Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

24.08.2017.

PREMIJER DENIS ZVIZDIĆ: "MILORAD DODIK MI DJELUJE KAO DA BUDAN SANJA"!

PREMIJER ZVIZDIĆ: "Dodik mi djeluje kao da budan sanja"!


Reakcija Dodika mi djeluje kao da on stalno budan sanja. To je standardno, blokirate sve procese i onda se pitate što procesi ne idu, kazao je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Denis Zvizdić.



PREMIJER ZVIZDIĆ: 'Dodik mi djeluje kao da budan sanja'!

On je to prokomentarisao nakon što je Dodik rekao da ne postoji odluka o tome da je BiH članica u procesu MAP-a nego da postoji uslovna odluka.

 

"Političke partije na svim nivioma su iskazale opredjeljenje za evropske integracije, a to ko želi ne može imati ništa protiv MAP-a. To znači modernizaciju naših OS BiH. Naravno, reakcija Dodika mi djeluje kao da on stalno budan sanja. To je standardno, blokirate sve procese i onda se pitate što procesi ne idu. Uknjižba na nivou FBiH ide redovnom dinamikom. 27 objekata je završeno, naredne sedmice ćemo preći 50 posto lokacija. Odluka Ustavnog suda za Veliki Žep se mora poštovati ako smo pravna država", prenosi N1.

 

Zvizdić je prokomentarisao današnju sjednicu Savjeta ministara BiH na kojoj je bilo riječi o požarima i preventivnom djelovanju u vanrednim situacijama.

 

"Imali smo danas tačku dnevnog reda vezanu za požare i preventivno djelovanje. Obzirom na nadležnosti i preklapanje nadležnosti, teško je koordinirano djelovati. Dali smo zadatak da se pripremi model kojim ćemo staviti u funkciju centar za djelovanje kako bi pomogli što efikasnije ljudima na terenu", rekao je Zvizdić tokom gostovanja na N1.

 

Tema Pelješkog mosta je prolongirana sa današnje sjednice jer ministar komunikacija i saobraćaja BiH Ismir Jusko nije bio prisutan na sjednici.

 

"Prolongirali smo temu Pelješkog mosta za narednu sjednicu jer ministar Jusko nije prisustvovao današnjoj sjednici. Pitanje Pelješkog mosta treba gledati na principu šire slike. Radi se o povezivanju koridora sa međunarodnim morem, to je primarni interes BiH. Ja mislim da ovo pitanje treba riješiti na bazi dobrosusjedskih odnosa, na bazi međusobnog uvažavanja i uvažavanja međunarodnog prava. To znači da bi određene korake trebali uraditi i BiH i Hrvatska. Poznajući gospodina Plenkovića, radi se o dobronamjernoj osobi i mislim da će brzo doći do rješenja", kazao je Zvizdić i dodao: "Pokušat ćemo riješiti na bazi dobrosusjedskih odnosa, a ako to ne bude moguće, onda znači da bi izgradnja takvog mosta kršila međunarodno pravo i BiH će morati braniti svoje interese. Mislim da se to i pitanje luke Ploče mogu riješiti paralelno uz razumijevanje Hrvatske".

 

Kada je riječ o Upitniku Evropske komisije i odgovorima na pitanja koja su u upitniku, Zvizdić je rekao da su institucije RS konačno poslale odgovore nakon pet mjeseci čekanja.

 

"Institucije RS su u julu ove godine konačno dostavile svoje odgovore nakon pet mjeseci čekanja. Od tada sve radne grupe su počele aktivno raditi svoj posao. Počeli smo tehničku i stručnu pripremu za odgovore. Ako ne bude daljih političkih opstrukcija, govorimo o roku od pet mjeseci u kojima će BiH sigurno ispuniti sve odgovore predviđene Upitnikom", istakao je Zvizdić.

 

Mehanizam koordinacije funkcioniše, a sva tijela se redovno sastaju i rade, izričit je Zvizdić. "Sva tijela mehanizma koordinacije se redovno sastaju i rade. Uključujući i krovno tijelo, to je prvi put da su dva puta zasjedali svi premijeri države po nekom bitnom pitanju za BiH. Sada su svi nivoi vlasti dostavili svoje prijedloge odgovora u informacioni sistem. Oni odgovori koji ne budu usaglašeni unutar radnih grupa, biće usaglašeni na nivou kolegija", rekao je Zvizdić.

///////////////////////////////////

AMBASADORICA CORMACK: Moraju se poštovati odluke pravosudnih institucija

Ambasadorica SAD u BiH Maureen Cormack izjavila je danas da joj je veoma drago što je Ustavni sud BiH donio odluku o načinu knjiženja vojne imovine u BiH, te apelovala da svi poštuju odluke svih pravosudnih institucija.


Image result for ambasadorka cormack

- SAD dugo podržavaju put BiH ka euroatlantskoj budućnosti. Uspjeh svakog društva je vladavina zakona i prava. Vrlo smo konzistentni u pružanju naše pomoći pravnoj državi - izjavila je Cormack novinarima u Derventi.


Navela je da je u Federaciji BiH registrirano više od 20 lokacija vojne imovine.

- Iako se ta imovina uknjiži, ona ostaje, nju će koristiti Oružane snage BiH, država, lokalna zajednica. I kada se uknjiži, ona ostaje teritorijalno u RS, ona ne odlazi iz RS - poručila je Cormack.

Dodaje da će nakon završetka cijelog procesa knjiženja vojne imovine, većina tih lokacija biti vraćena građanima i lokalnoj zajednici da koristi, jer je Oružanim snagama BiH potreban samo dio vojnih lokacija.

/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 24. avgust/kolovoz 2017.

24.08.2017.

NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA

NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA: Sedamnaest godina od otmice i ubistva Ivana Stambolića


Stambolić je ubijen mjesec dana prije izbora održanih 24. septembra 2000. godine koje je Milošević izgubio i poslije kojih je 5. oktobra te godine izgubio vlast.



NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA: Sedamnaest godina od otmice i ubistva Ivana Stambolića

Sutra se navršava 17 godina od otmice i ubistva nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, za koje su pravosnažno osuđeni čelnici Državne bezbjednosti.

Na sudu je utvrđeno da je ubistvo Stambolića naredio bivši predsednik Srbije i SRJ Slobodan Milošević, radi eliminacije političkih protivnika.

