Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

16.08.2017.

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "ORGANI ENTITETA RS-a MORAJU OMOGUĆITI KNJIŽENJE VOJNE IMOVINE I PROVESTI ODLUKU SUDA IZ 2012. GODINE"

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine"


Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.



OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: 'Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine' - 2

Sukladno stavu koji zastupa Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, OHR izražava punu podršku svim nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH.

 

– Organi RS moraju omogućiti knjiženje sveukupne perspektivne vojne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, te u tom kontekstu, moraju također provesti i odluku Suda BiH u predmetu Han Pijesak – odgovor je OHR-a na upit novinara o odluci Ustavnog suda BiH na apelaciju RS po pitanju knjiženja vojne imovine.

 

Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.

 

– Javno ili privatno vlasništvo nad nepokretnom imovinom ni na koji način ne utiče na teritoriju niti teritorijalnu jurisdikciju države ili entiteta – naglašeno je u komentaru OHR-a.

 

Lokacije perspektivne vojne imovine ili druga državna imovina uknjižena kao vlasništvo države BiH i dalje je dio teritorije Republike Srpske ili Federacije.


////////////////////////////////

MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Ministarstvo odbrane BiH saopćilo je danas da je odluka Ustavnog suda BiH u vezi sa knjiženjem vojne imovine konačna i obavezujuća i da će njeno sprovođenje u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik resornog ministarstva.


MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Iz Ministarstva odbrane BiH navode da su posredstvom Pravobranilaštva BiH informirani o odluci Ustavnog suda BiH, koji je odbio apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske u vezi sa knjiženjem vojne imovine, ali da odluke ne žele komentirati.

 

"U vezi sa značajnim brojem medijskih upita koji se odnose na odluku Ustavnog Suda BiH o apelaciji koja se tiče pitanja vlasništva nad Stacionarnim komunikacijskim čvorištem Veliki Žep kod Han Pijeska, Ministarstvo odbrane BiH potvrđuje da je posredstvom Pravobranilaštva BiH informirano o odluci", navodi u saopćenju za javnost.

 

U saopćenju se dodaje da Ministarstvo odbrane BiH ne komentira odluke Ustavnog suda BiH, pa ni ovu.

 

"Kako smo informirani, odluka je konačna i obavezujuća, a njeno sprovođenje će u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik Ministarstva odbrane BiH", navodi se u saopćenju.

 

Marina Pendeš, ministrica odbrane BiH, također je odbila komentirati odluku Ustavnog suda BiH no za Hrvatski Medijski Servis kratko je kazala kako smatra da će odluka Ustavnog suda "pomoći Ministarstvu odbrane, odnosno BiH u aktiviranju MAP-a".

////////////////////////
16.08.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ZNANJE JE NAŠ NAJVEĆI PRIJATELJ, A NEZNANJE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ !

Profesor.dr. Senadin Lavić :Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj !

August 16. 2017.


Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet i živimo za našu Bosnu –   istakao je u svom prigodnom predavanju  u Zadarskom islamskom centru poznati bh kulturolog Pr. dr. Senadin Lavić, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka i predsjednik BZK Preporod“.

Medžlis Islamske zajednice Zadar

Dok je zadarske ulice neumoljivo pržilo vrelo avgustovsko sunce, a temperatura u hladu dosezala 44 podeoka C skale, u Islamskom centru Zadar u Skročini na broju 27A skupila se velika grupa građana, koji su do kraja ispunili džamijske prostorije, a  jedan broj njih morao se zadovoljiti sa mjestom u hodniku. Svi oni su nestrpljivo čekali da čuju aktuelnu besjedu Pr. dr. Senadina Lavića, profesora Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo i direktora Bošnjačke zajednice kulture (BZK) “Preporod“, koji je tog dana u cik zore krenuo iz Sarajeva da svoje vrijeme sa njima podijeli i u njima ojača uvjerenje  da je njihova sveta dužnost braniti i čuvati svoj identitet.

 

O g. Senadinu Laviću se već mnogo zna. Rođen je 1965.g. u Konjicu. Svojim predanim radom u obrazovnom procesu, spisateljstvu i kulturi afirmisao je i reafirmisao ne samo sopstvene već opšte bosanske i bošnjačke vrijednosti. Uspješan je pedsjednik “Preporoda“ i profesor na Fakuitetu političkih nauka u Sarajevu. U Zadar je došao da svoje vrijeme, znanje i iskustvo podijeli sa svima onima koji u njemu prepznaju osobu od koje imaju šta čuti i naučiti.

