Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.08.2017.

NESTALI ČEKAJU POLITIČKU VOLJU

Nestali čekaju političku volju


Gdje su nestali?

Gdje su nestali?

////////////////////////////////////////////

Premda je u BiH do sada pronađeno preko 70 posto nestalih osoba, što je jedan od najvećih uspjeha u postkonfliktnim društvima, porodice i dalje tragaju za još oko sedam hiljada svojih najmilijih. Potraga za njima, predstavlja moralnu i civilizacijsku obavezu, poručeno je povodom 30. avgusta, Međunarodnog dana nestalih

"Gdje je?", pitanje je to koje postavljaju porodice oko sedam hiljada nestalih tokom rata u BiH.

Mada statistički podaci govore kako je preko 70 posto nestalih pronađeno, što je i jedan od najvećih svjetskih uspjeha u postkonflitnom društvu, činjenica je da mnogi danas imaju samo jednu želju, da nađu posmrtne ostatke članova porodice i dostojno ih sahrane.

U Prijedoru se još traga za 621 nestalom osobom, što je gotovo deset posto od ukupnog broja za kojim se traga. Mirsad Duratović predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92“, kaže, zna kako je čekati i ne dočekati.

„Roditelji moje majke, i otac i mati, umrli su a nisu dočekali da se pronađu posmrtni ostaci njihova tri sina koja su ubijena u logoru Keraterm“, priča Duratović.

Gubitak, kaže Duratović, prerasta u strah da nikada neće biti pronađeni, a to je bol koja je stalno prisutna, zajedno s ogorčenošću.

„Porodicama je stvarno postalo neshvatljivo da neko ko ima prvenstveno zadatak i zadaću da pronađe nestale i zatvori jednu od možda najmračnijih stranica bh. istorije, taj proces, po nama, odugovlači. Mi iz Prijedora danas imamo sigurno nekoliko lokacija prijavljenih u Institut za nestale osobe, u Tužilaštvo, u sve su uključene i mnoge druge institucije, i domaće i međunarodne, i postoji informacija o lokalitetima grobnica i posmrtnih ostataka, ali te informacije stoje negdje u ladicama i niko ništa ne poduzima već mjesecima, a za neke lokacije i preko godinu dana“, napominje Duratović.

Kočnice su do sada bile ponajprije političke, izazvane odnosima unutar Instituta za nestale osobe BiH, gdje nije funkcionisao Upravni odbor, niti Kolegij direktora. Taj dio je kako tvrdi ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac riješen.

Kočnice u Institutu za nestale su riješene: Semiha Borovac
Kočnice u Institutu za nestale su riješene: Semiha Borovac

„Imenovanjem privremenog Upravnog odbora Instituta za nestale osobe dugogodišnji zastoj u radu ovog upravnog odbora otklonjen je i stvorene su mogućnosti da se 300 hiljada eura sa Instituta prebaci na tužilaštva u BiH za ekshumacije“, kaže Borovac, te dodaje kako su potpisani i sporazumi sa susjednim zemljama kako bi se još intenzivnije radilo na pronalasku posmrtnih ostataka.

Obaveza je država da učine sve, kako bi se nestali s ovih prostora pronašli, upozorio je šef programa Međunarodne komisije za nestale za zapadni Balkan Matthew Holliday.

"Mi govorimo o 12.000 osoba čije porodice ih još uvijek traže. Ne možemo se pretvarati da je društvo normalno ako znamo koliko je ljudi još uvijek nestalo. Kada neko nestane, države imaju obavezu da traže te ljude i da ispune obaveze prema njihovim porodicama. Vlasti na Zapadnom Balkanu su adekvatno odgovorile na ovaj izazov i zbog toga imamo takav rezultat u broju pronađenih osoba. BiH je svjetski lider u traganju, pronalaženju i identifikovanju nestalih osoba. Upravo zbog svih napora i lekcija, veliki broj porodica nestalih širom svijeta može iskoristiti ta iskustva u svom traganju" smatra Holliday.

Od prošle godine do danas pronađeno je 170 nestalih osoba, i ako bi se tim tempom nastavilo trebalo bi oko 40 godina da se nađu svi, apelovao je na nadležne i šef delegacije Međunarodnog crvenog krsta / križa Željko Filipović.

„Po međunarodnom i domaćem pravu porodice imaju pravo da znaju šta se desilo s njihovim nestalim, a vlasti imaju obavezu da im pruže tu informaciju. Mi podržavamo vlasti u zakonskim obavezama da donesu zakone za porodice nestalih, a pozivamo ih i da harmonizuju te zakone i da se napravi fond da mogu uživati ta svoja prava u BiH, pa i u regiji.“

Građani su i porukama podrške, ali i apelima za otkrivanje informacija o grobnicama, također dali svoj doprinos ka jednog od najbolnijih pitanja za postratno društvo i pomirenje. Puštanjem crnih balona obilježili su ovaj dan, a nošenjem po jednog balona građani su simbolično dijelili teret s onima koji samo žele dostojanstven posljednji smiraj svojim najbližima.

////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 31. avgust/kolovoz 2017.

//////////////////////////

LOV NA VJEŠTICE, 'PRISLUŠKIVANJE' TADIĆKE I JUKIĆKE: Stoje li iza novog skandala kompromitiranja SIPA-e, svako iz svojih interesa, Radončić, Čović i Dodik?!

'PRISLUŠKIVANJE' TADIĆKE I JUKIĆKE: Stoje li iza novog skandala ...

////////////////////////

PLENKOVIĆ PRELOMIO:  'Ploči s napisom 'Za dom spremni' nije mjesto u Jasenovcu'

PLENKOVIĆ PRELOMIO: "Ploči s napisom 'Za dom spremni' nije mjesto u Jasenovcu"

/////////////////////////
Andrej Plenkovic kupuje glasove u BiH

VLADA HRVATSKE NAJAVILA: Šest miliona KM za pomoć Hrvatima u BiH, Plenković uskoro dolazi u BiH, ali zaobilazi Sarajevo?

Šest miliona KM za pomoć Hrvatima u BiH, Plenković uskoro dolazi u

/////////////////////////

NOVI POLITIČKI PARTNER HDZ-A BIH: Od jučer HSP više nije stranka 'izdajnika' i 'ustaša'!

NOVI POLITIČKI PARTNER HDZ-A BIH: Od jučer HSP više nije ...

///////////////////////////

////////////////////////////
31.08.2017.

ANDREJ PLENKOVIĆ KAO PATVORENI EICHMANN

Plenković kao patvoreni Eichmann


Viktor Ivančić

Autor 30.8.2017. 



Image result for viktor ivančić novinar fotos

///////////////////////

Izdvajamo

Uzgred budi rečeno, jedva punoljetni Starčić svojim postupkom ne samo što nije prekršio nikakav zakon, već je u doslovno dvije riječi sažeo i javno izrecitirao sudsku presudu iz ožujka 2014. kojom je Hrvatska demokratska zajednica osuđena zbog izvlačenja više desetaka milijuna kuna iz javnih tvrtki, odnosno – zbog lopovluka. Uz to što se njime konstatira po svemu notorna stvar, uzvik „HDZ lopovi!“ ima dakle čak i svoje pravosudno utemeljenje, možemo ga (ako nam je tako milije) uzimati u obzir kao sudski verificiranu istinu, ali – nakon intervencije šefa Vlade i njegove budne žandarmerije – ujedno i takvu istinu čije razglašavanje spada u zonu kršenja javnoga reda i mira, kažnjivo po zakonu što je isporučen kao priručna fikcija, jer „represija se mora provoditi“

...........................
.........................

Dok god se s visine izvršne vlasti tvrdi da ona psovka na mramornoj ploči u Jasenovcu nije fašističko obilježje, možemo biti sigurni da se – „proeuropskoj“ bižuteriji unatoč – fašističko obilježje nalazi na čelu Vlade.

Ako slučaj Marka Starčića obilježava početak nove ere sistematskog kažnjavanja za grijeh „verbalnog delikta“ u Hrvatskoj – a nema sumnje da isti upozorava na činjenicu da je oduzimanje prava na slobodan govor preraslo u državnu rutinu – onda to nije (tek) radi toga što je osamnaestogodišnjaku iz Poreča uručena prekršajna prijava „za remećenje javnog reda i mira vikom“ (!) jer je, u momentu dok je hrvatski premijer davao izjavu za novinare pred gradskom vijećnicom, uzviknuo „HDZ lopovi!“, nego (mnogo više) zbog riječi kojima je Andrej Plenković naknadno komentirao agilnu intervenciju organa pravne države. „Zakon se treba provoditi!“ kazao je.

Ljudska povijest obiluje gadostima koje su počinjene pod devizom da „zakon se treba provoditi“. Adolf Eichmann, recimo, s tom je parolom poslao milijune ljudi u smrt, a kasnije ju je prizivao i na vlastitome suđenju, i to kao olakotnu okolnost, kao nalog kojemu je morao pokoravati i podrediti mu svoju volju, pa svejedno nije izbjegao vješala. Učinkoviti administrator Trećeg Reicha, tobože, nije sebi na vrijeme razjasnio da postoje i takve okolnosti kada je put u bestijalnost utrt provođenjem, a ne kršenjem zakona.

Razlika između Plenkovića i Eichmanna, međutim, tiče se iskrenosti ili, barem, minimalne razine respekta prema istini. U Eichmannovu slučaju, naime, doista je postojao zakon kojega je ovaj revno provodio i na taj način organizirao masovni zločin dotad nezabilježenih razmjera, dok „zakon“ na čije „provođenje“ Plenković poziva nije moguće naći u fundusu pravnih akata hrvatske države.

Trebali bismo biti žešći imbecili da povjerujemo kako bi mlađahni Starčić bio izložen policijskome i sudskom progonu i da je na javnome mjestu, jednako glasno, uzvikivao „Živio HDZ!“ ili „Živio premijer!“, te nema nikakve sumnje da se prekršajna prijava „za remećenje javnog reda i mira vikom“ ne odnosi na intenzitet (izražen u decibelima), nego na sadržaj onoga što je inkriminirani izgovorio. Kada bi, pak, zaista postojao zakon koji građanima ne dopušta da na političkim okupljanjima uzvikuju „HDZ lopovi!“, bio bi to pravni dokument uperen protiv slobode koji sam po sebi predstavlja normativni zločin, a takav, zasad, čak ni u Hrvatskoj formalno nije usvojen.

Što dakle znači iskaz da „zakon se treba provoditi“ kada „zakon“, kao predložak za mobilizaciju represivne mašinerije, ne postoji, kada je on prazno mjesto i kada „oslanjanje“ na njega nije ništa drugo do ogavna laž? Uzmemo li u obzir manipulaciju nepostojećim zakonom, stvarni sadržaj Plenkovićeva iskaza glasi: „Represija se treba provoditi!“ „Zakon“ je tek prijeko intonirana floskula, retorička štaka koja služi legitimiranju nasilja u državnome aranžmanu.

Zanemarimo li – krajnje politički nekorektno – težinu počinjena zlodjela, Andrej se Plenković u tome smislu ukazuje kao patvoreni Eichmann, preciznije: hrvatski premijer je Freedom Eliminator, čovjek koji građane lišava slobode, u ovome slučaju slobode govora, bez ajhmanovskog alibija.

Uzgred budi rečeno, jedva punoljetni Starčić svojim postupkom ne samo što nije prekršio nikakav zakon, već je u doslovno dvije riječi sažeo i javno izrecitirao sudsku presudu iz ožujka 2014. kojom je Hrvatska demokratska zajednica osuđena zbog izvlačenja više desetaka milijuna kuna iz javnih tvrtki, odnosno – zbog lopovluka. Uz to što se njime konstatira po svemu notorna stvar, uzvik „HDZ lopovi!“ ima dakle čak i svoje pravosudno utemeljenje, možemo ga (ako nam je tako milije) uzimati u obzir kao sudski verificiranu istinu, ali – nakon intervencije šefa Vlade i njegove budne žandarmerije – ujedno i takvu istinu čije razglašavanje spada u zonu kršenja javnoga reda i mira, kažnjivo po zakonu što je isporučen kao priručna fikcija, jer „represija se mora provoditi“.

Primjer golobrada Starčića granični je jedino utoliko što su naivci dosad mogli snatriti o disciplinskim izuzecima i ekscesnom entuzijazmu uniformiranih lica, a sada su se dužni suočiti s nizom koji svjedoči o pravilu. Samo tokom ovoga ljeta policijski lov na neodgovorne pojedince što su se odavali „verbalnim deliktima“ – da ne bude zabune: isključivo onima usmjerenim protiv vladajućih struktura – poprimio je šampionske razmjere, pa se stječe dojam da su žandari i pomoćne pravne službe revnije prebacivali normu i od izmoždenih vatrogasaca.

Počelo je određivanjem petodnevnog pritvora za sedmoricu navijača Hajduka koji su vrijeđali državnu tajnicu Janicu Kostelić, da bi tužilac potom zatražio zatvorske kazne; zbog prijetnji premijeru Plenkoviću pritvor je najprije omirisao 45-godišnjak iz Dubrovnika, potom 21-godišnji Hrvat iz Austrije, a onda i 44-godišnjak iz Nove Gradiške; protiv sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček podignut je optužni prijedlog zbog „narušavanja javnog reda i mira“ jer je u jednome svom službenom dopisu kritizirala rad policije; državno tužilaštvo maltretiralo je aktivista Peru Mrnarevića zbog ironično intoniranog transparenta što ga je nosio za vrijeme prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu: na transparentu je naime pisalo „Vratite Italiji Istru i Dalmaciju“…

Agresivni i nervozni angažman državne sile protiv neočekivanih kritičkih udara, neskriveni poriv da se nepoželjni vid govora izbaci s javne scene, potreba da se interventnim nastupima „organa za zaštitu reda i mira“ dokine i zbriše sve osim klimoglavog odobravanja, pokazuju da Andrej Plenković – makar svoju kompleksašku aroganciju ukrašavao svom silom najjeftinije „proeuropske“ bižuterije – potiče iz legla duhovnoga oca Partije i pripada sorti kastriranih autokrata, onih koji poslije nekog vremena osjete snažnu frustraciju zbog otkrića da ih zakonska infrastruktura trajno osujećuje, da im limitira mogućnosti i gnječi aspiracije, da zlobno sabotira potpuni dovršetak zamišljene strahovlade, pa će baš zbog toga svaki čin svoje protudemokratske samovolje pravdati izmišljenom „normativnom nužnošću“.

Ako nekoga lišavamo slobode, u ovome slučaju slobode govora, za to nisam kriv ja, nego zakon – poručuje hrvatski premijer – a ako zakon na koji se svečano pozivam ne postoji, to ne može spriječiti njegovu represivnu dinamiku! Ergo: „zakon“ koji ne postoji kao formalno utemeljeni pravni akt, ali je napadno prisutan u vlastodržačkoj retorici, ne samo što je faktički na snazi, nego je zajamčena nepregledna širina njegova tumačenja i primjene.

A to nas opet vodi nazad do Eichmanna, odnosno do Jasenovca i parole „Za dom spremni“ uklesane u neposrednoj blizini nekadašnjega ustaškog logora smrti: kao što se zna, ova već devet mjeseci uspješno odolijeva zubu pravnih normi, iako zakoni Republike Hrvatske eksplicitno zabranjuju javno isticanje fašističkih slogana, obilježja i drugog simboličkog blaga. Plenkovićev je refleks, dakako, u tom slučaju bio bitno drugačiji nego kod postpubertetskog Starčića iz Poreča: umjesto poruke da „zakon se treba provoditi“ (jer ne postoji), osnovao je nekakvu akademsko-lakrdijašku komisiju i njome odaslao uputu da „zakon se treba odgoditi“ (jer postoji).

Taj sitnopiljarski manevar vladajuće političke volje – da se nepostojeći zakoni „provode“, a postojeći storniraju – blizak je deklariranim demokratskim idealima taman koliko i poklič „Za dom spremni“ ljudskoj slobodi. Ili ovako: dok god se s visine izvršne vlasti tvrdi da ona psovka na mramornoj ploči u Jasenovcu nije fašističko obilježje, možemo biti sigurni da se – „proeuropskoj“ bižuteriji unatoč – fašističko obilježje nalazi na čelu Vlade.

Peščanik.net

31.08.2017.

NAKAZE

NAKAZE


Ivo Anić

Autor 30.8.2017. 



Image result for novinar ivo anic fotos

//////////////////////////

Izdvajamo

  • Što smo to mi svi onda za vas koji mislimo drugačije? Vaše roblje? Uznici? E i jesmo! I to da nevolja bude veća od onih nakaza koje nemaju vašu moć, ali imaju vašu zaštitu.
............................

Sve što imate od mene moj je prezir. Prezir i nada da ću jednom ipak otići iz ove bare, ove jame, kace, ovog užasa kojeg nazivate državom, ove parade idiotizma i kiča i da ću vas sve lijepo pozdraviti sa starohrvatskim pozdravom: Idite u tri pičke materine!

Iskreno žao mi je i polako mi ide na kurac što uvijek ja moram biti ta nesretna pizda koja vam se obraća, dok stotine tisuća meni sličnih pizda šute, ali ne mogu „kontra“ sebe, ja da šutim ja bih “puka”, a možda više nije ni to, jednostavno me više boli kurac, ispasiran sam do te mjere da mi se živo jebe i za vas i za one koji će ovo pročitati, lajkati, drkati nada ovim tekstom ili mi prijetiti mrakom, kamom, na što sam ionako već navikao. Ništa mi to vjerujte dobroga donijelo nije u ovoj nedođiji koju još samo vi zovete zemljom, uređenom državom, kakogod. Ništa dobra ponavljam, doli hrpe problema u kojima sam, kao uostalom i onih stotine tisuća što šute, i u kojoj ja više ne vidim sebe, svoju familiju, prijatelje – nikoga normalnog da tu bude!

I ja se mislim kako do prvog prehraniti obitelj, kako preživjeti u ovom strašilu od zemlje koja je kao pijavica, a vi ste pijavice, strašila moja, moralne i svakakve druge nakaze, pijavice koje nam sišete krv, pijavice koje nemaju niti toliko srama kada već parazitiraju i kada već rade to što rade, da nas barem ostavite na miru. Sada hoćete i da podstanari budemo u svojim domovima, malo vam je što smo vaše roblje, hoćete nam uzeti i krov nad glavom mater vam jebem?

Da nam ostavite prošlost, djedove da počivaju u grobovima. One iste djedove koji su gazili takve ljudske nakaze kao što ste vi. Da nam ne sramotite te časne starine koje se okreću u grobu kada vide pičke od unuka kako šute dok im stavljaju ustaške ploče u Jasenovac! Ej u Jasenovac! Pa pička vam materina što ne stavite Zieg Hell, isti je kurac, što ne pokrenete peći, Jasenovac više ne radi, valjda vas to jebe? Imate li barem zrno ljudskosti za toliko nevinih ljudi, djece što su stradala tu? Samo romske djece 19 000, pizda vam materina bolesna.

I kako se samo kotite? Iz dana u dan vas je sve više i više. Iz izbora u izbore samo se replicirate, samo se množite kao jebene gnjide što zapravo i jeste. Pa ste se nakotili u hramovima, pa ste se ukotvili na državnoj sisi, pa ste svi fino obučeni, uglađenih manira, sa rukom na srcu, u prvim redovima u crkvi. I za vas smo svi mi neprijatelji. Koji ovu nakaradu od zemlje drže nakaradom, a vas nakazama. Što je i normalno.Jer da je obrnuto vi bi bili što ste bili i u Jugoslaviji, bauštelci, bageristi i šoferi, a ne ministri.

Nakaze ste.

Jebene nakaze. Dok škropite oltare i križeve, vaša lica su nakazna, vaše glave su zašiljene, a vaše šije ne mogu više u ovratnike. I svi imate istu mantru. Isti jebeni obrazac kojeg ponavljate kao papige. Svi ste kao ustaše. Pa to i jesu bile nakaze, malo teže nego što ste vi. I te nakaze naši su djedovi gazili, jer nisu imali posla s ljudima već sa životinjama, sa jebenim nakazama koje su djeci odvaljivale glave maljevima, klale i ubijale, palile sela, a u isto vrijeme bili onaj talog ovog naroda, ono najniže smeće, sluge i psi okupatora. Njegovi janjičari. Krvoloci.
I sada bih ja trebao šutjeti, svu svoju povijest, povijest svoje familije prebrisati, pljunuti na nju?

Zbog koga? Zbog vas pičke jedne? Sluge ste bili i ostali, sluge stranim porobljivačima i danas kao i onda im kupite mrvice sa stola i zahvalno ih gledate dok vas ignoriraju, šutiraju nogama i govore vam prezirno da ste zadnje smeće. Što i jeste, pička vam materina fašistička. Zadnje smeće i talog ovog naroda, a kao prava govna isplivali ste u vremenu poplave, poplave idiotizma, poplave bahatosti, poplave debilizma, kada svaka budala sebi uzima za pravo da istupi u javnost i pljune ovaj narod u lice, da mu se naruga. Jer vas je pustio da radite transvestiju nad njim. I sutra planirate ponovo dizati bune, uzimati plinske boce i zastrašivati ovaj izgubljeni, rezignirani narod koji je dopustio da plaća, ponavljam, plaća vaše smeće kojiom ga dojite sad već godinama, što na državnoj praonici mozga koja besramno revidira povijest kao da smo neuki, kao da nikada u školi nismo bili, knjigu pročitali, kao da nemamo jebeni History Channel?

Nakaze ste.

Ružni ste, sva bijeda vaše duše licemjerne, prodane, ulizničke vidi vam se na licu. Ružni ste, svi od reda, i neću griješiti dušu da vas svrstavam u tor ili narod, ne zanima me iz koje ste pripizdine došli, ispod kakvog kamena izašli, ali vi sa mojom generacijom odrasli niste. Vi ste šljam. I vi ste ministri, vi ste premijeri, predsjednici, tajnici, svaka pička materina vi ste, vi ste biskupi, vi ste svaki kurac što mu je ova nesretna Hrvatska na srcu više nego meni koji jedva preživljavam u noj i nastojim da mi djeca odrastu u kakve – takve ljude u ovoj jebenoj ludari koju samo još vi nazivate zemljom. Jer ovo nije zemlja. Ovo je ludnica, ali ona totalna, bez doktora.

Ma jebem vas, vas i nju koliko je duga i široka, kada nema pravde,nema istine, nema časti, nema poštenja, nema jebeno ničega, doli vas nakaza koje trpimo iz dana u dan i gledamo iz jutra u jutro s kojom bolesnom pizdarijom nas mislite danas počastiti. I ljetujete, ronite, na svakoj ste bolesnoj pički materinoj punoj kiča i besmisla, idiotskih parada sa još idiotskijom ikonografijom, na dernecima, razdrljenih košulja ljubite Lijepu Vašu koja vam je sve dala, da imate sve, a ne radite ništa.

Jer ste nakaze. Pijavice. Krvopije. Koga boli kurac što ste vi stisnuli dupe prije trideset godina? Stisnulo ga je pola moje generacije! Pa što? Što bi vam mi sad do groba trebali pušit kurac zbog toga? Ma jebite se, koliko ste dugi i široki! I te vaše bolesne opsjednutosti, kako svi moramo bespogovorno voljeti vas i vaš uradak od zemlje? Niti volim zemlju, niti volim zastavu, himnu bilo čiju i bilo kakvu. Anarhist sam i kao takav ću i umrijeti. I što sam ja onda za vas domoljube? Što smo to mi svi onda za vas koji mislimo drugačije? Vaše roblje? Uznici? E i jesmo! I to da nevolja bude veća od onih nakaza koje nemaju vašu moć, ali imaju vašu zaštitu.

E te tek maloumne nakaze trebate vidjeti. Sva ta sitna kukavelj sa vašim stranačkim iskaznicama, sav taj ljudski jad i bijeda koji oštri svoj mali kurac nad nama, zadnjim radnicima ove zemlje, e to tek trebate vidjeti. Onaj je najbolji primjer. Što ste mu sredili milijune da čisti vaša ministarstva, a on samohrane majke nije platio što su sve to čistile za njega mjesecima bez dana odmora, pauze ili normalne satnice. Ili onog gazde što mu radnice peru auto po snijegu.

E to su tek nakaze. Ali samo male nakaze, pod zaštitom vas, velikih nakaza. Ponavljam, ništa ovo meni u životu dobra donijelo nije, niti više radim, niti više pišem, niti više imam za koga, niti protiv koga. Svi oni koji vam se predstavljaju kao vaša zadnja nada, borci za pravdu,slobodni mediji koje morate čitati, sise i guzice, isto su nakaze, još gore od ovih nakaza koje vas uglađeno, fino, s gospodskim manirima jebu u mozak.

Sve što imate od mene moj je prezir. Prezir i nada da ću jednom ipak otići iz ove bare, ove jame, kace, ovog užasa kojeg nazivate državom, ove parade idiotizma i kiča i da ću vas sve lijepo pozdraviti sa starohrvatskim pozdravom:

Idite u tri pičke materine!

31.08.2017.

GORDANA TADIĆ SE OBRATILA NACIJI : MIRNO SPAVAJTE, ISTRAGA JE U TOKU

Gordana Tadić se obratila naciji : Mirno spavajte, istraga je u toku

August 30. 2017.


Iako se nije kandidovala za mis BiH, već za glavnu tužiteljicu BiH, Gordana Tadić obećala je danas da će se boriti za mir u svijetu. Onda je, nakon press konferencije posvećene miru i stabilnosti, mirotvorka Tadić poslala svog tjelohranitelja Nermina Džafića zvanog Džafa da novinaru Žurnala zaprijeti „da će ga ka…ti“. I to u prostorijama Tužilaštva BiH.

Nermin Džafić

Mnogo bitnije od prijetnji novinaru Žurnala, jeste ono što je na brzopotezno organizovanoj pres konferenciji kazala vršiteljica dužnosti glavne državne tužiteljice, s tendencijom da izbaci „vd“.

„Kandidirat ću se za poziciju glavne državne tužiteljice. Jedanaest sam mjeseci na ovoj poziciji i imamo odlične rezultate. Dok sam ja na ovoj poziciji, građani mogu biti sigurni“, ohrabrila je pučanstvo tužiteljica Tadić.

Njena kandidatura može biti pravo ohrabrenje kriminalcima. Za jedanaest mjeseci Tužilaštvo BiH nije optužilo nijednog zvaničnika s bilo kojeg nivoa vlasti BiH. Naprotiv, njena funkcija donijela im je mir.

OD DODIKA DO DODIKA

Tužiteljica Ozrenka Nešković nevoljko je zavrtjela glavom kada smo njenu šeficu Gordanu Tadić upitali da li je ikad raspisana potjernica za SNSD-ovim biznismenom Sinišom Dodikom, koji je Puteve RS-a oštetio za tri i po miliona maraka.

„Ne, nismo. Nisu još ispunjeni svi uslovi“, kazala je Tadićeva, podržana klimoglavom svoje zamjenice Nešković.

Upravo su njih dvije donijele odluku u maju ove godine da se za SNSD-ovim tajkunom koji je prebjegao u Srbiju, ne raspisuje potjernica. Sjajan detalj za CV kandidatkinje za glavnu tužiteljicu.

Dodik je, očito, omiljeno prezime tužiteljice Tadić. Pa je tako, šest predmeta ili prijava protiv predsjednika RS-a Milorada Dodika već arhivirano. I to naredbama o obustavi ili o neprovođenju istrage. Posljednji slučaj – referendum.

„Taj predmet nije pravosnažno okončan“, kazala je tužiteljica Tadić, koja je očito  zaboravila da je 13. jula saopćila da je protiv Milorada Dodika  i Željke Cvijanović obustavljena istraga u predmetu referendum „jer ne postoji dovoljno dokaza da su počinili krivično djelo“.

PREDMET JE U RADU

Mnogo je još takvih ili sličnih činjenica.

„Slučaj Nikola Špirić i njegov stan u Beču“, pitao je Žurnal.

„Predmet je u radu“, odgovorila je tužiteljica.

„Slučaj Kemal Čaušević. Da li ste pozivali osobe koje je on povezao sa kriminalom u UIO  u svom iskazu ?“, upitali smo ponovo.

„Predmet je u radu“, kazala je tužiteljica.

„Predmet je u radu“, glasio je i odgovor na pitanje u kojoj je fazi istraga u vezi sa slučajem Pavlović Banka.

Slobodan Pavlović, preko čije Banke je Milorad Dodik oprao ili obezbijedio novac za svoju vilu u Beogradu, uhapšen je u januaru 2016. godine. Od tada je prošlo 18 mjeseci, od čega je jedanaest Gordana Tadić rukovodila Tužilaštvom BiH. Optužnica nikad nije podignuta.

Da ne bi bilo sve kontra RS-a, pitali smo Tadićevu da li je ikad saslušala Dragana Čovića kojeg u svom čuvenom pokajničkom iskazu Kemal Čaušević pominje kao osobu koja je kontrolisala kriminal u UIO.

„Ne odgovaram na pitanja o konkretnim predmetima“, uzvratila je Tadićeva, inače prva rodica člana Predsjedništva HDZ-a BiH Mije Krešića.

Pitali smo, opet konkretno, da li je tužiteljica Gordana Tadić svoj poslovni prostor iznajmila kladionici Bet Live i to u periodu kada je ta  kladionica imala porezni dug.

„Moj suprug iznajmljuje prostor kladionici. Ali ostali detalji se vas ne tiču“, poručila je Tadićeva.

Javnosti se, itekako, tiče kako za deset godina Tužilaštvo BiH, odnosno tužilac Miroslav D. Marković nije bio u stanju otkriti osobe koje su minirale mezar Alije Izetbegovića.

„Ja odgovaram na pitanja, a ne Marković. O konkretnim predmetima  ne mogu govoriti“, ohrabrila je naciju vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice  Gordana Tadić.

Uglavnom, na svako konkretno pitanje, dočekao nas je sličan odgovor: „istraga je u toku“. Gordana Tadić kaže da se zalaže mir i stabilnost. I sve dok je ona na funkciji građani mogu biti mirni. Dokaz je predmet protiv Mirele Smajlović iz Vogošće. Nju je Tužilaštvo BiH namjeravalo pritvoriti zbog sumnje da je lažnom novčanicom od 20 KM sebi kupila kiflu. Istraga u ovom predmetu je – okončana.

(Kliker.info-Žurnal)
















30.08.2017.

"GRAĐANI BiH ŽELE BITI DIO EVROPSKE PORODICE": AMBASADA SAD-a POSLALA JASNU PORUKU MILORADU DODIKU

"GRAĐANI BiH ŽELE BITI DIO EVROPSKE PORODICE": Ambasada SAD-a poslala jasnu poruku Miloradu Dodiku

Iz ovog Ureda u izjavi za Fenu napominju da je BiH jasno izrazila želju da postane članica NATO-a te da je podnijela zahtjev za aktivaciju Akcionog plana za članstvo u pismu Predsjedništva BiH, koje je poslato generalnom sekretaru NATO-a 2009. godine.





Blokiranje usvajanja globalnog fiskalnog okvira je neodgovorno i ide nauštrb građana ove zemlje – istaknuto je iz Ureda za odnose s javnošću Ambasade Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u BiH povodom izjave predsjednika Republike Srpske (RS) Milorada Dodika da RS blokira usvajanje fiskalnog okvira, jer ne žele pristati na dodatna izdvajanja za Oružane snage BiH.

 

Iz ovog Ureda u izjavi za Fenu napominju da je BiH jasno izrazila želju da postane članica NATO-a te da je podnijela zahtjev za aktivaciju Akcionog plana za članstvo u pismu Predsjedništva BiH, koje je poslato generalnom sekretaru NATO-a 2009. godine.

 

– SAD su snažno opredijeljene da pomognu BiH da postigne taj cilj – poručili su i istaknuli da građani BiH žele biti dijelom evropske porodice, živjeti u stabilnoj, sigurnoj, prosperitetnoj, multietničkoj državi, koja je u potpunosti integrirana u evro-atlantske institucije.

 

Osim toga, naglasili su da Oružane snage BiH postoje kako bi garantirale sigurnost i odbranu cijele BiH te da bi osigurale neophodnu pomoć građanima kada im je ta pomoć najpotrebnija, kao naprimjer, tokom prirodnih nepogoda.

/////////////////////////

IZDAJE GA SNAGA: 'Milorade, budi muško i raspiši referendum o NATO-u' - 3

IZDAJE GA SNAGA: 'Milorade, budi muško i raspiši ... - Slobodna Bosna

////////////////////////////

//////////////////////////////////////
30.08.2017.

PREMIJER DENIS ZVIZDIĆ: ,,BOSNA I HERCEGOVINA JE U SVOJOJ HILJADU GODINA DUGOJ HISTORIJI, IMALA, IMA I IMAĆE SVOJU IMOVINU"

DENIS ZVIZDIĆ: „Bosna i Hercegovina je u svojoj hiljadu godina dugoj historiji, imala, ima i imaće svoju imovinu“

„Država Bosna i Hercegovina ima nadležnost i obavezu da reguliše cjelokupnu državnu imovinu uzimajući pritom u obzir i mogućnost da dio imovine ustupi i entitetima, u skladu sa njihovim nadležnostima i potrebama“

Image result for dr. denis zvizdic fotos

„Neutemeljene tvrdnje predsjednika RS Milorada Dodika da Bosna i Hercegovina nema pravo na imovinu, nego da sva imovina pripada entitetima i Brčko Distriktu, još su jedan uzaludan pokušaj osporavanja međunarodno-pravnog kontinuiteta, integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine“, saopćio je danas predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

 Image result for spc, sanu, vucic i dodik

Zvizdić u saopćenju za javnost ističe da takve proizvoljne izjave nemaju niti pravno niti činjenično utemeljenje u Ustavu Bosne i Hercegovine, kao ni u odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je jedini tumač Ustava Bosne i Hercegovine i čije su odluke obavezujuće za sva državna tijela u Bosni i Hercegovini, pa tako i za funkciju predsjednika bosanskohercegovackog entiteta Republika Srpska.

 

„Osim toga, u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i pozitivnim propisima koji moraju biti u skladu sa Ustavom, jedino redovni sudovi i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u pravnom sitemu Bosne i Hercegovine imaju nadležnost odlučivati da li nekome pripada pravo na imovinu i njenu zaštitu.

 

Zbog toga, netačne i provokativne tvrdnje neodgovornih pojedinaca da Bosna i Hercegovina nema imovinu su potpuno apsurdne i dio su kontinuiteta neargumentovanih napada na nezavisno sudstvo Bosne i Hercegovine, kao garanta vladavine prava svih demokratskih država“, upozorio je.

 

Zvizdić smatra da je zbog toga još jednom potrebno istaknuti Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je davno utvrđeno da je "Bosna i Hercegovina titular-vlasnik cjelokupne imovine stečene Sporazumom o sukcesiji i sljedništvom i kontinuitetom od SR BiH, koja reflektira: državnost, suverenost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

 

Dalje, „država Bosna i Hercegovina ima nadležnost i obavezu da reguliše cjelokupnu državnu imovinu uzimajući pritom u obzir i mogućnost da dio imovine ustupi i entitetima, u skladu sa njihovim nadležnostima i potrebama“.

 

Odlukom je potvrđen i vrlo jasan stav Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu u kojoj se kaže da:

 

"Dejtonski mirovni sporazum predviđa samo teritorijalno razgraničenje imeđu dva entiteta, a ne između entiteta i države. Pitanje razgraničenja entiteta ni na koji način ne utiče na vršenje nadležnosti od strane Bosne i Hercegovine na njenoj teritoriji, niti na sposobnost institucija  Bosne i Hercegovine da budu vlasnici imovine koja se nalazi na teritoriji bilo kojeg entiteta."

 

Dakle, Bosna i Hercegovina je u svojoj hiljadu godina dugoj historiji, imala, ima i imaće svoju imovinu.

„Što se tiče aktuelne teme uknjižbe vojne imovine koja je izazvala veliku nervozu snaga i pojedinaca iz bosanskohercegovačkog entiteta RS koji su protiv civilizacijskih integracija, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će i dalje, u skladu sa svojim nadležnostima, aktivno i ažurno raditi na realizaciji uvjeta za aktivaciju Akcionog plana za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO paktu. 

 

Pozivam i sve druge institucije i pojedince koji su uključeni u proces uknjižbe perspektivne vojne imovine, kao uvjeta za aktivaciju MAP-a, da svoj posao završe brzo, odgovorno i u skladu sa vladavinom prava, čime će značajno doprinijeti stabilnosti, sigurnosti i prosperitetu čitave Bosne i  Hercegovine, ali i regiona zapadnog Balkana“, poručio je Zvizdić.

 

(SB/Fena)  

30.08.2017.

MINISTAR ADIL OSMANOVIĆ PISAO HRVATSKOJ I EU: POSTOJE PRAVNE SMETNJE ZA IZGRADNJU PELJEŠKOG MOSTA

OSMANOVIĆ PISAO HRVATSKOJ I EU: Postoje pravne smetnje za izgradnju Pelješkog mosta

Povodom najavljenog početka izgradnje Pelješkog mosta, ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, uputio je pismo ministru mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske Olegu Butkoviću u kojem ga obavještava o postojanju pravnih smetnji za izgradnju mosta.

Image result for ministar adil osmanovic fotos

Pismo je upućeno i na adrese predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera, visoke predstavnice EU za vanjsku politiku i sigurnost Federice Mogherini, evropskog komesara za proširenje Johannesa Hahna, kao i visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka te šefa Delegacije Evropske unije u BiH Lars-Gunnara Wigemarka.

 

"Ovim putem uvaženog ministra želim obavijestiti da ovo ministarstvo, između ostalog, obavlja poslove vezane za koordinaciju u oblastima geodezije, geologije i meteorologije prema inostranstvu. Također ovo ministarstvo pruža podršku radu Državne komisije za granicu Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, a kako se iz Republike Hrvatske uveliko javno najavljuje početak izgradnje Pelješkog mosta u blizini još u potpunosti neuređene državne granice sa Bosnom i Hercegovinom, ovim putem, a u skladu sa gornjim nadležnostima, želim vas obavijestiti da postoje pravne smetnje za izgradnju Pelješkog mosta u smislu poštivanja relevantnih odredbi unutrašnjeg zakonodavstva BiH i međunarodnog prava, a koje su sadržane u sljedećem", napisao je Osmanović.

 

Dodaje da je na nivou Međudržavne diplomatske komisije za identifikaciju, označavanje i održavanje državne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske usuglašen je u junu 1999. godine prijedlog Ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Sastavni dio ovog prijedloga činila je mapa s 86 geodetskih karata u razmjeru 1:25000 na kojima je ucrtana, odnosno identificirana granična crta. Prijedlog Ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, zajedno s mapom grafičkih priloga, parafirali su ovlašteni predstavnici izaslanstava obiju država, a kao svjedoci ovaj su prijedlog parafirali i predstavnici Ureda visokog predstavnika (OHR-a) koji su pratili cjelokupan proces rada.

 

"Državna komisija za granicu Bosne i Hercegovine uputila je početkom jula 1999. godine navedeni ugovor u daljnju proceduru (davanje ratifikacije u Parlamentarnoj skupštini BiH), a obzirom da je u čl. 23. istog utvrđeno da taj ugovor stupa na snagu na dan primitka posljednje pisane obavijesti upućene diplomatskim putem kojom ugovorne strane obavještavaju jedna drugu da su ispunjeni uslovi predviđeni njihovim unutrašnjim zakonodavstvom za stupanje na snagu tog ugovora. Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine potpisali su na međudržavnoj razini 30.07.1999. godine predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman", ističe Osmanović.

 

Kompletan sadržaj pisma možete pročitati ovdje.











30.08.2017.

ANTE NOBILO TVRDI: HRVATSKA ĆE BITI PROGLAŠENA KRIVOM ZA AGRESIJU NA BiH, HERCEG-BOSNA JE BILA PARADRŽAVA

Ugledni hrvatski advokat Ante Nobilo tvrdi : Hrvatska će biti proglašena krivom za agresiju na BiH, Herceg-Bosna je bila paradržava


August 30. 2017.


Ugledni hrvatski advokat Anto Nobilo, široj bh. javnosti poznat kao branilac generala HVO-a Tihomira Blaškića tokom suđenja u Hagu, kazao je u razgovoru za INS kako će drugostepena presuda bivšem vojnom i političkom vrhu tzv. Herceg-Bosne na čelu sa Jadrankom Prlićem, koja će biti objavljena u novembru ove godine, vjerovatno potvrditi učešće Hrvatske u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća.


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Nobilo , najpoznatiji je po branjenju brojnih osoba iz javnog života, za INS otvoreno govorio o tzv. Herceg-Bosni i pokušajima da se ona reafirmira, a čemu smo svjedočili i jučer na obilježavanju njezine 24. godišnjice u Mostaru i Grudama.

“Herceg-Bosne je idejno trebala biti organizacijska mreža hrvatskog naroda u BiH usmjerena na obranu od agresije. Nedvojbeno je da se tada BiH raspala po nacionalnim šavovima i da kao država nije mogla osigurati jedinstvenu zajedničku obranu. U toj situaciji došlo je do organiziranja naroda. Kasnije kad su apetiti hrvatskih političara, prije svega onih iz Hrvatske, porasli, onda su oni Herceg-Bosni, dakle, organizacijskoj strukturi hrvatskog naroda u BiH, dodali teritorijalni princip i na taj način oni stvaraju paradržavu. U jednom trenutku su rekli da gdje god su Hrvati relativna ili apsolutna većina, ta općina ulazi u Herceg-Bosnu. Ako vlasti dodate teritorij, onda imate državu. I dalje su se oni ponašali prema Herceg-Bosni kao da se radi o državi, a problem je bio u tome što se u osnivačkim aktima HZ HB nedvojbeno govori da je to organizacija ekskluzivno hrvatskog naroda”, tvrdi Nobilo.

Iz te činjenice, dodaje, proizlazi da je onda i Herceg-Bosna bila paradržava jednog, hrvatskog, naroda.

“Herceg-Bosna je bila rezervna opcija Franje Tuđmana za podjelu BiH, ako se steknu uvjeti. No, imala je ona i pozitivnu ulogu, jer je dala doprinos preko HVO-a u obrani od srpskog agresora, ali, nažalost, došlo je do nepotrebnog rata između Armije RBiH i HVO-a od 1992. do 1994. godine, Washingtonskog sporazuma. Slojevita je ta Herceg-Bosna. Od početne namjere, koja je bila izraz nužde, prerasla je u potencijalni žeton za podjelu BiH”, smatra Nobilo.

Govoreći o reaktiviranju ideje Herceg-Bosne kaže da primjećuje inicijativu dr. Miroslava Tuđmana, sina prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je napisao knjigu te hrvatski mediji donose njegove intervjue i izvode iz knjige.

On, s jedne strane, navodi Nobilo, pokušava odbraniti hrvatsku politiku u BiH i tzv. Herceg-Bosnu i potencirati opasnost od navodnih radikalnih islamskih elemenata u BiH, uz opaske da je Herceg-Bosna prva doživjela «udar džihadista i stranih ratnika». Nadalje, Nobilo primjećuje da se na svim stranama dižu tenzije, što ne upućuje na dobro.

“Kao da se bude stare aveti, kao da se (sve) uzburkava i kao da se smatra da bi moglo doći do događaja koji bi mogli drugačije odrediti  sudbinu BiH. Hrvatski narod se smatra nezadovoljnim jer su Bošnjaci i Srbi dobili države u državi. Postoji frustracija Hrvata. Međutim, ja bih rekao da su Hrvati sami kriv za tu situaciju kroz Herceg-Bosnu i da je moguće da je potrebnije voditi samostalniju politiku u odnosu na Hrvatsku. Vidite cijeli Balkan, šta se dešava u Makedoniji, Kosovu, kao da se nanovo dijele svjetske karte i kao da se nanovo otvaraju neke šanse, za možda neke propale politike. Tako da sve ovo možda i nije slučajno”, ističe Nobilo.

U očekivanjima od drugostepene novembarske presude u slučaju «Prlić i ostali», Nobilo je vrlo precizan.

“Ja očekujem, ponavljam to, da će biti označeno da je do zločina (na prostorima Hercegovine, te srednje Bosne) došlo u okvirima međunarodnog oružanog sukoba, gdje je strana sila, dakle, van BiH, praktički Hrvatska. Haški tribunal je utvrdio da se u okviru hrvatsko-bošnjačkog rata radilo o međunarodnom oružanom sukobu, jer je HVO tretirao ka agenta Republike Hrvatske, kao nekog ko u ime i za račun strane države djeluje, a Hrvatska ima sve poluge zapovjedne odgovornosti nad HVO, što je objektivno i sasvim točno. U  to sam apsolutno siguran jer to je nedvojbena praksa Haškog tribunala”, objašnjava Nobilo.

Hrvatska je, dodaje, u toj konstelaciji ratovala na tuđem terenu.

“Možemo je zvati agresorom ili kako god hoćemo. Druge dvije stvari su problematične. Jedna je udruženi zločinački poduhvat (UZP). Ja osobno kao branitelj ne vodim UZP jer kada nemate dokaza o konkretnoj odgovornosti svih koje ste obuhvatili optužnicom, pokušavate dokazati taj udruženi zločinački poduhvat. To je pravna konstrukcija koja je vrlo suspektna. Treća, i za javnost najvažnija stvar, jeste da li će u UDZ-om biti obuhvaćen i predsjednik Franjo Tuđman. To su otvorena pitanja koja i Hrvatsku, bez obzira na individualne sudbine okrivljenika može interesirati. Što se tiče međunarodnog oružanog sukoba, mislim da će to biti apsolutno potvrđeno”, zaključio je Nobilo.

Faruk Vele (INS)


////////////////////////////
/////////////////////////////

Poruka Dragana Čavića : ‘Ovo je gotovo, ovo je kraj, Dodik je od RS-a napravio geto’

Predsjednik Narodnog demokratskog pokreta Dragan Čavić izjavio je danas na pres konferenciji da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik od ovog entiteta napravio geto.Govoreći o najavljenoj smjeni glavnog revizora RS-a [...]

///////////////////////////////

////////////////////////////

LIDER HS-a, KREŠIMIR ZUBAK: 'Referendum u RS-u o članstvu BiH u NATO-u bio bi neustavan'!

LIDER HS-a, KREŠIMIR ZUBAK: 'Referendum u RS-u o članstvu BiH u ...

/////////////////////////

Brane popuštaju , obavezna evakuacija u dijelovima Houstona, vanredno stanje u Louisiani : Dvanaest hiljada vojnika u borbi za spašavanje života

Pukao je nasip južno od teksaškog grada Houstona i stanovništvo je pozvano da "odmah napusti" tu zonu. Američki Nacionalni centar za uragane (NHC) predviđa da će jake kiše još dva dana padati [...]

//////////////////////////

29.08.2017.

DRAGO BOJIĆ: PROFANACIJA SVETIŠTA U PODMILAČJU

Drago Bojić: Profanacija svetišta u Podmilačju


Drago Bojić

Autor 25.8.2017. 



Drago Bojić: Profanacija svetišta u Podmilačju

Foto: dnevnik.hr

///////////////////////

Izdvajamo

Hodočašće mladeži HDZ-a u Podmilačje potvrđuje da ova stranka ne preže ni od čega i da joj „ništa nije sveto“. No, još više skandalizira i sablažnjava činjenica da predstavnici Crkve to odobravaju pa Katolička crkva u Bosni i Hercegovine postaje „crkva HDZ-a“, a Dragan Čović, zbog svojih učestalih posjeta Podmilačju funkcionira kao „upravitelj svetišta“. Oskrvnjivanjem svetišta Sv. Ive u Podmilačju, oskrvnjuje se ono najbolje u kršćanskoj i katoličkoj vjeri i grubo se vrijeđaju osjećaji hodočasnika. Toga moraju biti svjesni svi koji budu sudjelovali na hodočašću mladeži HDZ-a

............................

Doista je skandalozno, sablažnjivo i uznemirujuće da se u ovom za mnoge ljude svetom mjestu – mjestu pokore i molitve, organizira skup mladeži HDZ-a, stranke koja zastupa i provodi politiku koja je posve u suprotnosti s vrijednostima koje simbolizira svetište u Podmilačju


Image result for Alojzije Stepinac posjetio ante pavelica 1941

Pavelić i Stepinac

///////////////////////////

Hodočasnička mjesta trebaju biti otvorena za sve ljude neovisno o njihovoj vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti, i neovisno o njihovom svjetonazoru, političkom opredjeljenju ili društvenom statusu. Hodočasnička mjesta imaju univerzalni karakter i ako se stvari promatraju u kontekstu njihove otvorenosti za sve ljude, mnogi možda neće vidjeti ništa sporno u tome da i mladež HDZ-a iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine organizira svoje hodočašće u Podmilačje, najavljeno za subotu, 26. kolovoza. U svetište svetog Ivana Krstitelja hodočaste različiti ljudi i grupe pa zašto ne bi i hrvatska mladež. Međutim, u ovom slučaju nije riječ o hodočašćenju, već su u prvom planu profani politički interesi ove stranke. Moguće je da među mladim hadezeovcima ima i onih kojima je iskreno stalo do hodočašćenja u Podmilačje, ali onda se to ne čini pod plaštem stranke i u okviru stranačkog skupa koji oskvrnjuje sveto mjesto. Svetište ne smije služiti nijednoj politici i nijednoj stranci.

Organizatori hodočašća – Mladež HDZ BiH i Mladež HDZ RH – u najavi ističu da je „hodočašće pokazatelj povezanosti i zajedništva dvije Mladeži, ali i cjelokupnog hrvatskog naroda“ i da će upravo s „ovog velikog događaja“ „kroz molitvu i druženje“ iz svetišta Sv. Ive u Podmilačju poslati poruku „zajedništva i organiziranosti hrvatske Mladeži“. Uz to, „odat će i priznanje Katoličkoj crkvi koja je kroz stoljeća bila najveći zaštitnik vjere, kulture i povijesti“ sa željom „da nastave čuvati tradiciju, njegovati kulturu, vjeru i tradiciju radi opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“. Taj političko-pseudoreligijski skup trebao bi uzveličati „veliki svećenik“ Dragan Čović i njegovi „stranački ministranti“ što dodatno ovom „hodočašću“ daje politički karakter. Očito je da ovdje nije riječ o hodočašćenju i duhovnosti, već o „hrvatovanju“, strančarenju i zbijanju mlađahnih stranačkih redova. Gotovo ništa od navedenog u programu hodočašća se ne može povezati s ovim svetištem, pogotovo ne sa životom i riječima proroka Ivana Krstitelja kome je posvećeno.

Povezanost i zajedništvo hrvatskog naroda o kojem mladež HDZ-a govori u najavi hodočašća, čime se tobože želi naglasiti važnost ovog susreta i čime ova stranka privatizira hrvatstvo i katoličku vjeru na ovim prostorima, poznata je floskula kojom se lideri i članovi ove stranke služe od njezina osnutka. Riječ je zapravo – i to treba uvijek ponavljati – o manipulaciji, o stranačkom i nacionalnom jednoumlju i religijskoj uskoći, što je kroz cijelu noviju povijest imalo štetne posljedice za Hrvate i katolike na ovim prostorima. Upravo je stranka HDZ, uključujući i njezinu zavedenu i nemisleću mladež koja u pravilu podržava najgore opcije i u društvu i u Crkvu, najviše štete učinila svome narodu. Ne bi to, naravno, mogla učiniti da joj pritom dragovoljno nisu asistirali i predstavnici Katoličke crkve. To je slučaj i s Crkvom u Bosni ali i s bosanskim franjevcima u novije vrijeme koji se odriču onog najboljeg iz svoje prošlosti – dijaloga, suživota s drugima, antifašizma – i sve dublje tonu u religijske i političke isključivosti i izolacije.

Prema mladim ljudima, njihovom (eventualnom) neznanju, pogreškama i zabludama, treba imati razumijevanja, zbog toga što su mladi i što je njima lako manipulirati. Mladi su ponajviše izloženi političkim i religijskim ideologijama i mnogi među njima postaju lak plijen, što zbog egzistencijalnih razloga, obiteljskog i kolektivnog pritiska, što zbog, možda i češće, nezajažljivih ambicija, karijerizma i želje da se što prije i lakše domognu moći, vlasti i profita. Ako i uzmemo u obzir da je mladima zbog lakovjernosti, neznanja, pohlepe i lijenosti duha lako manipulirati, to ih ipak ne može deobligirati od njihove vlastite osobne i društvene dogovornosti. Ne može se sve opravdavati neznanjem, neiskustvom, ambicijama ili egzistencijalnom nužnošću.

Nisu slučajno Dragan Čović i HDZ izabrali upravo svetište u Podmilačju za svoj stranački skup. To bosansko svetište ima ogromni simbolički kapital i veliko značenje za vjeru bosanskih katolika i drugih nekatoličkih hodočasnika. Zloupotrebom svetišta i manipuliranjem mladih ljudi Dragan Čović i HDZ uz asistenciju predstavnika Crkve, žele javnosti baciti prašinu u oči kako u Bosni i Hercegovini ima mladih Hrvata i katolika, kako su „povezani i jedinstveni“, zahvaljujući, dakako, HDZ-u. Time Dragan Čović želi zamagliti stvarno stanju u opustošenoj zemlji i narodu koji svakodnevno nestaje i ušutkati kritičke glasove kako bi osnažio svoju političku poziciju za predstojeće izbore.

Kad već mladi hadezeovci hodočaste u Podmilačje, trebali bi znati da je Ivan Krstitelj bio protiv logike života, uvjerenja i stavova koje podržava i promovira stranka kojoj pripadaju. Riječ je o jednom od najvećih proroka od čijih su žestokih proročkih riječi drhtali i oni najmoćniji. Ivan Krstitelj nikoga nije štedio i oštro je u svojim nastupima kritizirao ondašnje društvo, pozivao na obraćenje i promjenu života. Živio je pokornički i skromno, nastupao uvjereno, proročki odvažno i kritizirao ponajviše vjerske i političke elite, govorio protiv sebičnosti, podmitljivosti, prijevare, otimačine i nasilja. Riječi proroka Ivana Krstitelja, tko ih želi ozbiljno saslušati, odzvanjaju istom snagom i istom dramatičnom aktualnošću i danas „u vremenu bez proroka“, u vremenu lažnih proroka, komotne, kompromiserske, partijsko-političke vjere, zloupotrebe Boga i svetih mjesta.