 

Milošević je, prema pravosnažnoj presudi, Državnoj bezbjednosti (DB) naredio ubistvo Stambolića, a njega su oteli i ubili pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Ulemeka Legije.

Stambolić je ubijen mesec dana prije izbora održanih 24. septembra 2000. godine koje je Milošević izgubio i poslije kojih je 5. oktobra te godine izgubio vlast.

 

Pred Specijalnim sudom vođen je jedinstveni postupak za ubistvo Stambolića i pokušaj ubistva predsjednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, 15. juna 2000. godine u Budvi.

 

Organizator ubistva Stambolića, komandant JSO Ulemek i njegov potčinjeni Branislav Berček, koji je ubio Stambolića pucnjima u potiljak i pucao na Draškovića, osuđeni su na najstrože kazne od po 40 godina zatvora. Tadašnji šef DB-a Radomir Marković osuđen je na 15 godina zatvora.

 

Pripadnik JSO Nenad Bujošević osuđen je na 35 godina zatvora, a njegove kolege Leonid Milivojević i Dušan Maričić na po 30 godina zatvora. Uticajni oficir za bezbjednost JSO i kasnije zamjenik šefa službe Milorad Bracanović osuđen je na dvije godine zatvora.

 

Stambolić je otet 25. avgusta 2000. godine, a njegovo tijelo je pronađeno 27. marta 2003. godine. Stambolićevo ubistvo razriješeno je poslije ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, čije je ubistvo takođe organizovao Ulemek.

 

Prvi je progovorio Nenad Šare, nekadašnji šef tjelohranitelja Milorada Ulemeka. Šare je tokom policijske akcije “Sablja” sprovedene poslije ubistva Đinđića, otkrio detalje otmice i likvidacije Ivana Stambolića.

 

Prema njegovom svjedočenju, egzekutori su sačekali Stambolića dok je rekreativno trčao u Košutnjaku i pod prijetnjom oružjem i pokazivanjem službenih policijskih legitimacija, natjerali ga da uđe u kombi.

 

Odvezli su ga na Frušku goru gde je ubijen i bačen u jamu sa živim krečom.

 

Ivan Stambolić je sahranjen 8. aprila 2003. uz državne i vojne počasti na Topčiderskom groblju u Beogradu.

U julu 2004. kod restorana “Golf” u Košutnjaku, na mjestu gdje je otet Ivan Stambolić, postavljena je spomen-česma. Godinu dana kasnije podignut je spomenik na Zmajevcu na Fruškoj gori, na mjestu gdje je Stambolić ubijen.

 

Porodica Ivana Stambolića vodila je sudski spor pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu za naknadu štete za pretrpljene duševne boli. Oni su, po Sporazumu o naknadi štete, dobili od države 250.000 evra kao nadoknadu štete zbog svirepog ubistva Stambolića, kao i zbog torture koja je sprovođena nad njima.

Stambolić je rođen 5. novembra 1936. godine u selu Brezova kod Ivanjice.

 

Bio je visoki funkcioner bivšeg Saveza komunista Srbije (SKS) i predsjednik Predsjedništva Srbije u vrijeme bivše SFRJ.

 

Na 8. sednici CK SKS 1987. godine, koja je označila početak političkog uspona tadašnjeg partijskog šefa Slobodana Miloševića, došlo je do oštrog sukoba njegovih i pristalica Ivana Stambolića. Ubrzo nakon te sjednice Stambolić je bio prinuđen da napusti položaj predsjednika Predsjedništva Srbije i da se povuče iz javnog života.

 

(SB/BETA)


/////////////////////

RADIKAL SE POKLONIO BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA: 'Razumijem vašu bol i tugu'

RADIKAL SE POKLONIO BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA: 'Razumijem vašu ...

///////////////////////

Španski El Pais upozorava : Muslimani na udaru nasilnika nakon napada u Barceloni

Nakon prošlosedmičnih terorističkih napada u Španiji, u kojima je ubijeno 15 i ranjeno 120 ljudi, u toj se zemlji bilježi porast nasilja usmjerenog prema muslimanima, piše u srijedu list El Pais, pozivajući [...]

24.08.2017.

KONJIČANIN OBRADIO HIT "DESPACITO" I POSLAO PORUKU VLASTI : 'DIŽ' SE, TITO, AKO BOGA ZNAŠ' (VIDEO)

Konjičanin obradio hit “Despacito” i poslao poruku vlasti : ‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’ (VIDEO)

August 24. 2017.


Despacito ‘po naški’ ili  ‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’,  u izvedbi mladog Konjičanina Emira Tucakovića ,  zanimljiv je naziv još zanimljivije  obrade  mega popularnog svjetskog hita koji na You Tubeu ruši sve rekorde.  Kako će proći ova obrada ostaje da se vidi, jer je tek juče objavljena, ali je već sada izvjesno da je pogodila  taČNO u srijedu  kada je u pitanju trenutna društveno politička situacija u BiH.

Poslušajte  Emira, zapamtite refren koji glasi : “Diž’se Tito ako Boga znaš samo diž se Tito, bez tebe je ovdje sve mahnito. Pokrali su bog samo zna koliko”, i  odlučite da li aktuelna vlast u BiH zaslužuje vašu podršku.

‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’

Ajd vozi oonnooo
Ti sada meni si našo da popuješ
Teško nama svima sa tobom
Vi koji lažete da će nam bit bolje
Zar vas nije stid bar nimalo

Ooo tu svome dupetu našo si spas
Boli tebe briga sad za nas
Tuđi kajmak si pokuso

Oujea ja, ja na birou sam diplomiran
Kažu bit će posla ako prodam glas
To moj striko bi poguro

Dižsetito ako boga znaš samo dižsetito
Bez tebe je ovdje sve mahnito
Pokrali su bog samo zna koliko

Dižsetito kakvu nebulozu sam pročito
Neki hajvan stupa grčevito
Ulice prediva munjevito

Trotoare grade i čude se toliko
A svima nam je muka šutimo glasovito
Umne barikade sade naveliko
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

Znaš nije to baš hrabro
Al zbogom stara škvadro
I svu rodbinu sabro
Pa preko grane nabro

I kada stignem tamo poslat ću ja vama BAM BAM
Eto vam diploma odo ograde da farbam

I došlo mi je ovdje svega više preko glave
Keru, keru, keru mali zagrni ti rukave
I hajde slobodno ti volontiraj
Život si izrento pa uživaj

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
Takvima je mensa isto što i menza
Đe ba ima korza bez ulice broza

Dižsetito ako boga znaš samo dižsetito
Bez tebe je ovdje sve mahnito
Pokrali su bog samo zna koliko

Dižsetito kakvu nebulozu sam pročito
Neki hajvan stupa grčevito
Ulice prediva munjevito

Trotoare grade i čude se toliko
A svima nam je muka šutimo glasovito
Umne barikade sade naveliko
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

Dižsetito omladina ode u Portoriko
Kradu nam živote al zakonito
bogate se mahom inkognito

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
A svima nam je muka šutimo glasovito

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

(Kliker.info)

//////////////////////////////////

Konjičanin obradio hit “Despacito” i poslao poruku vlasti : 'Diž' se, Tito ...




























