Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.08.2017.

BOJAN ŠUŠNICA: DEKLARACIJOM ELITE U RS-u I SRBIJI PRIPREMAJU REGIJU NA KRUPNE DOGAĐAJE

Bojan Šušnica: Deklaracijom elite u RS-u i Srbiji pripremaju regiju na krupne događaje

August 12. 2017.


Sadržaj zajedničke deklaracije  Srbije i Republike Srpske o djelovanju za ‘opstanak srpske nacije i srpskog naroda’   i efekat koji će ona definitivno proizvesti jeste nova homogenizacija građana koji sebe doživljavaju kao Srbi u Srbiji, Kosovu, BiH i Hrvatskoj, kaže u razgovoru za Al Jazeeru kulturolog Srđan Šušnica.

Homogenizacija, nastavlja, koja, kao i u slučaju memoranduma SANU iz 1986. godine, u svojim temeljima ima političke mitove i izmišljotine o starini i kontinuitetu tzv. “srpske nacije ili naroda” i “nacionalne svijesti srpskog naroda” od Nemanjića do danas, te mit o tzv. “historijskoj srpskoj zemlji i njenim granicama”.

“Najavljena dekleracija koristi jezik, kulturu, crkvu i druge identitarne elemente koji se danas uzimaju zdravo za gotovo kao “srpski” da bi postigli politički cilj homogenizacije i viktimizacije Srba oko vrlo upšrošćene, usko kodifikovane, naširoko revidirane i mitovima nadopunjene “istorije Srba””, navodi on.

Sa historijskog aspekta, kaže on, “sva pansrpska ‘memorandumašenja’ zadnjih 30 godina ne žele da uvaže istorijsku činjenicu i čvrste argumente da je stanovništva pravoslavne vjere na današnjim teritorijama Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Kosova najmanje tri vijeka dijelilo bitno drugačiju političku ili kulturnu istoriju pa i jezički dijalekt, od pravoslavnog stanovništva na teritoriji današnje Vojvodine i centralne Srbije, naročito tokom 19. vijeka”.

‘Pansrpska memorandumašenja’

“Kulturne historije, etnografije i jezički dijalekti pravoslavnog, većinom polunomadskog slavenogovorećeg stanovništva Balkana koje se često nazivalo Vlasima, Morlacima ili Brđanima su jako fragmentirane, raznovrsne, neunificirajuće, nezapisane i međusobno prožete sa političkim i kulturnim istorijama Otomanske i Habsburške carevine, te duboko povezane sa etnografijama, jezicima i konfesijama pojedinih regija tih carevina. Sam vjerski identitet u Otomanskom carstvu a donekle i u Habsburškom je bio duboko prožet socijalno-ekonomskom funkcijom i statusom unutar miletskog ili sistema vojne granice i kao takav bio je fluidan, privremen, potpuno anacionalan, zamjenjljiv drugim vjerskim identitom iz vojnih, administrativnih, poreskih ili ekonomsko-migracionih razloga. Tako identiteti i etnografije variraju od zemlje do zemlje, od regije do regije, od jednog do drugog istorijskog perioda, te je nemoguće povući jednu linearnu istorijsku narodonosnu ili nacionalnu nit ni od 1800te, a kamoli od Nemanjića do danas. To važi za sve današnje nacije na Balkanu, ne samo za srpsku”.

Smatra da ‘pansrpska memorandumašenja’ ne uvažavaju historijsku činjenicu da pravoslavno stanovništvo na teritorijama BiH i Hrvatske, Crne Gore i Kosova jednostavno nije bilo dio istih historijskih i političkih procesa formiranja srpske nacionalne svijesti i nacije koji su se dešavali pravoslavnim Slavenima u Vojvodini krajem 18. vijeka i u Šumadiji i centralnoj Srbiji početkom 19. vijeka.

