obustaviti akcije koje ga kreiraju i hrane. Terorizam u Europi ne vrši se zato što su Europljani dominantno kršćani, već zato što europske zemlje sudjeluju u razaranju muslimanskih zemalja i društava i što inače ispoljavaju islamofobiju. Pitam se kako to ne shvaćaju europski političari?! To je isključivo "reakcija na akciju“. O tome sam također opširno pisao u svojoj već spomenutoj knjizi.

"Sprega vjere i politike nikad ne donosi ništa dobro"

U Hrvatskoj se proteklih tjedana, nakon problematičnog uvodnika crkvenog lista Glas Koncila, vodila žestoka javna rasprava o tome je li Hrvatska sekularna država. Smatrate li da je BiH sekularna država?


Ja sam vjernik, ali sam uvjeren – da se poigram riječima – da vjeru zaista treba odvojiti od države. Sprega vjere i politike ne donosi nikada ništa dobro: kada one počnu upotrebljavati jedna drugu (a njihova bliskost u pravilu počiva na prizemnim interesima), onda nastaju ozbiljni društveni, pa i etički potresi. U svim zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije stanje je manje ili više slično. Naime, sva ta društva su u značajnoj mjeri "religionizirana“, ali istovremeno, što je paradoksalno, u svima njima ima sve više neetičnosti i lopovluka. Tako je i u BiH. Ona jest sekularna u ustavno-pravnom smislu, ali je uočljiv utjecaj svih triju vjera u političkim partijama sva tri konstitutivna naroda. E, sad je tu trenutak da se vjerske zajednice, kler, kako hoćete, ozbiljno zapitaju: Kako to da imamo sve više vjernika i da su oni sve "srčaniji“, a istovremeno imamo sve više nemorala, neetičnosti, lopovluka…

Vjera je, po mome sudu, iznad svake političke partije po univerzalnosti i postojanosti vrijednosti, a partijski interesi su načelno partikularni i krajnje pragmatični. Zato je njihova sprega pogrešna i neuspješna.

















18.09.2017.

PREDSJEDAVAJUĆI VIJEĆA MINISTARA BiH PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ POTPISAO UGOVOR O TRANSPORTNOJ ZAJEDNICI

JEDAN PROBLEM MANJE: Zvizdić potpisao ugovor o Transportnoj zajednici

U sjedištu Evropske komisije u Briselu danas je potpisan Ugovor o transportnoj zajednici između Bosne i Hercegovine i Evropske unije.


JEDAN PROBLEM MANJE: Zvizdić potpisao ugovor o Transportnoj zajednici

Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine dr. Denis Zvizdić, uz prisustvo komesarke EU za mobilnost i transport Violete Bulc, potpisao je danas u Bruxellesu ugovor o Transportnoj zajednici između Bosne i Hercegovine i Evropske unije. Ovim će biti realiziran bazni uvjet za aktiviranje sredstava za četiri inftastrukturna projekta koja su Bosni i Hercegovini odobrena na Samitu lidera Zapadnog Balkana u Trstu.

 

Riječ je o dionici autoputa Vc, na potezu Ponirak - Vraca, odnosno Zenica -Tunel, čija je vrijednost 83,9 miliona eura, od čega je BiH dobila grant od 15,9 miliona eura. Druga dionica je Zenica - Gračanica s ukupnom investicionom vrijednošću od 66,9 miliona eura, a grant za BiH je 11,8 miliona eura. Treća dionica je Johovac - Rudanka, čija je vrijednost 80 miliona eura, a grant za BiH je odobren u iznosu 15,3 miliona eura. Luka Brčko je četvrti projekt vrijednosti 10,1 milion eura, za koji su BiH odobrena grant sredstva u iznosu 3,1 miliona eura.

 

Dobijena sredstva predstavljaju veliku investicionu vrijednost koja iznosi oko 250 miliona eura, od čega je BiH dobila oko 46 miliona eura grant sredstava koja će omogućiti da se pokrene realizacija ova četiri izuzetno važna projekta za infrastrukturno unapređenje ambijenta u BiH. Ovo će biti podloga za jačanje ekonomije i privlačenje stranih investicija, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

////////////////////////////////////////////

VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: "Nakon Vučićeve posjete prestala su gunđanja iz RS-a" (VIDEO)

Večeras je za TV1 govorio ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović...

Posebno interesantno bilo je ovo pitanje: Premijerka RS Željka Cvijanović je govorila da će postojati delegacija umjesto tražene rotacije u predstavljanju BiH u Transportnoj zajednici. Možete li nam objasniti o čemu se tačno radi?

 VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: 'Nakon Vučićeve posjete prestala su gunđanja iz RS-a' (VIDEO)

"Pa dobro, ali ja ne mogu da komentarišem i da dešifrujem izjave premijerke. Vjerovatno je to njen odgovor na ove interesantne zaključke koje smo mi donijeli pa je na jedan specifičan način odgovorila.

 

Dogovora će svakako biti a zato smo i pomenuli riječ u skladu sa Ustavom. Znate da je ovo pitanje u Savjetu ministara došlo na dnevni red upravo pred posjetu predsjednika Srbije gospodina Vučića i mislim da nikome iz RS-a ne bi bilo mudro da osporava članstvo BiH u energetskoj zajednici čije bi sjedište bilo u Beogradu.

 

To je mnogo značajno za Srbiju i to nije mala stvar. Mislim da i oni koji su gunđali ovih dana su prestali da gunđaju i mislim da je to bilo vrlo važno, taj tajming se pogodio, i naša spremnost da odvojimo pitanje članstva u transportnoj zajednici od ovih uslovljavanja tako da smo im izbili sve moguće argumente i zbog toga sada vlada šutnja.

 

Bez komentara su", odgovorio je Šarović.

 

Pogledajte ovaj razgovor...

VJEŠTO RJEŠENJE ZA TRANSPORTNU ZAJEDNICU: 'Nakon ...

18.09.2017.

PROČITAJTE TRANSKRIPT OD KOGA NAJVIŠE STREPI MIROSLAV TUĐMAN

KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman

S približavanjem izricanja drugostepene presude bivšem vojnom i političkom vrhu tzv. Herceg-Bosne na čelu sa Jadrankom Prlićem, hrvatski politički i državni vrh napadno zaoštrava retoriku prema BiH, napose prema Bošnjacima, koje ne prestaju demonizirati i prikazivati kao potencijalnu prijetnju Evropi.



KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman - 2


KAKAV OTAC TAKAV SIN: Pročitajte transkript od koga najviše strepi Miroslav Tuđman - 2

Tom zadatku sav se posvetio Miroslav Tuđman, sin bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je svjestan činjenice da se u Hagu ne sudi samo Priliću i njegovim najbližim saradnicima, nego se sudi jednoj propaloj, zločinačkoj politici nasilne podjele BiH kreirane u Zagrebu, u kabinetu njegovog oca, u čemu je i sam sudjelovao.

 

Ugledni hrvatski advokat Anto Nobilo smatra  da će "slučaj Prlić i ostali" u Haškom tribunalu biti označen kao zločin koji se dogodio u okviru medunarodnog oružanog sukoba u kojem se Hrvatska smatra agresorom što, kako kaže, otvara dva pitanja - udruženi zločinački poduhvat i da li će u tom poduhvatu biti obuhvaćen i Franjo Tuđman.

 

"Očekujem, ponavljam to, da će biti označeno da je do zločina na prostorima Hercegovine te srednje Bosne došlo u okvirima međunarodnog oružanog sukoba. Upletena je strana sila, dakle, izvan BiH, a to je praktično Hrvatska", precizan je Nobilo.

 

I drugi, relevantni izvori navode da će Hag označiti Hrvatsku kao državu koja je izvršila agresiju na BiH, za štaa postoje neoborivi dokaz.

 

 Jedan od krunskih dokaza je i transkript razgovora vođenog u kabinetu Franje Tuđmana 19. decembra 1993. godine o podjeli Mostara.

 

Na spomenutoj sjednici bili su prisutni Franjo Tuđman, Miroslav Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban, Mate Granić, general Ante Roso, Mile Akmadžić i Hrvoje Šarinić, a na teelju transkripta da se zaključiti da Miroslav Tuđman nije bio puki izvršilac politike svoga oca Franje, nego jedan od ključnih kreatora.

 

Pročitajte transkript od koga Tuđman junior s pravom najviše strahuje.

 



1
2
3
4
5
6
7
8
9
10

(Vijesti.ba / Saff.ba) 

 














18.09.2017.

REISU-L-ULEMA HUSEIN EF. KAVAZOVIĆ UPUTIO PISMO PREDSJEDNICI HRVATSKE "KOLINDI GRABAR-KITAROVIĆ"

Reis Kavazović: Prestanite sa zlonamjernom kampanjom





Reisu-l-ulema Husein Kavazović, poglavar IZ BiH i Kolinda Grabar-Kitarovic

Nakon ponovljenih optužbi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kojima se bosanski muslimani i njihova država etiketiraju kao potencijalna teroristička opasnost za susjede i Evropu, reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović je odlučio uputiti još jedno pismo predsjednici Hrvatske, prenosi Klix.ba.

U pismu se od predsjednice i drugih organa i zvaničnika Republike Hrvatske traži da prestanu sa zlonamjernom kampanjom koja za cilj ima diskreditovanje Bošnjaka i sijanje straha od njihovog prisustva u Evropi.

Također, Reisu-l-ulema zahtjeva od predsjednice da, radi očuvanja dobrosusjedskih odnosa, pojasni dokaze na osnovu kojih iznosi svoje tvrdnje o tome da su muslimani u BiH i okruženju opasnost po Hrvatsku i Evropu.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je posljednjih sedmica u više navrata, kako su prenosili mediji, govorila da u BiH prijeti opasnost od islamskog ekstremizma.

////////////////////////////////////////

Istine o” Hrvatima” I” Srbima” u Bosni I Hercegovini

Nov 10, 2010

Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv.”Hrvatima” nit tzv.”Srbima”,nego Bošnjacima,a tzv.”srpsko-hrvatski” politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv.”hrvatstvo”,dok “pravoslavaca” prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. “Hrvati” i tzv. “Srbi”.Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o “potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena”.

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: …K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se: “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi…obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli.”

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”,i od strane “coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg.” (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema “preobratiti”,odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:”Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.”.NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine “Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje “ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi” eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca….Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv.”bosanski Srbi”),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:”Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri.”

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. “bosanski Hrvati”,ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: “U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave…

“Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje.”

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA – POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE”,Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

“….No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca….”

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

“Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.”

Bosanski “Srbi”(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin “Bosanski Srbi” se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se – na osnovu zajednièke religije – poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde – koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine – Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je “za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu.” Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili “Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike.”

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a “vrlo nepouzdano” – u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava – oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz “Vlah” upotrebljavao u Bosni u znaèenju “pripadnik pravoslavne Crkve”. Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu – smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se – pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih – uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga “bosanskim Srbinom” znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin “bosanski Srbin”, koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije – a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista – odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi – usljed asimilacije dijela Vlaha – dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo “Razvoj Balkanskih Naroda”, Juni/Juli 2002, odlomak “Istorija Bosanskih Srba”, str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe

18.09.2017.

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: BEĆIROVIĆEVI PRIJEDLOZI DOPUNA IZBORNOG I KRIVIČNOG ZAKONA U SKLADU SA USTAVOM

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: Bećirovićevi prijedlozi dopuna Izbornog i Krivičnog zakona u skladu sa Ustavom

Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH danas je, u nastavku ranije prekinute sjednice, utvrdila usklađenost s Ustavom i pravnim sistemom BiH te podržala principe Prijedloga zakona o dopuni Izbornog zakona BiH i Prijedloga zakona o dopunama Krivičnog zakona BiH koje je predložio poslanik Denis Bećirović (SDP BiH).

USTAVNOPRAVNA KOMISIJA POTVRDILA: Bećirovićevi prijedlozi dopuna Izbornog i Krivičnog zakona u skladu sa Ustavom

Te zakonske prijedloge podržala su četiri člana komisije dok su tri člana bila protiv - Aleksandra Pandurević (SDS), Momčilo Novaković (NDP) i Nikola Lovrinović (HDZBiH). 


Bećirović je na sjednici Komisije, pojašnjavajući prijedlog dopuna Izbornog zakona BiH, kazao kako misli da su sazreli uslovi da unutar Parlamentarne skupštine, prvo u Predstavničkom domu, zatim i u Domu naroda, usvoje izmjene i dopune Izbornog zakona koje se odnose na zabranu kandidiranja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i njihovog imenovanja na javne funkcije.

Član Komisije Nikola Lovrinović je tokom rasprave kazao kako bi volio da se za ovakve izmjene, koje su krupne, dobije mišljenje Vijeća ministara BiH.

Također je kazao kako bi voli da je predlagač „išao na izmjene i dopune Kaznenog zakona i da tamo bude data mogućnost sudovima da oni izreknu ovakve vrste mjera“.

Predložio je da se zatraži mišljenje Vijeća ministara BiH ili da se ove odredbe riješe kroz izmjene i dopune Kaznenog zakona, „da se ostavi mogućnost sudovima da oni o tome odluče“. Članica Komisije Aleksandra Pandurević je navela da je Ustav BiH jasno propisao kome se može uskratiti pasivno biračko pravo. 

Bećirović je nakon sjednice Komisije izjavio novinarima da je ovo prvi put u postdejtonskom periodu da je Ustavnopravna komisija podržala prijedlog promjena Izbornog zakona na način da se zabrani kandidiranje osuđenih ratnih zločinaca i „podržala je i prijedlog zakona o zabrani negiranja, porcanja i marginaliziranja genocida“.

 

U skladu s evropskim vrijednostima
Ocijenio je da je to važan korak, dodajući da mu nije jasno zašto pojedini poslanici također nisu podržali takav zakon.

Kazao je da „ovdje neki prave dramu oko toga hoćemo li uskratiti pasivno biračko pravo pravosnažno presuđenim ratnim zločincima u BiH“. On očekuje da će i Predstavnički dom imati dovoljno sluha da se usvoje ova dva zakona.

Po njegovim riječima, oni su direktno vezani i s Aneksom 7 kao „suštinskim aneksom Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je nemoguće provoditi Aneks 7, a dozvoliti recimo ratnim zličincima da se kandidiraju na izborima u jednom demokratskom procesu“.

''Mislim da je to u skladu s Ustavom i u skladu s evropskim vrijednostima'', kazao je Bećirović, dodajući da su sazrelu uslovi za ovakva dva zakona.

Predsjedavajući Ustavnopravne komisije Damir Arnaut (SBB BiH) je izjavio novinarima da je SBB BiH od početka govorio da podržava izmjene zakona koje je predložio poslanik Denis Bećirović.

''Dakle, negiranje genocida i sve ono što stoji u prijedlogu poslanika Bećirovića treba biti sankcionisano'', kazao je Arnaut, dodajući da su to neke osnovne i evropske i demokratske vrijednosti.

(N1 / SB)

/////////////////////////// ///////////////////////

Marko Oršolić: Ako ne shvatimo da je naš osnovni identitet biti čovjek, ne možemo napraviti neku državu

Septembar 18. 2017.


Osnivač Međunarodnog interreligijskog i interkulturalnog centra, koji promovira međureligijski dijalog i razvoj dijaloga o pravdi i miru u Bosni i Hercegovini i jugoistočnoj Evropi, te podržava ciljeve multireligijskog, multietničkog i multikulturalnog društva, istaknuti teolog, politolog, publicist, bosanski franjevac, Marko Oršolić, kaže u intervjuu za INS, komentirajući sve izraženije i zabrinjavajuće zategnutosti između Hrvatske i BiH, ali i uopće loše odnose u regionu, da problemi leže upravo u činjenici da “brojni problemi nisu na pravi način i u pravo vrijeme riješeni, nego su samo potisnuti u stranu”.

Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode ističe da “postoji puno neriješenih problema koji se prešućuju”.

“Problem koji nije riješen se pojavi poslije u još gorem obliku. Ove politike se ponašaju često puta kao nojevi u pijesku. Neće da vide stvari na pravi način. Nego donose nekakva polovična rješenja koja robuju dnevnoj politici. Dnevna politika mora postojati, ali mora biti utemeljena na nekim stvarnim principima kojih se mi nikada ne držimo”, navodi Orošlić.

Komentirajući odnose na relaciji Zagreb-Sarajevo, te istovremeno reaktiviranje ideja tzv. Herceg-Bosne u Mostaru, koja je, istovremeno, mnogo zla u prošlosti donijela i samim Hrvatima, Orošlić problem vidi u “dnevnopolitičkim pričama koje nisu potpuno iskrene i nisu utemeljene na pravim principima”.

“Treba Hrvatska da se postavi principijelno prema BiH. Ali, isto tako da se na principijelan način postavi i prema prošlosti. A oni uvijek nastoje da zadobiju samo glasove birača. Onda nam na svaki način, na tako često nečuven način, dolazi do tih glasova. Jer, političari često govore na izborima ono što i sami ne vjeruju i ne misle. Znaju da to donosi glasove, i to je problem naše politike koja je neprincipijelna i nepoštena prema građanima. Ona samo ide za tim da ostvari efekt koji će joj donijeti koji glasić. Taj glasić, šta ima od njega?! Sutra će se stvari promijeniti… I to je problem ovoga trenutka”, kazao je Oršolić.

Ističe da u razgovorima sa predstavnicima Hrvatske BiH treba, uz ostalo, tražiti Luku Ploče i prolaz za željeznicu.

“To je obostrano korisno. A Silajdžićev prijedlog za Pelješki most je razuman”, podsjetio je.

Nadalje, osvrćući se na politiku predstavnika hrvatskog naroda u našoj zemlji, ističe da oni, kao uostalom i predstavnici Bošnjaka i Srba, svoj identitet vide samo u naciji.

“Mi smo po identitetu ljudi. Ako ne shvatimo da je naš osnovni identitet biti čovjek, ne možemo napraviti neku državu koja će biti sasvim otvorena i iskrena prema svemu i svakomu. BiH nije nastala od ostatka Hrvatske, Srbije ili neke Muslimanije, nego ona je historijska tvorevina u kojoj žive djelomice i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, kao Jevreji i ostali. Moraju shvatiti da je država BiH ona koja se sastoji od državljana, a ti državljani su prije svega ljudi. Prvo su ljudska prava, a iz tih prava se izvodi pravo na naciju, religiju, spol… Osnovo je pravo ljudsko i od toga treba ići”, kazao je Oršolić.

Prema njegovim riječima, da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, koji su proklamirali i navedene ideje, ne bi bilo ni BiH.

“Oni to zaboravljaju i previđaju, a ističu kao vrijednost ono što je periferno i nevažno… A to je nacionalno. Vodu muti, vodu hladi, dođe na isto.  Sve se to radi radi izbora. Oni se toga boje jer se boje da će ljevica odnijeti glasove. A nije to problem, nije problem ljevica”, istakao je.

Rat je nakupina zla

Upitan je li zabrinut za budućnost naše domovine, Oršolić kaže:

“Rat je nakupina zla. To zlo tako je snažno i toliko jako da ne volim da se uopće toga sjećam, jer sam suviše doživio taj rat nečim strašnim. Prije sam stalno upozoravao na to šta će doći. Ljudi nisu htjeli da shvate. Danas naši političari se trude i nastoje, ali se nastoje pravo pisati po krivim crtama. To je jako teško…. Oni to nastoje. A stalno su im izbori na pameti. Šta ćeš od izbora ako nemaš osnovnih principa koji se često dovode u pitanje. Naši političari se trude, muče se, ne znaju kako da izađu iz tog kolopleta u koji su nas doveli. I oni su svojim dnevnim politikama i kojekavim polovičnim rješenjima nas doveli dovde”, naveo je.

Vučić mora biti principijelan o zlu i prošlosti

Problem u odnosima u regionu vidi kroz činjenicu da «region ovisi o dnevnoj politici», a “dnevna politika traje jedan dan”.

“A ovaj region mora principijelno neke stvari podržati. Meni je drago da sam to prepoznao u mnogim akcijama i govorima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Prepoznao sam pokušaj da se principe nekako afirmira. Ali, on ima neki unutarnjih nejasnoća i nesigurnosti. On je političar koji je na dobrom putu, ali čovjek koji još mora principijelnije zastupati neke stavove. Prije svega prema zlu, prošlosti… Jer, ne možeš iz prošlosti preskočiti u neizvjesnu budućnost. S prošlošću se mora razračunati, ali moraju svi političari, nije dovoljan samo Vučić. A treba i on imati ljude koji ga razumiju i podupiru”, zaključio je Oršolić.

Faruk Vele (INS)

18.09.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : UMJESTO 'KONSTITUTIVNOSTI NARODA' UVESTI RAVNOPRAVNOST GRAĐANA

Prof.dr. Senadin Lavić : Umjesto ‘konstitutivnosti naroda’ uvesti ravnopravnost građana

Septembar 17. 2017.


Umjesto etničko-teritorijalnog koncepta “konstitutivnost naroda”, potrebno je uvesti koncept ravnopravnosti građana na svakom dijelu države BiH, ocijenio je danas na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99” profesor i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Senadin Lavić.

Tema sesije bila je “Konstitutivnost naroda protiv građana i demokratske države Bosne i Hercegovine”.

Lavić smatra da je današnje stanje “mir u Bosni” zasnovano na zadovoljavanju potreba Srbije i Hrvatske da dominiraju u BiH, a ne na unutrašnjem procesu demokratizacije bosanskog društva i razvijanja građanskih sloboda.

Stručnjak za geopolitiku i euroatlantske integracije Slaven Kovačević istakao je da je konstitutivnost naroda predmet političkih manipulacija onih elita koje pokušavaju na potpuno pogrešan način determinirati sam pojam konstitutivnosti.

Zaključio je da su konstitutivni elementni BiH svi njeni građani, a ne konstitutivni narodi kako neki žele predstaviti.

(Kliker.info-Fena)















18.09.2017.

KOLINDA GRABAR-KITAROVIĆ I ALEKSANDAR VUČIĆ U ZAJEDNIČKOJ MISIJI (DE)STABILIZACIJE REGIJE

Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije


IFIMES

Autor 16.9.2017. 


Image result for grabar kitarovic i aleksandar vucic fotos

Foto: BETA/AP

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Izdvajamo

  • Analitičari upozoravaju da sprega ratno-profiterskih struktura sa predsjednicima Hrvatske i Srbije predstavlja veliku opasnost za mir u regiji, posebno imajući u vidu da Grabar-Kitarović formalno predstavlja euro-atlantsku opciju (EU i NATO), dok je Vučić vezan za Rusiju i njene interese na Zapadnom Balkanu. Hrvatska instrumentalizira članstvo u EU za svoje pojedine nacionalističke težnje u regiji posebno prema Bosni i Hercegovini, dok članstvo u NATO pokušava „hrvatizirati“ pri tome ignorirajući činjenicu da je NATO transnacionalna organizacija za kolektivnu obranu i sigurnost. Analitičari smatraju, da je potrebno dodatno upozoriti čelništvo EU i NATO na hrvatske dosadašnje i najavljene zloupotrebe članstva u EU i NATO za realizaciju nekih svojih politika iz nedavne prošlosti, kojima se sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu (ICTY) u Haagu.
..........................

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom destruktivnog djelovanja i ugrožavanja regionalne i stabilnosti EU od strane predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović pripremio analizu stanja i štetnih posljedica njene politike za regiju, EU i Hrvatsku. Iz analize „Hrvatska i regija:Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ), predsjednica Republike Hrvatske (RH) posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno, unutarnje političke probleme Republike Hrvatske, osobne političke sukobe i aspiracije prebacuje na vanjsko-politički teren čime destabilizira regiju Zapadnog Balkana, a samim tim ugrožava i sigurnosno-obrambeni sistem EU.