Doista je skandalozno, sablažnjivo i uznemirujuće da se u ovom za mnoge ljude svetom mjestu – mjestu pokore i molitve, organizira skup mladeži HDZ-a, stranke koja zastupa i provodi politiku koja je posve u suprotnosti s vrijednostima koje simbolizira svetište u Podmilačju. Hodočasnička mjesta, pa tako i svetište Sv. Ive trebaju ostati otvorena za sve ljude, ali se ne smiju profanirati i mora ih se zaštititi od političkih zloupotreba. Nažalost, svetište Sv. Ive je cijelu poratnu povijest izloženo religijsko-političkim zloupotrebama pogotovo na sam blagdan Sv. Ive kada se za vrijeme misa promoviraju u prvim redovima natiskani stranački prvaci HDZ-a.

Hodočašće mladeži HDZ-a u Podmilačje potvrđuje da ova stranka ne preže ni od čega i da joj „ništa nije sveto“. No, još više skandalizira i sablažnjava činjenica da predstavnici Crkve to odobravaju pa Katolička crkva u Bosni i Hercegovine postaje „crkva HDZ-a“, a Dragan Čović, zbog svojih učestalih posjeta Podmilačju funkcionira kao „upravitelj svetišta“. Oskrvnjivanjem svetišta Sv. Ive u Podmilačju, oskrvnjuje se ono najbolje u kršćanskoj i katoličkoj vjeri i grubo se vrijeđaju osjećaji hodočasnika. Toga moraju biti svjesni svi koji budu sudjelovali na hodočašću mladeži HDZ-a.

1941: Godina kada je Zlo ovladalo katoličkim medijima

1941: Godina kada je Zlo ovladalo katoličkim medijima :: Novice ...

29.08.2017.

UŽARENA ATMOSFERA U MANJEM ENTITETU: ČIME JE REVIZOR DUŠKO ŠNJEGOTA IZAZVAO BIJES MILORADA DODIKA

UŽARENA ATMOSFERA U MANJEM ENTITETU: Čime je revizor Šnjegota izazvao bijes Milorada Dodika?

Predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik je zatražio od glavnog revizora službe za reviziju Duška Šnjegote da podnese ostavku ili će biti smijenjen, čime je navukao neviđeni bijes opozicije i otkrio da su upravo finansije RS-a njegova najbolnija tačka pred izbore 2018. godine.




UŽARENA ATMOSFERA U MANJEM ENTITETU: Čime je revizor Šnjegota izazvao bijes Milorada Dodika?

Dodik je rekao da je revizorski izvještaj o stanju budžeta za prošlu godinu „tendenciozan“ i ustvrdio da RS ima prihode u plusu od 40 miliona KM, mada je, nešto ranije,Vlada RS sama priznala budžetski manjak od 40 miliona KM. Revizori su pak utvrdili manjak od 170 miliona KM, što je povećanje budžetskog deficita od oko 100 miliona KM u poređenju s godinom ranije.

 

U zaštitu revizora Šnjegote ustala je opozicija u manjem bh. entitetu. Predsjednik NDP-a Dragan Čavić izjavio je danas na pres konferenciji da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik od ovog entiteta napravio geto.

 

Govoreći o najavljenoj smjeni glavnog revizora RS-a Duška Šnjegote, Čavić je rekao da je to kap koja je prelila čašu i da bi smjena bila ukidanje posljednje institucije u RS-u koja je koliko-toliko zadržala nezavisnost.

 

''Posljednja institucija koja je bila donekle objektiva je institucija Glavne službe za reviziju javnog servisa. Poziv za ostavku gospodinu Šnjegoti i iznošenje laži, vrhunac su cinizma. Sudovi i tužilaštva su odavno pod ogromnim političkim uticajem SNSD-a i njegovih lidera'', rekao je on i dodao:

 

''Poziv na smjenu Šnjegote je potpuno neprihvatljiv. Ukoliko to dođe na dnevni rad, trebamo napustiti Parlament i u njega se ne vraćati do izbora. Predložiću našim koalicionim partnerima da se ne vraćamo u Narodnu skupštinu dok se ne provedu odluke, odluke o referendumu. Dosta je više. Pa kakav je to suficit kad ista ta Vlada ne isplaćuje poticaje za poljoprivredu, kako se može tako bezočno lagati javnost Republike Srpske. To je potpuna neistina. Svaka druga zarađena marka ide za otplatu kredita. Kredite pokrivamo kreditima'', pojasnio je Čavić.

 

Mada se stiče dojam da se cijeli spor između vlasti i Službe revizije vodi oko utvrđivanja visine budžetskog deficita, upućeni tvrde da se stvarni izvor bijesa Milorada Dodika i njegovih pobočnika krije na drugom mjestu. Revizori su po prvi put javno ustanovili ono o čemu se do sada pričalo samo u kuloarima. Otkrili  su da je na računu za posebne namjene, tzv. escrow računu, od nekadašnjih 1,5 milijardi KM, ostalo manje od pola miliona KM!

 

Na račun za posebne namjene uplaćivan je novac od privatizacije preduzeća u Republici Srpskoj, između ostalog i od Telekoma Srpske, Rafinerije nafte Brod i drugih firmi.

 

Revizori su prvi put utvrdili da je ovaj račun skoro potpuno ispražnjen, mada je veći dio novca plasiran u obliku kredita. No, revizori su utvrdili da kredite skoro niko ne vraća, najčešće u zakulisnom dogovoru s Vladom RS koja na taj način kupuje socijalni i politički mir.  

 

Nalaz revizije pobija tvrdnje Vlade RS koja već deceniju objašnjava da se novac troši racionalno i u privredni razvoj. Značajnog privrednog razvoja nema, ali nema ni novca.

''Vlada se odnosi veoma neodgovorno prema finansijama, u pogledu prikupljanja sredstava i trošenja. Veći dio sredstava koja pripadaju RS su pokrali, a drugi dio su proćerdali'', izjavio je nedavno član Odbora za finansije i budžet u Narodnoj skupštini RS Miladin Stanić.

Revizija je utvrdila da je Vlada pojedinim poreskim obveznicima prolongirala rokove plaćanja poreza, iako nisu ispunjavali uslove za to. Novac je najvećim dijelom dat u vidu pozajmica i zajmova. Na kraju prošle godine, na escrow račun trebalo je da bude vraćeno 87 miliona maraka – ali nije. 

 

''To je očigledno postalo vrlo popularno rješenje za nedostatak likvidnog novca, tako da se novac s escrow računa koji je pozajmljen, ne vraća. A vidimo da neki fondovi traže da se potpuno oslobode obaveze vraćanja'', kazao je ekonomski analitičar Zoran Pavlović, komentarišući Izvještaj Glavne službe revizije.

 

Nakon posljednjeg izvještaja Glavne službe revizije, Dodik više ne može vrdati – vrijeme je da se podvuče crta i da napokon objasni javnosti kako je potrošio 1,5 milijardi KM  s escrow računa, bez skoro ijednog vidljivog ekonomskog efekta.

///////////////////////////////////////

///////////////////////////////////////////////////

GOVEDARICA PORUČIO DODIKU: "Spreman sam i da se pobijem u Narodnoj skupštini!"

Tvrdi da SDS neće dozvoliti predsjedniku RS-a i SNSD-a Miloradu Dodik, “da se ponaša kao velmoža”, najavljujući da će boriti protiv takvog “diktatorskog ponašanja, kako bi RS bila demokratska parlamentarna demokratija, u kojoj će se poštovati vladavina prava i glas naroda”



GOVEDARICA PORUČIO DODIKU: 'Spreman sam i da se pobijem u Narodnoj skupštini!' - 1

Predsjednik SDS-a Vukota Govedarica ustvrdio je danas da je spreman da se i “pobije u parlamentu RS-a”, boreći se protiv “diktatorskog ponašanja Milorada Dodika” i najavljene smjene glavnog revizora RS-a Duška Šnjegote.

-Napad na glavnog revizora je jedna vrsta presedana, koji ne postoji ni u jednoj savremenoj državi. Nema potrebe da Šnjegota podnosi ostavku i borit ćemo da ne bude smijenjen u Narodnoj skupštini, u kojoj sam spreman da se u parlamentu, zajedno sa mojim svim kolegama da se pobijem. Jer ovdje se izgleda stvari neće riješavati, a da se nećemo dobro potući u parlamentu. Pa ko bude jači, neka smijeni Šnjegotu - ustvrdio je Govedarica.

Tvrdi da SDS neće dozvoliti predsjedniku RS-a i SNSD-a Miloradu Dodik, “da se ponaša kao velmoža”, najavljujući da će boriti protiv takvog “diktatorskog ponašanja, kako bi RS bila demokratska parlamentarna demokratija, u kojoj će se poštovati vladavina prava i glas naroda”.

Reagujući na današnju najavu predstavnika vladajuće većine, da će biti smijenjen glavni revizor RS-a Duško Šnjegota, Govedarica je na vanrednoj konferenciji za novinare u Banjoj Luci rekao da pored primitivizma koje je Dodik danas pokazao to predstavlja i “uvod u dikataturu”, ali da se on Dodika ne boji.

- Imamo vanrednu situaciju, koju nažalost izaziva prvi čovjek RS-a, koji treba da bude pomiritelj i poziva na jedinstvo - ustvrdio je Govedarica.

Naveo je da ni u jednoj zemlji u svijetu nije zabilježeno da vlast napada na nezavisnu instituciju revizije.

Tvrdi da Dodik govori o NATO savezu, iako BiH niko ne zove u tu vojnu alijansu, jer nema ništa drugo da ponudi građanima.

Naveo je i da se predsjendik RS-a treba da stidi svoje izjave da “neki pojedinci u Hercegovini sami pale vatru u šipražju da bi iznikla trava za ispašu stoke”.

Lider SNSD-a je danas najavio da SNSD, DNS i SP neće glasati da se interpelacije opozciije o teškom stanju ekonomije, zdravstva i drugih oblasti u RS-u nađe na dnevnom redu parlamenta, ustvrdivši da je na sva ta pitanja odgovoreno kroz godišnje i periodične izvještaje Vlade i javne debate.

Tvrdi da se vlast ne plaši razmatranja tih interpelacija, te da su sasvim drugačiji podaci institucija RS-a, koji govore o povećanim prihodima za 40 miliona KM u budžetu RS-a bez intervencije međunarodnih finansijskih institucija.

Dodik je najavio i smjenu glavnog revizora RS-a Duška Šnjegote, koga je optužio da pokušava da raznim tendecioznim informacijama uvede javnost u zabludu u vezi s određenim činjenicama.

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a je nedavno objavila konsolidirani finansijski izvještaj za korisnike budžeta RS-a za 2016., u kojem je navedeno da je nepokriveni deficit budžeta RS-a iznosio najmanje 175,6 miliona KM, a da su budžetski korisnici stvorili za najmanje 118 miliona KM veće obaveze od raspoloživih sredstava.

 

 

(SB/FENA)

////////////////////////////////////////////

KRAJ MANDATA ISTINSKOG PRIJATELJA BiH: Novalić primio u oproštajnu posjetu ambasadora Moorea

KRAJ MANDATA ISTINSKOG PRIJATELJA BiH: Novalić primio u ...

/////////////////////

DODIK ZAPRIJETIO GLAVNOM REVIZORU: 'Ako Šnjegota ne podnese ostavku, mi ćemo ga smijeniti'!

DODIK ZAPRIJETIO GLAVNOM REVIZORU: "Ako Šnjegota ne podnese ostavku, mi ćemo ga smijeniti"!

29.08.2017.

SMIJEŠI NAM SE 1992

Smiješi nam se 1992


Gradimir Gojer

Autor 28.8.2017. 



Smiješi nam se 1992

Spremi se narode za novu patnju. Fašizam je ušao na velika vrata na Balkan. Ponovo! Nakon što je ustaška tabla opstala na velikom stratištu, treba citirati mudro pjesništvo: KO NE ZNA DA SLUŠA PJESMU, SLUŠAĆE OLUJU. I sretna nam nova fašistička 1992.

Nakon što je HDZ definitivno stao u obranu jedne od najvećih sramota dvadesetoga stoljeća – table sa ustaškim pozdravom „Za Dom spremni“ u Jasenovcu nesumnjivo je da navješća oluje neofašizma u Hrvatskoj to više nisu. Dapače, cijeli je niz pokazatelja da Hrvatska postaje leglo procesa nove fašizacije i da tamošnja vlast ne reagira na ono na što bi svaki normalni nepatologizirani društveni sustav itekako reagirao, a da stjegove ustaštva razvija jedna potpuno nova mlada generacija hrvatskih fašista. U činjenici da na početku dvadeset prvoga stoljeća opstaje tabla sa ustaškim pokličem pod kojim su stradale tisuće i tisuće nevinih ljudi samo zato što nisu bili podobne vjere i nacije, da su se suprotstavljali nemani hitlerovsko musolinijevskog fašističkoga pokreta govori prije svega o karakteru režima koji predvodi HDZ, sad je potpuno jasno stranka iznimno opasnih desničarskih namjera. Sad je potpuno predvidljiv daljnji tijek odvijanja događaja, ne bude li ta i inače sterilna i užasno spora europska administracija žurno reagirala ozbiljnim žutim kartonom Republici Hrvatskoj.

Ništa više nije slučajno pa niti to da koincidentno udare desničari u Srbiji, Hrvatskoj i BiH jednako jasno i strasno na simbole progresa socijalne pravde, ljudskih prava, da rehabilitiraju fašiste i kvislinge, a golemom urotom protiv najvećeg vojskovođe i državnika ovih prostora emancipatora krutog socijalizma, osnivača i vođe pokreta nesvrstanih Josipa Broza Tita… Jer to je već sad regionalni koncept rušenja svega što podsjeća na vrijeme i logiku antifašizma.

Ali oluja se neće lako zaustaviti taman kad bi uljuđena Europa ovoga trena reagirala…

Stvari su izmakle kontroli a duh fašizma pušten je iz boce. Sve pada na idealno tlo, u zemlje razorenog gospodarstva i goleme socijalne bijede društvenih prilika u kojima su se formirale dvije klase – klasa enormno bogatih i klasa enormno siromašnih i u svakom smislu obespravljenih ljudi, na tlo bujajućega primitivizma koji je predziđe nacionalizma i sljedstveno tomu fašizma.

Zato nam se nacerenom obrazinom fašizma smiješi  1992.

Ta kobna godina uskrsla je u retrogradnoj podršci te navodno demokratske Europe novim vođama staroga fašizma. Jer niti Vučić, niti Plenković, niti Izetbegović, niti Čović, niti Dodik kao produkti te i takve desničarske Europe nisu drugačiji od svojih predšasnika i njihovih ideoloških matrica.

Vuk dlaku mijenja, ćud nikako…

Spremi se narode za novu patnju.

Fašizam je ušao na velika vrata na Balkan. Ponovo!

Nakon što je ustaška tabla opstala na velikom stratištu, treba citirati mudro pjesništvo: KO NE ZNA DA SLUŠA PJESMU, SLUŠAĆE OLUJU.

I sretna nam nova fašistička 1992.

29.08.2017.

'HERCEG BOSNA JE PRODUKT UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG POTHVATA'

SDA: „Herceg Bosna je produkt udruženog zločinačkog pothvata“

„Pitamo Dragana Čovića i ostale organizatore jučerašnjeg obilježavanja jesu li to evropske vrijednosti za koje se zalažu?!“



SDA: 'Herceg Bosna je produkt udruženog zločinačkog pothvata' - 3

„Obilježavanje godišnjice glorifikovanjem tzv. Hrvatske republike Herceg Bosne je sraman anticivilizacijski čin. Tim postupkom se veličaju masovni zločini i etničko čišćenje Bošnjaka i Srba s područja te zamišljene paradržavne tvorevine. Istovremeno, to predstavlja izrugivanje žrtvama“, saopćila je danas Stranka demokratske akcije.

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

///////////////////////////////////////

Image result for dragan covic karikature

 

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 

Kako se navodi u saopćenju, paratvorevina Herceg Bosna je produkt udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio podjela BiH, a u okviru koje nije bilo mjesta za nehrvate.
 
„Osim Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i Srbima, ta tvorevina nanijela je nepopravljivu štetu  i hrvatskom narodu koji je iz ratnog perioda izašao osramoćen i populacijski desetkovan. Kao udruženi zločinački pothvat označena je u svim historijskim dokumentima i konačno u prvostepenoj presudi Haškog tribunala izrečenoj njenom vodstvu, koje je prvostepenom presudom osuđeno na 111 godina zatvora“, navodi se u saopćenju.
 
U SDA kažu da otužno zvuče poruke sa jučerašnjeg obilježavanja da iza te tvorevine nisu ostale masovne grobnice i masovni zločini. Istina je, nažalost, sasvim drugačija. O tome svjedoče Ahmići, Heliodrom, Dretelj, Vranica i obespravljeni i prognani Bošnjaci iz Stoca, Čapljine, dijela Mostara, Prozora, Ljubuškog, dijela Srednje Bosne, Žepča i dijela Posavine i druga stratišta, kao i rušenje simbola Mostara, Starog mosta. 
 
„Pitamo Dragana Čovića i ostale organizatore jučerašnjeg obilježavanja jesu li to evropske vrijednosti za koje se zalažu?!“, saopćila je SDA.

 

(Vijesti.ba /Fena)

///////////////////////////////////////

////////////////////////


Prva nezavisna stranka : Hadžibajrić sa Svetlanom Cenić i nezavisnim načelnicima osniva novu stranku

Još jedna u nizu političkih stranaka u BiH bit će osnovana 30. septembra, saznaje Klix.ba, a čovjek koji stoji iza te ideje je Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Općine Stari Grad Sarajevo. Hadžibajrić [...]

////////////////////////////////////

JE LI NA POMOLU RAT? Južnokorejski avioni bacili osam teških bombi kod granice sa Sjevernom Korejom!


JE LI NA POMOLU RAT? Južnokorejski avioni bacili osam teških ...


//////////////////////

Foto: Tanjug/AP

Sjeverna Koreja ispalila raketu koja je preletjela Japan | Al Jazeera ...

/////////////////////////////////////////////
29.08.2017.

SELO GORI, A BABA SE ČEŠLJA

Selo gori, a baba se češlja


 Ivo Anić

Autor 27.8.2017. 


Image result for novinar ivo anic fotos

Hrvatska politika snažno se u protekle četiri godine okrenula revidiranju povijesti i ne prođe mjesec dana da nemamo kakav skandalozan istup, kako političara, svećenika, pa i povjesničara, intelektualaca, koji na sve moguće načine pokušavaju okrenuti povijest te ustaški režim prikazati težnjom hrvatskog naroda za samostalnost, a hrvatske antifašiste demonizirati do te mjere da ih se pokazuje zločincima. Takvo iskrivljavanje povjesti, davanje joj sasvim druge i lažne dimenzije mora imati svoju pozadinu, a ona je u slučaju Andreja Plenkovića više nego očigledna i ima nekoliko važnih segmenata.

Piše: Ivo Anić

Poprilična bura digla se u hrvatskoj javnosti ovih dana kada je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, ničim izazvan, u intervjuu za Večernji list izjavio kako će sramotna i sporna ploča s natpisom „Za dom spremni“ vjerojatno ostati u Jasenovcu, najkasnije do ožujka 2018., kada bi famozno „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ trebalo dati svoj sud i preporuke oko spornih obilježja. Vlada će, kako je ustvrdio uvaženi ministar, krenuti u donošenje novog zakonskog okvira, a zbog  sporne izjave oglasio se i HNS, inače stranka koja se sramotno raspala tezgareći s HDZ-om. Pokušavši vratiti kakav – takav rejting sebi i svojim stranačkim kolegama, Tomislav Stojak, ustvrdivši  u kratkoj izjavi kako je stranka s premijerom postigla dogovor oko uklanjanja ploče, što je opovrgnuo Dražen Bošnjaković u već spomenutom intervju.

Stojak je kazao i kako Hrvatskoj nisu potrebna fašistička obilježja, te kako nam te stvari ruše ugled u svijetu, kako trpimo kritike i nesagledive  posljedice, a strani mediji da mjesecima izvještavaju o eskalaciji fašizma u Hrvatskoj.

Stojak istina nije napomenuo, osim neprihvatljivosti poteza HDZ-a, da su trenutno njegov HNS i društvo u koaliciji te da moraju „jesti što su zakuhali“, kao što sam raskid koalicije, unatoč pompeznim najavama, neće i nije moguć samo oko svjetonazorskih pitanja, ma koliko o njemu lamentirao Stojak, jer je koalicija „tržnog“ tipa, te su ovakve i slične izjave medijska obmana, jeftina izlika i sramotna agitacija, za nešto što je unaprijed osuđeno na propast kao inicijativa. No Stojak je, u svom nakaradnom istupu ipak rekao jednu bitnu stvar, a ona je nepotrebnost takvih sramotnih ploča, koje nam ruše ionako poljuljani ugled u svijetu, te se s pravom hrvatska javnost pita čemu takve provokacije na mjestima stradanja, mjestima holokausta i kome ono išta dobra donose?

Da bi krenuli sa raskrinkavanjem pitanja revizionizma, ovaj put besramnog revizionizma ustaštva, za kojeg se zna kakav je pokret bio, i što je donio hrvatskom narodu, moramo zaći u same korijene mlade nam države za koju je svakako veliku ulogu imala emigracija, koja je ustaštvo njegovala kao dio identiteta, tradicije, pa i borbe ako hoćete za hrvatsku samostalnost. Taj segment svakako nije zanemariv, ali je minoran, da ne kažemo romantičan, barem što se Vlade Andreja Plenkovića tiče. Revizija ustaštva i sporni događaji koji sada već eskaliraju u svakodnevne provokacije, bitan su segment i Katoličke crkve koja nikada nije odustala od svojih, istina neslužbenih, ali jakih spone i veza sa rečenim režimom, koji je svoju eskapadu imao u progonu svećenika iza Drugog svjetskog rata. Napomenimo kako crkva ima snažan utjecaj na državnu politiku u Hrvatskoj i kako osim te vrste upliva i značajan dio proračuna ide crkvi, što je sasvim dovoljno da znamo o čemu se točno radi. Ponavljam, ta vrsta utjecaja nije toliko u toj mjeri ni bitna Vladi Andreja Plenkovića da bi riskirao takav „image“ kako Hrvatske, tako i svoje, trenutno vladajuće garniture.

Pa se s pravom pitamo, ako tradicija, emigracija, crkva i dobar dio ruralne potpore nisu u tolikoj mjeri važni, da bi Andrej Plenković tolerirao eskalaciju ustaštva, što je razlog da se njegova Vlada i on sam upuštaju u tako opasne igre, sa izuzetno opasnim i zapaljivim sredstzvom kao što je fašizam?

Hrvatska politika snažno se u protekle četiri godine okrenula revidiranju povijesti i ne prođe mjesec dana da nemamo kakav skandalozan istup, kako političara, svećenika, pa i povjesničara, intelektualaca, koji na sve moguće načine pokušavaju okrenuti povijest te ustaški režim prikazati težnjom hrvatskog naroda za samostalnost, a hrvatske antifašiste demonizirati do te mjere da ih se pokazuje zločincima. Takvo iskrivljavanje povjesti, davanje joj sasvim druge i lažne dimenzije mora imati svoju pozadinu, a ona je u slučaju Andreja Plenkovića više nego očigledna i ima nekoliko važnih segmenata.

Prvi i osnovni segment je nesposobnost. Nesposobnost kao što znamo generira nesigurnost, nesigurnost u provođenju čvrstih stavova i zamisli. Nesigurnost jest, ma koliko Andrej Plenković hipnotički obmanjivao javnost, karakteristika Vlade koja nema rješenja kako za ekonomske, tako i za korupcijske afere kojima je izložena. Nesigurnost, diletantizam i nesnalaženje najbolje smo mogli vidjeti u epizodi s Todorićem i Agrokorom. Politika koja nije u stanju riješiti suludi uvoz, dok u isto vrijeme hrvatski poljoprivrednici li bacaju ili nemaju kome prodati svoj urod, politika je koju u najmanju  ruku možemo nazvati nesposonom, nesigurnom i promašenom. Takve vrste afera najbolje je, a i najlakše zamaskirati ideološkom agendom, ekscesima koji će uzburkati podijeljenu javnost, u svrhu prikrivanja stvarnih problema u kojima se ova Vlada trenutno nalazi. A ima ih. I to poprilično skandaloznih.

Drugi segment je društveni poredak koji, generacijama Hrvata treba i mora izbrisati kolektivnu memoriju, ne isključivo na Jugoslaviju koju se sustavno demonizira, već na društveni poredak, socoijalizam, koji je bio kudikamo poštenije i pravednije drruštveno uređenje od kapitalizma. Taj progres i eskalacija mržnje prema socijalizmu (uporno ga krste komunizmom, iako on to nikada nije bio) traje permanentno i sustavno, a apologeti trenutne vlasti, od medijskih klauna, dresiranih vučijaka i političara upinju sve svoje snage da što kvalitetnije opslužuju „našu stvar“, cosa nostru, dakle sistematski plan koji se provodi na svim razinama, a u njega je uključeno i školstvo, književnost koja je stopirana, umjetnost, državna televizija i mediji koji su odavno kupljeni xafsinškim iznosima. Taj segment strašan je, jer nam prokazuje svo licemjerstvo jedne politike koja ne zna za bolje, nije u stanju svojim građanima ponuditi bolje, pa ono bolje iz prošlosti sustavno demonizira sugerirajući nam kako je ovo što živimo sada, istina u kurcu, ali svakako bolje od komunističke ćizme, protiv koje su se borili, nećete vjerovati, jedino – fašisti!?!

Sporna ploča u Jasenovcu tako je i simbolički postala službenom državnom politikom, koja žrtve holokausta, logora smrti zanemaruje, dajući jasnu konotaciju ustaškom pokliču kojeg je osmislio glavom i bradom Ante Pavelić, svojevrsnu rehabilitaciju uz nebulozne izlike pojedinih  apologeta o radu istog logora u doba komunizma, značajnom smanjenju broja žrtava u njemu, izjednačavajući tako žrtve i zločince, a sveu svrhu plana, „cosa nostre“, naše stvari koja će polako, s vremenom, dobiti i zakonski okvir. Tom strašnom nakanom dolazimo i do trećeg segmenta, a on je podilaženje svoj sviti apologeta, sitnim interesima,  pa i značajnom dijelu javnosti, kojima se tim činom pružaodređena satisfakcija, koja je uglavnom interesnog tipa jer štiti kriminal, pljačku i otvorenu izdaju nacionalnih interesa, a sve u svrhu „držanja desnice na hrvatskom srcu“ koja itekako skriva pod tepih poznati, labavi, HDZ-ov odnos prema svom biračkom tijelu, koje svake četiri godine zna nagraditi svoje ljude, svoju vojsku cosa nostre, od one obične na ulici, do svojih kumova, visoko rangiranih u hijerarhiji. Taj treći segment dovodi nas na porazna korupcijska mjesta po svim službenoim svjertskim statistikama i jasno nam govori uz nesposobnost, nesigurnost, kako je ova vladajuća garnitura i ovisna o nepotizmu kao ključnom segmentu na kojem egzistira od devedesetih stvarajući infrastrukturu koje se Andrej Plenković neće, ali i ne može otresti.

Četvrti segment ove tužne priče je klasični nacionalizam.

Taj naboj koji drži Hrvate u pripravnosti inačica je i matrica koja u vremenu dobije samo drugačiju konotaciju ili drugačiju agendu, ali njen kič, njen utjecaj na Hrvate shizofreno i patološki generira uspješno roblje koje će radije da mu kušin bude stina nego da ulazi u bilo kakve opasne igre sa ljevicom ili ne daj bože sa drugim narodinm ana ovim prostorima. Te zamke za Hrvate potpuno je svjestan prefrigani Briseljko Plenković, kao i njegovi predhodnici na čelu HDZ-a. Vatra nacionalizma koja gori najbolje je gorivo za isticanje svog mesijanstva, koje tada po svojoj vokaciji zanemaruje i anulira gore navedenu nesposobnost, nesigurnost i nesnalaženje kod ključnih egzistencijalnoih pitanja. A nacionalizam u Hrvata duboko jer ukorijenjen u ustaštvo, koje mu daje određenu i snažnu dimenziju beskrupuloznosti, muškosti koja je tako potrebna ruralnom patrijarhatu, sigurnosti u hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu za koju su zaduženi aktualana predsjednica i uvaženi general Krstičević.

Kada uzmemo u obzir sva četiri važna segmenta imamo jasnu sliku koliko je rehabilitacija ustaštva kao i takva državna politika korisna Andreju Plenkoviću, koji zna nas, jebo ti nas, a mi smo idealana materijal kada se treba ideološki sporiti, idealan materijal koji će se dijeliti oko svjetonazora, ali nikada oko novčanika, jer je sveto pravilo i očenaš kapitalizma da se u hrvatsku lisnicu ne gleda. Kada uzmemo u obzir sve te segmente cosa nostra je savršen odgovor nesposobne vlasti neupućenoj javnosti, ali ostaje pitanje žrtava. Kako starih tako i onih novih u budućnosti. Ako vam nije jasno o čemu govorim pročitajte izjavu one mlade djevojke, dvadeset i jednu godinu ima, što je odgovorna za požar na benkovačkom području. Ta je djevojka mrtva hladana odgovorila da je zapalila taj teritorij jer na njemu – žive Srbi!

I tu dolazimo do svog užasa za kojeg ne znamo nije li ga svjestan Andrej plenković kada se igra s vatrom. Ustaški, fašistički požar teže je gasiti nego požare po Dalmaciji, a kada ih potičete, kada ih potpaljujete pločama i pokličima kojima dajete do znanja da ste za požare spremni, tada očekujte od onih koje učite da pale kanistre s benzinom.

Ostaje samo pitanje što će na kraju ostati od te i takve Hrvatske koja odgaja već drugu generaciju djece koja drže da je antifašizam bolest, a da Srbe treba spaliti. Od te i takve Hrvatske ostat će samo ono što će na kraju i ostati u njoj. Cosa nostra koja će uspješno kontrolirati svoje roblje. Roblje koje će svo sretno i dalje držati kako ih vode sigurni, uspješni i inteligentni ljudi. Najnoviji požari i nesnalaženje kod istih uvjerili su nas u suprotno.

Bilo kome tko koristi svoju glavu sasvim je bilo jasno dok selo gori – da se baba češlja!








29.08.2017.

SLAVO KUKIĆ : HOĆEMO LI SE KONAČNO STIDJETI ZLOČINA I ZLOČINACA

Slavo Kukić: Hoćemo li se konačno stidjeti zločina i zločinaca


Slavo Kukić

Autor 28.8.2017. 



Image result for prof slavo kukic fotos

Obveza je svakodnevno upirati prstom u razbijačke devrove etnobukadžija. U brk, recimo, skresati hadezeovu ortopedu kako mu prijetnje „rubikonima“ neodoljivo asociraju na one SDS-ova psihijatra s početka devedesetih o opasnosti da, ne klepne li se ušima pred njegovim ultimatumima, nestane čitav jedan narod. I usput ga podsjetiti da se hrvatsko pitanje ne može reducirati samo na jedan dio zemlje, kako sugerira njegov i gospodarev mu Dodikov moskovski „lobista“ – a kojemu su i oni sami vjetar u leđa.

Piše: Slavo Kukić

Prema podacima CIA-e, pročitah, BiH ima najveću stopu nezaposlenosti mladih u svijetu, čak 62,8% – i među 134 zemlje, u kojima je taj problem tretiran, ispred je čak i Jemena, Alžira, Etiopije, mnogih drugih koje su čitavo XX. stoljeće u svim svjetskim mjerenjima bile daleko iza nas. No, koga to u ovoj zemlji brine? „Zaštitnike“ nacionalnih interesa sigurno ne. Jer, njima je bitnije od toga talasanje koje im osigurava produžavanje vijeka vlastitog političkog trajanja. I ni na kraj im pameti da se, pa koliko god, posvete pitanjima za koja su i baš oni, i to isključivo oni, odgovorni zašto je BiH svjetski lider u svim negativnim trendovima – u kriminalu i korupciji, u nepotizmu, u demografskom pražnjenju.

Dobro, možda i nisam potpuno u pravu. Nije, hoću reći, da se etnolideri ne posvećuju baš ničemu. Prethodnih je dana to na dosta slikovit način javnosti i pokazano. Reagiraju nedodirljivi i na najbezazlenije forme pokazivanja neslaganja s onim što čine – i neovisno o tome od koga znaci neslaganja dolazili, od domaćega ili stranog svijeta. Prije koji dan je, recimo, jer je članu državnoga predsjedništva iz reda Bošnjaka, i to usred Sarajeva, pokazala srednji prst, na ulici pod hitno pokupljena i u policiju sprovedena Amerikanka – čisto da joj se dade do znanja gdje je.

No, poruka je poslana i domaćoj raji. Jer, ako je zbog najbenignijeg srednjeg prsta privedena strankinja, i time svijetu pokazano o kakvu režimu se ovdje radi, što bi već moglo zadesiti lokalnu svjetinu zbog slična, kamo li puno ozbiljnijeg neposluha. Iskreno, ni sam nisam načisto je li ih, a đavo mi neda mira, pametno više na bilo kakav način „izazivati“ – i istinu im, o onome što rade, javno u brk skresati.

Ali, kako šutjeti? Jer, time za njihova nedjela dio historijske odgovornosti i sam preuzimaš. Na koncu, ušuti li intelektualna kasta – iako, njezina je šutnja bitno doprinijela svemu što nam se prethodnih 30 godina izdogađa – zar se išta drugo može očekivati i od mase kojoj je glavna briga kako biološki preživjeti.

Istina, i najotvoreniji otpor može biti razlog kritičkim žaokama. Nedavno je, primjerice, na javnu scenu istupio Hercegovački forum, intelektualna udruga utemeljena s krajnje časnim ambicijama – da na potezu od Trebinja do Konjica i Livna, pa makar se to događalo na razini javnog istupanja samo jednog dijela intelektualne zajednice, potakne pravo na drugost, na drugačije mišljenje, na drugačije viđenje života nam svakidašnjeg.

Osobno formiranje udruge podržah zbog toga, ali i još nečega – potrebe da se, koliko god to bilo simbolično, čine prvi koraci na ponovnom integriranju Hercegovine. Jer, oni koji su se prethodnih trideset godina specijalizirali u podjelama, nisu podjele nametali samo Bosni i Hercegovini kao cjelini, nego i pojedinim njezinim regijama. Prvi put nakon više stoljeća im je, recimo, pošlo za rukom podijeliti i Hercegovinu, bukvalno je pocijepati, od nje učiniti dva svijeta – a to nikada u svojoj povijesti nije bila. Vjerovao sam, a vjerujem i sada, da se o tome mora progovoriti i, pa makar i na samo simboličkoj ravni, tome javno suprotstaviti – i da je obveza intelektualaca da otpor, zajedničkim glasom, od Trebinja do Livna, potiču i sami.

Od starta je, dakako, bilo jasno da takvo novorođenče neće s radošću biti dočekano od političke klase, onog njezinog dijela koji je zarobljen idejama o etnotorovima. No, glasovi neodobravanja se daju prepoznati i izvan njih, iz krugova bosanskohercegovačkih integralista. Navodno, Hercegovačkim se forumom, uz sve dosadašnje, ovoj zemlji nameće nova podjela – na Hercegovinu i Bosnu. Bog s vama. Pa ta vrsta „podjele“ je i u nazivu zemlje. I što bih sada trebao – prihvatiti „savjete“ kako je jedini način njezina eliminiranja u preimenovanju države? U prihvaćanju Bosne kao rješenja za cijelu BiH? Ma nemojte. Ni na kraj mi pameti. Naprotiv. Takva su rješenja, što se mene tiče, podjednako „nevina“ kao i ona o trećem entitetu ili, recimo, Dodikovu „časnom razlazu“.

Umjesto toga, dakle, vjerujem da nam je obveza vraćati Hercegovini ono što je kroz stoljeća posjedovala – krvotok koji joj, unutar BiH kao cjeline, osigurava status jednog od njezinih najvitalnijih organa. I baš to je jedan od ciljeva Hercegovačkog foruma.

Ali, on nije i jedini. Dapače, obveza je svakodnevno upirati prstom u razbijačke devrove etnobukadžija. U brk, recimo, skresati hadezeovu ortopedu kako mu prijetnje „rubikonima“ neodoljivo asociraju na one SDS-ova psihijatra s početka devedesetih o opasnosti da, ne klepne li se ušima pred njegovim ultimatumima, nestane čitav jedan narod. I usput ga podsjetiti da se hrvatsko pitanje ne može reducirati samo na jedan dio zemlje, kako sugerira njegov i gospodarev mu Dodikov moskovski „lobista“ – a kojemu su i oni sami vjetar u leđa. Da je, drugim riječima, hrvatsko pitanje bosanskohercegovačko – kao što je i srpsko i bošnjačko i ljudsko – i da se tiče svih dijelova te zemlje. I da se o tome mora javno govoriti, onako kako o srpskom, problematizirajući položaj ljudi na prostoru Livanjskog kantona, govori Milorad Dodik. I istodobno predsjedniku RS-a pojasniti da se srpsko pitanje na prostoru Federacije ne može riješiti samo intervencijama u Izborni zakon koje se tiču toga dijela zemlje, nego jedino i isključivo intervencijama koje će, na prostoru čitave zemlje, svim državljanima BiH vratiti ljudsko dostojanstvo.

Etnobukadžijama se, potom, javno mora skresati u lice da je antievropsko raspoloženje građana BiH rezultat onoga čime ih sami siluju. Da je, primjerice, tragedija, a to pokazuje jedno, nedavno provedeno istraživanje, da sebe Evropljanima ne doživljava čak preko tri petine bosanskohercegovačkih Srba, ali i skoro četvrtina Hrvata i Bošnjaka.

Ne treba se, istina, po principu automatizma sve trpati u isti koš. Etnologici, recimo, i to najradikalnijoj, pripada i Srpska radikalna stranka RS-a. No, ono što čini njezin načelnik u Rudom, smjer je na kojem bi, želi li se ovoj zemlji vratiti ono što ju je stoljećima krasilo, morali biti svi. Radi onih do kojih informacija nije došla, čovjek i sam, pročitah, spuštanjem ruža u rijeku Lim i polaganjem cvijeća na spomen obilježje u Memorijalnom centru, nedavno oda počast Bošnjacima, žrtvama ratnih zločina počinjenih na području općine kojoj je na čelu. I pri tome poruči ono što bi, vole li ovu zemlju, morali i svi ostali – da jedni bez drugih niti možemo, niti ćemo ikada biti u prilici tako živjeti. I zato, veli gospodin načelnik, „ako je to već tako, i ako će tako biti i u budućnosti, zašto bismo svojim potomcima ostavljali zlo koje može opet da probudi nešto prljavo u nama, kada smo, kao normalni ljudi, u situaciji da im ostavimo nešto dobro“.

Pita li se mene, ovu „radikalsku“ i sam potpisujem – i to od prve do zadnje. A istodobno mi ni na kraj pameti pomisao potpisivati „socijaldemokratske“ poput, recimo, „poučaka“ kako imenovati „ulice, trgove, javne ustanove, institucije iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, sporta, zdravstva…“ – po, kako autor „poučka“ veli, bosanskim kraljevima i banovima, vijećnicima ZAVNOBIH-a te, da ne bi bilo zabune, borcima Armije koji su obranili nezavisnost BiH u ratu 1992-1995. Svaka čast svim mogućim „borcima“ koji su nam uništavali pravo na budućnost – a takvih je u svim armijama bosanskim i hercegovačkim iz prve polovice devedesetih. No,  takvi „poučci“ su, što se mene tiče, također doprinos, ako ne i organski dio etnonacionalističkog tamburanja. Činjenica, pak, da nam ih serviraju najistureniji „socijaldemokratske perjanice“ samo dodatno svjedoči u kakvom smo civilizacijskom blatu. I da im se, kao i onima iz ekskluzivnih „stožera obrane nacionalnih interesa“, i to  istom žestinom, imamo također obvezu suprotstaviti.

Eto, ovo je smjer djelovanja Hercegovačkog foruma. Ni lijevo, ni desno nego samo i isključivo istinom za ljubav BiH – i zbog onih koji u njoj tek stasaju. Dok je Forum na tim frekvencijama, može računati na moju potporu. Kad od njih odstupi, saznat ćete vrlo brzo – ako ni po čemu drugom onda po tome što ću ga istog časa i sam napustiti.

////////////////////
////////////////////////////////////


Mostarski „ludaci“

Mostarski „ludaci“ | Tacno.net

/////////////////////////////////////////

EUROPSKE VRIJEDNOSTI: Čović u Grudama položio vijenac na grob Mate Bobana

Svečanost obilježavanja 24. obljetnice utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne u hotelu 'Grude' započela je polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na grob Predsjednika mr. Mate Bobana danas u podne.

Image result for dragan covic karikature

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Vlado Šoljić, izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora, čelnici općina i Grada Širokog Brijega, te predstavnici braniteljskih udruga položili su vijence i zapalili svijeće na grobu mr. Mate Bobana, kao i na spomen obilježju svim pokojnim braniteljima u Groblju u Gorici, prenosi Grude.com.

 

Fra. Vinko Mikulić Bajević pomolio je se, te održao kratki prigodni govor prisjećajući se kako je Mate Boban bio prvi koji je u zajedništvu sa narodom osnovao Hrvatsku Zajednicu a potom i na današnji dan Republiku Herceg-Bosnu, naglasivši kako je i danas prijeko potrebno to zajedništvo hrvatskog naroda.

 

 

(SB/Večernji.ba)


///////////////////////////////////////
28.08.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : KOBAJAGI PROTIV TERORIZMA

Zlatko Dizdarević : Kobajagi protiv terorizma

August 28. 2017.


Svako malo krv se prolije ulicama velikih gradova Evrope. Žrtve nisu ciljane, ciljana je smrt. Krv prolivena u drugim dijelovima svijeta manje je medijski atraktivna. Ovo u Evropi zove se terorizam. I jeste terorizam. Ono tamo zovu odavde borbom za demokraciju i ljudska prava, a nije to.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

U Evropi mu je ime islamski ekstremizam. I jeste, uz ostalo, i to. Drugi radikalni ekstremizmi sada se ne pominju. Temeljem pameti koju formiraju politika i poslušni mediji to je objašnjivo.

Da zanemarimo krv kao kurentni xafsinški medijski spektakl. Ovdje kažu da je terorizam u današnjoj formi započeo 11. septembra u New Yorku. Nije tačno, ciljano je izmišljen i planiran mnogo ranije. Oni što se ovim bave hladne glave i mimo programiranih umova ili vlastitih računica  to znaju.

Ovih dana neprekidno se postavlja pitanje – ima li tomu kraja. I šta poslije kraja terorizma. Nema kraja jer se to neće. Nije cilj! Kraj nije interes ni profit. ISIL jeste doista poražen, ali to u ovom kontekstu nije bitno jer se terorizam, ma kako krvoločan bio na Bliskom istoku, nastavlja spektakularnije na Zapadu. O ostalima se uglavnom šuti. Da li je važan podatak da je Boko Haram obezglavio, zaklao, zatukao, uništio i razorio u Africi desetinama puta više nevinih nego sveukupno u Evropi. Nije, jer oni nisu naši. Oni se ne tiču. I to je danas  razumljivo. Ljudska rasa se odavno već dijeli na naše i njihove. Po mnogo čemu.

Sve ovo odavno ne igra posebnu ulogu povodom pitanja »šta da se radi«. Uvjerenje unaokolo je da se jaki satraše u »borbi protiv terorizma«. A on buja sve više. Pogledajmo malo – mimo dnevnih objašnjenja koja peru um – kako je počelo, u kome se pravcu sve razvija i šta nam slijedi već sutra. Riječ je o nekoliko minulih decenija i godinama pred nama. Da se ne ide dalje.

Prepoznatljive su uglavnom tri faze u rađanju nasilja na međunarodnoj sceni, sve u ime akcija protiv »terorizma« koje su vodile uvijek, naravno,»najprogresivnije snage u svijetu«. Prva je započeta u vrijeme Reagana u SAD-u. Zločinci su identificirani i uništeni u Salvadoru, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi. Posljedice »čišćenja« su trajne i poznate. Nazivi za akciju i reakciju su bili različiti, ali se malo ko u svijetu usprotivio zvaničnim varijantama ponuđenim prepariranoj javnosti na Zapadu. Iz tog vremena pamte se i prvi »teroristi  samoubojice«. Oni nisu došli sa strane, na tragu fanatizma.

Druga faza je bila početna za današnje stanje. Obilježio je G.W. Bush prevashodno na Bliskom istoku. Prije u Afganistanu, pa Iraku, Libiji, kroz intervenciju Sharona u Libanonu…Priprema za Afganistan »kojeg treba ubaciti tamo Sovjetima u stomak kao njihov Vijetnam« (Brzezinski), išao je kroz Pakistan. Tamo su regrutirali mladiće za vjerske škole, medrese, i fanatizirane ih učili vještinama s kalašnjikovima i ručnim bacačima, protiv bezbožnika komunista u Afganistanu.

I Reagana i G.W. Busha su već zaboravili. Pomalo i Al Qaedu i Osamu Bin Ladena (porijeklom bogatog Saudijca). On je u tom ratu i stvoren. A nakon Twinsa u NY i ostalih zločina unaokolo pokrenute su lavine akcija u ime anti-terorizma. Ne dugo poslije, Al Qaeda je proglašena »zastarjelom«, pećinskom organizacijom iz Pakistana, sposobnom samo za pojedinačne operacije. Rođen je zato ISIL nakon što je njihov »kalifa« al Baghdadi, kao, odbio poslušnost nasljedniku Bin Ladena Zawahiriu. Suštinska razlika sa Al Qaedom je bila u promoviranom povijesnom mitu o kalifatu. Mit uvijek lakše zapali strasti od bilo čega drugog.  Zaluđene tada nije teško proizvesti. Pogotovo nakon Iraka 2006. kada je donešena odluka da »naši momci« neće više direktno intervenirati u ratovima na tuđem terenu. Neka se za »nas« tuku »njihovi«, uključujući i teroriste koje ćemo naoružavati.

Obama je, htio ili ne, postao tvorac treće faze u »borbi protiv terorizma« koja je zapravo proizvodila novi terorizam, a ovaj – novi business. I tako u vicious circles. Njegov se nadahnuti govor na početku mandata, održan u Kairu, činio iskrenim i iz uvjerenja. Smjerao je pravdi, istini i na tom tragu državi Palestini pokraj zaštićenog Izraela. Gledao sam tada po ulicama Amanna Arape kako plaču od sreće. Pokazalo se kako je Obama bio ili naivan vjerujući da to može, ili da, ipak, nije tako mislio. Potom je Kongres »nagradio« kobajagi umjerenu opoziciju u Siriji vojnom pomoći od 500 miliona dolara. Sve je uglavnom završilo na kontovima ISIL-a, Al Nusre isl. U igru su uvedeni dronovi, a priču su preuzeli strateški saveznici Amerike kojima je vlastiti interes bio važniji od interesa Washingtona: I Saudijska Arabija (posebno), i Turska i Izrael, uz ostale na svoj način, podupirali su klasične teroriste. Za to su u cjelokupnoj medijskoj igri, optuživani Rusi, Iran, koliko je bilo potrebno Kina, da se o Hezbollahu ne govori. Ono što je zakovala Hillary Clinton dok je bila državni sekretar, J. Kerry nije mogao da ispravi.

Priča je dovedena do apsurda. Saudijska Arabija postala je centar borbe protiv terorizma i sjedište »arapskog NATO-a«, ali niko ne govori o Jemenu koji se pod njihovim kišobranom polako, ali sigurno pretvara u novi centar zla jer se tamošnja katastrofa ne može završiti drugačije nego najcrnjim terorizmom. Trumpu je važno da je utrpao Rijadu više od stotinu milijardi dolara oružja »u borbi protiv terorizma« (uz tri stotine milijardi po drugim osnovama) što je groteskno kao povod, a potom prodao Kataru avione za nove milijarde, da se brani od Saudijske Arabije…

U uspaničenoj Evropi nikad niko i nigdje, isto kao i u Americi i u UN-u, ni slučajno ne postavlja ključno pitanje koje bi se moralo postaviti ako se doista hoće otvoriti razgovor o pobjedi nad  terorizmom. Pitanje, zašto terorizam ? Zašto izbjeglice ?

Otkud ih odjednom sada a nije ih prije bilo ni stoti dio od ovoga sada iz Iraka, iz Sirije, Libije. Pominje se ciljana destabilizacija Evrope, ali ne i depopulacija tamošnjih država i društava u kojima je počelo klijanje srednje klase. To nije dobro za otimačinu resursa. Nude se primamljivi odgovori  klasi koja zna onoliko koliko joj je objašnjeno: Terorizam je zato što je to Islam! Evo i da se uopće ima smisla upuštati u moguće odgovore na civilizacijsku debilnost te teze, šta da se radi s podatkom da su muslimani i brojčano i procentualno ubjedljivo najveće žrtve terorizma ISIL-a i sličnih.

Zašto se za neke žrtve svjetlima državnih zastava osvjetljavaju Eiffelov toranj, Vijećnica u Sarajevu ili Stari most u Mostaru. A niko ne zna odgovor na pitanje zašo tih svjetala nema iako su ubijene stotine civila, žena i djece, žrtava terorizma u državi koja nije »naša«.

Pitanja »zašto« ovim povodima nema jer bi pošteni odgovori  »zato što…« vodili do drugih izvora drame.

Borba protiv terorizma najdramatičnija je tema u svjetskoj politici danas. Tinja ispod nje i uporno i opasno zaoštravanje  između Kongresa, medija i tamošnjih »liberalnih demokrata« s Rusijom. Ne zna se gdje je toj priči kraj.

Rusija nije u pomenutom klubu boraca protiv terorizma, kako to kažu oni što se satraše u tom obračunu, a de facto proizvodeći novi terorizam koji je već postigao »zadovoljavajuće« stanje straha kod  običnih šetača po svjetskim avenijama i shopping centrima. To više nema veze s ISIL-om povodom kojeg je budalaština pominjati danas NATO ili vojsku bilo koje vrste. Teroristi nisu više primarno na ratištima gdje im tenk ili raketa nešto mogu. Oni su među generacijom onih što su zaluđeni mitovima, nametnutim duhovnim treninzima, ali i objektivnom stvarnošću koja se stvara, podržava, stimulira…Pa i u predgrađima velikih gradova.

Na drugoj strani, kao posljedica svega ovoga buja i novi »soft terorizam« onih struktura koje trljaju ruke od zadovoljstva jer su razne građanske slobode stavljene pod kontrolu. Živjelo vanredno stanje u borbi protiv terorizma. Sloboda je opasna, nadzor je zakon. O tome malo ko govori. Nije li poraz civilizacije građanskih društava kada, recimo, Francuzi masovno iznova i iznova produžavaju zakon o vanrednom stanju koji je svugdje i uvijek – zakon protiv građanskih sloboda. Ma kakvo mu obrazloženje bilo.

Sudbina »borbe protiv terorizma«, toliko razvikane u svijetu i međunarodnoj  političkoj birokraciji takva je da će i dalje – ojačavati terorizam. Da li zato jer ne znaju o čemu se radi? ili zato, da se bude grub do kraja pa kaže, jer je to interes i projekat. Neka se samo preračuna kome je šta taj terorizam donio. U novcima, u eneregentima, u geostrateškom profitabilnom pomjeranju, u eliminiranju onih koji su bili spremni da se na razne načine opiru otimačkoj dominaciji, u ovladavanju  svekolike pobjedničke filozofije vladanja u svijetu: samo je interes bitan, samo sila može realizirati veliki interes, samo je ljudski život malog čovjeka na putu tom interesu nebitan.
























28.08.2017.

SJEĆANJE NA 43 NEVINO STRADALIH SARAJLIJA: OBILJEŽENA 22. GODIŠNJICA MASAKRA NA MARKALAMA

Sjećanje na 43 nevino stradalih Sarajlija: Obilježena 22. godišnjica masakra na Markalama


August 28. 2017.


U sarajevskoj ulici Mula-Mustafe Bašeskije danas je obilježena 22. godišnjica masakra na Markalama, u kojem je od granate ispaljene sa položaja Vojske RS-a poginulo 43 Sarajlija, dok ih je lakše i teže ranjeno 84.

Polaganjem cvijeća, minutom šutnje i učenjem fatihe odata je počast za 43 Sarajlija ubijenih na današnji dan 1995. godine na Markalama kod sjevernog ulaza u sarajevsku Gradsku tržnicu.

Minobacačka granata kalibra 120 mm, ispaljena sa položaja iz pravca Trebevića, eksplodirala je kod ulaza u Gradsku tržnicu što se smatra jednim od najstravičnijih zločina koje su srpske vojne, policijske i paravojne formacije počinile u opkoljenom Sarajevu.

Tragično ubijenih Sarajlija danas su se prisjetili njihove porodice, prijatelji i sugrađani.

Dika Lončar iz Vareša, prije 22 godine izgubila je brata Muhameda Kukića (40).

Imao je radnu obavezu i pošao je kući da nešto pojede. Išli su na teren za Mostar, ovdje je pala granata, a geler ga je pogodio u leđa i glavu. Vidjela sam na televiziji da su ga stavili u gepek i tako su ga odnijeli u bolnicu. Poslije mi je majka došla, vidjela ga. Nije imao djece. Žena mu je prije rata otišla god svojih roditelja. Htjela doći, ali nije smjela”, ispričala je Lončar.

Damiru Malagiću je 1995. godine bilo 15. godina. Tog kobnog dana bio je na Markalama sa prijateljima Adnanom i Darijom. Oba prijatelja, također petnaestogodišnjaci, poginula su, a Damir je lakše ranjen.

Ispratio sam ih na vratima, pozdravio se sa njima. Ja sam se vratio, pala je granata i obojicu ubila. Bio sam tri – četiri metra odavde, bacila me je detonacija. Pao sam, ustao sam da vidim šta se dešava. Imao sam šta da vidim. Ljudi su ležali bez ruku, nogu. Oba druga su mi poginula na licu mjesta”, ispričao je Damir Malagić.