“Na teritoriji današnje Hrvatske formiranje srpske nacionalne svijesti u Dalmaciji i centralnoj Hravtskoj je opet poseban i odvojen proces od onog u Srbiji i BiH i usko je povezan sa razvojem svijesti o hrvatskom nacionalnom identitetu i južnoslavenskoj ideji unutar jakog germanskog, mletačko-italijanskog i rimokatoličkog kulturnog i vjerskog konteksta. U BiH taj srpski nacionalno-formirajući impuls nije bio domaći već je u drugoj polovini 19.vijeka stizao iz pravoslavne crkve i Srbije, te nalazio dosta otpora i nerazumijevanja među pravoslavnim stanovništvom Bosne. Najčešće je imao bolji prijem među klerom i prvom pravoslavnom trgovačkom buržoazijom u Hercegovini i mladeži koja se krajem 19. vijeka školuje u duhu nacional-romantizma. I tada se identitet pravoslavnih u BiH polako prepisuje u “srpski” na specifičan način, u jednoj dubokoj povezanosti sa kulturnim i ekonomskim ostacima Osmanskog carstva i miletskog sistema te i u živoj i nekonftorijaćujoj interakciji sa drugim konfesijama i etnografijama u BiH”.

Šušnica objašnjava da je srpski nacionalni identitet izašao izvan čaršijskih sredina, te se jače raširio među većinski ruralnim pravoslavnim stanovništvom u BiH tek poslije Prvog svjetskog rata, a tek u drugoj Jugoslaviji kao neka vrsta labilnog popisnog identiteta dopire “odozgo” do najzabačenijih dijelova BiH.

“Pa mi sve do 1960. imamo na Zamijanju kraj Banja Luke pravoslavno stanovništvo sa specifičnim dijalektom i govorom koje je sebe sve do Prvog svjetskog rata identifikovalo kao Vlahe Martologe, ali su onda “prepisani u Srbe”. Tako je u “srpski identitet” neistorično i krajnje nepravedno prepisan i identitet Crnogoraca i zamalo zatrt sa svojim osobenostima. Identitet npr. Bokelja u Crnoj Gori je tako prepisan ili u srpski ili u hrvatski nacionalni identitet po liniji vjere i danas praktično ne postoji kao osobenost. To se desilo i sa Vlasima Krajišnicima iz obe imperije. To se desilo i Bunjevcima i Šokcima u današnjoj Hrvatskoj. To se upravo dešava današnjim Gorancima i Torbešima na Kosovu i sandžačkim muslimanima u Crnoj Gori i Srbiji koji se prepisuju u “Bošnjake”. Takvih je na stotine primjera širom Balkana u svim balkanskim “nacijama”.

Profašistička teorija ‘krvi i tla’

Ono što je jako uticalo na identitarno ekskluziviranje bosanskih pravoslavaca u Srbe u Bosni, navodi kulturolog Šušnica, jeste “genocid kojem su bili izloženi u NDH, a skorašnji rat i genocid nad nesrpskim stanovništvom u BiH je dodatno učvrstio tu lažnu percepciju da bosanski pravoslavci ne (treba da) dijele zajedničku političku i kulturnu historiju sa bosanskim muslimanima i katolicima, već isključivo pripadaju mitološkom i namišljenom  toku historije Srba od Kosova na ovamo”.

“E to je ta profašistička teorija “krvi i tla”, to je ta iracionalnost i laž koju svaka ovakva pansrpska dekleracija želi da učvrsti i zato se one istorijski ponavljaju i ponavljaće se svako četvrt ili pola vijeka. U duhu one rečenice koju je apologet novog pansrpskog nacionalizma pokojni Brana Crnčević jedne prilike izjavio: “Između Srbije i istine, biram Srbiju”.  Kolika je laž toliki je i trud da se ona održi”.

Dodaje da, nažalost, neki krugovi “hrvatskih i bošnjačkih kleronacionalista u BiH ubrzano prate i kopiraju ovu matricu “krvi i tla” u svojim političkim prostorima, što kao lančana reakcija jača ideološke pozicije nacionalističke i profašističke desnice u BiH i na cijelom Zapadnom Balkanu”.

Deklaracija Srbije i Republike Srpske, po njemu, ima trojak učinak.