Islamski centar Zadar

U Zadarskoj županiji živi odko 1.200 Bošnjaka, ali i veliki broj drugih islamskih vjernika, prije svega Albanaca. Vjerske slobode su primjerne svakom demokratskom društvu…Svugdje gdje postoji kritična masa vjernika treba dozvoliti izgradnju prostora, u kojem će vjernici prakticirati svoju vjeru. I zadarski muslimani su duže vrijeme nastojali obezbjediti molitveni prostor, što im je pošlo za rukom tek u maju 2011. godine, kada je Islamska zajednica Hrvatske za njihove potrebe kupila jednospratnicu u zadarskom naselju Skročina i preuredili je u mesdžid (džamija bez minareta), u kojem je obezbjeđen manji molitveni prostor, stan za imama i prostor za druženje. Time se Zadarski mesdžid odvojio od Riječkog, a za imama je postavljen ef. Ćamil Bašić, koji i danas obavlja tu dužnost.

Senadin Lavić o Bošnjačkom identitetu

 Svaki narod ima neprikosnoveno pravo na vjeru i vjerovanje. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjaci imaju svoju, vjeru, kulturu i tradiciju, koja u nečim i  nadmašuje kulturu i vjeru njihovih susjeda. To im daje, potvrđuje i vrednuje vlastiti identitet.

“Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet, živimo za svoju BIH“,  poručio je S. Lavić  već na početku svog izlaganja prisutnim u Islamskom centru Zadar i zahvalio im što čuvaju i unapređuju svoju vjeru i tradiciju.

U svom izlaganju Lavić je govorio o procesima koji se vode i pokreću u svijetu, a imaju poseban  odraz i uticaj na narode Balkana, prije svega bh muslimane. Dio izlaganja odnosio se na prelaznu prelomnu epohu iz 20-og u 21. stoljeće, u kojoj su neumoljivo rušene ljudske vrijednosti, padao moral, a ljudi pretvarani u robove novog doba. Poguban uticaj na Bosnu, Bosance i Bošnjake imali su i imaju velikosrpski projekti usmjereni na razbijanje bh države, istrebljenje muslimana,  negiranje i potiskivanje historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi započeti u Sandžaku 1912-te, u BiH se razorno nastavljaju  i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Nažalost, i dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika BiH i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju  stratezi Velike Srbije i zagovornici Velike Hrvatske. Razmjere antibošnjaštva i antibosanstva se sve više šire u težnji da opravdaju iracionalno i lažima daju snagu istine, da od laži naprave istinu.  Potiskivanjem bošnjačkog povijesnog bića razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života njoj.

U takvim uslovima sve veći značaj imju oni koji su stali u zaštitu ljudskih prava i odbranu ljudskih vrijednosti.

Poseban akcenat u svom izlaganju Lavić je dao obrazovanju mladih.

Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj. Razvijajmo svoje muslimansko bošnjačko biće.  Od  svakog treba učiti i uzeti ono što je dobro. Šaljimo našu djecu u škole, pomozimo i potstaknimo njihovo obrazovanje. Samo obrazovani (mladi) mogu dići naš narod i pokrenuti ga naprijed.

Bila je ovo i prilika potsjetiti se nekih Lavićevih stavova o entiteu Rs. Sasvim je jasno da entitet Rs i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava ne samo u Evropi, već i većem dijelu svijeta.

Istjerivanje magarećije pameti“

Zadatak džemata je da živi sa svojim džematlijama, jača njihovu svijest i razvija muslimansko biće. To dobro znaju u Islamskom centru Zadar.

Imam zadarske džamije Ćamil ef.  je svoje vrijeme predviđeno za hutbu poklonio gostu iz Sarajeva i svoje izlaganje o “ ljudskoj nesreći” sveo na svega par minuta, zaključujući da se “nesreća može odagnati samo istjerivanjem „magarećije pameti“ a ne vješanjem konjskih potkovica na kućna  vrata i vrata automobila“.

U toku džuma namaza imali smo prilike susresti  Bosance koji ovih dana provode svoje vrijeme na nekom dijelu Jadrana, i nije im bilo ni daleko ni teško doći u Zadar da vide i čuju Senadina Lavića, kojeg je imam Ćamil s pravom predstavio kao “borca za mir, istinu i pravdu.“ Među prisutnima je bio i mladi zenički arhitekta Mujičić Ismar, koji sa svojom vjerenicom Sabinom provodi dane odmora na otoku Viru.