/////////////////////////////////////

Intervjui

Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja



//////////////////////////

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

  ////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Ujedinjeni narodi umrli su u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u

////////////////////////////////////

Intervjui

Životni intervju Ferdinanda Zovke : Ja sam za scenu i operu živio, a nagrada Mimar mira znači mi sve



/////////////////////////////////////

Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja

///////////////////////////////////////

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

///////////////////////////////////////

Kolumne

Emil Karamatić : Zbogom profesore





///////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj : Tradicija i kako je birati

//////////////////////////////////

Nedžad Latić : I Tarik i Bakir su fino odgojeni muslimani, ali obojica su u politici ispali

//////////////////////////////////////////

Andrej Nikolaidis : Dragi Rex, dragi Amerikanci: Vama je Hasanbegović u Bijeloj kući

///////////////////////////////////////

Miljenko Jergović : U kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno?

24.08.2017.

DENIS BEĆIROVIĆ: ULICE TREBA NAZIVATI IMENIMA BOSANSKIH KRALJEVA, VIJEĆNIKA ZAVNOBiH-a I BORACA ARMIJE

Denis Bećirović: Ulice treba nazivati imenima bosanskih kraljeva, vijećnika ZAVNOBiH-a i boraca Armije


August 24. 2017.


Zastupnik SDP-a u Parlamentu BiH Denis Bećirović smatra da ulice, trgove, javne ustanove, institucije iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, sporta, zdravstva treba nazivati, prije svega, imenima:

1. bosanskih kraljeva i banova iz doba srednjovjekovne Bosne;

2. vijećnika ZAVNOBiH-a koji su obnovili državnost BiH 1943.;

3. boraca Armije Republike BiH koji su odbranili nezavisnost BiH od 1992. do 1995.

– Teška glupost je konfrontirati antifašiste koji su od 1941. do 1945. obnovili državnost Bosne i Hercegovine i antifašiste koji su od 1992. do 1995. godine očuvali nezavisnost države Bosne i Hercegovine.

Nesaglediva je opasnost za budućnost države Bosne i Hercegovine konfrontirati Dan državnost (25.11.1943) i Dan nezavisnosti (1.3.1992.). To mogu raditi samo neznalice ili oni koji ne misle dobro državi Bosni i Hercegovini.

Umjesto neozbiljnog pristupa trebamo stručno, argumentirano i pametno pristupiti jačanju i afirmiranju državotvorne svijesti kod svih građana Bosne i Hercegovine. To nije posao za neuke, ostrašćene i nedorasle osobe, to treba da osmišljavaju oni koji znaju kako se afirmira kulturni, politički, historijski i državno-pravni kontinuitet države Bosne i Hercegovine.

Naravno, osim ovih perioda ima i drugih razdoblja naše historije u kojima su djelovali veliki, zaslužni i umni ljudi koji, također, zaslužuju da im odamo počast i zahvalnost. Međutim, u ovim vremenima stalnih nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu od izuzetne je važnosti da akcenat stavimo na one periode i ličnosti koje su izgrađivale, obnavljale i očuvale našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Pametna vlast zna da historija ne počinje od nje. Mudra vlast ne izaziva jalove rasprave o nazivima ulica i ne dijeli bespotrebno građane naše države. Naprotiv, umjesto otrcanih međustranačkih prepucavanja, osimišljenom i dugoročnom državnom politikom treba podstaći naučne, državne i građanske institucije, udruženja, društva i organizacije da u XXI. stoljeću studiozno i ozbiljno izučavaju i afirmiraju srednjovjekovnu bosansku državnost, antifašističku borbu i zasluge vijećnika ZAVNOBIH-a za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine, kao i ogromne zasluge Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani i očuvanju nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Moramo otklanjati naš zaborav i uspostavljati duhovnu i intelektualnu vezu između bosanske sadašnjosti i naših najboljih predaka koji su stoljećima izgrađivali, razvijali, čuvali i branili našu domovinu.

Za politku očuvanje i razvoja države Bosne i Hercegovine nisu korisne tendenciozne i nepromišljene inicijative o nazivima ulica koje svađaju i dijele bosanskohercegovčke građane. Moramo, napokon, otvoriti oči i razmisliti kako da se efikasnije i pametnije suprotstavimo velikodržavnim i separatistčkim udarima na državnost, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine.

Umjesto lažnih dilema, izazivanja stalnih svađa među bh. građanima, subjektivnih afiniteta pojedinaca, neophodno je da imamo:

1. osmišljene strategijske ciljeve;

2. pametnu obrazovnu politiku;

3. organizirano motiviranje novih generacija bh. inteligencije u pravcu naučnog istraživanja problematike državno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

Na kraju, ne smijemo nikada zaboraviti, u temeljima države Bosne i Hercegovine je ideja slobode, antifašizma i ravnopravnosti svih njenih građana. Zbog toga, između ostalog, Bosna i Hercegovina ima budućnost – zaključio je Denis Bećirović.

(Kliker.info-NAP)

//////////////////////////////
//////////////////////////

Narod i specijalci : Policija uklonila demonstrante kod Viteza, žene u bolnici (Video)


 Policija provjerava informacije da su specijalci povrijedili demonstrante koje su uklonili sa puta u mjestu Kruščica kod Viteza, gdje su protestirali protiv izgradnje hidrocentrala.Istovremeno, Koalicija za zaštitu rijeka Bosne

/////////////////////////////////////////////
//////////////////////

IMA POVRIJEĐENIH: Eksplozija u Kijevu tokom posjete američkog ...

/////////////////////////////


//////////////////////////////////////////////

Intervjui

//////////////////////

DŽAFEROVIĆ POJASNIO POSLOVNIČKE ODREDBE: SNSD-a ne može blokirati rad Parlamenta!