U Srbiji je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić (SNS) vodio i dobio svoj unutarstranački rat za prevlast u Srbiji protiv Tomislava Nikolića (SNS), donedavnog predsjednika Republike Srbije. Predsjednica Grabar-Kitarović je još u permanentnom sukobu sa ključnim ljudima HDZ-a, kojeg istovremeno  prenosi  na relaciju predsjednica RH – Vlada RH. Polazište svih problema je unutarnje personalno političko prestrojavanje HDZ Hrvatske i pripreme za naredne opće izbore u Republici Hrvatskoj. Predsjednica Grabar-Kitarović svim silama želi osigurati apsolutno dominantnu poziciju unutar HDZ Hrvatske i tako osigurati svoju sljedeću kandidaturu u utrci za predsjednika RH na izborima koji će se održati 2019.godine. Sukob Grabar-Kitarović sa Andrejem Plenkovićem (HDZ), aktualnim predsjednikom Vlade RH je samo „vrh ledenog brijega“ političkih sukoba i unutarstranačkih kombinatorika unutar HDZ Hrvatske.

Predsjednica Hrvatske talac određenih lobija?

Prikupljanje političkih poena unutar HDZ-a Grabar-Kitarović realizira na način da zaoštrava odnose sa susjedima, otvarajući političke teme o kojima ne postoji ni minimalni politički konsenzus između Republike Hrvatske i drugih država, pa do direktnih miješanja u unutarnja pitanja susjednih država. Nažalost, nerijetko njezinu iracionalnu i opasnu (ne)sigurnosnu vanjsku politiku pokušava imitirati i premijer Plenković, čime se stvaraju dodatne implikacije u odnosu na već opisanu vanjsku politiku predsjednice Grabar-Kitarović. Za unutarnje političke  prekompozicije, ne samo unutar HDZ-a, bitan je tzv. generalski i (ponovno) hercegovački lobiji. Grabar-Kitarović pokušava uspostaviti „tijesnu suradnju“ sa navedenim lobijima koji su još od vremena Franje Tuđmana (HDZ), prvog predsjednika Republike Hrvatske, pokazali nezajažljivost kada je u pitanju vlast, ali i brutalnost u razbijanju Bosne i Hercegovine formiranjem, a poslije revitalizacijom paradržave tzv. HR Herceg-Bosne. Brojni su rezultati navedene „tijesne  suradnje“ Grabar-Kitarović sa  navedenim lobijima, od postavljanja ravnatelja SOA-e Daniela Markića, koji je prijedlog generala Ante Gotovine, personalnih veza i odnosa sa kontraverznim Zdravkom Mamićem, do stalnih pritisaka Grabar-Kitarović na institucije BiH, ali i EU i NATO da se u BiH putem federalizacije i/ili promjene izbornog zakona formalno uspostavi ugašena paradržava tzv. HR Herceg-Bosna. Naravno, da će se navedeni lobiji u budućnosti procjenjivati i valorizirati po principu „tko da više“ i kao mogući kandidat generalskog lobija za budućeg predsjednika Republike Hrvatske već se spominje general Damir Krstičević (HDZ), sadašnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH. Posljednja izjava Davora Domazeta-Loše, umirovljenog admirala Hrvatske ratne mornarice (HRM), da će za 48 sati Hrvatska vojska ušetati u Ljubljanu je samo još jedna potvrda da se tzv. generalski  lobi ponovo aktivirao u Hrvatskoj i da je predsjednica Grabar-Kitarović „najzaslužnija“ za povratak Hrvatske na raniju rigidnu politiku koja je Hrvatsku dovela skoro do izolacija od strane međunarodne zajednice i kojoj se jednim dijelom sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu.

Poznato je da je raniji predsjednik RH Stjepan Mesić  (2000-2010) umirovio ratne generale koji su pokušali „ukrasti“ državu, jer su postali „država u državi“, ali  ih je sadašnja vlast ponovo okupila, tako da smjena navedenog umirovljenog admirala Domazeta-Loše podsjeća na smjenu predsjednika HDZBiH i predsjednika tzv. HR Herceg-Bosna Mate Bobana (HDZBiH)od strane Franje Tuđmana zbog pritisaka međunarodne zajednice i odgovornosti za rušenje „Starog mosta“ u Mostaru. U prilogu analize možete pročitati na koji način je Franjo Tuđman koristio svoje generale i izvješće hrvatskog  generala Ljube Ćesića-Rojsa (HDZ), koji po nalogu Franje Tuđmana, tajno i paralelno šalje izvješće sa  5. Sabora HDZBiH održanog u Mostaru 16.svibnja 1998.godine i faktički daje svoje prijedloge i  procjene koje su, gledajući sa trenutne vremenske distance, bile prihvaćene i realizirane  od strane Tuđmana (prilog broj 1).

Hrvatska instrumentalizacija EU i NATO za destabilizaciju BiH i regije

Kolinda Grabar-Kitarović je veći dio svoje  profesionalne karijere provela baveći se vanjskom politikom, što za Hrvatsku, što za međunarodne organizacije, uključujući i NATO. Za predsjednicu Republike Hrvatske je izabrana upravo zbog svojih međunarodnih iskustava, poznanstava i glasači su vjerovali da svoje povjerenje mogu dati nekome tko zna kako funkcionira međunarodni sustav i sa ciljem što bržeg integriranja Republike Hrvatske u zapadne-civilizacijske sustave vrijednosti, od političkih, ekonomskih do sigurnosnih. Nažalost, Grabar-Kitarović se meteorskom brzinom uklopila u hrvatske dnevno-političke igre i igrice i podlegla upravo onim strukturama koje još uvijek „sanjaju“ velikodržavni projekt tzv. velike Hrvatske, priklanjajući  se  (post)ratnim lobijima izazivajući sigurnosne probleme na regionalnom i Europskom planu.

Za razliku od Aleksandra  Vučića, koji  će  morati cijeli svoj mandat iskoristiti da se kao predsjednik Republike Srbije pretvara i simulira da baštini i zagovara europske i zapadne vrijednosti, dok je na drugoj strani čvrsto vezan za Rusiju i ratne srbijanske profiterske strukture, dotle Grabar-Kitarović ima obrnuti proces, jer se u Hrvatskoj mora pretvarati da je „veći domoljub“ od samog „Oca nacije“ pokojnog predsjednika Tuđmana.

Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku Prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.

Grabar-Kitarović i Vučić, svatko sa svoje strane i na svoj način, zajednički, su odgovorni za nesporazume i sporove sa sljedećim državama: Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom, Makedonijom, Crnom Gorom, Mađarskom, Kosovom, Rumunjskom, Albanijom, pa čak i sa Italijom, dok su direktni odnosi između Hrvatske i Srbije u stalnim ratnohuškačkim akcijama sa akcentom na posljednji regionalni i Drugi svjetski rat.

Analitičari upozoravaju da sprega ratno-profiterskih struktura sa predsjednicima Hrvatske i Srbije predstavlja veliku opasnost za mir u regiji, posebno imajući u vidu da Grabar-Kitarović formalno predstavlja euro-atlantsku opciju (EU i NATO), dok je Vučić vezan za Rusiju i njene interese na Zapadnom Balkanu. Hrvatska instrumentalizira članstvo u EU za svoje pojedine nacionalističke težnje u regiji posebno prema Bosni i Hercegovini, dok članstvo u NATO pokušava „hrvatizirati“ pri tome ignorirajući činjenicu da je NATO transnacionalna organizacija za kolektivnu obranu i sigurnost. Analitičari smatraju, da je potrebno dodatno upozoriti čelništvo EU i NATO na hrvatske dosadašnje i najavljene zloupotrebe članstva u EU i NATO za realizaciju nekih svojih politika iz nedavne prošlosti, kojima se sudi ili je već presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu (ICTY) u Haagu.

Spašavanje mrtvog Tuđmana

 

Image result for franjo tudjman i stvaraoci herceg-bosne fotos

Franjo Tudjman i Ante Pavelic

/////////////////////////////////////////////////////

STVARAOCI PARADRZAVE HERCEG-BOSNE U HAGU

Image result for dragan covic karikature

//////////////////////////////////////

Histerični i neutemeljeni napadi predsjednice Hrvatske Grabar-Kitarović na Bosnu i Hercegovinu dobili su svoje obrise u posljednjem godišnjem izvješću Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske (SOA) u kojem se navodi da čak 10.000 pripadnika selefijskog pokreta djeluje u „jugoistočnom hrvatskom susjedstvu.” Optuživanje i podmetanje Bosni i Hercegovini od strane Grabar-Kitarović da je baza islamskih fanatika i mogućih terorističkih akcija nije ništa do reciklaža stavova Franje Tuđmana o BiH. Naime, kritizirajući i blateći Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu i prvostupanjsku presudu protiv ratnog predsjednika Vlade tzv. HR Herceg-Bosna Jadranka Prlića i drugih osuđenih, Grabar-Kitarović je izjavila da u svojim diplomatskim kontaktima upozorava druge države na navodnu nedosljednu praksu ICTY u svezi sa Udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) pomoću kojeg se prema Grabar-Kitarović uspostavlja kolektivna krivnja. Upravo u mnogim tzv. predsjedničkim transkriptima koje je odobrio Franjo Tuđman, tonski snimajući sve svoje sastanke, a koje je Hrvatska dostavila ICTY, Franjo Tuđman je o BiH govorio kao zamišljenoj i izmišljenoj islamskoj državi i mogućoj terorističkoj opasnosti za Europu. Upravo je Grabar-Kitarović glasnogovornica politike mrtvog Tuđmana, koja pokušava da ishodi ukidanje pravnih zaključaka presude protiv Jadranka Prlića i drugih osuđenika, ukidanjem UZP i zaključaka o agresiji Republike Hrvatske na BiH i tako pokuša ukloniti ime Tuđmana iz presude ICTY, kao jednog od ključnih organizatora i učesnika UZP.

Izjave Grabar-Kitarovićeve o tisućama islamskih ratnika (džihadista) u BiH nije ništa drugo do dobro osmišljena diplomatska akcija koja bi ključnim državama svijeta poslala poruku i pokazala da se Tuđman devedesetih godina borio protiv stvaranja islamske države u BiH i „islamskih terorista“, a ne da je Tuđman bio dio zločinačkog plana i poduhvata, kojim su uspostavljeni logori i počinjeni brojni teški zločini u BiH sa ciljem anektiranja dijelova teritorija jedne suverene države i pripajanja Republici Hrvatskoj. Upravo je Grabar-Kitarović „upregla“ svoju obavještajnu agenciju SOA da najnovijim falsificiranjem i izmišljanjem broja o 10.000 selefija podrži njezinu „islamofobičnu” retoriku i aktivnosti kako bi pokušala izvršiti pritisak na ICTY i utjecajne države koje imaju svoje linkove i personal na ICTY glede predstojeće žalbene presude zakazane za studeni/novembar 2017.godine. Pri tome se prešućuje činjenica, da je u obrani Hrvatske sudjelovalo više od 25.000 Bošnjaka-muslimana od kojih je 1.180 izgubilo živote boreći se za Hrvatsku i njen opstanak.

U prilogu analize nalaze se neki primjeri  tzv. predsjedničkih transkripata koji su korišteni pred ICTY u Haagu u procesu protiv Jadranka Prlića i drugih (Prilozi 2-4). Izdvaja se sastanak Franje Tuđmana 8.ožujka/marta 1993.godine sa predstavnicima tzv. HR Herceg-Bosne (prilog broj 2), sastanak Tuđmana 4.prosinca/decembra 1993.godine sa predstavnicima hrvatskog domobranstva (prilog broj 3i sastanak  održan 12.siječnja/januara 1994.godine sa biskupima Rimokatoličke crkve iz BiH (prilog broj 4). Na svim sastancima predsjednik Tuđman negativno definira i komentira  bosanske muslimane iz BiH i objašnjava svoje teze o islamskoj državi u BiH kao mogućoj terorističkoj bazi. Istovjetnost i/ili sličnost Tuđmanovih opservacija o BIH i Bošnjacima može se prepoznati u nastupima sadašnje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović.

Grabar-Kitarović ugrožavajući regionalni mir ugrožava sigurnost EU

Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.

Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i  sprečavanju  bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.

Predsjednica Hrvatske Grabar-Kitarović je ušla i zaigrala veoma opasnu geopolitičku igru sa produciranjem navodnih  džihadista koji se nalaze u BiH, a koja u konačnici može najviše koštati  i štetiti Hrvatskoj, hrvatskom turizmu i bosanskim Hrvatima. Želeći spasiti mrtvog Tuđmana od drugostupanjske presude ICTY u Haagu Grabar-Kitarović ugrožava regionalni, europski ali i hrvatski mir i relativnu stabilnost.

18.09.2017.

SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUM O PODJELI BiH (I DIO)

SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUMI O PODJELI BIH (I DIO): Kako je Stojadinovićev pokušaj stvaranja Velike Srbije završio stvaranjem Banovine Hrvatske

Slobodna Bosna objavljuje feljton o svim srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH u 20. stoljeću. U prvom dijelu donosimo priču o sporazumu Cvetković-Maček kojem je prethodio pokušaj tadašnjeg predsjednika Vlade Milana Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju uz pomoć Italije transformiše u Veliku Srbiju. Upravo će Stojadinović, kojeg današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić navodi kao svog političkog uzora, godinama kasnije biti potpisnik još jednog sporazuma o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske...

Image result for sporazum dragisa cvetkovic vladko macek fotos


Image result for sporazum dragisa cvetkovic vladko macek fotos

Piše: Danijal Hadžović

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo  uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u  tom duhu i svojoj bivšoj ministrici i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić nedavno poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni  beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“. No, ko je bio zapravo bio Milan Stojadinović i koji je njegov značaj za region danas?

Rezultat slika za milan stojadinović

(Milan Stojadinović)

 

Dolarski multimilioner, srpski patriot i „finansijski genij“. Ovo su bili neki od epiteta koji su u političkom životu Kraljevine Jugoslavije krasili Milana Stojadinovića. Ipak, njegovi posljednji politički potezi bit će obilježeni saradnjom s nacistima i pokušajem stvaranja Velike Srbije, dok je za našu zemlju posebno značajna njegova povezanost, jedna direktna i jedna indirektna, s dva sporazuma koja su za cilj imala podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

 

Uspon do predsjednika vlade

 

Nakon ubistva kralja Aleksandra i ponovnog vraćanja demokratije u zemlju, Stojadinović osniva Jugoslovensku radikalnu zajednicu u koju su, pored pripadnika njegove bivše Srpske radikalne stranke, ušli i  Jugoslovenska narodna stranka, Slovenska ljudska stranka Antona Korošeca i Jugoslovenska muslimanska organizacija Mehmeda Spahe. S obzirom da se radilo o savezu nekada vodeće srpske, vodeće slovenačke i vodeće muslimanske stranke, ova opcija odnosi uvjerljivu pobjedu na izborima 1935. te Stojadinović dobija mandat od kneza Pavla da formira vladu i tako po prvi put nakon što je u tri navrata bio ministar finansija (1922—1924, 1924-1925 i 1934-1935) postaje predsjednik Vlade.  

 

 Nova jugoslovenska vlada vodi izrazito desničarsku politiku, sve bliže sarađujući s nacističkom Njemačkom i Italijom. Stojadinović je procijenio da Francuska, kao do tada glavni pokrovitelj i saveznik Jugoslavije sve više gubi utjecaj i političku moć, a da interes Kraljevine leži u tješnijoj saradnji sa sve jačom Hitlerovom Njemačkom.  Hrvatski predstavnici nisu bili dio Stojadinovićeve vlade, a hrvatske težnje za autonomijom nastojao je neutralisati kroz uspostavljanje bliskih odnosa i podršku katoličke Italije i posredno Vatikana.

No, politika zbližavanja s Njemačkom se, dakako,  nije sviđala Velikoj Britaniji koja je 1938. započela veliku diplomatsku ofanzivu za smjenu Stojadinovića, te je postalo samo pitanje trenutka kada će mu probritanski orijentisani knez-namjesnik Pavle Karađorđević oduzeti mandat.  Britanski stav tada koji je bio i Pavlov, jeste da bez rješavanja hrvatskog pitanja, koje je Stojadinović naprosto pokušao ignorisati, Jugoslavija neće uspostaviti unutrašnju stabilnost niti postati značajan međunarodni faktor. Plan kneza Pavla i lidera Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka da preko izbora primoraju Stojadinovića na povlačenje nije uspio. Na vanrednim izborima krajem 1938. odnio je uvjerljivu pobjedu i obezbijedio još jedan mandat za sebe. A onda je samouvjeren i siguran u svoju vlast napravio potez koji će okončati njegovu političku karijeru.

 

 

Sporazum s grofom Cianom

Rezultat slika za grof ciano
(Grof Ciano)

 

Kao uvjereni srpski nacionalist koji je kasnije tvrdio kako je još 1937. nakon sastanka s Vladkom Mačekom izgubio vjeru u Jugoslaviju, Stojadinović je odlučio da hrvatsko pitanje riješi stvaranjem Velike Srbije. Za ovu ideju je tražio podršku u Italiji te je s Mussolinijevim ministrom vansjkih poslova grofom Cianom potpisao tajni sporazum o kreiranju novih granica u Evropi. Sporazum je podrazumijevao da Stojadinovićeva vlada pruži podršku Italiji u zauzimanju Albanije te joj prepusti pojedina područja Dalmacije, a zauzvrat bi Italija priznala Veliku Srbiju. Eventualno stvaranje hrvatske države bilo bi prepušteno volji Italije nakon što bi Srbija preuzela teritorije koje želi.

 

O detaljima ovog sporazuma knez Pavle je odmah obavijestio Britance. Za njih kap koja je definitivno prelila čašu. Britanci su od Pavla zahtijevali da što hitnije smijeni Stojadinovića. U februaru 1939. za novog premijera je postavljen Dragića Cvetković, „sa specijalnom misijom rješavanja hrvatskog pitanja“. Hrvatsko pitanje Cvetković je u konačnici odlučio riješiti podjelom Bosne i Hercegovine.

 

Sporazum Cvetković-Maček

Nakon više od šest mjeseci pregovora, 26. augusta 1939. predsjednik jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković i lider HSS-a Vladko Maček sklopili su sporazum Cvetković-Maček kojim je dogovoren Mačekov ulazak u vladu i reorganizacija jugoslovenske države. Glavni rezultat sporazuma bilo je stvaranje Banovine Hrvatske, čije je proglašenje bio prvi akt nove vlade. Dok su druge banovine u tadašnjoj Jugoslaviji bile samo administrativne oblasti (slično kao danas  kantoni u BiH), Banovina Hrvatska dobila je niz autonomnih mjerodavnosti. U historiji je postala poznata kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”.

U sastav Banovine Hrvatske su ušli veliki dijelovi BiH na potezu od Livna na zapadu, Travnika na sjeveru do Stoca na Jugu (ostali teritorij BiH ostao je u okviru svojih prethodnih banovina: Vrbaske, Drinske i Zetske).

Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je za Hrvate imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost,  konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobijena je i toliko željena autonomija od Beograda.


(Jutarnji list od 30. augusta 1939. govori o svečanom dolasku Hrvatskog narodnog zastupstva na čelu s Mačekom, novog bana Šubašića i Košutića na Markov trg i u zgradu Hrvatskog sabora, pred postrojem Zaštite)

Na čelu Banovine Hrvatske nalazio se ban za kojeg je imenovan Ivan Šubašić. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima. Banovina Hrvatska trebala je biti samo prvi korak kao ustroju Jugoslavije kao federacije sastavljene od tri jedinice. Slovenci su također trebali dobiti svoju federalnu jedinicu, a ostatak zemlje, uključujući i preostale dijelove BiH bi postali dijelom tzv. „Banovine Srpske zemlje“. Ovakve ideje nailazile su na veliki otpor od Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je okupljala bh. muslimane i zagovarala autonomiju Bosne, makedonskih nacionalnih krugova kao i skupina u Crnoj Gori koje su zagovarale obnovu crnogorske državnosti.

 

Sa srpskih nacionalističkih pozicija protiv hrvatske autonomije pobunila se Srpska pravoslavna crkva, pro-nacistička organizacija Dmitrija Ljotića - Zbor, ali i srpsko stanovništvo koje je ostalo unutar Banovine Hrvatske. S hrvatske strane glas protiv Sporazuma digao je ustaški pokret, tada u emigraciji, koji je „poviesnu“ hrvatsku granicu vidio na Drini. Protiv je bila i Komunistička partija koja je zagovarala autonomiju BiH.

 

Od početka je bilo jasno da će srpsko-hrvatski konsenzus o podjeli Jugoslavije na tri federalne jedinice imati velike otpore na svim stranama. Ipak Drugi svjetski će spriječiti da ovaj plan ikada do kraja bude ostvaren.

Kada je 25. marta 1941. Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, dva dana kasnije u Jugoslaviji se desio državni udar koji je predvodio Dušan Simović, čime je srušena vlada Cvetković-Maček. Dvije sedmice nakon toga Wermacht je napao i u nekoliko dana pregazio Kraljevinu Jugoslaviju. Na teritoriji Jugoslavije će doći do uspostave ustaške države NDH, pronacističke vlade Milana Nedića u Srbiji, građanskog rata, genocida i međusobnih klanja između naroda. Ideje u duhu sporazuma „Cvetković-Maček“ i obnovi Jugoslavije kao trojedne kraljevine nastavit će živjeti tokom rata kroz četnički pokret. Ipak, pobjedu će u konačnici odnijeti Narodnooslobodilački pokret koji će zemlju organizovati kao federalnu državu, ali sa 6 republika i 2 autonomne pokrajine.

 

Junak s početka teksta, Milan Stojadinović političku karijeru će okončati neslavno. Godinu dana nakon smjene s pozicije premijera je interniran iz Beograda. Jedno vrijeme je pod policijskom nadzorom bio primoran da boravi i na sarajevskoj Ilidži. Iako je nakon pristupanja Trojnom paktu Hitler htio da vidi Stojadinovića na čelu jugoslovenske vlade, tadašnje vlasti su imale drugačije planove s njim. Najprije je 18. marta 1941. izgnan na  teritoriju Grčke, a zatim predan Velikoj Britaniji „na čuvanje“. Godine 1948. Stojadinović je otišao u Argentinu, Buenos Aires, gdje će provesti ostatak života. Upravo u ovoj zemlji, šest godina kasnije, susret će se s liderom Nezavisne Države Hrvatske, Antom Pavelićem, predvodnikom projekta genocida nad Srbima na teritoriji ove marionetske države.

 

Srušen zbog odbijanja da izađe hrvatskoj politici u susret i pokušaja da stvori Veliku Srbiju, Stojadinović će sramnim sporazumom s Pavelićem sada pokušati da ostvari i jedno i drugo – proširi granice Srbije i dozvoli Hrvatima da formiraju svoju nacionalnu državu.

 

Za nadati se da ovo nije i Vučiću na umu kada Stojadinovića navodi kao svog uzora.


Image result for sporazum stojadinovic pavelic fotos

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: Kako su ... - Slobodna Bosna


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature







17.09.2017.

SLOVENIJA PRVAK EVROPE U KOŠARCI: U FANTASTIČNOM FINALU U ISTANBULU PORAZILI SRBIJU

SLOVENIJA PRVAK EVROPE U KOŠARCI: U fantastičnom finalu u Istanbulu porazili Srbiju

Rezultat je bio 93:85

SLOVENIJA PRVAK EVROPE U KOŠARCI: U fantastičnom finalu u Istanbulu porazili Srbiju - 2

Ovo je prvi put da su prvaci Evrope, a sudjelovali su na svakom prvenstvu Starog kontinenta od proglašenja samostalnosti do sada.

 

Evropsko prvenstvo završili su bez poraza, predvođeni sjajnim stručnjakom Igorom Kokoškovom i igračima Dončićem, Dragićem i Prepeličem

 

Čestitamo!   

 

Srbija je, pak, sada vlasnik evropskog, svjetskog i olimpijskog srebra. S obzirom da su na ovo prevenstvo došli bez sedam, osam standardnih reprezentativaca, drugo mjesto mogu smatrati velikim uspjehom, mada ih poraz od Slovenaca sigurno više boli nego da je bio od, recimo, Španaca.

 

U prvoj petorci EP-a su dva Slovenca: Dragić i Dončić, onda Rus Shved, potom Bogdan Bogdanović iz Srbije i Španac Pau Gasol.

 

Najkorisniji igrač ovog EP je, zasluženo, Goran Dragić.

 

Sljedeće Evropsko prvenstvo biće održano za četiri godine.

 

Inače, navijači Srbije i Slovenije u velikom su broju stigli u Istanbul, a uoči utakmice družili su se ispred dvorane Sinan Erdem. Zagrijavanje za utakmicu proteklo je bez incidenata, a pale su i zajedničke provokacije za Hrvate.