Za mene je to bila prilika upoznati Šahinović Safeta iz Bužima i sa njim obnoviiti sjećanja teške dane agresije, uspjehe slavne 505. Bužimske brigade i njenog herojskog komandanta Izeta Nanića.

Usud ili prokletstvo BiH?

Teško je reći da li Bosnu prati usud ili prokletstvo. Ima se dojam da na Bosni i Bosancima i dalje ostaje neka vrsta  prokletstva po kojem neki koji su rođeni i odrasli u ovoj lijepoj zemlji ne poriznaju svoju zemlju, već je  i dalje je negiraju,  osporavaju nju i njene vrijednosti, odbacuju je i iz njenog majčinskog zagrljaja bježe susjedstvu, mada je ona njihov zavičaj, njihova domovina i njihovo izvorište, u kojem su zajedno sa drugima doživjeli i proživjeli najsretnije dane svog života. Ne mali broj njih slobodno, otvorerno i nekažnjeno govori protiv nje i agituje za nepivimoe strukture  – u Srbiji i  Hrvatskoj. A takva mogućnost,po mišljenju mnogih,  proizilazi iz činjenice da sjede na dvije stolice i koriste dvojno državljanstvo, sa kojim im majka Domovina postaje rezervnom domovinom.

Ma koliko se trudili, nastojali i uspjevali obezvrijediti ono što su BH narodi kroz vjekove stvorili, Bosni, Bosancima i Bošnjacima niko ne može osporiti da su bili Evropa, pa i onda kada su drugi  imali samo san o Evropi.

Evropa je mnogo ranije prošla kroz nas, prozimajući nas vrijednim značajkama i vrijednostima i niko nam nema pravo uskraćivati stečene vrijednosti i osporavati pripadnost toj Evropi. Ako ne po standardu, za mnoge smo po mnogo čemu i danas – više nego Evropa!

Zijad Bećirević (Chicago raja)




















16.08.2017.

ISTINE O" HRVATIMA" I" SRBIMA" U BOSNI I HERCEGOVINI

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.
Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Bosanski "Srbi"(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin "Bosanski Srbi" se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se - na osnovu zajednièke religije - poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu." Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike."

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava - oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znaèenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih - uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga "bosanskim Srbinom" znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin "bosanski Srbin", koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista - odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe. )

 





















16.08.2017.

MITOLOGIJE I ZABLUĐIVANJE

Kako nešto viđeno i proživljeno nekoliko puta može biti novo i obećavajuće?

Ljupko Mišeljić

Autor
16.8.2017. 



Kako nešto viđeno i proživljeno nekoliko puta može biti novo i obećavajuće?

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, najavili su novi rukopis koji treba da odredi srpsku nacionalnu politiku ujedinjenja u 21. vijeku. Značenje te Deklaracije ne treba tražiti u uspostavljanju nove srpske nacionalne zajednice, kako najavljuju Vučić i Dodik, budući da je to ekstremno nerealan cilj koji se bez teorije i prakse krvljenja oko teritorije ne može ni pokušati sprovesti. Šta nam onda znači ova Deklaracija, i šta novo donosi?

Prvi put nakon rata, u periodu gdje srpska nacionalna politika iza sebe ima jedan nepriznati genocid i nepriznavanje nezavisnosti Kosova, pred nama je dokument koji će, izgleda, biti prekretnica u odluci hoće li se na Balkanu konačno uspostaviti mir, ili će to trajno biti onemogućeno. Ovaj politički potez srpske nacionalne politike u krajnjem slučaju formiraće javnost, ukoliko se bude raspravljalo o tome šta je “opstanak” a šta “napredak”, šta kome znači emancipacija, i šta ko od svoje politike očekuje.

Od čega su te tako stabilne i prodorne države?

Ekonomski gledano, države regiona u poptunom su haosu. Uplovile su u javne dugove, imaju nesređenu administraciju, teret potplaćenih radnika urušenog dostojanstva, oči uperene u strane investitore, želju da za što manje novca radnu snagu ponude stranim investitorima. S druge strane, iako im otvorenih ruku nude jeftinu radnu snagu, strani investitori ne dolaze često na Balkan, jer je sigurnost kapitala neizvjesna zbog nesređenih političkih (i ideoloških) odnosa i ne baš prosperitetnog povoja etničke privrede.