DŽAFEROVIĆ POJASNIO POSLOVNIČKE ODREDBE: SNSD-a ne ...

////////////////////////

OKONČAN ŽRIJEB U MINHENU: Zmajevi u grupi s Belgijom, Francuskom i Rusijom!

OKONČAN ŽRIJEB U MINHENU: Zmajevi u grupi s Belgijom ...

24.08.2017.

DRAGO BOJIĆ : STEPINČEVA SVETOST NIJE KRŠĆANSKE NEGO POLITIČKE PRIRODE

Drago Bojić: Stepinčeva svetost nije kršćanske nego političke prirode

Eldin Hadžović

Autor
22.8.2017. 


Drago Bojić: Stepinčeva svetost nije kršćanske nego političke prirode

Drago Bojić


///////////////////////////////////////////////////////
..............................................

Izdvajamo

  • Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.
......................................

pavelic_copy21380

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

.....................................................

Bosanski franjevac govori o stanju u franjevačkoj zajednici i BiH, krizi humanosti te sprezi politike i crkve: Ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi

Gospodine Bojiću, vi ste praktički protjerani iz Sarajeva, gdje ste radili kao predavač na Franjevačkoj teologiji. Kako se to dogodilo i zašto?

O tome mi nije lako govoriti jer je riječ o mojoj zajednici i odnosima u njoj. Ljudi koji su izvan zajednice to uglavnom ne mogu razumjeti jer ne poznaju unutarnje odnose i ne očekuju da se takvo što može dogoditi u franjevačkoj zajednici. Ali evo ukratko što se dogodilo. Prije tri godine, u svibnju 2013., zbog javnih istupa i kritike dijela hercegovačkih franjevaca zbog njihovog neodgovornog ponašanja u ratu i manipulacija sa svetištem u Međugorju, smijenjen sam s mjesta glavnog urednika ‘Svjetla riječi’ i urednika izdavaštva. Uz to, tadašnji provincijal fra Lovro Gavran (koji se u međuvremenu vratio na Kosovo nakon što je u proteklih sedam godina zloupotrebom pozicije vlasti učinio puno štete i pojedincima i cijeloj zajednici) i članovi Uprave Bosne Srebrene, na nagovor hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, odlučili su da me dodatno sankcioniraju i odredili da moram napustiti Sarajevo i preseliti se u Busovaču. Budući da sam to odbio, uslijedile su i druge sankcije, među njima i zabrana poučavanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prošle godine, nakon što su mi u dogovoru s Generalnom upravom Franjevačkog reda u Rimu zaprijetili da će pokrenuti postupak izgona iz Reda, preselio sam se u franjevački samostan u Jajce. U travnju ove godine izabran je novi provincijal fra Jozo Mariničić. On je bilo član Uprave i suradnik bivšeg provincijala fra Lovre Gavrana u vremenu kad su me kažnjavali, od čega se nikad ni on ni drugi suradnici nisu javno distancirali, što znači da su odluke i sankcije donesene jednoglasno. Izabrana je i nova Uprava u kojoj su i dva profesora s Franjevačke teologije. Članovi nove Uprave skupa sa starim i novim provincijalom na kongresu održanom u lipnju nisu me uopće kontaktirali niti su razmatrali mogućnost moga povratka u Sarajevo. To pitanje je postavljeno nedavno i na sjednici Profesorskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, ali je većina članova zbora to ignorirala.

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene. Eto zašto mi je teško govoriti o ovome, jer se tiče naših unutarnjih odnosa. Ali moram to javno kazati radi istine i čistoće odnosa i zbog zanimanja dijela javnosti koji cijeni Bosnu Srebrenu i njezinu ulogu u prošlosti.

Za šaku srebrenjaka

Vaši izabrani tekstovi i intervjui sabrani su u knjigu ‘Zlato i tamjan’ za koju vlada veliko interesovanje i to ponajviše, usudili bismo se reći, među najistaknutijim kritičarima Crkve i organizirane religije uopće. Pada li vam teško to što do razumijevanja lakše dolazite u izvancrkvenim krugovima nego u onima kojima u suštini pripadate?

Volio bih, naravno, da je stanje u mojoj franjevačkoj zajednici dosljedno njezinoj najboljoj tradiciji, kao što bih volio da je i stanje u Crkvi i njezino djelovanje prema vani (društvu i svijetu) bolje, u smislu da ima više slobode duha, mišljenja, samokritičnosti, pravednosti, zauzimanja za ljudska prava, odgovornog suočavanja s prošlošću, empatije i sućuti za tuđu patnju, više poštivanja naših razlika, više samostalnih i odgovornih pojedinaca, a manje kolektivne duhovne i svake druge zaslijepljenosti. Zahvalan sam svima koji pokazuju interes za ono što radim i nadam se da će tekstovi skupljeni u ovoj knjizi otvoriti bar mogućnost razgovora o ovim temama.

Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da Crkva ne trpi nikakvu kritiku, što važi za sve glavne monoteističke vjerske zajednice, ne samo u BiH. Je li, po vašem mišljenju, onemogućen politički dijalog između crkava i sekularnog društva?

Iako to ona po ustavu formalno jesu, za naša društva se ne može kazati da su sekularna. Predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva. Do onog pravog, kritičkog, angažiranog dijaloga teško može i doći jer ne postoji sekularno društvo, nego troetnički getoizirani i duhovno okupirani kolektivi gotovo do kraja poistovjećeni s vjerskom pripadnošću u njezinom najodbojnijem i najperverznijem smislu. Oni dijalogiziraju i susreću se uglavnom ondje gdje postoji obostrana korist. To se ponajbolje može vidjeti u vrijeme velikih blagdana. Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.

Sudeći prema rezultatima popisa stanovništva, BiH je zemlja vjernika, sa svega dva-tri procenta ateista i/ili agnostika. Odgovaraju li te brojke stvarnom stanju ili se radi o oportunizmu i mirenju s predominantnim utjecajem vjerskih zajednica?