 

''Ko ne skače, taj je Hrvat'', skandirali su uoči utakmice navijači Srbije i Slovenije.

Podsjetimo, Hrvatska se od natjecanja oprostila u osmini finala porazom od Rusije. Srbija i Slovenija bile su puno uspješnije na ovom Eurobasketu i izborile su finale.

 

Među navijačima Srbije bio je i prvi čovjek RS-a, Milorad Dodik.

 

alt


///////////////////////////////////////////

IVANIĆU SVEGA DOSTA, OTVORIO KARTE: "Dosta je sile, nasilja, a posebno je dosta proglašavanja izdajnicima.."

"Vlast je u ovom slučaju prešla mjeru i dovela je opoziciju u RS-u da više nema izbora i da se istinski mora boriti za svoja prava. Sve druge bilo bi saginjanje glave i prihvatanje potcjenjivanja opozicije, što se ne smije dogoditi – rekao je Ivanić

IVANIĆU SVEGA DOSTA, OTVORIO KARTE: 'Dosta je sile, nasilja, a posebno je dosta proglašavanja izdajnicima..'

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske Mladen Ivanić pozvao je vlast u RS-u da uvaži zahtjeve opozicije, naglasivši da je to je jedini način da stvari u tom bh. entitetu teku normalno.

 

- U protivnom, uvjeren sam, a opozicija u tome ima i moju podršku, da se mora reći - dosta je sile, nasilja, a posebno da je dosta proglašavanja izdajnicima onih koji korektno rade svoj posao i čija je jedina 'greška' što kritikuju vlast u RS. Na vladajućim strukturama u RS-u je da riješe problem koji su proizveli –  rekao je Ivanić.

 

Ocijenio je i da je Nedeljko Čubrilović, kao predsjednik Narodne skupštine RS-a trebao mnogo šire da gleda na sve te događaje prošle sedmice te da pokaže veću političku zrelost.

 

- Nažalost, on se svojim potezima potpuno stavio na stranu vladajuće većine i sam napravio nekoliko krupnih grešaka. Najmanje dva poslanika uopće nisu bila u sali Narodne skupštne, a on im je zabranio da učestvuju u daljnjem radu – rekao je Ivanić gostujući u programu BN-a ističući da je to bio pokušaj da vladajuća većina pokaže silu.  

 

Naveo je i da je opozicija samo tražila da se razgovara o izvještaju glavnog revizora o stanju budžeta RS-a u 2016.

 

Optužbe ministra unutrašnjih poslova RS-a Dragana Lukača, da su predstavnici Saveza za promjene izdajnici, a predsjednik SDS-a Vukota Govedarica dezerter s kojim ne želi da razgovara, ocijenio je kao “strašne“, imajući u vidu da te političke kvalifikacije daje ministar policije.

 

- Bilo je tužno gledati Narodnu skupštinu u kojoj policija zabranjuje poslanicima opozicije da uđu u salu i iznesu svoje stavove. Sve se moglo završiti da je stavljen izvještaj glavne revizije na dnevni red, što je moralo da se uradi, kao što je to bio slučaj i svih ranijih godina. Šta je u takvoj situaciji opozicija mogla da uradi? To je bio teror skupštinske većine, suprotan svakoj logici. Mislim da ulazimo u ozbiljnu fazu i oni koji misle da će se sve završiti tako što će sljedeći put, kada se sazove Skupština, sve poteći normalno, grdno se varaju. Vlast je u ovom slučaju prešla mjeru i dovela je opoziciju u RS-u da više nema izbora i da se istinski mora boriti za svoja prava. Sve druge bilo bi saginjanje glave i prihvatanje potcjenjivanja opozicije, što se ne smije dogoditi – rekao je Ivanić.

 

Na tvrdnje vlasti da opozicija u RS-u priprema „makedonski scenarij“, dodao je da većina i ne zna šta to znači, a da su mnogi koji danas kritikuju opoziciju u RS "i sami ranije bili učesnici revolucija" za koje nije siguran da su uvijek bile u korist RS-a.

 

Ivanić je zaključio da opozicija u RS-u samo traži da se Narodnoj skupštini vrati legitimitet i "da ne bude samo protočni bojler kroz koji sve prolazi".


///////////////////////////////////////

CRNADAK PITA DODIKA: "Šta je bilo s referendumom o nezavisnosti RS koji je obećao?”


“I Dodik i Cvijanović i svi iz vlasti koji su spominju makedonski scenario uopšte ne znam na šta misle. U Makedoniji je nerede napravila vladajuća struktura koliko se ja sjećam. Uopšte ne razumijem šta im znači ‘makedonski scenario’ zašto plaše sa tim građane”, kazao je Crnadak.

CRNADAK PITA DODIKA: 'Šta je bilo s referendumom o nezavisnosti RS koji je obećao?'

Desiće se scenario Republike Srpske, a to je da ova vlast konačno ode, da RS konačno prodiše, da RS konačno poslije 12 godina dobije jednu poštenu i čestitu Vladu, rekao je danas u Banjaluci Igor Crnadak, potpredsjednik PDP-a i ministar spoljnih poslova BiH, javlja Anadolu Agency (AA).

 

On je na konferenciji za novinare u Banjaluci, komentarišući izjavu Dragana Mektića, člana Glavnog odbora SDS-a i ministra bezbjednosti BiH da ne vidi ništa sporno u “makedonskom scenariju” kako predstavnici institucija RS često karakterišu poteze opozicije u Narodnoj skupštini RS, rekao da mu nije jasno na šta tačno misle Milorad Dodik, predsjednik RS i Željka Cvijanović, premijer RS.

 

“I Dodik i Cvijanović i svi iz vlasti koji su spominju makedonski scenario uopšte ne znam na šta misle. U Makedoniji je nerede napravila vladajuća struktura koliko se ja sjećam. Uopšte ne razumijem šta im znači ‘makedonski scenario’ zašto plaše sa tim građane”, kazao je Crnadak.

 

Rekao je da je u Narodnoj skupštini RS demonstrovana sila i da se nijedna vlast nije održala na silu.

“Nadam se da će sve to na miru da se okonča, ali to njihovo ponašanje pokazuje da su u potpunosti izgubili kompas”, dodao je Crnadak.

 

Izjavu Milorada Dodika da ne odustaje od sna da RS i Srbija budu jedno, prokomentarisao je riječima da je “srce svih koji žive u RS jednim dijelom u Srbiji, a da Dodik manipuliše javnošću i da to je narod prepoznao.

“Samo bih da ga pitam, šta je bilo s referendumom o nezavisnosti RS koji je obećao?”, pitao je Crnadak.

17.09.2017.

SONJA BISERKO I BRANKO TODOROVIĆ: ZAŠTO MILORAD DODIK NEĆE DA BUDE BOSANSKI SRBIN?

Sonja Biserko i Branko Todorović : Zašto Dodik neće da bude bosanski Srbin?

Septembar 17. 2017.


U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koji je cilj  deklaracije o položaju srpskog naroda u regionu čije je donošenje najavljeno do kraja godine. Sagovornici su bili Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora Republike Srpske.

Bilo je riječi o tome zašto Vučić govori da je cilj deklaracije očuvanje srpske kulture u regionu, dok Dodik naglašava  da je njen cilj da se izbjegne novo stradanje Srba, da li se deklaracija može posmatrati kao ponovno otvaranje srpskog pitanja na Balkanu, da li je u Srbiji još živa ideja o državi svih Srba na Balkanu, zašto Miloradu Dodikusmeta naziv bosanski Srbi, da li se u Srbiji na Republiku Srpsku gleda kao na kompenzaciju za gubitak Kosova , može li se vjerovati Vučiću kaada kaže da deklaracija neće biti usmjerana protiv susj

eda, kao i o tome šta deklaracijom dobija Vučić, a šta Dodik.

Omer Karabeg: Milorad Dodik, koji je uz Aleksandra Vučića glavni promotor deklaracije, izjavio je da je njen cilj da se izbegne novo stradanje Srba. Kako tumačite tu izjavu?

Sonja Biserko: Priče o ugroženosti srpske nacije uvek su u funkciji održavanja jedinstva i homogenosti srpskog naroda i generisanja nacionalizma koji služi da se prikrije  nesposobnost vlasti da rešava aktuelne probleme kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj. S druge strane, to se verovatno radi da bi se odvratila pažnja od Kosova, jer Evropska unija vrši pritisak na vlast u Srbiji da realizuju sporazum Beograd-Priština. I treći razlog je što Milorad Dodik sledeće godine ima izbore, pa Beograd nastoji da mu da podršku, jer je njegova pozicija znatno oslabila s obzirom na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju u Republici Srpskoj.

Srbi koji žive izvan Srbije u regionu nikada ne bi trebalo da zaborave kako je zvanični Beograd devedesetih godina okretao glavu od egzodusa Srba (na fotografiji) iz Hrvatske za koji je snosio ogromnu odgovornost

Srbi koji žive izvan Srbije u regionu nikada ne bi trebalo da zaborave kako je zvanični Beograd devedesetih godina okretao glavu od egzodusa Srba (na fotografiji) iz Hrvatske za koji je snosio ogromnu odgovornost

Branko Todorović: Mislim da Srbi koji žive izvan Srbije – u Republici Srpskoj i drugim zemljama u regionu – nikada ne bi trebalo da zaborave kako je zvanični Beograd devedesetih godina okretao glavu od egzodusa Srba iz Hrvatske za koji je snosio ogromnu odgovornost. Tada se u Beogradu igrala neka velika utakmica, mislim da je bio neki “vječiti derbi“, pa se na televiziji samo govorilo o tome, a vijest o izbjeglim Srbima emitovala se negdje pri kraju dnevnika. Dakle, u ne tako davnoj prošlosti možemo pronaći odgovor na pitanje koje je sada pred nama. Očito je da politički vrh u Beogradu, u dogovoru sa Banjalukom, u želji da očuva vlast povlači poteze koji su prije svega namijenjeni unutrašnjoj upotrebi i koji su u ovom trenutku itekako potrebni i Beogradu, i Banjaluci.

Rekao bih da u tome nema ništa što će doprinijeti da Srbi sa ove ili one strane Drine žive bolje, lišeni mnogih briga koje u ovom trenutku imaju. Za nas, koji dosta često putujemo preko Drine, bilo bi mnogo korisnije da su predsednici Dodik i Vučić postigli dogovor da više ne bude višesatnog zadržavanja na granici – u Sremskoj Rači i na drugim prelazima. To su pitanja koja muče građane. I još nešto. Prije nekih sedam godina donijeta je slična deklaracija koja se zvala veoma zvučno “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore“ koja je imala skoro identične ciljeve kao ova. Ništa od toga u proteklih sedam godina nije zaživjelo. Tako će biti i sa ovom deklaracijom ali, nažalost, ovakve najave mogu da naruše odnose u regionu i unesu dodatni nemir, nestabilnost i nepovjerenje.

Nacionalistički gard

Omer Karabeg: Zanimljivo je da su nosioci celog posla oko deklaracije Srbija i Republika Srpska. Nema tu predstavnika Srba ni iz Hrvatske, ni iz Crne Gore, ni iz Makedonije, ni sa Kosova.

Priča o ugroženosti Srba u regionu svodi se, pre svega, na Srbe u RS koji naravno nisu ugroženi: Sonja Biserko

Priča o ugroženosti Srba u regionu svodi se, pre svega, na Srbe u RS koji naravno nisu ugroženi: Sonja Biserko

Sonja Biserko: Priča o ugroženosti Srba u regionu svodi se, pre svega, na Srbe u Republici Srpskoj, koji naravno nisu ugroženi pošto žive u gotovo etnički čistom entitetu. Ova deklaracija zaista može uneti nemir u region ako imamo u vidu ono što često govori Milorad Dodik, kome je cilj nezavisnost Republike Srpske i ujedinjenje sa Srbijom. S obzirom na prošlost, o kojoj se još uvek vode sporovi, incijative poput ove deklaracije izazivaju vrlo negativne reakcije u celom regionu, pa čak i među Srbima koji tu navodnu veliku brigu Beograda o njima vrlo često plaćaju veoma visokom cenom. To su pokazali ratovi devedesetih, kada su Srbi gotovo nestali sa nekih teritorija, pre svega krivicom Beograda koji je podržavao etnički inženjering i stvaranje etnički čistih teritorija, koje bi se objedinile u jednonacionalnu državu. To je jedan od osnovnih ciljeva srpske politike.

Koliko će Srbija u tome uspeti – zavisi od raznih okolnosti. Mislim da Srbija za to više nema snagu, ali još uvek igra tu igru, pogotovo što je nedavno na prostor Zapadnog Balkana ušla Rusija. Ona koristi fragilnost regiona i nezrelost političara da bi opstruirala put zemalja regiona ka Evropskoj uniji, čime nanosi štetu celom regionu, a najviše Srbima. Rusija to ne čini zbog toga što je Zapadni Balkan previše zanima, nego da bi pokazala da je Evropska unija slaba i da ne može da zaokruži taj prostor kao svoju interesnu sferu.

Branko Todorović: Mislim da je deklaracija u suštini politička potreba Banjaluke i Beograda, mada postoje nagoveštaji i o uključivanju predstavnika  Srba iz Crne Gore. Do sada se nije izašlo u javnost sa detaljima i imenima ljudi koji će pisati deklaraciju. Sve što je do sada rečeno je prilično uopšteno i podsjeća na neke deklaracije iz bliske prošlosti. Rekao bih da se radi o kratkoročnoj kupovini pažnje javnosti i o podizanju nacionalističkog garda.

Dodikova memorandumska artiljerija

Omer Karabeg: Očigledna je razlika u nastupu Vučića i Dodika. Dok Vučić i njegov šef kabineta Selaković govore o očuvanju srpskog jezika i pisma, kulture i nacionalne svesti, Dodik poteže tešku artiljeriju. On govori da su Srbi najgore prošli nakon raspada Jugoslavije, da je njihov položaj težak u susednim zemljama i da Evropska unija to bagateliše. To dosta podseća na jezik Memoranduma. Mislite li da je u pitanju podela posla?

Sonja Biserko: Podela posla je oduvek na stolu i to je konstanta u odnosima Vučića i Dodika. Deklaracija ima podršku srpske elite. Sve vreme se kalkuliše da Srbija treba gubitak Kosova da kompenzira Republikom Srpskom. U svemu tome važnu ulogu ima Srpska pravoslavna crkva kao jedina srpska institucija koja ima pravo na prekogranično delovanje, što se pokazuje pre svega na primeru Crne Gore. Očigledno je da Srbija još uvijek nije raščistila sa svojim porazom u ratu, nije ga prihvatila i nije prihvatila novu realnost.

Srbija sedi na dve stolice. S jedne strane flertuje sa Rusijom i emotivno i na svaki drugi način podržava Rusiju očekujući od nje podršku za svoje teritorijalne aspiracije, a s druge strane javno tvrdi da je za evropske integracije. Međutim, bliži se kraj toj poziciji koju je Vučić do sada vešto održavao. Aleksandar Dugin, glavni Putinov geostrateg, pre izvesnog vremena poručio je Vučiću da neće još dugo moći sedeti na dve stolice i da će morati izabrati stranu. To je ono u čemu se sada kuvaju predsednik Vučić i svi oko njega. Otuda ova deklaracija kojom se nacija zasipa pričama o ugroženosti i raznim pretnjama, kako bi se zabašurile ključne odluke koje sada dolaze na dnevni red.

Branko Todorović: Podela posla između Vučića i Dodika mogla se i očekivati. Vučić inače figurira kao ozbiljniji političar. On ima konakte na međunarodnoj političkoj sceni koje ne treba ignorisati. Tu, pre svega, mislim na vrlo bliske odnose zvaničnog Beograda i Berlina i njemačku podršku Srbiji na njenom putu u Evropsku uniju. Zbog toga Vučić mora da vaga šta će reći.

S druge strane, Dodik se već godinama nalazi u izolovanom prostoru u kome može ne samo da govori, nego i da radi ono što hoće. Njegove izjave o predstavnicima nekih ambasada i međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini su neozbiljne, veoma niskog nivoa i pune stranice žute štampe. Takvim izjavama Dodik privlači pažnju javnosti u Republici Srpskoj i nije ga briga kakav će odjek one imati u regionalnom i međunarodnom kontekstu. Sjetimo se samo nekih njegovih komentara o Hrvatskoj, Turskoj i nekim drugim zemljama i njihovim predstavnicima u Bosni i Hercegovini. Te njegove izjave ponekad su bile na granici političke lakrdije.

Bosanski Srbi

Omer Karabeg: Jedna stvar mi je posebno pala u oči. Dodik govori o tome da bi trebalo već jednom odustati od naziva bosanski Srbi. To je stereotip, kaže on i dodaje: “Mi smo jednostavno Srbi” Zašto njemu smeta naziv bosanski Srbi?

Branko Todorović: To mu nije smetalo u većem dijelu njegovog života, ali kada Dodik procjeni da mu je nešto politički profitabilno, on na tome beskompromisno insistira. Dodik je, inače, na domaćem terenu suočen s vrlo ozbiljnim ekonomskim problemima, enormnom korupcijom, štrajkovima i nezadovoljstvom građana. On te probleme ne može riješiti i zato lansira priče o referendumu, otcjepljenju, ujedinjenju sa Srbijom. To je već postao politički avanturizam.

Dodiku destabilizacija odgovara, jer je u takvim okolnostima mnogo lakše prikriti enormne korupcionaške afere u Republici Srpskoj, smatra Todorović

S obzirom da se oktobra 2018. godine u Bosni i Hercegovini održavaju izbori možemo očekivati da će njegove izjave biti još ekstremnije i da će on, možda, organizavati i referendum o otcjepljenju ili se opredijeliti za neki drugi čin destabilizacije, ukoliko procijeni da mu se to isplati. Dodiku destabilizacija odgovara, jer je u takvim okolnostima mnogo lakše prikriti enormne korupcionaške afere u Republici Srpskoj.

Omer Karabeg: Kada Dodik promovišući deklaraciju kaže da ne postoje bosanski Srbi već samo Srbi, da li to znači da se deklaracijom ponovo želi podgrejati ideja o ujedinjenju svih Srba? Vlast verovatno ovako rezonuje – taj san je u ovom trenutku neostvariv, ali ne treba ga odbacivati. Treba s vremena na vreme podsećati na njega, treba ga održavati u životu.

Sonja Biserko: Jedinstvo srpske kulture – a u deklaraciji će se govoriti o pismu, jeziku, srpskom kulturnom nasleđu i tome slično – uvod je u uspostavljanje političkog i teritorijalnog jedinstva srpskog naroda. Tako je osamdesetih godina bilo najavljeno u Memorandumu. To je matrica koja se stalno obnavlja. Da li će ona biti realizovana – to je nešto drugo, ali ona se tako shvata u regionu, a i među samim Srbima. To je nešto što ne mora mnogo da se objašnjava, ta matrica je već veoma dobro poznata iz propagandnih kampanja koje se vode od osamdesetih godina.

Najava deklaracije govori da srpska elita još uvijek živi u uverenju da je moguće zaokruživanje srpskih etničkih teritorija. Uostalom, najveći deo srpske elite tretira Republiku Srpsku kao ratni plen od koga se neće odustati. To je nešto što predstavlja ogroman problem i za Bosnu i Hercegovinu, i za Srbe u Republici Srpskoj, i za sve zemlje u okruženju. Jer Bosna i Hercegovina je tačka od koje počinje integracija regiona, njegovo stvarno kretanje prema Evropskoj uniji. Sve dok Bosna i Hercegovina ostaje nedefinirana, kao što je sada, nema šanse da se region oporavi – ni ekonomski, ni politički, ni na bilo koji drugi način. Produžava se agonija u kojoj region živi. Upravo u tome srpska elita vidi mogućnost za realizaciju svojih aspiracija.

Ipak, čini mi se da će najveću korist od deklaracije imati Dodik kome su odbrojani politički dani. Ovo je neka vrsta spasavanja Dodika. I finansijska pomoć Republici Srpskoj, koju je najavio Vučić, namenjena je pre svega za njegov politički opstanak.

Srpsko pitanje

Omer Karabeg: Gospodine Todoroviću, vidite li vi u ovoj deklaraciji ponovno oživljavanje sna o velikoj Srbiji?

Branko Todorović: Ideja o velikoj Srbiji nije nešto što je nestalo, ona se provlači kroz mnoge istupe, izjave i razmišljanja političara, istoričara i javnih ličnosti. Treba se zapitati koliko iza tih izjava stoje ozbiljne namjere, a koliko su one izraz političkih potreba. Podsjetio bih da je Dodikova priča o referendumu za otcjepljenje Republike Srpske u suštini bila samo predizborni trik koji mu je donio pobjedu. Međutim, nakon toga ta ideja je zaživjela neovisno od onoga ko je tu ideju izgovorio i plasirao – i ona u ovom trenutku postoji. Bez obzira koliko je ona nerealna i neostvariva, ona je pretvorena u politički kapital koji donosi glasove na izborima.

I šta se dešava? Pošto takve ideje donose glasove na izborima i obezbjeđuju opstanak na vlasti, političari ne preduzimaju korake koji bi vodili ka ekonomskom napretku i evropskim integracijama, nego se oslanjaju na snove o velikoj Srbiji i priče o savezu sa Rusijom.

Ne bih rekao da pokretači deklaracije imaju potencijala i energije za otvaranje srpskog pitanja: Branko Todorović

Ne bih rekao da pokretači deklaracije imaju potencijala i energije za otvaranje srpskog pitanja: Branko Todorović

Omer Karabeg: Da li se najava deklaracije može na neki način posmatrati i kao ponovno otvaranje srpskog pitanja na Balkanu?

Sonja Biserko: Mislim da srpsko pitanje na Balkanu nije ni zatvoreno. Ono je otvoreno početkom osamdesetih, nakon studentskih nemira na Kosovu. Srpsko pitanje je praktično otvoreno kroz kosovsko pitanje – da bi se mobilisali svi Srbi u Jugoslaviji. Međutim, ni nakon što je Srbija doživela poraz u ratu srpska elita nije odustala od svog projekta. Prisustvo srpskih obaveštajnih službi u Makedoniji, Crnoj Gori, verovatno i u Republici Srpskoj, govori o tome koliko Srbija još uvek na neprihvatljiv način deluje u tim zemljama. To se naročito dobro vidi u slučaju Makedonije i Crne Gore. Deklaracija, zapravo, održava u životu ideju o ujedinjavanju svih Srba.

Branko Todorović: Ne bih rekao da pokretači deklaracije imaju potencijala i energije za otvaranje srpskog pitanja i mislim da im to, zapravo, nije ni krajnja namjera. Mislim da su svjesni da za to ne postoje ni međunarodne okolnosti, ni podrška moćnih svjetskih fakora – izuzev Rusije koja bi podržala bilo koju vrstu destabilizacije regiona. Tako da će deklaracija jedino donijeti privremenu političku korist njenim glavnim protagonistima.

Vučić i Vučelić

Omer Karabeg: Verujete li Vučiću kada kaže da deklaracija neće biti usmerena protiv suseda i da Srbija poštuje teritorijalni integritet zemalja u kojima žive Srbi? Književnik Filip David mu očigledno ne veruje. On je nedavno podsetio da je Dodik u prisustvu Vučića izjavio da će pre ili kasnije Srbija i Republika Srpska biti jedna država. Vučić, koji stalno govori o poštovanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, morao je da se ogradi od te izjave, kaže David, ali on to nije učinio.

Sonja Biserko: To je ono što je veliki problem sa Vučićevom oficijelnom orijentacijom ka Evropskoj uniji. On nije ubedljiv zato što dozvoljava medijski linč svih ljudi koji drugačije misle, što dozvoljava da režimski mediji uporno promovišu mržnju i geostrateške interese nacionalističke elite. Ovih dana postavio je Milorada Vučelića za glavnog urednika Večernjih novosti koje su se uvek smatrale strateškom novinom srpske vlasti. Vučelić je vlasnik nedeljnika Pečat koji je izrazito proruski nastrojen. I Večernje novosti su proruski nastrojene, ali će Vučelićev dolazak pojačati tu orijentaciju.