Na spomen-obilježje ubijenim Sarajlijama cvijeće su položili predstavnici, federalnih, gradskih, općinskih vlasti i druge delegacije. Uz tužnu instrumentalu pročitana su imena poginulih.

Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, u obraćanju okupljenima kazala je da stravična sjećanja preživjelih građana nisu i nikada neće biti zaboravljena.

Od izuzetne važnosti je kolektivno se sjećati, razvijati kulturu sjećanja, a pogotovo prema mladim generacijama, i sve učiniti da ne zaboravimo mjesta masovnog stradanja civilnih žrtava rata i tražiti pravdu za počinioce zločina, ma koliko nam je ona svakim danom sve dalja i dalja”, kazala je Karović.

Ana Babić, predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajeva obratila se prisutnima, istakavši da je “ovo bolan trenutak” i da se sjećanje na žrtve mora njegovati.

Tužna je svaka godina koja je prošla. Svaka ima svoju priču i nosi svoju tajnu, ali uvijek ostane sjećanje i mi to sjećanje moramo, ne samo njegovati, nego nikada ne smijemo potcijeniti. Osjećamo sve njih ovdje, kad god prođemo i svakodnevno se podsjećamo šta se desilo. Podsjećaju nas trenuci na ta vremena kada smo se zajedno s njima upuštali u teški život koji je bio pred nama. Još teže je ono što su ti stradali, upravo tog dana, na ovom mjestu, borili se za opstanak jer su dolazili po hranu”, podsjetila je Babić.

U masakru koji se dogodio 28. augusta 1995. godine, pred sam kraj rata u BiH, smrtno su stradali: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Na Markalama je godinu dana ranije, 5. februara 1994. godine također počinjen masakr kada je, u padu granate ispaljene sa srpskih položaja na prepunu gradsku pijacu, ubijeno 68 građana Sarajeva, a njih 144 ranjeno.

Za ratne zločine nad stanovnicima Sarajeva, uključujući i dva masakra na Markalama, Međunarodni sud u Haagu osudio je visoke oficire Vojske Republike Srpske – Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomira Miloševića na 29 godina.

(Kliker.info-AA)

 

////////////////////////////////////

Švicarski list „Lucerner cajtung“ : “Dayton stvorio monstruoznu državu”

August 28. 2017.


Švicarski  list „Lucerner cajtung“, opisujući stanje u BiH, navodi da je Dejtonski mirovni sporazum stvorio “monstruoznu državu”.Stvorio je državu sa 14 vlada, 120 ministara i više od 600 poslanika — na 3,5 miliona stanovnika.

„Javna uprava i plate političara gutaju 60 odsto budžeta. Partije slabo pokazuju interes za sistemske reforme jer njihova moć počiva na statusu kvo. Njima nije važno opšte dobro već zadovoljavanje sopstvene klijentele“, stoji u tekstu tog lista.

Navodi se da u BiH samo na plate zaposlenih u administraciji godišnje odu stotine miliona maraka i da administracija u samo jednoj sekundi „proguta“ iznos najniže penzije.

„Ma šta preskupa?! Malo je reći da je preskupa. Za toliku administraciju ni Amerika ne može da podnese troškove, a kamoli BiH“, kažu građani i dodaju da takvu administraciju ni Njemačka ne bi izdržala.

Analitičar Adnan Huskić smatra da ono što građani osjete na svojoj koži, strani mediji samo primećuju.

„Nažalost, i za nekoga ko, pretpostavljam, ovlaš, nedovoljno detaljno posmatra i analizira situaciju u BiH, ovo je prilično tačna deskripcija situacije u kojoj se mi nalazimo“, kaže Huskić.

(Kliker.info-B92)

28.08.2017.

GRADIMIR GOJER : HNS JE PARAPOLITIČKI ORGAN KOJI TREBA DRAGANU ČOVIĆU ZA JOŠ JEDAN MANDAT

Gradimir Gojer : HNS je parapolitički organ koji treba Čoviću za još jedan mandat

August 27. 2017.



U BiH svi trebaju zaštitu, jer je ovdje korumpirana i opasna vlast ta koja ugrožava živote svih, pa i Hrvata. A što se Hrvata tiče, oni su već tako malobrojni, da ne da im treba zaštita, već im treba pomoći na svaki način.
Hrvati cure iz BiH. Cure, a to nema veze ni sa Srbima ni sa Bošnjacima, već sa HDZ i politikom HDZ, upozorio je u Dnevniku TV1 potpredsjednik Stranke za BiH, reditelj i književnik Gradimir Gojer.

U BiH svi trebaju zaštitu, jer je ovdje korumpirana i opasna vlast ta koja ugrožava živote svih, pa i Hrvata. A što se Hrvata tiče, oni su već tako malobrojni, da ne da im treba zaštita, već im treba pomoći na svaki način. Hrvati cure iz BiH. Cure, a to nema veze ni sa Srbima ni sa Bošnjacima, već sa HDZ i politikom HDZ, upozorio je u Dnevniku TV1 potpredsjednik Stranke za BiH, reditelj i književnik Gradimir Gojer.

 TV1: Nakon istupa ambasador Rusije u BiH Petera Ivancova u kome je potcrtao potrebu rješavanje „hrvatskog pitanja“, uputili ste mu otvoreno pismo. Ukratko, šta ste mu poručili i šta vas je nagnalo da mu pišete?

GOJER: Isto ono što sam uradio prije nekoliko godina tadašnjem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Rekao sam – pustite nas, Bosance i Hercegovce da rješavamo svoja pitanja u svojoj kući. Svako mješanje sa strane, a mislim da je Ivancov prešao liniju dobrog ukusa kada je rekao da treba riješiti „hrvatsko pitanje“. Ne znam šta je „hrvatsko pitanje“?!

To je jedna izmišljotina, koja služi skupini ljudi, okupljenih oko HDZ BiH, da rrješavaju svoje probleme, a ne probleme Hrvata u BiH. Onaj ko je najmanje pozvan da to čini u ovom trenutku je ruski ambasador. Da je rekao da treba osnažiti puteve BiH prema NATO, to je sigurnost za sve narode, pa i za Hrvatski, ali ne, on radi suprotnu stvar jer je to dio dogovora.

TV1: Čijeg dogovora?

GOJER: Čovića i Dodika. Kojim se ubacuje velika sila – Rusija, koja pokušava izvršiti pritisak da bi se neke stvari koje HDZ želi uraditi u BiH provele. Ovdje se ne radi o poziciji hrvatskog naroda. Da budemo jasno, radi se o poziciji hrvatskog člana Predsjedništva, jer Čoviću treba novi mandat i želi ga provesti kroz svoj HNS. To je parapolitički organ, a za koji se tvrdi da u njemu učestvuju svi legitimni predstavnici Hrvata.

Ne učestvuju. Ja sam bio osam godina zastupnikna različitim nivoima vlasti i nikada me niko nije zovnuo u HNS. Znači li to da nisam dobar Hrvat, jer nemam iskaznicu HDZ-a?! Ivancovu sam rekao i da treba zaštita, ali zaštita svih onih koji nemaju iskaznicu HDZ-a. Treba zaštita Hrvata u Sarajevu, u Srednjoj Bosni i Posavini.

TV1: Kakvim biste ocjenili položaj Hrvata u BiH i trebaju li zaštitu?

GOJER: U BiH svi trebaju zaštitu, jer je ovdje korumpirana i opasna vlast ta koja ugrožava živote svih, pa i Hrvata. A što se Hrvata tiče, oni su već tako malobrojni, da ne da im treba zaštita, već im treba pomoći na svaki način. Nekada su postojala cijela naselja  Sarajevu u ojima je bilo Hrvata. U Starom Gradu i sada se naselje zove Latinluk, pa Stup, tamo sada nema dvije, tri porodice Hrvata. Hrvati cure iz BiH.

Cure, a to nema veze ni sa Srbima ni sa Bošnjacima, već sa HDZ i politikom HDZ. Prvo su dozvolili da cijeli jedan dio BiH – RS bude potpuno očišćena od Hrvata i sada nalazi se ruski ambasador da nas štiti. Od koga?! Ja sam se ovdje rodio, živim i namjeravam živjeti.

TV1: Mislite li da bi izmjene Izbornog zakona koje je predložio HNS zaustavile curenje Hrvata?

GOJER: To bi pojačalo. Napravljen je tako da favorizira skupine Hrvata po geografskom principu. Glas Hrvata u cijeloj BiH nije jednak. Nema istu težinu po tom prijedlogu. Glas u Hercegovini u odnosu na glas u Sarajevu je mnogo teži. Zato, ne samo da ne bi rješio pitanje odlaska, nego bi pojačao odlazak Hrvata iz BiH. Mnogi su nezadovoljni, prije svega ekonomskom situacijom, pa i drugim.

TV1: Aktuelna je i tema NATO saveza. Danima traje svađa srpskih političara oko „krivnje“ za NATO integracije BiH. Treba li BiH članstvo u NATO?

GOJER: Mislim da je malouman čovjek koji danas kaže da BiH ne reba ići u NATO. To je pitanje sigurnosti, a to nam je valjda svima na prvom mjestu. Učešće u toj moćnoj organizaciji je pitanje saradnje na raznim planovima, ne samo odbrane. Smaram da ovi koji zastupaju Srbe danas, odnosno koji su okupljeni oko Dodika, prave krupnu grešku prema Srbima prije svega, a onda i prema drugima. I Srbima je u ovom trenutku itekako potreban NATO. Nemam dileme, BiH treba da ide u NATO.

TV1: U proteklom periodu brojni predstavnici zemalja članica EU pokušavaju BiH predstaviti kao potencijalnu terorističku prijetnju. Tu je Kolinda Grabar Kitarović, pa Sebastian Kurtz, a posljednji i predsjednik Češke Miloš Zeman. On je istakao da postoji realna opasnost da takozvana Islamska država, nakon poraza u Siriji i Iraku, napravi terorističku bazu u BiH. Kako komentirate ovakve izjave?

GOJER: Kolindu Grabar Kitarović neću komentirati, jer mislim da nije relevantna. Nedovoljno poznaje situaciju i govori nebuloze. Što se tiče ocjene o BiH kao mogućoj novoj bazi ISIL-a, mislim da ne postoji dostatna argumentacija za to. Živimo u BiH život koji je takav kakav jeste, ekonomski težak i surov, ali bih ipak rekao da nisam osjetio po Sarajevu i drugim djelovima po kojima se krećem da to ima ozbiljnije utemeljenje. Valjda bi trebalo malo vjerovati i stručnjacima. Jako respektiram minisra sigurnosti Dragana Mektića. Kada je god istupao po tom pitanju, nikada nije dao za pravo tima koji iz inostranstva govore da je BiH potencijalno žarište terorizma.

Kada god kome u svijetu šta zatreba, pa takoi Kurtzu, koji je u izbornoj kampanji, onda nađe BiH pa tu pokušava plasirati svoje teorije.

TV1: Kakva je sudbina BiH, s obzirom na trenutnu situaciju? Raspad? Članstvo u EU?

GOJER: Spas postoji, zove se EU. Ako Evropa želi da BiH opstane, što nisam siguran jer je Evropa do te mjere desničarska trenutno i nisam siguran da ima interesa da BiH opstane, ali ako žele, onda je najlakši put prijem „preko reda“ u EU. Nisam siguran da su i Rumunija i Bugarska bile zrelije za EU od BiH. Ovo je jedna stara država. Hiljadu godina stara. Kompleksna po tome što u njoj žive različiti narodi i to treba respektirati kao prednost, a ne stavljati nam dodatne uvjete za ulazak u EU.

TV1: Naredne godine su izbori. Potpredsjednik ste Stranke za BiH. Šta očekujete?

GOJER: Očekujem dvije stvari. Prva – da ova vlast padne. Zašto? Neki dan se u Sarajevu desilo nešto što bi svaki grad u svijetu doveo u poziciju, ne revolucije, ali velikog bunta. Cijeli dan je jedan veliki rad kao što je Sarajevo bio bez vode. Radi toga je morala pasti bar kantonalna Vlada. Pošto idemo u izbornu godinu, ne znam kako će ti geniji iz vlasti sve opravdati što je negativno. Od korupcije i nepotizma, do neviđenog lopovluka. Ne znam stvarno šta rade tužiteljstva i sudovi, ali znam da jedan čestiti čovjek kao što je Mektić, danima upozorava šta se dešava. On je „prvi policajac“ i ima argumente za to što govori. Tužiteljstva i sudovi šute. E pa ta vlast koju podržavaju tužiteljstva i sudovi treba konačno pasti. To očekujem od izbora.

A što se tiče Stranke za BiH, situacija je kompleksna. Nisam siguran da ćemo i ovoga puta uspjeti ubijediti narod u ono o čemu stalno govorimo, a to je da moramo dovesti prije svega sposobne ljude na pozicije, jer oni jedini mogu izvući BiH. Mlade ljude i treće, a možda i prvo, bojim se da ćemo i ovom ciklusu imati potkupljivanje glasača, da ćemo imati situaciju u kojoj nećemo imati realno glasanje i koje će opet donijeti bezizlaz u BiH.

(Kliker.info-Vijesti)

//////////////////////
//////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 28. avgust/kolovoz 2017.

28.08.2017.

WAqAR AZMI, PREDSJEDNIK FONDACIJE REMEMBERING SREBRENICA : VJERUJEM KAKO JE SREBRENICA MOĆAN LIJEK PROBLEMATIČNOM SVIJETU

Waqar Azmi, predsjednik fondacije Remembering Srebrenica : Vjerujem kako je Srebrenica moćan lijek problematičnom svijetu


August 27. 2017.
i


U ovom teškom vremenu, kada se čovječanstvo kreće ka mračnim stazama mržnje i sukoba, Srebrenica može biti lijek za cijelo društvo, ističe predsjednik i osnivač britanske fondacije Remembering Srebrenica (Sjećanje na Srebrenicu) Waqar Azmi u intervjuu za Al Jazeeru.

Azmija je Univerzitet u Georgetownu proglasio jednim od 500 najutjecajnijih muslimana svijeta, bivši je savjetnik britanske Vlade i ambasador EU-a za interkulturalni dijalog.

Ističe kako Remembering Srebrenica ima za cilj širenje svijesti o genocidu u ovom bh. gradu, o tome šta mržnja donosi, obrazovanju mladih Britanaca o zvjerstvima u Srebrenici…

  • Fondacija Remembering Srebrenica postoji već nekoliko godina. Koja je ideja vodilja ove humanitarne organizacije i kako je sve počelo?

– Još se sjećam užasavajućih prizora iz rata u Bosni i Hercegovini koje smo vidjeli na TV ekranima, gledali smo kako se komšija okreće protiv komšije, prijatelj protiv prijatelja. Nikada neću zaboraviti prizore iz koncentracionog logora Omarska i shvatanja kako se etničko čišćenje, sistematsko masovno silovanje i genocid dešavaju u Evropi. Ovo su neki od najmračnijih trenutaka čovječanstva u naše vrijeme i dužni smo zbog žrtava da naučimo sve lekcije iz Srebrenice koje možemo naučiti: da se zlu mržnje, rasizma i zadrtosti mora suprotstaviti ukoliko želimo napraviti bolje i sigurnije društvo za sve.

Sve to me ponukalo da napravim dobrotvornu organizaciju Remembering Srebrenica 2013. godine kako bi podigli svijest o genocidu u Srebrenici, te da iskoristimo lekcije iz genocida kako bi se borili protiv mržnje i netolerancije, i popravili tako odnose u zajednici i međuvjersko razumijevanje u Velikoj Britaniji. U posljednje četiri godine smo postigli mnogo toga, više od 1.000 ljudi iz cijele Velike Britanije smo doveli na naše edukacijske programe „Lekcije iz Srebrenice“ kako bi iz prve ruke čuli o genocidu, te smo okupili zajednice u stotinama djela komemoracije svake godine.

Kroz sve ovo organizirali smo pokret 1.000 Prvaka zajednica koji rade u šest regionalnih odbora u Engleskoj i u tri državna odbora u Škotskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj gdje se aktivno bore protiv mržnje i netolerancije u njihovim lokalnim zajednicama kroz projekte društvenog djelovanja i organiziranja više od 500 dešavanja u sklopu Sjećanja na Srebrenicu svake godine. Kroz njihov rad, milioni ljudi su čuli svjedočenja preživjelih i Majki Srebrenice, a neka od njih se nalaze na našoj internetskoj stranici www.srebrenica.org.uk

Ono što je najvažnije je to da ovaj projekat uči djecu o posljedicama nesuprotstavljanja mržnji i netoleranciji. Naši edukacijski projekti došli su već do 30.000 djece i samo ovog jula smo došli do 20.000 djece tokom Sedmice sjećanja na Srebrenicu kroz razne obrazovne aktivnosti.

Posvećeni smo planu da, kroz lekcije iz Srebrenice kako se boriti protiv mržnje i netolerancije, izgradimo bolje, sigurnije i uvezanije društvo za sve. Da bi to postigli, stremimo ovim ključnim ciljevima:

1. Sjećanje: Čuvanje sjećanja ‘živim’ kroz razna dešavanja u sklopu komemoracije čime se društvo približava žrtvama Srebrenice.

2. Učenje: Dovođenje ljudi na naše ‘Lekcije iz Srebrenice’ kako bi naučili lekcije iz genocida i kreirali projekte za sigurnije zajednice.

3. Zavjet: Stvaranje ‘prvaka’ u zajednicama širom Velike Britanije koji će dati zavjet u borbi protiv mržnje i netolerancije kroz projekte društvene akcije u svojim zajednicama.

  • Kakve su reakcije ljudi u Velikoj Britaniji, pa i u Evropi, kada čuju za Vašu fondaciju, kada govorite o Srebrenici, genocidu i ratu u BiH? Da li se slažu da se desio genocid?

– Mnogi u Velikoj Britaniji se sjećaju rata u bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih, no mnogi ne znaju za Srebrenicu i za zločine protiv čovječanstva i etničko čišćenje koji su se desili u mjestima kao što su Višegrad, Prijedor, Zvornik, Bijeljina, Bratunac, Foča, Sanski Most.

U Srebrenici se desilo najgore zvjerstvo na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, no mnogi nisu svjesni kako je riječ o novom genocidu koji se desio u Evropi od holokausta niti da se to desilo 1995. godine, tokom njihovih života.

Većina mladih ljudi sa kojima radimo nikada ranije nije čula za Srebrenicu tako da je to iskustvo koje im otvara oči o genocidu. Jedna studija pokazuje kako skoro 80 posto školske djece u Velikoj Britaniji ne zna za drugi genocid osim holokausta, no mi radimo žestoko kako bi to promijenili. Većina mladih sa kojima radimo je užasnuto činjenicom da se ovo desilo u Evropi, da je to uradio komšija komšiji i da ponovo svijet nije uspio spriječiti da se desi genocid.

Evropski parlament je 2009. godine usvojio rezoluciju kojom se obilježio 11. juli kao Dan sjećanja na Srebrenicu, te pozvao sve članice Evropske unije da obilježe dan genocida. Ponovo je 2015. godine usvojio rezoluciju kojom se traži razvoj kulturalnih i obrazovnih programa kojim bi se ljudi učili o posljedicama mržnje. Nažalost, uprkos ovim rezolucijama, Velika Britanija je jedina država u Evropi (mimo BiH) čija Vlada finansira projekat Remembering Srebrenica kako bi se sjećali žrtava i učili lekcije kako bi se gradilo jače društvo.

Vjerujemo kako su obrazovne i druge aktivnosti o Srebrenici moćan lijek u ovim problematičnim vremenima u kojima živimo i nadam se kako će i druge evropske države shvatiti vrijednost govora o Srebrenici zbog boljitka njihovih zajednica i društva.

  • Mnogi negiraju da se desio genocid u Srebrenici. Šta mislite o tom stavu, te o činjenici kako nema kazni za negiranje srebreničkog genocida iako postoje presude evropskih sudova da se taj zločin desio?

– Ono što je tragično je činjenica kako su neigranje i prikrivanje onoga što se desilo ključni elementi genocida. Negiranje je priznato kao posljednja faza u 10 faza genocida, modelu koji je napravio dr. Gregory H. Stanton.

Činjenica kako je negiranje srebreničkog genocida i etničkog čišćenja širom BiH tako normalno i uobičajeno izaziva jezu pri zamišljanju kakva neljudska misao leži iza tog negiranja. Institucionalizacija ovog negiranja je šokantna, naročito kod lidera kao što su predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, trenutni načelnik Srebrenice, te mnogih drugih koji odbijaju priznati kako se u Srebrenici desio genocid. Pa zar nije okrutna ironija da je do njihovog izbora došlo samo zato jer se izvršilo etničko čišćenje muslimanskog stanovništva? A glorifikacija i podrška osuđenim za činjenje genocida, kao što je Radovan Karadžić, je tako žestoko uznemirujuća.

Za mene, postoje tri aspekta negiranja genocida koji najviše brinu. Prvo, takav stav brani pomirenje i proces oporavka koji su tako očajno potrebni. Drugo, on samo služi za učenje budućih generacija da mrze, a još jedan rat iz mržnje u ova teška vremena bi bio jako opasan i užasan. Konačno, treći aspekt je taj da negiranje stalno otvara rane i stvara neizdrživo okruženje za one koji su preživjeli genocid, naročito za one koji su bili dovoljno hrabri da se vrate u svoje domove.

Vlada Velike Britanije dugo priznaje da se u Srebrenici desio genocid i upravo je Velika Britanija bila autor nacrta rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o genocidu u Srebrenici 2015. godine. Nažalost, rezolucija nije usvojena zbog veta Rusije na zahtjev Srbije.

Lično smatram kako živimo u opasna vremena i moramo uraditi sve što možemo kako bi pomogli izgradnju kohezije, pomirenja i uništena mržnje i ekstremizma. Duboko sam zabrinut što vidim kako je sve glasnije i negiranje holokausta u dijelovima istoka Evrope. Zbog toga bih želio vidjeti zakone po kojima je kažnjivo negiranje holokausta i genocida u BiH.

  • Kroz koje aktivnosti Vaša fondacija podiže svijet o svemu što se zbilo u Srebrenici?

– Kroz djelovanje Remembering Srebrenica, Velika Britanija je mjesto održavanja najvećeg broja dešavanja povodom sjećanja na Srebrenicu. Tokom jula ove godine smo održali više od 500 manifestacija tim povodom.

Organiziramo i „Lekcije iz Srebrenice“, program obrazovnih posjeta i od 2013. smo doveli više od 1.000 britanskih državljana u Srebrenicu kako bi naučili te lekcije i pokrenuli projekte društvenog djelovanja u svojim zajednicama kako bi se borili protiv mržnje i netolerancije.

Također, sarađujemo sa školama širom Velike Britanije i napravili smo obrazovne pakete koje nastavnici koriste pri edukaciji djece o historijskim aspektima genocida i o svemu šta de desilo, ali i da razmisle o tragičnim posljedicama diskriminacije i netolerancije koji mogu dovesti do propasti društva. Koristimo lekcije o Srebrenici kako bi naučili djecu da slave različitost i odbace ideje o „nama i njima“. Želimo da naredna generacija zna kamo vode mržnja i netolerancija i nadamo se kako će postati lideri u stvaranju budućnosti bez mržnje.

Ne želimo da Srebrenica bude samo tragedija o kojoj ljudi uče, želimo da postane zavještanje koje inspirira ljude da se odupru svim oblicima mržnje i da djeluju kako bi svi bili sigurni da se tako nešto nikada ne desi.

Tokom cijele godine organiziramo i učestvujemo na konferencijama svjetskih poznatih akademika i sarađujemo sa Univerzitetom Oxford na održavanju Međunarodne konferencije Remembering Srebrenica koja se svake godine održava u martu.

Radimo i sa policijskim snagama Velike Britanije na širenju svjesnosti zločina iz mržnje i educiramo policijske snage šta se desilo u Srebrenici i to koristimo kao ekstremni primjer šta se dešava ukoliko se dozvoli jačanje mržnje i diskriminacije.

  • Kako komentirate jačanje islamofobije u Evropi, kao i ekstremnih stavova kako muslimani i islam ne pripadaju ovom kontinentu?

– Evidentan je i ekstremno zabrinjavajući je porast broja zločina iz mržnje, kao i antisemitizam i islamofobija širom Evrope, uključujući i Veliku Britaniju. Ovakvo stanje, jačanje mržnje prema muslimanima, podržavaju određeni politički lideri, mediji i antimuslimanski pokreti širom Evrope. Neki od njih su Marine Le Pen u Francuskoj, Geert Wilders u Holandiji, Pegida u Njemačkoj, BNP i EDL u Velikoj Britaniji. Slovačka je čak prošle godine usvojila zakon koji zabranjuje registraciju islama kao vjere u državi.

Kako je rekao Brendan Cox, čiju su suprugu i britansku parlamentarku Jo Cox ubili teroristi: Rat u BiH, koji su ekstremni kršćani vodili protiv umjerenih muslimana, pokazuje kako ekstremizam nije karakteristika samo jedne religije ili ideologije.

Kada pogledamo šta se desilo u Srebrenici i etničko čišćenje koje se desilo širom BiH tokom rata, vidi se kako su nacionalistički politički pokreti, njihovi lideri i njihovo korištenje medija za širenje propagande o muslimanskoj zajednici omogućili dešavanje ovih zvjerstava. Govor mržnje političara kao što je Biljana Plavšić, koja je kazala kako su muslimani genetički deformisani i kako je muslimanska zajednica teroristička, doveo je do dehumanizacije populacije bosanskih muslimana. Postoji osjećaj kako svijet opet ide ka tamnoj i opasnoj stazi gdje se muslimani dehumaniziraju.

Vjerujem kako je Srebrenica moćan lijek problematičnom svijetu u kojem živimo. Zbog toga smo mi u Remembering Srebrenica objavili planove o izgradnji prvog međunarodnog memorijalnog centra i centra za učenje Srebrenica u Velikoj Britaniji. Međunarodni centar će učiti ljude iz cijelog svijeta šta se zbilo u Srebrenici i o tragičnim posljedicama mržnje.

Međunarodni centar će napraviti ‘Prvake zajednice’ u cijelom svijetu koji će se usprotiviti svim oblicima mržnje u lokalnim zajednicama, raditi na ohrabrivanju ljudi iz različitih zajednica da sarađuju, te obrazovati ljude o svemu šta se desilo u Srebrenici i o tome kako je važno boriti se protiv mržnje i diskriminacije. Vjerujemo kako na ovaj način možemo stvoriti jače i bolje zajednice.

Budućnost BiH mora biti evropska

  • Prošlo je dosta godina od rata u BiH i genocida u Srebrenici. Šta se može uraditi kako bi se pomoglo i Srebrenici i cijeloj državi?

Budućnost BiH mora biti evropska. Iako je Velika Britanija odlučila napustiti EU, ona ostaje posvećena BiH što se vidi kroz nedavnu posjetu našeg ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona koji je ponovo istakao nesmanjenu britansku podršku BiH. Upravo je britanska Vlada osmislila britansko-njemačku inicijativu za pomoć jačanju BiH i poduzimanju neophodnih koraka ka članstvu u EU. Vjerujem kako BiH ima svijetlu i budućnost punu nade pred sobom kao članica EU-a.

Za mene su Majke Srebrenice i svi oni koji su preživjeli genocid i etničko čišćenje simbol čovječanstva. A ljudi u BiH su najnevjerovatniji i najbolji ljudi koje sam sreo. Siguran sam kako BiH ima sjajnu budućnost kao evropski dragulj. To je prekrasna država sa svojom bogatom historijom i vjerujem kako ima mnogo toga za ponuditi svijetu i međunarodnoj zajednici.

Učenje o Srebrenici u evropskim školama

  • Koliko obrazovanje u Evropi može pomoći u jačanju svijesti o Srebrenici, te o muslimanima i islamu u Evropi? 

Kada govorimo o Srebrenici, mnogo toga treba uraditi na jačanju učenja šta se desilo u tom gradu. Poražavajuće je da nijedna druga država EU-a ne obilježava dan sjećanja na Srebrenicu uprkos navedenim rezolucijama Evropskog parlamenta. No, lekcije koje uzimamo iz BiH nisu samo o genocidu i raspadu društva već i kako su prije genocida ljudi živjeli skupa, u integriranom društvu. Važno je da ljudi znaju kako muslimani, kršćani i Jevreji žive skupa stoljećima u Evropi. Sada mnogi govore kako je islam strana religija koju su imigranti donijeli u Evropu. Postoji slaba svijest o tome kako muslimani žive ovdje stoljećima i kako ima sljedbenika islama u cijelom svijetu, bez obzira na rasu i naciju. Dobijamo mnogo toga iz društva u kojem odrastamo i mislim kako se mora više raditi u našim zajednicama, a naročito u obrazovnim sistemima, kako bi se pružila više holistička i preciznija predstavai islama od one koju trenutno, kroz medije, predstavljaju antiislamski politički lideri i ekstremno desničarski pokreti u Evropi.

Obrazovni nastavni planovi koji govore o dešavanjima poput Srebrenice daju ljudima uvid u evropsku historiju i pokazuju kako postoje zajednice različitih vjera širom Evrope. Do sada su naši obrazovni paketi došli do više od 30.000 školske djece u Velikoj Britaniji. Oni su učili o Srebrenici i modelu 10 Faza genocida koji objašnjava različite diskriminatorne i dehumanizirajuće korake koji vode do genocida. Želimo nastaviti sa takvim radom i smatramo kako Srebrenica treba biti u državnim nastavnim planovima u svim evropskim državama u predmetu Historija ili Građansko obrazovanje. Ključno je da mladi ljudi imaju, ne samo dobar uvid u historiju regije gdje su odrasli, već i o tome kako genocid i zvjerstva mogu biti počinjeni čak i u Evropi, te koje konkretne korake trebamo poduzeti kako bi bili sigurni da se ovo nikada više neće desiti.

Ibrahim Sofić (Aljazeera)

///////////////////////

IZETBEGOVIĆ ODGOVORIO ZEMANU: 'Iznosite opasne neistine o BiH i Bošnjacima'

IZETBEGOVIĆ ODGOVORIO ZEMANU: 'Iznosite ... - Slobodna Bosna

///////////////////////////////////



//////////////////////
////////////////////////


Amnesty International o Vojnoj naredbi 101 : Izrael već 50 godina Palestincima zabranjuje okupljanje

Već 50 godina, još od samog početka izraelske okupacije Istočnog Jerusalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze, Palestincima je zabranjen bilo kakav oblik političkog izražavanja, pa čak i mirnog, saopćeno je iz [...
27.08.2017.

LAŽI O STAROM HRVATSKOM POZDRAVU: AUTOR POZDRAVA "ZA DOM SPREMNI" ANTE PAVELIĆ

LAŽI O STAROM HRVATSKOM POZDRAVU: Autor pozdrava "Za dom spremni" je Ante Pavelić

Godinama se već u hrvatskoj javnosti, i to sve više, provodi rasprava o pozdravu "Za dom – spremni!"



LAŽI O STAROM HRVATSKOM POZDRAVU: Autor pozdrava 'Za dom spremni' je Ante Pavelić

Najaktualniji slučaj vezan uz notorni pozdrav dogodio se danas. Naime, HDZ je odlučio da ploča s ustaškim pozdravom postavljena u Jasenovcu, tamo ostaje do daljnjeg.

 

Neki niječu kako je u pitanju ustaški pozdrav, već nekakav povijesni hrvatski pozdrav, koji ne bi bio izravno povezan s Hitlerovom i Mussolinijevom satelitskom Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Međutim, literatura same hrvatske emigracije nakon Drugog svjetskog rata govori sasvim drugačije. Autor tog pozdrava je osobno poglavnik Ante Pavelić. On jest koristio neke povijesne izvore, ali sama krilatica je njegova, tj. nedvojbeno ustaška. Kako znamo? Pa prepričano iz upravo emigrantske literature stare skoro 50 godina, dakle daleko prije doba nego što je ova tema postala aktualna u Hrvatskoj.

 

Hrvatski oslobodilački pokret

 

Kao što znamo, vođa Ustaškog pokreta Ante Pavelić napustio je svoju vojsku i uspješno pobjegao u Argentinu preko Austrije i Italije (obitelj je povukao u Austriju još u jesen 1944.) godine. Tamo je izjavom od 8. lipnja 1956. godine uz još neke istaknute čelnike NDH i desnog krila HSS-a osnovao Hrvatski oslobodilački pokret, poznat po svojoj kratici HOP. Kako navodi hrvatska Wikipedija, izjavi o utemeljenju stoji da je HOP nasljednik Hrvatskog ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga, i Hrvatske stranke prava.

 

HOP je imao svoja stranačka glasila, od Argentine do Njemačke i Austrije. Posebno je zanimljiv jedan broj glasila „Hrvatska straža“, s podnaslovom: „Glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Europi“ koji nosi datum studeni 1968. godine, broj 1. Kao Izdavač i nakladnik u Impresumu se navodi: „Konzorcij Hrvatske straže“.

 

Na drugoj stranici nalazi se kratki čanak potpisan s M.K.B. a u kojem se prepričava razgovor o pozdravu „Za dom – spremni!“, napravljen s poglavnikom Antom Pavelićem u ljeto 1957. u Argentini (emigrantski tisak koji mu je bio sklon nastavio je Pavelića zvati poglavnikom).

 

 

Kako je nastao pozdrav?


Prema tekstu, neke su izbjegličke novine (bilo ih je dosta, s vrlo različitim političkim porukama) donijele tekst kako je greška što ustaše još uvijek pozdravljaju „Spremni!“, pozdravom koji je sličan talijanskom fašističkom pozdravu „Pronti!“ („Spremni!“)

 

Na to je Pavelić izrekao, a autor teksta zapisao priču o nastanku pozdrava. Pavelić se usprotivio da je „Spremni!“ u ikakvoj vezi s talijanskim fašističkim pozdravom, te nastavio: „Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla „Bog i Hrvati“ – „Hrvatska Hrvatom“, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi oko na jednom izrazu u povelji Kralja Petra Krešimira IV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli: „… Pošto je svemogući Bog Naše Kraljevstvo na kopnu i po mogu razprostranio, odlučismo i spremni srdca ustanovismo…“ (…)

 

„Nisam tražio dalje“, rekao je Pavelić i nastavio: „Odlučiti spremna srdca i spremni jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješitiji za pozdrav.“ Pavelić dalje priča: „Spremni za što? Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako. Taj se izraz provlači kroz cielu našu povjestnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrebljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčevć.“ Nadodao je: „Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i „Za Poglavnika“.

 

Relevantnost teksta

 

Tekst iako je objavljen od desetak godina odmaka od samog događaja – djeluje vrlo realno. Da, postojale su različite kombinacije „za dom“, „za domovinu“ i slične u hrvatskoj književnosti i pjesništvu, no službena krilatica „Za dom – spremni!“, odnosno nešto kasnije „Za dom i poglavnika – spremni!“ pojavljuje se upravo s jačanjem ustaškog pokreta i Ante Pavelića. Obrazloženje djeluje vrlo uvjerljivo – i poklapa se s povijesnim izvorima. „Za dom – spremni!“ je izmislio i prvi koristio Pavelić i njegov Glavni stan, a poslije su oni koji su mu služili dodali „i poglavnika“.

 

Pozdrav je to dakle koji je izmislio i promovirao Ante Pavelić, vođa one Hrvatske koja je odmah po proglašenju 1941. donijela sramne rasne zakone, čovjek koji je radi malo vlasti u Zagrebu prihvatio da će dobar dio Dalmacije biti Italija, pozdrav je to čovjeka koji je za hrvatskog državnog poglavara htio dovesti talijanskog kontea, pozdrav je to čovjeka koji je omogućio bijeg četnicima preko teritorija NDH i pozdrav je to čovjeka koji je na kraju napustio svoju vojsku i pobjegao.
Ukratko, pozdrav je to koji je, pa vlastitoj izjavi zapisanoj u tadašnjem emigracijskom tisku, izmislio Ante Pavelić, najveći hrvatski izdajnik.

(SB/Index.hr)

//////////////////////////////

HDZ odlučio da se pozove na “zakon” : U Jasenovcu ostaje ploča s pozdravom ‘Za dom spremni’

August 26. 2017.

Ploča sa pozdravom ‘Za dom spremni’ ostaje u Jasenovcu, poručio je danas hrvatski ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković i član HDZ-a.Ministar pravosuđa, u intervjuu koji je dao Večernjem listu, tvrdi kako izričito uporište u zakonu za skidanje ploče – ne postoji.

On je ponovio da je grb Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS), na kojem je ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, zvanično registrovan i priznat, prenosi Hina.

“Teško je sada suditi da se tim pozdravom u amblemu HOS-a poziva na vraćanje u prošla vremena jer su pripadnici HOS-a noseći taj grb ginuli za Hrvatsku, i to za Hrvatsku koja poštuje demokratske standarde, koja je demokratski uređena i koja poštuje prava nacionalnih manjina. Dakle, njihovi motivi u Domovinskom rat bili su borba za takvu Hrvatsku, a ne veličanje propalih režima”, tvrdi Bošnjaković.

On je dodao da Vijeće za suočavanje sa posljedicama vladavine nedemokratskih režima radi na tome i ono bi trebalo da objavi preporuke kako u budućnosti tretirati takve stvari, a za to imaju rok do marta 2018. godine.

“Kada Vijeće da preporuke, onda ćemo mi unutar tih preporuka napraviti zakonski okvir i preduzeti druge mjere”, kaže Bošnjaković.

Odluka o osnivanju Vijeća

Odluka o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima uslijedila je u martu ove godine, nakon što je u Jasenovcu podignut spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga, na kojem je i ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’.

Najavljujući osnivanje vijeća, hrvatski premijer Andrej Plenković je rekao da će ono predložiti odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kako bi se hrvatsko društvo odredilo prema simbolima totalitarnih sistema.

Jasenovac je od augusta 1941. do 22. aprila 1945. bio logor smrti u kojem su ubijani muškarci, žene i djeca zbog svoje vjerske, nacionalne ili ideološke pripadnosti.

(Kliker.info AJB)

26.08.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: BOSANSKO DO PODNE I POPODNE

Kurspahić: Bosansko do podne i popodne



Zaostajanje u svim relevantnim pokazateljima mjesta i uloge BiH na međunarodnoj sceni

Zaostajanje u svim relevantnim pokazateljima mjesta i uloge BiH na međunarodnoj sceni

///////////////////////////////

(Komentar*)

Nije se teško složiti sa poražavajućom slikom o stanju bosanskohercegovačke diplomatije u analitičkom tekstu objavljenom ovih dana na ovom mjestu pod naslovom „Nekvalifikovanost kao kvalifikacija za diplomatiju BiH“. Zaključak tog kritičkog napisa – kako se u diplomatsku službu „po ideološkoj, političkoj ili prijateljskoj i porodičnoj liniji“ nerijetko šalju ljudi bez bilo kakvih kvalifikacija za taj posao - dobro je potkrijepljen a svakodnevno se potvrđuje i u zaostajanju Bosne i Hercegovine u svim relevantnim pokazateljima njenog mjesta i uloge na međunarodnoj sceni, od zaostajanja za susjedima u vezi s euroatlantskim integracijama preko veoma rijetkih susreta s predstavnicima najuticajnijih zemalja do odsustva bilo kakvih inicijativa koje bi imale odjeka u svijetu ili bar u neposrednom regionalnom okruženju.

Ponešto od toga može se objašnjavati nesavršenostima Dejtonskog sporazuma poslije kojeg su, prije nego što im je suđeno pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu, najviše državne dužnosti koje direktno utiču na izbor diplomatskog osoblja i kvalitet i misiju diplomatske mreže pored ostalih obavljali i Momčilo Krajišnik kao član državnog Predsjedništva i Jadranko Prlić kao ministar spoljnih poslova. Oni su u diplomatsku službu poslali i desetine propagandista „udruženog zločinačkog poduhvata“. Treća „konstitutivna komponenta“ tog projektovanog onemogućavanja uspostave funkcionalne države u svim dimenzijama – pa i njenom međunarodnom predstavljanju – nije učinila ništa u sprečavanju tog štetočinskog posla: SDA je bila zadovoljna da joj se niko ne miješa u njenu trećinu plijena. Uz rijetke časne izuzetke, kakvih je bilo i na drugim stranama, ona je u diplomatsku službu slala najodanije partijske sljedbenike, bliske srodnike i nerijetko imenovanjima plaćala usluge poslovnih ili koalicionih partnera.

Bivši ministar spoljnih poslova Jadranko Prlić čeka drugostepenu presudu za ratne zločine u BiH
Bivši ministar spoljnih poslova Jadranko Prlić čeka drugostepenu presudu za ratne zločine u BiH

Rezultat nije mogao biti pogubniji.

Ako se s poštovanjem za višedecenijsko iskustvo u diplomatiji s uvažavanjem primi cinična opaska veterana američke diplomatije Tomasa Pikeringa (Thomas Pickering) da „u arheologiji otkrivate nepoznato a u diplomatiji skrivate poznato“, bosanskohercegovački diplomati nikada nisu imali priliku da bilo šta skrivaju: svijet savršeno dobro zna kakvo je stanje u njihovoj zemlji i koliko su ograničena njihova ovlaštenja da zastupaju bilo šta bosanskohercegovačko.

Pred tom depresivnom slikom, u kojoj diplomatija osim u onim veoma rijetkim časnim izuzecima koji imaju vlastiti intelektualni kapacitet i uvažavanje i ne može biti bolja od države koju bi trebalo da predstavlja, neki su možda dobronamjerni – ali nedomišljeni – analitičari skloni da kompenziraju nedostatke formalne diplomatije intenziviranjem „lobiranja za Bosnu i Hercegovinu“ po svijetu.

Ta neformalna lobistička „diplomatija“ u startu bi se suočila s istim ograničenjima u kojima se guši ona zvanična, počev od fundamentalnog pitanja: a koji će to bosanskohercegovački projekt zastupati? Otkako je uoči „prvih demokratskih izbora“ 1990. uspostavljeno partnerstvo triju posestrimskih stranaka, SDA-SDS-HDZ, tri konstitutivna plemena imala su međusobno nepomirljive prioritete koji se u najnovijem pakovanju 2017. mogu približno pokazati u jednoj prostoproširenoj rečenici: srpski nacionalizam i dalje zagovara ideju „velike Srbije“ koja će obuhvatati i dejtonsku Republiku Srpsku; hrvatski su za ideju „trećeg entiteta“, odnosno obnavljanja ratne „Herceg-Bosne“, spremni i na ucjene koje će blokirati evropske aspiracije Bosne i Hercegovine; bošnjački vole da se predstavljaju kao zastupnici „cjelovite države ravnopravnih građana i naroda“, ali na teritorijama na kojima je njihov politička opcija na vlasti provode politiku nacionalne isključivosti koja nikako ne može biti model buduće zakasnjele reintegracije. Njen površinski simbolički izraz je preimenovanje ulica, škola i trgova po opskurnim likovima neiživljene bošnjačke tradicije a suštinski preraspodjela – ili otimačina – društvenih vrijednosti koje su, kao i diplomatska služba, postale plijen žalosnih novouspostavljenih elita.

Bilo za formalnu diplomatiju ili za profesionalno lobiranje morala bi, prije svega, da postoji bosanskohercegovačka saglasnost o njenim domaćim i međunarodnim prioritetima, odnosno – principi kojima se rukovodi politika u zemlji i svijetu.

Iz vlastitog profesionalnog iskustva, sjećam se kako je odsustvo principa – istina, u ekstremno teškim uslovima ubijanja Bosne i Hercegovine – poništilo jedan od najspektakularnijih rezultata lobiranja u novijem svjetskom iskustvu: nastojanja da se ukine embargo na oružje za Bosnu i Hercegovinu. Više od dvije ratne godine brojne istaknute američke ličnosti i organizacije zahtijevale su ukidanje tog embarga; bio sam svjedok kad pripadnici jevrejskog ad hoc komiteta za Bosnu i Hercegovinu u Njujorku zahtijevaju od svog kongresmena da agituje za ukidanje embarga u Kongresu i lično sam učestvovao u saslušanju pred kongresnim Helsinškim komitetom u prilog ukidanja embarga; za to su se zalagali prijatelji Bosne u Masačusetsu i organizacija Studenti protiv genocida na Stanford Univerzitetu u Kaliforniji; na kraju su i Senat i Predstavnički dom ubjedljivom većinom glasova i Demokrata i Republikanaca izglasali rezoluciju o ukidanju embarga.

Pristanak na odlaganje ukidanja embarga: Alija Izetbegović i Bil Klinton
Pristanak na odlaganje ukidanja embarga: Alija Izetbegović i Bil Klinton

A onda je bosanskohercegovački predsjednik Alija Izetbegović došao na zasjedanje Ujedinjenih nacija u septembru 1994. godine u Njujorku i, na nagovaranje američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) koji je imao problema s evropskim saveznicima i Rusijom, u demonstraciji vlastite „jedno do podne-drugo popodne“ principijelnosti, pristao da izjavi kako „ukidanje embarga nije hitan prioritet“ i da pristane na šestomjesečnu odgodu. Američki prijatelji su zaključili kako se pobjeda za koju su radili pretvara u poraz. A meni se čini da su za efikasno lobiranje principi i projekti koji će se zastupati važniji od novca koji će se u to uložiti.

26.08.2017.

PREDSJEDNIK ALTERNATIVNOG KLUBA MILORADU DODIKU: KLEKNI, KAO ŠTO SI KLEČAO PRED MOJIM DRUGARIMA KADA SU TI OTELI "RONHILL"!

PREDSJEDNIK ALTERNATIVNOG KLUBA DODIKU:Klekni, kao što si klečao pred mojim drugarima kada su ti oteli "Ronhill"!

Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje, se otvorenim pismom obratio predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Miloradu Dodiku.



PREDSJEDNIK ALTERNATIVNOG KLUBA DODIKU:Klekni, kao što si klečao pred mojim drugarima kada su ti oteli 'Ronhill'!


Pismo u nastavku prenosimo u cijelosti:

 

- S tobom nemamo potrebe da se dopisujemo, ali imamo potrebe da ti damo do znanja da tvoji pokušaji ubistva Blaža Stevovića i protjerivanja naših članova neće uspjeti.

 

Pročitali smo igru tvog biskupa Grigorija, koji je sa tvojim sikstincem Lukom Petrovićem imenovao za direktora bolnice u Trebinju Vasu Mijanovića, najurivši pri tom čestitu i poštenu ženu Zdravku Vreću. Doveli ste marsovca, čija je jedina referenca u životu da je vatreni navijač Tuđmanovog Partizana i da se par puta slikao sa Tomislavom Toletom Karadžićem.

 

Iako dva mjeseca sa žestokim bolovima, povraćanjima i malaksalosti tražim da me pregledaju i daju uput, ne uspijevam, pa se moram potucati po regionu, da mi svaki put život spašavaju svi osim Dodikovih Srba.

Milorade, upozoravamo te da trebinjsku bolnicu nisi ti donio iz Laktaša u Trebinje, niti Grigorije iz Vareša. Nije ni Petrović sa trebinjskih brda, a ni Mijanović sa svog malog sela. Ne uzimaj što ti ne pripada. Miči ruke sa Hercegovine. Evakuiši tvoje jezuite iz Elektroprivrede i Hidroelektrana. Imaćeš žestoke proteste. Dići ćemo Hercegovinu i otkloniti malignitet iz Bosne i hercegovačke izdajnike. Zna narod ko si, šta si i ko su ovi što te zastupaju.

 

Moja je, ispostavit će se, najveća greška što sam ti u dva navrata spašavao glavu i umalo poginuo kada te NATO doveo na vlast u RS. Pucali na mene Krajišnikovi ljudi. Onog Momu s kojim se sada ližeš. Sretka Kalinića nisam trebao primjećivati, a kada si zakrvio s Momom Mandićem, trebao sam kulirati. Gore je pod tobom preživjeti jedan dan nego pod Turcima 500 godina.

 

Da rezimiram, ostavi Hercegovinu. Daj nam da se liječimo u Trebinju i gdje mi hoćemo. I ne ulazi u sukob sa mnom. Izvini se, klekni, kao što si klečao pred mojim drugarima kada su ti oteli „ronhil“ u Srbiji. Sve se, Mile, zna! Kuku onom narodu kojeg ti vodiš.

 

I tuži me, ako smiješ, što ti u lice govorim da si Hrvat i katolik. Volio bih da završimo na sudu. Donesi sto dijagnoza. Neće ti biti od pomoći. Nisam ti ja Mladen Bosić. Dostavi narodu informaciju kako si mi preko Radomira Jovičića, Grigorija, Zubca, Božidara Vučurevića i ekipe htio ubiti 2014. u akciji kodnog naziva ANA. Neka se zna zašta tebi služi MUP RS-a!

26.08.2017.

UGLEDNI HRVATSKI POVJESNIČAR TVRTKO JAKOVINA: "ZA HRVATSKU JE STRATEŠKI NAJPOVOLJNIJA STABILNA, JEDINSTVENA BiH"

UGLEDNI HRVATSKI POVJESNIČAR TVRTKO JAKOVINA: "Za Hrvatsku je strateški najpovoljnija stabilna, jedinstvena BiH"


Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga, piše u autorskom tekstu hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina.



UGLEDNI HRVATSKI POVJESNIČAR TVRTKO JAKOVINA: 'Za Hrvatsku je strateški najpovoljnija stabilna, jedinstvena BiH'

Tekst profesora Jakovine prenosimo u cijelosti.

 //////////////////////////////////

Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju.

 

Srbija daleko od Europe, frustrirana siromaštvom i nezadovoljna neovisnošću Kosova, znatno bi lakše mogla iskoristiti kaotično stanje u najmlađoj europskoj državi, zaoštriti odnose s Prištinom. To bi bilo pogubno za hrvatski turizam, a to znači i za naš cjelokupni ekonomski život. Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga. Za Hrvatsku je strateški svakako najpovoljnija stabilna, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Stabilna Bosna i Hercegovina važna je za tamošnje Hrvate, važna je za stabilnost europskog jugoistoka, nužna je za uspostavljanje ukupnih dobrih odnosa Srba i Hrvata. Raspad ili još veći kaos u BiH Hrvatsku bi pogodio na više načina, i to ne samo naš turizam. Granice s agresivnom Velikom Srbijom od Baranje do Banje Luke dodatno bi militarizirale odnose unutar Hrvatske i destabilizirale regiju.

 

Iskreno pomirenje Srba i Hrvata danas je važnije za međunarodnu zajednicu nego što je bilo prije desetak godina. Najvažnije je to zbog Balkana, ali i onoga što se zbiva na istoku. Rusija danas ima daleko važniju ulogu, agresivnija je i prisutnija nego u vrijeme Jeljcina i ranog Putina. Rusija je nositelj nervoze, najizravnije je bila upletena u zbivanja u Crnoj Gori koja su trebala završiti pučističkom promjenom vlasti. Uspješno integriranje Srbije u EU, pa i nastavak makedonskog europskog puta, uz dobre vijesti iz Crne Gore, bit će dobre vijesti za europski projekt i odlične vijesti za Hrvatsku.

 

U svijetu koji je nestabilniji nego prije, gdje su europske granice okružene ratom razrovanim arapskim svijetom, migracijama iz Afrike i središnje Azije, terorističkim prijetnjama i populističkim partijama unutar Unije, bogatija, stabilnija, europska Srbija Hrvatskoj je potrebna želi li i sama zadržati stabilnost. Želi li obnoviti svoju ekonomiju, pa čak i dobiti pokojeg radnika, korisno bi bilo olakšati i unaprijediti odnose između Srbije i Hrvatske. “Gastarbajteri” iz Srbije ne traže vrijeme prilagodbe. Hrvatska i srpska ekonomija velikim su dijelom kompatibilne. Još uvijek nikoga u Srbiji ne treba uvjeravati da je čokolada Zvečevo – dok smo je proizvodili – ili Kraševa čokolada sve do danas, bolja od mnogih koje bi u Beogradu mogli uvesti sa Zapada. Vrijedilo bi i obrnuto.

 

Hrvati i Srbi govore jezike kojima se razumiju, čitaju se – pod uvjetom da tekstovi nisu na ćirilici – bez poteškoća. Pomirenje Srbije i Hrvatske bilo bi važno za naše visoko školstvo, za zajedničke nastupe, za bolja natjecanja na kulturnom planu, osiguralo bi bolju kulturnu ponudu, bolja kazališna gostovanja i filmove, bilo bi to odlično tržište za naše glazbenike.

 

Pomirenje Srba i Hrvata važno je i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra. Bez obzira na to što je broj Srba danas u Hrvatskoj znatno manji te u hrvatskoj politici više nemaju ni izdaleka onako važnu ulogu kakvu su imali tijekom 19. i 20. stoljeća, ipak su dovoljno važni da se bez njih često ne može formirati Vlada ili većina u Saboru. Bolji međudržavni odnosi olakšali bi ili umanjili diskriminatorske prakse prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, ali i obrnuto. Iskreno dobri odnosi dviju država osigurali bi zdraviju klimu unutar obiju država, smanjili bi napetosti unutar oba društva.

 

Hrvatska i Srbija koje bi bile pomirenije nego što jesu posljednjih 25 godina bile bi važnije za Europu i svijet, učvrstile bi mir, osigurale pretpostavke za veće blagostanje, omogućile stabilnost Bosne i Hercegovine i osigurale sretnije unutarnje prilike u obje države. Sve navedeno bilo bi logično, normalno, samorazumljivo. Bilo bi izvanredno da se što više ovakvih politika ili pretpostavki ostvari prije nego što se Srbija približi Europskoj uniji, što još nije iza ugla, ali nije ni posve neizvjesna daleka budućnost. Ako je vrlo izvjesno da će granica Srbije i Hrvatske u doglednoj budućnosti biti poput granice između Hrvatske i Slovenije, bilo bi dobro da što više zaostalih pitanja, dunavskih ada i hrvatskih džepova na vojvođanskoj strani raščistimo prije nego što Beograd dođe nadomak Bruxellesa.