“Prvi učinak je održanje kontinuiteta kleronacionalizma i pansrpske ideologije krvi i tla, od misli i ideja “sveca” Velimirovića, Stevana Moljevića, Dragiše Vasića preko kneza Pavla, Nedića, Ljotića i četničkog pokreta do Dobrice Ćosića, Riste Amfilohija Radovića i vrha SPCA-a i SANU-a. Pansrpski klerofašizam jednostavno ne popušta ni za jotu, nije kapitulirao, nije se demilitarizirao i denacifikovao ni u BiH ni u Srbiji, ni na Kosovu, iako je upravo ta ideologija bila temelj osvajačkih i genocidnih ratova 90-tih protiv države Hrvatske, države BiH i pokrajine Kosovo. Ta ideologija je opasan virus koji posredstvom SPC-a, revizionista i njihovih medija kontaminira svijest i osjećaje građana tih država koji sebe doživljavaju Srbima. Oni su njoj vjerni, iako ih je ta ideologija instrumentarizirala da se odreknu svoje domovine i napadnu zemlju i komšije u kojoj i sa kojima su djelili kulturnu i političku istoriju nekoliko vjekova. Oni još vjeruju propagatorima te ideologije iako su ih oni mobilisali, opljačkali, natjerali u rat, a zatim u zbijeg i bijedu. To je bio bijeg jednako zbog straha od odmazde koliko i zbog svijesti da su postali dio jedne u suštini amoralne, zločinačke i pljačkaške kampanje srpskih kleronacionalista i zvaničnog Beograda”.

Drugi učinak je, kaže, ta politička homogenizacija i viktimizacija Srba koju vidimo i u ovoj deklaraciji ali i u zajedničkom kulturno-propagandnom i komemorativnom djelovanju kleronacionalističkih elita iz RS i Srbije.

Navodi da je to djelovanje započelo ceremonijom otvaranja Andrićgrada u Višegrada na Vidovdan 2014. koja se može čitati i kao “postmoderni Gazimestan”.

“Zadnji takav propagandni događaj u “duhu Gazimestana” je zajedničko komemoriranje srpskim žrtvama ‘Oluje’ na stadionu Veternik kod Novog Sada pred 3.0000 ljudi, ove godine. Nacionalna homogenizacija je uvijek konfliktna, teži i priprema za neki politički sukob. Koliko su jake i sveprisutne tendencije nacionalne homogenizacije toliko je sukob značajniji i neizbježniji”.

‘Rusifikovane političke zajednice’

Treći učinak je po Šušnici da deklaracijom elite u RS-u i Srbiji na neki način pripremaju narod u tom bh. entitetu i Srbiji ali i regiju i širu međunarodnu zajednicu za neke krupne i potencijalno turbulentne događaje.

“Ova dekleracija dolazi u periodu kada su pansrpski nacionalizam i njegovi nosioci potpuno prigrlili političko i ideološko pokroviteljstvo i podršku Rusije, naročito Dodikov separatistički režim. RS i Srbija su vrijednosno, politički i vojno dobrano rusifikovane političke zajednice, a njihovim liderima Evropa je isključivo i samo ekonomska i tržišna šansa i moguć izvor finansiranja javnih projekata. Njih ništa drugo od Evrope ne zanima, ni ljudska i građanska prava, ni liberalna demokratija, ni slobode medija, a najmanje katarzična iskustva Nijemaca. RS je praktično ruski nosač u srcu Evrope i ima jaku podršku zvaničnog Beograda”.

Tvrdi kako ruski zvaničnici već deceniju finansiraju pa i koordiniraju srpske desničarske i nacionalističke krugove i ubjeđuju ih da granice na Balkanu nisu nepromjenjljive, a praktično im to dokazuju u Gruziji i Ukrajini.

“Ova deklaracija dolazi u trenutku kada Aleksandar Vučić najavljuje svesrpski dijalog o Kosovu i kada se u Srbiji i RS-u aktualizira priča o uvlačenje “pitanja RS-a” u rješavanje “Kosovskog pitanja”. Time se u politički jezik uvodi nešto čega u političkoj realnosti nema, a u diplomatiju se ubacuju aduti kojih nema, jer ta dva “pitanja” su odavno rješena a aduti ispucani. No izgleda da srpske političke elite doživljavaju rusku zaleđinu i rusifikovan pansrpski nacionalizam kao novu “istorijsku” priliku da promjene granice i dovrše političko i teritorijalno jedinstvo srpskog naroda u formuli “priznanje države Kosovo za RS i sjever Kosova””.

Kaže da agresivnost i regionalna sveprisutnost ruskog velikog brata te politički savez Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana za elitu u RS-u i Srbiji predstavlja šansu za dva “historijska” dogovora, prvi sa Albancima, a drugi sa Bošnjacima.