Vučić s jedne strane govori o svojoj proevropskoj orijentaciji, a s druge strane dopušta medijima koji su pod njegovom kontrolom, svojim ministrima i saradnicima da daju izjave i vode kampanje koje su u suprotnosti sa onim što on govori. Zbog toga, nažalost, nema puno razloga da mu se veruje.

Dvoličnost Beograda

Branko Todorović: Mislim da je politika Beograda prema Bosni i Hercegovini dvolična. Mi smo i ranije imali priliku da od najviših predstavnika vlasti iz Beograda slušamo slične poruke. To su već ustaljene fraze o Dejtonskom sporazumu, o cjelovitosti Bosne i Hercegovine, o nemiješanju u unutrašnje poslove. To su samo fraze iza kojih ne stoje djela. Djela su u potpunosti drugačija. Mislim da namjere Beograda prema Bosni i Hercegovini nikada nisu bile u potpunosti iskrene i čiste – čak ni kada je u pitanju Banjaluka, a kamo li kada je u pitanju Sarajevo. Beograd je u proteklih dvadesetak godina itekako bio spreman da zarad svojih interesa manipuliše i sa Banjalukom, i sa Republikom Srpskom, i sa Sarajevom, i sa Bosnom i Hercegovinom.

Nema razloga da mi kao građani vjerujemo bilo kom političaru u regionu, pogotovo ne Vučiću. Mislim da njegov odnos prema Banjaluci, Sarajevu, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini nije iskren. Radi se o demonstraciji superiorne pozicije zvaničnog Beograda i u odnosu na Banjaluku, i u odnosu na Sarajevo. To je jedna vrsta igre mačke i miša, gdje Beograd, prije svega, gleda svoje interese i ni u kom slučaju ne vodi računa o miru, suživotu i rješavanju problema koje nam je rat ostavio. Beograd to želi izbjeći i relativizirati pričom o budućnosti. Međutim, nisu riješena veoma ozbiljna pitanja – radi se o stotinama hiljada mrtvih, o razorenim domovima, o tragediji koja je pogodila gotovo svakog stanovnika Bosne i Hercegovine. Ne vidimo da postoje konkretni pomaci u suočavanju sa prošlošću i preuzimanju odgovornosti za ono za šta je Beograd očigledno odgovoran.

Dizanje prašine

Omer Karabeg: Kakva će po vama biti sudbina deklaracije o položaju srpskog naroda?

Možda je deklaracija najavljena samo da bi se podigla prašina i da bi se u tišini mogao obaviti posao oko Kosova, kaže Biserko

Sonja Biserko: O deklaraciji se još uvek ništa konkretno ne zna. Ne zna se ko će u njoj učestvovati, ko će je pisati, nema nikakvog akcionog plana. To će zavisiti od razvoja situacije u regionu i od situacije u samoj Srbiji, posebno od toga šta će Srbija da uradi oko Kosova. Možda je deklaracija najavljena samo da bi se podigla prašina i lansirala priča o ugroženosti Srba da bi se u tišini mogao obaviti posao koji se odnosi na Kosovo.

Branko Todorović: Prije svega mislim da će glavni protagonisti -Vučić i Dodik – izvući konkretnu korist. Vučić će amortizovati nezadovoljstvo ekstremnih krugova u Srbiji, a takvih koji mu zamjeraju zbog kooperativnosti sa Briselom, kada je u pitanju rješavanje problema Kosova, je popriličan broj. Deklaracija će ga prikazati kao vođu i lidera koji vodi računa o srpskom narodu, ne samo u Srbiji, nego i van nje.

Što se tiče Dodika, on će pojavom deklaracije dobiti jaku platformu za izbore 2018. godine. On će se prikazati kao kooperativan saradnik Beograda, što veliki broj građana u Republici Srpskoj cijeni. Inače, Srbima u regionu ova deklaracija neće donijeti ništa, kao što je uostalom bio slučaj i sa ranijim deklaracijama. Ali ona svakako može nanijeti štetu odnosima u regionu, povećati nepovjerenje, strah i podozrenje – i usporiti i onako spore korake ka uspostavljanju normalnog života u regionu.

(RSE)



















17.09.2017.

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: KAKO SU "NAJVEĆI SRPSKI PREMIJER" I USTAŠKI POGLAVNIK "PODIJELILI BiH!

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: Kako su "najveći srpski premijer" i ustaški poglavnik "podijelili" BiH!

Slobodna Bosna objavljuje feljton o srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH u 20. stoljeću. Petnaest godina nakon sporazuma Cvetković-Maček (o kojem smo pisali u prvom dijelu), kojem je prethodio pokušaj tadašnjeg predsjednika Vlade Milana Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju preobrazi u Veliku Srbiju, upravo će Stojadinović s poglavnikom NDH Antom Pavelićem potpisati novi sporazum o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske

SPORAZUM STOJADINOVIĆ-PAVELIĆ: Kako su 'najveći srpski premijer' i ustaški poglavnik 'podijelili' BiH! - 3

Dragisa Cvetkovic i Vlatko Macek

//////////////////////////

Piše: Danijal Hadžović

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u tom duhu i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“.

 

Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o njemačkom budžetu, a 1912. godine odlazi u Pariz gdje je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svjetskih jezika, a slovio je za finansijskog genija.

 

Nakon što je u tri navrata obnašao dužnost ministra finansija, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i vladu formira zajedno sa slovenačkim liderom Antunom Korošecom i muslimanskim liderom Spahom. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmjenu Ustava i autonomiju.

 

Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla, što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Pored toga, Stojadinović je vodio politiku intenzivnog zbližavanja Jugoslavije s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, što se Britaniji, dakako, nije sviđalo. Stojadinović je iz pragmatičnih razloga odbijao dati bilo kakve ustupke Hrvatima. U međuvremenu je izgubio i vjeru u Jugoslaviju, pa je razmišljao o stvaranju velike srpske države, i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem. Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Njemačkoj, a Musolini planirao slične akcije, susreo sa italijanskim ministrom vanjskih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim riijekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obavještava Britance, a ovi mu izdaju naređenje da smijeni Stojadinovića.

 

Vladu preuzima Dragiša Cvetković, pravi sporazum s Vladkom Mačekom i tako 26. augusta 1939. godine nastaje Banovina Hrvatska u koju ulazi i dobar dio teritorije BiH. Ovaj Sporazum i dalje politički utjecajan Stojadinović je proglašavao nacionalnom izdajom, a jugoslovenski vlasti u strahu da bi ponovo mogao doći na vlast odlučuju da ga protjeraju iz zemlje, odnosno daju Englezima "na čuvanju".

 

Agent UDB-e

 

Milan Stojadinović se nakon završetka Drugog svjetskog rata nastanio u Argentini. U Srbiji su ostali njegov brat Dragomir i sestra. Vlasti su im zaplijenile imovinu, a brat Dragomir je osuđen na 15 godina robije. Kao emigrant sa političkim pedigreom, Stojadinović postaje finansijski savjetnik vlade provincije Buenos Airesa. Kako je njegova porodica bila zarobljena u Titovoj Jugoslaviji, 1952. godine načinio prvi korak da se približi UDB-i. Sreo se tada s trgovinskim delegatom Ljubibratićem u Buenos Airesu i kroz četiri odvojena razgovora je ponudio svoju pomoć zemlji. Sve je to uslovio za izmjenu statusa svog brata i sestre u Jugoslaviji. Tako Stojadinović postaje agent UDB-e, s kodnim imenom Mercedes.

 

Nije to bio prvi špijunski posao Stojadinovića, jer je on prije nego je pristupio srpskoj UDB-i, radio za Engleze i Nijemce, ali i za Italijane. Kao Titov špijun unutar antijugoslovenske emigracije u Agentini, pratio je i makedonske i slovenačke političke emigrante. Poseban zadatak mu je, međutim, bio da otkrije Antu Pavelića i stupi u kontakt sa ustaškim poglavnikom, koji je preko “pacovskih kanala” pobjegao u Južnu Ameriku. Udba je ustaškom poglavniku dala šifrovano ime Vjeverica, pod kojim ga je registrovao i tajni agent Mercedes.

Ante Pavelić je, kao poglavnik NDH koji je predvodio stravičan genocid nad srpskom, romskom i jevrejskom populacijom u ovoj marionetskoj nacističkoj državi, poput mnogih fašista utočište poslije rata pronašao u Argentini pod vodstvom Juana Perona. Među ustaškom emigracijom i dalje je uživao glas neprikosnovenog lidera, dok je i sam Stojadinović kao vjerovatno najznačajniji političar Kraljevine Jugoslavije smatran neformalnim srpskim vođom.

 

Stojadinović je ubrzo uspio da se približi Paveliću i postane njegov kućni prijatelj. Ključnu ulogu u njihovom zbližavanju odigrao je izvjesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Airesu pokrenuo časopis „Izbor“. Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Ideja je bila pomiriti narode tako što će se Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) razbiti na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.

 

Sporazum Stojadinović-Pavelić

 

Odlučili su napraviti sporazum o razgraničenju kako bi se, prema Stojadinovićevim riječima „spriječilo da se ponove nesporazumi iz 1941.“. Granice Slovenije nisu predstavljale problem, pa je kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta već postojeća nacionalna granica u FNRJ (ovaj sporazum se ticao isključivo srpsko-hrvatskih odnosa i nije se bavio slovenskim pitanjem).

 

Prema sporazumu, granica između Srbije iIi Hrvatske, tzv. "Sveta srpsko-hrvatska međa", presijecala bi Bosnu i Hercegovinu tačno po polovini te bi išla duž rijeka Dunava, Save, Bosne i Neretve te izbijala na Jadran, tako da bi obje zemlje zadržale većinu teritorija utanačenog Ustavom FNRJ.

Related image

Nova granica je trebala pratiti već postojeću granicu između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR BiH; zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu do ušća rijeke Bosne u Savu; potom je granica trebala nastavljati rijekom Bosnom, zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom donjim tokom rijeke Neretve do Jadranskog mora. Na ovaj način Bosanska Krajina je trebala pripasti Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnje i istočne Bosne, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji, uključujući Sarajevo te niže čitavu dubrovačku okolicu osim samog grada Dubrovnika. Jednostavno rečeno, obje zemlje ostvarile bi teritorijalne dobitke na štetu Bosne i Hercegovine. Sporazumom je trebalo biti predviđeno i da Crna Gora također uđe u sastav proširene Srbije, dok Makedonija nije spominjana, ali je najvjerojatnije Stojadinović zamišljao unutar Srbije. Teritorijalno razgraničenje su dva bivša lidera krajnje lako dogovorila. Jedino pitanje razmimoilaženja ostao je Dubrovnik. "Nama Sarajevo, vama Banjaluka, koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović. Ipak, Pavelić je smatrao da pitanje Dubrovnika treba riješiti referendumom na kojem bi se njegovi građani izjasnili gdje žele živjeti ili čak davanjem Dubrovniku statusa slobodnog grada.

Sporazum je također predviđao i mirnu razmjenu stanovništva (uz razmjenu imovine) tj. razmjenu svih Srba koji bi se tako zatekli u okvirima Hrvatske te svih Hrvata i onog dijela Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima, a ostali bi unutar granica Srbije. O samoj razmjeni stanovništva Stojadinović je, prema memoarima hrvatskog sveštenika i publiciste Đure Balokovića koji je prisustvovao prijemima, govorio:
„Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmjenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem."

 

Službeni jezik na teritoriju Srbije bio bi isključivo srpski jezik ekavskog izgovora uz ćirilično pismo, a na teritoriju Hrvatske isključivo hrvatski jezik ijekavskog izgovora uz latinično pismo.

 

Reakcije

 

Većina pripadnika ustaške emigracije sporazum je od prvog dana dočekala na nož. S obzirom da su rijeku Drinu smatrali historijskom hrvatskom granicom, pravljenje dogovora sa Srbima kojim se BiH dijeli po sredini za njih je bilo djelo izdaje, te je nakon ovog sporazuma Pavelić izgubio značajnu podršku u ustaškoj emigraciji. Na taj način Stojadinović je uspio ostvariti primarni cilj UDB-e: približiti se Paveliću i sporazumom potpuno srozati njegov ugled među ustaškom emigracijom.

 

Pavelićevo prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji je u ustaškoj emigrantskoj štampi uspoređivano sa Pavelićevim prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji 1941. godine, poteza koji su tvrdokorni elementi ustaškog pokreta također smatrali nacionalnom izdajom.

 

Titova Jugoslavija je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagovještavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić, pa reakcija na sporazum, prirodno, nije ni bilo.

 

Srpska četnička i ekonomska emigracija također se nije ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.

 

Ubrzo nakon ovog sporazuma, svrgnut je argentinski diktator Juan Peron, a od svojih ustaša prezreni Pavelić će novo utočište potražiti kod španskog diktatora Franca. Godine 1959. umro je u Španiji od posljedica atentata koji su dvije godine ranije na njega izvršili agenti UDB-e.

Image result for sporazum stojadinović-pavelić

 

Milan Stojadinović će umrijeti pet godina kasnije u Buenos Airesu.

 

Nekadašnji najmlađi ministar finansija Kraljevine Jugoslavije, premijer, blizak saradnik Hitlerove Njemačke,„finansijski genij“, multimilioner, posljednje dvije decenije života proživjet će u emigraciji bez političkog utjecaja i moći, te kao agent UDB-e sklopiti sporazum o preustroju Jugoslavije podjelom BiH s Antom Pavelićem. UDB-a je pak svoj dio dogovora prema njemu ispoštovala, pa je 1955. njegov brat Dragomir pušten iz zatvora. Nakon izlaska pridružio se Milanu u Argentini, te također kao agent UDB-e zajedno s njim nastavio raditi za svoje jugoslovenske poslodavce.

 

Gotovo četiri decenije nakon sporazuma Stojadinović-Pavelić, stvarni lideri sa stvarnom moći postat će akteri novog političkog sporazuma kojim se dogavarao raspad Jugoslavije podjelom BiH. Riječ je naravno o sporazumu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva.

17.09.2017.

DRAGAN MEKTIĆ: "JA SAM ZA 'MAKEDONSKI SCENARIJ U REPUBLICI SRPSKOJ"

MEKTIĆ ISKRENO: "Ja sam za 'makedonski scenarij' u Republici Srpskoj, Zaev mi je objasnio kako on izgleda"

"Ovdje je opozicija, SDS, Savez za promjene jasno iskazala svoj stav, na demokratski način, jednu vrstu bunta i protesta zato što se ne uvažavaju zahtjevi opozcije. Zašto se ne raspravlja o revizorskom izvještaju u kojem je obrazložen deficit budžeta, zašto se ne objavljuju u Službenom glasniku odluke koje je donijela NSRS", pita se Mektić.



MEKTIĆ ISKRENO: 'Ja sam za 'makedonski scenarij' u Republici Srpskoj, Zaev mi je objasnio kako on izgleda'

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić održao je danas pres-konferenciju o nekoliko tema među kojima je odnos pozicije i opozicije u Republici Srpskoj, angažovanju policije u NSRS, ministru unutrašnjih poslova RS Draganu Lukaču...

 

"Ovdje je opozicija, SDS, Savez za promjene jasno iskazala svoj stav, na demokratski način, jednu vrstu bunta i protesta zato što se ne uvažavaju zahtjevi opozcije. Zašto se ne raspravlja o revizorskom izvještaju u kojem je obrazložen deficit budžeta, zašto se ne objavljuju u Službenom glasniku odluke koje je donijela NSRS", pita se Mektić.

 

On je također postavio pitanje kako je moguće da nekom poslaniku u NSRS Vlada RS ne odgovori mjesecima.

 

"Želio sam da pitam šta je makedonski scenarij, po čemu je sporan. Ja sam za makedonski scenarij u RS, a prije sam bio sa Zoranom Zaevim, razgovarao sam s njim o tome šta je makedonski scenarij. Dogodio se narod, došao pred skupštinu u Skoplje, izvršio pritisak da se imenuje mandatar. Ne vidim nikakav problem u makedonskom scenariju, pobjedila je demokratija, na jedan civilizovan i demokratski način se uspostavila vlada. Nakon toga rješavaju strateška pitanja u eurointegracijama. Hajde da i mi imamo jedan takav scenarij, da riješimo pitanje propasti, bježanja omladine, deficita... Ovdje omladina mora pobjeći iz države da bi preživjela. Dajte nam 'božiji scenarij', da ovdje pobjedi demokratija, razvoj, civilizacijsko ponašanje, borba protiv kriminala, korupcije, pljačke vlastitog naroda. Dajte nam kakav god želite scenarij. Za mene makedonski scenarij jednako je demokratija", poručio je Mektić.

 

On je postavio pitanje šta je problem akciza.

 

"Ko zagovara akcije, sadašanja Vladau RS i Lars-Gunnar Wigemark. Odgovaraju li akcije našim građanima? Kako će odgovarati kad smo do sada prikupili osam milijardi, a nemamo kilometara. Predsjenik RS otvara autoputeve u Srbiji, presjeca vrpce, a vlastitom narodu ostaje put ka zapadnoj Evropi i da tamo rade, na građevini, konobarišu... Dođi predsjedniče ovdje pa prereži vrpcu, nema, bruka i sramota", kazao je Mektić.

 

Kazao je i kako je policija u parlamentu „silovanje Ustava RS-a i parlamentarizma“.

 

- Lukač je jedini ministar koji je tri puta tužio državu zato što je ratovao i za to je dobio 40.000 KM. Ja sam borac prve katregorije i bio sam komandant i ne pada mi napamet da tužim RS. Nisam upisao ni ratni staž. Niko mi nije dužan ni dinar. Ali kako oni iz SNSD-a odmah namirišu pare – kazao je Mektić.

 

Poručio je Lukaču i da pita Milorada Dodika, njegovog „partijskog šefa“, gdje je on ratovao.

 

- Bio je u Beogradu tako što se borio sa naftom, duhanom, cigarama, i drugom visokoakciznom robom -

istakao je Mektić.

 

Poručio je i da se opozicija na čelu sa SDS-om u NSRS odlučila na demokratski i korektan čin, a uporedio je i situaciju u RS i FBiH, te kazao kako u FBiH radnici ne štrajkuju, kako imaju tri Kardiohirurgije, da su penzije veće za oko 150 KM.

/////////////////////////////////////////////////

ČAVIĆ OPET OPLEO PO VLASTI U RS-u: 'Apsurd je da nas okorjeli strani plaćenici nazivaju izdajnicima'

ČAVIĆ OPET OPLEO PO VLASTI U RS-u: 'Apsurd ... - Slobodna Bosna

////////////////////////////////////////////
17.09.2017.

DEUTSCHE WELLE: ODNOSI HRVATSKE I BiH NIKAD GORI, A MOGLI BI BITI JOŠ GORI NAKON HAŠKE PRESUDE...

DEUTSCHE WELLE: Odnosi Hrvatske i BiH nikad gori, a mogli bi biti još gori nakon haške presude...

Hrvatski premijer Andrej Plenković najavio je na početku svog mandata da će Bosna i Hercegovina biti u centru pažnje nove hrvatske vanjske politike, uvjeravajući sve da će se Hrvatska aktivno zauzeti za evropski put BiH i ravnopravnost Hrvata u toj zemlji. Otada je prošlo manje od godinu dana, a odnosi Hrvatske i BiH danas gori su nego što su bili na početku Plenkovićevog mandata, piše Deutsche Welle.



DEUTSCHE WELLE: Odnosi Hrvatske i BiH nikad gori, a mogli bi biti još gori nakon haške presude...

Ponovo su aktualni stari problemi, poput osporavanja izgradnje mosta na Pelješcu od strane Sarajeva, koje suglasnost za strateški infrastrukturni hrvatski projekt uvjetuje rješenjem graničnog spora po slovenskom modelu. Pojavili su se i novi sukobi izazvani tvrdnjom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o “tisućama potencijalnih terorista u BiH”, što bošnjački političari u Sarajevu smatraju “namjernim širenjem neistina o BiH i poticanjem islamofobije s ciljem prikazivanja muslimana u BiH kao prijetnje evropskoj siguirnosti“. 


Image result for milan nedic i hitler


Image result for dragisa cvetkovic i vlatko macek fotos


Image result for ante pavelic i hitler fotos


Image result for ante pavelic i hitler fotos


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Plenković je proteklih dana u dva navrata boravio u BiH, gdje je posjetio šest gradova, ali ne i Sarajevo.

 

Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović kaže da aktualna vlada i predsjednica nisu nastavili njegovu politiku kojom je, kako kaže, u izvjesnoj mjeri uspio popraviti odnose sa susjedima.

 

“Teško ih je graditi, lako razgraditi“, kaže Josipović za Deutsche Welle, uz konstataciju da su oni danas ozbiljno pogoršani sa svim susjedima, posebno sa BiH, ali i sa Srbijom. Razlozi lošijih odnosa sa BiH su, smatra bivši predsjednik, višestruki, i nisu samo na strani Hrvatske.

 

Prvi razlog vidi u ocjeni da je Hrvatska ublažila politiku nemiješanja u unutarnje poslove susjedne zemlje, koju je on, kaže, odlučno promovirao.

alt

„Drugo, palo je nekoliko neodmjerenih izjava od strane našeg državnog vrha, posebice od strane predsjednice Grabar Kitarović, a i političari iz BiH ne ostaju dužni. Treće, hrvatski političari u BiH ponovno više ili manje diskretno naznačuju povratak ideji trećeg entiteta, uz isto tako diskretnu podršku Hrvatske, što je bošnjačkoj politici u BiH crvena marama. Četvrto, unutrašnji odnosi političara iz svih konstitutivnih naroda u BiH su zaoštreni i to se odražava i na naše odnose s BiH.“

 

Pored toga, dodaje Josipović, u BiH neki političari zaoštravanje odnosa koriste kao predizborni alat. On zaključuje da su za pogoršanje odnosa zaslužne i jedna i druga država, “iako ne sasvim ravnomjerno”.

 

Zagrebački sociolog i stručnjak za islam Tarik Kulenović ukazuje na odgovornost hrvatske predsjednice za pogoršanje odnosa s BiH.

 

„Predsjednica je pokrenula galamu o navodnom radikalizmu u BiH isključivo zbog hrvatskih interesa, kako bi se Hrvatska pozicionirala u Europskoj uniji i NATO kao zemlja koja štiti Europu od navodnog radikalizma u BiH“, ističe Kulenović naglašavajući da radikalizam u BiH onako kako ga prikazuje hrvatska predsjednica – ne postoji.

 

Dok na Pantovčaku barataju informacijama o tisućama radikaliziranih islamističkih fundamentalista koji predstavljaju opasnost za BiH i za Europu, u Sarajevu tvrde da je od 2012. do danas na sirijsko-iračkom ratištu boravilo ukupno 240 državljana BiH, a još je tamo 116 onih koji se bore u redovima Islamske države.

U BiH su se u međuvremenu vratila 44 borca, od kojih su 23 pravomoćno osuđena.

 

“Znate li možda koliko se Hrvata bori u Ukrajini na strani ukrajinske vlade, a koliko se Srba bori na proruskoj strani? To pitanje, međutim, niko ne problematizira, a pokušava se stvoriti problem zbog stotinjak boraca iz BiH koji se bore u Siriji“, ističe Kulenović.

 

Kulenović je veoma skeptičan prema hrvatskoj strategiji prema BiH i stavljanju te zemlje u fokus vanjske politike.

 

“Kao što se Slovenija ’brinula’ o Hrvatskoj tokom njezinog pristupanja EU, tako bi se i sada Hrvatska trebala ‘brinuti’ o BiH, iako svi veoma dobro znamo kako se Slovenija ’brinula’ o Hrvatskoj. Problem je u činjenici da hrvatska politika nije iskrena prema BiH, jer Zagreb tvrdi da podržava ulazak BiH u EU, iako je upitno je li to točno. Hrvatska se u odnosu prema BiH suočava sa svojim unutrašnjim problemima, s obzirom na to da još nije do kraja raščistila svoj odnos prema Herceg-Bosni i podjeli BiH“, ocjenjuje Kulenović.

alt

 

Tu dilemu, prema njegovim rečima, ocrtava i nedavni medijski istup Miroslava Tuđmana, koji je, kako kaže, usmjeren isključivo na “opravdavanje pogrešne hrvatske politike prema BiH u prvoj polovini devedesetih“. U pozadini tog istupa, kojim sin prvog hrvatskog predsjednika osnove današnjeg islamističkog terorizma pronalazi u BiH početkom devedesetih godina, Kulenović prepoznaje pripremu za skoro objavljivanje pravomoćne presude Haškog suda političkim i vojnim liderima Herceg-Bosne, koja bi moglo dodatno zakomplicirati odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

 

Ni Josipović nije optimist kada je riječ o posljedicama skore presude.