Pravno, one ne crpe zakonodavstvo za svoje funkcionisanje, nego crpe svaku grešku u percipiranju i kontekstualizaciji. U Bosni i Hercegovini, poslije referenduma i neuspjele revizije presude, više se ne zna šta je pravno moguće, šta opravdano, a šta ustavno. Preciznije, ne zna se ko je odgovoran i nadležan za interpretaciju, i ko je sve nudio zloupotrebe interpretacije – pogotovo referenduma, kao demokratskog mehanizma.

Nesređena i haotična situacija Balkana vidi se u politici i medijima, budući da je usijani javni prostor odavno postao žarište političke borbe, u kome pitanja ekonomije, pravosuđa, zdravstva, školstva i socijalnih politika ne mogu dostići razinu racionale polemike. Politički pokreti desnog radikalnog etnonacionalizma, nalegli na vrlo oportuni, pasivni i patrijarhalno zacementiran ekonomski model neoliberalnog konzervativizma, nemaju za takav dokument ni vremena ni resursa. Istorijski gledano, ovakve vlasti na tu deklaraciju o opstanku nemaju pravo. U proteklih 150 godina iskoristili su već svoje opcije koje su mogli podržati ekonomijom. Treba vidjeti kakav će pisani dokument zadržati toliku masu od odlaska u druge zemlje, kako će im garantovati ekonomsku i socijalnu sigurnost.

Istina i ideologija

Potpunu ekonomsku propast Republike Srpske, trezorske i finansijske probleme, nizak standard i prezadužen život građana u drugom je planu kad se govori o opstanku. To Dodik dobro zna, stoga se i očekivalo da će se pridružiti ideji o Deklaraciji o opstanku srpskog naroda. Zbog toga ona u Vučićevom slučaju i dolazi u vrijeme pokretanja “unutrašnjeg dijaloga o Kosovu”. Ko je kome šta obećao da će pisati u toj Deklaraciji, odnosno čije sve potrebe ona treba da zadovolji, vidjećemo uskoro.

U programskom smislu, etnonacionalna mitomanijska Deklaracija o opstanku srpske nacije ne može biti ništa što već Stevan Moljević u “Homogenoj Srbiji” iz 1941. godine nije objasnio, i što SANU nije uvidjela kao važno u deklarisanju Memoranduma 1986. godine. Sve i da jeste moguće novo čitanje Ravnogorske deklaracije s neoliberalnim ekonomskim rakursom, i današnjom pozicijom gledanja – ono ne bi donijelo ništa novo. Neće ni donijeti, jer na ravni napretka i emancipacije popnacionalistički format klerofašističke ideje Ravnogorskog pokreta ne bi smio ni mogao sudjelovati, nakon svega što je izazvao.

Narativno gledano, sve što tematizira srpsku mitomaniju nacionalističkog kova koja propagira nacionalnu dominaciju na nekom terenu, moguću izdaju, prodaju, pad, nestajanje ili urušavanje imperije već je opisano i objašnjeno. Ostalo je još samo da se vidi šta će srpska politička misao uraditi po pitanju priznavanja genocida nad srebreničkim Bošnjacima, i priznavanja ionako skoro potpuno stvarne nezavisnosti Kosova. Istorijski i moralno, zbog proteklog rata i Miloševićeve velikosrpske propagande, autoritarni srbijanski lider Vučić na negiranje ove dvije stvari nema pravo. Ostaje da se vidi ima li rješenja za tu situaciju.

Je li ostalo išta od tolike ljevice?

Šta će tu ljevica? Da takav politički pokret na Balkanu postoji, ima publicitet, i da je internacionalnog karaktera kao što je zamišljeno, ova sigurnosna, ekomska, politička i kulturna situacija mogla bi izroditi novi manifest.

No, i taj blok nasjeo je na otvorenu i strahovito napredujuću nacionalizaciju i fašizaciju društva. Pogledamo li kako ta ljevica radi u parlamentu, vidjećemo da ni u jednoj državi regiona ona nije predložila ili usvojila zakone o radu, stanovanju, ili recimo kulturnu strategiju. Njeno djelovanje svelo se na komercijalizaciju ostataka i otpadaka socijalističkog samoupravljanja Jugoslavije, sa  svim njenim pogrešnim rješenjima ili rupama u organizaciji, bez donošenja ikakve nove strategije ili tkanja javnosti i njene vrijednosti.