Dodatnu sumnju da je ovaj profašistički program ostvariv, smatra Šušnica, daju i “vrlo mlake, paraderske i očekivano jalove reakcije bošnjačkih nacionalista oko Bakira Izetbegovića te trgovački i kompromisni stav klerika Muamera Zukorlića o zajedničkom rješavanju pitanja Kosova i RS-a”.

“U svom stavu Zukorlić vrlo blizak Izetbegovićevom političkom klanu, nema nikakvih problema sa trgovinom teritorijem s tim da se u trgovinu uključi i Sandžak. Ovim se zaokružuje slika željenih istorijskih dogovora, a daje se privid šanse da će dva bratska klerofašizma, stariji srpski i mlađi bošnjački, jednom vladati u zaokruženim i genocidom očišćenim teritorijama i etnovjerskim zajednicama”.

To bi, zaključuje on, bio “historijski uspjeh pansrpskog klerofašizma i nove ruske diplomatije u kojem bi pravi gubitnici bili država BiH te građani obe države”.

Strahuje da ćemo poslije ove “benigne” dekleracije, kao i poslije “benignog” memorandum SANU, opet čekati njenu vatrenu dramaturšku obradu na terenu.

Privid ‘historijske šanse’

Srđan Šušnjica tvrdi da “jačanje evropske ultradesnice, Brexit i druge bolesti koje ima EU, dezorijentisana američka administracija pod Donaldom Trumpom, Trumpove veze sa ruskim oligarsima i diktatorom, te sve oštriji sukob američkog kongresa sa zvaničnom Rusijom, još više pojačavaju privid “istorijske šanse””.

“Ruski pritisci na Srbiju u pogledu ruske baze u Nišu i vanjske i bezbjednosne politike Srbije, ubrzana militarizacija i naoružavanje policije RS, najavljivanje osnivanja posebne garde RS, izgradnja buduće ruske baze u bivšoj vojnoj kasarni kod Banja Luke i destabilizirajući separatistički potezi Dodikovog režima, na terenu i među narodom stvaraju percepciju da je promjena granica i prisajedinjenje RSa Srbiji moguće, kad-tad, uz malo odricanja i hibridnog ratovanja, uz malu podršku Rusije i veliku uspavanost i zaokupljenost Zapada”.

Harun Cero (Aljazeera)














12.08.2017.

HARIS PAŠOVIĆ : IDEJU ZA POKRETANJE SFF-a SAM DOBIO SLUŠAJUĆI GRANATIRANJE SARAJEVA

Haris Pašović: Ideju za pokretanje SFF-a sam dobio slušajući granatiranje Sarajeva

August 12. 2017.


U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja…

U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja” i Zlatkom Dizdarevićem, tadašnjim glavnim urednikom. Zamolio sam ih da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušali su me pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumiju važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival!

Za vrijeme Opsade Sarajeva, “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara.

Salko Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći.

Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići automobilom bez velikog rizika. Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.

Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada. Probudili su me oko 7 sati i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom utovarali novi broj “Oslobođenja” u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama; naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog “Oslobođenja”, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli snajperi). Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo “Oslobođenje” sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji “novac”), Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom filmu. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se ponovilo na još nekoliko raskrsica. Bila je neka nevjerovatna tajna između “Oslobođenja” i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su rizikovali živote i oni koji su dijelili “Oslobođenje” i čitaoci.
sarajevo filmm festival 1993

Iz bijelog Golfa dvojke distributera “Oslobođenja” izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj “Oslobođenja.” Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija: Sa stare elektrane u Miljacku jedan momak je skako “laste”, a dole u vodi stajali su drugi kupači i gledali ga. Annie Lieboviz, najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993. na kupalištu na Bentbaši. Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.” Bio sam jako ponosan – na Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na “Oslobođenje.” Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić ni Ibrahima Cucu Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome srcu! Sa Nadom Salom i Zlatkom Dizdarevićem, ponekad, rijetko, se sretnem ili čujem nakratko. I njih dvoje su moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala!

Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: “Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.

Sarajlije su rizikovali svoje živote da bi gledali predstave Festivala MES i filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su bukvalno rizikovali živote za kulturu. Predstave, filmovi, koncerti i izložbe u Sarajevu pod Opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog dostojanstva. Festivale čini publika – “obični” gledaoci koji kupe kartu i u tišini urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.