 

“Ako opstane kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji uključuje najviše hrvatske dužnosnike, to će biti politički teret za Hrvatsku. Ali od njega kada se sve zbroji ni za drugu stranu neće biti koristi – tim više što je koncept udruženog zločinačkog poduhvata, njegov treći oblik, ozbiljnim pravničkim krugovima teško prihvatljiv, jer je presedan koji urušava tradicionalni koncept krivice. Ali, to je posebna tema“, kaže Josipović za Deutsche Welle.

16.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: PRIČA O 11 MOSTOVA

Kemal Kurspahić : Priča o 11 mostova

Septembar 16. 2017.


Iskreno me obradovalo kad me, nakon dužeg odsustva bilo kakvog značajnijeg interesovanja za bosanske teme u Vašingtonu, ovih dana pozvao na „radni ručak“ uticajni učesnik ovdašnjih rasprava – u postdejtonskim smjenama američkih administracija – na nekad nezaobilaznu temu: Šta da se radi u Bosni i Hercegovini? Zanimalo ga je šta bi za odnose u toj zemlji i balkanskom susjedstvu mogla da znači prošlonedjeljna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Sarajevu.

Piše : Kemal Kurspahić (RSE)

Složili smo se da lijepo zvuči kad predsjednik naglašava kako “BiH u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja”  i kad to potkrepljuje najopipljivijim dokazima u vidu milijardu i po eura robne razmjene i spremnošću za saobraćajno povezivanje uključujući i izgradnju autoputa Beograd-Sarajevo i obnovu svih 11 mostova koji povezuju dvije zemlje.

U vezi s tim povezivanjem američki prijatelj nije prepoznao paralizirajući potencijal Vučićeve izjave kako očekuje dogovor u Bosni i Hercegovini o trasi budućeg autoputa kroz tu zemlju i kako će Srbija „podržati svako rješenje“.

To je, naime, formula koja je u svim poratnim godinama korištena da se unaprijed operu ruke od odgovornosti za napredak u uspostavljanju funkcionalne bosanske države: taj prijeko potrebni unutrašnji bosanskohercegovački dogovor istovremeno je i onemogućavan davanjem podrške najupornijem negatoru bosanske državnosti i otvorenom zagovorniku njenog raspada.

Zanimalo ga je i kako će se najavljeno formiranje zajedničkog tima Srbije i Republike Srpske za pisanje „deklaracije o opstanku srpske nacije i Srba“ odraziti na buduće odnose između dvije zemlje i unutar Bosne i Hercegovine. Rekao sam da ideja deklaracije  – o očuvanju jezika, pisma, vjere i vrijednosti srpskog naroda – upućuje na zaključak kako su te odrednice nacionalnog identiteta na neki način i od nekoga ugrožene o čemu nemam nekih saznanja. Bez toga, oživljavanje ovih strahova i mobilizacija za „opstanak nacije“ mogu biti korisni za dokazivanje patriotskih referenci u učvršćivanju na vlasti ili nošenju sa izbornim izazovima sadašnjih srpskih vođa sa obje strane Drine.

Podsjeća li to na Memorandum potkraj osamdesetih? Ne sasvim – jer je potpuno drugačiji kontekst u kojem se deklaracija donosi. Memorandum je, insistiranjem na „ugroženosti“ Srba u jugoslovenskom ustavnom kontekstu, poslužio kao instrument mobilizacije za razbijanje Jugoslavije. Deklaracija se najavljuje u promijenjenom okruženju i odnosu snaga, kad je u raspadu bivše države nastalo sedam novih od kojih su dvije već članice Evropske unije a tri članice NATO-a a ostale vide budućnost ako ne baš sve u euroatlantskim onda u evropskim integracijama.

Može li Vučić ispuniti očekivanja nekih od uticajnih evropskih prijestonica da bi mogao biti i oslonac proevropskog projekta u širem susjedstvu? Mogao bi – kada bi to od njega tražili, na primjer, Berlin i Brisel. Za početak: da, umjesto „podrške svemu o čemu se dogovore u Bosni i Hercegovini“, direktno utiče na vodeće ličnosti i institucije Republike Srpske da aktivno doprinose ispunjavanju uslova za približavanje te zemlje Evropskoj Uniji. To bi – isto kao i evropski poticani dijalog s Kosovom – mogao da bude test Vučićevog regionalnog liderstva i njegovog „pravog i iskrenog prijateljstva“ prema Bosni i Hercegovini.

Sjedinjene Države su, čak i u periodu upadljivog odsustva njihovog vodstva u regionu, samo jednim potezom učinile više za stvarnu – umjesto deklarativne – „podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ bosanske države nego sve verbalno identične deklaracije iz evropskih prijestonica. Njihovo sankcionisanje Dodikove antidejtonske retorike i odluka, uključujući i nipodaštavanje Ustavnog suda, doprinijelo je obuzdavanju antidejtonskih najava neustavnih referenduma.

Istini za volju – Vučić nije izvorni autor floskule o „podršci svemu o čemu se dogovore u BiH“. Nju su prvi upotrijebili evropski visoki predstavnici kad je trebalo opravdati odsustvo vizije i liderstva za poratnu obnovu bosanske državnosti i kad su „vlasništvo“ nad projektom prebacili na domaće nacionalističke elite među kojima nikad nije bio moguć dogovor niti je evropski projekt bio u njihovom ličnom interesu: besprizorna pljačka i bogaćenje jedino su i bili mogući u državi vladavine bezakonja.

Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović

Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović

U Vučićevoj posjeti Sarajevu  – kažem američkom prijatelju – najviše je nedostajalo učešće i glas Bosne i Hercegovine. Najviši izabrani predstavnici njenih Srba i Hrvata, kao i uoči i tokom ratova devedesetih, bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država i spremni su da za ispunjavanje etnoteritorijalnih fantazija iz devedesetih blokiraju bilo kakve proevropske korake i reforme a bošnjački nemaju nikakvu ujedinjujuću viziju i kredibilitet.

Stranci ne mogu završiti evropski projekt bez domaćeg oslonca ali mogu ohrabriti i potaći balkanske partnere, uključujući i Vučića, da opravdaju liderske aspiracije aktivno doprinoseći pozitivnim promjenama u susjedstvu. Koliko god nacionalisti na svim stranama dovodili u pitanje privlačnost evropske ideje i perspektive proširenja Unije – ono bi nakon Brexita, britanskog istupanja, moglo dobiti na značaju i za zemlje kandidatkinje i za Evropu: njoj je potrebno širenje teritorija vladavine prava u kojem će moći efikasnije da se nosi s međunarodnim terorizmom i migracijama

U tom poslu je i Vučićeva obnova 11 mostova dobar početni simbolični korak.

//////////////////////
//////////////////////////////////////////


////////////////////////////////////////////

Intervjui

Wolfgang Petritsch tvrdi : Berlin je uznemiren zbog ponašanja Hrvatske u Bosni i



//////////////////////////////////////////

Enver Marić : Imao sam dvije ljubavi – loptu i ženu, tada djevojku !

//////////////////////////

Viktor Ivančić : Trenutne političke elite su najgore što su ovi narodi mogli dati

////////////////////////////////////////////

Kolumne

Kemal Kurspahić : Priča o 11 mostova




/////////////////////////////////////

Nedžad Latić : Zvizdić tražio pomoć od Mogherinijeve da se ukloni Izetbegović?!

/////////////////////////////////////////////

Boris Pavelić : Slavko druže, nećemo se dati!

//////////////////////////////////////

Boris Pavelić : Slavko druže, nećemo se dati!

///////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Poniženi, a ne predaju se…

16.09.2017.

DRAGAN ČAVIĆ PISAO MINISTRU POLICIJE U ENTITETU RS-a

ČAVIĆ PISAO MINISTRU POLICIJE: "Imate samo jedan častan izlaz - da podnesete ostavku"

Predsjednik NDP-a i poslanik u Narodnoj skupštini Dragan Čavić uputio je pismo ministru unutrašnjih poslova u Vladi Republike Srpske Draganu Lukaču u kome ga podsjeća da je bio borac Republike Srpske, u tri mandata poslanik i potpredsjednik i predsjednik Republike Srpske odbacivši optužbe, koje je na njegov i račun cijele opozicije Lukač iznio nazivajući ih izdajnicima i dezerterima. Čavić predlaže Lukaču da je najčasniji izlaz za njega odstupanje sa mjesta ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske.



ČAVIĆ PISAO MINISTRU POLICIJE: 'Imate samo jedan častan izlaz - da podnesete ostavku'


Pismo prenosimo u cjelini:

Ministre,

juče ste u emisiji Pečat optužili nas koji smo zbog niza nezakonitosti i neustavnih i neposlovničkih aktivnosti poslanika koji podržavaju Vladu RS primijenili aktivnost koja nema nikakav nasilnički karakter niti predstavlja akt bilo kakve brutalnosti, izrekli brojne kvalifikacije krajnje uvredljivog karaktera i neprimjerenog sadržaja.

Mirno i bez ekscesa mi smo zaustavili početak sjednice tražeći samo jedno - da većina u Narodnoj skupštini donosi odluke na poslovnički, zakonit i ustavan način.

Sve mogu primiti k znanju kao Vaš politički stav, ali kvalifikaciju da smo izdajnici i dezerteri nasuprot vama „patriotima“ shvatam kao najgoru uvredu.

U poslaničkom klubu NDP-a svi smo učesnici odbrambeno otadžbinskog rata , ja i Zorka Andrić bili smo u Prvom Krajiškom bataljonu vojne policije koji je u više navrata sadejstvovao sa policijskim jedinicama kojima ste i Vi pripadali.Vas u ratu nisam upoznao ali zato jesam Branu Pećanca u akcijama u kojima su ginuli i ranjavani i vaši i moji saborci.

Dr Krsto Jandrić i Zdravko Krsmanović takođe su bili pripadnici VRS. Iz naših redova sa mandatom NDP na stranu vladajuće koalicije otišao je Vojin Mitrović, ratni profiter i trgovac naftom u vrijeme dok ste i Vi i ja i mnogi drugi poslanici koje ste obuhvatili nazivom dezerteri prolivali krv i znoj, gubili zdravlje i dijelove tijela ratujući za stvaranje Republike Srpske.

Mnogi koji su se juče oglasili da Vas podrže, u ratu su bili ratni profiteri i šverceri, prevodioci u okupacionim snagama stranaca sa rodbinom u sastavu HVO , ali Vi njih niste vidjeli nego nas , a mnogi od nas su časno učestvovali u odbrambeno otadžbinskom ratu.

Da li je za Vas izdajnik i dezerter poslanik Zoran Pologoš , ratni vojni invalid kojem je amputirana noga i sjedi u poslaničkim klupama sa protezom umjesto noge?

Da li je za Vas dezerter i izdajnik Branislav Borenović koji je sa 18 godina pristupio u VRS i učestvovao u ratu do zadnjeg dana? 

I svaki od poslanika koje ste nazvali dezerterima ima svoju intimnu stranu učešća u odbrambeno otadžbinskom ratu.

I vi nas nazivate izdajnicima i dezerterima ??? 

Odakle Vam to pravo? 

Izdajnici i dezerteri imaju svoje ime a mnogi od onih koji Vam danas daju podršku to stvarno jesu i to dokazano jesu jer nikada nisu omirisali barut ali jesu naftu, cigare, kafu,.. i njemačke marke krvave i uprljane izvađene iz džepova srpskih boraca koji su ih čuvali da obezbijede minimum svojim porodicama, iako su bili svjesni da skupo plaćene cigare, gorivo, kafu, pune u džepove mnogih koji su danas „velike patriote“. 

Izricanjem ovih uvreda Vi niste uvrijedili samo nas, već i naše porodice, djecu, unučad kojima ste prikačili etiketu dezerterskih i izdajničkih potomaka i time dali instrukciju svim ostrašćenim ljudima koji su povjerovali u ovu neistinu da smo mi sa svojim porodicama mete koje treba likvidirati jer ruše ono što je krvlju stvarano. 

Mojom krvlju nećete se oprati i za sve što mi se desi vi ste direktno odgovorni od juče kada ste bez trunke stida i zazora meni , mome bratu učesniku rata,mojoj supruzi  mojoj djeci i mojim unučadima na čelo stavili metu na kojoj piše dezerter-izdajnik. 

Ako imate imalo časti zaostale iz odbrambeno otadžbinskog rata izvinićete se javno svima nama koji smo bili časni borci Vojske Republike Srpske i vaši saborci.

Nakon svega što ste rekli proteklih dana ali i učinili neviđenim presedanom u istoriji parlamentarne demokratije i naredili upućivanje pripadnika MUP-a sa pištoljima, puškama i bojevom municijom u Narodnu skupštinu Republike Srpske da brane Skupštinu oružjem od njenih poslanika, najčasniji izlaz za vas je odstupanje sa mjesta ministra unutrašnjih poslova.

Ako mislite da ćete obraz sačuvati prljajući naše obraze ruke će vam sigurno ostati prljave, to je neminovno. 

Ja preko Vaših za mene neoprostivih uvreda ne mogu preći. 

Živjela slobodna i demokratska Republika Srpska! 

Za časnu borbu za interese srpskog naroda i Republike Srpske nosilac sam slijedećih ordena :

„Orden Zastave Republike Srpske sa zlatnim vjencem“, dodijeljen od predsjednika Republike Srpske, „Orden Zastave Republike Srpske na lenti“, dodijeljen od predsjednika Republike Srpske;  „Orden Svetog Save“ dodijeljen od njegove svetosti patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve .  „Srebreni orden Svetog Petra Dabrobosanskog“,dodijeljen od njegove visoke preosveštenosti mitropolita Dabrobosanskog, „Orden viteza Hristovog groba“,dodijeljen od njegove svetosti patrijarha Jerusalemskog;  „Orden Zvijezda mecenata sa briljantima“,dodijeljen od poznate međunarodne fondacije „Dobri ljudi svijeta“ Ruske Federacije;  „Orden Petra Velikog prvog stepena“, dodijeljen od Nacionalnog komiteta za bezbjednost Ruske Federacije.

P.S. 

Ministre, šaljem vam u prilogu Monografiju Prvog bataljona vojne policije Prvog krajiškog korpusa , ratne jedinice kojoj sam sa čašću i dostojanstvom pripadao i dijelio sudbinu u ratnim godinama.

/////////////////////////
////////////////////////

BORIS DEŽULOVIĆ: 'Zlosretni demograf Mujo' - 2

BORIS DEŽULOVIĆ: 'Zlosretni demograf Mujo' | Slobodna Bosna

///////////////////////

CORAXOV KUTAK: Vučić je prvo zapalio kuću, a onda ju je na urnebesan način pokušao ugasiti...

Vučić je prvo zapalio kuću, a onda ju je na urnebesan način pokušao

//////////////////////

PAKAO ILI OSVETA PREDSJEDNIKA SRBIJE: Basna o Vučiću i učiteljici

PAKAO ILI OSVETA PREDSJEDNIKA SRBIJE: Basna o Vučiću i učiteljici

//////////////////

KAKO SE TALIO DODIK: Pogledajte kako su strani vojnici doveli Dodika na vlast i kako je sa oduševljenjem dočekao Madeleine Albright u Banjoj Luci (VIDEO)

KAKO SE TALIO DODIK: Pogledajte kako su strani vojnici doveli ...

16.09.2017.

KAKO JE KAKO JE ALIJA IZETBEGOVIĆ '95. ODGOVORIO NA 'HRVATSKO EVROPEJSTVO I BOŠNJAČKU PRIJETNJU'

Stara i aktuelna izjava : Kako je Alija Izetbegović ‘95. odgovorio na ‘hrvatsko evropejstvo i bošnjačku prijetnju’

Septembar 16. 2017.


Izjava prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića na gostovanju u TV Dnevniku 27.9.1995. godine posebno je aktuelna u trenutnoj situaciji kada pojedini političari iz regije uporno optužuju BiH da je leglo terorista.

Image result for milosevic i tudjman u karadjordjevu
Image result for milosevic i tudjman u karadjordjevu


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Faktor.ba prenosi dijelove iz tog intervjua:

KARAMEHMEDOVIĆ: Samo da podsjetimo i naše gledaoce, ukoliko nisu bili u prilici da čuju neke detalje tog intervjua. Parafrazirat ćemo neke izjave predsjednika Tuđmana, kao, na primjer, da je do stvaranja Federacije došlo zato što Evropa i svijet nisu mogli dopustiti da se na tlu Evrope stvori muslimanska država i da je Hrvatska dobila zadaću evropeizacije bosanskih muslimana…

IZETBEGOVIĆ: Htio bih da kažem da postoje neke realnosti u BiH koje su važnije. Realnost je, prije svega, dvjesta hiljada naših naoružanih vojnika. To je jedna krupna realnost. Druga realnost je osviješćeni bošnjački narod koji konačno zna gdje je i šta je. Svojevremeno je predsjednik Tuđman govorio da su Muslimani Hrvati, samo što oni to ne znaju. Ja sam ga uvjeravao, još prije nego što je došao na vlast, da to nije tako. On je tvrdio da će HDZ u BiH dobiti više od 60 posto glasova. Ja sam rekao da će dobiti 17-18 posto i dogodilo se upravo tako, jer glasali su Hrvati za HDZ, a što se tiče Muslimana, otprilike 1 posto je glasao za HDZ. To su realnosti. Dalje, realnost je jedna opća podrška koju BiH ima u svijetu, kao ponosna i dostojanstvena žrtva agresije.

Hoću da kažem ne samo žrtva nego jedna zemlja i jedan narod koji je uspio da opstane ovdje uprkos tome što se u jednom momentu našao u kliještima, napadnut sa dvije strane. Taj narod je ostao na nogama i ljudi su ostali na ljudskoj visini. Realnost je i priznanje koje mi imamo u svijetu. Ja nemam rizika, kada odem u Francusku, Englesku, Ameriku, da me neko upita: zašto ste vi protjerivali ljude ili rušili mostove, bogomolje itd. Ja nemam tih problema, naprotiv, svugdje sam dobro dočekan, ne kao Alija Izetbegović, da se razumijemo, nego kao predsjednik jedne države koja je opravdala naziv civilizirane zemlje. To su te realnosti.

I da kažem još jednu stvar. Najmanje milijarda ljudi uvijek stoji iza BiH. To je realnost o kojoj svako treba da vodi računa. Milijarda na Istoku i još milijarda sigurno na Zapadu, koji nas podržavaju. Ja mislim da dolazi vrijeme kada će postojati samo dva istinska lobija u svijetu, pored jevrejskog, još jedan lobi bosanskih Muslimana. Mislim da nas niko neće smjeti da dirne u budućnosti, a da ne rizikuje krupne nacionalne interese. To su te realnosti, znate.

KARAMEHMEDOVIĆ: Kako biste prokomentirali izjave da je Hrvatska dobila zadaću evropeizacije Bošnjaka i da je stvaranje Federacije, na primjer, došlo zato što Evropa i svijet nisu mogli dopustiti da se na tlu Evrope stvori muslimanska država?

IZETBEGOVIĆ: Prije svega, predsjednik Tuđman dobro zna da nas je, upravo, Evropa gurala da stvorimo muslimansku državu. Zar nije Owen-Stoltenbergov plan bio, upravo, to i zar mi nismo to odbili? Međutim, bošnjački narod je vezao svoju sudbinu za cjelovitu Bosnu i građansku Bosnu i ide tim putem ustrajno. Muslimansku državu su nam nudili na tanjiru i ubjeđivali su nas da to prihvatimo. Predsjednik Tuđman to bolje zna od mnogih drugih.

A što se tiče evropeizacije Muslimana ovdje, vidite, mi smo evropska zemlja, evropski narod, ja to ističem ne kao neku prednost, nego samo kao golu geografsku činjenicu. To je, jednostavno, činjenica. Kada bih ja otišao u Afriku i rekao da sam Afrikanac, ne bi mi vjerovali, znate, čim me pogledaju. Mislim da nije u redu dijeliti svijet na Evropejce i na ostali dio svijeta, uvrjedljivo je to za ostale. Znam da se mnogi narodi i ljudi u svijetu vrijeđaju na takvu kategorizaciju.

Konačno, Evropejci su i Karadžić i Mladić, pa i onaj general što je pucao na mostarski most. I on je Evropejac, ali to ništa nije pomoglo, znate. Mislim da ljude treba dijeliti na civilizirane i barbare i da je to jedina prava pobjeda. Sve drugo su uvredljive besmislice.

(Depo)

//////////////////////

///////////////////////////

ISTINE O "HRVATIMA I SRBIMA" U BOSNI I HERCEGOVINI

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini
Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Bosanski "Srbi"(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin "Bosanski Srbi" se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se - na osnovu zajednièke religije - poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu." Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike."

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava - oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znaèenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih - uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga "bosanskim Srbinom" znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin "bosanski Srbin", koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista - odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe. )

 

15.09.2017.

HDZ BiH SE BORI ZA VELIKU HRVATSKU, A POTPUNO ZANEMARUJE SUVERENU I NEZAVISNU BiH

O PELJEŠKOM MOSTU, PONOVO: Dragan Čović obmanjuje javnost, evo dokaza da je Predsjedništvo BiH 2007. bilo protiv gradnje Pelješkog mosta!

Objavljvanjem Radmanovićevog pisma ćemo uštedjet trud i vrijeme Čovćevim "stručnim službama", a istovremeno suziti prostor za manpuliranje predsjedavajućem Predsjedništva BiH i njegovim zagrebačkim šefovima!



O PELJEŠKOM MOSTU, PONOVO: Dragan Čović obmanjuje javnost, evo dokaza da je Predsjedništvo BiH 2007. bilo protiv gradnje Pelješkog mosta!

Andrej Plenković, premijer Hrvatske i Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, danas su gotovo u isto vrijeme govorili o nesuglasiicama koje postoje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vez sa izgradnjom Pelješkog mosta.

 

Odgovarajući na poslaničko pitanje da li će se Pelješki most graditi u skladu sa najavama njegove Vlade, Plenković je u Hrvatskom Saboru rekao: "Da, gradit ćemo most". Plenković je rekao da se izgradnji mosta "ne protive institucije u Bosni i Hercegovini", nego da otpori dolaze tek "iz dijelova pojedinih stranaka".

 

Potvrdiio je da Hrvatska još uviijek nije ratificifrala sporazum Tuđman-Izetbegović, ali da se "na tome intenzivno radi". Hrvatski premijer, međutim, ili ignorira, ili nije pravovaljano informiran da je za Deklaraciju o Pelješkom mostu u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BH glasalo 27 poslanka iz šest stranaka, vladajućih i opozicionih, a ne "dijelovi nekih stranaka". 

 

 Istovremeno je na tiskovnoj konferenciji na pitanje zbog čega ne poštuje odluke koje je u vezi sa izgradnjom Pelješkog mosta ranije donosilo Presjedništtvo BiH,  Dragan Čović je odogovoro; "Tražio sam od stručnih službi Predsjedništva BiH da mi dostave takvu odluku , ali ona ne postoji".

 

Čović je rekao i da se "boji kako je neki od članova Predsjedništva BiH iznio lični stav" Portal "SB" objavljuje dokument od 27. juna 2007. godine kojeg je potpisao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović u kome je jasno, prevzno i nedvosmsleno prezentiran stav državnog vrha naše zemlje o izgradnju Pelješkog mosta koj je prenesen i vlastima Hrvatske. Objavljavanjem Radmanovićevog pisma ćemo uštedjet trud i vrijeme Čovćevim "stručnim službama", a istovremeno suziti prostor za manpuliranje predsjedavajućem Predsjedništva BiH i njegovim zagrebačkim šefovima! 

 

Evo, dakle, šta je o pitanju Pelješkog mosta napisao Nebojša Radmanovič, ne kao "nedogovorni pojedinac", kako sugerira Čović, niti kao "dio pojedinih stranaka", kako manipulira Plenkovć, nego kao predsjedavajući kolektivnog šefa države Bosne i Hercegovine.  