 

Pomirenje Srba i Hrvata trebalo bi biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi, da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, bez obzira govori li se o Jasenovcu, Vukovaru ili Oluji. Odnosi će biti dobri ako se ne budu događali slučajevi u kojima bi ponovo neki budući predsjednik HDZ-a kao tragičnu grešku otpisao koaliranje svoje stranke sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, kao što je to učinio Tomislav Karamarko i dobio ovacije članova stranke, istih onih koji su godinu dana nakon toga spremni posve prešutjeti koaliranje sa Srbima, i to lijevom srpskom partijom, članicom socijalističke skupine partija. Takva suradnja ne smije biti nešto čega se HDZ srami, nego je treba reklamirati.

 

Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Takva gesta, koja je u vrijeme Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović posve izostala, najlošija je, naravno, za same Hrvate, ali i za međunacionalne odnose. Za Hrvatsku je tragično da se antifašistička borba gura samo u krilo srpskih partija, ali često je SDSS jedini koji je tvrdo inzistirao na tim tradicijama.

 

Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane. Hrvatska i Srbija mogle bi krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena. Nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo moći razriješiti a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini. Nema u Srbiji izbjegličkih kampova za Srbe iz Hrvatske, nema više onih koji su na položaju moći a da (još uvijek) smatraju kako su granice dviju država privremene. Ne znači to da ne postoje oni koji će uvijek tvrditi da Hrvatska ne treba biti veća od teritorija koji danas uglavnom ne glasa za HDZ i nalazi se na potezu od Međimurja preko Zagreba do Istre. Uvijek će biti onih koji će Srbe u Hrvatskoj nazivati “gostima” u zemlji u kojoj žive stoljećima. Na takve ne treba računati, takvi nikada neće biti za logična i miroljubiva rješenja, ali ne treba ih ni imati u vrhu vlasti. Bilo bi isto tako lakše kad bi obje crkve, Srpska pravoslavna i Katolička crkva u Hrvata, bile spremne jasnije i više djelovati u skladu s onim što bi od njih tražilo njihovo poslanje, na pomirenju, ljubavi. Bilo bi to samo bolje i lakše, ali država bi trebala voditi računa o klimi u društvu, ne o stanju unutar Crkve. Ono što bude činio državni vrh najvažnije je za stvaranje društva koje će biti spremno na oprost, pa i društva koje će osuditi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze.

 

Puno je razloga zašto bi bilo logično i dobro da se Hrvatska i Srbija pomire, da obje države pokušaju biti sličnije Francuskoj i Njemačkoj, a ne Indiji i Pakistanu. Ono što je logično ne znači da je uvijek i najizglednije. Ono što donosi dobrobit i zacjeljenje rana ne znači da može nadjačati nacionalizme i političke interese koji su isključivi i rušilački. Prolazak vremena i činjenica da će nešto biti teže kasnije ne mora djelovati na one koji donose odluke.

 

Može li biti pomirenja u zemljama u kojima su vodeći političari izgovorili nevjerojatan broj rečenica kojima je cilj produbljenje sukoba? Kako očekivati pomirenje kada su ministri u srbijanskoj Vladi Aleksandar Vulin ili tamo gdje je šef oporbe, a onda zamalo premijer, četiri godine bio netko kao Tomislav Karamarko? Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska? Kada bi se u Hrvatskoj i Srbiji držali vrijednosti antifašizma, bilo bi lakše u Kninu poslati različite poruke koje bi bile okrenute boljoj budućnosti Hrvata i Srba. Nekoliko rečenica napisanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a izgovorenih na prvom kongresu USAOH-a za Dalmaciju krajem 1943., moglo je i desetljećima kasnije puno značiti Kninskoj krajini, ali i drugdje. “Srpski narode Kninske krajine – zar si zaboravio zlodjela Nijemaca? Zar pred tvojim očima ne stoje žrtve Beograda, Šapca, Kraljeva...? Zar se još ne osjeća miris nevine srpske krvi koju proliše ustaški koljači? Ali, sve te žrtve zaboraviše prodane duše i četničke ‘vođe’ i ‘vojvode’ Đujić, Bogunović i Rokvić na čelu s Dražom Mihailovićem, koji za Judine srebrnjake prelaze preko leševa nevinog srpskog naroda i danas pomažu Nijemcima i ustašama u njihovim samrtničkim trzajima...” Kako bi i danas sve bilo logično kada se Draža i ustaše ne bi rehabilitirali.

 

Hrvatsko slavljenje pobjede, kraja rata i ponovnog ujedinjenja zemlje 1995. nije sporno i nije stvar koja bi trebala smetati bilo kome. Isto tako, pravo na obilježavanje i dostojanstveno prisjećanje na srpske žrtve, koje su pale dijelom i zato što su ih ubili pripadnici hrvatskih snaga, ne smije biti čudno niti tajno, pa ni mjesto produbljenja podjela. Ne može se negirati opravdanost borbe za slobodu, ali nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini.

 

Da bi se krenulo takvim putom, nije dovoljna jedna dobra izjava, čak ni kada je izrečena na Kninskoj utvrdi i na Dan domovinske zahvalnosti. Nije toliko važno ni to što se dogodila dvije godine nakon predsjedničkih izbora i dvije godine prije budućih izbora. Nije važno ni to što ona dolazi nakon niza žestokih okršaja s vodećim srpskim političarima u Hrvatskoj, danas članovima vladajuće koalicije. Važna izjava sama po sebi, izolirana iz konkretne politike, nije dovoljan znak da se atmosfera između Hrvata i Srba mijenja. Izjava bez stvarnih, vidljivih poteza kratko prije ili pošto se izgovori, nije znak stvarne promjene, nego je sličnija politikama isprika kakve smo i do sada gledali.

 

Stvarne promjene neće biti dok je ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima. Pomirbe neće biti ako ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić govori kako Slunj 2017. nije izabran slučajno za mjesto koncerta povodom Oluje, jer je baš tamo 1942. izvršen pokolj nad Srbima. Kada bi politička elita računala da joj je zadaća odgajati javnost, onda bi predsjednik Sabora RH poslao izaslanika na obilježavanje Dana pobjede, jer to je svjetska vrijednost, to je crta koja dijeli rasiste, supremaciste i mrzitelje od ideja otvorenog društva. Sve dok postoji elita kojoj je najlakše na nacionalizmu, a posebno na antisrpstvu mobilizirati javnost, dok su političari razdora još uvijek u najisturenijim redovima, teško će se moći doći do stvarnog pomirenja. Sve dok su srpski političari u Hrvatskoj zbog izdašnosti suradnje s Vladom spremni biti nedovoljno uporni na točkama koje su najvažnije za njihovu zajednicu, stvarnih dobrih odnosa neće biti.

 

Drugi svjetski rat samo je jedna točka nejasnoća u odnosima Hrvata i Srba. Druga, još otvorenija, ona o kojoj se još nije ni počelo raspravljati tako da se argumenti sučele, tamo gdje smo sami, bez svijeta i usporedbi, jesu devedesete godine. Za Hrvatsku su sukob koji je Tuđman nazvao Domovinskim ratom i Oluja odgovori na brutalnu agresiju i okupaciju. Za Srbiju je to građanski rat koji je završio genocidnim progonom Srba iz Hrvatske. Srbija je poražena u Hrvatskoj, ali nije u Bosni i Hercegovini. Sud u Haagu jest osudio više Srba nego predstavnika ostalih naroda, ali nema jasnoće tko je dokraja poražen i posvemašnjeg prihvaćanja s druge strane tko je pobijedio. Nedvosmislena krivnja nije utvrđena, krivica nije posve prihvaćena, nema prihvaćanja bilo kakve odgovornosti s druge strane. Odnosi Srba i Hrvata tako nemaju pretpostavku kakva je postojala između Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a EU ne predstavlja dovoljno snažan međunarodni kontekst da se traži zajednički jezik. Za razrješenje tih dvojbi i razgovora o žrtvama, traumama, osim među nevladinim udrugama, jedva da je učinjen ijedan korak.

 

Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost. Ne može. Ne može se ni stalnim inzistiranjem na “našoj” žrtvi, “našoj” patnji, optuživanju samo jednih, bez mjere, posve isključivo, očekivati da će u zemljama utopljenima u prošlost ikada biti pretpostavki za suradnju.

 

Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji. A onda opet, kao u bliskoistočnoj priči o žabi i škorpionu koji su se našli u nabujaloj rijeci i jedino mogu preživjeti budu li surađivali, škorpion žabu ipak grize. “Zašto si to učinio, sada ćemo oboje poginuti?” zavapila je žaba. “Znam, ali ovo je Bliski istok, morao sam to učiniti”, odgovorio je škorpion gušeći se. Bliski istok ili Balkan, čini se, nema velike razlike budu li prevladavali nacionalizmi i mržnja.


////////////////////////

Image result for milorad dodik karikature
25.08.2017.

25 GODINA OD SPALJIVANJA VIJEĆNICE: NOĆ KADA SU BARBARI PUCALI U KNJIGE

25 godina od spaljivanja Vijećnice: Noć kada su barbari pucali u knjige

August 25. 2017.



Image result for izgorjela vijecnica u sarajevu 1992


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic i ratko mladic


Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos

Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos

Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotosImage result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic, ratko mladic i slobodan milosevic u hagu fotos


Historija pokušaja poništenja bosanskohercegovačke države velikih je razmjera.
U noći između 25. i 26. augusta 1992. srpske snage pod vodstvom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića granatirale su sarajevsku Vijećnicu.

Piše : Emir Ramić (IGK)

Bio je to, prema članovima Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada, zločinački pokušaj uništenja bosanskohercegovačke države, ali i pokušaj uništenja Ideje Bosne i Bosanskog duha, te svijesti o mjestu zajedničkog življenja, što je i pokušaj uništenja čovjeka i civilizacije.

Vijećnica je bila meta artiljerije sljedbenika zločinaca Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, odnosno, Vojske entiteta Republike Srpske i bivše Jugoslavenske narodne armije. Radovan Karadžić, koji voli sebe smatrati više navodnim pjesnikom nego ratnim zločincem, izdao je nalog da se na zgradu Vijećnice ispale fosforne bombe, koje osobito pospješuju rasplamsavanje vatre. Tako je Vijećnica postala sinonim urbicida i kulturocida u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu.

Pogođena mnoštvom projektila, spaljena je i razrušena. Malo je knjiga spašeno iz plamena. Uništeno je više od 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji su svjedočili o hiljadugodišnjoj historiji zemlje i države Bosne i Hercegovine. Oko tri miliona knjiga i tri stotine unikatnih rukopisa neprocjenjive vrijednosti zauvijek je izgubljeno. Vijećnica je tako postala simbol agresije i genocida u Bosni i Hercegovini.

Kada uništite pisani trag o Ideji Bosne i Bosanskom duhu, taj civilizacijski kod koji pripada svim građanima Bosne i Hercegovine, onda uništavate državu Bosnu i Hercegovinu. Brisanjem Ideje Bosne i Bosanskog duha agresori su pokušali izbrisati bosanskohercegovačku državu, društvo, zemlju, teritoriju.

Spaljivanje knjiga u Vijećnici je bilo sredstvo za realizaciju političkih i teritorijalnih  ciljeva agresora u ime širenja bosanskohercegovačkog kolektivnog zaborava. Ovaj mraćni čin je vezan za totalitarni režim ylo;inca Slobodana Miloševića i njegovih istomišljenika u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini kojim bi se agresijom i genocidom obračunavali sa bosanskohercegovačkom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u ime rušenja kolektivnog pamćenja bosanskohercegovačkih građana o jedinstvenoj, slobodnoj, nezavisnoj državi.

Vijećnica je svojevrsni čuvar kulturno historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine i agresorima trn u oku kada je u pitanju kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti.  Ali Vijećnica je i simbol čovjeka i civilizacije. Ona u sebi sintetizira povijest Sarajeva, Bosne i Hercegovine, čovjeka i civilizacije. Obnova Vijećnice i njeno novo otvaranje  je poruka i pouka svima agresorima na Bosnu i Hercegovinu i svim kreatorima i izvršiocima genocida nad građanima Bosne i Hercegovine  da su Ideja Bosne i Bosanski duh uvijek uspijevali pobijediti zlo i fašizam, agresiju i genocid.

Oni koji su palili Vijećnicu, oni koji su agresijom i genocidom jurišali na državu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, oni koji su ubijali djecu, oni koji su silovali, oni koji su mučili i ubijali u koncentracionim logorima smrti, oni koji su na silu protjeravali, zapravo, su palili i rušili Ideju Bosne i Bosanski duh, a time su palili i rušili  i povijest, kulturu, tradiciju čovjeka i civilizacije. Zbog tog barbarskog, anticivilizacijskog, antihumanog zločina agresije i genocida palitelji Vijećnice i rušitelji države Bosne i Hercegovine će vječno ostati na smetlištu historije.

Kolektivno znanje pohranjeno u spisima jednog naroda predstavlja bitan dio identiteta tog naroda. Do danas brojni vlastodršci širom svijeta, a posebno kreatori i izvršioci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima nisu shvatili da se snagu misli i duha, bilo u obliku pisane riječi ili izraženu nekim drugim umjetničkim jezikom, nije moguće izbrisati. Još nije izmišljeno oružje koje je snažnije od snage duha.

Na 25. godišnjicu barbarskog paljenja Vijećnice još jednom podsječamo da fašizam još nije pobjeđen ni u Bosni i Hercegovini ni u svijetu.


/////////////////////////
///////////////////////////////////////////

BIVŠI VISOKI PREDSTAVNIK WOLFGANG PETRITSCH TVRDI: 'Putina ustvari briga za Srbiju, samo se inati EU' - 2

BIVŠI VISOKI PREDSTAVNIK WOLFGANG PETRITSCH TVRDI ...

/////////////////////////////////////////
25.08.2017.

BALKANSKI TEATAR ZVANI "ALEKSANDAR VUČIĆ"

Balkanski teatar zvani “Aleksandar Vučić”


IFIMES

Autor
24.8.2017. 



Image result for aleksandar vucic fotos

Aleksandar Vučić

/////////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Aleksandar Vučić sve više postaje otvoreno prvorazredno pitanje ali i problem za međunarodne zvaničnike. Zapad se mnogo toga naučio na Zapadnom Balkanu 90-tih godina prošlog veka. Od Slobodana Miloševića su naučili da jedno govori, drugo misli, a treće radi. Značajan broj ključnih evropskih i svetskih lidera je uz pomoć svojih obaveštajnih službi shvatio, da je Vučić nekadašnji Miloševićev pristup još dodatno sofisticirao i nadgradio. Zbog toga su svesni svoje odgovornosti pred domaćim javnostima, ali i zbog svog kredibiliteta i kredibiliteta svojih politika, da moraju pod dodatnu lupu staviti Vučića i njegovu politiku, koja sve više postaje faktor destabilizacije regiona.

...................................

Analitičari smatraju, da regionalni balkanski teatar, kojeg svakodnevno priređuje Aleksandar Vučić mora prestati i da Srbija kroz politički mobing, obaveštajno delovanje i destabilizaciju ne sme ometati suverene države da samostalno donose odluke o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Pri tome je najveća odgovornost Nemačke, jer se Vučić često otvoreno poziva na kancelarku Merkel i Nemačku i njenu podršku, a ona mora sada obuzdati i zauvek zaustaviti Vučića u svojim namerama.

Republika Srbija odnosno njen predsednik Aleksandar Vučić (SNS-Srpska napredna stranka) i ministar spoljnih poslova Ivica Dačić (SPS-Socijalistička partija Srbije) ponovno su u fokusu regionalnih događanja. Nedavno je predsednik Srbije Vučić pokrenuo inicijativu o unutrašnjem dijalogu o Kosovu, a neposredno posle toga usledile su mere povlačenja kompletnog osoblja Ambasade Republike Srbije iz Skopja. Navodni razlog za povlačenje kompletnog osoblja Ambasade Srbije iz Skopja na konsultacije u Beograd, što predstavlja presedan u bilateralnim dilomatskim odnosima, je nedvosmisleno konstatovano pojačano ofanzivno obaveštajno delovanje Republike Makedonije protiv organa i institucija Srbije u kojeg je uključen i strani faktor. Nezvanično se smatra, da je povlačenje osoblja Ambasade Srbije iz Skopja na konsultacije usledilo zbog navodno moguće podrške Makedonije članstvu Kosova u UNESCO. Kosovo zasada nije ni podnelo aplikaciju za članstvo u toj organizaciji, jer nije ispunilo dva potrebna uslova, a  to je donošenje Zakona o verskim slobodama i Zakona o kulturnom nasleđu.

Zašto je Srbija priznala Makedoniju tek 1996. godine?

Nedavna istorija dve države, Republike Srbije i Republike Makedonije, uprkos stalnim ponavljanjima dvojca Vučić – Dačić, da se radi o prijateljskim državama i o bliskosti dva naroda predstavljaju samo političku frazu.

Srbija je uspostavila bilateralne diplomatske odnose sa Makedonijom tek 8.aprila 1996.godine, kada je Makedoniju do tada priznalo više od 80-tak drugih država. Neizbežno je pitanje zašto je Srbija priznala Makedoniju tek 1996.godine ako se radi o prijateljskoj i veoma bliskoj državi/narodu?

Raspad SFRJ započeo je ratom u Sloveniji, Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini. Režim Slobodana Miloševića (SPS) smatra se najodgovornijim za rasplet jugoslovenske krize i vođenje proteklih ratova na teritoriji bivše SFRJ. To je nedvosmisleno u svojim presudama potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. (Veliko)srpski državni projekat u realizaciji Miloševićevog režima i učestvovanje Jugoslovenske narodne armije (JNA) nadahnut Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) radio je na stvaranju tzv. srpskih paradržava odnosno „krnje Jugoslavije“. Tako je u Republici Hrvatskoj stvorena tzv. Republika Srpska Krajina, dok je na delu teritorije Bosne i Hercegovine stvorena samoproglašena Republika Srpska. Miloševićev režim smatrao je, da je potrebno stvoriti novu državu na temelju (veliko)srpskog državnog projekta, koji bi pored Srbije i Crne Gore, činili tzv. Republika Srpska Krajina i tzv. Republika Srpska. U tim planovima neizostavna je bila i Makedonija na koju se računalo kao na tradicionalnu srpsku zemlju (vardarska Makedonija). Pošto je (veliko)srpski državni projekat doživio fijasko u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini je delomično realizovan kroz priznavanje entiteta Republika Srpska kao dela unutrašnje ustavne strukture države Bosne i Hercegovine, zvanični Beograd je shvatio da su time propali i njegovi planovi sa Makedonijom, kao budućim delom nove (veliko)srpske države. To su razlozi zašto je Srbija tek 1996.godine naknadno priznala Republiku Makedoniju.

Uloga Srbije u događajima 27. aprila 2017

U makedonskom parlamentu (Sobranje) 27. aprila 2017. godine došlo je do nasilnog upada „nepoznatih lica“ pristalica VMRO-DPMNE, koji su navodno bili nezadovoljni izborom makedonskog Albanca Talata Xhaferija (DUI) za predsednika Sobranja. Tada je došlo do nasilja u kojima je, između ostalih, povređen Zoran Zaev (SDSM), premijerski kandidat i predsednik Socijaldemokratskog saveza Makedonije.

Za razumevanje srpsko-makedonskih odnosa važna je činjenica da je Aleksandar Vučić imao tesnu saradnju sa Nikolom Gruevskim (VMRO-DPMNE), jer su obe stranke SNS i VMRO-DPMNE desničarske, konzervativne i u mnogim aspektima nacionalističke i autokratske stranke. Gruevski je nekada bio savetnik Vlade Srbije i duboko je involviran sa strukturama u Beogradu. Režim Gruevskog odgovoran je za kriminal i korupciju enormnih razmera (smatra se da je preko 5 milijardi € nezakonito iznešeno iz države) te za nezakonito prisluškivanje 25.000 lica, što je podstaklo građane na masovne demonstracije protiv njegovog režima, kojeg su snažno podržavali Beograd ali i Rusija. Srbija je želela zadržati svoj uticaj u Makedoniji, a istovremeno pokušati sprečiti ulazak Makedonije u punopravno članstvo NATO-a, što je ujedno i srpski i ruski interes. Zbog toga je u Makedoniji instalirana snažna srpska obaveštajna mreža, koja je vršila usluge i za treće države. Ne iznenađuje činjenica da je upravo u Sobranju 27. aprila 2017. godine za vreme nereda i nasilja primećen i bivši zamenik direktora Bezbedonosno informativne agencije Srbije (BIA) Goran Živaljević, sada u funkciji savetnika u Ambasadi Srbije u Skopju. Bezbezbedonosno-obaveštajni stručnjaci, smatraju da je u dešavanja u Sobranju bila aktivno uključena srpska obaveštajna služba, koja je vršila usluge i za treću državu.

Formiranjem nove Vlade Republike Makedonije 31. maja 2017 započeta je nova epoha, koja ima jasnu evroatlantsku perspektivu države Makedonije. Po svemu sudeći Makedonija treba da postane 3o članica NATO-a što nije u interesu Srbije i Rusije. U međuvremenu je došlo do razotkrivanja i demontaže srpske obaveštajne mreže u Makedoniji što je ubrzalo aktivnosti Srbije, da plasira optužbe usmerene protiv Republike Makedonije za njeno navodno obaveštajno delovanje protiv Srbije i njenih institucija, a ustvari radi se o suprotnom. Srbija je u obračun protiv Makedonije krenula sa taktikom „napad je najbolja odbrana“.

Unutrašnji  dijalog za unutrašnju ali i spoljnu upotrebu

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo je inicijativu za pokretanje unutrašnjeg dijaloga o Kosovu. Radi se o poprilično nejasnoj inicijativi, jer država Srbija ima svoje institucije. Dijalog i sve aktivnosti o državnim pitanjima trebaju se voditi unutar institucije sistema i kroz institucionalno delovanje Republike Srbije. Kada je reč o unutrašnjem dijalogu očito je da predsednik Vučić želi podeliti odnosno skinuti odgovornost sa sebe kada je u pitanju Kosovo, jer otvaranje dijaloga o Kosovu neminovno otvora i dijalog o položaju Albanaca u Preševskoj dolini (Preševo, Medveđa, Bujanovac) i njihovom statusu. Dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine vodi se skoro već pet godina pod pokroviteljstvom EU. Neki rezultati su postignuti, međutim dijalog Vučič i njegov kosovski kolega Hashim Thaçi  koriste i odugovlače kako bi se utvrdili i/ili održali na vlasti. Zbog toga su nedavno samoinicijativno u  dogovoru dijalog preneli na nivo predsednika država umesto da to rade premijeri i Vlade, jer se uglavnom radi o pitanjima i problemima, koja su u ingerenciji Vlada.

Aktivnosti Vučića i Thaçija usmerene su na pokušaj sprečavanje dolaska na vlast Pokreta Samoopredeljenje (LVV)  i Albina Kurtija za premijera Kosova. Zbog toga su u igru uz pomoć Rusije uključili Behgjeta Pacollija (ARK), kontraverznog biznismena i predsednika političke stranke, koja ima svega četiri poslanika u kosovskom parlamentu, da prestupi u tabor koalicije PAN, koja je pod kontrolom Thaçija i da tako Ramush Haradinaj (AAK) postane premijer iako njegova politička stranka ima svega 10 poslanika u 120-članskom kosovskom parlamentu.

Kome smeta Zoran Zaev?

Izbor Zorana Zaeva za predsednika Vlade Republike Makedonije predstavlja novi zamah Makedoniji ka ubrzanom članstvu u NATO, a kasnije i EU. Zaev je sa svojim novim pristupom vođenja politike i države postao nadahnuće za napredak ne samo Makedonije nego i političko osveženje i nada za celi region. Razlika između Vučića, Dačića i Zaeva je u tome što Zaev vodi otvorenu, kosmopolitsku, dobronamernu i dobrosusedsku politiku, koja nije opterećena hipotekama prošlosti za razliku od Vučića koji ima hipoteku Vojislava Šešelja (SRS) i Dačića sa hipotekom Slobodana Miloševića (SPS).

Pristup, kojeg koristi  Zaev je dijametralno suprotan pristupu Vučića i Dačića. Naime, dvojac Vučić- Dačić sebe pokušavaju predstaviti kao vodeće regionalne lidere, koji garantuju stabilnost i mir u regionu. To je samo delimično tačno, jer način na koji to ostvaruju je razotkriven. Vučić i Dačić konstantno produciraju probleme i krize te se pojavljuju kao rešioci i gasioci tih problema i tako na takav način sebi obezbeđuju status regionalnih lidera. Produciranjem problema odnosno kriza i potom njihovog rešavanja oni od objekta postaju subjekt. To je poznata taktika Slobodana Miloševića iz 90-tih godina prošlog veka, koja je doživela fijasko i koja se više ne može nigde prodati, a kamo li na Zapadu. Ostaje nejasno zašto je Vučić pokleknuo pred Dačićem, koji je protivnik ulaska Srbije ali i Makedonije i Bosne i i Hercegovine u NATO, a ujedno je i protivnik ulaska Srbije u članstvo EU. Predsednik Vučić je osoba, koja na kraju plaća račune za delovanje Dačića, Aleksandra VulinaMarka Đurića i drugih jastrebova iz svog tabora, jer se javnost teško može oteti utisku da iza takvih politika ne stoji sam Vučić.

Poličko-kriminalne, šovinističke, nacionalističke i profašističke snage u regionu teško prihvataju činjenicu da je Zaev uspeo u Makedoniji okupiti široku koaliciju političkih stranaka, ali i građana različite etničke, verske i političke pripadnosti, koji su ujedinjeni u različitostima za bolju Makedoniju. Većina političkih lidera na Balkanu svoju politiku temelje na etnicitetu, nacionalizmu, šovinizmu do drugih i različitih, a kvalitet Zaevove politike je upravo u suprotnome što predstavlja novi kvalitet na političkoj sceni i podsticaj za stvaranje širokog građanskog fronta za promene na bolje u drugim državama regiona.

Balkanski teatar zvani „Aleksandar Vučić“

Aleksandar Vučić sve više postaje otvoreno prvorazredno pitanje ali i problem za međunarodne zvaničnike. Zapad se mnogo toga naučio na Zapadnom Balkanu 90-tih godina prošlog veka. Od Slobodana Miloševića su naučili da jedno govori, drugo misli, a treće radi. Značajan broj ključnih evropskih i svetskih lidera je uz pomoć svojih obaveštajnih službi shvatio, da je Vučić nekadašnji Miloševićev  pristup još dodatno sofisticirao i nadgradio. Zbog toga su svesni svoje odgovornosti pred domaćim javnostima, ali i zbog svog kredibiliteta i kredibiliteta svojih politika, da moraju pod dodatnu lupu staviti Vučića i njegovu politiku, koja sve više postaje faktor destabilizacije regiona. Od evropskih lidera najveća odgovornost je na nemačkoj kancelarki Angeli Merkel (CDU), koja troši novac nemačkih poreskih obveznika u Srbiji, a zauzvrat joj se kao bumerang zbog podrške Vučiću vraća destabilizacija Zapadnog Balkana. Još jedan politički paradoks je vezan za Vučića, naime, još uvek je kao predsednik Republike Srbije istovremeno i predsednik Srpke napredne stranke (SNS) što dovodi u pitanje njegov demokratski kapacitet. Vučić je suspendovao demokratiju u Srbiji, koju je pretvorio u društvo jednog lica, a premijerku Srbije Anu Brnabić i njenu ulogu derogirao na nivo „političke ikebane“. To se pokazalo i na primeru produciranja krize u Makedoniji i obavljenom telefonskom razgovoru predsednika Srbije Vučića sa premijerom Makedonije Zaevim. Gde je u svim tim dešavanjima i razgovorima premijerka Srbije Brnabić, koja bi trebala da razgovara sa svojim kolegom premijerom Makedonije, a ne Vučić kao predsednik države, koji ima ceremonijalne ovlasti. Istorija se u Srbiji ponavlja, jer je tadašnji predsednik Srbije Boris Tadić (DS), neustavno uveo predsednički sistem, a premijeru Srbije dodeljena je dekorativna uloga. Na isti način neustavno je to uradio predsednik Vučić.

Srbija je uključena u brojne aktivnosti, koje doprinose destabilizaciji pojedinih država i regiona Zapadnog Balkana. Poznato je, da je Srbija uključena u podršku opoziciji u Crnoj Gori, čiji je jedan deo pokušao izvesti državni udar u oktobru 2016.godine i svrgnuti sa vlasti Mila Đukanovića (DPS). Takođe poznata je podrška Vučića Miloradu Dodiku (SNSD) i njegovoj politici, koja ugrožava teritorijalni integritet i stabilnost i mir u Bosni i Hercegovini i regionu. Uloga Srbije u dešavanjima u Makedoniji je najaktuelnija i može producirati duboku krizu u regionu.

Analitičari smatraju, da je provođenje političkog mobinga nad vlastima u Makedoniji deo strategije, kojom bi se pored navodno već postojeće albanske opasnosti dodala i izmišljena makedonska opasnost Srbiji odnosno stvorio ambijent, koji bi opravdao dodeljivanje diplomatskog statusa srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu, koji bi uskoro mogao zvanično postati prva ruska vojna baza na teritoriji Srbije. Pri tome glavnu ulogu ima Dačić. Destabilizacijom Makedonije pokušava se svrgnuti demokratski izabrana vlast, jer će se u Makedoniji 15. oktobra 2017 održati lokalni izbori, a stvaranjem zategnute atmosfere i haosa pomoglo bi se i Nikoli Gruevskom i VMRO-DPMNE, da ponovno dođu na vlast odnosno da na predstojećim lokalnim izborima aktuelna vlast, iako je SDSM favorit, izgubi legitimitet i da se ponovno odgodi i/ili čak spreči ulazak Makedonije u NATO.

Analitičari smatraju, da regionalni balkanski teatar, kojeg svakodnevno priređuje Aleksandar Vučić mora prestati i da Srbija kroz politički mobing, obaveštajno delovanje i destabilizaciju ne sme ometati suverene države da samostalno donose odluke o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Pri tome je najveća odgovornost Nemačke, jer se Vučić često otvoreno poziva na kancelarku Merkel i Nemačku i njenu podršku, a ona mora sada obuzdati i zauvek zaustaviti Vučića u svojim namerama.

IFIMES

24.08.2017.

PREMIJER DENIS ZVIZDIĆ: "MILORAD DODIK MI DJELUJE KAO DA BUDAN SANJA"!

PREMIJER ZVIZDIĆ: "Dodik mi djeluje kao da budan sanja"!


Reakcija Dodika mi djeluje kao da on stalno budan sanja. To je standardno, blokirate sve procese i onda se pitate što procesi ne idu, kazao je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Denis Zvizdić.



PREMIJER ZVIZDIĆ: 'Dodik mi djeluje kao da budan sanja'!

On je to prokomentarisao nakon što je Dodik rekao da ne postoji odluka o tome da je BiH članica u procesu MAP-a nego da postoji uslovna odluka.

 

"Političke partije na svim nivioma su iskazale opredjeljenje za evropske integracije, a to ko želi ne može imati ništa protiv MAP-a. To znači modernizaciju naših OS BiH. Naravno, reakcija Dodika mi djeluje kao da on stalno budan sanja. To je standardno, blokirate sve procese i onda se pitate što procesi ne idu. Uknjižba na nivou FBiH ide redovnom dinamikom. 27 objekata je završeno, naredne sedmice ćemo preći 50 posto lokacija. Odluka Ustavnog suda za Veliki Žep se mora poštovati ako smo pravna država", prenosi N1.

 

Zvizdić je prokomentarisao današnju sjednicu Savjeta ministara BiH na kojoj je bilo riječi o požarima i preventivnom djelovanju u vanrednim situacijama.

 

"Imali smo danas tačku dnevnog reda vezanu za požare i preventivno djelovanje. Obzirom na nadležnosti i preklapanje nadležnosti, teško je koordinirano djelovati. Dali smo zadatak da se pripremi model kojim ćemo staviti u funkciju centar za djelovanje kako bi pomogli što efikasnije ljudima na terenu", rekao je Zvizdić tokom gostovanja na N1.

 

Tema Pelješkog mosta je prolongirana sa današnje sjednice jer ministar komunikacija i saobraćaja BiH Ismir Jusko nije bio prisutan na sjednici.

 

"Prolongirali smo temu Pelješkog mosta za narednu sjednicu jer ministar Jusko nije prisustvovao današnjoj sjednici. Pitanje Pelješkog mosta treba gledati na principu šire slike. Radi se o povezivanju koridora sa međunarodnim morem, to je primarni interes BiH. Ja mislim da ovo pitanje treba riješiti na bazi dobrosusjedskih odnosa, na bazi međusobnog uvažavanja i uvažavanja međunarodnog prava. To znači da bi određene korake trebali uraditi i BiH i Hrvatska. Poznajući gospodina Plenkovića, radi se o dobronamjernoj osobi i mislim da će brzo doći do rješenja", kazao je Zvizdić i dodao: "Pokušat ćemo riješiti na bazi dobrosusjedskih odnosa, a ako to ne bude moguće, onda znači da bi izgradnja takvog mosta kršila međunarodno pravo i BiH će morati braniti svoje interese. Mislim da se to i pitanje luke Ploče mogu riješiti paralelno uz razumijevanje Hrvatske".

 

Kada je riječ o Upitniku Evropske komisije i odgovorima na pitanja koja su u upitniku, Zvizdić je rekao da su institucije RS konačno poslale odgovore nakon pet mjeseci čekanja.

 

"Institucije RS su u julu ove godine konačno dostavile svoje odgovore nakon pet mjeseci čekanja. Od tada sve radne grupe su počele aktivno raditi svoj posao. Počeli smo tehničku i stručnu pripremu za odgovore. Ako ne bude daljih političkih opstrukcija, govorimo o roku od pet mjeseci u kojima će BiH sigurno ispuniti sve odgovore predviđene Upitnikom", istakao je Zvizdić.

 

Mehanizam koordinacije funkcioniše, a sva tijela se redovno sastaju i rade, izričit je Zvizdić. "Sva tijela mehanizma koordinacije se redovno sastaju i rade. Uključujući i krovno tijelo, to je prvi put da su dva puta zasjedali svi premijeri države po nekom bitnom pitanju za BiH. Sada su svi nivoi vlasti dostavili svoje prijedloge odgovora u informacioni sistem. Oni odgovori koji ne budu usaglašeni unutar radnih grupa, biće usaglašeni na nivou kolegija", rekao je Zvizdić.

///////////////////////////////////

AMBASADORICA CORMACK: Moraju se poštovati odluke pravosudnih institucija

Ambasadorica SAD u BiH Maureen Cormack izjavila je danas da joj je veoma drago što je Ustavni sud BiH donio odluku o načinu knjiženja vojne imovine u BiH, te apelovala da svi poštuju odluke svih pravosudnih institucija.


Image result for ambasadorka cormack

- SAD dugo podržavaju put BiH ka euroatlantskoj budućnosti. Uspjeh svakog društva je vladavina zakona i prava. Vrlo smo konzistentni u pružanju naše pomoći pravnoj državi - izjavila je Cormack novinarima u Derventi.


Navela je da je u Federaciji BiH registrirano više od 20 lokacija vojne imovine.

- Iako se ta imovina uknjiži, ona ostaje, nju će koristiti Oružane snage BiH, država, lokalna zajednica. I kada se uknjiži, ona ostaje teritorijalno u RS, ona ne odlazi iz RS - poručila je Cormack.

Dodaje da će nakon završetka cijelog procesa knjiženja vojne imovine, većina tih lokacija biti vraćena građanima i lokalnoj zajednici da koristi, jer je Oružanim snagama BiH potreban samo dio vojnih lokacija.

/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 24. avgust/kolovoz 2017.

24.08.2017.

NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA

NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA: Sedamnaest godina od otmice i ubistva Ivana Stambolića


Stambolić je ubijen mjesec dana prije izbora održanih 24. septembra 2000. godine koje je Milošević izgubio i poslije kojih je 5. oktobra te godine izgubio vlast.



NAJČUVENIJA MILOŠEVIĆEVA POLITIČKA ŽRTVA: Sedamnaest godina od otmice i ubistva Ivana Stambolića

Sutra se navršava 17 godina od otmice i ubistva nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, za koje su pravosnažno osuđeni čelnici Državne bezbjednosti.

Na sudu je utvrđeno da je ubistvo Stambolića naredio bivši predsednik Srbije i SRJ Slobodan Milošević, radi eliminacije političkih protivnika.

 

Milošević je, prema pravosnažnoj presudi, Državnoj bezbjednosti (DB) naredio ubistvo Stambolića, a njega su oteli i ubili pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Ulemeka Legije.

Stambolić je ubijen mesec dana prije izbora održanih 24. septembra 2000. godine koje je Milošević izgubio i poslije kojih je 5. oktobra te godine izgubio vlast.

 

Pred Specijalnim sudom vođen je jedinstveni postupak za ubistvo Stambolića i pokušaj ubistva predsjednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, 15. juna 2000. godine u Budvi.

 

Organizator ubistva Stambolića, komandant JSO Ulemek i njegov potčinjeni Branislav Berček, koji je ubio Stambolića pucnjima u potiljak i pucao na Draškovića, osuđeni su na najstrože kazne od po 40 godina zatvora. Tadašnji šef DB-a Radomir Marković osuđen je na 15 godina zatvora.

 

Pripadnik JSO Nenad Bujošević osuđen je na 35 godina zatvora, a njegove kolege Leonid Milivojević i Dušan Maričić na po 30 godina zatvora. Uticajni oficir za bezbjednost JSO i kasnije zamjenik šefa službe Milorad Bracanović osuđen je na dvije godine zatvora.

 

Stambolić je otet 25. avgusta 2000. godine, a njegovo tijelo je pronađeno 27. marta 2003. godine. Stambolićevo ubistvo razriješeno je poslije ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, čije je ubistvo takođe organizovao Ulemek.

 

Prvi je progovorio Nenad Šare, nekadašnji šef tjelohranitelja Milorada Ulemeka. Šare je tokom policijske akcije “Sablja” sprovedene poslije ubistva Đinđića, otkrio detalje otmice i likvidacije Ivana Stambolića.

 

Prema njegovom svjedočenju, egzekutori su sačekali Stambolića dok je rekreativno trčao u Košutnjaku i pod prijetnjom oružjem i pokazivanjem službenih policijskih legitimacija, natjerali ga da uđe u kombi.

 

Odvezli su ga na Frušku goru gde je ubijen i bačen u jamu sa živim krečom.

 

Ivan Stambolić je sahranjen 8. aprila 2003. uz državne i vojne počasti na Topčiderskom groblju u Beogradu.

U julu 2004. kod restorana “Golf” u Košutnjaku, na mjestu gdje je otet Ivan Stambolić, postavljena je spomen-česma. Godinu dana kasnije podignut je spomenik na Zmajevcu na Fruškoj gori, na mjestu gdje je Stambolić ubijen.

 

Porodica Ivana Stambolića vodila je sudski spor pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu za naknadu štete za pretrpljene duševne boli. Oni su, po Sporazumu o naknadi štete, dobili od države 250.000 evra kao nadoknadu štete zbog svirepog ubistva Stambolića, kao i zbog torture koja je sprovođena nad njima.

Stambolić je rođen 5. novembra 1936. godine u selu Brezova kod Ivanjice.

 

Bio je visoki funkcioner bivšeg Saveza komunista Srbije (SKS) i predsjednik Predsjedništva Srbije u vrijeme bivše SFRJ.

 

Na 8. sednici CK SKS 1987. godine, koja je označila početak političkog uspona tadašnjeg partijskog šefa Slobodana Miloševića, došlo je do oštrog sukoba njegovih i pristalica Ivana Stambolića. Ubrzo nakon te sjednice Stambolić je bio prinuđen da napusti položaj predsjednika Predsjedništva Srbije i da se povuče iz javnog života.

 

(SB/BETA)


/////////////////////

RADIKAL SE POKLONIO BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA: 'Razumijem vašu bol i tugu'

RADIKAL SE POKLONIO BOŠNJAČKIM ŽRTVAMA: 'Razumijem vašu ...

///////////////////////

Španski El Pais upozorava : Muslimani na udaru nasilnika nakon napada u Barceloni

Nakon prošlosedmičnih terorističkih napada u Španiji, u kojima je ubijeno 15 i ranjeno 120 ljudi, u toj se zemlji bilježi porast nasilja usmjerenog prema muslimanima, piše u srijedu list El Pais, pozivajući [...]

24.08.2017.

KONJIČANIN OBRADIO HIT "DESPACITO" I POSLAO PORUKU VLASTI : 'DIŽ' SE, TITO, AKO BOGA ZNAŠ' (VIDEO)

Konjičanin obradio hit “Despacito” i poslao poruku vlasti : ‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’ (VIDEO)

August 24. 2017.


Despacito ‘po naški’ ili  ‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’,  u izvedbi mladog Konjičanina Emira Tucakovića ,  zanimljiv je naziv još zanimljivije  obrade  mega popularnog svjetskog hita koji na You Tubeu ruši sve rekorde.  Kako će proći ova obrada ostaje da se vidi, jer je tek juče objavljena, ali je već sada izvjesno da je pogodila  taČNO u srijedu  kada je u pitanju trenutna društveno politička situacija u BiH.

Poslušajte  Emira, zapamtite refren koji glasi : “Diž’se Tito ako Boga znaš samo diž se Tito, bez tebe je ovdje sve mahnito. Pokrali su bog samo zna koliko”, i  odlučite da li aktuelna vlast u BiH zaslužuje vašu podršku.

‘Diž’ se, Tito, ako Boga znaš’

Ajd vozi oonnooo
Ti sada meni si našo da popuješ
Teško nama svima sa tobom
Vi koji lažete da će nam bit bolje
Zar vas nije stid bar nimalo

Ooo tu svome dupetu našo si spas
Boli tebe briga sad za nas
Tuđi kajmak si pokuso

Oujea ja, ja na birou sam diplomiran
Kažu bit će posla ako prodam glas
To moj striko bi poguro

Dižsetito ako boga znaš samo dižsetito
Bez tebe je ovdje sve mahnito
Pokrali su bog samo zna koliko

Dižsetito kakvu nebulozu sam pročito
Neki hajvan stupa grčevito
Ulice prediva munjevito

Trotoare grade i čude se toliko
A svima nam je muka šutimo glasovito
Umne barikade sade naveliko
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

Znaš nije to baš hrabro
Al zbogom stara škvadro
I svu rodbinu sabro
Pa preko grane nabro

I kada stignem tamo poslat ću ja vama BAM BAM
Eto vam diploma odo ograde da farbam

I došlo mi je ovdje svega više preko glave
Keru, keru, keru mali zagrni ti rukave
I hajde slobodno ti volontiraj
Život si izrento pa uživaj

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
Takvima je mensa isto što i menza
Đe ba ima korza bez ulice broza

Dižsetito ako boga znaš samo dižsetito
Bez tebe je ovdje sve mahnito
Pokrali su bog samo zna koliko

Dižsetito kakvu nebulozu sam pročito
Neki hajvan stupa grčevito
Ulice prediva munjevito

Trotoare grade i čude se toliko
A svima nam je muka šutimo glasovito
Umne barikade sade naveliko
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

Dižsetito omladina ode u Portoriko
Kradu nam živote al zakonito
bogate se mahom inkognito

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
A svima nam je muka šutimo glasovito

Elito elito zove zove mito
Stani derle kud si pohito pohito
Zaposlenje stohiljadito ma svi smo mi merino

(Kliker.info)

//////////////////////////////////

Konjičanin obradio hit “Despacito” i poslao poruku vlasti : 'Diž' se, Tito ...




























/////////////////////////////////////

Intervjui

Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja



//////////////////////////

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

  ////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Ujedinjeni narodi umrli su u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u

////////////////////////////////////

Intervjui

Životni intervju Ferdinanda Zovke : Ja sam za scenu i operu živio, a nagrada Mimar mira znači mi sve



/////////////////////////////////////

Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja

///////////////////////////////////////

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

///////////////////////////////////////

Kolumne

Emil Karamatić : Zbogom profesore





///////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj : Tradicija i kako je birati

//////////////////////////////////

Nedžad Latić : I Tarik i Bakir su fino odgojeni muslimani, ali obojica su u politici ispali

//////////////////////////////////////////

Andrej Nikolaidis : Dragi Rex, dragi Amerikanci: Vama je Hasanbegović u Bijeloj kući

///////////////////////////////////////

Miljenko Jergović : U kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno?

24.08.2017.

DENIS BEĆIROVIĆ: ULICE TREBA NAZIVATI IMENIMA BOSANSKIH KRALJEVA, VIJEĆNIKA ZAVNOBiH-a I BORACA ARMIJE

Denis Bećirović: Ulice treba nazivati imenima bosanskih kraljeva, vijećnika ZAVNOBiH-a i boraca Armije


August 24. 2017.


Zastupnik SDP-a u Parlamentu BiH Denis Bećirović smatra da ulice, trgove, javne ustanove, institucije iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, sporta, zdravstva treba nazivati, prije svega, imenima:

1. bosanskih kraljeva i banova iz doba srednjovjekovne Bosne;

2. vijećnika ZAVNOBiH-a koji su obnovili državnost BiH 1943.;

3. boraca Armije Republike BiH koji su odbranili nezavisnost BiH od 1992. do 1995.

– Teška glupost je konfrontirati antifašiste koji su od 1941. do 1945. obnovili državnost Bosne i Hercegovine i antifašiste koji su od 1992. do 1995. godine očuvali nezavisnost države Bosne i Hercegovine.

Nesaglediva je opasnost za budućnost države Bosne i Hercegovine konfrontirati Dan državnost (25.11.1943) i Dan nezavisnosti (1.3.1992.). To mogu raditi samo neznalice ili oni koji ne misle dobro državi Bosni i Hercegovini.

Umjesto neozbiljnog pristupa trebamo stručno, argumentirano i pametno pristupiti jačanju i afirmiranju državotvorne svijesti kod svih građana Bosne i Hercegovine. To nije posao za neuke, ostrašćene i nedorasle osobe, to treba da osmišljavaju oni koji znaju kako se afirmira kulturni, politički, historijski i državno-pravni kontinuitet države Bosne i Hercegovine.

Naravno, osim ovih perioda ima i drugih razdoblja naše historije u kojima su djelovali veliki, zaslužni i umni ljudi koji, također, zaslužuju da im odamo počast i zahvalnost. Međutim, u ovim vremenima stalnih nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu od izuzetne je važnosti da akcenat stavimo na one periode i ličnosti koje su izgrađivale, obnavljale i očuvale našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Pametna vlast zna da historija ne počinje od nje. Mudra vlast ne izaziva jalove rasprave o nazivima ulica i ne dijeli bespotrebno građane naše države. Naprotiv, umjesto otrcanih međustranačkih prepucavanja, osimišljenom i dugoročnom državnom politikom treba podstaći naučne, državne i građanske institucije, udruženja, društva i organizacije da u XXI. stoljeću studiozno i ozbiljno izučavaju i afirmiraju srednjovjekovnu bosansku državnost, antifašističku borbu i zasluge vijećnika ZAVNOBIH-a za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine, kao i ogromne zasluge Armije Republike Bosne i Hercegovine u odbrani i očuvanju nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Moramo otklanjati naš zaborav i uspostavljati duhovnu i intelektualnu vezu između bosanske sadašnjosti i naših najboljih predaka koji su stoljećima izgrađivali, razvijali, čuvali i branili našu domovinu.

Za politku očuvanje i razvoja države Bosne i Hercegovine nisu korisne tendenciozne i nepromišljene inicijative o nazivima ulica koje svađaju i dijele bosanskohercegovčke građane. Moramo, napokon, otvoriti oči i razmisliti kako da se efikasnije i pametnije suprotstavimo velikodržavnim i separatistčkim udarima na državnost, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine.

Umjesto lažnih dilema, izazivanja stalnih svađa među bh. građanima, subjektivnih afiniteta pojedinaca, neophodno je da imamo:

1. osmišljene strategijske ciljeve;

2. pametnu obrazovnu politiku;

3. organizirano motiviranje novih generacija bh. inteligencije u pravcu naučnog istraživanja problematike državno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

Na kraju, ne smijemo nikada zaboraviti, u temeljima države Bosne i Hercegovine je ideja slobode, antifašizma i ravnopravnosti svih njenih građana. Zbog toga, između ostalog, Bosna i Hercegovina ima budućnost – zaključio je Denis Bećirović.

(Kliker.info-NAP)

//////////////////////////////
//////////////////////////

Narod i specijalci : Policija uklonila demonstrante kod Viteza, žene u bolnici (Video)


 Policija provjerava informacije da su specijalci povrijedili demonstrante koje su uklonili sa puta u mjestu Kruščica kod Viteza, gdje su protestirali protiv izgradnje hidrocentrala.Istovremeno, Koalicija za zaštitu rijeka Bosne

/////////////////////////////////////////////
//////////////////////

IMA POVRIJEĐENIH: Eksplozija u Kijevu tokom posjete američkog ...

/////////////////////////////


//////////////////////////////////////////////

Intervjui

//////////////////////

DŽAFEROVIĆ POJASNIO POSLOVNIČKE ODREDBE: SNSD-a ne može blokirati rad Parlamenta!

DŽAFEROVIĆ POJASNIO POSLOVNIČKE ODREDBE: SNSD-a ne ...

////////////////////////

OKONČAN ŽRIJEB U MINHENU: Zmajevi u grupi s Belgijom, Francuskom i Rusijom!

OKONČAN ŽRIJEB U MINHENU: Zmajevi u grupi s Belgijom ...

24.08.2017.

DRAGO BOJIĆ : STEPINČEVA SVETOST NIJE KRŠĆANSKE NEGO POLITIČKE PRIRODE

Drago Bojić: Stepinčeva svetost nije kršćanske nego političke prirode

Eldin Hadžović

Autor
22.8.2017. 


Drago Bojić: Stepinčeva svetost nije kršćanske nego političke prirode

Drago Bojić


///////////////////////////////////////////////////////
..............................................

Izdvajamo

  • Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.
......................................

pavelic_copy21380

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

.....................................................

Bosanski franjevac govori o stanju u franjevačkoj zajednici i BiH, krizi humanosti te sprezi politike i crkve: Ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi

Gospodine Bojiću, vi ste praktički protjerani iz Sarajeva, gdje ste radili kao predavač na Franjevačkoj teologiji. Kako se to dogodilo i zašto?

O tome mi nije lako govoriti jer je riječ o mojoj zajednici i odnosima u njoj. Ljudi koji su izvan zajednice to uglavnom ne mogu razumjeti jer ne poznaju unutarnje odnose i ne očekuju da se takvo što može dogoditi u franjevačkoj zajednici. Ali evo ukratko što se dogodilo. Prije tri godine, u svibnju 2013., zbog javnih istupa i kritike dijela hercegovačkih franjevaca zbog njihovog neodgovornog ponašanja u ratu i manipulacija sa svetištem u Međugorju, smijenjen sam s mjesta glavnog urednika ‘Svjetla riječi’ i urednika izdavaštva. Uz to, tadašnji provincijal fra Lovro Gavran (koji se u međuvremenu vratio na Kosovo nakon što je u proteklih sedam godina zloupotrebom pozicije vlasti učinio puno štete i pojedincima i cijeloj zajednici) i članovi Uprave Bosne Srebrene, na nagovor hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke, odlučili su da me dodatno sankcioniraju i odredili da moram napustiti Sarajevo i preseliti se u Busovaču. Budući da sam to odbio, uslijedile su i druge sankcije, među njima i zabrana poučavanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prošle godine, nakon što su mi u dogovoru s Generalnom upravom Franjevačkog reda u Rimu zaprijetili da će pokrenuti postupak izgona iz Reda, preselio sam se u franjevački samostan u Jajce. U travnju ove godine izabran je novi provincijal fra Jozo Mariničić. On je bilo član Uprave i suradnik bivšeg provincijala fra Lovre Gavrana u vremenu kad su me kažnjavali, od čega se nikad ni on ni drugi suradnici nisu javno distancirali, što znači da su odluke i sankcije donesene jednoglasno. Izabrana je i nova Uprava u kojoj su i dva profesora s Franjevačke teologije. Članovi nove Uprave skupa sa starim i novim provincijalom na kongresu održanom u lipnju nisu me uopće kontaktirali niti su razmatrali mogućnost moga povratka u Sarajevo. To pitanje je postavljeno nedavno i na sjednici Profesorskog zbora Franjevačke teologije u Sarajevu, ali je većina članova zbora to ignorirala.

Franjevačka teologija u Sarajevu, poznata po svojoj otvorenosti i kritičnosti, najvažnija institucija duha u Bosni Srebrenoj, postala je posljednjih godina privatno vlasništvo dijela profesora koji u suradnji s prošlom i sadašnjom Upravom izabiru dekane i određuju većinom glasova tko može a tko ne može predavati, tko može a tko ne može na postdiplomski studij. Oni se u javnom prostoru predstavljaju kao borci za slobodu, istinu, pravdu, za pravo pojedinca, ali te visoke zahtjeve ne mogu izdržati i upadaju u kompromiserstvo i oportunizam i koristeći tzv. demokratske procedure stječu i održavaju moć kako bi se mogli razračunavati s ljudima s kojima su prethodno surađivali, a koje sada, zbog vlastite moralne nedosljednosti, ne podnose. Njihovu ignoranciju i isključivost, iako na drugačije načine, trpi i dio kolega koji predaju na Franjevačkoj teologiji, a koji su se 2013. usprotivili mojoj smjeni i potpisali pismo podrške. O svemu ovome postoje pisana svjedočanstva, a to mogu potvrditi i članovi Bosne Srebrene. Eto zašto mi je teško govoriti o ovome, jer se tiče naših unutarnjih odnosa. Ali moram to javno kazati radi istine i čistoće odnosa i zbog zanimanja dijela javnosti koji cijeni Bosnu Srebrenu i njezinu ulogu u prošlosti.

Za šaku srebrenjaka

Vaši izabrani tekstovi i intervjui sabrani su u knjigu ‘Zlato i tamjan’ za koju vlada veliko interesovanje i to ponajviše, usudili bismo se reći, među najistaknutijim kritičarima Crkve i organizirane religije uopće. Pada li vam teško to što do razumijevanja lakše dolazite u izvancrkvenim krugovima nego u onima kojima u suštini pripadate?