U toj dezorijentisanosti, medijske agende koje podržavaju ili zagovaraju senzacionalizam, tabloidizaciju, nacionalnu svijest, javno mnijenje huškačke, ratne i mrzilačke preferencije, izgubile su svaki interes za otklonom i kritičnosti. Misleći valjda da će to privući javnost, čitanost, gledanost, slušanost i klikanost, mediji su svojim agendama ugrozili i tiraže, raspodjelu publiciteta i javni ugled.

Medijska slika apsurdna je koliko i percepcija i interpretacija mitova. Pogledajmo samo jednu manjkavost te mitomanije: Vuk Branković je – ako ima imalo istine u pokosovskom mitu o Boju na Kosovu Polju – spasio svoju vojsku od vladara koji je sam, svojevoljno, bez konsultacija riješio dilemu Carstvo nebesko ili Carstvo zemaljsko, i poslao ljude da izginu “zbog večnosti”. Jedino njegova vojska nije stradala u tom boju sa unaprijed odlučenim ishodom. U svakoj pribranoj percepciji mitomanije, taj bi čovjek bio smatran kao pronicljiv, informisan, odlučan i jak lider. Samo je kod Srba on izdajnik.

Pansrpska nacionalna politika, koristeći se Vukom Brankovićem kao simbolom izdaje, gubi tako svake konce sa realnim svijetom (tj. Carstvom zemaljskim), misleći da je njihovoj zloupotrebi istorije i interpretacije činjenica samo nebo granica… Kako onda u ruke takvih političara ostaviti cijeli jedan narod, sa svim svojim iskustvom stradanja, i agresivnim, populističkim i osvajačkim pretenzijama njegovog ratnog rukovodstva kroz cijelu istoriju?

Ko bi takav tok uopšte i mogao spriječiti?

Na sceni je širenje mitomanije koja propagira da je uvijek neko drugi kriv za vlastite greške i pogrešne poteze ne prestaje, a region od preko 20 miliona ljudi još uvijek nema javnost. Ideja rasipanja javnog mnijenja, podjele javnosti, mobilizovanja gomile veoma je pametno osmišljena. Ne dozvoljava formiranje javnosti, niti društva. A kad nema javnosti, nema ni rasprave o njenom interesu, niti opažanja i kritičkog razmatranja pojava događaja. Niti društva.

Tek tada otvara se prostor za rudimentalne metode zastupanja primitivnih političkih vodilja koji ideološku poziciju biraju u zavisnosti od njene podložnosti i potpore revizionizmu, klijentelizmu, komercijalizaciji – jednom riječju, zatupljivanju javnog mnijenja.

Budući da drugih političkih pokreta sa jasnom vizijom i snagom nema, ostaje otvoreno pitanje kako primorati Vučića i Dodika da konačno počnu raditi ono za što su izabrani i plaćeni. Bude li Deklaracija gotova prije nego javno mnijenje dođe do dogovora kako riješiti ovaj gorući problem pauperizacije društva i države, bitka je konačno izgubljena. No, barem ćemo otkriti znamo li učiti iz vlastitog iskustva, ispravljati vlastite greške, ili nam je lakše razjedinjenima i bez ikakve smislene vizije o napretku. Ovo drugo značio bi plan života od danas do sutra, čekajući novi sukob. Za razliku od vizije napretka i emancipacije, tu već nema novina ili nepoznatosti. Štaviše, balkansko iskustvo svjedoči da takvim stvarima besprizorno brzo i traljavo hrlimo.

avangarda.ba

///////////////
////////////////////////

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini Nažalost, imamo ...


////////////////////////////////////

SDA ODGOVORILA LIDERU HDZ-a: Nedopustivo je da Čović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH zastupa interese Hrvatske

SDA odbacuje izjave predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića u vezi sa službenim stavom BiH kada je u pitanju izgradnja Pelješkog mosta.



SDA ODGOVORILA LIDERU HDZ-a:  Nedopustivo je da Čović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH zastupa interese Hrvatske
 SDA navodi da je apsolutna neistina da BiH službeno ne osporava izgradnju Pelješkog mosta. Kako kažu, prava je istina, a to zna i sam Čović, da je Predsjedništvo BiH 2007.godine jednoglasno usvojilo stav koji glasi: "Bosna i Hercegovina je protiv izgradnje mosta do rješavanja otvorenih pitanja vezanih za identificiranje morske granične crte između dvije države". O navedenom stavu su tada upoznati i najviši zvaničnici Hrvatske.