Ta statistika vjerojatno odgovara stvarnom stanju, iako je broj onih koji prakticiraju svoju vjeru zasigurno manji. Nije problem u tome što se toliko ljudi izjašnjava vjernicima – to je, uostalom, pravo svakog čovjeka – problem je u tome što vjera ne dotiče stvarne živote ljudi i što je ona često pokriće da se može raditi što se hoće. Ali sličan problem postoji i kod ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. I na jednoj i na drugoj strani je prisutna kriza humanosti, odsutnost etičkih principa, neodgovornost prema općem dobru i konkretnom čovjeku (bližnjemu). Stalno se inzistira na tome da se tobože mora znati to tko je tko i kojem kolektivu ili grupi pripada. A u drugi plan se stavljaju dostojanstvo, pravo i odgovornost pojedinca. I za vjernike i za ateiste bi trebali vrijediti temeljni etički principi. Za pripadnike monoteističkih religija oni su sadržani u Božjim zapovijedima, a sadržaj tih zapovijedi se gotovo u cijelosti poklapa s konvencijom o ljudskim pravima. Ovdje se konstantno manipulativno uvjerava ljude da je pravo kolektiva ispred prava pojedinca. To ni u vjerničkom ni u humanističkom smislu nije tako. Pojedinac i njegova prava moraju biti uvijek ispred prava kolektiva, jer ponekad upravo prava kolektiva ugrožavaju prava pojedinaca koji mu pripadaju.

Svetost ne ide nasilu

Nakon kraćeg perioda vrlo mlakog napretka, BiH ponovno tone u duboku političku krizu. Mogli bismo protraćiti cijeli razgovor nabrajajući političke procese koji su pošli po zlu samo u ovoj godini. Je li to zato što nam se bliže lokalni izbori ili se radi o nečem drugom?

Izbori svaki put iznova pokažu kako je teško stanje u državi. U sadašnjim političkim konstelacijama i s ljudima koji trenutno imaju političku moć i upravljaju ovom zemljom teško može biti bolje. Mnogi ljudi su se zasitili politike, političari su uspjeli da im zgade politiku i više nemaju ni volje ni snage da se bore. Dio njih odlazi iz zemlje, a mnogi jedva čekaju da odu. To je donekle razumljivo jer ljudi ne žele da im čitav život prođe u neizvjesnosti, u socijalnoj nesigurnosti, u stalnim krizama. Ljudski je i legitimno htjeti bolji, opušteniji, ispunjeniji život, više zadovoljstva, sigurnosti i sreće za sebe i za svoje najbliže. Ako je u godinama poslije rata postojala makar i krhka nada da bi moglo biti bolje, posljednje godine svjedoče da je i ta nada poljuljana, da nas je sve pomalo zahvatila rezignacija i da sve češće samo nijemo promatramo što se događa oko nas. Ipak, vjerničkim jezikom kazano, ne treba gubiti nadu da u konačnici zlo ipak neće posve nadvladati. Naravno, svjestan sam da je to slaba utjeha, ali ima smisla boriti se i ne odustajati od dobra i stalno sijati dobro, kako se to slikovito biblijski i teološki kaže, kako god nam se čini da ga ljudski korov i zlo stalno guše, izjedaju i uništavaju.

Proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a vi ste kazali kako bi najbolje bilo da on nikada nije ni započeo. Zašto tako mislite?

Nisam dovoljno upućen u sam proces i ne želim se postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj crkvi koja forsira njegovu svetost, ali mislim da motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti jer se dio života toga čovjeka, uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti. Alojzije Stepinac je čovjek svoga vremena i djelovao je u skladu s tadašnjim dominantnim stavom Katoličke crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.

Smatrate li stav onih političkih elita koje su bile najglasnije u osudi beatifikacije Stepinca licemjernim? Tu prije svega mislimo na vladajuću političku nomenklaturu iz Srbije, kojoj rehabilitacija kvislinških pokreta i ličnosti iz Srbije nije bila problematična.

Nezahvalno je praviti analogije i povlačiti paralele jer one uvijek u sebi kriju opasnost da dovoljno ne sagledamo cjelinu stvari, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se politički vođe u Srbiji ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima, kad bi preuzeli odgovornost za ratove na ovim prostorima i za stradanja tolikog broja ljudi. Tada bi ta kritika imala uporište i bila bi društveno poželjna i prihvatljiva. Ovako je cijela kontroverza oko Stepinca samo dobrodošao povod da se opravdavaju vlastiti mitovi i ideologije, da se poriče vlastito zlo do genocida i da se pojačava fašizacija srbijanskog društva.

portalnovosti.com

24.08.2017.

ZATAŠKAVANJE USTAŠKE KRIVNJE I AKTUELNE HRVATSKE DRŽAVNE IMPOTENCIJE

Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije


Marijan Vogrinec

Autor
23.8.2017. 



Image result for ustase hodaju po hrvatskoj fotos


////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • . Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije - budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

.........................

Docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić i voditeljica formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikolina Mađar, bezrazložno potpisana s – povjesničarka, opalili su zvučnu politikantsku pljusku povijesnoj istini o iseljeničkom valu iz Hrvatske 1945-ih godina, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, te iseljavanju iz RH u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Ta vrst krivotvorenja povijesti korespondentna je s vladajućim političko-ideološkim mainstreamom rigidne desnice. Poratni je val lakonski i netočno je objašnjen time da velik dio građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je i poznata mantra ekstremne emigracije, koja se mantra već godinama ciljano interpolira u neuku/pristranu javnost. Za aktualno pak iseljavanje iz RH, koje rečena trojka priznaje „možda najmasovnijim dosad“, krivi su novinari/mediji jer „ističu velike prednosti života i rada“ u tuđini, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“

Marijan Vogrinec

Novinari su – a tko bi drugi? – krivi za to što Hrvatska godišnje ostaje kraća za blizu 100.000 građana kad se manjku novorođenih pribroji iseljavanje trbuhom za kruhom. Samo su u Njemačkoj službeno registrirali 56.000 useljenika iz RH na godinu. A gdje su druge razvijene europske zemlje, otvorene za uvoz radne snage iz sporovoznih članica EU-a, kakva je i Hrvatska. To o novinarskoj/medijskoj krivnji za iseljavanje iz RH bio je u ponedjeljak 21. kolovoza jednoglasan zaključak dr. sc. Ivana Bulića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjane Ana-Marie Piskulić i voditeljice formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikoline Mađar, bezrazložno potpisane s – povjesničarka. Tema emisija bila je povijest hrvatskog iseljeništva te gospodarsko-političke okolnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i kasnije koje su uzrokovale pojedine velike iseljeničke valove u prekooceanske zemlje.