Volio bih, naravno, da je stanje u mojoj franjevačkoj zajednici dosljedno njezinoj najboljoj tradiciji, kao što bih volio da je i stanje u Crkvi i njezino djelovanje prema vani (društvu i svijetu) bolje, u smislu da ima više slobode duha, mišljenja, samokritičnosti, pravednosti, zauzimanja za ljudska prava, odgovornog suočavanja s prošlošću, empatije i sućuti za tuđu patnju, više poštivanja naših razlika, više samostalnih i odgovornih pojedinaca, a manje kolektivne duhovne i svake druge zaslijepljenosti. Zahvalan sam svima koji pokazuju interes za ono što radim i nadam se da će tekstovi skupljeni u ovoj knjizi otvoriti bar mogućnost razgovora o ovim temama.

Nedavno ste u jednom intervjuu rekli da Crkva ne trpi nikakvu kritiku, što važi za sve glavne monoteističke vjerske zajednice, ne samo u BiH. Je li, po vašem mišljenju, onemogućen politički dijalog između crkava i sekularnog društva?

Iako to ona po ustavu formalno jesu, za naša društva se ne može kazati da su sekularna. Predstavnici vjerskih zajednica, uz nacionalne stranke, ponajviše onemogućuju razvoj sekularnog, građanskog, otvorenog društva. Do onog pravog, kritičkog, angažiranog dijaloga teško može i doći jer ne postoji sekularno društvo, nego troetnički getoizirani i duhovno okupirani kolektivi gotovo do kraja poistovjećeni s vjerskom pripadnošću u njezinom najodbojnijem i najperverznijem smislu. Oni dijalogiziraju i susreću se uglavnom ondje gdje postoji obostrana korist. To se ponajbolje može vidjeti u vrijeme velikih blagdana. Nedavno smo proslavili Bajram, ovih dana Veliku Gospu. Nažalost, uglavnom su blagdanska slavlja zaprljana i unakažena politikom. Vrlo često su baš najvažniji i ljudima najdraži vjerski blagdani praćeni spregom politike i religije, ‘zlata i tamjana’, nehumane politike i bezbožne religije. Na taj način, religijski predstavnici uništavaju i pervertiraju blagdansku intimu, ono najsvetije i najosobnije što ljudi u tim danima osjećaju i doživljavaju. Na jednoj strani imate vapaje, molitve i zavjete bolesnih, tužnih, usamljenih, osiromašenih, nesretnih, izvaranih, opljačkanih ljudi u potrazi za utjehom i duhovnom snagom da se sve to izdrži i dalje živi čestito, a s druge strane imate često nezajažljive, okrutne, umišljene, častohlepne, bogate elite koje su te ljude prevarile, opljačkale, ukrale im sadašnjost, i njima, njihovoj djeci i najbližima budućnost. U pravilu su u prvim redovima jer oni su ovozemaljski bogovi koje obožavaju i kojima se klanjaju mnogi predstavnici vjerskih zajednica za šaku srebrenjaka.

Sudeći prema rezultatima popisa stanovništva, BiH je zemlja vjernika, sa svega dva-tri procenta ateista i/ili agnostika. Odgovaraju li te brojke stvarnom stanju ili se radi o oportunizmu i mirenju s predominantnim utjecajem vjerskih zajednica?

Ta statistika vjerojatno odgovara stvarnom stanju, iako je broj onih koji prakticiraju svoju vjeru zasigurno manji. Nije problem u tome što se toliko ljudi izjašnjava vjernicima – to je, uostalom, pravo svakog čovjeka – problem je u tome što vjera ne dotiče stvarne živote ljudi i što je ona često pokriće da se može raditi što se hoće. Ali sličan problem postoji i kod ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. I na jednoj i na drugoj strani je prisutna kriza humanosti, odsutnost etičkih principa, neodgovornost prema općem dobru i konkretnom čovjeku (bližnjemu). Stalno se inzistira na tome da se tobože mora znati to tko je tko i kojem kolektivu ili grupi pripada. A u drugi plan se stavljaju dostojanstvo, pravo i odgovornost pojedinca. I za vjernike i za ateiste bi trebali vrijediti temeljni etički principi. Za pripadnike monoteističkih religija oni su sadržani u Božjim zapovijedima, a sadržaj tih zapovijedi se gotovo u cijelosti poklapa s konvencijom o ljudskim pravima. Ovdje se konstantno manipulativno uvjerava ljude da je pravo kolektiva ispred prava pojedinca. To ni u vjerničkom ni u humanističkom smislu nije tako. Pojedinac i njegova prava moraju biti uvijek ispred prava kolektiva, jer ponekad upravo prava kolektiva ugrožavaju prava pojedinaca koji mu pripadaju.

Svetost ne ide nasilu

Nakon kraćeg perioda vrlo mlakog napretka, BiH ponovno tone u duboku političku krizu. Mogli bismo protraćiti cijeli razgovor nabrajajući političke procese koji su pošli po zlu samo u ovoj godini. Je li to zato što nam se bliže lokalni izbori ili se radi o nečem drugom?

Izbori svaki put iznova pokažu kako je teško stanje u državi. U sadašnjim političkim konstelacijama i s ljudima koji trenutno imaju političku moć i upravljaju ovom zemljom teško može biti bolje. Mnogi ljudi su se zasitili politike, političari su uspjeli da im zgade politiku i više nemaju ni volje ni snage da se bore. Dio njih odlazi iz zemlje, a mnogi jedva čekaju da odu. To je donekle razumljivo jer ljudi ne žele da im čitav život prođe u neizvjesnosti, u socijalnoj nesigurnosti, u stalnim krizama. Ljudski je i legitimno htjeti bolji, opušteniji, ispunjeniji život, više zadovoljstva, sigurnosti i sreće za sebe i za svoje najbliže. Ako je u godinama poslije rata postojala makar i krhka nada da bi moglo biti bolje, posljednje godine svjedoče da je i ta nada poljuljana, da nas je sve pomalo zahvatila rezignacija i da sve češće samo nijemo promatramo što se događa oko nas. Ipak, vjerničkim jezikom kazano, ne treba gubiti nadu da u konačnici zlo ipak neće posve nadvladati. Naravno, svjestan sam da je to slaba utjeha, ali ima smisla boriti se i ne odustajati od dobra i stalno sijati dobro, kako se to slikovito biblijski i teološki kaže, kako god nam se čini da ga ljudski korov i zlo stalno guše, izjedaju i uništavaju.

Proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a vi ste kazali kako bi najbolje bilo da on nikada nije ni započeo. Zašto tako mislite?

Nisam dovoljno upućen u sam proces i ne želim se postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj crkvi koja forsira njegovu svetost, ali mislim da motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti jer se dio života toga čovjeka, uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti. Alojzije Stepinac je čovjek svoga vremena i djelovao je u skladu s tadašnjim dominantnim stavom Katoličke crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima. Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa se zbog toga tako snažno inzistira na tome da se proglasi svetim, što će se, bez obzira na otpore, vjerojatno i dogoditi. Proteklih desetljeća su i neke crkve po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvećene Alojziju Stepincu, posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom, ali čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se to mislilo i htjelo. I to je jedan od pokazatelja da svetost ne ide nasilu, odnosno da ova svetost nije kršćanske nego političke prirode. Iako to ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim.

Smatrate li stav onih političkih elita koje su bile najglasnije u osudi beatifikacije Stepinca licemjernim? Tu prije svega mislimo na vladajuću političku nomenklaturu iz Srbije, kojoj rehabilitacija kvislinških pokreta i ličnosti iz Srbije nije bila problematična.

Nezahvalno je praviti analogije i povlačiti paralele jer one uvijek u sebi kriju opasnost da dovoljno ne sagledamo cjelinu stvari, ali reakcije dijela političara iz Srbije su licemjerne jer dok osuđuju Stepinca za ustaštvo, istodobno promoviraju četništvo. Te reakcije bi imale smisla kad bi se politički vođe u Srbiji ogradili od ideologije velikosrpstva i političkog svetosavlja u vlastitim redovima, kad bi preuzeli odgovornost za ratove na ovim prostorima i za stradanja tolikog broja ljudi. Tada bi ta kritika imala uporište i bila bi društveno poželjna i prihvatljiva. Ovako je cijela kontroverza oko Stepinca samo dobrodošao povod da se opravdavaju vlastiti mitovi i ideologije, da se poriče vlastito zlo do genocida i da se pojačava fašizacija srbijanskog društva.

portalnovosti.com

24.08.2017.

ZATAŠKAVANJE USTAŠKE KRIVNJE I AKTUELNE HRVATSKE DRŽAVNE IMPOTENCIJE

Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije


Marijan Vogrinec

Autor
23.8.2017. 



Image result for ustase hodaju po hrvatskoj fotos


////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • . Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije - budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

.........................

Docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić i voditeljica formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikolina Mađar, bezrazložno potpisana s – povjesničarka, opalili su zvučnu politikantsku pljusku povijesnoj istini o iseljeničkom valu iz Hrvatske 1945-ih godina, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, te iseljavanju iz RH u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Ta vrst krivotvorenja povijesti korespondentna je s vladajućim političko-ideološkim mainstreamom rigidne desnice. Poratni je val lakonski i netočno je objašnjen time da velik dio građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je i poznata mantra ekstremne emigracije, koja se mantra već godinama ciljano interpolira u neuku/pristranu javnost. Za aktualno pak iseljavanje iz RH, koje rečena trojka priznaje „možda najmasovnijim dosad“, krivi su novinari/mediji jer „ističu velike prednosti života i rada“ u tuđini, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“

Marijan Vogrinec

Novinari su – a tko bi drugi? – krivi za to što Hrvatska godišnje ostaje kraća za blizu 100.000 građana kad se manjku novorođenih pribroji iseljavanje trbuhom za kruhom. Samo su u Njemačkoj službeno registrirali 56.000 useljenika iz RH na godinu. A gdje su druge razvijene europske zemlje, otvorene za uvoz radne snage iz sporovoznih članica EU-a, kakva je i Hrvatska. To o novinarskoj/medijskoj krivnji za iseljavanje iz RH bio je u ponedjeljak 21. kolovoza jednoglasan zaključak dr. sc. Ivana Bulića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjane Ana-Marie Piskulić i voditeljice formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikoline Mađar, bezrazložno potpisane s – povjesničarka. Tema emisija bila je povijest hrvatskog iseljeništva te gospodarsko-političke okolnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i kasnije koje su uzrokovale pojedine velike iseljeničke valove u prekooceanske zemlje.

Uglavnom korektan „Pogled u prošlost“ u uvodnom, dokumentarnom i dobrom dijelu razgovornih objekcija troje sugovornika, međutim, povijesno-činjenično je zabrazdio u politikantsko zataškavanje kad je trebalo pojasniti uzročno-posljedične razloge, istinu o iseljeničkom valu iz Hrvatske neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata  te u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Iseljavanje 1945-ih godina lakonski je objašnjeno time da dio velik građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je poznata mantra ekstremne, ustaške emigracije, koja se mantra već godinama smišljeno interpolira u neopovijesnčarski mainstream i širu društvenu javnost radi preinake prošlosti.

Za aktualno iseljavanje, pak, iz Bijedne Naše, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, doduše, trojka je u „Pogledu u prošlost“ priznala da jest „možda najmasovnije dosad“, ali zato što „mediji ističu velike prednosti života i rada“ u razvijenim zapadnim zemljama, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“. To će reći, novinari žele zlo svojim sugrađanima i vlastitoj zemlji, pa mâme Hrvate u tuđinu umjesto da ih odvraćaju i plaše. „Trulim kapitalizmom“, kao nekad? To, dakako, nema veze s istinom i zdravim razumom, kao što nemaju nikakvog opravdanja sugovornici i sama povjesničarka Nikolina Mađar u ulozi voditeljice „Pogleda u prošlost“ za prešutjeti notorne činjenice.

Iz RH se već nekoliko godina masovno iseljavaju mahom mladi ljudi i cijele obitelji u najpotentnijoj radnoj dobi, jer im vlastita država – više od četvrt stoljeća po stjecanju međunarodne državne licencije – nije kadra ili ne želi omogućiti čovjeka dostojan život i izglednu budućnost njihovoj djeci. A to će reći, siguran posao s ljudskim radnim uvjetima i plaćom od koje se može pristojno živjeti i planirati obiteljsku budućnost, prihvatljiv način stambenog zbrinjavanja i društveno-političku stabilnost u zemlji kojom neće mahnitati aveti prošlosti kao dimna zavjesa za prikrivanje polit-kriminalne degradacije i opće moralne destrukcije države i društva.

Bijeg iz neprijateljske domovine

To su ključni detonatori okolnosti u kojima se većina građana ne osjeća sigurno u vlastitoj domovini, u zemlji gdje su Hrvati napokon svoji na svome, nezadovoljni su svim političarima odreda – vidi bilo koju relevantnu anketu u prošlih nekoliko godina – i tko god može, bježi dok može s broda koji tone.

Hrvate ne izgone iz RH u iseljeništvo novinari zato što ne žele lakirati crnilo u zemlji koja sve očitije postaje neprijateljska većini vlastitih građana, nego „grijeh struktura“ o kojem su između redaka opet bili prisiljeni progovoriti i biskupi u svojim homilijama za blagdana Velike gospe. Isti oni, čiji je neoprostiv krimen upravo to da su aktivno pridonijeli dovođenju (is)tih „struktura“ u poziciju i dalje ništa učinkovito ne činiti protiv tzv. bijele kuge i zaustavljanja iseljeničkog tsunamija. Očito je vrag odnio šalu kad su se i „pastiri“ odvažili primijetiti da se „političari brinu samo za svoje vlastito, a ne i narodno dobro“. Otkrili Ameriku.

Pa narod zato i bježi glavom bez obzira i preko Velike bare od tih što su preuzeli odgovornost (sic) za 320.000 ovršenih (42 milijarde kuna duga) i isto toliko blokiranih, za ljude beznadno gurnute u dužničko ropstvo, za 40.000 djece koja bez večere odlaze na počinak, za 21.000 učenika koji jedini topli obrok pojedu u osnovnoj školi, za učitelje i liječnike koji neće dobiti više plaće jer su državni dužnosnici podebljali svoje za prosječnih 1500 kuna mjesečno te kane još nafutrati ionako previsoke mirovine/invalidnine veteranima HV-a i HVO-a…

Valjda zato već mjesec dana ministar financija Zdravko Marić izbjegava razgovarati s čelnicima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koja – unatoč volonterskom obrascu djelovanja i usred vatrene kataklizme u Dalmaciji – ne funkcionira. Uzalud šef HGSS-a Vinko Prizmić u očaju zdvaja pred novinarima televizije N1 Hrvatska i žali se na ministra/vladu srca kamenoga, državni proračun će i ubuduće biti nekome majka, a nekome maćeha. Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije – budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

No, rečeni docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić nailazi na puno razumijevanje dviju su-sudionica „Pogleda u prošlost“ kad izvješćuje da će HAZU ovih dana objaviti popis demografski „ispražnjenih područja Hrvatske“, što će biti „izvrsna prigoda mladima koji pomišljaju na iseljavanje da popune prazne prostore“. Genijalna ideja – doduše morska – da genijalnija ne može biti. Kao da mladima ili ikom drugom treba HAZU kako bi se obavijestili da 35 i manje kilometara od Zagreba postoje doslovno ili gotovo prazna sela s kućama i gospodarskim objektima, plodnim poljoprivrednim zemljištem i pristupnim cestama i ostalom infrastrukturom u kojima žive još samo duhovi. Odnosno tu i tamo pokoje (pra)staro čeljade za koje ne mare ni rođeni potomci niti asocijalna država RH.

U tim okolnostima i uvjetima beznadne sutrašnjice, nitko pri zdravoj pameti godinama niti ne pomišlja potražiti zdrav život, pa se uputiti prema Ivanić Gradu, Čazmi, Desincu, Žumberku, Bošnjacima, Zlataru… Da se ne govori o „pravoj“ Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini, Dalmtinskoj zagori, otocima… Tamo leže neprocjenjivi mrtvi kapitali koje se može kupiti za smiješnu bagatelu, unajmiti na besplatno uživanje ili čak dobiti na dar. A nitko neće u mjesta koja su nekad vrvjela vrijednim žiteljima, hranila gradove, škole se tresle od zdrave dječje cike i žamora… Nikakav HAZU nije kadar učiniti ono, što je debelo plaćena dužnost Banskih dvora, Hrvatskog sabora i, paradno – Pantovčaka. No, premijer i predsjednica nemaju vremena za ozbiljan posao i kraj takvih „vladara“ – Hrvatska nema budućnost kakvu su ovi obećali.

Što će mladež na tim pustim mjestima kad im vlastita država tamo ništa ne jamči za zasnovati perspektivan obiteljski život? Ne jamči im ni u velikim gradovima, kamoli na selu. Mladi nisu toliko ludi koliko su pametni ti koji ih poučavaju kako što brže i temeljitije – propasti. Ljudske pustinje u Hrvatskoj će oživjeti jednog dana, ako ne prije, ali kad neke nove upravljačke strukture – možda i nehrvatske, uvezene tko zna otkud ili ratni dobitnici, jer će Hrvati biti imobilizirana manjina – u nekim novim okolnostima primijene u tim područjima bitno drukčiju tehniku reanimacije od larpurlartističke indolencije aktualnih upravljačkih kasta. A „nacionalno osviještenih“ (sic), kako se predstavljaju.

Za sve iseljeničke valove iz Hrvatske, osim onog u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad su ključni uzroci bili propala ideologija, ratno gubitništvo i zločini protiv čovječnosti, presudni su bili ekonomski čimbenici. Ljudi nisu mogli živjeti u neimaštini, besposlici i bijedi pod tuđim režimima – od Beča, Budimpešte i Rima do Beograda – vlastita im je rodna gruda bila neprijateljica koja ih nije željela, pa su kupovali jednosmjerne karte za bjelosvjetsku neizvjesnost. Nekoliko prošlih godina, otkako je RH dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, EU-a, paradoksalno, to se Hrvatima na isti način ponavlja i kad su napokon svoji na svome. S „domoljubnom“ vlašću.

Taj ključan podatak licemjerno je preskočen u HTV-ovom formatu „Pogled u prošlost“, kao što se zataškava i krivotvori s razine državne politike. Možda zato što bi tv-akteri morali, prema zakonima povijesne struke i žurnatističkom bontonu, odgovoriti na vladajućem političkom manistreamu i političko-ideološki pristranoj (stranačkoj, a ne javnoj?) televiziji neugodna pitanja: kako je to moguće; tko je za to kriv; tko će i kako sankcionirati krivce…? „Pogled u prošlost“ u tom se dijelu teme o iseljeništvu zadovoljio ostankom na pogledu na – zataškavanje činjenica. Istine.

Baš kao u dijelu sadržaja, gdje se iseljavanje Hrvata 1945-ih godina „objašnjavalo“ tek političko-ideološkim razlozima neslaganja s komunističkom ideologijom novog jugoslavenskog režima te pobjedničkim na antinacifašističkoj strani partizanskim vojskovođom i šefom države Josipom Brozom Titom. Nema spora da je bilo i tih, ali su bili beznačajna manjina, iz kaste krupnih kapitalista i dijelom intelektualaca što su većinom kolaborirali s okupatorom i ustaškim kvislinzima. U strahu od odgovornosti, pridružili su se luzerskim kolonama ustaških ratnih zločinaca i njihove rodbine te dijela zavedenog svijeta što ih je u paničnom bijegu na Zapad predvodio osobno ozloglašeni ideolog zločina protiv čovječnosti i vlastitog naroda poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, s cjelokupnom „vladom“ te međunarodno nepriznate paradržave.

Ustaški zločinci na „štakorskoj stazi“

Ratni zločinci i gubitnici svih vrsta, staleža i zavičajnog porijekla natisnuli su se u tsunami bijega od odgovornosti, polaganja računa vlastitom narodu za zvjerstva i razaranja što su ih počinili za neslavne vladavine u razdoblju 1941.-1945. U bijegu i skrivanju, za koje su vrijeme činili i nove zločine, izravno im je pomagala Katolička crkva kojoj je – kao i u krvavo doba četverogodišnjeg ustaškog režima – glavni autoritet bio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Zločinci, a ne Titovi politički neistomišljenici, među kojima i zloglasni Pavelićev intimus, ustaški pukovnik Erih Lisak, skrivali su se na Kaptolu u Zagrebu i župnim dvorovima u okolici.

pavelic_copy21380

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

Niz katoličkih svećenika aktivno je sudjelovao u ustaškim zločinima, dodijeljeni su im vojni činovi, a najgori među njima bio je jasenovački koljač, hercegovački fratar Tomislav Filipović kojem je zapovjednik tog konc-logora Vjekoslav Maks Luburić nadjenuo nadimak Majstorović, zbog majstorskog klanja zatočenih Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata… Katolička crkva se do danas nije odrekla tog krvavog nečovjeka u habitu, ali zato zabranjuje obljetničarsko podsjećanje u crkvi sv. Marka na istoimnom gornjogradskom trgu u Zagrebu na svećenika Svetozara Rittiga, koji je u njoj godinama do Drugog svjetskog rata slavio mise i iznimno je zaslužan ne samo za njezin uzlet u svakom smislu nego i za crkvenu povijest.

Za razliku od ustaše fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, kojega su jugoslavenske vlasti uhitile neposredno po oslobođenju zemlje, osudile na smrt i objesile (nije znao reći koliko je točno ljudi usmrtio ali, priznao je, „moglo bi biti stotinjak“), svećenik enciklopedijskog znanja, obrazovanja i širokog duha Svetozar Rittig se već 1941. pridružio Titovim partizanima. To mu tzv. Crkva u Hrvata nikad nije oprostila, pa mu i ovi „pastiri“ s kaptolskog sljemena što danas licemjerno uskraćuju vjerničkom puku sjećanje na časnog Rittiga u Rittigovoj crkvi nisu ni do – gležnja. Ustaška im je kapa bliža srcu, što reče svojedobno onaj trknuti mantijaš na HDZ-ovom skupu u Splitu, od – partizanske kape. A časni je Rittig bio Titov partizan i čuvao je Isusa Krista pod tom kapom, i crvenom zvijezdom petokrakom.

Pod oltarom franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu, svećenici su 1945. godine skrili 36 sanduka zlata što su ga ustaše opljačkali žrtvama jasenovačkog logora, a zlato je bilo namijenjeno financiranju križara i tzv. ustanka hrvatskog naroda protiv partizanske, komunističke vlasti.

Crkva je neposredno u poraću organizirala (operativac svećenik Krunoslav Draganović) tzv. štakorsku stazu via vatikanski/hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu s cijelom operativom za opskrbu ustaških ratnih zločinaca u bijegu lažnim dokumentima i tajno prebacivanje u prekomorske zemlje. Tom je stazom, zajedno s obitelji, pobjegao u Argentinu i ustaški pukovnik, pripadnik Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Bio je na jugoslavenskom popisu traženih za izručenje ratnih zločinaca (13. po redu), ali ga tadašnji pronacifašistički režim nije izručio, kao ni samog Antu Pavelića, nego mu je dopustio protujugoslavensko djelovanje. O tome tko su tada bili „hrvatski iseljenici“ svjedoči iz prve ruke istaknuti novinar i publicist Drago Pilsel u svom autobiografskom romanu o Argentini.

Rođen je u obitelji kućnih prijatelja obitelji Ante Pavelića i odgojen pod ogromnom Pavelićevom fotografijom nad dječjim krevetićem. Profesor na studiju teologije bio mu je Jorge Maria Bergoglio, današnji papa Franjo. Pilsel stoput više zna o iseljenicima iz Hrvatske 1945-ih godina i što su radili do 990. godine od svih troje iz HTV-ovog „Pogleda u prošlost“ zajedno. Spoznaje iz prve ruke i na vlastitoj koži oštro su suprotstavljene lakirovkama krivotvoritelja povijesti. Tko su ti ljudi – ipak manjina u odnosu na ideološki neopterećene, iskrene domoljube u iseljeništvu kakvi su se većinom okupljali u Hrvatskoj bratskoj zajednici – dovoljno je zaviriti u njihove klubove i hrvatske katoličke misije.

Autor ovih redaka imao je prigodu u Australiji osobno se uvjeriti u tu grozu i luzerski jad od Pertha i Melburnea do Sydneya, Adelaidea, Canberre… Slike i biste Ante Pavelića uz sliku engleske kraljice Elizabete Druge, ustaške zastave uz australsku,  znakovlje propale kvislinške Endehazije, „hrvatski“ zemljovid s granicama koji metar ispod beogradskog Kalemegdana i na bugarskoj državnoj međi, uključivo pola Srbije s Vojvodinom, Sandžakom, Boku kotorsku u Crnoj Gori, cijelu BiH… Od Kanade, gdje se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala javno fotografirati sa skupinom hrvatskih iseljenika tog mentalnog sklopa iza ustaške zastave, do SAD-a, Latinske Amerike, Australije, nekih država EU-a, te pojave nisu iznimka… Prvi „državnički“ (sic) posjet Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. Kanadi i SAD-u, o čemu je s lica mjesta svjedočio tadašnji HTV-ov izvjestitelj, vanjskopolitički komentor-mentor Tomislav Jakić (opisao u respektabilnoj knjizi „Nisam zvijao s vukovim“), sveo se na posjet – (pro)ustaškoj emigraciji. Radi skupljanja novca za predstojeći rat, koji je novac većim dijelom završio u privatnim džepovima izabranih „državotvoraca“.

Ustašluk, koji se na ekstrenoj desnici u zadnje doba nazivlje i izvornim antifašizmom, na velika je vrata ušao u Bijednu Našu i uzeo državu pod svoje. Sramotno, nikom od vladajućih iz HDZ-ovog vrha to ne smeta. Dapače. SDP-ova je vladajuća koalicija (2012.-2015.) kukavički propustila obračunati se s neonacifašizmom, barem onako kako se to čini u Njemačkoj kancelarke Angele Merkel. Koketiranje vladajućih s bujajućim zlom se nastavlja. Na unutarnju i međunarodnu štetu Bijedne Naše.

H20160805003442thompsonkoncert

Foto: FAH

Krivotvorna osvetnička falanga

Ne smeta to ni tzv. Crkvi u Hrvata, pa nije čudno da se civiliziran antinacifašistički svijet zgraža nad stanjem u zemlji zarobljenoj svojom najcrnjom prošlošću. Krivotvorenje povijesti i toleriranje notornog ustašluka u javnom životu Bijedne Naše ovih je dana osudio i američki State Department u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016. godini. Poimence su u negativnom kontekstu spomenuti bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović i kontroverzni redatelj Jakov Sedlar, srpski i židovski bojkot državne komemoracije u bivšem ustaškom konc-logoru Jasenovcu, porast protusrpske netrpeljivosti u društvu, nevraćanje imovine SPC-u, itsl. A predsjednica RH telali – ne samo sada za desetodnevnog građanima beskorisnog boravka u Australiji i na Novom Zelandu – kako je RH zemlja koja s narednim svijetom dijeli/razvija „iste zapadne vrijednosti“.

Australci su se mogli samo nasmijati: RH jest multinacionalno/multikulturno, ali za razliku od njihovog – krajnje netrpeljivo društvo. Osobito prema srpskoj, svojoj najvećoj etničkoj manjini, pripadnicima LGBTQI skupine, ateistima i svemu/svačemu što se s razlogom ili bez naziva lijevim ili tzv. komunističkim.

Krivotvorenje povijesti, pa i kad je o iseljeništvu riječ, nikom ne koristi niti će donijeti sreću osvetničkoj falangi proustaških krvosljednika, jer se činjenice ne daju prepravljati prema trenutnim politikantskim potrebama. To da pobjednici pišu povijest, čista je budalaština onih koji nemaju pojma što povijest jest. To su činjenice, istina o onome što se dogodilo, a to što se dogodilo – dogodilo se baš tako kako se dogodilo. Nikako drukčije. Ne onako kako se babi snilo, kako se nekom čini ili bi želio, pa laže da se dogodilo baš ono što se nije dogodilo. Istina je uvijek samo jedna, a prava, nepreparirana povijest je – istina. Povijest nije Biblija, pa da milijuni milenijima vjeruju „svetom svjedoku“ koji, rođen 300-400 godina poslije Kristova raspeća, citira što je, kada i zašto kazao. Pazi, citira! I onda je to evanđelje po ovom ili onom, koje se kao „sveta istina“ plaća stanovitim iznosom lemuzine ili prilogom u škrabicu pri oltaru.

Jedna kasta milenijima na tome itekako dobro živi, pa tko voli, neka izvoli. I aktualna politikantska kasta u Bijednoj Našoj, zajedno s crkvenom i manjim dijelom braniteljske, itekako dobro živi na ustrajanju u krivotvorenju povijesti, ne bi li teza o pobjedničkim piscima dobila na uvjerljivosti i smislu. A neće, jer ne može. Nije povijesna istina neka žlundra da ju rasteže i prežvakuje kako se kome sprdne, ali jest dovoljno izazovna da će se uvijek naći redikula koji će to iznova pokušavati.

23.08.2017.

PRIČA O DOBRIM MOSTARSKIM LJUDIMA

Priča o dobrim mostarskim ljudima (12): „Prosvjeta“ i Goran Kosanić


Milan Račić

Autor
23.8.2017. 



Priča o dobrim mostarskim ljudima (12): „Prosvjeta“ i Goran Kosanić

Foto: pscryoutube

/////////////////////////////

Sve dok je dobrih ljudi biće i „Prosvjete“, biće i Šantića, makar mu ime protjerali iz svih škola i inistitucija, biće i Hamze i Ćorovića…

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ Mostar, osnovano je 1902. godine. Sjedište društva je u Ćorovića kući u Mostaru. „Prosvjeta“ se bavi kulturnim, prosvjetnim, naučno-istraživačkim i socijalnim radom, čuvanjem svih vrijednosti srpske kulture, unapređivanjem kulturno – istorijskog  i društvenog života Mostara i Hercegovine. Uvijek su s ponosom isticali da su vrata ovog društva podjednako otvorena i za pripadnike ostalih nacionalnih zajednica u BiH, što je „Prosvjetu“ činilo jačom, sadržajnijom i primamljivom za sve građane Mostara.

Četiri puta je „Prosvjeta“ privremeno prestajala sa radom, da bi ponovno oživjela u jeku ratnih sukoba 1994. godine. Sačuvana je i opstala jer je utemeljena na multietičnosti Mostara i Hercegovine, a posebno jer su je osnovali i vodili ljudi mostarskog kova i odgoja: Ratko Pejanović i Siniša Jokić. O Ratku, Božo Kijac je zapisao:

“Sa svoje mostarske osmatračnice, Ratko je jasno razaznavao složene nijanse velike slike današnjeg ružnog svijeta, prepoznajući da se u tom svijetu odveć često zaboravlja na temeljne ideje i načela slobode, istine i pravde, da se njima manipuliše, da veliki i moćni, uvijek gladni gospodarenja drugima, tim idejama i načelima ogrću i svoje najsurovije poteze. Do posljednjeg daha, mirio je zavađene, liječio ratne rane, pomagao povratnicima i svima koji su mu se obratili za pomoć. Utrošio je ogromnu energiju da bi sačuvao njegova svjedočanstva, ali je istovremeno, u svim svojim nastupima, i u svojoj knjizi, jasno ustajao protiv sve snažnijih nastojanja da slika prošlosti bude revidirana i prilagođena ideološkim i političkim potrebama današnjih centara moći. Svojim radom i opredjeljenjima stavio se na bolju stranu istorije… Uspio je da odoli nepravdama, lošim ljudima, ratnim strahotama, stradanju i teškim životnim iskušenjima.“

Zato se, danas s pravom može reći da je Ratko Pejanović, rođen i odrastao na Carini, u epicentru grada, preporodio „Prosvjetu“ u najtežim njenim vremenima, očuvao mostarske vatrogasce, bio predsjednik Udruženja „Josip Broz Tito“ nikad se ne odričući svog crvenog ideološkog i ljudskog opredjeljenja, pa, čak, i onda kad su mu, sa mnogo strana, podmetane noge kao predsjedniku Gradskog vijeća Mostara.

U takvom ambijentu, i uz Ratka, izrastao je još jedan mladi prosvjetitelj – Siniša Jokić. Zato je kazivanje o „Prosvjeti“ kazivanje i o Ratku i Siniši čiji su životi toliko isprepletani da svi liče jedni na druge, ili su, u stvari, svi – samo jedno. Siniša je bio predsjednik SPKD „ Prosvjeta“, novinar i pjesnik, o kome Almin Kaplan zapisa: “U sušari mog sjećanja o Siniši, najintezivnije je ono kad bi Siniša u radio programu otpozdravio nekoj neni sa: Alejkumusselam, nakon što bi ona rekla: Esselamualejkum Siniša“. No, Siniša je pisao i poeziju. Otišao je među anđele, a da nije objavio ni jednu svoju pjesmu. Zato je Ratko, uz pomoć još nekih ljudi, sabrao njegovu poeziju, ukoričio je, „oživio“ Sinišu i obnovio memoriju grada i jednog vremena. A onda, kad su u nezaborav otišli i Ratko i Siniša, mnogi, bez obzira bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali obavezno Mostarci, pitali su se ko će nastaviti sa „Prosvjetom“ i hoće li ona opstati?

ratko i siniša

Na adresi, Knežića broj 20, iza najljepše kapije Mostara, rođen je Goran Kosanić, unuk Jove i Anike Vlahbegović-osnivača KUD „Abrašević“. A u tom kultnom „Abraševiću“ upoznali su se i zavoljeli i njegovi roditelji Gorjana – Sremica i Nedeljko – Mostarac. Odgojen i vaspitavan mirnoćom Sremice i temperamentom Mostarca, Goran počinje u OI „Ivo Lola Ribar“, potom u AK „Velež“, pa kao rukometni trener u „Galebu“. Za razliku od mnogih koji bi da zatru, prekriže ili u najmanju ruku zaborave svoju „crvenkastu“ prošlost, Goran s ponosom ističe da je prije punoljetstva kao najbolji omladinac primljen u SKJ. Sa suprugom Marijom obdaren je sinovima Dejanom i Vanjom. A onda, odmah po useljenju u tek obnovljenu kuću na pomenutoj adresi, svi su  sa samo jednim zavežljajem i par fotografija, zbog ratnih događanja, napustili najdraži im grad i komšiluk. Moralo se! Deset godina izbjeglištva u Sremskoj Rači. Deset godina tuge i čežnje za voljenim gradom. A onda, i pored mogućnosti odlaska u Ameriku, srce je, 2002. godine odlučilo – povratak u Mostar.

A od Mostara zatičem još samo gram mostarske duše. Mostar je ukraden Mostarcima, grad razrušen i raspolućen, a duša ranjena. I još uvijek je, nažalost, slično ili isto toj 2002. godini. Ne želim to prihvatiti, pa zahvaljujući mom drugom ocu – Ratku Pejanoviću postajem član „Prosvjete“ i Srpskog građanskog vijeća Mostar. Počinjem, zajedno sa njim na pomoći povratnika i jačanju kulture mog grada. Poslije Ratka radimo na okupljanju omladine, a kapije Ćorovićeve kuće otvaramo za sve mlade i sve preostale dobre ljude. No, kako je ovo grad podjela svega i svačega ni ovakvu „Prosvjetu“ ne ostavljaju na miru pa osnivaju još jednu, kontra onoj mostarskoj. Nazivani smo svakakvim imenima, svrstavani u različite nacionalne i interesne torove, ali što su nas više gazili mi smo postajali sve jači. I sada sve polako dolazi na svoje mjesto, mjenjaju ćurak, a naši odnosi postoju korektni, saradnja je u usponu i neki zajednički projekti. Sve to nas nije pokolebalo, pa SPKD „Prosvjeta“ organizuje bezbrojne manifestacije, pjesničke večeri, likovne kolonije, festivale, humanitarne akcije… Formirali smo književni klub, obilježavamo Vaskrs i Božić, organizujemo pjesničke večeri, pa petu likovnu koloniju. Posebno smo ponosni na „Šantićev festival djece pjesnika“ koji je nastao u mojoj glavi i izbjeglištvu, puno prije povratka u Mostar. Nastao je onda kad je moj Dejan, tada učenik četvrtog razreda, 1997. godine zapisao:

SAN

Sanjao sam sinoć tata, našu kuću, naša vrata

Ispred kuće česma, bašta

Šuti sine to je mašta

Sanjao sam našu rijeku i postelju moju meku

Našeg zeca i još svašta

Šuti sine to je mašta

Sanjao sam ruže, tulipane i sve naše sretne dane

Sanjao sam naše sunce da se budi

Šuti sine to je mašta

Bezbroj je pisama djece i njihovih roditelja za organizaciju i nezaboravne trenutke provedene na ovom festivalu u Mostaru. To je svakako obaveza više da istrajemo na ovim i novim aktivnostima koje smo osmislili i planirali. Ne odustajemo i pored činjenice da smo izbrisani iz budžeta i državnih jasli. Sve dok je dobrih ljudi biće i „Prosvjete“, biće i Šantića, makar mu ime protjerali iz svih škola i inistitucija, biće i Hamze i Ćorovića…

Posao je najveći problem za mlade i perspektivne ljude, pogotovo one koji nisu dio nijedne od vladajućih stranaka ili vjerskih elita. Oni, zapravo, jedino u državne organe i javna preduzeća uspješno zapošljavaju – neuspješne. Zato Goran sa svojom suprugom Marijom, evo čitavu deceniju i po redovito svakog osmog u mjesecu mora na javljanje u Zavod za zapošljavanje (šali se Goran pa kaže da mu je to prilika da osmog marta na putu za Biro ženi čestita njen Dan). Evidentirati se mora i njihov sin Dejan sa likovnom školom, dok je drugi od mlađanih Kosanića – Vanja, fitoterapeut, morao ponovno napustiti pjesmu slavuja, huk Neretve i Mostarske kiše, pa opet „dobrovoljno“ u izbjeglištvo. Strah me je da će i Dejan, koji je sa 16 godina svoju virtuoznost i „mostarsku nacionalnu pripadnost“ dokazao skokom sa Starog mosta, završiti kao i stariji u nekoj od „zapadnih demokratija“. Jer, ne znam mu odgovoriti na pitanje i konstataciju: “Tata, je li ovo onaj Mostar o kojem si nam pričao, pa moram mostarski zamjeniti životom na planini?“

No, i pored svega, naglašava Goran: “Mostar je moj grad, mi ga neizmjerno volimo i činimo sve kako bi vratio bar dio starog mu sjaja!“

Sve dok je Kosanića i mnogih drugih Gorana nikada s radom neće prestati ona prava „Prosvjeta“, niti će svi podmlatci nacionalističkih stranaka i kojekakvih veteranskih udruga izbrisati ime Maršala Tita.

//////////////////////

zgrada

Srpske diplomate se vraćaju u Skoplje - Radio Slobodna Evropa

/////////////////////

U diplomatsko-konzularna predstavništva BiH šalje pripravnike, ali i biznismene poput uzgajivača pilića ili upravnika kamenoloma, ilustrativna fotografija

Nekvalifikovanost kao kvalifikacija za diplomatiju BiH

////////////////////

Protest proruske opozicije u Podgorici 2015. godine

Šari: Rusija i dalje čeka svoju šansu u Crnoj Gori

//////////////////////////////////////////

Kolumne

Muharem Bazdulj : Tradicija i kako je birati



/////////////////////////////

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT: Presuda "Prlić i drugi" do novembra

Pravomoćna presuda protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata za zločine počinjene protiv bosanskih muslimana tokom rata u BiH bit će objavljena do novembra ove godine, objavljeno je u srijedu u Haagu na statusnoj konferenciji pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivši Jugoslaviju (ICTY).






"Radimo na pisanju žalbene presude i vijećamo te očekujemo da će žalbena presuda biti izdana do novembra", kazao je predsjednik žalbenoga vijeća sudac Carmel Agius dodajući da još nije utvrđen tačan datum objave žalbene presude.

Haški je sud šestoricu Hrvata u maju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tokom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog poduhvat.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Žalbena rasprava održana je u martu ove godine.

 

 

(SB/FENA)


///////////////////////////

SUĐENJE STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU: 'U vojnim džipovima dopremali ...


/////////////////////////////////////

OTKRIVENA MASOVNA GROBNICA NA KORIĆANSKIM STIJENAMA: Strahuje se od premještanja posmrtnih ostataka

OTKRIVENA MASOVNA GROBNICA NA KORIĆANSKIM STIJENAMA ...


////////////////////////////////////


TUĐMAN O TITU I PARTIZANIMA: HDZ-ovcima je bolje da ne čitaju... - 3

Ovako je Tuđman govorio 1989. o Titu, Bleiburgu i partizanima. HDZ ..


/////////////////////////////////////////////
23.08.2017.

OTKRIVENA MASOVNA GROBNICA NA KORIĆANSKIM STIJENAMA

Traži se hitna reakcija Tužilaštva BiH : Otkrivena masovna grobnica na Korićanskim stijenama


August 23. 2017.

Istražitelji Instituta za nestale osobe BiH otkrili su na širem lokalitetu Korićanskih stijena masovnu grobnicu za koju vjeruju da krije posmrtne ostatke blizu stotinu Prijedorčana, ubijenih u augustu 1992. godine.

Još 20. jula su Tužilaštvu Bosne i Hercegovine podnijeli zahtjev za ekshumaciju, ali Tužilaštvo do danas nije izdalo nalog za izlazak na teren i iskopavanje.

U Institutu kažu kako strahuju da bi moglo doći do premještanja posmrtnih ostataka, budući da lokaciju na kojoj se nalaze niko ne obezbjeđuje.Istražitelji Instituta za nestale nadaju se bržoj reakciji Tužilaštva. S obzirom na otežane uvjeta rada na terenu tokom hladnijih mjeseci, žele što ranije započeti ekshumaciju.

“Mi smo utvrdili postojanje masovne grobnice na širem lokalitetu Korićanskih stijena. Očekujemo dijelove posmrtnih ostataka najmanje 80 do 100 žrtava. Tužilaštvo BiH zajedno s nama izašlo je na teren, znaju za te informacije i očekujemo da ćemo brzo krenuti na teren i ekshumaciju na navedenom lokalitetu”, rekao je istražitelj Mujo Begić.

Istovremeno, brojne porodice iz Prijedora, i 25 godina nakon zločina na Korićanskim stijenama, tragaju za svojim srodnicima.Na tim stijenama 21. augusta 1992. ubijeno je 224 bošnjačkih i hrvatskih logoraša koji su prethodno bili zatvoreni u prijedorskim logorima.

Žrtve bacane u provaliju

“Naređeno im je da izađu iz autobusa na ivicu ponora, gdje su strijeljani u leđa i bacani u provaliju. To je strašan prizor”, rekao je predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković povodom obilježavanja dvadesetpetogodišnjice zločina ranije ove sedmice.

Mešković je rekao da je preživjelo 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da se dio odgovornih procesuira i kazni, te da istina o ovom zločinu bude zabilježena.

“Međutim, broj ljudi koji je odgovarao za taj zločin je vrlo mali. Zločinci su dobili  211 godina zatvora za 200 nevino strijeljanih civila”, kazao je on.

U februaru 2013, Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine osudilo je u na ukupno 79 godina zatvora četvericu bivših pripadnika policije u Prijedoru, a zbog ubistva 150 nesrpskih civila na Korićanskim stijenama 1992.

Na osnovu konačne odluke Apelacionog vijeća, Zoran Babić je osuđen na 22 godine zatvora, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu, dok je Željku Stojniću izrečena kazna u trajanju od 15 godina zatvora.

Blizu 1.200 zatočenika je ukrcano u autobuse i kamione s obrazloženjem da ih se vodi na razmjenu.

Konvoj autobusa i kamiona pratili su policajci Interventnog voda prijedorske policije, te pripadnici Teritorijalne odbrane (TO). Autobusi su krenuli iz naselja Tukovi i ispred logora Trnopolje, i spojili se u jedan konvoj u Kozarcu.

Po naređenju, zaustavili su se kod rijeke Ugar na planini Vlašić, gdje je, prema optužnici, odvojeno više od 150 vojno sposobnih muškaraca.

Oni su potom strijeljani uz rub provalije na Korićanskim stijenama.Tokom sudskog postupka utvrđeno je kako su ubice tijela strijeljanih gurnuli u provaliju, u koju su, nakon toga, bacali ručne granate kako bi bili sigurni da niko nije preživio.

(Kliker.info-AJB)


/////////////////////

Ilija Cvitanović : Oni koji zveckaju oružjem po BiH svoju djecu su izmjestili u inostranstvo

August 23. 2017.



Komentarišući zaoštrenu situaciju u Bosni i Hercegovini, posebno nakon izjave Bože Ljubića „o pređenom Rubikonu ukoliko ne dođe od izmjena Izbornog zakona u BiH“ predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović kaže da ne zna na šta je Ljubić mislio konkretno ovom izjavom, ali zna da svi oni koji zveckaju oružjem po Bosni i Hercegovini svoju su djecu izmjestili na udobne pozicije izvan Bosne i Hercegovine.

„Ovdje ne mislim konkretno na Božu Ljubića, već na sve one koji podižu tenzije u zemlji na svim stranama“, rekao je Cvitanović u komentaru za agenciju Patria.

 Izmjene Izbornog zakona BiH su, kaže Cvitanović, u svakom slučaju nužne da bi građani u BiH imali izbore kao i u svim zemljama u Evropskoij uniji. A te izmjene, dodaje, moraju biti takve da svaki narod u BiH mora biti zaštićen, pa i kada je riječ o izboru legitimnih političkih predstvnika u vasti.

Cvitanović kaže da je „Rubikon odavno pređen, barem što se tiče bh. Hrvata, i to u svakom pogledu, od ekonomije do odnosa tužilaštva prema bivšim pripadnicima HVO-a“.

Predsjednik HDZ-a 1990 smatra da se u BiH svaka prilika koristi za blokadu euro-atlanskog puta Bosne i Hercegovine, te da zbog toga najviše ispaštaju građani u zemlji. Iako, kaže, u javnosti se situaciju pokušava prikazati posve drugačije.

„Političke partije i pojedinci koji najviše govore o važnosti Evropske unije za BiH zapravo sve čine da se Bosni i Hercegovini ne desi Evropska unija, jer bi to značilo i otvaranje mnogih priča o kriminalu i korupciji u zemlji za koju su odgovorni upravo neki od čelnih ljudi iz vlasti“, kaže Cvitanović.

„Jer, Evropska unija znači i to da se pokažu sve razmjere kiminala u BiH, koje su ogromne u ovoj zemlji“, dodaje Cvitanović.

Na pitanje da li bi uknjižba vojne imovine mogla biti nova kočnica na NATO putu Bosne i Hercegovine, obzirom da su mnogi uknjižbu dijela ove imovine na općine i kantone u Federaciji odnosno RS vidjeli kao nove etno-teritorijalne podjele u zemlji, Cvitanović kaže da je stav HDZ-a 1990 da ona imovina koja treba državi Bosni i Hercegovini treba biti uknjižena na državu BiH, dok ona imovina koja nije potrebna državi treba biti uknjižena na lokalne zajednice.

„Jesu li općine Rama, Pale ili Tuzla Bosna i Hercegovina?“, pita se Cvitanović.

„Ne vidim uopće problem da imovina koja ne treba državi Bosni i Heercegovini bude uknjižena na lokalne zajednice. Smatram da je to u cilju pomaganja razvoju lokalnih jedinica kao nositelja oživljavanja gospodarstva u BiH“, zaključio je Cvitanović.

(Kliker.info-NAP)


///////////////////////////////////////

ICTY o Udruženom zločinačkom poduhvatu : Presuda Jadranku Prliću i drugima do novembra

August 23. 2017.



Pravomoćna presuda protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata za zločine počinjene protiv bosanskih muslimana tokom rata u BiH bit će objavljena do novembra ove godine, objavljeno je u srijedu u Haagu na statusnoj konferenciji pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivši Jugoslaviju (ICTY).

“Radimo na pisanju žalbene presude i vijećamo te očekujemo da će žalbena presuda biti izdana do novembra”, kazao je predsjednik žalbenoga vijeća sudac Carmel Agius dodajući da još nije utvrđen tačan datum objave žalbene presude.

Haški je sud šestoricu Hrvata u maju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tokom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog poduhvat.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Žalbena rasprava održana je u martu ove godine.

(Kliker.info-Fena)

22.08.2017.

'KADA BIH BAR MOGLA DA ZAKOPAM SINA'

'Kada bih bar mogla da zakopam sina'


RSE/Fotogalerija

RSE/Fotogalerija

/////////////////////////

Na Korićanskim stijenama na Vlašiću obilježena je 25. godišnjica ubistva više od 200 Bošnjaka, koji su prethodno bili zatvoreni u prijedorskim logorima. Njih su 21. augusta 1992. godine iz konvoja, koji je krenuo na razmjenu iz Prijedora prema Travniku, strijeljali pripadnici interventnog voda prijedorske policije, a njihova tijela pala su u provaliju duboku 300 metara.

S buketom cvijeća u rukama, na Korićanske stijene i ove godine je došla Zumra Zaimović (81). Ona sve ove godine bezuspješno traga za tijelom sina koji je imao 32 godine kada je ubijen.

"Sina jedinca sam izgubila i do danas nisam pronašla nijednu njegovu kost. Da pronađem bar jednu, ja bih ga zakopala da znam gdje je. Već imam 81 godinu i pitanje je hoću li doživjeti da ga pronađem. Možda je ovo zadnji put da sam ovdje došla", kaže Zaimović za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Zaimović: Hoću li doživjeti da ga pronađem?
Zaimović: Hoću li doživjeti da ga pronađem?

Ružu u ponor na mjestu stradanja, danas je bacio i Fikret Alić čija je fotografija, na kojoj se nalazi iza logorske žice, obišla svijet.

Alić je preživio prijedorske logore Keraterm i Trnopolje nakon čega je uspio ući u konvoj sa ženama i djecom koji ih je, preko Vlašića, vozio na razmjenu. Kako kaže, i sam je za dlaku izbjegao smrt na Korićanskim stijenama.

"Ovim putem sam prošao sedam dana prije ljudi koji su tu ubijeni. Izvodili su me, tukli, trebali su me ubiti i silovati jer sam bio u ženskoj uniformi koju sam obukao usput, kod jedne vode. Sreća nisam ostao tu i nisam završio ovdje kao ostali", kazao je Alić.

Fikret Alić na naslovnici lista "Time", logor Trnopolje
Fikret Alić na naslovnici lista "Time", logor Trnopolje

Na Korićanskim stijenama i danas je upozoreno da posmrtni ostaci svih ubijenih nikada nisu pronađeni, a bivši logoraš i predsjednik Saveza udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović ističe da je to odgovornost nadležnih institucija, kao i procesuiranje svih odgovornih za ovaj zločin.

"Na Korićanskim stijenama strijeljana su 224 bivša logoraša i civili koji su, u akciji etničkog čišćenja u okolini Prijedora, ugurani u isti konvoj. Za ovaj zločin je osuđeno 11 osoba, među njima i Darko Mrđa koji je osuđen u Haagu. Međutim, za nas je ovaj proces daleko od završenog i očekujemo od Tužilaštva BiH da ponovno otvori ovaj predmet, jer postoji još odgovornih koji su slobodni građani i žive u BiH ili drugim zemljama", ističe Duratović.

"Najveći krivci su organizatori, odnosno članovi kriznog štaba općine Prijedor iz tog perioda i na to smo spremni još jednom upozoriti na protestu ispred Tužilaštva BiH", dodaje Duratović.

Strijeljanje na Korićanskim stijenama preživjelo je 12 osoba koje su svjedočile u sudskim procesima.


///////////////////////////////////////


VUJOŠEVIĆ PORUČIO IZ BOLNICE: 'Vodit ću BiH makar i s jednom nogom. Neka ne brinu dušmani'!

VUJOŠEVIĆ PORUČIO IZ BOLNICE: 'Vodit ću BiH makar i s jednom ...


/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 22. avgust/kolovoz 2017.

 


////////////////////////////////////////////////

ČAVIĆ PROZREO DODIKOVU MANIPULACIJU: "Nemoj se kriti iza naroda, imate većinu i donesite odluku protiv ulaska u Nato pakt"

Reagujući na izjavu Milorada Dodika, prema kojoj narod treba da se izjasni o NATO-u na referendumu, lider NDP-a Dragan Čavić istakao je da se Milorad Dodik ponovo poigrava referendumom, te da vješto manipuliše narodom.



ČAVIĆ PROZREO DODIKOVU MANIPULACIJU: 'Nemoj se kriti iza naroda, imate većinu i donesite odluku protiv ulaska u Nato pakt'

Predsjednik NDP-a je istakao da je odluka o odnosu prema integraciji BiH u NATO jednako strateški značajna kao i odluka o ulasku BiH u EU, ali da se ovo pitanje ne smije rješavati na brzinu, niti koristiti u službi manipulacija.

''I sada se sjećam trojnog potpisa na podršku ulasku BiH u NATO kojeg su u Istambulu  potpisali Boris Tadić, Taip Erdogan i Haris Silajdžić. Tada Dodik nije rekao ni riječ protivljenja, a bio je Predsjednik Vlade RS, jer je njegov prijatelj Boris Tadić uradio nešto nezamislivo potpisujući akt u ime države kojoj ne pripada, i snažeći Silajdžićev stav za pristupanje BiH u NATO savez'', kaže Čavić. 

Čavić ističe da se Dodik još jednom poigrao referendumom, te da to predstavlja opasnu i nepotrebnu manipulaciju.

''Podsjećam da je referendum o Danu Republike okončan onako kako je to Ustavni sud BiH i tražio, donošenjem Zakona koji ispunjava zahtjeve Ustavnog suda BiH, čima Dan Republike više nije državni praznik određen zakonom, kao i da je referendum o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH prošao sve procedure donošenja, ali je zaustavljen od izvršenja skrivanjem odluke u nečijoj ladici zbog čega nije objavljen u Službenom glasniku RS.

Dodik ne treba u ovo pitanje uguravati narod. Budući da se deklariše kao hrabar čovjek, iako svoju političku hrabrost može dokazati ne isturajući narod ispred sebe. Neka pripremi  Odluku o odbijanju Republike Srpske pristupanju NATO savezu, zakaže sjednicu Narodne skupštine RS  i usvoji tu istu odluku. Valjda za takvu odluku ima većinu'', poručuje Čavić.