"Dragan Čović kao trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH ima ustavnu obavezu da zastupa službene stavove i interese BiH. Svako drugačije postupanje predstavlja zloupotrebu službenog položaja o čemu bi Dragan Čović itekako trebao voditi računa", saopćeno je iz SDA.

Ističu da je nedopustivo da Dragan Čović umjesto obavezujućeg zastupanja interesa BiH zastupa interese druge države i nastoji opravdati postupke Hrvatske koji predstavljaju udar na suverenitet BiH i u suprotnosti su sa Konvencijom UN o pravu mora i dugoročnim interesima BiH.
16.08.2017.

SLAVO KUKIĆ : NAJSVJEŽIJE SLIČICE O NEMORALU BOSANSKOHERCEGOVAČKE POLITIČKE KLASE

Slavo Kukić : Najsvježije sličice o nemoralu bosanskohercegovačke političke klase


August 16. 2017.


Na stotine puta bijah u prilici čuti poštapalicu – nerijetko za njom i sam posezah – da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. I tu se, ruku na srce, nema što ni dodati ni oduzeti. Jer, u demokratskim sustavima vlast je izraz volje većine. Ako ju je, pak, većina birala, učinila je to jer joj, takva kakva jeste, odgovara. Da nije tako, birala bi drugu, zar ne?

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Sve izrečeno, naravno, vrijedi i za zemlju u kojoj jesmo. Od početka devedesetih u vlasti su, više-manje, isti – i političke filozofije i ljudi koji im pripadaju. Izuzetak, ali samo dijelom, čine dvije godine Platforme na samom startu dvijetisućitih, te mandat Alijanse u prethodnom izbornom ciklusu. Ponavljam, ti periodi su izuzetak samo dijelom, jer bez etnonacionalista se vlast formirala nije ni tada – iako, sam Bog znade zašto, ceh odgovornosti je, i to u potpunosti, ispostavljan drugima, SDP-u prije svih.

Skoro tri desetljeća, dakle, vlasti „boraca“ za nacionalna prava – em Bošnjaka, em Srba, em Hrvata – a u istom tom vremenu, kao rezultat njihove „političke mudrosti“ i „borbe“ za njihove narode, rat, milioni ubijenih i protjeranih, uništena budućnost barem desetak generacija, pljačka kakva u dosadašnjoj povijesti nije zabilježena, kriminal i korupcija kao stil života, demografski sve praznija i sve beznadežnija zemlja. Sve, drugim riječima, što kod normalna svijeta izazvati može samo zgražanje – i okretanje leđa onima koji mu to, načinom i stilom vladanja, i priuštiše.

A što se događa ovdje, u BiH? Neka vrsta, pita li se mene, logičkoga paradoksa. Takvima se aplaudira, zbog njih pjeni, za njih glasuje – i time na najizravniji način šalje poruka kako je narod njihovim vladanjem zadovoljan. I kako vlast ne treba mijenjati – do sudnjeg dana.
Što na sve to reći? Ako je po zakonu logike, narod ove zemlje ima vlast kakvu zaslužuje. Iako ja, najiskrenije, vjerujem da je bosanskohercegovački čovjek, zaludu logika, s ovom vlašću kažnjen, da je, usprkos svemu, nije zaslužio. Ali, kome je važan moj sud? Etnokabadahijama sigurno ne. Jer evo, narod im, zaludu sve što mu učiniše, ne okreće leđa. I stoga su oni spokojni. S onim što su mu činili desetljećima, i to bez imalo brige za vlastitu budućnost, mogu i nastaviti, u ponečemu tu praksu čak i obogaćivati. Ovih dana mi, recimo, do ruku dođe nekoliko informacija koje u prilog tome zorno svjedoče.

Francuski parlament, čitam, nedavno usvoji zakon o moralnosti političkog života, kojim se tamošnjim političarima – ministrima, zastupnicima i članovima lokalnih vlasti – zabranjuje zapošljavanje članova vlastitih obitelji. Učine li to, zaposle li svoje, vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje ili djecu, prijeti im kazna od 3 godine zatvora i 45 tisuća eura u kešu. U momentu, potom, kada ovaj tekst bude dostupan javnosti, Francuzi bi ovom mogli dodati još jedan, zakon o moralizaciji kojim se, barem je tako predviđeno, ukidaju dodatna sredstva koja su zastupnici do sada mogli usmjeravati u zajednice i društva po vlastitoj želji.