Uglavnom korektan „Pogled u prošlost“ u uvodnom, dokumentarnom i dobrom dijelu razgovornih objekcija troje sugovornika, međutim, povijesno-činjenično je zabrazdio u politikantsko zataškavanje kad je trebalo pojasniti uzročno-posljedične razloge, istinu o iseljeničkom valu iz Hrvatske neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata  te u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Iseljavanje 1945-ih godina lakonski je objašnjeno time da dio velik građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je poznata mantra ekstremne, ustaške emigracije, koja se mantra već godinama smišljeno interpolira u neopovijesnčarski mainstream i širu društvenu javnost radi preinake prošlosti.

Za aktualno iseljavanje, pak, iz Bijedne Naše, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, doduše, trojka je u „Pogledu u prošlost“ priznala da jest „možda najmasovnije dosad“, ali zato što „mediji ističu velike prednosti života i rada“ u razvijenim zapadnim zemljama, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“. To će reći, novinari žele zlo svojim sugrađanima i vlastitoj zemlji, pa mâme Hrvate u tuđinu umjesto da ih odvraćaju i plaše. „Trulim kapitalizmom“, kao nekad? To, dakako, nema veze s istinom i zdravim razumom, kao što nemaju nikakvog opravdanja sugovornici i sama povjesničarka Nikolina Mađar u ulozi voditeljice „Pogleda u prošlost“ za prešutjeti notorne činjenice.

Iz RH se već nekoliko godina masovno iseljavaju mahom mladi ljudi i cijele obitelji u najpotentnijoj radnoj dobi, jer im vlastita država – više od četvrt stoljeća po stjecanju međunarodne državne licencije – nije kadra ili ne želi omogućiti čovjeka dostojan život i izglednu budućnost njihovoj djeci. A to će reći, siguran posao s ljudskim radnim uvjetima i plaćom od koje se može pristojno živjeti i planirati obiteljsku budućnost, prihvatljiv način stambenog zbrinjavanja i društveno-političku stabilnost u zemlji kojom neće mahnitati aveti prošlosti kao dimna zavjesa za prikrivanje polit-kriminalne degradacije i opće moralne destrukcije države i društva.

Bijeg iz neprijateljske domovine

To su ključni detonatori okolnosti u kojima se većina građana ne osjeća sigurno u vlastitoj domovini, u zemlji gdje su Hrvati napokon svoji na svome, nezadovoljni su svim političarima odreda – vidi bilo koju relevantnu anketu u prošlih nekoliko godina – i tko god može, bježi dok može s broda koji tone.

Hrvate ne izgone iz RH u iseljeništvo novinari zato što ne žele lakirati crnilo u zemlji koja sve očitije postaje neprijateljska većini vlastitih građana, nego „grijeh struktura“ o kojem su između redaka opet bili prisiljeni progovoriti i biskupi u svojim homilijama za blagdana Velike gospe. Isti oni, čiji je neoprostiv krimen upravo to da su aktivno pridonijeli dovođenju (is)tih „struktura“ u poziciju i dalje ništa učinkovito ne činiti protiv tzv. bijele kuge i zaustavljanja iseljeničkog tsunamija. Očito je vrag odnio šalu kad su se i „pastiri“ odvažili primijetiti da se „političari brinu samo za svoje vlastito, a ne i narodno dobro“. Otkrili Ameriku.

Pa narod zato i bježi glavom bez obzira i preko Velike bare od tih što su preuzeli odgovornost (sic) za 320.000 ovršenih (42 milijarde kuna duga) i isto toliko blokiranih, za ljude beznadno gurnute u dužničko ropstvo, za 40.000 djece koja bez večere odlaze na počinak, za 21.000 učenika koji jedini topli obrok pojedu u osnovnoj školi, za učitelje i liječnike koji neće dobiti više plaće jer su državni dužnosnici podebljali svoje za prosječnih 1500 kuna mjesečno te kane još nafutrati ionako previsoke mirovine/invalidnine veteranima HV-a i HVO-a…

Valjda zato već mjesec dana ministar financija Zdravko Marić izbjegava razgovarati s čelnicima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koja – unatoč volonterskom obrascu djelovanja i usred vatrene kataklizme u Dalmaciji – ne funkcionira. Uzalud šef HGSS-a Vinko Prizmić u očaju zdvaja pred novinarima televizije N1 Hrvatska i žali se na ministra/vladu srca kamenoga, državni proračun će i ubuduće biti nekome majka, a nekome maćeha. Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije – budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

No, rečeni docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić nailazi na puno razumijevanje dviju su-sudionica „Pogleda u prošlost“ kad izvješćuje da će HAZU ovih dana objaviti popis demografski „ispražnjenih područja Hrvatske“, što će biti „izvrsna prigoda mladima koji pomišljaju na iseljavanje da popune prazne prostore“. Genijalna ideja – doduše morska – da genijalnija ne može biti. Kao da mladima ili ikom drugom treba HAZU kako bi se obavijestili da 35 i manje kilometara od Zagreba postoje doslovno ili gotovo prazna sela s kućama i gospodarskim objektima, plodnim poljoprivrednim zemljištem i pristupnim cestama i ostalom infrastrukturom u kojima žive još samo duhovi. Odnosno tu i tamo pokoje (pra)staro čeljade za koje ne mare ni rođeni potomci niti asocijalna država RH.

U tim okolnostima i uvjetima beznadne sutrašnjice, nitko pri zdravoj pameti godinama niti ne pomišlja potražiti zdrav život, pa se uputiti prema Ivanić Gradu, Čazmi, Desincu, Žumberku, Bošnjacima, Zlataru… Da se ne govori o „pravoj“ Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini, Dalmtinskoj zagori, otocima… Tamo leže neprocjenjivi mrtvi kapitali koje se može kupiti za smiješnu bagatelu, unajmiti na besplatno uživanje ili čak dobiti na dar. A nitko neće u mjesta koja su nekad vrvjela vrijednim žiteljima, hranila gradove, škole se tresle od zdrave dječje cike i žamora… Nikakav HAZU nije kadar učiniti ono, što je debelo plaćena dužnost Banskih dvora, Hrvatskog sabora i, paradno – Pantovčaka. No, premijer i predsjednica nemaju vremena za ozbiljan posao i kraj takvih „vladara“ – Hrvatska nema budućnost kakvu su ovi obećali.