 

"Povodom rasprave o izgradnji mosta "Kopno-Pelješac" preko teritorijalnih voda Bosne i Hercegovine članovi Predsjedništva BiH su konstatovali  da je ovo pitanje pokrenuto na sjednici Međudržavnog savjeta za saradnju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u Zagrebu, a zatim  u bilateralnom kontaktu sa zahtjevom da je prethodno potrebno  uspostaviti tertorijalnu granicu mora između BiH i Republike Hrvatske.


Predsjednštvo BH smatra da nije korisno poduzimati nikakve jednostrane akte dok se ne utvrdi granica na moru na osnovu Međunarodne konvencije  o pravu mora.

Predsjedništvo BiH zahtijeva od Savjeta ministara BH da razmotri situaciju i dostavi potpunu informaciju o svim dosadašnjim aktivnostima Savjeta ministara i pojednih ministarstava sa prijedlogom konkretnih mjera".    

 

(S.B.)

15.09.2017.

GOJKO BERIĆ : DOBRI LJUDI U LUPEŠKOJ ZEMLJI

Gojko Berić : Dobri ljudi u lupeškoj zemlji

Septembar 15. 2017.


Sa donedavnim šefom Misije OSCE-a u BiH Jonathanom Mooreom sreo sam se u Titovoj ulici, nekoliko dana prije njegovog odlaska iz Sarajeva. U kraćem razgovoru podsjetio sam ga na njegovu skorašnju izjavu da u Bosni i Hercegovini žive dobri ljudi i da nije zabrinut za njenu budućnost, i upitao ga da li stvarno misli tako. Odgovorio je potvrdno.

Piše : Gojko Berić (Oslobođenje)

Moore je možda najsimpatičnija figura među bezbrojnim misionarima koji su u proteklih dvadeset godina dolazili da nas pouče demokratiji, ljudskim pravima, vladavini zakona, borbi protiv političke i svake druge korupcije, da nas pouče nepristajanju na nepotizam i na despotsku vlast u tradicionalnoj balkanskoj verziji.

Što se tiče ovog američkog diplomate, on je tokom svog trogodišnjeg mandata učinio što je mogao i koliko je mogao. Rekao sam mu da razumijem njegov diplomatski optimizam, ali da ja ne mislim kao on. Pomenuo sam mu kako je i Valentin Inzko, nakon što je imenovan za visokog predstavnika u BiH, izjavio: “Jedva čekam da se vratim u Bosnu, zemlju divnih ljudi.” Gospodine Moore, kao što znate, svugdje u svijetu ima dobrih ljudi. Ali ako je Bosna baš po tome prepoznatljiva, zašto je onda ova zemlja, po gotovo svim najvažnijim parametrima, najgora u Evropi?

Nakon što se nakratko zamislio, Moore je kazao: “Ne znam da li u Bosni ima više divnih ili više podivljalih ljudi, želio bih da su ovi prvi brojniji.” Rastali smo se uz obostrano dobre želje, a Moore je otišao znajući da su ovdje “podivljali” ljudi u više nego dominantnoj većini. Dokaz tome je i njegovo izlaganje na Krugu 99, na samom kraju prošle godine, kada je rekao: “Nema mnogo Bosanaca koji gaje patriotizam prema svojoj zemlji. Jedan veliki čovjek, nakon što je Italija nastala od malih državica je rekao: Napravili smo Italiju, a sada treba da pravimo Italijane. Izazov je ‘praviti’ prave Bosance i Hercegovce, one koji će biti za razvoj svoje države, za njenu budućnost koja je jedino moguća u okvirima EU.”

Problem Bosne i Hercegovine je dvostruke naravi – što još ne funkcioniše kao moderna evropska država i što je od njene tri etničke zajednice za sada nemoguće stvoriti jedinstven politički narod. I to zato što su i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, svako na svoj način, “podivljali” od posljedica krvavog međusobnog rata. Svi oni vuku za sobom resentimente iz bliže ili daljnje prošlosti, kao težak istorijski prtljag kojeg nisu u stanju da se oslobode. Tragičnost svakog rata pametne narode osvješćuje. Ovdje se to, nažalost, nije desilo. Sve se promijenilo, ali je naš mentalitet ostao fatalno isti.

Tako frustrirani Bošnjaci, Hrvati i Srbi, svako iz svoje pozicije, za svoj položaj optužuju kako jedni druge, tako i međunarodnu zajednicu, koja zaista snosi istorijsku krivicu što je dopustila da jedna multietnička zemlja nestane u krvi i pepelu, uz ogromne ljudske žrtve, uz genocid u Srebrenici, da bi onda u Daytonu bila sklepana kao nekakva skalamerija od države. Međutim, bilo bi pogrešno reći da je međunarodna zajednica kriva i kad kiša pada i kad ne pada, niti je kriva kad nas snađu katastrofalne poplave, veliki požari ili fatalne suše. Ona nije odgovorna za političko sljepilo čitavih naroda, beznadežno oboljelih od iste bolesti, bolesti nacionalizma, koji su se predali na milost i nemilost svojih nacionalističkih oligarhija.

Evropa i svijet su uložili u Bosnu i Hercegovinu milijarde eura i dolara, ali to nije preobrazilo ovu zemlju, jer su njeni pokrovitelji gotovo u potpunosti zanemarili njen politički ambijent. Valentin Inzko, titular tzv. bonskih ovlaštenja, nikada nije energično reagirao na lokalne etničke i političke fašizme, stidljivo je osuđivao aparthejd, obespravljenost i poniženost etničkih manjina, Dodikove nasrtaje na državu Bosnu i Hercegovinu… Nije imao rješenje za korov zvani korupcija ili nepotizam, ustručavao se da napadne ogromnu birokratiju koja pije krv siromašnom narodu. Umjesto toga, međunarodni pokroviteljski aparat uporno se oslanja na nacionalističke oligarhije, jer su, tobože, jedino one u stanju da očuvaju mir u zemlji.

Ovo je lupeška zemlja. Nisu samo političari pohlepni, toliko da mnogi od njih ne znaju ni šta sve imaju, pa je tako jedan od najpoznatijih lidera “zaboravio” da u svoj imovinski karton unese i stan koji posjeduje u Londonu!? Pa kad je tako, zašto i ostali građani ne bi bili lupeži? Zašto kriminalci ne bi pljačkali banke i benzinske pumpe i nesretnim poštarima otimali penzije? Zašto bi hotelijeri ili vlasnici malih pansiona i poznatih restorana prijavljivali sav prihod? Svaka čast nekim hotelijerima u Međugorju koji, kako su pisale novine, za sedam ili osam godina nisu prijavili nijednog gosta.

Majstori su to. Na kraju krajeva, zašto u lupeškoj zemlji i seljaci ne bi bili lupeži? Kad toliki drugi znaju da varaju državu, valjda znaju i oni. U lupeškoj zemlji gora od općeg lupeža je samo činjenica da imamo korumpirane šefove policije i kompromitovano pravosuđe, korumpirano politički i na druge načine, uvezano stranački i familijarno. Doskorašnji glavni državni tužilac, sada i sam optužen zbog selektivnog nemiješanja u posao za koji je bio debelo plaćen, pravi od sudija budale, dolazi na suđenje kad hoće i napušta sudnicu kad hoće.

Potom iznenada pada sa neke voćke i, zamislite, lomi obje pete, ne ide u bolnicu, nema liječničku potvrdu o takvoj dijagnozi, ne izlazi nikud iz svoje vikendice, a navodno ga posjećuju neke kolege iz najviše tužilačke instance u zemlji. Sud šuti, a javnost je već zaboravila na ovu skandaloznu priču, samo jednu u nizu sličnih. Pljačkaš banke naoružan pištoljem koji mu je doturen, neki dan bježi iz sarajevskog zatvora uz organizovanu pomoć onih koji su bili dužni da ga čuvaju!?

Ova “država” je pravi raj ne samo za mnoge ministarske i zastupničke lupeže već i za sav taj lupeški svijet. “Nismo se borili za ovakvu državu”, uzvikuju ratni veterani, tražeći od Vlade još neku paru za sebe. U ratu se niko ne bori za državu, jer ona je samo servis građana i ništa više, bori se za domovinu i za vlastiti život, ali ako zanemarimo tu pojmovnu nepreciznost, nezadovoljni bivši ratnici demantuju sami sebe, jer da se nisu borili za ovakvu “državu”, ne bi bili partijska vojska vodeće bošnjačke stranke, jednog od glavnih kreatora nepodnošljivog političkog, ekonomskog i socijalnog ambijenta u kojem živimo.

Kad se hladno razmisli, nameće se ozbiljno pitanje: Hoće li ovaj narod ikada imati pravu državu? Ili mu više odgovara da živi u lupeškoj zemlji?

//////////////////////////////////
15.09.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: PRIČA O 11 MOSTOVA

Kurspahić: Priča o 11 mostova



Image result for aleksandar vucic u gazi husrev begovoj dzamiji 2014

Aleksandar Vučić u Gazi-husrefbegovoj džamiji u Sarajevu 2014. godine, ilustrativna fotografija

(Komentar*)

Iskreno me obradovalo kad me, nakon dužeg odsustva bilo kakvog značajnijeg interesovanja za bosanske teme u Vašingtonu, ovih dana pozvao na „radni ručak“ uticajni učesnik ovdašnjih rasprava – u postdejtonskim smjenama američkih administracija - na nekad nezaobilaznu temu: Šta da se radi u Bosni i Hercegovini? Zanimalo ga je šta bi za odnose u toj zemlji i balkanskom susjedstvu mogla da znači prošlonedjeljna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Sarajevu.

Složili smo se da lijepo zvuči kad predsjednik naglašava kako „Bosna i Hercegovina u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja“ i kad to potkrepljuje najopipljivijim dokazima u vidu milijardu i po eura robne razmjene i spremnošću za saobraćajno povezivanje uključujući i izgradnju autoputa Beograd-Sarajevo i obnovu svih 11 mostova koji povezuju dvije zemlje.

U vezi s tim povezivanjem američki prijatelj nije prepoznao paralizirajući potencijal Vučićeve izjave kako očekuje dogovor u Bosni i Hercegovini o trasi budućeg autoputa kroz tu zemlju i kako će Srbija „podržati svako rješenje“.

To je, naime, formula koja je u svim poratnim godinama korištena da se unaprijed operu ruke od odgovornosti za napredak u uspostavljanju funkcionalne bosanske države: taj prijeko potrebni unutrašnji bosanskohercegovački dogovor istovremeno je i onemogućavan davanjem podrške najupornijem negatoru bosanske državnosti i otvorenom zagovorniku njenog raspada.

Zanimalo ga je i kako će se najavljeno formiranje zajedničkog tima Srbije i Republike Srpske za pisanje „deklaracije o opstanku srpske nacije i Srba“ odraziti na buduće odnose između dvije zemlje i unutar Bosne i Hercegovine. Rekao sam da ideja deklaracije – o očuvanju jezika, pisma, vjere i vrijednosti srpskog naroda – upućuje na zaključak kako su te odrednice nacionalnog identiteta na neki način i od nekoga ugrožene o čemu nemam nekih saznanja. Bez toga, oživljavanje ovih strahova i mobilizacija za „opstanak nacije“ mogu biti korisni za dokazivanje patriotskih referenci u učvršćivanju na vlasti ili nošenju sa izbornim izazovima sadašnjih srpskih vođa sa obje strane Drine. Podsjeća li to na Memorandum potkraj osamdesetih? Ne sasvim – jer je potpuno drugačiji kontekst u kojem se deklaracija donosi. Memorandum je, insistiranjem na „ugroženosti“ Srba u jugoslovenskom ustavnom kontekstu, poslužio kao instrument mobilizacije za razbijanje Jugoslavije. Deklaracija se najavljuje u promijenjenom okruženju i odnosu snaga, kad je u raspadu bivše države nastalo sedam novih od kojih su dvije već članice Evropske unije a tri članice NATO-a a ostale vide budućnost ako ne baš sve u euroatlantskim onda u evropskim integracijama.

Može li Vučić ispuniti očekivanja nekih od uticajnih evropskih prijestonica da bi mogao biti i oslonac proevropskog projekta u širem susjedstvu? Mogao bi – kada bi to od njega tražili, na primjer, Berlin i Brisel. Za početak: da, umjesto „podrške svemu o čemu se dogovore u Bosni i Hercegovini“, direktno utiče na vodeće ličnosti i institucije Republike Srpske da aktivno doprinose ispunjavanju uslova za približavanje te zemlje Evropskoj Uniji. To bi – isto kao i evropski poticani dijalog s Kosovom – mogao da bude test Vučićevog regionalnog liderstva i njegovog „pravog i iskrenog prijateljstva“ prema Bosni i Hercegovini.

Sjedinjene Države su, čak i u periodu upadljivog odsustva njihovog vodstva u regionu, samo jednim potezom učinile više za stvarnu – umjesto deklarativne – „podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ bosanske države nego sve verbalno identične deklaracije iz evropskih prijestonica. Njihovo sankcionisanje Dodikove antidejtonske retorike i odluka, uključujući i nipodaštavanje Ustavnog suda, doprinijelo je obuzdavanju antidejtonskih najava neustavnih referenduma.

Istini za volju – Vučić nije izvorni autor floskule o „podršci svemu o čemu se dogovore u BiH“. Nju su prvi upotrijebili evropski visoki predstavnici kad je trebalo opravdati odsustvo vizije i liderstva za poratnu obnovu bosanske državnosti i kad su „vlasništvo“ nad projektom prebacili na domaće nacionalističke elite među kojima nikad nije bio moguć dogovor niti je evropski projekt bio u njihovom ličnom interesu: besprizorna pljačka i bogaćenje jedino su i bili mogući u državi vladavine bezakonja.

Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović
Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović

U Vučićevoj posjeti Sarajevu – kažem američkom prijatelju – najviše je nedostajalo učešće i glas Bosne i Hercegovine. Najviši izabrani predstavnici njenih Srba i Hrvata, kao i uoči i tokom ratova devedesetih, bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država i spremni su da za ispunjavanje etnoteritorijalnih fantazija iz devedesetih blokiraju bilo kakve proevropske korake i reforme a bošnjački nemaju nikakvu ujedinjujuću viziju i kredibilitet.

Stranci ne mogu završiti evropski projekt bez domaćeg oslonca ali mogu ohrabriti i potaći balkanske partnere, uključujući i Vučića, da opravdaju liderske aspiracije aktivno doprinoseći pozitivnim promjenama u susjedstvu. Koliko god nacionalisti na svim stranama dovodili u pitanje privlačnost evropske ideje i perspektive proširenja Unije – ono bi nakon Brexita, britanskog istupanja, moglo dobiti na značaju i za zemlje kandidatkinje i za Evropu: njoj je potrebno širenje teritorija vladavine prava u kojem će moći efikasnije da se nosi s međunarodnim terorizmom i migracijama

U tom poslu je i Vučićeva obnova 11 mostova dobar početni simbolični korak.









15.09.2017.

ZADNJE ISKUŠENJE MILORADA DODIKA - PRIJE ILI POSLIJE OPŠTEG KRVOPROLIĆA!?

Analiza Slobodana Vaskovića : Dodikovo Zadnje Iskušenje – prije ili poslije opšteg krvoprolića!?

Septembar 15. 2017.


1.  Bilo bi odlično da je u Republici Srpskoj na djelu “Makedonski scenario”, jer on završava hepiendom i padom Režima; Onaj u Skoplju je već okončan, a, logikom stvari, i ovaj u Banjaluci imao bi srećan kraj!

2. Međutim, “Makedonskog scenarija” u izvedbi Opozicije nema, što ne znači da neće biti hepienda – Pada Režima – ako Opozicija ostane istrajna u svojim namjerama da se bori protiv bezvlašća, nasilja i daljeg uništavanja institucija, koje sprovodi Režim.

3. Opozicija Mora nastaviti sa tom borbom, inače su njihove političke karijere zapečaćene; Oni nemaju kud i, ukoliko ne nastave, ponijeće istorijsku odgovornost za poništenje ovog entiteta, a da to poništenje nisu ni pokušali ozbiljnije spriječiti.

Napokon pokušavaju, tvrde da će nastaviti i to je velika, dramatična promjena u političkom miljeu RS.

Njihova (napokon) spoznaja da je Dodik “Crni labud” mijenja sve.

4. Nasilni Režim služi se oprobanim sredstvima političkih tiranija: Represijom, Manipulacijama, Lažima…

Sami su sebe satjerali uza zid, jer njihova “Obojena revolucija”, koju sprovode tri godine (nakon izbora 2014.) nije dala željene rezultate; Pune tri godine Režim pokušava da sruši vlast na nivou BiH, da postane dio nje, ali mu to ne polazi za rukom.

Direktna posledica tog nesupjeha je devastirano Društvo u RS, ekonomski i finansijski fijasko, uništena privreda i sve vidljivija i snažnija izolacija entiteta, Pustare kojom haraju Nasilnici svih boja i dezena.

Ni BiH ne izgleda mnogo bolje, ali to nije nikakvo opravdanje za počinjeno zlo.

5. Podsjetiću da je Milorad Dodik još tokom proslave Dana Republike, 09.01.2015. g., svjestan da nema šanse da nastavi vladati institucijama BiH, (u brojnim razgovorima) najavio da će “suspendovati sve zakone BiH na teritoriji RS, koji ne odgovaraju RS”?!!

“Ovakav stav će braniti Dragan Lukač”, rekao je tada Dodik.

6. Od tada do danas Dodik jeste u dobroj mjeri izvršio svoje namjere, ali ima taj “uspjeh” i svoju Mračnu Stranu: Republika Srpska je izolovana, opustošena, njome dominiraju Pustahije i Nasilnici; Džambasi samouzdignuti na nivo “Nekog”; Republika Srpska postala je Gulag!

Takvo stanje može potrajati; Nažalost, traje već godinama, ali nije vječno; Opozicija, koja je jedanaest godina zatvarala oči pred istinom, pritiskana lažnim rodoljubljem Nasilnika, konačno je malo digla glavu. A to malo izazvalo je buru u Režimu; Buru straha, demonstraciju slabosti i želju za odmazdom.

7. Kada smo kod Odmazde, odmah smo kod Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova RS, koji je spreman da napravi krvoproliće. On to i ne krije; Javno to svjedoči!

Lukačevo kandidovanje za poziciju prvog čovjeka MUP-a RS, još prije skoro tri godine, bilo je, napisao sam to tada, krunski dokaz potpune političke izgubljenosti Milorada Dodika, njegovog ogromnog straha od nadolazećih događaja, ali i spremnosti da se pokuša obračunati sa svima, koje smatra protivnicima.

Dodik i njegova Crna frakcija SNSD-a napravili su još jedan korak ka svom kraju, jer kandidovanje Lukača za poziciju ministra unutrašnjih poslova, potez je očajnika, koji pogrešno smatra da će većom represijom uspjeti da sačuva vlast. A Lukač znači samo jedno – represiju bez ograničenja.

On nema nikakve sposobnosti da MUP RS učini ponovo institucijom od ugleda, ali itekako ima znanja da ga stopostotno dovede do pozicije Dodikove falange. I do pesnice uperene protiv njegovih protivnika. (Kandidovanje Lukača – Dodikov strah od letenja; 17.12.2014.)

8. Danas, u najogoljenijoj formi, svjedočimo navedenom; MUP RS je u velikoj mjeri pretvoren u stranačku Miliciju, Mete za odstrel javno postavlja i mnjenju predstavlja Komandant Falange; Lukač optužuje, sudi i presuđuje!

9. Uvođenje naoružane uniformisane policije u Parlament svjestan je akt Nasilja, kojim je sve, namjerno, dovedeno na korak do krvoprolića!

“Obojena revoliucija” Režima je propala, njeni negativni efekti vratili su se Nasilnicima kao bumerang, preostalo im je samo Nasilje.

Politike, nakon naoružanih, uniformisanih policajaca u Skupštini (što je nezapamćeno u Svijetu, čak i u državama gdje se narodni poslanici, tradicionalno, fizički, s vremena na vrijeme, obračunavaju), više nema.

10. Ostala je Gola Sila! I krvoproliće. Koje će se i desiti, jer ga je, u situaciji koja je na djelu, gotovo nemoguće izbjeći.

11. Na ovom mjestu dolazimo ponovo do Milorada Dodika – Šefa Režima, koji, nakon jedanaest godina apsolutne vlasti, što se pretvorila u autokratiju/tiraniju/plutokratiju, mora donijeti odluku o tome Da li će Režim Pucati u političke protivnike i kritičare?

Da li će ON biti taj koji će narediti Pucanje ili će to neko drugi učiniti u njegovo ime, a On preuzeti/ponijeti odgovornost?

11. Navedeno je Zadnje Dodikovo Iskušenje. Koje On može riješiti na dva načina – Da ode odmah/u najskorije vrijeme Bez Pucanja, pa šta posle bude sa njim; Da ode nakon Pucanja, a onda ništa dobro neće biti, ni po njega ni po RS!

12. U oba slučaja Dodik ide; Trećeg rješenja nema; On nema šanse za politički o(p)stanak; Jeste dobio poneku bitku, ali ovaj Rat, koji je On otpočeo prije tri i po godine, On je izgubio; Onog trenutka kada ga je i otpočeo, samo je bilo pitanje vremena i veličine štete koju će nanijeti.

13. Dodik je već trebao da ode; Sam; Nije trebalo, uprkos svim slabostima Opozicije, koje su mu politički vijek produžile do današnjih dana, da, ne birajući sredstva, opstaje i sam sebe dovede u situaciju da mora odlučiti između Odlaska sa Pucanjem i Odlaska bez Pucanja!!!

A Odlazi bez dileme! Što duže odlaže neminovno, bliži je Pucanju. I Krvoproliću u Njegovo Ime!

Podrška Lukaču podrška je Pucanju i Krvoproliću!

14. Do Dodika je samo odluka o Pucanju; Sve ostalo više nije u njegovim rukama!

Voćnjak

Dodik je, tokom Nasilja njegovog Režima u Skupštini, 13.09., bio u svom voćnjaku u Gornjim Podgradcima. Sletio je helikopterom.

Jabuke na 150 hektara su odlično rodile.

Razgledao je voćnjak. Više od 300.000 stabala.
“Ajdared”, “Zlatni Delišes”, “Jonagold”, “Fuji, ”Granny Smith”, “Pink lady”…

Trebao je koji put pogledati i ruke. I zapitati se treba li mu krv na njima?!

 

Slobodan Vasković (Blogspot.ba)

//////////////////////

POSLJEDNJA OPOMENA DODIKU: 'Neka se okane ćorava posla inače ćemo morati reagovati kako ne treba'

POSLJEDNJA OPOMENA DODIKU: 'Neka se okane ćorava posla ...

/////////////////////////////

Rezolucija Kongresa : Trump potpisao rezoluciju kojom se osuđuju bijeli nacionalisti, neonacisti i ostali koji veličaju mržnju

Septembar 15. 2017.


Američki predsjednik Donald Trumppotpisao je rezoluciju Kongresa kojom se osuđuju bijeli supremacisti, objavila je Bijela kuća u petak, mjeseca dana nakon smrti aktivistice protiv rasizma u Charlottesvilleu i dvosmislenih izjava koje je njujorški milijarder davao o odgovornima za nasilje.

Tekstom se “odbacuju bijeli nacionalisti, bijeli supremacisti, Ku Klux Klan, neonacisti i ostale skupine koje veličaju mržnju”, piše u saop[tenju  Bijele kuće.

Predsjednik je izjavio u drugom saop[tenju Bijele kuće kako je “bio sretan” da potpisuje tekst, dodajući da “kao Amerikanci osuđujemo nedavne izljeve nasilja u Charlottesvilleu i protivimo se mržnji, netrpeljivosti, rasizmu u svim oblicima”.

Tekst je sastavljen radi službene osude nasilja u Charlottesvilleu, u augustu , kad je aktivisticu protiv rasizma Heather Heyer ubio neonacistički simpatizer zabivši se automobilom u gomilu. Devetnaest osoba je ozlijeđeno.

(Kliker.info-Hina)

15.09.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : PONIŽENI, A NE PREDAJU SE...