Novinari me, dok ovaj tekst pišem, provociraju pitanjima. Je li, zanima ih, i pod kojim okolnostima, moguće zamisliti usvajanje sličnih zakona i u BiH? Rekoh njima, a ponoviti ću i ovom zgodom – ni u najljepšem snu, barem dok ovom zemljom upravljaju oni koji su je, krijući se iza nacionalnih interesa, i opustošili. I koji je na isti način pustoše i danas. Jer, kako takve zakone očekivati od ljudi, i političkih filozofija dakako, koji dvadeset i kusur godina zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, državnu upravu, agencije i javna poduzeća koriste za uhljebljivanja, ne samo bliže nego i dalje rodbine, prijatelja i poznanika, o partijskim aktivistima da se i ne govori. Ako još uvijek ima naivnih, onih koji u to ne vjeruju, preporučam im, pročitajte analize meritornih, napravite i vlastite i uvjerit će te se sami – stanje je i gore od ovog koje bi se temeljem izrečenoga mi suda moglo pretpostaviti.

Francuske zakone ovdje, drugim riječima, može se očekivati samo u uvjetima radikalno izmijenjenog ambijenta – u kojemu ne bi bilo političkih filozofija koje su, pozivom na obranu nacionalnih interesa, ogrezle u kriminalu i korupciji svake vrste. Dok god se, pak, pa koliko-toliko, one koprcaju, priče o političkoj i inim moralnostima samo su sanak pusti.

Ili – a u pitanju je druga informacija do koje dođoh i koja govori u kakvom smo moralnom blatu – prije koji dan mi do ruku dođe pismo Udruženja/udruge BH novinari, zapravo molba federalnoj vladi da usvoji nalaz, zaključak i preporuku ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi s protuzakonitim postupanjima u Federalnoj novinskoj agenciji – FENA-i. Zašto, što je razlog tome? U najkraće, jer je Vlada Federacije u prosincu prošle godine, piše u pismu-molbi, imenovala novi Upravni odbor FENA-e na način suprotan zakonu – a i temeljnim etičkim postulatima dakako.

Ako, naime, molba novinara počiva na točnim informacijama, a nemam razloga u to sumnjati, u Upravni odbor su, pored četvorice vanjskih članova, imenovana i dva zaposlenika agencije. No, to je propisano zakonom i nije predmet spora. Problem je, međutim, što je jedan od dvojice zaposlenika glavni urednik FENA-e – čovjek čijeg izbora nema bez suglasnosti Upravnog odbora. I koji je zbog toga u sukobu interesa – jer, odluči li se gospodin natjecati za još jedan mandat na poziciji glavnog urednika, o suglasnosti za vlastiti izbor će vlastitim glasom odlučivati i sam. A to je, nema dvojbi, vrlo zoran primjer sukoba interesa.

No, ni to nije sve. Prema pismu Vladi, gospodin glavni urednik je u još jednom sukobu interesa – jer, kako stoji, „obavlja privatni novinski angažman kao novinar u privatnom mediju“, s kojim „FENA ima poslovni ugovor o prodaji servisa“. I za čiji interes bi, naravno, mogao koristiti i svoje članstvo u upravnom odboru agencije.

U pismu se, na koncu, navodi kako postojeći izbor nezakonitim smatra i institucija ombudsmana za ljudska prava – koja je temeljem toga uputila i preporuku federalnoj vladi da učinjenu nezakonitost otkloni. Problem je, međutim, što vlada za sve to ne haje. Zašto? Jer je, tako shvatih podtekst novinarske čitulje, aktom o osnivanju FENA-e propisano da članovima Upravnog odbora ne mogu biti samo direktor i njegov zamjenik – te da, temeljem istog, nema smetnji za izbor i glavnog urednika. A sukob interesa – i to i na poziciji glavnog urednika i na poziciji člana Upravnog odbora? A moralnost o kojoj zbore Francuzi – i zbog koje propisuju i zatvor i novčane globe? Ma, tko te za to pita – jer, rekli bi „borci“ za nacionalnu stvar, ovo nije Francuska, nego balkanska krčma, sklepana po njihovoj vlastitoj želji.