(Kliker.info-Bportal)



















12.08.2017.

POLITIKA I MORAL NE IDU ZAJEDNO U BiH

Politika i moral ne idu zajedno u BiH




Image result for esad bajtal fotos
.........................
......................................

Izdvajamo

  • "Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

...............................

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici. Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

Francuska Narodna skupština je prije nekoliko dana prihvatila nacrt Zakona o moralnosti političkog života, što je prvi veći zakonodavni poduhvat predsjednika Emmanuela Macrona. Između ostalog, prihvaćena su prva poglavlja kojima se zabranjuje zapošljavanje članova porodice.

Da li je realno u BiH donošenje zakona koji bi unio red i moral u politiku?

Moral političara ili moćnika u BiH odavno je na niskim granama. Odlazak u penziju, što prate veliki novčani iznosi za otpremnine, a zatim zasnivanje radnog odnosa, naplata rada u komisijama, rastrošnost u dnevnicama za službena putovanja, brojne crne limuzine, porodična i stranačka zapošljavanja… Idu li riječi moral i politika zajedno u BiH? Može li se desiti i kada, potez sličan francuskim parlametarcima? Evo kako situaciju vidi politički analitičar Esad Bajtal.

bajtal2

„Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

Sociolog Srđan Vukadinović, smatra da, kada bi se u BiH došlo do zakonskog regulisanja moralnih odrednica u političkom životu, uvijek bi se našla neka rupa u zakonu.

„U BiH i sada postoje dosta dobri zakoni, ali se oni ne provode. Zakoni evropski – praksa balkanska. Osnovni razlog ulaska u politiku, u BiH za pojedince je da steknu imetak i da nađu uhljebljenje za svoje najbliže. Našim poltičarima su puna usta boljitka koji žele osigurati za građane ali od tog boljitka nema ništa. To se prenosi generacijama, jedni od drugih vide kako su se oni ranije obogatili i zbrinulii svoje najbliže u državnim institucijama i agencijama.Takav zakon bi se mogao donijeti i u BiH, možda po pritiskom međunarodne zajednice ali to bi bila karikatura od zakona. On bi bio potreban i sigurno bi vratio povjerenje u politiku a povjerenje je danas najskuplji proizvod na političkom tržištu BiH. Mi živimo u zemlji gdje povjerenja nema čak ni između najbližih saradnika pa bi takav zakon bio kontraproduktivan, a itekakao je neophodan“, zaključuje Vukadinović

Teško je očekivati sličan scenarij kao u Francuskoj, smatra novinar Almir Terzić. Najbolji primjer za to je, da su izabrani narodni predstavnici ukinuli Zakon o sukobu interesa kako bi legalizirali svoj kriminal i korupciju.

„Imamo situaciju da se zakoni koji iole pokušavaju da sankcionišu političare u BiH, nađu pod njihovim udarom, a zatim brzo budu ublaženi ili potpuno ukinuti, kao što je slučaj sa Zakonom o sukobu interesa. A imali smo drastične primjere da su političari u Bosni i Hercegovini posredstvom svojih privatnih kompanija ostvarivali ogromne zarade, pa smo imali čuvenu situaciju gdje je je zamjenik ministra BiH prodavao kolače iz svoje slastičarne Parlamentarnoj skupštini BiH i ostvarivao enormnu zaradu. Imali smo slučajeva gdje su političari bili distributeri za lijekove iz svojih apoteka Vladi, kao što je slučaj Brčko Distrikta. Imali smo eklatantnih primjera nelegalnog bogaćenja političara u BiH.

Političari, bojim se, nemaju nikakvih moralnih načela, gdje bi bilo kakva kritika ili udar javnosti na njih uticao da promijene svijest. To da ruše zakone ove zemlje, najbolji je pokazatelj u kakvom društvu živimo“, smatra Terzić.

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Zakonom o moralnosti političara, koji se priprema u Francuskoj, zabranjuje se zapošljavanje njihovih najbližih. Ministri, poslanici i gradski vijećnici neće moći zapošljavati svoje supružnike, roditelj,djecu, kao i druge osobe s kojim su u bliskoj vezi, inače im prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura.