Zlatko Dizdarević : Poniženi, a ne predaju se…

Septembar 15. 2017.


Rat u Siriji bliži se kraju, svekoliki svjetski interesni politički, energetski, proxy teroristički, medijski i ko zna kakvi još kosturi ispadaju iz razvaljenog planetarnog ormara, a oni što su i ponajviše poniženi u toj priči nikako se ne daju. I neće ni kada se sve završi.

Piše : Zlatko Dizdarević (Avangarda)

Riječ je o takozvanom svjetskom, imperijalnim interesima koji u mrtvački kovčeg medija, i onoga  što se zvalo zdrav razum i koliko toliko istinita informacija, zabijaju neke od posljednjih eksera.

Naravno, priča o takozvanom “arapskom proljeću” kao organizovano i tužno izmanipulisanom pokretu za “ljudska prava i demokratizaciju” tog dijela svijeta, pretočenom u imperijalna razaranja kako bi se još lakše pokrali preostali resursi od onih režima koji su tome počeli smisleno da se odupiru – nije posebno ekskluzivni slučaj ponižavanja medija. Bilo je toga još i tek će biti. Očigledno je da kapacitet otpora nekada časne profesije opada iz dana u dan, a stanje planetarno politički opranog uma je, čini se, već nepopravljivo. Ni vlastitim očima vidljive notorne istine više ne važe, ako se odluči tamo gdje treba – da ne važe. Uostalom, u osnovnoj školi se saznaje da oči vide ono što mozak poručuje da vide.

Istine i “istine”

Minulih dana ova realnost dovedena do groteske mogla je da se prepozna u priči vezanoj uz Siriju i tamošnja događanja. Da se i ne ulazi u predistoriju i sve ono od 2011. do danas. O tome su istine i “istine” ionako već usvojene. No, na kratkom ogledu zasnovanom na medijskim izvještajima, priča bi bila doista paradoksalna, pa i smiješna, da nije realna.

Prvo su šestog septembra neke svjetske agencije i medijski izvori ispotiha objavili kako je probijena trogodišnja blokada sirijskog grada Deir az Zora kojeg su pod okupacijom držali teroristi ISIL-a. (Valjda se uprkos svemu većina u svijetu može složiti da su oni teroristi a ne “oslobodioci” u Siriji). U ovdašnjim medijima, formalno značajnim i važnim, a koji od početka rata agresivno tretiraju Assada kao zlikovca i teroristu jer nije htio svojevoljno i odmah da završi kao Gadafi ili Saddam, pročitali smo interpretaciju prema kojoj su “ovu vijest objavili mediji skloni Damasku i promatračkim skupinama”. Prema njima, zna se, “Damask” je zločinačka klika tamošnjeg autokrate, a “promatračke skupine” imaju kredibilitet jedino kada podržavaju prethodno viđenje.

U nastavku informacije kaže se da je “proboj postignut prvenstveno zahvaljujući paravojnim jedinicama koje podupire Iran”. Nije se preko usta prevalila riječ Hezbollah, ali je sasvim jasno da se na njih misli. Dakle, organizacija koja je u legitimnoj parlamentarnoj koaliciji u Libanu, koja podržava tamošnjeg predsjednika države, kršćanina, ima i legitimitet pozvanog saveznika države Sirije je – paravojna. Za najmoćnije u svijetu i teroristička. Niko od ostalih višegodišnjih “pomagača” ISIL-a i onih koji su ih stvorili i tamo poslali nije “paravojni”.

Naravno, probijanje obruča grada kojeg je tri godine terorizirao ISIL, ne bi bilo moguće ni bez “ruskih savjetnika i zračnih udara, uz krstareće rakete sa ruskih brodova u Mediteranu”. U ovom kontekstu sluti da su i oni valjda “paramilitarni”, mada su tamo na poziv još uvijek legalne sirijske vlade – onako kako je to dozvoljivo po međunarodnom pravu koje je očigledno mrtvo, a kobajagi živo. Ukratko, sukus ocjene o tužnoj pobjedi teroriste Assada nad ISIL-om sadržan je u pedantno citiranoj ocjeni izvjesnog analitičara Washington Posta, Tobiasa Schneidera, koji “sumnja da bi snage sirijskog režima postigle ovaj pothvat…” da nije bilo gore navedenih pomagača.

Šok sa političke scene

U ovom kontekstu evo i još jednog zaključka za već oprane umove: sada će se Deir az Zor moći spojiti sa linijom prema Raqi, poznatom ratnom sjedištu ISIL-a “kojeg su osvojili ’sirijski pobunjenici’ uz podršku SAD-a”. Svakome ko iole prati zbivanja u Siriji poznato je da su ključnu ulogu u oslobađanju, a ne osvajanju Raqe odigrali Kurdi koji su sve prije nego “sirijski pobunjenici”. Protiv sirijske vojske kurdski YPG nije ratovao. Uz ostale zlikovce njima je ISIL bio glavni protivnik (mimo poznate istorije sa Erdoganom).

No, medijska priča o ovome nije sama sebi cilj. Politika kao manipulacija u slučaju Sirije tu je dominantnija. Istoga dana, minulog šestog septembra, kada je po svijetu stidljivo objavljena vijest o deblokadi Deir az Zora iz UN-a je, a odakle drugo, odmah stigla vijest kako su “vladine snage koristile u ratu hemijsko oružje više od 20 puta…” Tako je baš isto bilo i uoči Trumpovog napada na Siriju aprila ove godine. Sada su, za promjenu, izraelski avioni odmah palili motore da kazne “režim” koji to radi. Pa UN potvrdile! Ko će drugi to tako pravdoljubivo obaviti nego oni. Uostalom, i broj ranjenih isilovaca koje Izraelci liječe u bolnicama na okupiranom, pa aneksiranom sirijskom Golanu, zabrinjavajuće je povećan.

Odmah nakon toga dramatično se poklopila i vijest da je vojska “sirijskog režima” sa “paramilitarnim pomagačima” i valjda samo malo manje paramilitarnim Rusima probila opsadu vojnog aerodroma u Deir az Zoru, i nastavila dalje sa “okupacijom” svoje zemlje kao nedavno u Aleppu…

Onda dolazi šok sa političke scene, sve u tih nekoliko dana. Mada stidljivo objelodanjen u relevantnim medijima koji se mogu pobrojati na prste jedne ruke. Velikima se, kao pomalo oteo Steffan de Mistura, specijalni izaslanik UN za Siriju, koji se odvažio da po prvi put sa tog nivoa poruči iz Ženeve kako “sirijska opozicija mora shvatiti da nije pobijedila u ratu… i da moraju imati stanovitog osjećanja za realnost… inače neće biti pravih pregovora što nije u interesu opozicije…”

Međunarodni poredak je postao jadan

Prava diplomacija, za razliku od prečeste prakse i na našim prostorima, nije u pasjaluku već u mudrosti kojom se otvaraju, a ne zatvaraju vrata prema dobru. Ako je do dobra istinski stalo. O tome, naravno, odlučuju i prethodno postignute pobjede i doživljeni porazi. De Mistura bi volio diplomatski, uz gore kazano, i da “Assad sada ipak ne proglašava pobjedu”. Sve je to zapravo nijansirano pripremanje terena za dalje tri faze: jačanje zone deeskalacije, nacionalno pomirenje, pa politički proces prema novoj državi. No, o tome najranije u oktobru. Za sada je još dominantan pobjednički osvajački interes. Sve drugo je za zapadnu imperiju poraz. To se sa De Misturinom izjavom teško može pomiriti. Poslušni mediji to vjerno prate.

Nakon tri dana u kojima je krenulo od oslobađanja Deir az Zora, potom objave u UN-u (uporni u tome) o hemijskim napadima Assadove vojske, i konačno disonantne objave  specijalnog izaslanika UN-a koja je prva naznaka odatle o priznavanju ozbiljnog posrtanja cijelog zapadnog projekta na Bliskom istoku, evo novog dokaza da se imperija ne predaje: “Izraelski borbeni zrakoplovi napali su pogon za kemijsko oružje u Siriji”. Tako kaže naslov informacije koju je objavila HINA. Jasno i precizno. Bez dileme. Dokazano. U samoj vijesti, ako je to važno, riječ jeste o napadu izralskih aviona “raketama ispaljenim iz libanonskog vazdušnog prostora” na mjesto na kojem “sirijska vojska ima kamp za obuku i ogranak Centra za znanstvena istraživanja…, a riječ je o postrojenjima za koja su američki i izraelski dužnosnici tvrdili da se u njima proizvodi kemijsko oružje…”

Elementarno korektan učitelj novinarstva kazao bi autoru i priređivaču vijesti: “Sjedi, jedan!” Pomenuta vijest, proširena u nastavku pripadajućim dodacima, ne komentariše ni jednim slovom činjenicu da je avijacija jedne zemlje napala teritorij druge suverene države, iz vazušnog prostora treće, podjednako suverene države! Niti komentariše fakat o razaranju i ubijanju isključivo na temelju “vjerovanja” o postojanju hemijskog oružja među dužnosnicima Izraela i SAD. To je, valjda, neupitno i dovoljno za napad. Naravno, u raznim agencijama UN-a koje kreiraju “nalaze” poput ovih sada o Siriji znaju da svako propitivanje “vjerovanja” onih koji vladaju svjetskom organizacijom lako može značiti ključ u bravu. Međunarodni poredak je postao jadan.

Novinarstvom koje legitimira imperijalne, ili njima podaničke politike, ne bave se odavno poštivaoci istinskog novinarstva. Nije im lako. Manir novinarskog beskičmenjaštva proširio se poput epidemije. xxxinški teror koji je medije uglavnom srozao na najniže dodvoranje ljigavom populizmu jedan je aspekt te priče. Pri tome malo ko još razmišlja o tome kako ta “škola” novinarstva na uspješan način vaspitava milione ljudi unaokolo na razorenim i dekadentnim vrijednostima i najnižim strastima.

Mediji su pobijeđeni i poniženi

Na drugoj strani, ideološko pranje uma i prepariranje za prihvatanje interesa i logike dominacije sile nad globalnim interesima većine, već je pobijedilo. Ma koliko je onih koji toga još nisu ni svjesni. Uostalom, to je i jedan od ciljeva te kuhinje. Tipičan je primjer iz zemlje koja je “lider demokracije” u svijetu, u slučaju izbora predsjednika Trumpa. U svakoj tamošnjoj izbornoj matematici za njega je u Americi glasalo blizu polovice od svih glasača. A bezmalo devedeset pet od stotinu najrelevantnijih medijskih kuća (američki podatak) pokazalo je tada manju ili veću šokiranost činjenicom objavljenog izbora.

Jednostavno kazano, dvije su varijante moguće u tumačenju ove medijske reakcije “najslobodnijih medija na svijetu”. Ili su ti mediji potpuno ignorisali činjenicu da im blizu polovice stanovnika misli tako kako misli, a to je u novinarsko-zanatskom smislu skandalozan podatak spram mita o njihovoj veličini. Druga je varijanta da su znali kakva je “krvna grupa biračkog tijela”, ali su bili poslušni mehanizam ogromne, ali neuspješne misije Trumpovih ljutih protivnika pa zajedno sa njima tada izgubili. Nemajući “demokratske snage” da taj poraz prihvate. Sve ovo poslije sa Trumpom je druga priča i nema veze sa dignitetom medija.

U oba slučaja, ti mediji su pobijeđeni i poniženi. Kao i ogromna većina onih glasovitih u Evropi. I to je njihov problem. Ono što je muka za ostatak svijeta, jeste da se ta moćna, a ipak jadna imperija, ne predaje. Preko svjetskih vazala, infekcija je proširena. Eno nam zato i ovdje, kod kuće, raznih “treninga” na kojima valja naučiti brutalno jednoznačno, ko su nam obavezni prijatelji a ko istorijski neprijatelji. Za sada. Ko ima pravo da ruši i razara u ime slobode i ljudskih prava, a ko ne. I pri tome, naravno, da vjeruje samo jednom izvoru i nikako ni u snu ne vjeruje drugom.

Nema veze što me je ovih dana pitalo na jednom medijskom seminaru u Sarajevu sa strancima iz uglednog zapadnog medijskog sistema, “a da li smo mi u ratu, u Oslobođenju, vjerodostojnost naših objavljivanih informacija provjeravali iz tri izvora, kako to profesija obavezno  traži…” Jasno, to su pitali u ime neupitne istine, a znamo, tada se “nije znalo ko to puca”. Dok nam oni nisu to kazali, iz drugog i trećeg izvora. Kao u Siriji.

















15.09.2017.

KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: OVO SU NJIHOVI NAPADI...

KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi...

Nedavna izjava Miroslava Tuđmana, sina pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, o tome da je terorizam kakvog danas poznajemo nastao u Bosni početkom 90-tih toliko je jeftina da skoro pa i ne zaslužuje bilo kakav komentar, pogotovo ozbiljan komentar...



KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 1


KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 2


KAKO SU HRVATSKI TERORISTI HARALI EVROPOM: Ovo su njihovi napadi... - 3

Ali, zbog mlađih naraštaja, a i onih nešto starijih koji su to možda zaboravili, izreći ćemo nekoliko rečenica o ovom njegovom epohalnom otkriću.

 

U toku projekcije filma u prepunom beogradskom bioskopu “Balkan” je 13. jula 1968. godine aktivirana eksplozivna naprava od čijeg dejstva je jedna osoba poginula, a više od 50 ranjeno.

 

Eksplozivnu napravu je postavio i aktivirao Miljenko Hrkač, hrvatski terorista, porijeklom iz okoline Širokog Brijega.

 

Potom, 7. aprila 1971. godine su trojica hrvatskih terorista, Miro Barešić, Anđelko Brajković i Ante Stojanov, upali naoružani u ambasadu tadašnje Jugoslavije u Stockholmu, pucali u nenaoružanog ambasadora Vladimira Rolovića, a nakon toga ga, ranjenog, davili kaišem iz pantalona sve dok nije preminuo.

 

U septembru 1972.godine je grupa hrvatskih terorista otela švedski avion koji je letio na relaciji Göteborg - Stockholm. Tražili su od švedske vlade da se iz zatvora pusti Miro Barešić koji je zbog pomenutog terorističkog napada na ambasadu SFRJ u Stockholmu bio osuđen na doživotni zatvor.

 

Pritisnuta ovom ucjenom švedska vlada je oslobodila Barešića koji je pobjegao u Paragvaj i živio tamo do početka balkanskih ratova kada dolazi u Hrvatsku i priključuje se takozvanim zengama.

 

Nepunih mjesec dana nakon toga je ubijen pod nikad razjašnjenim okolnostima. Pričalo se da iza njegovog ubistva stoji hrvatska obavještajna služba na čijem čelu je tada bio upravo Miro Tuđman. Navodno je Barešić bio upoznat sa mnogim aferama samog Tuđmana Juniora i službe na čijem je čelu bio, pa je morao biti “ućutkan”.

 

U januaru 1972. godine je grupa hrvatskih terorista postavili eksplozivnu napravu u letjelicu aviokompanije “JAT” na relaciji Stockholm - Beograd. Eksplozivna naprava je detonirana na visini od 10.000 metara. Avion se, od detonacije, raspao i pao na zemlju. Osim stjuardese Vesne Vulović, koja je čudom preživjela, svi ostali su poginuli.

 

U ljeto 1972. godine je grupa od 19 hrvatskih terorista bila upala u BiH kod Bugojna.

 

U ljeto 1981. godine je grupa hrvatskih terorista bila otela avion kompanije “JAT” koji je letio na relaciji Beograd - Titograd.

 

Ima toga još. Ali, vjerujemo da je i ovo da se pokaže koliko je Tuđmanova ranije pomenuta izjava besmislena. Jer dok su hrvatski teroristi žarili i palili Evropom, dakle 60-tih i 70-tih, nisu postojali čak ni termini muslimanski teroristi ili islamski terorizam, a nekmoli teroristički akti koji bi se smatrali islamskim ili muslimanskim.

 

Uostalom, u vrijeme njemačkih Crvenih brigada, sjevernoirske IRA-e ili španske ETA-e, današnji takozvani muslimanski teroristi nisu bili čak ni u planu svojih roditelja.

 

(Vijesti.ba)   

 

15.09.2017.

TUGA U TUGOVU: SRBIN ZBOG GRIŽE SAVJESTI OTKRIO LOKACIJU MASOVNE GROBNICE

TUGA U TUGOVU: Srbin zbog griže savjesti otkrio lokaciju masovne grobnice

U masovnoj grobnici u Vlasenici do sada je pronađeno 12 posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka tokom proteklog rata. Riječ je o primarnoj grobnici sa kompletnim tijelima među kojima su i dvije žene



TUGA U TUGOVU: Srbin zbog griže savjesti otkrio lokaciju masovne grobnice

O masovnoj grobnici iznad vlaseničkog naselja Tugovo deset godina su kružile različite informacije i više puta bezuspješno su vršena iskopavanja. Zadnje i tačne informacije došle su od čovjeka srpske nacionalnosti koji je kazao da ne želi više to nositi na savjesti.

 

"Na samo 30 cm smo pronašli tijela. Našli smo dvije lokacije, nevezana jedna do druge. Pretpostavili smo da se radi o 10, 12 posmrtnih ostataka.

 

Znamo sigurno da su ovo žrtve iz 1992. godine sa područja Vlasenice, možda čak i iz logora Sušica", kazao je Murat Hurtić, Institut za traženje nestalih osoba BiH.

 

Posmrtni ostaci su kompletni. Među žrtvama su i dvije žene između 40 i 60 godina uz čije kosti su nađene dimije i zlatne naušnice.

 

"Na licu mjesta sam vidio da postoje oštećenja na lobanjama, grudnom košu, skeletu, koje ukazuje da se radi o strijelnim povredama nastalim pucanjem iz ručnog vatrenog oružja", otkrio je Vedo Tuco, vještak sudske medicine.

 

Na području Vlasenice do sada je pronađeno više masovnih grobnica. Za zločine u Vlasenici i Sušici do sada su osuđeni Goran Višković, Predrag Bastah i Dragan Nikolić. Početkom godine optužnica je potvrđena i protiv Višnje Aćimović.

 

"Važno je da svaka porodica pronađe svoje. Važno je da se masovne grobnice otkrivaju kako bi došli do istine i pravde.

 

Da oni koji su počinili zločine, izvedu se pred lice pravde", poručio je Ramiz Salkić, potpedsjednik bh. entiteta Republika Srpska.

 

"Istina koju nam grobnice iznesu na vidjelo je teška, bolna i gorka. Ali je istina i to je važno.

Zato je lijek, nadamo se, da će istina biti lijek za naš budući život na ovim prostorima ovdje", dodao je Vahid ef. Fazlović, muftija tuzlanski.

 

Sa područja Vlasenice do sada je pronađeno i ukopano 1.300 osoba, a za još više od 500 njih se traga. Ova masovna grobnica, iako plitka, dobro je skrivana.

 

I narednih dana ovdje se nastavlja istraživanje i iskopavanje.

 

(N1/SB) 

15.09.2017.

AKO JE BiH SA SRBIJOM DOGOVORILA 97 POSTO GRANICE, GDJE JE I ZBOG ČEGA JE ZAPELO SA HRVATSKOM?!!

Senad Avdić : Ako je BiH sa Srbijom dogovorila 97 posto granice, gdje je i zbog čega je zapelo sa Hrvatskom?!

Septembar 14. 2017.


Dok je početkom nedjelje u gumenim čizmama i polumaskirnoj unformi gazila po potopljenim ulicama Zadra, hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zaskočili su tamošnji mještani rafalom neugodnih pitanja, pa i pogrda na račun ne samo lokalne vlasti u tom gradu, nego i zagrebačke središnjice.

Piše : Senad Avdić (Slobodna Bosna )

U općoj galami i kakofoniji, čulo se kako jedan nabrijani Dalmatinac ruži predsjednicu : “Dolazite u Zadar samo u predizbomoj kampanji, poslije vas nigdje nema!”

Grabar-Kitarović je u “hrvatsku Floridu” stigla nekoliko sati nakon premijera Andreja Plenkovića, a razlog nije samo to što se čelnici susjedne države uspješno izbjegavaju sresti kad god je to moguće: primala je na Pantovčaku Dragana Čovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Dok se čitava jedna hrvatska županija, i njenih stotine hiljada stanovnika, hrvala sa katastrofom biblijskih proporcija, predsjednica je sa svojim gostom divanila o “nužnosti promjene izbornog zakona u Bosni i Hercegovini”.

DRAGANE, MOJ

Hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Plenković vode permanentni, hladni rat oko bezmalo svih važnh unutarnjih i spoljnopolitičkih piitanja. Pogledi na međunarodni položaj Hrvatske (u kojem se smjeru trebaju razvijati bilateralni odnosi sa SAD, Briselom, Rusijom…),  su im “raspar”, različiti i neusuglašeni, na području unutarnje politike svako malo šalju različite poruke (o demografskom osipanju zemlje, gospodarstvu, reformi obrazovanja, ustaškom znakovlju i fašističkoj prošlosti…). Ako izuzmemo jedinstvena stajališta oko sukoba i sa drugim, bezmalo svim, hrvatskim susjedima, Slovenijom, Mađarskom, Srbijom, pa i  Crnom Gorom, jedino se stajališta čelnih ljudi Hrvatske oko Bosne i Hercegovine u cijelosti podudaraju.

Samo se oko Bosne i Hercegovine, odnosno ustavno-pravnog položaja Hrvata u njoj stavovi predsjednice i premijera Hrvatske u cijelosti poklapaju.

U tom njihovom, javno vidljivom rivalitetu, Kolinda Grabar-Kitarović nije željela gubiti korak za Plenkovićem, pa je nakon njegove dvodijelne turneje “četiri bh. skakonice” pozvala Čovića na roditeljski sastanak. Može Hrvatska gorjeti, i biti potopljena, mogu desetine tisuća Hrvata uzimati kartu u jednom smjeru za europske i prekookeanske zemlje, sve je to sitna boranija od problema za hrvatsku vlast u poređenju sa Izbornim zakonom u susjednoj,  prijateljskoj, jelte, zemlji! Andrej Plenković se nedavno pohvalio da je tokom jednogodišnjeg mandata sedam puta boravio u BiH; teško je vjerovati da je za to vrijeme imao toliki broj sastanaka sa predsjednicom Grabar-Kitarović!

MOST U GRLU

Hrvatska službena politika (ne samo aktuelna koju personificiraju predsjednica i premijer, postoji tu višedecenijski kontinuitet slične “dosljednosti”) na deklarativnoj razini podržava suverenost, cjelovitost Bosne  Hercegovine i, “najskreniji je partner na njenom euroatlantskom putu”. Problem je što ne nudi previše dokaza i vjerodostojnih argumenata, pa je razumljiv oprez, ali i skeptičnost, kod predominantnog dijela javnosti u našoj zemlji. Istraživanja javnog mnijenja u susjednoj državi pokazuju da preko 70 odsto građana ne vjeruje da aktuelna vlast (Kolinda-Grabar Kitarović i Vlada Andreja Plenkovića) “vodi zemlju u pravom smjeru”. Ukoliko, dakle, tri četvrtine Hrvata u njihovoj zemlji sumnja u valjanost politike koju prakticiraju njezin premijer i predsjednica, zašto bi u tu ispravnost njihove  politike prema BiH vjerovalo više njenih građana?!

Slučaj sa izgradnjom Pelješkog mosta najsvježiji je, ali ne i jedini primjer koji ilustrira da Hrvatska, načelno, poštuje Bosnu i Hercegovinu, ali da, istovremeno, sa rezervom uzima njene institucije. Deset godina vlast u Hrvatskoj (a u tom razdoblju su se promijenile 3-4 vlade) potpuno ignorira (jednoglasno usvojenu) odluku Predsjedništva BiH kojom se izgradnja Pelješkog mosta uvjetuje razgraničenjem dviju država na moru. Zašto je to tako? Nema drugog objašnjenja osim da vlasti u Hrvatskoj bagatelišu odluke državnih institucija BiH ukoliko u njima nisu sudjelovali “legitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda”.