Čavić je podsjetio na važnost pitanja stanja i pozicije Oružanih snaga u BiH, ističući da Srbi nemaju potrebe izlaziti iz okvira Dejtonskog regionalnog principa odnosa Oružanih snaga.

''Uputiću sve one koji danas larmaju o ovom pitanju na Aneks 1-B Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sporazum o regionalnoj  stabilizaciji. Još tada, sada daleke 1995. godine, velike sile su pitanje odnosa oružanih snaga regiona obuhvatile posebnim aneksom, jedinim u cijelom Dejtonskom sporazumu koji je obavezivao ne samo BiH već i Hrvatsku i tada Saveznu republiku Jugoslaviju.

Dakle, i tada je vladalo ubjeđenje da se ovo pitanje može riješavati samo u regionalnom kontekstu, a nikako pojedinačno. U tom smislu Srbi nemaju potrebe izlaziti iz okvira Dejtonskog regionalnog principa'', napominje Čavić.

Lider NDP-a je istakao da nema odluke o ulasku BiH u NATO sve dok se o tome definitivno ne odredi Srbija.

''Do tada nema zapreka da se oružane snage BiH ponašaju kao i Vojska Srbije i da učestvuju u zajedničkim programima obuke, učestvuju u mirovnim misijama, zajedničkim vojnim vježbama, na način kako se to čini i sada. Ako Srbija odluči da pristupi u NATO, Republika Srpska to treba podržati i u BiH, a ako se to ne desi, rješenja treba tražiti u statusnoj ustavnoj neutralnosti.

Zbog svega prethodnog smatram da bi održavanje referenduma po ovom pitanju bilo nepotrebno sve dok se Srbija definitivno ne odredi po ovom pitanju, i zato nema potrebe za njegovim održavanjem'', kaže Čavić.

Na pitanje da li očekuje da odluka o knjiženju vojne imovine u Han Pijesku na državu BiH ubrza aktivaciju akcionog plana, Čavić ističe da je Akcioni plan za članstvo u NATO politički proizvod SNSD-a dok je vršio vlast na nivou BiH.

''Do promjene stava došlo je zadnjih godina od kako nisu dio koalicije u vlasti, u institucijama BiH. Potpuno je bilo nepotrebno pokretati bilo kakav pravni spor oko bilo koje imovine koja je bila sastavni dio imovine SSNO SFRJ, a ta je opet sukcesionim sporazumom postala predmet sukcesije između država nasljednica SFRJ. Ovo pitanje je dodatno zaleđeno i odlukom Visokog predstavnika u BiH još 2004.godine a ta odluka je još na snazi.

Umjesto da se ovo pitanje riješava političkim dogovorom, što je i suština srpskog konsenzusa  o ovom pitanju iz 2012.godine, neko iz RS je neodgovorno i improvizovano ušao u sudski postupak ne znajući njegov ishod, iako je bilo za pretpostaviti šta će se dogoditi sa ovakvom dosadašnjom praksom sudova i ustavnog suda BiH'', kaže Čavić.

Aktivacija MAP (akcionog plana za članstvo) zavisi isključivo od NATO i ako oni odluče da intenziviraju aktivnosti za pristupanje BiH u NATO to će se i dogoditi, napominje on.

''Onda stvari za nas u Republici Srpskoj stoje loše jer bi to značilo da NATO želi ubrzano da okonča svoje oblikovanje u regionu prije odluke Srbije.Tada nećemo imati izbora i moraćemo se suprotstaviti  takvoj aktivnosti kroz djelovanje u institucijama BiH. Bez našeg učešća takva odluka ne može biti donesena u institucijama BiH'', zaključio je Dragan Čavić.
22.08.2017.

NACIONALISTIČKO LUDILO POLITIČKOG LUZERA

NACIONALISTIČKO LUDILO POLITIČKOG LUZERA: Kako Ljubić zapaljivim izjavama i prijetnjama potkopava Čovića i HDZ BiH!

Vlastito nacionalističko ludilo Ljubić je uspio nadmašiti jučerašnjom izjavom da će, ako ne dođe do pravovremenih izmjena Izbornog zakona, doći do izvanrednog zasjedanja HNS-a na kojem će se donijeti strateške odluke kojima će se “promijeniti politička paradigma prema partnerima u BiH i prema aktualnim rješenjima u BiH”. To bi, kako je kazao, značilo “prelazak Rubikona”.



NACIONALISTIČKO LUDILO POLITIČKOG LUZERA: Kako Ljubić zapaljivim izjavama i prijetnjama potkopava Čovića i HDZ BiH! - 3

Božo Ljubić, bivši političar i aktuelni predsjednik Hrvatskog narodnog sabora, ne prestaje zabavljati javnost huškačkim i zapaljivim izjavama s kojima sve ozbiljnije prijeti da zasjeni i predsjednika RS-a Milorada Dodika. Ljubić je je posljednjih mjeseci između ostalog Armiju BiH usporedio s ISIL-om, najavljivao treći entitet i prijetio raspadom države ukoliko se BiH ne ustroji po njegovoj volji. Ipak, vlastito nacionalističko ludilo Ljubić je uspio nadmašiti jučerašnjom izjavom da će, ako ne dođe do pravovremenih izmjena Izbornog zakona, doći do izvanrednog zasjedanja HNS-a na kojem će se donijeti strateške odluke kojima će se “promijeniti politička paradigma prema partnerima u BiH i prema aktualnim rješenjima u BiH”. To bi, kako je kazao, značilo “prelazak Rubikona”.

 

Svakome ko je iole obrazovan ne treba naročito mnogo objašnjavati da od Cezarove historijske epizode s „prelaskom Rubikona“ ovaj pojam simbolizuje početak građanskog rata. Ljubić je tako otvoreno zaprijetio da će, ako ne bude po volji njega i njegovih političkih istomišljenika, doći do građanskog rata u BiH. Ovo je prvi put, još od čuvene prijetnje jednog drugog doktora, Radovana Karadžića u Skupštini BiH 1992., da neki političar zaprijeti ratom. Ovako nešto na pamet nije palo čak ni Miloradu Dodiku koji je i pored sve zapaljivosti i nepremjerenosti svojih izjava bilo kakvu mogućnost rata u BiH odlučno odbacivao.

 

No, šta je Ljubića, kojeg su nekoć mnogi smatrali glasom razuma i kompromisa među hrvatskim političarima, navelo na ovakvu radikalnu retoriku i siledžijske prijetnje čak i ratom ukoliko njegova volja ne bude ispoštovana?

 

Njegovi lični motivi mogu bili različiti, no prije svega treba uzeti u obzir da Božo Ljubić nastupa iz pozicije političkog gubitnika. Naime, Ljubić je već dva puta doživljavao težak politički poraz od aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Prvi put na unutarstranačkim izborima kada se 2005. kandidirao za predsjednika ove stranke. Potom je osnovao HDZ 1990. koji je, nakon solidnih rezultata u početku, na posljednim općim izborima 2014. bio potopljen od HDZ-a BiH, poslije čega se Ljubić povukao s mjesta predsjednika ove stranke.

 

Shodno tome, druga stvar koju treba uzeti u obzir jeste da Ljubić u ovom trenutku nema direktnu političku odgovornost. Kao predsjednik parapolitičke organizacije HNS koja se samoproglasila nadležnom da predstavlja političke interese „svih Hrvata u BiH“, Ljubić, za razliku od Čovića i drugih prvaka HDZ-a, ne mora strahovati da će zbog svojih istupa i djelovanja morati snositi i direktne političke posljedice. On je predsjednik jedne nevladine organizacije, a ne izabrani politički funkcioner koji odgovara glasačima. A s obzirom da je upravo HDZ BiH glavni pokrovitelj i lider u HNS-u, Ljubiću je kao predsjedniku ove organizacije otvoren prostor da svojim zapaljivim izjavama, prijetnjama i megalomanskim zahtjevima, HDZ BiH primorava na političku radikalizaciju te pred njega postavlja nerealne ciljeve koje kao vodeća stranka hrvatskog naroda u vlasti ne može ispuniti. Stoga je vrlo moguće da je jedan od Ljubićevih skrivenih ciljeva ponovna konfrontacija s Čovićem i u konačnici optužba da nije ispunio očekivanja Hrvata u BiH te da je potreban novi lider.

 

I za sam HDZ BiH koji uživa nedvojbenu podršku hrvatskog naroda u BiH i ukupnu relaksaciju odnosa u zemlji najbolje rješenje bilo ukloniti Ljubića, jer je svakom razumnom jasno da su zahtjevi koje HNS postavlja politički nemogući, a da prijetnje koje se ispred ove organizacije upućuju mogu uroditi samo kontraefektom, dodatnom izolacijom Hrvata u BiH i uništavanjem mogućnosti za bilo kakav kompromis, čime HDZ trasira sebi siguran put da u konačnici od svega dobije NIŠTA.

 

S druge strane, s obzirom na odnos snaga u BiH, historijsko iskustvo nas uči da bilo kakvi pokušaji povlačenja iz zvaničnih državnih institucija i osnivanja paralelnih, a čime Ljubić prijeti, mogu zavšiti jedino onako kako je završio Jelavićev eksperiment s Hrvatskom samoupravom 2001. godine. U HDZ-u BiH su valjda toga svjesni.

 

(D.H.)

//////////////////////////////

Ljubić potvrdio : HDZ otvoreno traži etno-teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine

Predsjednik Glavnog odbora HNS-a BiH Božo Ljubić govoreći o članstvu Bosne i Hercegovine u NATO rekao je da hrvatska politika u BiH i hrvatski narod apsolutno podržavaju euroatlantske integracije, što

/////////////////////////////////

Intervjui

Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja




///////////////////////////

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

///////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Ujedinjeni narodi umrli su u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u

//////////////////////////////////////

Andrej Nikolaidis : Dragi Rex, dragi Amerikanci: Vama je Hasanbegović u Bijeloj kući

////////////////////////////////////

Miljenko Jergović : U kojem trenutku fizičko nasilje postaje legitimno?

////////////////////////////////////

Boris Dežulović : Strasti Orijenta i Maca Diskrecija

/////////////////////////

Kemal Kurspahić: Sarajevo i Virdžinija – poređenje neuporedivog

///////////////////////////////////////////

/////////////////////////////

//////////////////////////////

 
DODIKOV SALTO MORTALE: Od vojne vježbe MUP RS sa NATO-om, do agitovanja protiv NATO

DODIKOV SALTO MORTALE: Od vojne vježbe MUP RS sa NATO-om, do agitovanja protiv NATO

21.08.2017.

BOŽO LJUBIĆ PONOVIO PRIJETNJE

LJUBIĆ PONOVIO PRIJETNJE: "Ne izmijeni li se Izborni zakon, slijedi 'prelazak Rubikona'!"

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić poručio je da ističe vrijeme do kojeg bi trebalo provesti izmjenu izbornog zakonodavstva u skladu s odlukama Ustavnog suda, a u slučaju da pravovremeno ne budu usvojene izmjene izbornog zakonodavstva koje će garantirati legitimno predstavljanje, Glavno vijeće će predložiti vanredno zasjedanja HNS-a i usvajanje strateških odluka koje će biti promjena paradigme prema partnerima u BiH i aktualnim rješenjima.



LJUBIĆ PONOVIO PRIJETNJE: 'Ne izmijeni li se Izborni zakon, slijedi 'prelazak Rubikona'!'


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
................................

-Izmjena izbornog zakona je ključno pitanje za budućnost BiH, to treba biti jasno svima, naglasio je Ljubić, kazavši kako opstrukcije zahtjeva Hrvata za legitimnim predstavljanjem koje su izražene kroz protivljenje prijedlogu izmjene Izbornog zakona od dijela bošnjačkih stranaka vide kao pokušaj zadržavanja dominacije nad Hrvatima u BiH.

 

Ljubić je naveo kako očekuju od svih da podrže Prijedlog izmjene Izbornog zakona koji će se uskoro naći na Zastupničkom domu državnog Parlamenta.

 

-Ukoliko ne, onda je odgovornost na strankama koje se protive da po ponude svoje rješenje koje zadovoljava osnovne zahtjeve odluke Ustavnog suda, a to znači mogućnost legitimnog predstavljanja sva tri naroda u institucijama u kojima je Ustavom predviđeno legitimno predstavljanje naroda-to su u prvom redu Domovi naroda na razini entiteta i države i Predsjedništvo, istaknuo je Ljubić, kazavši kako je to minimum koji se može očekivati.

 

-Ukoliko se, pak, dogodi, što ja očekujem da se neće dogoditi, da ne bi pravovremeno bile usvojene izmjene Izbornog zakona, stav je Glavnog vijeća da se predloži Predsjedništvu HNS-a da se sazove izvanredno zasjedanje HNS-a i da se donesu strateške odluke koje bi bile promjena naše političke paradigme prema partnerima u BiH i aktualnim rješenjima, a što bi u izvjesnom smislu značilo “prelazak Rubikona”, naveo je Ljubić.

 

A što bi bilo preko Rubikona, pitanje je na koje je Ljubić odgovorio kako tek treba vidjeti kako će se situacija razvijati, no i kako se nada da se neće morati ući u tu fazu.

 

-Smatram da će prevladati odgovornost kod partnera da uspostavimo institucionalnu ravnotežu tri naroda temeljem odluka Ustavnog suda. Što je iza Rubikona to će definirati Sabor. I kada Sabor definira teško je predvidjeti što će se dogoditi, poručio je Ljubić.

 

Ljubić je naglasio kako ovaj put ni OHR ne može “bajpasirati” rješenja, budući da ne može protiv presuda Ustavnog suda BiH.

 

–To jasno ukazuje na put kojim treba ići da bi došlo u situaciju institucionalne ravnopravnosti i političke stabilnosti i procesa razvoja BiH, poručio je Ljubić.

 

 

Poručio je kako su Hrvati spremni prihvatiti svakako rješenje koje će osigurati izbor legitimnih predstavnika u Dom naroda i Predsjedništvo BiH. 

 

Novinarima se obratio i Bariša Čolak, šef Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS-a . Čolak je također kazao kako je promjena izbornog zakonodavstva u ovom trenutku najznačajnija za BiH.  Pritom je kazao da bi bilo dobro da, ukoliko neko cijeni kako neka rješenja u prijedlogu nisu najbolja, podnese amandmane.

 

Čolak je jasno naglasio kako nije ozbiljno vezati uz izborno zakonodavstvo pitanje presude Sejdić-Finci budući je za takvo što potrebna promjena Ustava.

 

Poručio je kako su Hrvati spremni prihvatiti svako rješenje koje će osigurati izbor legitimnih predstavnika u Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

21.08.2017.

OVO JE MOJA KUĆA, ŽIVIO SAM TU

Ovo je moja kuća, živio sam tu

Nezirović Elvedin

Autor
21.8.2017. 



Image result for novinar nezirovic elvedin fotos

Elvedin Nezirović

///////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Svi ti subotnji i nedjeljni odlasci u rodnu grudu s vremenom su postali neka vrsta kolektivnog, porodičnog rituala. To su, na neki način, i duhovna putovanja, prave male sedmične hidžre, koje svoj lirski vrhunac dožive u nekom ejdetskom času kada, recimo, zbunjeni klinac sa zadnjeg sjedišta priupita zamišljenog oca „Gdje 'vo idemo, tata?“, a on, ne znajući šta da mu odgovori, nevoljko promrlja „Niđe“. Onaj ko to nije doživio, taj ni ne može znati da je „Skitnica“, prije svega, pjesma koja govori o bolu raseljene mostarske siće.
................
....................................

A ta pjesma govori upravo o tome – o gubitku doma. O gubitku prava da se u životu bude sretan na bosanski način. Zato taj čovjek neki što mi uze sve  nije ništa drugo nego metafora rata, ljudsko otjelotvorenje sudbine, koja, po nekom nepisanom lirskom pravilu, u ovdašnjoj pjesmi uvijek odigra ključnu rolu onda kada od sretnog čovjeka treba napraviti totalnog luzera. U protivnom, ne samo da ne bi bilo pjesme, nego ne bi bilo ni Bosne, a s njom, bogme, ni Hercegovine.

Da tamo negdje početkom ovog milenija, jedan sarajevski narodnjački kantautor nije napisao pjesmu „Skitnica“, mostarska sića – ona koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka sticajem ratnih okolnosti stigla u grad i, protivno svojoj volji, u njemu do danas ostala – nikada ne bi dobila pjesmu koja tako savršeno opisuje njenu identitarno-zavičajnu rascijepljenost. Eto, to mi je palo na pamet dok sam se onomad vraćao kući, u kasni sat, smoren ljetnom omarom i, u prolazu, sasvim slučajno, čuo kako se iz jedne prepune prigradske kafane u gluhu noć sručuje unjkavi muški falset: „Ovo je moja kuća, živio sam tu / Ovo je moja draga volio sam nju…“.

Kantautoru je ime Armin Šaković, a kafanskom pjevaču koji je njegovu pjesmu te noći otpjevao imena ne znam, niti je ono važno. Ono što, pak, jeste važno to je način na koji pjesma sublimira neka od temeljnih iskustava savremenog bosanskohercegovačkog čovjeka – iskustva  rata, nesreće i lutalaštva, a da o njima, zapravo, uopće ne govori. Zato je to pjesma onog Mostara koji je nastao u ratu, bježeći od noža, s glavom na ramenima kao jedinim zalogom za kakvu-takvu budućnost. A ta budućnost, na kraju se ispostavilo, i nije život, nego vrijeme koje se mora potrošiti jer druge nema i jer je u ovoj zemlji, valjda, oduvijek tako. Kao da na taj rastrgani, izvlašćeni grad misli i Andrićev Alihodža, kada kaže: „Oči gledaju, usta govore, čovjek traje, ali života, pravog života, nema više“.

No, da bi se pjesmu uopće moglo razumjeti u tom ključu, potrebno je, prije svega, razumjeti ovdašnju kulturu i tu, u globalnom kontekstu, atipičnu privrženost našeg čovjeka, Bosanca ili Hercegovca, sasvim svejedno, mjestu u kojem je rođen – svom, dakle, domu. Arhetipski primjer bosanskog doma obično je kakva suhozidina u kojoj se čovjek rodi, odraste, izrodi djecu, ostari i onda ga jednog maglovitog novembarskog jutra, preko praga, kojeg je svake godine lakirao štiteći izanđalo drvo od vlage i crva, iznesu radnici nekog lokalnog pokopnog preduzeća. Tako u ovoj zemlji žive i umiru sretni ljudi. Sve mimo toga zlo je i nesreća. Zato bi, recimo, bilo nemoguće Šakovićevu pjesmu prevesti na neki drugi jezik, jer u nju stane i ono što u riječi nikako ne može.

A ta pjesma govori upravo o tome – o gubitku doma. O gubitku prava da se u životu bude sretan na bosanski način. Zato taj čovjek neki što mi uze sve  nije ništa drugo nego metafora rata, ljudsko otjelotvorenje sudbine, koja, po nekom nepisanom lirskom pravilu, u ovdašnjoj pjesmi uvijek odigra ključnu rolu onda kada od sretnog čovjeka treba napraviti totalnog luzera. U protivnom, ne samo da ne bi bilo pjesme, nego ne bi bilo ni Bosne, a s njom, bogme, ni Hercegovine.

„Skitnica“ je, dakle, pjesma onog Mostara koji već godinama svoju životnu funkciju ispunjava crnčeći na gradilištima, rovareći ispod podignute haube kakvog Opel Kadeta iz osamdeset šeste ili skupljajući željezo, bakar i PET ambalažu, onog Mostara koji u trenucima večernjeg odmora pije pivo iz dvoguze flaše dok iz susjedne sobe dopire dječiji plač, onog, koji radnike lokalnog pogrebnog preduzeća već godinama iščekuje u svojim nezavršenim, na brzinu sklepanim kućercima što mirišu po prženom ulju i sasušenoj kadulji, nasađenim sve jedan na drugi, od Zalika, preko Mazoljica i Šehovine, pa do Tekije, Opina, Gnojnica i Ortiješa. U njoj je njegova bol vješto zakamuflirana općim mjestima jeftine narodnjačke lirike i može je oćutati samo onaj čiji je doživljaj života utemeljen na iskustvu izbjeglice. Zato je taj ojađeni i protjerani Mostar može čuti i prepoznati kao svoju vlastitu. U njegovoj semantici, pjesma je to o povratku u izgubljeni zavičaj. O onom što je trebalo biti, ali, eto, nikada nije, jer je, otkako je svijeta i vijeka, čovjeku suđeno da, prije svega, pati.

Stalno mi se, od te vrele ljetne večeri, u glavi premotava taj pitki narodnjački refren, skoro da me noću budi taj nepodnošljivo banalni vibrato kojemu u pjesmi pripada sve, ali mu u stvarnosti ne pripada ništa – ni kuća u kojoj je nekada živio, ni draga koju je nekada volio. Imam prijatelje, izbjeglice iz Gacka, koji uz njeg redovno piju i banče, jer ih vraća u ono Gacko koje već odavno ne postoji nigdje osim u njihovim uspomenama. Valjda zato u tom glasu prepoznajem onaj Mostar koji strogom centru grada i danas prilazi s osjećanjem nelagode i kristalno jasnom sviješću da tu ne pripada.

Osamdesetih godina prošloga vijeka, dok je i u pjesmi i u životu još sve moglo biti drugačije, taj je priprosti ruralni svijet, ni ne sluteći da će jednoga dana postati Mostar iz naše priče, u grad dolazio obično po nuždi – da prodaje sir iz mijeha ili vodi djecu na vakcinaciju – a ako bi sezonski pazar bio dobar, i iz ćejfa – bilo da gleda Veležove utakmice ili, pak, odlazi na koncerte tadašnjih zvijezda folk estrade poput Lepe Brene i Miroslava Ilića. Za te ljude, ovaj grad je bio velik i važan koliko i za one koji su u njemu živjeli, ali ga ponajviše zbog potcjenjivačkog odnosa gradske buržoazije, nikada nisu prestali osjećati kao nesvoj, kao životnu nužnost koja mora postojati samo da bi snishodljive i nafrakane gradske gospođe svakoga jutra mogle kupiti kilu kajmaka i pola kile zeleni. Eto, taj Mostar je u ratu popljačkan, popaljen i protjeran, pa danas u pust i napušten zavičaj odlazi u dane vikenda, kad zašute građevinske mašine i zatvore se stanice za otkup željeza, a žena u dugoj, pokućnoj haljini skine veš sa štrika i, prije nego uđe u razdrndano auto, nekoliko puta provjeri da li je dva puta okrenula ključ u ulaznoj bravi.

Svi ti subotnji i nedjeljni odlasci u rodnu grudu s vremenom su postali neka vrsta kolektivnog, porodičnog rituala. To su, na neki način, i duhovna putovanja, prave male sedmične hidžre, koje svoj lirski vrhunac dožive u nekom ejdetskom času kada, recimo, zbunjeni klinac sa zadnjeg sjedišta priupita zamišljenog oca „Gdje ‘vo idemo, tata?“, a on, ne znajući šta da mu odgovori, nevoljko promrlja „Niđe“. Onaj ko to nije doživio, taj ni ne može znati da je „Skitnica“, prije svega, pjesma koja govori o bolu raseljene mostarske siće.

Ako je pjesma, po defaultu, oblik umjetnosti i ako je jedna od temeljnih funkcija umjetnosti da liječi rane, onda je Šakovićev šlager s početka milenija dokaz da je to moguće i u onim muzičkim formama koje baštine narodnjačko naslijeđe i kafanski folklor. Tako je barem ovdje, u ovom gradu gdje i pjesma i ljudska egzistencija još uvijek počivaju na žalu za izgubljenim životom.

/////////////////////////

Slavo Kukić: Fašisti, nećete ukinuti ulicu Maršala Tita junačkog sina!

Slavo Kukić: Fašisti, nećete ukinuti ulicu Maršala Tita junačkog sina!

21.Aug 2017

Tito obilježio epohu svoga vladanja i njegov pogreb je najveći svjetski sumit u povijesti čovječanstva. Prisustvovalo mu je 209 delegacija iz 127 zemalja – prema uglednom magazinu „Time“ „123 delegacije

///////////////////////////////

/////////////////////////////

OVDJE I SADA

OVDJE I SADA

21.Aug 2017

(Here and now, Penguin Group (USA) Inc., 2013) (Iz prepiske Paula Austera i J. M. Coetzeea. Prevela i priredila Elma Mujagić) (Pisma o prijateljstvu) Dragi Paul,                                                                                     14 – 15. juli,

//////////////////////////////

/////////////////////////////// /////////////////////////////
21.08.2017.

DVADESET PET GODINA OD ZLOČINA NA KORIĆANSKIM STIJENAMA

Dvadeset pet godina od zločina na Korićanskim stijenama : Strijeljanje 200 prijedorskih logoraša je genocidni akt jer je njime potvrđena genocidna namjera

August 21. 2017.

*

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini i Regionalni savez logoraša Banja Luka obilježiće 25. godišnjicu zločina na Korićanskim stijenama.Tu je 21. avgusta 1992. godine strijeljano 200 muškaraca, logoraša, koji su prethodno bili zatvoreni u prijedorskim logorima.

U znak sjećanja na ubijene, bivši logoraši i članovi njihovih porodica baciće sa ruba litice 200 ruža.

Strijeljanje logoraša na Korićanskim stijenama preživjelo je 12 osoba. Njihova svjedočenja pomogla su da se odgovorrni procesuiraju i kazne.Iz Saveza logoraša ističu da je mali broj odgovornih odgovarao za ovaj zločin. Oni koji jesu, osuđeni su na ukupno 211 godina zatvora, javlja  TV N1.

Povodom 25. godišnjice  zločina na Korićanskim stijenama  oglasio se i Institut za istraživanje genocida, Kanada čije saopštenje  objavljujemo.

Zločin na Korićanskim stijenama je genocidni akt jer je njime potvrđena genocidna namjera da se potpuno ili djelimično uništi bošnjački i hrvatski narod u Prijedoru

Prije 25 godine na lokalitetu Korićanske stijene strijeljano je više od 200 prijedorskih logoraša. Zločin na Korićanskim stijenama preživjelo je 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da istraživači genocida ovaj strašni zločin smatraju genocidnom namjerom.

Suština genocidne namjere je u tome da se preduzimanjem jedne ili više propisanih radnji izvršenja sadržanih u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, povrijedi ili ugrozi integritet članova zaštićene grupe i ostvari posebna ili krajnja namjera, a to je potpuno ili djelimično uništenje grupe. U slučaju zločina na Korićanskim stijenama objekt napada kod zločina genocida  je bila zaštićena bošnjačka i hrvatska etnička grupa, a ne čovjek kao pojedinac. Namjera uništenja bošnjačke i hrvatske skupine, u cijelosti ili djelomično, pretpostavlja da su žrtve odabrane zbog njihove pripadnosti skupini na koju je namjera usmjerena. Zločin nad civilima na Korićanskim stijenama je izvršen u skladu s velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje, za etničko čišćenje grada Prijedora.

Nauka o genocidu ovo namjerno istrebljenje nevinih logoraša tretira kao jedan od najsnažnijih dokaza genocida u Prijedoru. Radi se o kolektivnom zločinu kako u pogledi izvršenja zločina, tako i u pogledu prikrivanja zločina. Zločin je izvršen od strane interventnog voda policije Republike Srpske iz Prijedora po naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor kao dio udruženog zločinačkog poduhvata tadašnjeg političkog, vojnog i policijskog establišmenta grada Prijedora sa konačnim ciljem etničkog čišćenja Prijedora od Bošnjaka i Hrvata. Ovaj zločin nije slučajan i nije sporadičan. Ovaj zločin je jedan u nizu zločina počinjenih u izvršenju zločina genocida u cilju stvaranja Velike Srbije zatiranjem države Bosne i Hercegovine i zatiranjem prije svega njenog najmnogobrojnijeg naroda, Bošnjaka.

Zločin na Korićanskim stijenama posebno karakteriše kolektivno prikrivanje  zločina i kolektivno prikrivanje grobnica gdje su tijela logoraša sakrivena. Premještanje tijela izvršeno je od strane pripadnika prijedorske policije i Civilne zaštite iz Skender Vakufa. U neposrednoj blizini mjesta izvršenja nalazi se naseljeno mjesto čiji su stanovnici znali i čuli za istrebljenje. Prema svjedočenjima preživjelih vidjeli su čak i mještane kako i sami silaze u provaliju i pucaju na logoraše.

Tijela su u pokušaju prikrivanja zločina spaljivana, da bi se, nakon što su se mještani „pritužili“ da im ptice raznose dijelove tijela po krovovima kuća, u, još jedno, „čišćenje“ terena uključila i Civila zaštita iz Skender Vakufa izmjestivši tijela logoraša na drugu lokaciju, lokaciju koju niti danas ne žele otkriti. Sve žrtve ovog masakra još uvijek nisu pronađene. Još uvijek se traga za 80 posto skeletnih ostataka. Tijela ubijenih logoraša prebačena su i zakopana na drugim lokalitetima o čemu svjedoče i snimci Službe javne bezbjednosti Prijedor nastali 4. septembra 1992. godine.

Imajući u vidu da se radi o kolektivnom zločinu po izvršenju i po prikrivanju, zločinu sa namjerom, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata stvaranja Velike Srbije, nauka o genocidu smatra da postoji genocidna nemjere kod izvršioca u slučaju zločina na Korićanskim stijenma. Dakle radi se ozločinu genocida, a ne o zločinu protiv čovječnosti. Specifičnost genocida kao zločina jest njegova posebna namjera, želja da se zločinom fizički uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili druga skupina, ili njen značajan dio, i to baš zato jer se radi o toj određenoj skupini. U slućaju zločina na Korićanskim stijenama jasno je da se radi o genocidnoj namjeri.

Istraživače genocida, prvenstveno i isključivo interesuje naučna istina do koje se dolazi kroz određenu naučnu proceduru, uz strogu primjenu logičkih i metodoloških pravila procedure, primjenom valjanog i pouzdanog projekta naučnog istraživanja i naučnih metoda istraživanja kojima se obezbjeđuje objektivno, istinito saznanje.

Svjedoci smo svakodnevnih napada na historiju BiH, negiranje genocida, falsifikata i kvaziistraživanja, nagrađivanja zločinaca, izjednačavanja agresora i žrtve, minimiziranja zločina genocida, izjednačavanje žrtava genocida i žrtava ratnih zločina.

Mi se bavimo istraživanjem i dokumentiranjem zločina. Protiv negatora genocida se jedino efikasno može boriti znanjem. To radimo samo zbog istine i pravde, samo zbog kulture pamćenja. Ali ne mrzimo nikoga. Činjenica je da se u Prijedoru desio genocid. Činjenica je da su Bošnjaci bili večinski narod u Prijedoru. Činjenica je da su Bošnjaci i Hrvati takođe vlasnici grada Prijedora. I to vlasništvo se nasljeđuje. Silom se ne dobija, a pogotovo ne genocidom.

Pamtimo zločin nad više od 200 nedužnih civila koje nikome nisu ništa uradili, nikome ništa dužni. Pamtimo licemjerstvo sudstva i istražnih organa koji su vrlo malo uradili za istinu o ovome zločinu i pravdi za potomke žrtava. Pamtimo da se ovakvi genocidni akti više nikada i nikome ne ponove. Količina zla koga je počinio zločinački um je smišljeno urađena da se zauvijek onemogući bitisanje Ideje Bosne i Bosanskog duha. Bolesni um je išao na najjaču kartu a to je genocid koji je trebao natjerati Bošnjake i Hrvate da sami odustanu od zajedničkog grada Prijedora, od zajedničke države u ime podjele BiH. Međtim žrtve su se odbranile i sačuvale i grad Prijedor i državu BIH. Umjesto bježanje od zajedničke države BiH, umjesto kolektivnog čuvanja temelje entiteta  Republike Srpske, bosanski Srbi trebaju prihvatiti državu BiH, prihvatanjem istine i pravde, navodi se u saopštenju za javnost Instituta za istraživanje genocida, Kanada.

(Kliker.info)

////////////////////////



Iznuđena i jednoglasno donesena odluka : Demobilisani borci ispred zgrade Vlade FBiH stupaju u štrajk glađu

Demobilisani borci, koji već dva mjeseca traže svoja prava ispred zgrade Vlade Federacije BiH, odlučili su stupiti u štrajk glađu, piše agencija Patria.Borci ne odustaju od svojih zahtjeva i poručuju

////////////////////////////

/////////////////////

MINISTAR MEKTIĆ NA PRESS KONFERENCIJI: 'Ovdje je nekome ujutro kafa gorka ako nije bilo terorizma'!

MINISTAR MEKTIĆ NA PRESS KONFERENCIJI ... - Slobodna Bosna

21.08.2017.

OTKRIVEN SPOMENIK BORCIMA ZA IDEJE SLOBODE, MIRA I NEZAVISNOSTI BiH

Otkriven Ljiljan na koti Bandera kod Gradačca:: Spomenik borcima za ideje slobode, mira i nezavisnosti BiH

August 20. 2017.


Na koti Bandera kod Gradačca danas je svečano otkriven spomenik simboličnog naziva “Ljiljan”, posvećen svim borcima, bez obzira na nacionalnost, koji su se borili za ideje slobode, mira i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Spomenik, koji ima pet latica i visok je 16 metara, okružen je stećcicma koji ga, naglašeno je tokom otvaranja, čuvaju, baš kao što su i hrabri borci na ovom području čuvali državu, izvojevali značajne pobjede i svojim životima branili BiH.

Suza na spomeniku simbolizira tugu porodica za poginulim sinovima i braćom.

gradacac_spomenik_AA_002.jpg - undefined
Ukupna vrijednost spomenika sa prilaznim putem je 152.000 KM, a finansirali su ga najvećim dijelom privrednici, uz podršku vlasti od općinskog do federalnog nivoa.

Spomenik je otkrio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, a ceremoniji su prisustvovali Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, reisu-l-ulema IZ u BiH Husein efendija Kavazović, potom Bego Gutić, premijer Tuzlanskog kantona, te ratni načelnik Gradačca, kao i ratni predsjednik Skupštine opštine Gradačac Šefko Mešanović, te aktuelni načelnik ove općine Edis Dervišagić. Salih Kulenović, predsjednik Patriotske lige Tuzlanskog kantona, naglasio je da je uprkos neviđenim stradanjima i patnjama civilnog stanovništva, Gradačac pokazao da duboko u sebi baštini slobodarsku tradiciju Husen-kapetana Gradaščevića, čiji je životni put bio posvećen ideji Bosne kao zajednice ravnopravnih ljudi.

On je, također, podsjetio i na jednu od najznačajnijih bitaka koja se odigrala na ovom prostoru, a čija je važnost bila presudna za cijelu sjeveroistočnu Bosnu.

“Podsjetimo se samo veličanstvene pobjede izvojevane 22. oktobra 1992. godine kada su nadljudskim naporima gradačački borci zaustavili agreskorski oklopni voz pun materijalno-tehničkih sredstava”, izjavio je Kulenović.

Hvaleći uspjehe 107. brigade koja je prva ponijela naziv viteška, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović podsjetio je da su 624 borca ove brigade poginula braneći Gradačac, dok ih je preko hiljadu ranjeno. On je, također, ukazao i na važnost dobre saradnje među Bošnjacima i Hrvatima na ovom području.Foto: Anadolija

“Borili su se i ginuli su zajedno pripadnici svih naroda BiH u njoj, a prvi komandant je bio Ivan Mijačević Mijač, kojeg sam imao čast upoznati i uraditi ponešto na logistici za Gradačac. Zajedničkom borbom multietničkog sastava jedinice, a naročito dobrom suradnjom Bošnjaka i Hrvata Gradačac i 107. viteška brigada su branili samu bit, dušu BiH, kako je to rahmetli Alija Izetbegović definisao, te ideju da pripadnici različitih vjera, kultura i identiteta mogu živjeti zajedno”, rekao je Izetbegović.

gradacac_spomenik_AA_005.jpg - undefined
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović, podsjetio je da je daleko nadmoćniji neprijatelj pobijeđen uz vjeru u Boga, vrijeme i strpljenje koji su se okrenuli u korist boraca.

“Znali smo da strpljivošću možemo poraziti neprijatelja, očuvati naš grad i naše porodice”, poručio je reis Kavazović.

(Kliker.info-AA)

///////////////////////////

Godišnjica stravičnog zločina na Korićanskim stijenama: Pucali su im u leđa i bacali ih u provaliju

August 20. 2017.


Savez logoraša u Bosni i Hercegovini i Regionalni savez logoraša Banja Luka sutra obilježavaju godišnjicu stravičnog zločina nad logorašima na lokalitetu Korićanske stijene na planini Vlašić.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković kazao je za Fenu da je na tim stijenama 21. augusta 1992. godine strijeljano 200 muškaraca, logoraša, koji su prethodno bili zatvoreni u prijedorskim logorima.

– Naređeno im je da izađu iz autobusa na ivicu ponora, gdje su streljani u leđa i bacani u provaliju. To je strašan prizor – naglasio je.

Mešković je kazao da je ovaj masakr preživjelo 12 osoba čija su svjedočenja doprinijela da se dio odgovornih procesuira i kazni, te da istina o ovom zločinu bude zabilježena.

– Međutim, broj ljudi koji je odgovarao za taj zločin je vrlo mali. Zločinci su dobili  211 godina zatvora za 200 nevino strijeljanih civila – kazao je Mešković.

U znak sjećanja na brutalno ubijene, bivši logoraši i porodice će sutra sa ruba litice baciti 200 ruža.

(Kliker.info-BP)

////////////////////////////////

//////////////////////
////////////////////


REVIZORI UHVATILI CVIJANOVIĆKU U LAŽI: Deficit budžeta RS-a nije 45 već 175 miliona maraka!

REVIZORI UHVATILI CVIJANOVIĆKU U LAŽI: Deficit budžeta RS-a ...

//////////////////////////

//////////////////////

ODLAZAK LEGENDARNOG KOMIČARA: Jerry Lewis preminuo je u 92. godini života

ODLAZAK LEGENDARNOG KOMIČARA: Jerry Lewis preminuo je u ...

20.08.2017.

BAKIR IZETBEGOVIĆ: ,,IMAMO JEDAN UDAR NA ISTINU, POKUŠAJ IZJEDNAČAVANJA STRANA, REVIZIJU HISTORIJE"

BAKIR IZETBEGOVIĆ: „Imamo jedan udar na istinu, pokušaj izjednačavanja strana, reviziju historije“


Gost Dnevnika TV1 je član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda i predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović; intervju prenosimo u cijelosti



Image result for bakir izetbegovic fotos

Bakir Izetbegović
..........................
//////////////////////////////

Image result for dragan coviv i milorad dodik karikature

 RAZBIJAČI BOSNE I HERCEGOVINE
..................................................

Gospodine Izetbegoviću, danas ste posjetili Agrokomerc koji radi ponovo nakon dvadeset godina, a u kojem je nekada svojevremeno glavnu riječ imao Fikret Abdić. Istovremeno Fikret Abdić danas na konjičku utrku i memorijal koji nosi ime po Vašem rahmetli ocu, šalje skupo plaćenog konja sa namjerom da pobijedi. Ima li tu neke simbolike?

 

Nisam siguran da to je istinita priča. Konjički klub "Krajišnik" je respektabilan klub, koji je već jedanput pobijedio na memorijalu "Alija Izetbegović" i na kojem tradicionalno učestvuje i poštuje taj memorijal, a Bože moj i da je Fikret Abdić potrošio ta sredstva i ispoštovao taj memorijal koji nosi ime rahmetli Alije Izetbegovića, možda ni to ne bi bilo loše.

 

U svakom slučaju, danas smo tu da bi konačno pokrenuli ozbiljne stvari u Agrokomercu. Bilo je raznih pokušaja koji su bili samo na nivou dobre namjere, ali ovo je sad ekipa afirmisanih bosanskohercegovačkih privrednika koji su pokrenuli niz firmi za koje je izgledalo da više od njih nema ništa.

 

Time su pokrenuli i brendove tako da mislim da će se ista stvar desiti i sa Agrokomercom. Nećemo, naravno, nikada imati onako obimno zapošljavanje kako je bilo prije rata, ali će stotine ljudi biti zaposleno i što je možda još važnije, hiljade kooperanata, i da će se to suprostaviti jednom ružnom procesu u BiH - odlasku mladih ljudi.

 

To je projekat koji će pomirivati ljude, smirivati tenzije i dati šansu mladim ljudima da ostanu u Bosni i Hercegovini.

 

Kako ocjenujete političko stanje u BiH, odnose među koalicionim partnerima i šta građani mogu očekivati u idućih godinu dana do izbora?

 

Ti odnosi nisu dobri. Zašto nisu dobri? Zato što je davno popustila jedna pozitivna stega međunarodne zajednice i sada neki misle da mogu mirnodopskim sredstvima da eventualno postignu ratne ciljeve, a uvjerit će se da ne mogu, ali izgubit ćemo vrijeme.

 

Vidite da se nagrađuju ratnih zločinci u RS-u, da se otvoreno priča o referendumima, da se otvoreno zaustavlja put u NATO, mada imamo usvojene zakone. Isti ljudi koji su digli ruke za te zakone, koji su čestitali Bosni i Hercegovini i izrazili spremnost za NATO savez sada su promijenili priču.

 

Slična je stvar sa pričama o "Herceg Bosni". Imamo jedan udar na istinu, pokušaj izjednačavanja strana, reviziju historije. Čak i sa bošnjačke strane imamo optužbe, da je "bošnjačka mafija" počela rat u BiH, ali moramo da se suprotstavimo, da branimo istinu i institucije Bosne i Hercegovine, pravosudni sistem, OSA-u, i sve ono što je na putu onima koji planiraju udar na suverenitet ove države.

 

Nedavno ste na jednoj tribini kazali da ćete morati tražiti alternative za HDZ. Na šta ste konkretno mislili?

 

Mislim da je u svemu, a naročito u politici neophodna alternativa. Ako imate nekoga ko drži monopol u bilo čemu i ako može bez obrazloženja obustaviti procese, ucjenjivati, nametati volju manjine u odnosu na volju većine... U hrvatskom korpusu, vjerovatno zbog toga što je mali, mi u ovome času nemamo takve alternative.

 

U bošnjačkom i srpskom imamo, i to je dobro i zdravo za demokratiju. Mislim da će se ta stvar desiti, ta alternativa u hrvatskom korpusu i nešto više brige za Hrvate u većim gradovima poput Sarajeva i Zenice gdje su oni pomalo zaboravljeni. Potrebna je bolja saradnja sa bošnjačkom politikom i mislim da je to ta sprega koja pokreće BiH naprijed.

 

Ima nje i u ovom času, jer ne mogu reći da HDZ ne radi zajedno sa nama kada je u pitanju reformska agenda, put ka članstvu u EU ali moglo bi to bolje, i uvijek kada imate alternativu može neko drugi ući da to radi mjesto vas.

 

Nakon posljednjih parlamentarnih izbora razgovarali ste sa Dodikom u sjedištu SDA oko eventualnog koaliranja. Tada ste ga odbili nedugo nakon sastanka. Kako dakle danas gledate na tu odluku?

 

Razgovarali smo sa svima i onda smo se odlučili za jednu grupu srpskih stranka koja je nudila normalizaciju odnosa u BiH, pomirenje, a Dodika smo već tada znali, sa svojim odnosom prema Bošnjacima, negiranju bosanskog jezika, kao i odstranjivanje Bošnjaka i Hrvata sa pozicija u RS-u.

 

Da je SDA tada sagela šiju i da je odbila tu srpsku alternativu, a imali smo Ivanića u Predsjedništvu, isti broj zastupnika u državnom parlamentu koji žele drugačiju politiku, onda bi danas vaše pitanje bilo puno neugodnije, da je SDA ušla sa SNSD-om u koaliciju pa da smo onda imali referendume, i ovo drsko zaustavljanje NATO puta, pitali bi me zašto ste to uradili i zašto ste odbili grupu koja bi napravila značajnije iskorake.

 

Nemate vi mogućnost da se vratite nazad i da eskperimentirate i mislim da smo napravili jedini mogući izbor u tome času jer smo znali stavove SNSD-a.

 

Početkom septembra u Sarajevo dolazi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Šta očekujete od posjete i hoćete li ga pitati o Deklaraciji?

 

Naši su razgovori otvoreni i jasni, ide se u srž problema, razgovarat ćemo vjerovatno i o tome delikatnom pitanju. Mislim da općenito gospodin Vučić popravlja odnose koliko je moguće, relaksira atmosferu, radi koliko može i sa nama. Mislim da će sa njim biti napretka u vremenu koje je pred nama. Koliko će to brzo ići ne zavisi samo od gospodina Vučića nego od mnogih.

 

U kojoj mjeri je ta deklaracija delikatno pitanje?

 

Ne znamo njen sadržaj, ali samo prisustvo Milorada Dodika baca sjenku na to. Šta god da radite sa Dodikom, sa ovakvom njegovom retorikom, naprosto donosi jedan taman ton.

 

Ne znamo sadržaj, nije definisan, rano je govoriti o njemu, ali ono što ne bi išlo je da se takva deklaracija usvaja u NS RS, jer ta skupština pripada kompletnom narodu koji živi u RS-u, i Bošnjacima i Hrvatima i ostalima, i ne mogu se samo srpske stvari usvajati i razmatrati.

 

Nakon početka snimanja serije o Aliji Izetbegoviću sa srpske i hrvatske strane došle su inicijative za snimanjem filmova o Karadžiću i Bobanu. Kako Vi to komentarišete?

 

To su ti pokušaji izjednačavanja, relativiziranja, odgovaranja tuk na utuk. Ja mislim da to oni neće uraditi. Zašto? Zato što ne mogu napraviti istinitu priču koja im ide u korist. Istinita priča o Aliji Izetbegoviću je korist svakom normalnom građaninu Bosne i Hercegovine.

 

Istinita priča o Karadžiću bi bila na njihov račun, a slična je stvar i sa Bobanom, jer nasljednici Mate Bobana upravo sada završavaju proces u Haagu koji sigurno neće slavno završiti.

 

(TV1)    

20.08.2017.

ILIJA CVITANOVIĆ, LIDER HDZ 1990: VOJNA IMOVINA JE TEST ČOVIĆEVE OPREDIJELJENOSTI ZA NATO

ILIJA CVITANOVIĆ, LIDER HDZ1990: Vojna imovina je test Čovićeve opredijeljenosti za NATO

-Lider HDZ-a je sebe prometnuo u nekakvog "europljanina" koji kontinuirano zagovara put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji i NATO integracijama. Vjerujem da ćemo na ovom slučaju imati prigodu testirati iskrenost zagovaranja puta Bosne i Hercegovine ka NATO-u i Evropskoj uniji, ili će tu ipak prevagnuti privatni odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika. Nitko neće bez obzira na njegove partikularne interese uspjeti primaći hrvatski narod prema bilo kakvoj konekciji sa istočnom ili ruskom bloku, izjavio je predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović.



ILIJA CVITANOVIĆ, LIDER HDZ1990: Vojna imovina je test Čovićeve opredijeljenosti za NATO

Cvitanović kaže da se deklarativno većina političara u Bosni i Hercegovini izjašnjava da je prioritet Bosne i Hercegovine put ka evropskim i NATO integracijama.

 

- Apsolutno osuđujem Dodikovu najavu referenduma o NATO-u. Poznato je da HDZ 1990  podupire put Bosne i Hercegovine ka NATO-u i Evropskoj uniji kao i uvjete koje moramo ispuniti na tome putu. Davno smo svi skupa preuzeli te obaveze i nema smisla više praviti bilo kakve blokade na tome putu, rekao je Cvitanović.

 

Cvitanović je također rekao da je lider HDZ-a Dragan Čović sebe prometnuo u nekakvog "europljanina" koji kontinuirano zagovara put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji i NATO integracijama. Vjerujem da ćemo na ovom slučaju imati prigodu testirati iskrenost zagovaranja puta Bosne i Hercegovine ka NATO-u i Evropskoj uniji, ili će tu ipak prevagnuti privatni odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika, reako je Cvitanović.


//////////////////////////////////////////////

PREDSJEDNIK HRVATSKE STRANKE: Pozivam Čovića da osudi i odbaci Dodikove prijetnje o referendumu za članstvo u NATO

Predsjednik Hrvatske stranke Božo Skopljaković je osudio najave predsjednika RS Milorada Dodika o organiziranju referenduma u RS oko članstva države BiH u NATO savezu.


"To je vrlo ozbiljna prijetnja miru u BiH i radilo bi se o grubom kršenju Dejtonskoga sporazuma u kojem nije data ovlast nekom entitetu da organizira referendum oko nekoga krucijalnoga državnoga pitanja kakvo jeste članstvo BiH u NATO savezu. Ne sporim pravo i Srbima da se izjasne oko članstva BIH u NATO savezu, ali je to moguće samo na državnoj razini skupa sa druga dva konstitutivna naroda i ostalim građanima. Izjašnjavanje u samo jednom entitetu sa unaprijed izrežiranim ishodom je neprihvatljivo za Hrvate u BiH, a naročito je opasno po interese Hrvata u RS.

 

Hrvatska stranka poziva hrvatskoga člana Predsjedništva BIH Dragana Čovića da osudi i odbaci prijetnje svoga političkoga partnera Milorada Dodika o organiziranju referenduma u RS o članstvu BiH u NATO savezu.

 

Također, Hrvatska stranka ocjenjuje neprimjerenim i nekorektnim tvrdnje bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da je međunarodna zajednica od propasti famoznoga "travanjskoga paketa" odustala od BiH i da je,kako je poručio Izetbegović, na nama samima da uzmemo stvari u svoje ruke.

To naprosto nije istina jer se međunarodna zajednica i dalje nesebično u političkom i materijalnom smislu žrtvuje za sve narode i građane u BIH , što svakodnevno i konkretno dokazuje.

 

Potpuno je druga stvar što ta ista međunarodna zajednica nema iskrenih i sposobnih sugovornika u BiH i što se vlasti, u kojima je godinama i SDA, naprosto natječu u blokiranju svih naprednih procesa u BiH. Nije uloga međuanrodne zajednice da domaće vođe moljaka i vuče za rukav da provode reforme, niti će ona nekoga „batinati“. Vrijeme je da te nesposobne lidere birači konačno brutalno kazne na izborima, „kaže se u priopćenju Bože Skopljakovića, predsjendika Hrvatske stranke BiH .

////////////////////////////

GOVEDARICA REZOLUTAN:  SDS ne podržava Dodikov prijedlog o raspisivanju novog referenduma

GOVEDARICA REZOLUTAN: SDS ne podržava Dodikov prijedlog o ...

///////////////////////////

/////////////////////////////////
17.08.2017.

NEDžAD BAŠIĆ: BOSNA IZMEĐU PUTINA, KRALJA SELMANA I TRAMPA

Nedzad Bašić: Bosna između Putina, kralja Selmana i Trampa


    Nedzad Bašić

Autor
17.8.2017. 



Nedzad Bašić: Bosna između Putina, kralja Selmana i Trampa
//////////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Otvoriti javnu debate po ovim pitanjima bilo bi zasigurno mnogo korisnije od naših već dosadnih žalopojki kako se kod nas ništa ne može promjeniti, kako se ne može zauzdati korupcija i nepotizam, zaustaviti plagijarenje, i suspendirati prevare i pljačke, Nove kreativne ideje po ovim pitanjima mogle bi zasigurno pokrenuti masu mladih koji još uvijek čekaju da se nešto pozitivno i inventivno ponudi na ovim našim prostorima. Za tako nešto sada je vrijeme i trebamo tu veliku istorijsku šansu iskoristiti. Kako? Pitanje je sad.
..............................

Ne učestvovati u pobuni protiv podizanja novih kazamata, geta i logora u koje se nasilno guraju siromašni i bolesni, nezaposleni i stari, ne učestvovati u pobuni protiv iscrtavanja novih prostora sa nacionalnim zastavama i novim mitskim epovima u kojima se slave nacionalni zločini, ne učestvovati u pobuni protiv korupcije, nepotizma, ne učestvovati u pobuni protiv nacionalnih šarlatana, prevaranata i lupeža, danas je najvažnija uloga koja se dodjeljuje čovjeku u ovoj procesiji koja u ritmu mrtvačkog plesa zapljuskuje Bosnu i Hercegovinu danas.

Kad je prvi Predsjednik BiH Alija Izetbegović pisao svoj poznati traktat  „Bosna između Islama i Zapada“ nije mogao ni sanjati da će budućnost Bosne i Hercegovine poslije njegove smrti, u rukama njegovih nasljednika, biti ekskluzivno određena intenzitetom fatalne privlačnosti između ruskog militarizma, islamskog vjerskog konzervatizma i američkog profi-populizma, baš na vrijednostima na kojima on najvjerovatnije nije planirao graditi Bosnu i Hercegovinu. Ova fatalna tripartitna privlačnost  eskalirat  će  u Bosni u drugoj deceniji 21 stoljeća do same ivice novog balkanskog rata koji bi lako mogao eksplodirati u novi  globalni sukob između ovih triju najekstremnijih sila koje prijete da otvore najmračniju eru čovječanstva.

Ovaj politički koncept impregnacije „militarizma, vjerskog konzervatizma i profi-populizma“ na prvi pogled ostaje dosta zamagljen, nejasan i nevidljiv. Međutim, malo suptilnijim posmatranjem regionalnih i međunarodnih interakcija između vojnih, političkih i tržišnih interesa jasno se nazire globalna strategija kroz koju se sve intenzivnije manifestira  koncept „rušilačke suradnje“ između ideologije konzervativnog islama, ruske militantne koncepcije međunarodnih odnosa i interesa profi-populizma nove američke administracije.

Glavne odrednice djelovanja i „rušilačke suradnje“ između ruskog militarizma, islamskog konzervatizma i američkog profi-populizma na globalnoj ravni, danas se najekstremnije manifestiraju u narastanju agresivnog nacizma i razornog rasizma, vjerske isključivosti i mržnje, netolerancije i oštrog sraza između bogatih i siromašnima, što se demonstrira kroz sve moćnije povezivanje nacionalno podmitljive inteligencije, moralno-posrnulog crkvenog klera  i korumpiranih i nepotistički impregniranih političko-birokratskih struktura, koje u  kohabitaciji sopstvenih interesa izrastaju u snažan katalizator nepodnošljivog destruktivnog, nemoralnog i razarajućeg ponašanja pojedinca i grupe. U formi kohabitacije interesa ove tripartitne globalne ideologije, otvoreno ili manje otvoreno podržava se legitimnost ustavno-pravne transformacije države od slobodnog demokratskog-sekularnog sistema ka „demokratski oktroiranom“ diktatorskom konzervativno-klerikalnom konceptu društva, koje će sve snažnije ulaziti u spregu sa interesima militarizma, konzervatizma i profi-populizma stvarajući na taj načim moćan prsten koji se  sve snažnije steže oko čovjeka  koji ostaje nemoćan napraviti ma kakav otklon od srljanja u sopstvenu propast.