U BiH je javna tajna da se zapošljavanje, posebno u državnim institucijama i agencijama kao i u javnim preduzećima, uglavnom ostvaruje na osnovu rodbinskih i stranačkih veza.

Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili da je u javnom sektoru u BiH zaposleno 192.000 ljudi. To je prevelik broj za zemlju od 3,5 miliona stanovnika u kojoj je ukupno zaposleno oko 750.000 ljudi. Građani takođe, bezuspješno upozoravaju na problem ogromnog broja zaposlenih koji su na državnim jaslama. Maida Hadžimustafić iz Tuzle smatra da nema transparentnog zapošljavanja u BiH.

„Ne poštuju se zakoni iz te oblasti i mnogi konkursi koji se objave su samo reda radi. Zna se, posao dobijaju oni koju su podobni. Čista farsa.“

Mirko Maričić iz Banjaluke napominje da je posao vezan za članstvo u vladajućim strankama.

Danas ako niste pripadnik vladajuće stranke, ne možete dobiti posao, bez obzira koliko ste bili uspješni tokom školovanja i koliko ste sposobni. Važna je samo članska knjižica koja potvrđuje podobnost a ne sposobnost.“

Almir Terzić naglašava da su djeca političara zbrinuta na najbolji način.

„Ako nisu na školovanju u inostranstvu onda su na izrazito dobrim pozicijama, prvenstveno u isntitucijama BIH koje se finansiraju iz budžeta i gdje su primanaj iznad prosjeka. Ima jedna anegdota koja se u Parlamentu još uvijek prepričavao tome kako se svojevremno postavljalo pitanje o budućem ministru prometa i komunikacija BiH, kolika su mu djeca, da li će i ona biti zbrinuta u Regulatornoj agenciji za komunikacije?“

Dio francuskog zakona odnosi se i na ukidanje finansijskih sredstava koja su poslanici i drugi izabrani politički predstavnici mogli usmjeravati zajednicama i udruženjima po svom izboru.

U BiH je bilo više afera upravo sa dodjelom novca udruženjima iz oblasti kulture i sporta. Posljednji primjer je udruga “Hrvatska žena Livno” koja je samo u 2016. inkasirala 100 hiljada KM (50.000 eura) od Vijeća ministara. Na čelu tog udruženja je osoba povezana s porodicom Borjane Krišto, koja je trenutno predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH i zamjenica Predsjednika HDZ-a BiH.

Parlamentarci u BiH razvili su cijeli sistem prevare kako bi prevarili državu i sebi osigurali hiljade eura. Posljednji slučaj koji je istražio Centar za istraživačko novinarstvo pokazao je da su delegati Federalnog parlamenta za dvije i po godine naplatili više od 825 hiljada maraka ( preko 410 hiljada eura) za lažirane podstanarske ugovore.

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici.

Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

RSE

//////////////////////////////
///////////////////////

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za napad Sjeverne Koreje!' (VIDEO)

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za ..

////////////////////

VLADA RS UZIMA KREDITE DA BI VRAĆALA KREDITE. 'To je put u propast'- tvrdi Damir Miljević

Zaduživanje uništava Srpsku Republika Srpska - BN TV

///////////////////////

Otvorena 23. smotra sedme umjetnosti u Sarajevu

/////////////////////

Image result for novinar sasa kosanovic fotos

Kosanović: Slavljenje spaljene Krajine uz Thompsonove pjesme

//////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Subota, 12. avgust/kolovoz 2017.

12.08.2017.

U SARAJEVU PREDSTAVLJENO SNIMANJE MINI SERIJALA O ALIJI IZETBEGOVIĆU

Erdogan podržao projekat Turske televizije : U Sarajevu predstavljeno snimanje mini serijala o Aliji Izetbegoviću


August 12. 2017.


Turska mini serija o životu prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića snima se od početka augusta na različitim lokacijama u Sarajevu, Mostaru, Tarčinu, Blagaju, Konjicu i Počitelju, a na danas održanoj konferenciji za novinare poručeno je da je želja i cilj da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima, javlja Anadolu Agency (AA).

Ambasada Republike Turske u Bosni i Hercegovini organizovala je danas konferenciju za novinare u povodu početka snimanja serije o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću na kojoj su govorili svi oni koji su na neki način doprinijeli da se počne sa realizacijom ove serije.