U Predsjedništvu BiH je, tada, (2007.) sjedio Željko Komšić, a ne Dragan Čović, pa su  odluke državnog vrha, sa stajališta hrvatske politike “nelegitimne”. Ima u tom ignorantskom, potcjenjivačkom odnosu prema instucijama bh. itekakvog kontinuiteta sa rezoniranjem Miroslava Tuđmana koji ovih dana u knjizi i javnim istupima ponavlja mantru da Hrvate u BiH (“Herceg Bosnu”) i državni vrh u Zagrebu, tokom rata nisu ni na šta obavezivale odluke Predsjedništva BiH, jer, kako je kazao, “Stjepan Kljuić nije u Predsjednštvu bio predstavnik”, nego “pripadnik” hrvatskog naroda. Dakle, Kljuić, koji je na izborima 1990. dobio 500-600 hiljada glasova nije, a Jadranko Prlić koji uopće nije ni izlazio na izbore, jeste legitimni predstavnik Hrvata!?

JE LI TUĐMAN BIO SAV SVOJ?

Deklaracija koju je usvojio Predstavnički dom Parlamenta BiH, dopunjena zahtjevom Srpske demokratske stranke za cjelovit pristup razgraničenju Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, u osnovi je samo još jedan poziv susjednoj državi da poštuje potpis kojeg je prije 18 godina na taj dokument stavio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Hrvatski parlament do danas taj sporazum nije ratificirao, i tu nalazimo suštinu svih problema koji, ne samo kada se govori o razgraničenju, opterećuje odnose dvije države.

Iz Zagreba su u međuvremenu stizala bizarna objašnjenja za ignoriranje Tuđmanovog potpisa: prvi hrvatski predsjednik je “šarnuo” na sporazum u vrijeme kada je bio u poodmakloj, terminalnoj, fazi bolesti, dakle nije bio pri punoj svijesti, pa taj dokument, puj pike, ne važi.

Jedan bosanskohercegovački pregovarač u Daytonu pričao je kako je Fanjo Tuđman usred pregovora napustio američku vojnu bazu i vratio se u Hrvatsku. Po dolasku, odmah je  Tihomira Blaškića, generala HVO-a, tada već javno optuženog za ratne zločine, postavio na mjesto inspektora Hrvatske vojske. Richard Holbrooke je tu vijest primio sa zaprepaštenjem i nimalo diplomatski urliknuo pred nekoliko pregovarača: “Da li je taj čovjek normalan?!” Jedan visoki član hrvatske delegacije skrušeno i tiho je izgovorio: “Pa, znate i sami, gospodine Holbrooke, da i nije baš sasvim…”

Može li se očekivati, ako se takva logika prihvati, da se svi sporazumi Hrvatske i BiH, prije svih Washingtonski koji vlast u Hrvatskoj nikada nije provarila i prežalila, resetiraju i razmotre u svjetlu zdravstvenog stanja onoga koji ih je u ime Hrvatske vodio i koji ga je  parafirao?!

//////////
///////////////////////////

HRVATI PRONAŠLI NOVU ŠOPING MEKU:  Bosanska Posavina procvjetala,  zabilježen je pravi trgovinski 'boom'!

HRVATI PRONAŠLI NOVU ŠOPING MEKU: Bosanska Posavina ...

////////////////////////////////////
14.09.2017.

POLICIJA U SKUPŠTINI ENTITETA RS-a JE VEĆA BLAMAŽA OD HVATANJA POSLANIKA VOJNIM HELIKOPTERIMA I DžIPOVIMA SFOR-a DA MILORAD DODIK BUDE PREMIJER"

DALEKO JE ISLAND: „Policija u Skupštini RS-a je veća blamaža od hvatanja poslanika vojnim helikopterima i džipovima SFOR-a da Dodik bude premijer“

Parlament je svetinja demokratije. On ne predstavlja partije u njemu, kako se to manipulacijom nameće, već građane i njihove glasove

DALEKO JE ISLAND: 'Policija u Skupštini RS-a je veća blamaža od hvatanja poslanika vojnim helikopterima i džipovima SFOR-a da Dodik bude premijer'

Piše: Aleksandar Trifunović

 

 

Parlament i Ustav su prva i zadnja linija odbrane građana od vlasti. 

 

Ustav služi da štiti građane od sistema, a ne da štiti vlast. 

 

Poslanici imaju imunitete da mjerama policijske ili sudske represije ne bi bili onemogućeni da predstavljaju građane koji su ih izabrali, a ne da ne bi plaćali prekršaje u saobraćaju ili slično. Imunitet je ozbiljna stvar. 

 

Zato je još ozbiljnije da je vlast danas stavila policiju između sebe i opozicije. Time je obesmislila demokratiju, volju građana i sebe samu. 

 

Pozivati na red i poštovanje procedura, a pozvati policiju u parlament i onemogućiti opoziciji da bude dio alternativne Skupštine je najgrublje kršenje volje građana, grublje od onomad hvatanja poslanika NSRS-a vojnim helikopterima i džipovima SFOR-a, da bi Dodik bio izabran za Premijera. Ili od kupovine opozicionih poslanika nakon prošlih izbora da bi se obezbijedila većina. 

 

Da li razumijete šta se danas desilo? Uvedena je policija u parlament da štiti vlast. To ni SDS nije radio u svojim najluđim danima. 

 

Pa zar je taj revizorski izvještaj tako loš da je zaslužio ovo istorijsko blamiranje ionako izblamiranog Parlamenta?

 

Ako za ovaj čin ne bude sankcija rukovodstvu Narodne Skupštine Republike Srpske i MUP-a RS zbog ponašanja policije, SNSD i prateće partije vladajuće koalicije ovim potezom unaprijed su opravdale svako naredno zasjedanje Parlamenta pod policijom. Što je u demokratiji nedopustivo. 

 

Jedina veća blamaža od ove je izostanak reakcije građana, većine koja je potpuno nezainteresovana za rad Parlamenta, za rad organa u kom se donose Zakoni koji određuju način života, sigurnost i kvalitet sistema. 

 

Istovremeno, ta ista većina na socijalnim mrežama dijeli priče sa Islanda i šta tamošnji građani rade, da žive kao u bajci i danas, nakon više godina teške krize. S pravom. Jer da se ovo desilo na Islandu, desetine ljudi bi bilo na ulici pred Parlamentom, ne da štite opoziciju, nego da štite sebe.

 

Ali daleko je Island.


//////////////////////////////////////////
14.09.2017.

SDS TEŠKO OPTUŽUJE SNSD-ov VRH: "SNSD JE AGENT INTERESA HRVATSKE, ČAK NE SMIJU OSUDITI POVAMPIRENO USTAŠTVO I POKLIČ "ZA DOM SPREMNI!"

SDS TEŠKO OPTUŽUJE SNSD-ov VRH: "SNSD je agent interesa Hrvatske, čak ne smiju osuditi povampireno ustaštvo i poklič ''Za Dom spremni!''

"Tradiciju izdaje srpskih interesa za račun hrvatskih, započetu predajom jasenovačke građe, SNSD je nastavio juče odbijanjem da podrži poziv Republici Hrvatskoj da se riješi pitanje granice kod Kostajnice. Neshvatljivo je i sramotno da vrh SNSD-a i njihovi poslanici čak nisu smjeli da podrže poziv Hrvatskoj i EU da se ubrzaju aktivnosti na obezbjeđenju sredstava za gradnju mosta na Savi kod Gradiške"




SDS TEŠKO OPTUŽUJE SNSD-ov VRH: 'SNSD je agent interesa Hrvatske, čak ne smiju  osuditi povampireno ustaštvo i poklič ''Za Dom spremni!'' - 1

"Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) juče je u Predstavničkom domu PS BiH još jednom potvrdio da ova partija nije ništa drugo do agent interesa susjedne Republike Hrvatske", navode iz Srpske demokratske stranke.

 

"Tradiciju izdaje srpskih interesa za račun hrvatskih, započetu predajom jasenovačke građe, SNSD je nastavio juče odbijanjem da podrži poziv Republici Hrvatskoj da se riješi pitanje granice kod Kostajnice. Neshvatljivo je i sramotno da vrh SNSD-a i njihovi poslanici čak nisu smjeli da podrže poziv Hrvatskoj i EU da se ubrzaju aktivnosti na obezbjeđenju sredstava za gradnju mosta na Savi kod Gradiške, da se trasa preko Popova polja uvrsti u dio Jadransko-jonskog autoputa čime bi oživjeli Hercegovinu, te da se pokrene projekat revitalizacije ''Unske pruge'' od Novog Grada", stoji u saopćenju.

 

"Neshvatljiva je snishodljivost SNSD-a prema Hrvatskoj, koja ide čak do te mjere da, ne samo da ne smiju osuditi povampireno ustaštvo i pokliče ''Za Dom spremni!'',kao ni činjenicu da Srbi nisu konstitutivni u tri kantona sa hrvatskom većinom, nego se ne osuđuju pozvati na afirmaciju ekonomskih interesa Republike Srpske jer ne znaju šta o tome misli HDZ u Hrvatskoj", navode iz SDS-a.


/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 14. septembar/rujan 2017.


////////////////////////////////////
14.09.2017.

OPOZICIJA UZVRATILA DODIKU: "RS JE POSJEDNJI AUTOKRATSKI REŽIM NA BALKANU I ON MORA BITI SRUŠEN OVAKO ILI ONAKO"

OPOZICIJA UZVRATILA DODIKU: "RS je posljednji autokratski režim na Balkanu i on mora biti srušen ovako ili onako"

Srpska demokratska stranka /SDS/ smatra da vlast, u nemogućnosti da odgovori na konkretne zahtjeve opozicije, izmišlja nepostojeće neprijatelje Republike Srpske i u tu funkciju stavlja, kako kažu, svoje plaćenike, preletače i medije koje kontroliše.



OPOZICIJA UZVRATILA DODIKU: 'RS je posljednji autokratski režim na Balkanu i on mora biti srušen ovako ili onako'

"Nije prvi put da SNSD ima podršku Koalicije "Domovina" sa čijom skupštinskom većinom se "brani" ustavni poredak Republike Srpske i institucija Narodne skupštine. Da li su oni u toj većini po nalogu političkog Sarajeva, kako to SNSD spočitava opoziciji?", pitaju iz SDS-a, ciljajući na činjencu da su današnjem zasjedanju krnjeg saziva Skupštine RS prisustvovala dva poslanika iz Domovine - Admir Čavka iz SBB-a i Nedim Čivić iz novoformirane stranke Senada Šepića. 

 

U saopštenju iz SDS-a navode da je "vlast u Republici Srpskoj svojim odbijanjem legitimnih zahtjeva opozicije, kršenjem Ustava, zakona i Poslovnika o radu Narodne skupštine u potpunosti urušila demokratski kapacitet institucija i sve stavila pod kontrolu jednog čovjeka".

 

SDS je mišljenja da je "Republika Srpska danas posljednji autokratski režim na Balkanu" i da on mora biti srušen, institucionalnim ili vaninstitucionalnim putem.

 

"Na njemu je da odluči. SDS je odlučio", poručuju iz ove stranke, reagujući na saopštenje u kojem SNSD optužuje opozicione stranke u Narodnoj skupštini Republike Srpske da "ruše parlamentarnu demokratiju i institucije uz podršku stranih mentora i Sarajeva". SDS smatra da to predstavlja "najniži stepen političke bijede i laži".

 

- Iz Partije demokratskog progresa /PDP/ saopšteno je da je danas SNSD "najbrutalnije napao instituciju Narodne skupštine, uzurpirao je i oduzeo od građana".

 

"Upravo SNSD godinama dijeli narod i poziva na sukobe, jer žele fizičkim obračunima da skrenu pažnju sa ogromnih problema u koje su doveli Srpsku“, navode iz PDP-a. Iz PDP-a navode da su zgroženi saopštenjem u kojem SNSD optužuje opozicione stranke u Narodnoj skupštini da "ruše parlamentarnu demokratiju i institucije uz podršku stranih mentora i Sarajeva".

 

Iz PDP-a su naveli da ih ništa neće zaustaviti u namjeri da sačuvaju Narodnu skupštinu Republike Srpske od, kako smatraju, "uzurpacije i diktature SNSD-a", jer je Republika Srpska za njih svetinja.

 

NDP je saopštio da opozicija ne ruši parlamentarnu demokratiju, kako to tvrde iz SNSD-a, već da to rade oni koji su "urušili Republiku Srpsku".

 

Iz NDP-a navode da je vlast u Srpskoj "zavela teror ravan aparthejdu", te da je danas demonstrirana metoda prema kojoj se "za svoje neuspjehe, pljačke, moralni, demografski i svaki drugi sunovrat" optužuju drugi.

 

"Kako drugačije shvatiti najnoviji pamflet iz SNSD-ove morbidne kuhinje koja, u nemogućnosti da odbrani neodbranjivo, poseže za najokrutnijim metodama koje parlament Srpske nije doživio za 26 godina svog postojanja, jer je suspendovan ustavni poredak Republike Srpske", naveli su iz NDP-a, reagujući na saopštenje SNSD-a u kojem se opozicione stranke optužuju da "ruše parlamentarnu demokratiju i institucije, uz podršku stranih mentora i Sarajeva".

 

U saopštenju se ističe da je vlast, "u svojoj nemoći, ponovo potegla za oprobanom metodom - pominjanjem Soroša i stranih elemenata pod čijim se nalogom, navodno, dešava pokušaj `nasilnog zauzimanja parlamenta`".

 

Iz NDP-a poručuju da neće odustati i da je, kako kažu, svaki režim doživio svoj kraj.

////////////////////////////

AMERIČKA AMBASADA REAGIRALA NA OPTUŽBE SNSD-a: "Te besmislene teorije zavjere ne mogu se ozbiljno shvatiti"

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini reagovala je nakon tvrdnji iznesenih u saopštenju Saveza nezavisnih socijaldemokrata u kojem se navodi da je Američka ambasada "osmislila scenario rušenja Parlamenta".

AMERIČKA AMBASADA REAGIRALA NA OPTUŽBE SNSD-a: 'Te besmislene teorije zavjere ne mogu se ozbiljno shvatiti'

"Ovi neosnovani i neodgovorni komentari ne mogu se ozbiljno shvatiti. Teorije zavjera kao što je ova samo služe da bi se odvratila pažnja od konkretnih problema u ekonomiji, pravosuđu i politici sa kojima se građani Bosne i Hercegovine suočavaju", rekli su iz Ambasade SAD-a u BiH.
 
Podsjetimo, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) upozorio je danas da je nasilnim prekidom rada  Narodne skupštine Republike Srpske Savez za promjene (SzP) krenuo u najopasniju avanturu do sada - rušenje parlamentarne demokratije, a time i Republike Srpske.
 
Iz SNSD-a su naglasili da su "“akciju nasilnog zauzimanja parlamenta osmislili dio političkog Sarajeva, ekipa Georga Sorosa i njegovog referenta Brajana Hoyt Јeea, koja je stigla u Republiku Srpsku, i dobro poznato veleposlanstvo u Sarajevu”.

 

“Političko Sarajevo želi uništiti Republiku Srpsku, osoblje veleposlanstva želi uništiti Milorada Dodika i SNSD. Što žele SDS, PDP i NDP? Pošto nemaju prodršku javnosti, i to im je očito stavljeno do znanja, predloženo im je da krenu u rušenje najvažnijeg mjesta u državi – Narodne skupštine”, navodi se u saopćenju SNSD-a.

14.09.2017.

DEBAKL HDZ-a I SNSD-a: PARLAMENT UVJERLJIVOM VEĆINOM USVOJIO DEKLARACIJU O PELJEŠKOM MOSTU!

DEBAKL HDZ-a I SNSD-a: Parlament uvjerljivom većinom usvojio Deklaraciju o Pelješkom mostu!

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je uvjerljivom većinom Deklaraciju o Pelješkom mostu koju su ranije potpisala 24 zastupnika.





Od 39 prisutnih zastupnika, za usvajanje deklaracije je glasalo 27 zastupnika, protiv je bilo 11, a suzdržan je bio jedan. Protiv usvajanja Deklaracije glasali su zastupnici iz HDZ-a i SNSD-a. 

 

Iz FBiH je za deklaraciju glasao 21 zastupnik, protiv je bilo pet.

 

Iz RS-a je za usvajanje deklaracije glasalo šest zastupnika, protiv je bilo šest, a jedan je bio suzdržan.

 

Deklaracija je usvojena tek nakon tri kruga glasanja. Ponavljanje glasanja je prvo tražila SDA, a potom SDS.

 

U prva dva pokušaja glasanja nije postojala entitetska većina jer je klub Saveza za promjene na čelu sa SDS-om bio suzdržan. 

 

Treći krug glasanja zatražila je zastupnica SDS-a Aleksandra Pandurević i u tom krugu glasanja je SDS promijenio mišljenje i glasao za usvajanje deklaracije.

 

Predsjedavajuća Zastupničkog doma, zastupnica HDZ-a BiH Borjana Krišto vidno iznervirana je rekla: 

 

- Eto, napokon, to vam je i bio cilj - kazala je Krišto.

 

Klub zastupnika SBB-a uputio je prije toga zaključak da Zastupnički dom PSBiH traži od Vijeća ministara BiH da u narednih 60 dana pokrene, odnosno intenzivira postupak ratifikacije Ugovora o državnoj granici između BiH i Hrvatske, potpisan u Sarajevu 30. jula 1999. godine koji su potpisali tadašnji predsjednici Hrvatske i BiH Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, a u skladu sa Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

 

No, taj zaključak nije usvojen jer je protiv glasalo 11 zastupnika iz RS-a i nije dobio entitetsku većinu. 

 

Usvajanje Deklaracije tako uvjerljivom većinom zastupnika ima veliki politički značaj, time veći što su dužnosnici HDZ-a i SNSD-a proteklih dana pokušavali uvjeriti domaću i međunarodnu javost da izgradnju Peljaškog mosta, prije utvrđivanja državne granice BiH i Hrvatske, problematizira samo jedna bošnjačka partija (SDA), što se pokazalo kao notorna neistina. 

 

alt

 

alt

13.09.2017.

MUHAREM BAZDULJ: ZIS BRANI SARAJEVO

Muharem Bazdulj : Zis brani Sarajevo

Septembar 13. 2017.


Tri mlada muškarca stoje na padini iznad Sarajeva, a Bata Živojinović kreće nizbrdo. Ljubiša Samardžić mu kaže: “Pilote, duguješ mi nešto, dao si mi riječ.” Živojinović odgovara: “I održao sam je.” Samardžić ne odustaje: “Ne zezaj me, hoću još danas da vidim Valtera.” Slobodan Dimitrijević koji do tada ne progovara zatim kaže: “Onda gledaj, lafčino, vidiš ga” i bradom pokaže prema Živojinoviću.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Samardžiću se lice širi u onaj iskreni osmijeh što je bio njegov zaštitni znak i zatim sva trojica krenu dolje, prema gradu. Tako izgleda jedna od najčuvenijih scena bosanskohercegovačke i jugoslovenske kinematografije uopšte, amblematska scena filma koji je režirao Hajrudin Šiba Krvavac, po scenariju Đorđa Lebovića u čijem su konačnom ispisivanju uz glavnog scenaristu i režisera učestvovali i Momo Kapor te Savo Pređa.

Snimljeni su u Sarajevu i o Sarajevu i filmovi ovjenčaniji slavom, ali nema i teško da ikad može biti sarajevskijeg filma od Krvavčevog “Valter brani Sarajevo”. Sve u vezi ovog filma, od ekipe (u kojoj su uz već pomenute i Rade Marković i Relja Bašić i Faruk Begoli i Etela Pardo i Igor Galo i Eugen Verber i Emir Kusturica) koja je na njemu radila, preko samog sadržaja i načina na koji je snimljen, do priče, muzike, simbolike i baštine stvara kontekst koji o Sarajevu govori više i dublje od bilo kojeg drugog filma. O tome bi vrijedilo pisati knjige, praviti pozorišne predstave i snimati dokumentarce.

Kad je riječ o sceni opisanoj na početku, Živojinović, naravno, glumi Valtera, Slobodan Dimitrijević je Suri, dok se lik kojeg tumači Ljubiša Samardžić zove Zis. I desilo se, eto, da je Ljubiša Samardžić umro u isto vrijeme dok je u Sarajevu u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravio predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić. Za sve nas koji smo bili u Bosni i Hercegovini dok je rat trajao, riječ “zis” će nužno da prizove sjećanje na sovjetski protivoklopni top od 76 milimetara, često korišten u tom ratu i često pominjan u medijskim izvještajima. Ratni reporter Šefko Hodžić je u decembru 1992. godine zabilježio kako je Armija RBiH oslobodila Kotu 850 na brdu Žuč u jednoj od ključnih bitaka za odbranu Sarajeva uz pomoć samo “jednog tenka, jednog bestrzajnog topa i jednog zisa.”

Nekako paralelno sa Vučićevom posjetom i sa smrću Ljubiše Samardžića, u Sarajevu je otvoren Mikser House, podružnica kulturnog centra kojim u Beogradu već duži niz godina upravlja dramaturg Ivan Lalić. On je za vrijeme opsade Sarajeva radio kao humanitarac te je u Sarajevu čak i ranjen. Među prvim programima održanim u sarajevskom Mikseru bio je koncert Ramba Amadeusa, DJ nastup Uroša Đurića i Srđana Todorovića (koji su se kao tandem proslavili u Dragojevićevom filmu “Mi nismo anđeli”) te promocija knjige o Radomiru Konstantinoviću, koji je u vremenu između 1992. i 1995. bio jedan od dva-tri najistaknutija srpska intelektualaca u kritici politike čija je posljedica bila i opsada Sarajeva. Opštepoznata činjenica je da za vrijeme opsade Sarajeva, Aleksandar Vučić nije, blago rečeno, bio među protivnicima rata.

Ipak, kao što je najveća greška među lavovskim dijelom današnjih Vučićevih kritičara u Srbiji ideja da je druga decenija dvadeset i prvog vijeka svojevrsna repriza posljednje decenije dvadesetog, tako bi pogrešno bilo i imati ideju da je buduća saradnja Beograda i Sarajeva, politička, ekonomska, kulturna i svaka druga, moguća na repriziranju prošlosti.

Realnost današnjeg Sarajeva je da na njegovim obodima postoji formalno drugi grad koji se zove Istočno Sarajevo. Na realnost današnjeg Sarajeva više su uticali zisovi Vojske Republike Srpske i Armije RBiH nego Zis iz filma Hajrudina Šibe Krvavca. To nipošto ne znači da se ne mogu premostiti ratni rovovi, ali pogrešno bi bilo ignorisati njihovo postojanje.

U tom smislu, za zdrave buduće relacije Beograda i Sarajeva manje su važni svi umjetnici na kojima se danas bazira zajednička (komercijalna) nostalgija, od onih čije vrijeme tek dolazi. A eventualna važnost sarajevskog Mikser Housa temeljiće se na mogućnosti odmaka od vrste programa koji su obilježili prve dane njegovog otvaranja. U tom smislu je dobro što su i Aleksandar Vučić i njegovi sarajevski domaćini insistirali na pitanjima infrastrukture i ekonomske razmjene.

Od jeftinog i slatkog sentimentalizma nas je sve već previše puta zaboljela glava. Jezik, kultura i susjedstvo usmjeravaju Beograd i Sarajevo na bliskost i saradnju, ali to će bolje da funkcioniše na racionalnim temeljima nego na nostalgičnim floskulama. Uostalom, jedna od uticajnih struja u današnjem sarajevskom javnom životu povlači direktnu liniju između partizana Zisa (kao metafore) i zisova koji su u toku opsade pucali po gradu. Isto tako, Zis (kao metafora) i njegovi drugovi unutar manje-više istog serkla ne doživljavaju se kao oslobodioci, nego kao oni koji su strijeljali Mustafu Busuladžića.

Nema više ni Sarajeva Hajrudina Šibe Krvavca ni Beograda Ljubiše Samardžića, ali gradovi i ljudi postoje. I lakše će se povezivati bez stalnog podsjećanja i zvocanja da je nekad bilo ljepše i bolje, kad se (tobože) nije znalo ko je ko i gledalo se samo kakav je ko kao čovjek. Nije to plediranje za zaborav ni dobrog ni lošeg, nego samo davanje šanse nečem novom, nekom novom kontekstu iz kojeg će nastajati nova umjetnička djela što će se pamtiti i decenijama nakon nestanka; onako kako se pamti “Valter brani Sarajevo”.

///////////////////////////////////////