Korupcijom okovan, nasilan i primitivan, srpski nacionalizam u intimnoj suradnji sa klerikalno-licemjernim i lukavim hrvatskim nacionalnim establišmentom, praćeni nepotistički povezanim i intelektualno inferiornim bošnjačkim bizarnim politikanstvom, podržat će koaliciju agresivnog ruskog militarizma, islamskog vjerskog konzervatizma i praktičnog trampovog profi-populizma na Balkanu, otvarajući nove kanale međusobnog komuniciranja i sporazumjevanja, sukobljavanja i suradnje u procesu uspostavljanja kontrole nad sopstvenim podanicima.

Našavši se u kandžama ovog dvostruko impregniranog triumvirata zla, koji brutalno razara samo tkivo čovjeka, Bosnom ponovo jezde legije novih narodnih tribuna i misionara, cirkusanata, pljačkaša, hohštaplera, šarlatana…, koji čekaju akreditive za ulaz u novu diplomaciju, diplomaciju novih pljački i novih ratova. Kolone korumpirane trule mladeži čeka dodjelu lažnih lokalnih diploma raznih fakulteta i doktorata iz ruku niskokaloričnih novokomponiranih i korumpiranih akademika koji uspješno pripremaju nove generacije za nove podjele, manipulacije i prevare sopstvenog naroda, kojeg treba uvesti u koaliciju  interesa ovog dvostrukog triumvirata koja se fantastičnom lakoćom uspostavlja na ovoj lokalnoj ravni.

Stvaraju se novi nacionalni mitovi koji se izvlače ispod  svodova historije međusobnih vjerskih i nacionalnih ratovanja i progona. Stvara se novi koncept parohijalne svijesti u kojoj se vizionarskom domišljatošću nude nove „perspektive“ čovjeka u kojima njegova pljačka i prevara dobija najviši oreol nacionalne moralne i zakonske opravdanosti a nasilje nad njim prerasta u egzistzencijalnu nužnost opstanka nacije i vjere na ovim prostorima. Počinje nova pozorišna predstave u kojoj neučestvovanje predstavlja glavnu ulogu koja je dodijeljena običnom čovjeku, koji ostaje i zbunjen i  počastvovan tom novom ulogom koja mu je dodijeljena u svečanoj nacionalnoj loži pod reflektorima međusobne mržnje, netrpeljivosti i isključivosti. Ne učestvovati u pobuni protiv podizanja novih kazamata, geta i logora  u koje se nasilno guraju siromašni i bolesni, nezaposleni i stari, ne učestvovati u pobuni protiv iscrtavanja novih prostora sa nacionalnim zastavama i novim mitskim epovima u kojima se slave nacionalni zločini, ne učestvovati u pobuni protiv korupcije, nepotizma, ne učestvovati u pobuni protiv nacionalnih šarlatana, prevaranata i lupeža, danas je najvažnija uloga koja se dodjeljuje čovjeku u ovoj procesiji koja u ritmu mrtvačkog plesa zapljuskuje Bosnu i Hercegovinu danas.

Ima li izlaza iz ovog zatvorenog kruga sublimiranog globalnog i lokalnog triumvirata prijetnje, pljačke, nasilja, bezakonja i nemorala? Na koju destinaciju smo se uputili? U kom pravcu bi trebali krenuti? Ko može i kako da nas distancira od radikalnog nacionalizma, vjerskog konzervatizma i manipulativnog populizma? Da li se možemo i kako udaljiti od „destruktivne integracije“ Putinovog militarizma, Selmanovog vjerskog konzervatizma i Trampovog profi. populizma? Postoji li unutarnja snaga koja bi nas mogla intenzivnije povezati sa  kreativnom  strategijom „inventivne integracije“ koja se sve vidnije uspostavlja između evropskog tržišta visokih digitalnih tehnologija i novih tržišnih prostora što traži nove inventivnosti i nove kreativne generacije mladih ljudi, koji mogu ostvariti novu više ljudsku viziju čovječanstva Angele Merkel, Xi Jinping-a i Emmanuel Macron-a.

Otvoriti javnu debate po ovim pitanjima bilo bi zasigurno mnogo korisnije od naših već dosadnih žalopojki kako se kod nas ništa ne može promjeniti, kako se ne može zauzdati korupcija i nepotizam, zaustaviti plagijarenje, i suspendirati prevare i pljačke, Nove kreativne ideje po ovim pitanjima mogle bi zasigurno pokrenuti masu mladih koji još uvijek čekaju da se nešto pozitivno i inventivno ponudi na ovim našim prostorima. Za tako nešto sada je vrijeme i trebamo tu veliku istorijsku šansu iskoristiti. Kako? Pitanje je sad.

17.08.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : UJEDINJENI NARODI UMRLI SU U PALESTINI, A DEFINITIVNO POKOPANI KASNIJE U BOSNI

Zlatko Dizdarević: Ujedinjeni narodi umrli su u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni

Vanja Majetić - tportal

Autor
17.8.2017.



Image result for novinar zlatko dizdarevic fotos

.........................................

Izdvajamo

  • Bio sam s nekoliko kolega ambasadora iz Amana tada tamo. I golim okom se moglo pratiti kako 'revoluciju' preuzima organizacija koja je već obavila posao u Libiji, odakle su i operativci i oružje došli takozvanom 'štakorskom rutom'. Ostalo je poznato. Greška u procjeni je bila da će Asad pasti poput Gadafija, da će mu se armija i sustav raspasti, da će teroristi ovladati Damaskom i cijelom zemljom. Naravno da u osnovi svega nije bila demokracija protiv postojeće autokracije – Bašar al Asad se vidno odmicao od vladavine svog oca – već goli interes energetskih puteva, novih izvora plina u moru kraj obale, u rušenju sustava koji je hranio sam sebe bez ijednog dolara kredita Svjetske banke i MMF-a, uz socijalne kategorije nezamislive za 'liberalni kapitalizam', uz rusku vojnu bazu u Tartusu, uz sekularizam... Nakon ulaska Rusa 2015. godine i njihovo 'nadigravanje' ostalih tamo i novo vojno podizanje Asada i saveznika, uz propale provokacije iznutra montiranim operacijama 'bojni otrovi protiv vlastitog stanovništva', otkrivenim čak i u analizama na Zapadu (Izvješće američkog MIT-a), stvari se kreću u drugom pravcu. ISIL se polako raspada, ostali 'revolucionari' terorističke provenijencije također, evo i Trump odustaje od 500 milijuna programa obuke 'umjerene oporbe' koja je dobar dio tog 'programa' preprodala džihadistima. Utihnuo je i čuveni 'Sirijski opservatorij za ljudska prava', tvorac svih našminkanih 'istina' sa sjedištem u Londonu i novcem Zapada. Mnogi nekadašnji strasni pripadnici fantomske grupacije organizirane iz Washingtona 'Prijatelji Sirije', danas bi puno dali da ih se u tome ne spominje... Kao i uloge u naoružavanju terorista sa svojih aerodroma, za račun drugog u navodnoj borbi za demokraciju. Sirija neće biti podijeljena teritorijalno. Iznutra, poput Bosne i Hercegovine, možda i hoće, ali povijest tog prostora moćnija je od nekih novih Daytona.
.....................................................
......................................

Onog novinarstva u svijetu – čast  rijetkima – naprosto više nema jer se ciljano promijenio cilj novinarstva. Mediji više ne služe da bi informirali, već da bi oprali um i u taj prazan prostor ubacili nalog za lijeganje na rudu nečijeg interesa. Političkog, ideološkog, izbornog, xafsinškog, lopovskog… Smiješno je danas spominjati  elementarne postulate svjetskog novinarstva u kojima se nije mogla zamisliti informacija koja neće odgovoriti na svako od pet kultnih pitanja: tko, kad, gdje, kako i zašto? U politici koja danas razara svijet prvi nalog je ne postaviti pitanje: zašto? Ili: tko? Nedavno sam imao u rukama nekada respektabilne novine koje su objavile na dvije stranice intervju s uspješnim i zanimljivim čovjekom. Sve je tu, fotografija, pitanja, odgovori i – nigdje imena i prezimena intervjuiranog! Kada? Tražio sam u novinama u velikom predstavljanju programa predstojećeg Filmskog festivala u Sarajevu i nigdje nisam našao od kada do kada je festival. Itd. itd. Kada to kažeš nekome iz nove garde, za mnoge si staro gunđalo, dosadno. Dobro, može i tako. Barem se ne krijem iza anonimnih potpisa i ne psujem nikome majku. I lakše mi je što je tako. Valjda i to ima, na kraju krajeva, nekog smisla. A možda je greška što sam pretjerao učeći kako se život čita spram zvijezda, noću, i to na Istoku. Gdje Zapad polako ali izvjesno umire.          

Zlatko Dizdarević, bosanskohercegovački novinar i diplomat te jedan od najpozvanijih stručnjaka za Bliski istok na ovim prostorima, u razgovoru za tportal analizira uzroke i posljedice događaja na neuralgičnim točkama Bliskog istoka, ali i u našem najbližem susjedstvu.

Intervju u cijelosti prenosimo sa tportal.hr

Ovotjedna eskalacija nasilja u Jeruzalemu još jednom dokazuje kako je Bliski istok trajnožareća točka na globalnom planu. Jednom ste prilikom kazali da je Palestina jedino područje u bliskoistočnoj regiji o kojem često razmišljate više srcem nego racionalno. Što vas je toliko privuklo Palestini?

Svojevremeno, u tadašnjoj mladoj generaciji novinara, uz drugačije poglede na svijet, osjećaj za pravdu i nepravdu, uz vrijednosti za koje se onda zalagalo, principe Ujedinjenih naroda i politiku koju su vodili veliki ljudi, Palestina je bila priča o izdaji i to je bilo teško razumjeti. Dosta rano, osamdesetih, dobio sam priliku otići na Bliski istok kao novinar, potom i stalni dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Kaira, i tako je počelo moje uranjanje u tu priču. Nagledao sam se svega u samoj Palestini i Izraelu, Jeruzalemu, izvještavao iz Libanona kada je Sharon tamo upadao radi Palestinaca, bio u Sabri i Shatili nakon pokolja, ali i u logorima na jugu i sjeveru. Mozaik o svemu se sklapao i kroz Egipat, Siriju, Jordan, Irak, Alžir…U vrijeme prve palestinske intifade bio sam u Gazi i na Zapadnoj obali. Upoznao u Tunisu lidere s Arafatom, za njih je on uvijek bio poznat po ratnom imenu Abu Amar, a poštuju i ostale palestinske čelnike Faruka Kadumija, Abu Abasa, Abu Džihada, Abu Ijada, Havatmea, Habaša…Kako su godine odmicale, shvaćao sam koliko priča o Palestini postaje brutalnija priča o promjeni svijeta i potpunom gubljenju svakog digniteta međunarodne politike. Za mene su, tragom te jadne transformacije, Ujedinjeni narodi umrli u Palestini, a definitivno pokopani kasnije u Bosni.

zlatko jaser

S Yasserom Arafatom u Tunisu 1985. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Je li moguć mir između Izraelaca i Palestinaca?

Naravno da bi bio moguć kada bi to bio cilj, interes i dogovor u svijetu, ali nije. Svatko tko se makar samo očešao o tu priču i tamo proveo godine, tko više vjeruje svojim očima nego nalozima u podaništvu, lako shvaća da su dvije moguće države tamo, suverene, samostalne i izvjesno održive, jedino trajno rješenje za siguran Izrael uz međunarodno priznatu Palestinu kao jamca te sigurnosti. Za Palestinu je to realnost u kojoj ima stotine razloga za okretanje miru i normalnom životu. Uostalom, povijesni ‘kod’ jednih i drugih je takav da sam apsolutno siguran kako bi uz takvu realnost Izrael i Palestina surađivali mnogo bolje nego mnogi među Arapima međusobno. Nažalost, to nije projekt onih koji siledžijski vladaju svijetom, čak i više korporativno nego ‘ideološki’. Mir i prosperitet nisu interes. Nesreća, ratovi i smrt su danas biznis.

U protekla dva desetljeća rješenje prema kojem Izrael i Palestina postoje kao dvije susjedne države bilo je temelj američke vanjske politike. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da će podržati rješenje za taj sukob koje odaberu i Izraelci i Palestinci. Kako ocjenjujete Trumpovu bliskoistočnu politiku?

Nažalost, sve je jasnije da Trump uopće nema osmišljenu i artikuliranu vanjsku politiku, pa tako ni bliskoistočnu, mada se na tom terenu ponajprije zaletio. Njegove percepcije svjetske politike temeljene na potpuno jednosmjernom poimanju floskule ‘America first’ nekompatibilne su s novom svjetskom realnošću. Uporno inzistiranje na američkoj ‘posebnosti’  kojoj se mora svatko povinuti sve manje ima veze sa stvarnošću u kojoj monocentrizam ubrzano odlazi u povijest. Kina, Rusija, Iran, Indija, uz specifično ambicioznu Tursku, nove su svjetske realnosti. Obama nije imao snage i odlučnosti realizirati svoja dirljiva bliskoistočna obećanja dana na početku mandata u uzbudljivom govoru u Kairu, a Trump (slično i Europa) kao da ne shvaćaju što se tamo doista događa i u kojem pravcu se uopće, mimo njega, profilira nova regionalna geostrategija prostora i energije. Uz obećanja koja je davao prije izbora činilo se da su mogući različiti pozitivni zaokreti, ali od svega je ostalo samo veliko ništa.

Trump je nedavno posjetio i Saudijsku Arabiju, a nakon toga uslijedio je udar na Katar koji je postao žrtveni jarac ambicija i cinizma američkog predsjednika i Saudijske Arabije. Nije li pokušaj izolacije Dohe pokazatelj sveopće radikalizacije, odnosno trenda koji uvodi Trump? Iza svega, zapravo, stoji novac jer je rat u Siriji pri kraju pa je nužno otvoriti novi front kako bi se pokrenuo novi biznis?

Priča je slojevita i ima prapovijest u odnosima potpuno rigidnog Rijada i puno ‘fleksibilnije’ Dohe. Nikad se nisu puno voljeli. U Kataru naprosto nisu mislili da ima logike i razloga zaskakivati se histerično na Iran, što je temeljna opsesija Saudijske Arabije. Za njih je Iran crvena krpa kao prepreka u ovladavanju islamskim svijetom, a i filozofija ‘revolucije’ odande temeljno je protiv vehabijske doktrine protiv svake promjene, a kamoli ‘reformi’, da se o ‘revolucijama’ i ne govori. Svojevrsna tolerancija Dohe prema Muslimanskoj braći, Hamasu pa čak i Hezbollahu, za Rijad je skandalozna. Trump je u oduševljenosti naftaške kraljevine da kupi sofisticirano oružje od Amerike vidio šansu za grandiozni posao mjeren stotinama milijardi dolara i to mu je bilo najvažnije. Trebalo je samo proglasiti Iran leglom terorizma, a Saudijsku Arabiju središtem borbe protiv terorizma (?!) pa čak i ‘arapskim NATO-om’ u toj časnoj borbi. Možda je neozbiljno kazati, ali iz perspektive složenosti stanja na Bliskom i Srednjem istoku, to je računica bez mnogo krčmara. Ostalo je poznato, kao uvijek naknadno kod Trumpa: Zatrčavanje je ogromno, a njegovim ljudima koji išta o tome znaju ostaje da gase požare. Kataru ide 36  ‘fantoma’ za 12 milijardi dolara, sukob se proglašava ‘tamošnjim obiteljskim problemom’ u kojem se  posreduje i tako dalje. Potom novo zalijetanje s Iranom, nelagoda s Jeruzalemom, ali i s obiteljskim klanom koji poluprivatno vodi taj dio politike, neviđeni pritisak kod kuće i kod satelita u sotonizaciji Rusije bez opipljivog razloga, energetski pa tako i dublji raskol s Europom… U svakom slučaju, Trump se sve više bavi vlastitim lutanjem i problemima, a to nije dobro ni za Ameriku ni za svijet.

Katar se našao između dvije vatre, Rijada koji svim silama želi ostati bliskoistočni lider i Teherana koji se pobjedom Hasana Rohanija otvara prema svijetu i ponovno (p)ostaje jedna od svjetskih velesila. Kako ocjenjujete iransko otvaranje i najavljene reforme u toj zemlji?

Bio sam nedavno u Iranu i mada sam dosta znao o njima, bio sam doista zatečen onim što sam vidio. Uočljiva je brzina kojom se vraćaju u život bez blokada, realizirajući bezmalo preko noći jednu ogromnu dobit iz vremena izoliranosti. Sve te godine ulagali su u vlastite mlade ljude, u obrazovanje, osposobljavanje, u izgradnju dobitničke, a ne gubitničke samosvijesti. Susreti s njihovim studentima, njihova znatiželja, način na koji pitaju i slušaju odgovore, kapacitet komunikacije temeljem argumenata a ne povišenih tonova, sve to doista ostavlja snažan dojam. To je zemlja u kojoj je i danas mnogo više od polovice stanovnika mlađe od trideset godina, ali ne nose u sebi osjećaj izgubljenosti. Imaju najveći postotak studenata u odnosu na broj stanovnika i više od polovice su djevojke. Za državu je bilo normalno da, recimo, arhitektici od 26 godina povjeri izgradnju grandioznog mosta u Teheranu vrijednog stotine milijuna dolara. Beskrajno poštuju svoju perzijsku prošlost mada su islamska republika… Sve to govorim kako bih kazao da se tamo potpuno razumije taj njihov mir, racionalnost, povjerenje u sebe i vlastite snage i kapacitete, pa tako i masovno opredjeljenje za postupne, osmišljene i racionalne reforme. Pomno slušaju što se događa unaokolo, ali im ne pada na pamet da se uzbuđuju prijetnjama izvana. Samo nekoliko mjeseci nakon potpisivanja takozvanog ‘nuklearnog sporazuma’ naručili su od Amerike više od sto Boeinga i ubrzo nakon toga približno isti broj Airbuseva iz Europe. To smatraju normalnim. Oni jesu regionalna sila okrenuta budućnosti, znaju danas da se unutarnje ‘revolucije’ vode postupno, svjesni su da im je generacijska situacija u tome dobitak, nisu sami na geostrateškom planu, imaju resurse i mnogo su mirniji od onih nervoznih koji se zaskakuju na njih… Tu ‘moć mirnoće’ pomnoženu sa sviješću o vlastitim ‘genima’ i perspektivama koje imaju, nisam ranije sreo.

Ako dođe do eskalacije sukoba na relaciji Rijad-Teheran, kako će se u tom previranju postaviti Moskva, a kako Ankara?

Uz različita obrazloženja, pa možda ne i do kraja iste interese, i Moskva i Ankara, na svoj način i Kina, smatrat će Teheran saveznikom. Imat će u toj situaciji podršku mnogih drugih koji još drže do kakvih takvih principa. Teheran sigurno neće napasti Rijad, već to može biti samo obratno. Unatoč raspadu međunarodnog poretka, teško bi to bilo braniti u svijetu kojem je siledžijstva moćnih preko glave. Nisam siguran ni da bi podanički režimi iz ‘koalicije’ oko Rijada u tom ratu mogli kontrolirati sve snage unutar vlastitih zemalja.

zlatko

 starom Damasku 2015. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Kakva je perspektiva Sirije?

Uvjeren sam da je danas po mnogočemu drugačija od raznih interesno-političkih nagađanja. Tragedija je mitskih razmjera, ali se izlaz naslućuje, ne onakav kakav su zapadni korporativno-interesni i mentalno-kolonijalni gurui htjeli i očekivali. U Siriji je inicijalno, ali na pripremljenom terenu organiziranog ‘arapskog proljeća’, počelo okupljanjem mladih i prodemokratski orijentiranih ljudi u Deri, na jugu uz granicu s Jordanom. Bio sam s nekoliko kolega ambasadora iz Amana tada tamo. I golim okom se moglo pratiti kako ‘revoluciju’ preuzima organizacija koja je već obavila posao u Libiji, odakle su i operativci i oružje došli takozvanom ‘štakorskom rutom’. Ostalo je poznato. Greška u procjeni je bila da će Asad pasti poput Gadafija, da će mu se armija i sustav raspasti, da će teroristi ovladati Damaskom i cijelom zemljom. Naravno da u osnovi svega nije bila demokracija protiv postojeće autokracije – Bašar al Asad se vidno odmicao od  vladavine svog oca – već goli interes energetskih puteva, novih izvora plina u moru kraj obale, u rušenju sustava koji je hranio sam sebe bez ijednog dolara kredita Svjetske banke i MMF-a, uz socijalne kategorije nezamislive za ‘liberalni kapitalizam’, uz rusku vojnu bazu u Tartusu, uz sekularizam… Nakon ulaska Rusa 2015. godine i njihovo ‘nadigravanje’ ostalih tamo i novo vojno podizanje Asada i saveznika, uz propale provokacije iznutra montiranim operacijama ‘bojni otrovi protiv vlastitog stanovništva’, otkrivenim čak i u analizama na Zapadu (Izvješće američkog MIT-a), stvari se kreću u drugom pravcu. ISIL se polako raspada, ostali ‘revolucionari’ terorističke provenijencije također, evo i Trump odustaje od  500 milijuna programa obuke ‘umjerene oporbe’ koja je dobar dio tog ‘programa’ preprodala džihadistima. Utihnuo je i čuveni ‘Sirijski opservatorij za ljudska prava’, tvorac svih našminkanih ‘istina’ sa sjedištem u Londonu i novcem Zapada. Mnogi nekadašnji strasni pripadnici fantomske grupacije organizirane iz Washingtona ‘Prijatelji Sirije’, danas bi puno dali da ih se u tome ne spominje… Kao i uloge u naoružavanju terorista sa svojih aerodroma, za račun drugog u navodnoj borbi za demokraciju. Sirija neće biti podijeljena teritorijalno. Iznutra, poput Bosne i Hercegovine, možda i hoće, ali povijest tog prostora moćnija je od nekih novih Daytona.

Imaju li sukobi u Siriji veze s podjelama unutar islama? Postoje, naime, teorije kako suniti pokušavaju razbiti šijitsku koaliciju Teherana, Bagdada, Damaska i Bejruta?

Djelomično da, mada ne odlučujuće i suštinski. Točno je da se minulih godina najagresivniji ekstremizam rodio unutar sunitske denominacije u islamu. Sve terorističke organizacije formalno pripadaju sunitima. Iako taj i takav radikalizam u principu ne pripada temeljnom učenju u islamu, postoje danas i uvjerenja kod radikalnih sunita u politici kako se sa šijitima koji su ‘otpadnici’ od islama treba obračunati. Definiciju tog ‘neprijateljstva’ prema šijitima u aktualnoj politici je svojevremeno prva izrekla Condoleezza Rice, tada državna tajnica SAD-a na putovanju po Bliskom istoku. Imenovan je  ‘šijitski polumjesec’ s osovinom koju spominjete. Tu se, međutim, ne nalazi srž problema današnjih sukoba. Problem je mnogo pragmatičniji i ‘ovozemaljski’, mjeren kategorijama vlasti, dominacije i dolara. Šijiti Irana, Sirije, Iraka i Libanona su za Rijad bespogovorno zlo, suniti za Teheran, Bagdad, Damask i Bejrut nisu.

 Ceremonjia uoči predaje akreditiva u Bejrutu 2008. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Kakva je, pak, Asadova budućnost?

Na političkom planu bolja nego prije godinu dana. Formalno, većina onih koji su mu na Zapadu odricali bilo kakvu političku budućnost, sada na ovaj ili onaj način tvrde da im njegova ‘glava’ nije više ni prioritet ni uvjet za rješenje situacije u Siriji. Naravno, on se na vojnom terenu, sa svojim saveznicima, izborio za taj ‘status’. Da nije, ne bi ga bilo. Izvjesno je da će njegov položaj biti važan dio budućih kalkulacija i trgovina, uostalom ni njegovi partneri izvana nisu u Siriji prioritetno da bi spašavali njega, već radi svojih interesa. Ipak, u ovom času je najvjerojatnija varijanta prema kojoj će se nakon rata formirati nova višestranačka vlast, utvrditi ustav i sve drugo što je normalno, i onda ići na izbore na kojima će Sirijci odlučivati o njemu. Odlazio sam u Siriju ranije kao novinar, prije rata i prve godine rata kao diplomat, kasnije odlazio više puta kao ‘promatrač’ pišući knjigu koju dovršavam i temeljem svega što znam uvjeren sam – ako ne bude velikih iznenađenja izvana, na izborima nakon rata Sirijci će ga ponovno birati velikom većinom. Uostalom, kao usred rata, u lipnju 2014. godine.

Kod Kurda ništa novo

Ne smijemo smetnuti s uma i Kurde. Imaju li se oni razloga nadati svojoj državi?

Sumnjam. U ovome ratu Kurdi su se legitimirali i legalizirali na potpuno novi način. Njih se više ne može gurati pod tepih kako je to svijet radio desetljećima. Nažalost, i pored toga, njihova cjelovita, zajednička država zahtijeva međunarodni presedan teško ostvariv danas. Pojednostavljeno kazano, trebalo bi ‘otkinuti’ od četiri države (Turska, Irak, Sirija, Iran) po komad teritorija da bi se sklopila ta država. Misija je u mnogim aspektima nemoguća. Kurdi iz Iraka jesu najbliži ‘svojoj’ državi na prostoru na kojem jesu. Politički su artikulirani, imaju ‘svoju’ naftu i već se tako prema tome odnose, imaju svoju armiju, Pešmerge, a Amerikanci za čije su interese dobili mnoge bitke u Iraku i Siriji, pa ni ostali u regiji, nemaju kapitalni problem s time. Podjela Iraka svakako je stari američki plan. Najveća prepreka novoj državi je Erdogan koji u odnosu na Kurde kojih je u Turskoj petnaestak milijuna, ima ‘sa sobom’ nepremostiv problem. On im naprosto neće, ni po koju cijenu za sada, dati ni onoliko autonomije koliko su već imali u Siriji uoči rata. Iran s Kurdima nema problema ni oni tamo s Iranom. U Teheranu kažu da su ‘ista genetska grupa’… Asad će naći prihvatljivo rješenje za Kurde tamo, ali Erdogan nije spreman da ih tolerira čak ni u Siriji, na granici s Turskom. Otud sve one priče o no-fly zonama i slično. Ne zaboravimo ipak, uz sadašnju relaciju s ‘odmetnutim’ Erdoganom u NATO-u (postoji za njega već i izraz NINO – ‘NATO in Name Only’),  svako malo se šuška kako bi jednog dana, ako Turska otpliva (pre)daleko prema Rusiji, njihovu ulogu čuvara južnih granica NATO-a na Mediteranu mogao preuzeti iz tih razloga novoosnovani – veliki Kurdistan! Amerikanci uvijek imaju dovoljno poslušnih saveznika u Europi i na Bliskom istoku da ovakvu ‘nevjerojatnu’ ideju mogu realizirati, u svoju korist. U ovom času, ipak, takva varijanta je još daleko, na žalost ponovo iskorištenih pa odbačenih Kurda. Ništa novo u njihovoj povijesti.

ISIL je, sudeći prema izvješćima s terena, poražen. Je li tome doista tako i mogu li se u skorije vrijeme pojaviti neke slične organizacije koje su organizirani mehanizam u funkciji zapadne politike na Bliskom istoku?

ISIL je poražen vojno, ali je svoje svekoliko prisustvo ‘ovjerio’ na širokom prostoru Istoka i Zapada. Suštinska razlika između njega i, recimo, Al Kaide i drugih terorističkih formacija je što je ISIL postao, uz ostalo, socio-patološka kategorija, dio frustracije, bez izlaza i krive i izmanipulirane interpretacije vjere, povijesti, percepcija budućnosti. Mitologija je tu  savršeno zloupotrebljena. Nije slučajno što se za to ‘zalijepilo’ toliko mladih ljudi i na Zapadu. Zato njegov vojni poraz nije završena priča već, plašim se, novi početak permanentnog ludila velikog broja pojedinaca i manjih grupa. Ovakav svijet sa svim legaliziranim rušilaštvom koje je u funkciji porobljavanja i tuđih interesa jačeg, hranit će ‘koncept’ ISIL-a sve dok se ne smogne snage za suštinske promjene. Obeshrabruje pri tome saznanje da do ovog časa nitko nigdje nije našao za shodno da se ozbiljno, pošteno, racionalno i uz samoodgovornost upusti u dubinsku analizu pitanja ‘zašto ISIL?’. Ponuđeni odgovori s najodgovornijih mjesta u svijetu su parcijalni, a često i lažni. Nije čudo. Na mnogim od tih mjesta su u njihovom stvaranju, izravno ili neizravno sudjelovali. Taj koncept ‘proksi’ terorista za interese i potrebe velikih ostaje. Mijenjat će se samo ime i forma organiziranja.        

Na Arapskom poluotoku u tijeku je i sukob koji su mnogi prozvali zaboravljenim ratom. Tko i zašto stoji iza nametnutog rata u Jemenu?

Najkraće kazano, Jemen je žrtva opsesije Saudijske Arabije šijitima tamo, pa i šijitima s njihove strane granice, unutar Saudijske Arabije. Tamošnji šijiti su porijeklom autohtoni Saudijci koji naseljavaju velike prostore veoma bogate naftom, a čine blizu 60 posto radnika angažiranih na naftnim poljima. Unutarnji režim Jemena pod izravnim utjecajem Rijada stvarao je godinama ranije, i stvorio, dovoljno ‘upaljača’ za  pobunu protiv tog režima. Saudijci, uz pomoć partnera i velikih ‘suradnika’ sa Zapada izravno interveniraju u Jemenu kako bi tamo očuvali ‘svoj’ režim po svaku cijenu i spriječili širenje utjecaja Irana na taj prostor. Isti oni interesi, snage i mediji koji kreiraju velike svjetske priče onako kako njima odgovaraju po svijetu, u Jemenu su ‘zatamnili sliku’ pa  do svijeta dopiru tek usputni fragmenti. Sudjelovao sam prije nekoliko godina u jednom pokušaju organizacije humanitarnog konvoja, preko jake međunarodne organizacije, krajnje napaćenim civilima u Jemenu. Samo kroz tu do kraja opstruiranu i neuspjelu operaciju shvatio sam koliko je međunarodni poredak korumpiran, ucijenjen moćnicima, nemoćan čak i kad netko hoće pomoći, samo ako je odluka da se ‘tamo’ ne smije pomoći. Jadno.

Na Bliski istok ste kao novinar prvi put otišli još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Po čemu pamtite tu regiju iz tog razdoblja i kako na nju gledate danas?

Regija je tada još uvijek bila pod pritiskom takozvanog ‘palestinskog problema’. Bila su do tada izgubljena četiri rata s Izraelom, što je stvorilo veliku frustraciju, ali i raskol među Arapima. Bogatiji iz Zaljeva nisu bili posebno nezadovoljni, ali Sirija kao prethodno najveći saveznik Egiptu, Irak i PLO jesu. U Kairu je život, ipak, bio buran i zanimljiv. Reklo bi se mnogo ‘liberalniji’ nego danas. Sjećam se da su dopisnici tadašnjih jugoslavenskih listova govorili kako ne stižu napisati sve što bi željeli. Tada je, 1978. potpisan i Camp David. Egipat je bio neutraliziran kao opasnost po Izrael, a Sadat anatemiziran od većine Arapa. U Kairo sam došao kao stalni dopisnik neposredno nakon njegova ubojstva na vojnoj paradi povodom državnog praznika. Znam da sam od početka imao osjećaj da nisam pogriješio što sam se opredijelio za dopisničko mjesto u Kairu, mada je bila varijanta i s New Yorkom. Bdjenje po kancelarijama u UN-u me nije interesiralo. Egipat je bio povijest, faraoni, istok, Palestina i Jeruzalem blizu, Izrael, sjajni odnosi s našom zemljom, zanimljivi ljudi, islam, kršćanstvo… Imao sam sjajnog učitelja, velikog poznavatelja Bliskog istoka i Egipta, Nijaza Dizdarevića, poslije rata diplomata u Kairu, veleposlanika u Alžiru i Parizu. Govorio je odlično nekoliko jezika uključujući i arapski i njemu mogu zahvaliti na značajnim vezama koje mi je omogućio među velikim ljudima politike, znanosti, kulture i novinarstva na Bliskom istoku. Govorio je, znajući da sam bio mladi odbornik u Skupštini grada Sarajeva: ‘Vidim da kao omladinac  koketiraš  s politikom. Moraš se sada opredijeliti, ili si novinar ili političar. Uz  dvostruku ambiciju postat ćeš novinar osluškujući naloge politike, a kao eventualni političar s ambicijama da budeš ‘dobar’ s novinarima, osluškivat ćeš vole li te oni. U ovome u što si zagazio, bolje je da te ne vole a da te poštuju, nego da te hvale a zapravo ne cijene.’ Trudio sam se da to nikad ne zaboravim. Zato sam i kasnije, kao diplomat, znao da je to ‘u prolazu’, mada je potrajalo, i da je to prije svega novo korisno iskustvo kojim se popunjava praznina u razumijevanju svjetskih procesa prethodno čitanih samo iz jednog kuta.

Don Corleone kao ključ razumijevanja

Može li ‘zapadni način razmišljanja’ biti ključ za potpuno razumijevanje tog velikog i raznolikog bliskoistočnog svijeta?

Teško. Zapravo nikako ako ne znate kako oni razmišljaju. Moj veliki ‘učitelj’ pred polazak u Kairo govorio mi je: Ne zaboravi, oni vide što mi ne vidimo i često misle da je potpuno nevažno ono što se nama čini najbitnijim. Uz to, oni se ne orijentiraju prema suncu i dnevnim vizurama, već prema mjesecu i zvijezdama… Shvatio sam tek mnogo godina kasnije što je mislio. Bezbroj puta pokazala se kao točna i sugestija kako prepoznavati odnose među Arapima: ‘Kada ti je nejasno o čemu se radi među njima, umoči u ‘nejasnoću’ palestinsko pitanje kao lakmus papir i postat će ti sasvim jasno tko je gdje…’ O njihovu načinu razmišljanja učio sam često i najkorisnije družeći se s trgovcima po velikim bazarima, Kan el-Kaliliju u Kairu, al Hamadijeh suku u Damasku, u Hamri u Bejrutu, po starom gradu u Jeruzalemu… I tamo dobivao  najbolje odgovore i učio zašto su takvi kakvi su.

Corleoneova poruka suština je Bliskog istoka
Corleoneova poruka suština je Bliskog istoka
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević 

U čemu su glavne razlike Bliskog istoka otprije četrdesetak godina i danas?

U tome što su onda imali nadu da će biti bolje, što su vjerovali da puki interes nije baš sve, do brutalnosti, što su poprilično naivno imali povjerenja u svjetski poredak i Ujedinjene narode, posebno u to da će Palestina dobiti ono što je njezino i bilo im čak formalno priznato, što nisu imali problema sa sekularizmom, miješanim zajednicama, u tome što su imali mnogo socijalnih komponenti u društvu, po tome što mlada generacija ipak nije živjela u potpunom beznađu. Sirijci, Iračani, Jordanci, Libijci nisu bili izbjeglice u milijunima… To se, naravno, odnosi prije svega na zemlje koje su baštinile tradicije starih civilizacija i kultura. Oni su ih bili svjesni. U Damasku je prije rata u jednom tipičnom kafiću u starom gradu, u kvartu Bab Tuma, godinama u izlogu bio ogroman plakat s Brandom kao Kumom, podignutim prstom i njegovom čuvenom rečenicom, ispisanom ispod: ‘Čuvaj svog prijatelja blizu sebe, a neprijatelja još bliže… ‘ Lani u Damasku tog postera više nije bilo. Pitao sam gazdu gdje je Don Corleone. Kazao mi je pomalo rezignirano: ‘Skinuo sam ga, moj gospodine, nema više smisla, ni neprijatelji više nisu što su nekad bili… ‘

Ipak, vaše prvo veleposlaničko mjesto bilo je u Zagrebu. Koji su bili tada ciljevi službenog Sarajeva u i prema Hrvatskoj?

Ciljevi su bili poprilično drugačiji nego danas. Vremena s početka dvijetisućite i naši odnosi tada, bili su drugačiji i rekao bih, iskreniji. Bili smo nove države s puno otvorenih pitanja, statusnih, političkih, pravnih, ekonomskih. Ali, imam dojam, bilo je više povjerenja. Bilo je lijepo tada predstavljati BiH u Zagrebu. Uradili smo mnogo posla, uredili dosta stvari. Stalno su se smjenjivali sastanci na vrhu države, na razini ministara, operativni u okvirima ministarstava vanjskih poslova. Bilo je i druženja izvan kancelarija. Mnogo je stvari dogovoreno i u ‘Baltazaru’ kod Bobe i u vinoteci ‘Bornstein’ na Kaptolu. I na Pantovčaku i u Banskim dvorima bio sam često. Ni s Račanom ni sa Sanaderom, posebno s Mesićem nije bio nikakav problem vidjeti se kada god je zatrebalo. Ne znam kako je danas, ali vidim da je mnogo figa iza leđa, mnogo poteza koji baš i ne odgovaraju protokolarnoj slatkorječivosti, javnoj. Evo, kao sada na terenu uvoznih taksi za poljoprivredne proizvode. U regiji je puno toga otišlo krivim putem. Što se BiH tiče, negdje tamo do 2004. godine bili smo unutar zemlje u usponu, uz optimizam i dosta uzajamnog povjerenja, a onda su mnoge stvari krenule nizbrdo, vrtoglavo. Što je najgore, mislim da se još uvijek lažemo o tome gdje smo i što smo. Filozofija dva protiv jedan stalno je u igri. Tako se u složenoj državi ne može naprijed, pogotovo ako ‘rješenja’ traže ljudi bez zajedničkih vizija i državničkih kapaciteta, a EU ih u frustraciji vlastitom situacijom podržava, čak i nagrađuje komplimentima o ‘izuzetnim rezultatima na europskom putu’. Smiješno.

Kako ste postali veleposlanik BiH u Jordanu s akreditacijama u Siriji, Iraku i Libanonu?

Nakon Zagreba 2005. vratio sam se u ministarstvo vanjskih poslova. Osjećao se pad na sve strane i gubitak entuzijazma kod ljudi koji su trebali voditi pozitivne procese, a polako ih se sklanjalo. Odlučio sam da nakon tri godine napustim ministarstvo i vratim se svojoj osnovnoj profesiji. Nisam imao osobnih razloga za nezadovoljstvo ni statusom ni pozicijom,  naprotiv, ali to nije više bilo to. I kad sam to kazao gdje treba, dobio sam poziv iz Predsjedništva, zvao me Željko Komšić i kazao: ‘Imamo udicu za tebe koju ćeš sigurno progutati.’ Bila je to ponuda za mjesto u srcu Bliskog istoka, veleposlaničko u Amanu s akreditacijom nerezidentnog veleposlanika u Damasku, Bagdadu i Bejrutu. Znači, povratak regiji i staroj  ljubavi. Otišao sam 2008. u vrijeme kada su iza zavjese počinjale ‘pripreme’ za novo preslagivanje Bliskog istoka navodno u ime demokracije i ljudskih prava, a zapravo zarad potpuno drugih imperijalnih interesa. Ostalo je poznato. Meni se kroz sve godine tamo s velikim ‘kamatama’ vraćalo ono što sam ranije vidio, naučio, provjeravao bezbroj puta. Isplivavali su doslovno svakodnevno ljudi s kojima sam se upoznavao i postao prijatelj dvadeset i više godina ranije, neki kao novinari, drugi kao političari, ministri, veleposlanici, jedan i kao predsjednik države. Bila je milina raditi u takvom okruženju. Nažalost, puno toga što sam odande napisao, signalizirao, ukazivao, garantirao, prenosio tajno, osiguravao, otišlo je u vjetar kod kuće. A ni bazare i sukove kao izvore promišljanja ‘raje’ nisam zaboravio. Nažalost, valjalo je služiti nekim drugim pričama, interesima i ‘istinama’. I danas čuvam prepiske iz kojih se vidi kako su ponekad mislili, bezmalo, da nisam normalan temeljem onoga što sam pisao i najavljivao, posebno kada je krenulo to famozno ‘arapsko proljeće’. A sve se potvrdilo do u nijanse. Ne zato što sam bio ‘genij’, već zato što sam imao priliku i sreću naučiti kad je trebalo, od ljudi koji su znali i kreirali realnost Bliskog istoka. I posebno, vjerovao sam vlastitim očima više nego nalozima malih i velikih  birokrata. Ta vrsta škole danas više ne postoji. Nepotrebna je, a mnogima je i opasna.      

Zanimljivo, Jordan je ostao poprilično netaknut recentnim zbivanjima u regiji. U čemu je tajna?

Nema tajne. Potreba je Amerike i Izraela da nemaju tamo problema, potom u obavezi kralja da se često i mimo ispravnih uvjerenja mora suzdržati reakcija temeljem onoga što osjeća i misli jer kraljevina je bez nafte, vode i hrane, a valja živjeti, i u tome da s kraljicom koja je porijeklom Palestinka vrlo uspješno održavaju balans u poprilično umjetnoj stvorenoj državi sastavljenoj od drčnih lokalnih beduina (u manjini) i visprenih Palestinaca raznih statusa (u većini). Imam veliki respekt prema njima jer znam koliko im nije lako, ali idu dalje ne prodajući ni dušu ni narod. I hvataju uspješno priključak s modernizmom prije i više od mnogih koji imaju mnogo povoljnije uvjete za to. Pamtim svoje dane tamo s velikim zadovoljstvom. Samo način na koji su me ispratili odande, u Bejrutu, Damasku, Bagdadu, službeno i privatno, i na koji me dočekaju sada kada se vraćam tamo, dovoljan je za zaključak – imalo je smisla, itekako.

577158

U najstarijem sirijskom kafiću ‘Nofara’ 2016. godine
Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zlatko Dizdarević

Izbori bez smisla

Iako više niste u diplomaciji, svakodnevno pratite vanjskopolitička zbivanja. Kako kao iskusan diplomat ocjenjujete diplomaciju u našoj regiji?

Iskreno i čast izuzecima – zvanje i znanje ostalo je negdje u prošlosti. Uglavnom bez vlastite kralježnice, najčešće uz osluškivanje nekog ‘gazde’ za kojeg smo se opredijelili, mnogo više nego što je poriv vlastitog interesa, zanatski ignoranti spram tradicije i regula, skloni potezima i ponašanjima koje profesionalna diplomacija ne poznaje i ne priznaje. Odlučili smo da smo mali pa drugima zato nije teško da nas kao takve prihvate. Ne shvaćamo da najčešće nema potrebe za dodvoravanjem i strahom od ‘njih’ jer mi njima ne bi bili u fokusu da im na bilo kakav način nismo potrebni. Radi njih, a ne radi nas. Imao sam i kao novinar puno dodira s državnom diplomacijom prije rata. Čip sluganstva ikome mimo interesa vlastite države tada nije postojao, ni mentalno ni praktično. Tadašnja diplomacija osamdesetih godina je na svjetskoj sceni bila istinski uvažavana i respektabilna. To danas ovisi o pojedincu, a ne o sustavu. Kako kaže predsjedavajući Predsjedništva BiH ‘crvenimo se pred dužnosnicima EU-a’. Sve što je mogao biti kontinuitet respektabilne diplomacije pometeno je planski da bi se otvarao prostor samo za ‘moje’. I nitko se ne čudi. To je koncept u ovoj državi. Zemlja koja nema jedinstven unutrašnji suverenitet, nema ni konzistentnu zajedničku unutarnju politiku pa tako ne može imati ni vanjsku. Otud joj ni diplomacija u izvornom smislu i kapacitetu zato ne treba. Posljedice su logične i vidljive. I nikoga se ne tiču. Ono što donekle opravdava sve ovo je da nije baš mnogo bolja situacija ni na mnogim mjestima u svijetu. Tamo su se centri odlučivanja davno preselili iz politike u korporacije pa su i najbolji iz diplomacije otišli tamo. Svjetskom politikom upravljaju uglavnom patuljci, a i ‘staff’ biraju spram sebe.

Odnosi na relaciji Zagreb – Sarajevo – Beograd i nadalje su loši. Otvorenih pitanja unutar tog trokuta je mnogo. Vidi li se u skorije vrijeme ‘svjetlo na kraju tunela’ ?

Mnogi na ovim  prostorima, u politici, još uvijek žive u nedovršenom ratu. Ne mislim da je to primarno temelj intimnih osjećanja i uvjerenja, već zato što je proizvodnja animoziteta, sukoba i stalno otvaranje rana, često i na neprimjeren način i bez ikakvog poštivanja žrtve, uspješan mehanizam za uzburkavanje strasti i svrstavanje uz ‘naše’. U složenim društvima kao što je u BiH, tu već postoje razrađeni mehanizmi koji, nažalost, daju odlične rezultate za vlastodršce. Ta se logika u značajnoj mjeri podigla i na razinu odnosa u spomenutom trokutu. Pri tome, inzistiranje na paternalizmu spram ‘svojih’ u BiH od strane Beograda i Zagreba održavat će permanentnu krizu. Legitimiranje vlastitih veličina preko dokazivanja da je drugi poražen, ovdje je šifra za uspjeh. A malo tko hoće priznati – to je dokaz poraza svih.

Tenzije između Sarajeva i Banje Luke su svakodnevne. Što poduzeti po tom pitanju?

Osloboditi se onih kojima je održavanje tih tenzija cilj i projekt. Ljudi su takvom politikom egzistencijalno ucijenjeni, proizvodnje nema i većina radi u institucijama na budžetu.Tamo se posao ne može više dobiti ako nisi ‘njihov’. Jednostavno i surovo. Osnovni mehanizam demokracije kojim se korigira loša realnost su izbori. U nas su izbori  prethodnom činjenicom izgubili smisao. Stranci to ne razumiju ili ih baš briga, uz tapšanje po ramenu. Javno mnijenje je eutanazirano. Ne vidim, nažalost, izlaz mimo eksplozije koja će, ako se desi, biti politički neartikulirana, bez osmišljenog cilja i čelništva, rušilačka s mangupima koji će preusmjeriti bijes ka svom interesu. Rješenje, u sadašnjoj situaciji, može biti generirano samo činjenicom da ćemo tako postati veliki problem po interese nekoga izvana koji će se onda potruditi nešto napraviti. Poput storije s Daytonom. A ne zaboravimo da je i to došlo prekasno, pod pritiskom njihovih izbora i TV muke, a ne povodom brige za nas. Kao rješenje zato je veoma loše, za nas.

Može li BiH postati trajno destabilizirajući faktor na Balkanu?

Ako se nešto bitno ne promijeni, može. U politici nema praznog prostora. Ako nas ne može ili neće u ime vlastitih problema ozbiljnije prigrliti Europska unija, naći će se tko hoće. Apetita sa strane na Balkanu uvijek ima. A i naših poniznih simpatizera spram tih apetita još više. Tužna je ta egzaltacija minulih dana dolaskom drugog čovjeka SAD ovamo. Kao da je došao doista radi regije, a ne preusmjeravanja ‘plinske’ politike na Balkanu s Rusije na Ameriku i definitivnog okončanja ruskog sna o izlasku na ‘toplo more’ ovuda. Naravno, njihov je interes normalan i legitiman, to je politika, samo što i mi odavde imamo nešto tim povodom da prodamo, mimo beskrajne i nježne sreće što su nas pogladili po glavi, tobože, iz ljubavi. 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u više je navrata izjavio da je Turska uz BiH u dobru i u zlu. Što je Bosna turskom predsjedniku, a što je Erdogan Bosni?

Mnogi pamte razne izjave tim povodom. Ja pamtim sljedeće dvije: U obraćanju javnosti u Istanbulu u julu 2016. godine, poslije puča, predsjednik Turske je pored ostalog rekao da ‘jedinstvena nacija znači da su Turska, Bošnjaci, Armenci, 78 milijuna nas, jedna nacija. Jedna država, 780 tisuća četvornih kilometara, ujedinjena, jedna država. Svi zajedno, braćo i sestre, činimo Tursku’. Pamtim i izjavu Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Stranke demokratske akcije, na lokalnoj televiziji u noći kada je Erdogan pobijedio na predsjedničkim izborima u Turskoj. Poručivao je Erdoganu egzaltirano kako on ‘nije samo predsjednik Turske, već predsjednik svih nas’, te kako ‘moramo svi da se svrstamo pod njegovu zastavu… ‘  Malo je reći da je ta izjava jednostavno nevjerojatna za predsjednika jedne suverene države, predsjedniku druge države. To su, eto, oni jedan drugome. Još uvijek se nadam da ogromna većina građana Bosne i Hercegovine, uključujući i deklarirane Bošnjake, baš i ne vjeruju da je ‘to’ Bosna Erdoganu ili Erdogan Bosni. Nažalost, znam i da nije malo onih u BiH koji svoj temeljni identitet traže i pronalaze u Turskoj, zemlji koja je ovdje nekada bila okupator. Uostalom kao što je bila i u drugim zemljama na Balkanu, pa ljudima ne pada na pamet da Erdogana proglašavaju svojim predsjednikom. Ta je priča, zapravo, mnogo bliža Muslimanskoj braći kojoj je svaki musliman na drugoj strani planeta bliži od svakog nemuslimana koji je stoljetno susjed ovdje. Tu, međutim, dolazimo na drugi teren na kojem je srž mnogih današnjih storija o ovakvoj Bosni i Hercegovini.

Bosna sva u previranjima

Hrvatska je nesumnjivo ideološki podijeljena. Ima li i u BiH sličnih previranja?

Bosna je sva u previranjima, istinskim i namjerno provociranim. Ipak, pored činjenice da ima i ideoloških ‘previranja’, kako kažete, imam osjećaj da su ona mnogo više na drugom terenu, u isforsiranim nacionalnim podjelama. Kada biste danas postavili obično pitanje ljudima na ulici, bez ikakvog uvoda i kontekstualiziranja: ‘Što ste Vi?’ vjerujem da bi zanemarivo malo njih kazalo – učenik, radnik, glumac, umirovljenik…  Većina bi refleksno kazala – Bošnjak, Hrvat, Srbin ili rjeđe, Bosanac i Hercegovac… Ovo zadnje se u statistikama vodi pod ‘ostali’. Hrvatska je za mene na ovom terenu velika zagonetka. Eto, nema više Jugoslavije kao ‘tamnice naroda’, nije na frustrirajućem Balkanu već u Europi, ispoštovani su korijeni i ‘osloboditelji’, nema regije, samo susjedi, svoji na svome, pet sati na tri granice od Sarajeva do Pelješca itd. Odjednom spomenik Francetiću, crne košulje, u Jasenovcu ‘komunisti zatvarali…’ zločinci partizani što su vratili Dalmaciju, Istru… da se ne ide dalje. O čemu se radi?  Što je sad problem? Valjda će se jednog dana dokučiti da je vrijeme za relaksaciju, istinu i pitanja o važnijim stvarima od kojih se živi. Valjda treba još sačekati. Eto, tako to vidim.  

Zagreb je nedavno ostao bez Trga maršala Tita. Glavna sarajevska ulica je Titova ulica. Kakva je percepcija Bošnjaka prema Titu i je li moguće da i Sarajevo ostane bez Titove ulice?

Nitko u Sarajevu nikada nije javno postavio to pitanje, bez obzira na nacionalnost. Nema tu ni straha od režima, ni pritiska ‘jugonostalgičara’, već jednostavno, to je ovdje tako. Režima u tom smislu svakako i nema. Ogromna većina u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to što smo daleko od toga da svi isto mislimo, ne pokazuje osjećaj da im je Tito nešto uzeo. Naprotiv, Bosna i Hercegovina i mi u njoj smo s njim bili bolji i u ta vremena sretniji. Uz to, Bosna i Hercegovina nije odredila Titovu povijesnu dimenziju, niti će. Svjetska povijest je to učinila i bez nas i bez Zagreba ili Beograda. I to ne preispituje, osim ponegdje zanemarivo. Ovo liječenje frustracija sada, bezmalo četrdeset godina kasnije, za mene je samo sramoćenje pred tom poviješću. I pred nama samima. Sve ostalo je mala priča, malih ljudi i malih formata. Iz, zapravo, svađalačkih razloga. Uostalom, eto i to se u današnjem svijetu zove demokracija.

Mediji i novinarstvo su u regiji, ali uostalom i u cijelom svijetu, na niskim su granama. Kako kao dugogodišnji ugledni vanjskopolitički novinar ocjenjujete medije i novinarstvo u regiji?

Iskreno, ne ocjenjujem nikako. Onog novinarstva u svijetu – čast  rijetkima – naprosto više nema jer se ciljano promijenio cilj novinarstva. Mediji više ne služe da bi informirali, već da bi oprali um i u taj prazan prostor ubacili nalog za lijeganje na rudu nečijeg interesa. Političkog, ideološkog, izbornog, xafsinškog, lopovskog… Smiješno je danas spominjati  elementarne postulate svjetskog novinarstva u kojima se nije mogla zamisliti informacija koja neće odgovoriti na svako od pet kultnih pitanja: tko, kad, gdje, kako i zašto? U politici koja danas razara svijet prvi nalog je ne postaviti pitanje: zašto? Ili: tko? Nedavno sam imao u rukama nekada respektabilne novine koje su objavile na dvije stranice intervju s uspješnim i zanimljivim čovjekom. Sve je tu, fotografija, pitanja, odgovori i – nigdje imena i prezimena intervjuiranog! Kada? Tražio sam u novinama u velikom predstavljanju programa predstojećeg Filmskog festivala u Sarajevu i nigdje nisam našao od kada do kada je festival. Itd. itd. Kada to kažeš nekome iz nove garde, za mnoge si staro gunđalo, dosadno. Dobro, može i tako. Barem se ne krijem iza anonimnih potpisa i ne psujem nikome majku. I lakše mi je što je tako. Valjda i to ima, na kraju krajeva, nekog smisla. A možda je greška što sam pretjerao učeći kako se život čita spram zvijezda, noću, i to na Istoku. Gdje Zapad polako ali izvjesno umire.          

tportal

17.08.2017.