Snimanje u Bosni i Hercegovini za tursku nacionalnu televiziju TRT radi turska produkcijska kuća Sancak Medya.

Mini serija od šest epizoda tematizirat će bitne epizode iz života Alije Izetbegovića i obuhvatiti periode iz njegove rane mladosti, 1944. godine, zatim period u kojem je postao istinski vođa bošnjačkog naroda, pa sve do smrti 2003. godine. Narativ, također, tematizira i genocid nad Bošnjacima sredinom 1990-ih godina, jednu od najvećih ljudskih tragedija koja se u 20. stoljeću desila u srcu Evrope.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i sin Alije Izetbegovića, izjavio je da je rahmetli Alija imao zanimljiv i dinamičan život. Izrazio je mišljenje da se o Aliji Izetbegoviću itekako da napraviti zanimljiv i dinamičan serijal.

“Ono što je jako važno i na čemu institiramo mi kao porodica jeste da se njegov lik precizno prikaže. On je historijska ličnost i trebalo bi i može se to, njegovi prijatelji, njegova djeca su još tu”, istakao je Izetbegović.

Naglasio je da je pročitao dijelove scenarija i dodao: “Naravno da je meni, kao Alijinom sinu, saradniku, saborcu uvijek uzbudljivo proći kroz to.”

Izetbegović je mišljenja da će biti snimljen dobar serijal.

“Odlična ekipa, tema je vrlo dinamična i dobra. Turci su zainteresiraniji za Aliju, njegova djela, filmove o njemu, možda čak i više nego Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci. Sada, kada sam imao priliku da bolje upoznam Turke, ta mi se stvar razjasnila. Oni prepoznaju svoj sistem vrijednosti, ono što oni cijene i vole u Aliji Izetbegoviću. Dakle, oni su njemu dali dosta pretenciozno ime, za nas ovdje u BiH malo i nejasno, oni ga zovu ‘kralj mudrosti’. Jako cijene ljude koji su skloni proučavanju. Drugo, Alija je bio borac, hrabar čovjek koji se suprotstavljao, i Turci su takvi ljudi, vole hrabre ljude. I treće, on je snažno pripadao svojoj vjeri, ali na način da se ta vjera da prakticirati i u 20, 21. vijeku, jedan moderan islam”, kazao je Bakir Izetbegović.

Upitan da li je prednost ili mana biti sin lidera o kojem se snima serijal, Izetbegović je kratko odgovorio: “Oboje.”

Ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc izjavio je da je poznato da je “prvi predsjednik posjedovao sve vrline koje krase jednog lidera”.

“Najsrdačnije čestitam svima koji su osmislili, napisali, omogućili i koji stvaraju ovu seriju, koja će gledaocima Aliju približiti i poslužiti da ga bolje upoznaju”, kazao je Koc.

Zahvalio je i svima koji su se danas okupili povodom početka snimanja ove serije.

“BiH kao jedna od zemalja sa kojima dijelimo zajedničko historijsko i kulturno nasljeđe zauzima posebno mjesto zbog kojeg su naši odnosi uvijek bili na visokom nivou. Nastojimo ostvariti zajedničke projekte koji će unaprijediti i konkretizirati našu saradnju. Pridajemo posebnu pažnju projektima koji mogu baciti svjetlo na našu zajedničku historijsku i kulturnu baštinu”, poručio je Koc.

Dodao je kako smo danas svi svjedoci činjenice koliko mediji mogu biti uticajni u smislu drušvene promocije i zbližavanja.

“U tom smislu, televizijska serija ‘Alija’ će i približiti i osnažiti odnose dviju zemalja. Naš cilj je trajna stabilnost na Balkanu, danas imamo potrebe za tim više nego ikada. Naša zemlja pridaje veliku važnost teritorijalnom integritetu, suživotu, multikulturalnoj strukturi, suverenosti, ekonomskoj i političkoj stabilnosti BiH”, dodao je Koc.

Ibrahim Eren, generalni direktor TRT-a, govoreći o važnosti serije, izrazio je zadovoljstvo što se ovim povodom nalazi u BiH i iskoristio priliku da se zahvali na toplom i srdačnom gostoprimstvu.