Na koncu, bio bi grijeh ne spomenuti još jedan „moralistički dragulj“ ovdašnjih političkih kabadahija – iako, daleko od toga da se njime lista „dragulja“ i iscrpljuje. Centar za istraživačko novinarstvo nedavno objavi nalaz svoje ekspertize političke moralnosti zastupnika federalnog parlamenta – koji, blago kazano, svakog normalna tjera na povraćanje. Za dvije i pol godine njih 35, koliko ih je tu mogućnost koristilo, uz četiri-pet tisuća, koliko u formi plaće za svoj nerad dobiva mjesečno, na račun smještaja, odvojenog života i prijevoza do kuće za vikend uzelo je još gotovo pa milion – svaki od njih poimenično „tričavih“ 800 markica s leđa poreskih obveznika mjesečno.

Nije, međutim, problem milion potrošenih maraka – niti tih osam stotina svakog od njih 35 pojedinačno mjesečno – jer, zastupnici koji dolaze sa strane moraju negdje i stanovati, a i vidjeti članove obitelji. Ali, jeste problem u načinu na koji se to čini, a za koji se svugdje u normalnu svijetu koristi jedan te isti termin – krađa. Zapravo, davanjem netočnih podataka, obmanama, ukraden je za dvije i pol godine nepun milion maraka poreskih obveznika i strpalo ih se u vlastite džepove. I to, zamislite, od predstavnika naroda – koji bi, valjda, morali biti i najmoralniji.

Tko su ti džeparoši? Treba li svaku, pa i ovu priliku koristiti kako bi se u njih, imenom i prezimenom prstom uprlo? Ne znam. Ali, osobno to ne želim činiti. Jer, rendgenska slika svakog – a oko sam i osobno bacio na svakog od njih pojedinačno – vrlo brzo pokaže da bukvalno niti jedan od njih nije vrijedan pažnje. U krajnjem, problem i nisu oni nego sustav vrijednosti koji takve iznjedri, stanje u kojem se ovo društvo nalazi – stanje društvenog nemorala, u politici posebice.

Gledajte, uostalom, kako do dodatnih 800 maraka ti „narodni zastupnici“ dolaze. Budući je, naime, ta suma osigurana za svakoga od njih, s tobožnjim najmodavcima se potpisuju po vrijednosti beznačajni ugovori o stanarinama kako bi veća cifra ostajala njima samima. Kako je, međutim, to moguće? Jednostavno, jer u stvarnosti najam ni ne postoji. Ili još konkretnije, on je fiktivan, u iznajmljenim stanovima stanuju sasvim drugi ljudi – nerijetko i najmodavci sami.

U društvu koje karakterizira politička moralnost i sama država bi morala poduzeti mjere da se nemoralne radnje, ako ih se već ne može u potpunosti eliminirati, svedu na najmanju moguću mjeru. U bosanskohercegovačkom, nažalost, takve mjere djeluju kao ganjanje duhova. Gdje ćeš se, zbog love koju ne daješ ti nego porezni obveznici, zamjeriti s ljudima? Tako barem ispade iz odgovora na pitanje tajniku Doma naroda bi li, onima koji imaju stan u Sarajevu, bilo uputno i zakonom onemogućiti pravo na službeni smještaj? Takva bi norma, ako ga dobro razumjeh, bila i nezgrapna i besmislena. A to, drugim riječima, znači – kradite braćo narodni zastupnici dok u državnoj kasi ima.

Ako bi se, dakle, ravnali po vrlom tajniku, to što Francuzi učiniše svojim zakonima o političkoj moralnosti je civilizacijski i na svaki drugi način za osudu. Jer, gdje ćeš kontrolirati one koje je narod izabrao. Oni su, naprosto, po automatizmu najmoralniji. Ali, i nedodirljivi – iznad zakona. I do njih samih je – volja ih živjeti sukladno moralnim kodeksima, volja ih lagati i krasti. A oni su, ako je temeljem objavljene ekspertize suditi, radije za krađu – pa dok ide, ide. Do zadnje marke iz državnog proračuna.

....................
/////////////////////////////


////////////////////////////

Njemački profesor Thomas Grumke tvrdi : Žive su veze njemačkih i američkih neonacista !

Neonacisti su u Šarlotsvilu marširali uz Hitlerov pozdrav i sa kukastim krstom. Politikolog Tomas Grumke u intervjuu za DW uočava tijesnu vezu između američkih i njemačkih ekstremnih desničara. DW: Na maršu

///////////////////////////

//////////////////////////

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
59809497

Powered by Blogger.ba