Što će mladež na tim pustim mjestima kad im vlastita država tamo ništa ne jamči za zasnovati perspektivan obiteljski život? Ne jamči im ni u velikim gradovima, kamoli na selu. Mladi nisu toliko ludi koliko su pametni ti koji ih poučavaju kako što brže i temeljitije – propasti. Ljudske pustinje u Hrvatskoj će oživjeti jednog dana, ako ne prije, ali kad neke nove upravljačke strukture – možda i nehrvatske, uvezene tko zna otkud ili ratni dobitnici, jer će Hrvati biti imobilizirana manjina – u nekim novim okolnostima primijene u tim područjima bitno drukčiju tehniku reanimacije od larpurlartističke indolencije aktualnih upravljačkih kasta. A „nacionalno osviještenih“ (sic), kako se predstavljaju.

Za sve iseljeničke valove iz Hrvatske, osim onog u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad su ključni uzroci bili propala ideologija, ratno gubitništvo i zločini protiv čovječnosti, presudni su bili ekonomski čimbenici. Ljudi nisu mogli živjeti u neimaštini, besposlici i bijedi pod tuđim režimima – od Beča, Budimpešte i Rima do Beograda – vlastita im je rodna gruda bila neprijateljica koja ih nije željela, pa su kupovali jednosmjerne karte za bjelosvjetsku neizvjesnost. Nekoliko prošlih godina, otkako je RH dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, EU-a, paradoksalno, to se Hrvatima na isti način ponavlja i kad su napokon svoji na svome. S „domoljubnom“ vlašću.

Taj ključan podatak licemjerno je preskočen u HTV-ovom formatu „Pogled u prošlost“, kao što se zataškava i krivotvori s razine državne politike. Možda zato što bi tv-akteri morali, prema zakonima povijesne struke i žurnatističkom bontonu, odgovoriti na vladajućem političkom manistreamu i političko-ideološki pristranoj (stranačkoj, a ne javnoj?) televiziji neugodna pitanja: kako je to moguće; tko je za to kriv; tko će i kako sankcionirati krivce…? „Pogled u prošlost“ u tom se dijelu teme o iseljeništvu zadovoljio ostankom na pogledu na – zataškavanje činjenica. Istine.

Baš kao u dijelu sadržaja, gdje se iseljavanje Hrvata 1945-ih godina „objašnjavalo“ tek političko-ideološkim razlozima neslaganja s komunističkom ideologijom novog jugoslavenskog režima te pobjedničkim na antinacifašističkoj strani partizanskim vojskovođom i šefom države Josipom Brozom Titom. Nema spora da je bilo i tih, ali su bili beznačajna manjina, iz kaste krupnih kapitalista i dijelom intelektualaca što su većinom kolaborirali s okupatorom i ustaškim kvislinzima. U strahu od odgovornosti, pridružili su se luzerskim kolonama ustaških ratnih zločinaca i njihove rodbine te dijela zavedenog svijeta što ih je u paničnom bijegu na Zapad predvodio osobno ozloglašeni ideolog zločina protiv čovječnosti i vlastitog naroda poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, s cjelokupnom „vladom“ te međunarodno nepriznate paradržave.

Ustaški zločinci na „štakorskoj stazi“

Ratni zločinci i gubitnici svih vrsta, staleža i zavičajnog porijekla natisnuli su se u tsunami bijega od odgovornosti, polaganja računa vlastitom narodu za zvjerstva i razaranja što su ih počinili za neslavne vladavine u razdoblju 1941.-1945. U bijegu i skrivanju, za koje su vrijeme činili i nove zločine, izravno im je pomagala Katolička crkva kojoj je – kao i u krvavo doba četverogodišnjeg ustaškog režima – glavni autoritet bio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Zločinci, a ne Titovi politički neistomišljenici, među kojima i zloglasni Pavelićev intimus, ustaški pukovnik Erih Lisak, skrivali su se na Kaptolu u Zagrebu i župnim dvorovima u okolici.

pavelic_copy21380

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

Niz katoličkih svećenika aktivno je sudjelovao u ustaškim zločinima, dodijeljeni su im vojni činovi, a najgori među njima bio je jasenovački koljač, hercegovački fratar Tomislav Filipović kojem je zapovjednik tog konc-logora Vjekoslav Maks Luburić nadjenuo nadimak Majstorović, zbog majstorskog klanja zatočenih Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata… Katolička crkva se do danas nije odrekla tog krvavog nečovjeka u habitu, ali zato zabranjuje obljetničarsko podsjećanje u crkvi sv. Marka na istoimnom gornjogradskom trgu u Zagrebu na svećenika Svetozara Rittiga, koji je u njoj godinama do Drugog svjetskog rata slavio mise i iznimno je zaslužan ne samo za njezin uzlet u svakom smislu nego i za crkvenu povijest.

Za razliku od ustaše fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, kojega su jugoslavenske vlasti uhitile neposredno po oslobođenju zemlje, osudile na smrt i objesile (nije znao reći koliko je točno ljudi usmrtio ali, priznao je, „moglo bi biti stotinjak“), svećenik enciklopedijskog znanja, obrazovanja i širokog duha Svetozar Rittig se već 1941. pridružio Titovim partizanima. To mu tzv. Crkva u Hrvata nikad nije oprostila, pa mu i ovi „pastiri“ s kaptolskog sljemena što danas licemjerno uskraćuju vjerničkom puku sjećanje na časnog Rittiga u Rittigovoj crkvi nisu ni do – gležnja. Ustaška im je kapa bliža srcu, što reče svojedobno onaj trknuti mantijaš na HDZ-ovom skupu u Splitu, od – partizanske kape. A časni je Rittig bio Titov partizan i čuvao je Isusa Krista pod tom kapom, i crvenom zvijezdom petokrakom.

Pod oltarom franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu, svećenici su 1945. godine skrili 36 sanduka zlata što su ga ustaše opljačkali žrtvama jasenovačkog logora, a zlato je bilo namijenjeno financiranju križara i tzv. ustanka hrvatskog naroda protiv partizanske, komunističke vlasti.

Crkva je neposredno u poraću organizirala (operativac svećenik Krunoslav Draganović) tzv. štakorsku stazu via vatikanski/hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu s cijelom operativom za opskrbu ustaških ratnih zločinaca u bijegu lažnim dokumentima i tajno prebacivanje u prekomorske zemlje. Tom je stazom, zajedno s obitelji, pobjegao u Argentinu i ustaški pukovnik, pripadnik Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Bio je na jugoslavenskom popisu traženih za izručenje ratnih zločinaca (13. po redu), ali ga tadašnji pronacifašistički režim nije izručio, kao ni samog Antu Pavelića, nego mu je dopustio protujugoslavensko djelovanje. O tome tko su tada bili „hrvatski iseljenici“ svjedoči iz prve ruke istaknuti novinar i publicist Drago Pilsel u svom autobiografskom romanu o Argentini.