“Alija Izetbegović je bio veliki lider koji je vodio borbu na mnogim frontovima, a koji je bio pravi lider svojoj porodici, građanima svoje zemlje. Te vrline koje su ga krasile kao velikog lidera historiha vjerovatno neće zaboraviti. Izuzetno dobri odnosi naših zemalja su i plod bliskosti na moralnom nivou. Turska sa zemljom za koju je vežu bliske ljudske i svake druge veze osjeća tu bliskost na svakom koraku”, kazao je Eren.

Dodao je kako TRT nastoji da ovom serijom prikaže čovjeka čije riječi je parafrizirao: “Nećemo žuditi za osvetom nego ćemo ići snažnim koracima ka našoj budućnosti.”

“Naša je želja da na kraju i uspijemo da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima. Naš je cilj i da potomci Alije Izetbegovića budu zadovoljni i smatraju da smo ovom serijom uradili dobar posao”, zaključio je Eren.

Zahvalio je svima, prvenstveno predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu koji je od prvog dana podržao projekat, članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću i svima koji su doprinijeli realizaciji serije.

Muhammed Hakan Sancaktutan, producent Sancak Medye, podsjetio je da su temelj za ovaj projekat postavili 2014. godine u BiH. Pojasnio je da kada su se u Turskoj pitali ko bi mogao raditi scenarij za ovu seriju, svi su se usaglasili da to bude Ahmet Tezcan.

“Kada sam pravio ekipu, pazio sam da učešće ljudi iz BiH i Turske mora biti podjenako. U seriji će se, između ostalog, obraditi ideološka ličnost Alije Izetbegovića, život, prijatelji, porodica, BiH, prijatelji su opisani iz njegovog stvarnog života”, izjavio je Sancaktutan.

U Ambasadi Republike Turske bila je prisutna i Sabina Berberović, kćerka Alije Izetbegovića, koja je kazala da je pročitala scenarij za prve tri prve epizode. Dodala je kako smatra da sve ide dosta dobro do sada.

“Još uvijek se rade neke revizije. U početku jeste bilo nekih malih neusaglašenosti, ali su se uglavnom ticale prikazivanja previše idealiziranog lika rahmetli oca, gdje je on izgledao kao veliki dobrica, čovjek koji je sav satkan od ogromnog strpljenja i dobrote. Mi smo pokušali malo da tu sliku učinimo realističnijom. Naravno, mi ne pišemo scenarij, mi imamo utjecaj koji je relativan i ovisi od toga koliko nas ljudi razumiju i koliko hoće da to stave na papir”, pojasnila je Berberović.

(Kliker.info-AA)


//////////////////////////////////////////////

Intervjui

//////////////////////////////////////

Profesor Marinko Pejić,predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV)  : Nisam za treći entitet

//////////////////////////////////////

Filip David o najavi deklaracije Srbije i RS : Nemam povjerenja u ono što govore ,prava politika je

/////////////////////////////////////

Kolumne

Emir Suljagić : Oluja: laži i istine





/////////////////////////////////////////

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

///////////////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : Konkurs za ‘nagodne Bošnjake’

///////////////////////////////////////

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom

12.08.2017.

OLUJA: LAŽI I ISTINE

Oluja: laži i istine


Emir Suljagić

Autor
11.8.2017. 


Image result for novinar emir suljagic fotos

Emir Suljagić

///////////////////////////

Izdvajamo

  • I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja
  • drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

...........................

.................

Šta je nama Oluja? Zvanični stav svih poslijeratnih hrvatskih vlasti kako je, stani-pani, Oluju i zločine koji su tokom „vojno-redarstvene operacije“ Hrvatska izvela i počinila da bi spriječila „drugu Srebrenicu“ u Bihaću. To  je istorijski falsifikat i uvreda žrtvama Srebrenice. I uvreda Krajišnicima koji su tokom tri godine na svojim plećima držali Srpsku vojsku Krajine, koja bi bez Petog korpusa iza leđa mogla u potpunosti da se posveti Zagrebu. Lakoća s kojom je hrvatski zvanični stav prihvaćen i postao opšte mjesto u Sarajevu, u takozvanoj političkoj čaršiji, najriječitije govori u kojoj su mjeri neuki i neprosvjećeni ljudi koji u naše ime donose najvažnije odluke posljednjih 22 godine.

Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje

Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“

Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.

Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.

Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.

Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“

Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.

I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.









Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46297313

Powered by Blogger.ba