Rođen je u obitelji kućnih prijatelja obitelji Ante Pavelića i odgojen pod ogromnom Pavelićevom fotografijom nad dječjim krevetićem. Profesor na studiju teologije bio mu je Jorge Maria Bergoglio, današnji papa Franjo. Pilsel stoput više zna o iseljenicima iz Hrvatske 1945-ih godina i što su radili do 990. godine od svih troje iz HTV-ovog „Pogleda u prošlost“ zajedno. Spoznaje iz prve ruke i na vlastitoj koži oštro su suprotstavljene lakirovkama krivotvoritelja povijesti. Tko su ti ljudi – ipak manjina u odnosu na ideološki neopterećene, iskrene domoljube u iseljeništvu kakvi su se većinom okupljali u Hrvatskoj bratskoj zajednici – dovoljno je zaviriti u njihove klubove i hrvatske katoličke misije.

Autor ovih redaka imao je prigodu u Australiji osobno se uvjeriti u tu grozu i luzerski jad od Pertha i Melburnea do Sydneya, Adelaidea, Canberre… Slike i biste Ante Pavelića uz sliku engleske kraljice Elizabete Druge, ustaške zastave uz australsku,  znakovlje propale kvislinške Endehazije, „hrvatski“ zemljovid s granicama koji metar ispod beogradskog Kalemegdana i na bugarskoj državnoj međi, uključivo pola Srbije s Vojvodinom, Sandžakom, Boku kotorsku u Crnoj Gori, cijelu BiH… Od Kanade, gdje se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala javno fotografirati sa skupinom hrvatskih iseljenika tog mentalnog sklopa iza ustaške zastave, do SAD-a, Latinske Amerike, Australije, nekih država EU-a, te pojave nisu iznimka… Prvi „državnički“ (sic) posjet Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. Kanadi i SAD-u, o čemu je s lica mjesta svjedočio tadašnji HTV-ov izvjestitelj, vanjskopolitički komentor-mentor Tomislav Jakić (opisao u respektabilnoj knjizi „Nisam zvijao s vukovim“), sveo se na posjet – (pro)ustaškoj emigraciji. Radi skupljanja novca za predstojeći rat, koji je novac većim dijelom završio u privatnim džepovima izabranih „državotvoraca“.

Ustašluk, koji se na ekstrenoj desnici u zadnje doba nazivlje i izvornim antifašizmom, na velika je vrata ušao u Bijednu Našu i uzeo državu pod svoje. Sramotno, nikom od vladajućih iz HDZ-ovog vrha to ne smeta. Dapače. SDP-ova je vladajuća koalicija (2012.-2015.) kukavički propustila obračunati se s neonacifašizmom, barem onako kako se to čini u Njemačkoj kancelarke Angele Merkel. Koketiranje vladajućih s bujajućim zlom se nastavlja. Na unutarnju i međunarodnu štetu Bijedne Naše.

H20160805003442thompsonkoncert

Foto: FAH

Krivotvorna osvetnička falanga

Ne smeta to ni tzv. Crkvi u Hrvata, pa nije čudno da se civiliziran antinacifašistički svijet zgraža nad stanjem u zemlji zarobljenoj svojom najcrnjom prošlošću. Krivotvorenje povijesti i toleriranje notornog ustašluka u javnom životu Bijedne Naše ovih je dana osudio i američki State Department u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016. godini. Poimence su u negativnom kontekstu spomenuti bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović i kontroverzni redatelj Jakov Sedlar, srpski i židovski bojkot državne komemoracije u bivšem ustaškom konc-logoru Jasenovcu, porast protusrpske netrpeljivosti u društvu, nevraćanje imovine SPC-u, itsl. A predsjednica RH telali – ne samo sada za desetodnevnog građanima beskorisnog boravka u Australiji i na Novom Zelandu – kako je RH zemlja koja s narednim svijetom dijeli/razvija „iste zapadne vrijednosti“.

Australci su se mogli samo nasmijati: RH jest multinacionalno/multikulturno, ali za razliku od njihovog – krajnje netrpeljivo društvo. Osobito prema srpskoj, svojoj najvećoj etničkoj manjini, pripadnicima LGBTQI skupine, ateistima i svemu/svačemu što se s razlogom ili bez naziva lijevim ili tzv. komunističkim.

Krivotvorenje povijesti, pa i kad je o iseljeništvu riječ, nikom ne koristi niti će donijeti sreću osvetničkoj falangi proustaških krvosljednika, jer se činjenice ne daju prepravljati prema trenutnim politikantskim potrebama. To da pobjednici pišu povijest, čista je budalaština onih koji nemaju pojma što povijest jest. To su činjenice, istina o onome što se dogodilo, a to što se dogodilo – dogodilo se baš tako kako se dogodilo. Nikako drukčije. Ne onako kako se babi snilo, kako se nekom čini ili bi želio, pa laže da se dogodilo baš ono što se nije dogodilo. Istina je uvijek samo jedna, a prava, nepreparirana povijest je – istina. Povijest nije Biblija, pa da milijuni milenijima vjeruju „svetom svjedoku“ koji, rođen 300-400 godina poslije Kristova raspeća, citira što je, kada i zašto kazao. Pazi, citira! I onda je to evanđelje po ovom ili onom, koje se kao „sveta istina“ plaća stanovitim iznosom lemuzine ili prilogom u škrabicu pri oltaru.

Jedna kasta milenijima na tome itekako dobro živi, pa tko voli, neka izvoli. I aktualna politikantska kasta u Bijednoj Našoj, zajedno s crkvenom i manjim dijelom braniteljske, itekako dobro živi na ustrajanju u krivotvorenju povijesti, ne bi li teza o pobjedničkim piscima dobila na uvjerljivosti i smislu. A neće, jer ne može. Nije povijesna istina neka žlundra da ju rasteže i prežvakuje kako se kome sprdne, ali jest dovoljno izazovna da će se uvijek naći redikula koji će to iznova pokušavati.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48892803

Powered by Blogger.ba