"STRAŠNA MAJKA" NAJBOLJI FILM SARAJEVO FILM FESTIVALA

"Strašna majka" najbolji film Sarajevo Film Festivala



Nagrađeni dobitnici Sarajevo Film Festivala

Nagrađeni dobitnici Sarajevo Film Festivala

//////////////////////////////

„Srce Sarajeva“ za najbolji film dodjeljeno je filmu "Strašna majka", gruzijske rediteljice Ane Urushadze. Nagradu za najboljeg glumca dobio je Shervan Haji iz filma "Druga strana nade", a najboljom glumicom proglašena je Ornela Kapetani iz filma "Buđenje dana".

Nagrade „Srce Sarajeva“ dodjeljene su, u četvrtak naveče, najboljim rediteljima i rediteljkama, glumcima i glumicama te dugometražnim igranim, dokumentarnim, studentskim i kratkim filmovima, koji su prikazani u okviru 23. Sarajevo Film Festivala.

Najbolji film "Strašna majka" je priča o 50-godišnjoj domaćici Manani koja je prisiljena odabrati između porodičnog života i svoje strasti – pisanja, koju je godinama potiskivala.

Nakon što je primio nagradu "Srce Sarajeva" za najboljeg glumaca Shervan Haji je kazao da je šokiran. "Ova nagrada pripada svima. Nagrada je biti ovdje, ovo je predivno", dodao je on.

Ornela Kapetani, koja je proglašena najboljom glumicom, kazala je da nagradu koju je dobila u Sarajevu posvećuje svojoj majci.

Najboljim dokumentarnim filmom proglašen je "Grad sunca" reditelja Ratija Onelija.

U sekciji dokumentarni program specijalnu nagradu žirija dobio je film "Home" režisera Zdenka Jurilja.

Za najbolji kratki film proglašen je film "Plavetnilo", rediteljke Antonete Alamat Kusijanović. "SFF je bio moj prvi festival prije deset godina kada sam bila na Talent Campusu i ovo je moja prva nagrada. Čestitam mom kompletnom timu", rekla je ona.

Ove godine prvi put dodijeljene su nagrade za studentski film. Nagradu je dobio film "Čistoća", bosanskohercegovačkog reditelja Nevena Samardžića.

U ponoć će biti objavljeno i koji je film, na 23. Sarajevo film festivalu osvojio Nagradu publike.

U sklopu 18 programa 23. SFF-a publika je prethodnih sedam dana imala priliku pogledati 235 filmova, od čega 111 dugometražnih i 124 kratkometražna, 137 igranih, 70 dokumentarnih i 28 animiranih filmova. Za nagrade u svim regionalnim selekcijama SFF-a ove godine se takmičilo 46 filmova.


U petak će opet biti prikazani pobjednički filmovi iz svih kategorija, i to u Narodnom pozorištu, Ljetnom kinu Raiffaisen, kinu Meeting Pointu, Multipleks Cinema City, Sarajevo Summer Screen, Pozorištu mladih, Ljetnom kinu Novi Grad, Kinu Novi Grad i MMC kinu Ilidža.

U kategoriji za najbolji igrani film 2017. svjetske premijere su imali filmovi "Buđenje dana" debitanta Gentiana Kocija, "Meda ili ne tako sjajna strana stvari" rumunskog reditelja Emanuela Parvua, te "Zrno" u režiji Semiha Kaplanoglua.

Regionalne premijere na 23. SFF-u su imala četiri filma, i to "Pravci" Stephana Komandareva, "Sofijin sin" u režiji Eline Psykou, film gruzijske debitantice Ane Urushadze "Strašna majka", te "Taoci" reditelja Rezoa Gigineishvilija.

Izvan konkurencije takmiče se bh. filmovi "Muškarci ne plaču" Alena Drljevića te "Ptice kao mi" Faruka Šabanovića.

Za nagrade u svim regionalnim selekcijama SFF-a ove godine je prikazano 55 filmova, od čega se 46 takmičilo za nagrade "Srce Sarajeva".

"Počasno Srce Sarajeva" ranije je uručeno trosktrukom oskarovcu, američkom reditelju Oliveru Stoneu te legendarnom britanskom komičaru, oskarovcu Johnu Cleeseu.


Ceremoniji dodjele glavnih festivalskih nagrada u Narodnom pozorištu prethodila je ceremonija na crvenom tepihu na kojem su se našle brojne filmske zvijezde iz BiH, regije i svijeta.

17.08.2017.

DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: "U ENTITETU RS-e JE VEĆ VIŠE STOTINA HEKTARA ZEMLJE I NEKOLIKO OBJEKATA UKNJIŽENO NA DRŽAVU BiH"

DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: "U RS-u je već više stotina hektara zemlje i nekoliko objekata uknjiženo na državu BiH"


-Reći ću zbog čega je specifičan Veliki Žep. Do sudskog spora je došlo iz razloga što je napravljena greška, odnosno pokušaj izlaganja Velikog Žepa i prepisivanja na m:Tel. Ako razgovaramo kao pravnici – da li bi uknjižbom na m:Tel koji je akcionarsko društvo, da li bi se time smanjila teritorija Republike Srpske. Veliki Žep je bio prvo upisan na Srpske Šume pa onda je zabilježen pokušaj upisa na m:Tel, kaže Mandić.



DRŽAVNI PRAVOBRANILAC MLAĐEN MANDIĆ: 'U RS-u je već više stotina hektara zemlje i nekoliko objekata uknjiženo na državu BiH' - 2

Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine uputiće zahtjev Upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske za uknjižbu vojnog objekta Veliki Žep kod Han Pijeska na državu BiH, nakon što to zatraži Ministarstvo odbrane BiH.

 

U razgovoru za N1 v. d. pravobranica Bosne i Hercegovine Mlađen Mandić objašnjava dalju proceduru.

 

“Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine još nije stigla u Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine. Kada odluku dobijemo, poduzećemo zakonske korake na koje je Pravobranilaštvo BiH obavezano zakonom i Ustavom BiH. Mi postupamo po zahtjevima Institucija BiH. Ako Ministarstvo odbrane BiH podnese zahtjev za tu uknjižbu Pravobranilaštvo BiH je dužno da postupi po zahtjevu, a da li će Veliki Žep biti upisan na državu – BiH zavisi od Institucija Republike Srpske, odnosno od Uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove. Pravobranilaštvo BiH nema uticaj na Institucije Republike Srpske. Naš posao se završava slanjem zahtjeva za uknjižbu”, izjavio je Mandić.

 

Na pitanje šta će se desiti ako zahtjev za uknjižbu, kao i ranije, bude odbijen, Mandić kaže:

 

“Govorim kao pravnik, odluke Ustavnog suda BiH su obavezujuće na cijeloj teritoriji BiH, a neizvršenje odluka Ustavnog suda je krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora, čini mi se, od tri godine. Pojedinci, a naročito pravnici iz Republike Srpske zlopotrebljavaju i pravo, a i Ustav. Teritorija jednog entiteta, jedne države je sasvim druga pravna katerogija od pojma vlasništva. U Republici Srpskoj već postoji svojina – to je zgrada SIPA-e, poligon SIPA-e u Istočnom Sarajevu, zatim državni zatvor u opštini Istočna Ilidža - to je više stotina hektara koje su uknjižene na državu BiH. Prema tome, samim knjiženjem se ne smanjuje teritorija Republike Srpske jer vi u jednoj teritoriji možete imati razne vrste vlasništva. To apsolutno nema nikakve veze sa uvećanjem ili umanjenjem teritorije Republike Srpake. Ja razumijem ljude koji ne znaju pravo pa izjavljuju da se otima teritorija Republike Srpske. To nije tačno”, pojasno je Mandić.

 

On  je pojasnio i koliko je do sada upućeno zahtjeva nadležnima u Republici Srpskoj za uknjižbu.

 

''Otprilike od 5-6 zahtjeva je, mislim, upućeno - za kasarnu u Doboju, u Bijeljini i još par poligona, čini mi se Manjača, itd. Međutim, Uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske je to odbila. Reći ću zbog čega je specifičan Veliki Žep. Do sudskog spora je došlo iz razloga što je napravljena greška, odnosno pokušaj izlaganja Velikog Žepa i prepisivanja na m:tel. Ako razgovaramo kao pravnici – da li bi uknjižbom na m:tel koji je akcionarsko društvo, da li bi se time smanjila teritorija Republike Srpske. Veliki Žep je bio prvo upisan na Srpske Šume pa onda je zabilježen pokušaj upisa na m:Tel. Pravobranilaštvo je upozoravalo geodetsku upravu da to ne mogu da rade i ono što je karakteristično da je direktor ili odgovorno lice povukao to izlaganje ne bi došlo do sudskog spora, Veliki Žep bi ostao - status quo”, rekao je Mandić.

///////////////////
//////////////////////////

GORČIN STOJANOVIĆ: "Odmah snimati seriju o Dodiku, bilo bi to dosad neviđeno u svijetu show biznisa"

“Nikada nisam gledao ništa od toga, duže od desetak minuta ali sam upoznat sa srpsko-bosanskim serijama. U oba slučaja junaci su primjereni estetici tih serija, tako da mislim da je to “izvanredna” ideja i nema razloga da se čak ide daleko u prošlost kakva je Radovan Karadžić, treba odmah snimati seriju o Dodiku"



GORČIN STOJANOVIĆ: 'Odmah snimati seriju o Dodiku, bilo bi to dosad neviđeno u svijetu show biznisa'

Priča o snimanju serije “Alija” u produkciji turske državne televizije (TRT), u režiji Ahmeda Imamovića i uz aktivno angažovanje sina Alije Izetbegovića, Bakira, podigla je medijsku prašinu, a stvar se dodatno “komplikuje” nakon kritika predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na račun svega toga i prijedloga da se napravi film o Radovanu Karadžiću.

 

Dodik je u medijima izjavio da je serija Alija način da se opere njegova biografija, a da je vrhunac svega to što Bakir Izetbegović, ne samo što učestvuje u radu ekipe koja snima film o njegovom ocu, nego se pojavio u Tarčinu, mjestu gdje su Srbi bili zatvarani i ” gdje je njegov otac dolazio da vidi da li je to mučenje bilo dovoljno veliko da bi zadovoljilo njegovu sujetu”.

 

Predsjednik Republike Srpske je za agenciju Srna kazao da je Alija Izetbegović napisao Islamsku deklaraciju, da je bio poznat i viđen član Handžar divizije u Drugom svjetskom ratu i da ga je smrt spriječila da ne završi u Hagu.

 

O tome je za “Danas” komentarisao reditelj Gorčin Stojanović.

 

Stojanović je rekao da nije dovoljno upoznat sa estetikom turskih serija: “Nikada nisam gledao ništa od toga, duže od desetak minuta ali sam upoznat sa srpsko-bosanskim serijama. U oba slučaja junaci su primjereni estetici tih serija, tako da mislim da je to “izvanredna” ideja i nema razloga da se čak ide daleko u prošlost kakva je Radovan Karadžić, treba odmah snimati seriju o Dodiku dok je još na vlasti. Bilo bi to dosad neviđeno u svijetu šou biznisa.”

 

On podsjeća da veliki dio književnosti problematizuje obračune sinova i očeva, ali da ne može da sudi o umjetničkom angažovanju Bakira Izetbegovića, jer njegov prethodni rad ne poznaje, dok je Ahmed Imamović, kao reditelj, prema Stojanovićevom mišljenju, kompetentan da snima serije.

 

(Danas/SB)

17.08.2017.

INSTITUT ZA ISTRAŽIVANjE GENOCIDA KANADA : SNIMATI FILM O RAROVANU KARADžIĆU, ARHITEKTI BOSANSKOG GENOCIDA, JE NAGRADA PLANERU, ORGANIZATORU I IZVRŠIOCU ZLOČINA GENOCIDA !

Institut za istraživanje genocida, Kanada : Snimati film o Radovanu Karadžiću, arhitekti bosanskog genocida, je nagrada planeru, organizatoru i izvršiocu zločina genocida !


August 17. 2017.


Povodom pokušaja filmske humanizacije monstruma, po zlu genocida čuvenog Radovana Karadžića, največeg zločinca poslije holokausta u Evropi, saopštenjem za javnost se oglasio Institut za istraživanje genocida, Kanada.



Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for ratko mladic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hagu fotos


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Snimati film o Radovanu Karadžiću, arhitekti bosanskog genocida, je nagrada planeru, organizatoru i izvršiocu zločina genocida čime se legalizira i legitimizira agresija i genocid. Radovan Karadžić je arhitekta agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Destine hiljada ljudi, žena i djece je poslao u smrt.

Snimanje filma o takvom zločincu još jednom opominje da je u eri zaštite ljudskih prava i sloboda u modernoj Evropi i civilizovanom svijetu moguće bez ikakvih problema izvršiti najstrašnije zločine protiv čovjeka, civilizacije, zločine agresije, genocida, i kasnije nagradite arhitekte tih zločina snimanjem filma o njima.

Snimanjem filma o zločincu Karadžiću, Dodik i njegov politički establišment negira zločin genocida u Republici Bosni i Hercegovini, čime, imajući u vidu naučnu činjenicu da negiranje genocida predstavlja zadnju fazu genocida, neposredno učestvuje u nastavku genocida drugim sredstvima.

Dozvoliti snimanje filma o ratnom zločincu je i kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Konvenciju i međunarodno pravo tako činimo besmislenim čime se podstiče i motiviše vršenje genocida i nekažnjavanje idejnih tvoraca i izvršilaca zločina genocida.

Ratni zločinac Radovan Karadžić je bio politički lider velikosrpskog projekta usmjerenog na razbijanje bosanskohercegovačke države, istrebljenjem Bošnjaka, negiranjem i potiskivanjem historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi nastavljaju se i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Kontinuirano se na silu protjerava Ideja Bosne i Bosanski duh, kao bosanskohercegovačko svjedoćenje čovjeku i civilizaciji o toleranciji, priznavanju, prihvatanju, poštovanju drugog i drugačijeg. Udružena zločinačka garnitura koju je vodio Radovan Karadžić, ujedinjena s vojnom garniturom koja je neposredno odgovarala ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću, a u kojoj su veliku ulogu odigrali patološke ubice mnogih paravojnih formacija, izazvali je agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini.

Počinili su najgore i najmasovnije zločine poslije holokausta u Evropi sa ciljem da Republika Bosna i Hercegovina prestane postojati za račun velike Srbije. Relevantni podaci i dokazi potvrđuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima Republike Bosne i Hercegovine, gradovima u opsadi, sigurnim zonama UN-a i slobodnim područjima Republike.

Navedeno saznanje je objektivno, istinito, naučno saznanje, do koga se došlo svim dosadašnjim relevantnim naučnim istraživanjima.

Ljudska prava su odavno postali samo “oružje” moćnih nacija, “oružije” koje je uništilo moral, deklasiralo Ujedinjene nacije, ponizilo istinu i pravdu. To “oružije” kontinuirano koristi baštinik zločinačkog djela optuženog zločinca Radovana Karadžića, Milorad Dodik u svome anticivilizacijskom pokušaju negiranja države Bosne i Hercegovine, bošnjačkog naroda, bosanskog jezika i bosanske historije, kulture i tradicije.

A, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci i bosanski jezik su kontinuirano opstali u svim ponorima civilizacija jer nude alternativu ljudskoj moralnoj bijedi, alternativu zvanu Ideja Bosne i Bosanski duh. Zato Dodikova histerična antidržavna hajka sa ciljem čuvanja vlastite stolice ide prije svega na štetu srpske komponente Ideje Bosne i Bosanskog duha.

Na potezu je ta komponenta da se konačno uzdigne iz vlastitog zločina prema drugom, ali i prema sebi, i priznanjem zločina, pokajanjem za zločin pokaže da još ima šanse da bude u zagrljaju Ideje Bosne i Bosanskog duha.

25 godina poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim građanima preživjele žrtve i svjedoci tih največih zločina poslije holokausta u Evropi još su daleko od istine i pravde. I dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika Bosne i Hercegovine i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju stratezi Velike Srbije i Velike Hrvatske. Razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života u njoj.

To je razlog što se Milorad Dodik kontinuirano ruga preživjelim žrtvama agresije i genocida, sada snimanjem filma o optuženom ratnom zločincu Karadžiću u kome ga želi prikazati od zločinca do “filmskog junaka”, vrijeđajući žrtve svih zločina u svijetu. Snimiti film o optuženom ratnom zločincu je početak kraja savremene civilizacije i savremene kulture, jer nije spriječila niti kaznila zločin genocida u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, a što je njena obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Poveljom Ujedinjenih nacija.

Snimanje filma o ratnom zličincu je i operacionalizacija poznatih političkih odluka Zapada prema agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima i de facto je presuda žrtvama genocida. Entitet Republika Srpska i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava i sloboda ne samo u Evropi, već i u svijetu.

Još jednom u ime našeg Internacionalnog ekspertnog tima šaljemo poruku svijetu da se što prije obuzda diktatorski status Milorada Dodika o čemu smo posebno pisali kanadskom premijeru Justinu Trudeau, navodi se u saopštenju za javnost Instituta za istraživanje genocida Kanada.

(Kliker.info)

/////////////////////////
///////////////////////////////

Prof.dr. Zlatko Hadžidedić : Britanija želi podjelu Bosne i Hercegovine i Makedonije

Hrvatska djeluje kao faktor nestabilnosti, dok je strateški cilj Srbije eurointegracije, kaže za N1 prof. dr. Zlatko Hadžidedić, stručnjak za međunarodne odnose, političku teoriju i teoriju nacionalizma.U srijedu je predsjedavajući

////////////////////////////////////

////////////////////////////

//////////////////////////

//////////////////////////

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO TUŽBU PROTIV DODIKA: 'Alija je bio regrutovan u partizansku vojsku!'

IZETBEGOVIĆ NAJAVIO TUŽBU PROTIV DODIKA: "Alija je bio regrutovan u partizansku vojsku!"

17.08.2017.

USTAVNI SUD UBRZAVA BiH KA NATO

Ustavni sud ubrzava BiH ka NATO


Šta odluka Ustavnog suda znači za put BiH ka NATO: Pripadnik Oružanih snaga BiH

Šta odluka Ustavnog suda znači za put BiH ka NATO: Pripadnik Oružanih snaga BiH

////////////////////////////////////////

Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbio je apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je uložilo žalbe na raniju odluku Suda BiH da se vojna imovina u Han Pijesku uknjiži na BiH. Odluka Apelacionog vijeća BiH je konačna i izvršna.

Knjiženje perspektivne vojne imovine jedan je od koraka u procesu ispunjavanja uslova za aktiviranje Akcionog plana za članstvo (MAP) u NATO-u. Od 63 perspektivne vojne lokacije, 23 se nalaze na teritoriji RS-a, a vlasti tog entiteta godinama već odbijaju uknjižiti ih u vlasništvo BiH.

Međutim, pitanje je da li će pravni epilog u slučaju objekta Veliki Žep u Han Pijesku biti model za rješavanje preostalih vojnih lokacija na teritoriji Republike Srpske, a pitanje je i šta će to značiti za put BIH ka NATO-u.

Prije gotovo godinu dana Pravobranilaštvo Republike Srpske uložilo je apelaciju Ustavnom sudu BiH i zatražilo odgodu izvršenja Odluke Apelacionog vijeća Suda BiH kojom je naloženo da vojna imovina u Han Pijesku, tačnije objekat Veliki Žep bude uknjižena na BiH.

Ustavni Sud BiH odbio je žalbu, a ova odluka je konačna. Što znači da se otvara mogućnost da se vojna imovina može knjižiti na Bosnu i Hercegovinu, odnosno za potrebe Oružnih snaga BiH.

Iz Ministrastva odbrane BIH je saopšteno: „MO BiH ne komentariše odluke Ustavnog suda BiH pa ni ovu. Kako smo informisani, odluka je konačna i obavezujuća, a njeno provođenje će u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zakonski zastupnik MO BiH“.

Riječ je o zahtjevu za uknjižbu stacionarno-komunikacijskog čvorišta Veliki Žep, odnosno nepokretnosti ukupne površine 11.474 kvadratna metra.

Za Amera Jerlagića, predsjednika Stranke za BiH, odlukom Ustavnog suda otvara se put prema članstvu BiH ka NATO savezu.

„Na bazi ovog presedana sutra je moguće nastaviti knjižiti svu vojnu perspektivnu imovinu na Oružane snage Bosne i Hercegovine, odnosno državu Bosnu i Hercegovinu i na taj način imati konačno ispunjen uslov iz Talina, 2010. godine, kada je u pitanju ispunjenje uslava MAP-a, odnosno pristupanje euroatlanskim integracijama“, kaže Jerlagić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Iz Republike Srpske uslijedile su oštre reakcije političara, izvršne i zakonodavne vlasti, koji su ovu odluku Ustavnog suda BiH ocijenili kao "otimanje teritorije Republiike Srpske".

Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu: Milorad Dodik
Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu: Milorad Dodik

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u izjavi za novinsku agenciju SRNA rekao da je ovo samo jedna u nizu odluka Ustavnog suda BiH koja je politički dirigovana i direktno uperene protiv RS-a.

„Da budem iskren do kraja, ova odluka za mene nije iznenađenje ako se ima u vidu da Ustvani sud BiH u kontinuitetu donosi antiustavne i političke odluke. Ne postoji zakon koji kaže da BiH ima imovinu, te prema tome ne postoji nijedan pravni osnov za knjiženje bilo koje lokacije ili objekta kao BiH“, rekao je za SRNA-u Milorad Dodik.

Iz Uprave za geodetske i imovinsko-pravne odnose Republike Srpske (RUGIP) smatraju da nema uslova za provođenje presude Suda BiH.

Što se tiče sprovođenja presude o upisu imovine u Han Pijesku istaknuto je da nema uslova za sprovođenje presude Suda BiH. Naime, postupajući u prvostepenom i drugostopenom upravnom postupku, u zakonu predviđenim rokovima, utvrđeno je da postoje određene manjkavosti u presudi Suda BIH , te da navedena presuda nije sprovodiva u evidencijama o nepokretnostima koje vodi Uprava, odnosno Područna Jedinica Han Pijesak“, naveli su u odgovoru na upit RSE iz RUGIP-a.

Amer Jerlagić iz Stranke za BIH napominje da je nepovođenje presuda Ustavnog suda krivično djelo.

„Nema više nijedne instance gdje se može žaliti. Odluke Ustvanog suda se moraju provoditi. Znamo da je neprovođenje odluka krivično djelo. Tako da svi oni koji ne budu spremni provoditi odluke Ustavnog suda snosit će posljedice, bilo da se radi o Geodetskom zavodu entiteta Republika Srpska ili da se radi o nekim ministarstvima i Vladi RS-a“, kaže Jerlagić.

Podrška nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH: OHR u Sarajevu
Podrška nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH: OHR u Sarajevu

Iz Ureda Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini saopštili su da OHR tek treba temeljito razmotriti odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Han Pijesak. Ali i pored toga Ljiljana Radetić, glasnogovornica OHR-a napominje da OHR izražava punu podršku svim nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH.

„Organi RS moraju omogućiti knjiženje sveukupne perspektivne vojne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, te u tom kontekstu, moraju također provesti i odluku Suda BiH u predmetu Han Pijesak. Osim toga, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom. Javno ili privatno vlasništvo nad nepokretnom imovinom ni na koji način ne utiče na teritoriju niti teritorijalnu jurisdikciju države ili entiteta. Lokacije perspektivne vojne imovine ili druga državna imovina uknjižena kao vlasništvo države BiH i dalje je dio teritorije Republike Srpske ili Federacije“, saopštila je Radetić iz Ureda visokog predstvanika u BIH.

Sud BiH je krajem 2015. godine naložio knjiženje vojne imovine u Han Pijesku na BiH, RUGIP je uložio prigovor, koji je Apelaciono vijeće Suda BiH odbilo.

„Mislim da će ova odluka ostati, da kažem u nekom vakumu neispunjavanju ustavnih obaveza. Imamo nagovještaj da će se tako nešto desiti sa obzirom na izjave visokih zvaničnika iz Republike Srpske. Opet ćemo imati status quo“, ocijenjuje za naš program Denis Hadžović iz Centar za sigurnosne studije.

17.08.2017.

ŽELJKO KOMŠIĆ: SPAS ZA HRVATE U BiH JE ODLAZAK DRAGANA ČOVIĆA

Prjedlog Željka Komšića : Spas za Hrvate u BiH je Čovićevo povlačenje iz političkog života

August 17. 2017.



Predsjednik Demokratske fronte (DF) Željko Komšić smatra da je prijedlog izmjena Izbornog zakona koji je u parlamentarnu proceduru dostavio HDZ BiH anahron, antievropski, antidemokratski i diskriminatorski. Malo prostijim i jednostavnijim jezikom rečeno – to treba “nabiti s noge na nogu”, poručio je Komšić u izjavi za TV1.

Komšić upozorava da bi svako ko bi pristao na rješenja koja su predviđena pomenutim prijedlogom, ubio BiH i svaku mogućnost da se u ovoj zemlji živi normalno i civilizovano.

“Prihvatanje takvog prijedloga jednostavno ne dolazi u obzir”, kategoričan je Komšić, koji je i poslanik DF-a u Parlamentu BiH.

Prihvatanje HDZ-ovog prijedloga o izmjenama Izbornog zakona BiH, smatra on, odmaklo bi ovaj prostor, ne samo BiH, nekih stotinjak godina od EU.

“Znaju to i Dragan Čović i HDZ. To im je već i stavljeno do znanja od strane pojedinih zemalja EU, pogotovo od strane Njemačke”, ističe on.

Umjesto takvog prijedloga zakona, predsjednik DF-a mišljenja je da bi spas za Hrvate u BiH, a i za cijeli hrvatski narod na ovim prostorima, bilo konačno povlačenje Dragana Čovića iz političkog života, kao i iz svakog oblika javnog djelovanja.

Podsjećamo, izmjene i dopune Izbornog zakona BiH su, na prijedlog delegata iz hrvatskog naroda, usvojene na sjednici Doma naroda sredinom jula. O ovom pitanju izjasniće se i Predstavnički dom Parlamenta BiH na jednoj od narednih sjednica.

(Kliker.info-)


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature






16.08.2017.

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "ORGANI ENTITETA RS-a MORAJU OMOGUĆITI KNJIŽENJE VOJNE IMOVINE I PROVESTI ODLUKU SUDA IZ 2012. GODINE"

OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: "Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine"


Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.



OHR O ODLUCI USTAVNOG SUDA: 'Organi RS-a moraju omogućiti knjiženje vojne imovine i provesti odluku suda iz 2012. godine' - 2

Sukladno stavu koji zastupa Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, OHR izražava punu podršku svim nadležnim organima u procesu knjiženja perspektivne vojne imovine na državu BiH.

 

– Organi RS moraju omogućiti knjiženje sveukupne perspektivne vojne imovine koja se nalazi na teritoriji RS, te u tom kontekstu, moraju također provesti i odluku Suda BiH u predmetu Han Pijesak – odgovor je OHR-a na upit novinara o odluci Ustavnog suda BiH na apelaciju RS po pitanju knjiženja vojne imovine.

 

Osim toga, istaknuto je, mora se provesti i odluka Ustavnog suda BiH iz 2012. godine koja se odnosi na šira pitanja vlasništva nad državnom imovinom.

 

– Javno ili privatno vlasništvo nad nepokretnom imovinom ni na koji način ne utiče na teritoriju niti teritorijalnu jurisdikciju države ili entiteta – naglašeno je u komentaru OHR-a.

 

Lokacije perspektivne vojne imovine ili druga državna imovina uknjižena kao vlasništvo države BiH i dalje je dio teritorije Republike Srpske ili Federacije.


////////////////////////////////

MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Ministarstvo odbrane BiH saopćilo je danas da je odluka Ustavnog suda BiH u vezi sa knjiženjem vojne imovine konačna i obavezujuća i da će njeno sprovođenje u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik resornog ministarstva.


MINISTARSTVO ODBRANE BIH: Odluka Suda konačna i obavezujuća

Iz Ministarstva odbrane BiH navode da su posredstvom Pravobranilaštva BiH informirani o odluci Ustavnog suda BiH, koji je odbio apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske u vezi sa knjiženjem vojne imovine, ali da odluke ne žele komentirati.

 

"U vezi sa značajnim brojem medijskih upita koji se odnose na odluku Ustavnog Suda BiH o apelaciji koja se tiče pitanja vlasništva nad Stacionarnim komunikacijskim čvorištem Veliki Žep kod Han Pijeska, Ministarstvo odbrane BiH potvrđuje da je posredstvom Pravobranilaštva BiH informirano o odluci", navodi u saopćenju za javnost.

 

U saopćenju se dodaje da Ministarstvo odbrane BiH ne komentira odluke Ustavnog suda BiH, pa ni ovu.

 

"Kako smo informirani, odluka je konačna i obavezujuća, a njeno sprovođenje će u skladu sa zakonom zahtijevati Pravobranilaštvo BiH, kao zakonski zastupnik Ministarstva odbrane BiH", navodi se u saopćenju.

 

Marina Pendeš, ministrica odbrane BiH, također je odbila komentirati odluku Ustavnog suda BiH no za Hrvatski Medijski Servis kratko je kazala kako smatra da će odluka Ustavnog suda "pomoći Ministarstvu odbrane, odnosno BiH u aktiviranju MAP-a".

////////////////////////
16.08.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : ZNANJE JE NAŠ NAJVEĆI PRIJATELJ, A NEZNANJE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ !

Profesor.dr. Senadin Lavić :Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj !

August 16. 2017.


Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet i živimo za našu Bosnu –   istakao je u svom prigodnom predavanju  u Zadarskom islamskom centru poznati bh kulturolog Pr. dr. Senadin Lavić, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka i predsjednik BZK Preporod“.

Medžlis Islamske zajednice Zadar

Dok je zadarske ulice neumoljivo pržilo vrelo avgustovsko sunce, a temperatura u hladu dosezala 44 podeoka C skale, u Islamskom centru Zadar u Skročini na broju 27A skupila se velika grupa građana, koji su do kraja ispunili džamijske prostorije, a  jedan broj njih morao se zadovoljiti sa mjestom u hodniku. Svi oni su nestrpljivo čekali da čuju aktuelnu besjedu Pr. dr. Senadina Lavića, profesora Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo i direktora Bošnjačke zajednice kulture (BZK) “Preporod“, koji je tog dana u cik zore krenuo iz Sarajeva da svoje vrijeme sa njima podijeli i u njima ojača uvjerenje  da je njihova sveta dužnost braniti i čuvati svoj identitet.

 

O g. Senadinu Laviću se već mnogo zna. Rođen je 1965.g. u Konjicu. Svojim predanim radom u obrazovnom procesu, spisateljstvu i kulturi afirmisao je i reafirmisao ne samo sopstvene već opšte bosanske i bošnjačke vrijednosti. Uspješan je pedsjednik “Preporoda“ i profesor na Fakuitetu političkih nauka u Sarajevu. U Zadar je došao da svoje vrijeme, znanje i iskustvo podijeli sa svima onima koji u njemu prepznaju osobu od koje imaju šta čuti i naučiti.

Islamski centar Zadar

U Zadarskoj županiji živi odko 1.200 Bošnjaka, ali i veliki broj drugih islamskih vjernika, prije svega Albanaca. Vjerske slobode su primjerne svakom demokratskom društvu…Svugdje gdje postoji kritična masa vjernika treba dozvoliti izgradnju prostora, u kojem će vjernici prakticirati svoju vjeru. I zadarski muslimani su duže vrijeme nastojali obezbjediti molitveni prostor, što im je pošlo za rukom tek u maju 2011. godine, kada je Islamska zajednica Hrvatske za njihove potrebe kupila jednospratnicu u zadarskom naselju Skročina i preuredili je u mesdžid (džamija bez minareta), u kojem je obezbjeđen manji molitveni prostor, stan za imama i prostor za druženje. Time se Zadarski mesdžid odvojio od Riječkog, a za imama je postavljen ef. Ćamil Bašić, koji i danas obavlja tu dužnost.

Senadin Lavić o Bošnjačkom identitetu

 Svaki narod ima neprikosnoveno pravo na vjeru i vjerovanje. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjaci imaju svoju, vjeru, kulturu i tradiciju, koja u nečim i  nadmašuje kulturu i vjeru njihovih susjeda. To im daje, potvrđuje i vrednuje vlastiti identitet.

“Gdje god da živimo, u Hrvatskoj, Evropi ili bilo kom dijelu svijeta, čuvajmo i branimo svoj identitet, živimo za svoju BIH“,  poručio je S. Lavić  već na početku svog izlaganja prisutnim u Islamskom centru Zadar i zahvalio im što čuvaju i unapređuju svoju vjeru i tradiciju.

U svom izlaganju Lavić je govorio o procesima koji se vode i pokreću u svijetu, a imaju poseban  odraz i uticaj na narode Balkana, prije svega bh muslimane. Dio izlaganja odnosio se na prelaznu prelomnu epohu iz 20-og u 21. stoljeće, u kojoj su neumoljivo rušene ljudske vrijednosti, padao moral, a ljudi pretvarani u robove novog doba. Poguban uticaj na Bosnu, Bosance i Bošnjake imali su i imaju velikosrpski projekti usmjereni na razbijanje bh države, istrebljenje muslimana,  negiranje i potiskivanje historijskog bošnjačkog bića. Ti destruktivni procesi započeti u Sandžaku 1912-te, u BiH se razorno nastavljaju  i danas, negiranjem prava Bošnjaka na njihovu zemlju, jezik, kulturu i tradiciju.

Nažalost, i dalje je prisutno nastojanje da se falsificira slika BiH i da se Evropi i svijetu predstavi po modelu koji montiraju  stratezi Velike Srbije i zagovornici Velike Hrvatske. Razmjere antibošnjaštva i antibosanstva se sve više šire u težnji da opravdaju iracionalno i lažima daju snagu istine, da od laži naprave istinu.  Potiskivanjem bošnjačkog povijesnog bića razvija se i jača opasna i obmanjujuća razorna antibosanska konstrukcija Bosne i života njoj.

U takvim uslovima sve veći značaj imju oni koji su stali u zaštitu ljudskih prava i odbranu ljudskih vrijednosti.

Poseban akcenat u svom izlaganju Lavić je dao obrazovanju mladih.

Znanje je naš najveći prijatelj, a neznanje naš naš najveći neprijatelj. Razvijajmo svoje muslimansko bošnjačko biće.  Od  svakog treba učiti i uzeti ono što je dobro. Šaljimo našu djecu u škole, pomozimo i potstaknimo njihovo obrazovanje. Samo obrazovani (mladi) mogu dići naš narod i pokrenuti ga naprijed.

Bila je ovo i prilika potsjetiti se nekih Lavićevih stavova o entiteu Rs. Sasvim je jasno da entitet Rs i danas predstavlja posljednje mjesto aparthejda i gušenja ljudskih prava ne samo u Evropi, već i većem dijelu svijeta.

Istjerivanje magarećije pameti“

Zadatak džemata je da živi sa svojim džematlijama, jača njihovu svijest i razvija muslimansko biće. To dobro znaju u Islamskom centru Zadar.

Imam zadarske džamije Ćamil ef.  je svoje vrijeme predviđeno za hutbu poklonio gostu iz Sarajeva i svoje izlaganje o “ ljudskoj nesreći” sveo na svega par minuta, zaključujući da se “nesreća može odagnati samo istjerivanjem „magarećije pameti“ a ne vješanjem konjskih potkovica na kućna  vrata i vrata automobila“.

U toku džuma namaza imali smo prilike susresti  Bosance koji ovih dana provode svoje vrijeme na nekom dijelu Jadrana, i nije im bilo ni daleko ni teško doći u Zadar da vide i čuju Senadina Lavića, kojeg je imam Ćamil s pravom predstavio kao “borca za mir, istinu i pravdu.“ Među prisutnima je bio i mladi zenički arhitekta Mujičić Ismar, koji sa svojom vjerenicom Sabinom provodi dane odmora na otoku Viru.

Za mene je to bila prilika upoznati Šahinović Safeta iz Bužima i sa njim obnoviiti sjećanja teške dane agresije, uspjehe slavne 505. Bužimske brigade i njenog herojskog komandanta Izeta Nanića.

Usud ili prokletstvo BiH?

Teško je reći da li Bosnu prati usud ili prokletstvo. Ima se dojam da na Bosni i Bosancima i dalje ostaje neka vrsta  prokletstva po kojem neki koji su rođeni i odrasli u ovoj lijepoj zemlji ne poriznaju svoju zemlju, već je  i dalje je negiraju,  osporavaju nju i njene vrijednosti, odbacuju je i iz njenog majčinskog zagrljaja bježe susjedstvu, mada je ona njihov zavičaj, njihova domovina i njihovo izvorište, u kojem su zajedno sa drugima doživjeli i proživjeli najsretnije dane svog života. Ne mali broj njih slobodno, otvorerno i nekažnjeno govori protiv nje i agituje za nepivimoe strukture  – u Srbiji i  Hrvatskoj. A takva mogućnost,po mišljenju mnogih,  proizilazi iz činjenice da sjede na dvije stolice i koriste dvojno državljanstvo, sa kojim im majka Domovina postaje rezervnom domovinom.

Ma koliko se trudili, nastojali i uspjevali obezvrijediti ono što su BH narodi kroz vjekove stvorili, Bosni, Bosancima i Bošnjacima niko ne može osporiti da su bili Evropa, pa i onda kada su drugi  imali samo san o Evropi.

Evropa je mnogo ranije prošla kroz nas, prozimajući nas vrijednim značajkama i vrijednostima i niko nam nema pravo uskraćivati stečene vrijednosti i osporavati pripadnost toj Evropi. Ako ne po standardu, za mnoge smo po mnogo čemu i danas – više nego Evropa!

Zijad Bećirević (Chicago raja)




















16.08.2017.

ISTINE O" HRVATIMA" I" SRBIMA" U BOSNI I HERCEGOVINI

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.
Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Sve do kraja 19-tog stoljeca Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politicki faktor nije imao nikakvog znacajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam medu Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" prakticno nije ni bilo u Bosni sve do ulaska Bosne u sastav Otomanskog Carstva.

Medutim,krajem 19-tog stoljeca to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noci postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada pocinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije dogadalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Nacertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle uciniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez vecih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolicki Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istocnog veroispovedanija Bošnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bošnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Bosanski "Srbi"(posrbice) su nastali od Bošnjaka:

http://www.bosnjacki-front.net/index.php?docid=250917120311

Piše; Ante Herceg i Mustafa Banoviæ

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka živjeli Bošnjaci razlièitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bošnjaci heretièkog vjerovanja, ali i dio onih Bošnjaka koji su pod prisilom križarskih ratova primili katolièanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnièkom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bošnjaci. Što više, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjeæali i identifikovali kao Bošnjaci. Oni su bili bošnjaèki pravoslavci, odnosno bošnjaèki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju bošnjaèku narodnost.

Termin "Bosanski Srbi" se javlja tek polovinom 19 stoljeæa, kada organizovane grupe politièkih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i poèinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod naših pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranoviæ, koji je sredinom 19 stoljeæa oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bošnjaci, i da se - na osnovu zajednièke religije - poðu identifikovati kao Srbi. Prema rijeèima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranoviæevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranoviæ je bio najplaæeniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. neprekidno širio srpsku propagandu." Fra Grga Martiæ, koji je živio u Sarajevu u vrijeme Petranoviæevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamæenjima kaže da je Teofil Petranoviæ bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipoviæ se slaže, i u jednom od svojih pojašnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije poèela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike."

Što se tièe pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i politièkog svijeta srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (Sandžak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, èini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistoèno od Sarajeva) i na dijelove današnje Crne Gore i Srbije ukljuèujuæi tu i pravoslavni manastir u Mileševi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileševi, on je bio i ostao Bošnjaèki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istorièar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjeèe iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijeèima britanskog historièara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Što se tièe teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Meðutim, nakon dolaska Turaka slika se poèinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni sveæenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostoviæu), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove graðevine još više iznenaðuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graðenje novih crkava - oèito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski režim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bošnjaèki pravoslavci su imali svoju središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bošnjaèki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali osloboðenim kad bi neka katolièka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagraðena je tek sredinom 16. stoljeæa.

U krajevima u kojima je pravoslavlje poluèilo najveæe uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oèito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podruèja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Veæ u prvim defterima pojavljuju se skupine kršæanskih èobana, koji se deklariraju kao Vlasi što su se naselili u opustošenim krajevima istoène Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka može se razabrati da se Vlasi šire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaških obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih sveæenika. U iduæih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistoènoj Bosni, a poèeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poèetku 16. stoljeæa opustjelo je još više krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bježali na habsburški teritorij. Buduæi da je Osmanlijama bilo važno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je još jedan velik priljev vlaških doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je još doseljavanja na to podruèje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeæa izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znaèenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni (tipiène su im poslovne djelatnosti bile stošarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku veæu opasnost Bošnjacima, jer su Bošnjaci bili daleko brojniji od èobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji žive u pograniènom podruèju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plaæu, imali su pravo nositi oružje i od njih se oèekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plaæe, dopušteno im je pljaèkanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se èesto spominju kao prilièno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom.

Buduæi da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije èudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleða Dalmacije, gdje se veæ u 12. stoljeæu spominje da èuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmeðu 13. i 15. vijeka o njima je èesto rijeè u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaških èobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoèe srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašiæ.

Današnji Bosanski Srbi su zapravo Bošnjaci i dijelom bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistièkim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranoviæa i sliènih - uklopili u prekodrinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovništva u Bosni. Nazivati nekoga "bosanskim Srbinom" znaèi služiti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politièko-misionarskim djelovanjem propagandista plaæenih od Vlade Srbije. Termin "bosanski Srbin", koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeæa, odnosi se na Bošnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednièke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politièkih propagandista - odrodili od svog Bošnjaèkog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaškog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su današnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovaèkog stanovništva koja je neslavenskog porijekla. Što se tièe Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadržali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, današnji bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nažalost, imamo situaciju da su nekadašnji Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokršteni heretièki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bošnjaèku (i dijelom Vlašku) pripadnost , te se uklopili u tuði nacionalni okvir.

(Ante Herceg i Mustafa Banoviæ, povijesno-istrazivaèko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Nauèno-Znanstveni Žurnal Istorije Jugoistoène Europe. )

 





















16.08.2017.

MITOLOGIJE I ZABLUĐIVANJE

Kako nešto viđeno i proživljeno nekoliko puta može biti novo i obećavajuće?

Ljupko Mišeljić

Autor
16.8.2017. 



Kako nešto viđeno i proživljeno nekoliko puta može biti novo i obećavajuće?

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, i Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, najavili su novi rukopis koji treba da odredi srpsku nacionalnu politiku ujedinjenja u 21. vijeku. Značenje te Deklaracije ne treba tražiti u uspostavljanju nove srpske nacionalne zajednice, kako najavljuju Vučić i Dodik, budući da je to ekstremno nerealan cilj koji se bez teorije i prakse krvljenja oko teritorije ne može ni pokušati sprovesti. Šta nam onda znači ova Deklaracija, i šta novo donosi?

Prvi put nakon rata, u periodu gdje srpska nacionalna politika iza sebe ima jedan nepriznati genocid i nepriznavanje nezavisnosti Kosova, pred nama je dokument koji će, izgleda, biti prekretnica u odluci hoće li se na Balkanu konačno uspostaviti mir, ili će to trajno biti onemogućeno. Ovaj politički potez srpske nacionalne politike u krajnjem slučaju formiraće javnost, ukoliko se bude raspravljalo o tome šta je “opstanak” a šta “napredak”, šta kome znači emancipacija, i šta ko od svoje politike očekuje.

Od čega su te tako stabilne i prodorne države?

Ekonomski gledano, države regiona u poptunom su haosu. Uplovile su u javne dugove, imaju nesređenu administraciju, teret potplaćenih radnika urušenog dostojanstva, oči uperene u strane investitore, želju da za što manje novca radnu snagu ponude stranim investitorima. S druge strane, iako im otvorenih ruku nude jeftinu radnu snagu, strani investitori ne dolaze često na Balkan, jer je sigurnost kapitala neizvjesna zbog nesređenih političkih (i ideoloških) odnosa i ne baš prosperitetnog povoja etničke privrede.

Pravno, one ne crpe zakonodavstvo za svoje funkcionisanje, nego crpe svaku grešku u percipiranju i kontekstualizaciji. U Bosni i Hercegovini, poslije referenduma i neuspjele revizije presude, više se ne zna šta je pravno moguće, šta opravdano, a šta ustavno. Preciznije, ne zna se ko je odgovoran i nadležan za interpretaciju, i ko je sve nudio zloupotrebe interpretacije – pogotovo referenduma, kao demokratskog mehanizma.

Nesređena i haotična situacija Balkana vidi se u politici i medijima, budući da je usijani javni prostor odavno postao žarište političke borbe, u kome pitanja ekonomije, pravosuđa, zdravstva, školstva i socijalnih politika ne mogu dostići razinu racionale polemike. Politički pokreti desnog radikalnog etnonacionalizma, nalegli na vrlo oportuni, pasivni i patrijarhalno zacementiran ekonomski model neoliberalnog konzervativizma, nemaju za takav dokument ni vremena ni resursa. Istorijski gledano, ovakve vlasti na tu deklaraciju o opstanku nemaju pravo. U proteklih 150 godina iskoristili su već svoje opcije koje su mogli podržati ekonomijom. Treba vidjeti kakav će pisani dokument zadržati toliku masu od odlaska u druge zemlje, kako će im garantovati ekonomsku i socijalnu sigurnost.

Istina i ideologija

Potpunu ekonomsku propast Republike Srpske, trezorske i finansijske probleme, nizak standard i prezadužen život građana u drugom je planu kad se govori o opstanku. To Dodik dobro zna, stoga se i očekivalo da će se pridružiti ideji o Deklaraciji o opstanku srpskog naroda. Zbog toga ona u Vučićevom slučaju i dolazi u vrijeme pokretanja “unutrašnjeg dijaloga o Kosovu”. Ko je kome šta obećao da će pisati u toj Deklaraciji, odnosno čije sve potrebe ona treba da zadovolji, vidjećemo uskoro.

U programskom smislu, etnonacionalna mitomanijska Deklaracija o opstanku srpske nacije ne može biti ništa što već Stevan Moljević u “Homogenoj Srbiji” iz 1941. godine nije objasnio, i što SANU nije uvidjela kao važno u deklarisanju Memoranduma 1986. godine. Sve i da jeste moguće novo čitanje Ravnogorske deklaracije s neoliberalnim ekonomskim rakursom, i današnjom pozicijom gledanja – ono ne bi donijelo ništa novo. Neće ni donijeti, jer na ravni napretka i emancipacije popnacionalistički format klerofašističke ideje Ravnogorskog pokreta ne bi smio ni mogao sudjelovati, nakon svega što je izazvao.

Narativno gledano, sve što tematizira srpsku mitomaniju nacionalističkog kova koja propagira nacionalnu dominaciju na nekom terenu, moguću izdaju, prodaju, pad, nestajanje ili urušavanje imperije već je opisano i objašnjeno. Ostalo je još samo da se vidi šta će srpska politička misao uraditi po pitanju priznavanja genocida nad srebreničkim Bošnjacima, i priznavanja ionako skoro potpuno stvarne nezavisnosti Kosova. Istorijski i moralno, zbog proteklog rata i Miloševićeve velikosrpske propagande, autoritarni srbijanski lider Vučić na negiranje ove dvije stvari nema pravo. Ostaje da se vidi ima li rješenja za tu situaciju.

Je li ostalo išta od tolike ljevice?

Šta će tu ljevica? Da takav politički pokret na Balkanu postoji, ima publicitet, i da je internacionalnog karaktera kao što je zamišljeno, ova sigurnosna, ekomska, politička i kulturna situacija mogla bi izroditi novi manifest.

No, i taj blok nasjeo je na otvorenu i strahovito napredujuću nacionalizaciju i fašizaciju društva. Pogledamo li kako ta ljevica radi u parlamentu, vidjećemo da ni u jednoj državi regiona ona nije predložila ili usvojila zakone o radu, stanovanju, ili recimo kulturnu strategiju. Njeno djelovanje svelo se na komercijalizaciju ostataka i otpadaka socijalističkog samoupravljanja Jugoslavije, sa  svim njenim pogrešnim rješenjima ili rupama u organizaciji, bez donošenja ikakve nove strategije ili tkanja javnosti i njene vrijednosti.

U toj dezorijentisanosti, medijske agende koje podržavaju ili zagovaraju senzacionalizam, tabloidizaciju, nacionalnu svijest, javno mnijenje huškačke, ratne i mrzilačke preferencije, izgubile su svaki interes za otklonom i kritičnosti. Misleći valjda da će to privući javnost, čitanost, gledanost, slušanost i klikanost, mediji su svojim agendama ugrozili i tiraže, raspodjelu publiciteta i javni ugled.

Medijska slika apsurdna je koliko i percepcija i interpretacija mitova. Pogledajmo samo jednu manjkavost te mitomanije: Vuk Branković je – ako ima imalo istine u pokosovskom mitu o Boju na Kosovu Polju – spasio svoju vojsku od vladara koji je sam, svojevoljno, bez konsultacija riješio dilemu Carstvo nebesko ili Carstvo zemaljsko, i poslao ljude da izginu “zbog večnosti”. Jedino njegova vojska nije stradala u tom boju sa unaprijed odlučenim ishodom. U svakoj pribranoj percepciji mitomanije, taj bi čovjek bio smatran kao pronicljiv, informisan, odlučan i jak lider. Samo je kod Srba on izdajnik.

Pansrpska nacionalna politika, koristeći se Vukom Brankovićem kao simbolom izdaje, gubi tako svake konce sa realnim svijetom (tj. Carstvom zemaljskim), misleći da je njihovoj zloupotrebi istorije i interpretacije činjenica samo nebo granica… Kako onda u ruke takvih političara ostaviti cijeli jedan narod, sa svim svojim iskustvom stradanja, i agresivnim, populističkim i osvajačkim pretenzijama njegovog ratnog rukovodstva kroz cijelu istoriju?

Ko bi takav tok uopšte i mogao spriječiti?

Na sceni je širenje mitomanije koja propagira da je uvijek neko drugi kriv za vlastite greške i pogrešne poteze ne prestaje, a region od preko 20 miliona ljudi još uvijek nema javnost. Ideja rasipanja javnog mnijenja, podjele javnosti, mobilizovanja gomile veoma je pametno osmišljena. Ne dozvoljava formiranje javnosti, niti društva. A kad nema javnosti, nema ni rasprave o njenom interesu, niti opažanja i kritičkog razmatranja pojava događaja. Niti društva.

Tek tada otvara se prostor za rudimentalne metode zastupanja primitivnih političkih vodilja koji ideološku poziciju biraju u zavisnosti od njene podložnosti i potpore revizionizmu, klijentelizmu, komercijalizaciji – jednom riječju, zatupljivanju javnog mnijenja.

Budući da drugih političkih pokreta sa jasnom vizijom i snagom nema, ostaje otvoreno pitanje kako primorati Vučića i Dodika da konačno počnu raditi ono za što su izabrani i plaćeni. Bude li Deklaracija gotova prije nego javno mnijenje dođe do dogovora kako riješiti ovaj gorući problem pauperizacije društva i države, bitka je konačno izgubljena. No, barem ćemo otkriti znamo li učiti iz vlastitog iskustva, ispravljati vlastite greške, ili nam je lakše razjedinjenima i bez ikakve smislene vizije o napretku. Ovo drugo značio bi plan života od danas do sutra, čekajući novi sukob. Za razliku od vizije napretka i emancipacije, tu već nema novina ili nepoznatosti. Štaviše, balkansko iskustvo svjedoči da takvim stvarima besprizorno brzo i traljavo hrlimo.

avangarda.ba

///////////////
////////////////////////

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini

Istine o" Hrvatima" I" Srbima" u Bosni I Hercegovini Nažalost, imamo ...


////////////////////////////////////

SDA ODGOVORILA LIDERU HDZ-a: Nedopustivo je da Čović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH zastupa interese Hrvatske

SDA odbacuje izjave predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića u vezi sa službenim stavom BiH kada je u pitanju izgradnja Pelješkog mosta.



SDA ODGOVORILA LIDERU HDZ-a:  Nedopustivo je da Čović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH zastupa interese Hrvatske
 SDA navodi da je apsolutna neistina da BiH službeno ne osporava izgradnju Pelješkog mosta. Kako kažu, prava je istina, a to zna i sam Čović, da je Predsjedništvo BiH 2007.godine jednoglasno usvojilo stav koji glasi: "Bosna i Hercegovina je protiv izgradnje mosta do rješavanja otvorenih pitanja vezanih za identificiranje morske granične crte između dvije države". O navedenom stavu su tada upoznati i najviši zvaničnici Hrvatske.

"Dragan Čović kao trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH ima ustavnu obavezu da zastupa službene stavove i interese BiH. Svako drugačije postupanje predstavlja zloupotrebu službenog položaja o čemu bi Dragan Čović itekako trebao voditi računa", saopćeno je iz SDA.

Ističu da je nedopustivo da Dragan Čović umjesto obavezujućeg zastupanja interesa BiH zastupa interese druge države i nastoji opravdati postupke Hrvatske koji predstavljaju udar na suverenitet BiH i u suprotnosti su sa Konvencijom UN o pravu mora i dugoročnim interesima BiH.
16.08.2017.

SLAVO KUKIĆ : NAJSVJEŽIJE SLIČICE O NEMORALU BOSANSKOHERCEGOVAČKE POLITIČKE KLASE

Slavo Kukić : Najsvježije sličice o nemoralu bosanskohercegovačke političke klase


August 16. 2017.


Na stotine puta bijah u prilici čuti poštapalicu – nerijetko za njom i sam posezah – da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. I tu se, ruku na srce, nema što ni dodati ni oduzeti. Jer, u demokratskim sustavima vlast je izraz volje većine. Ako ju je, pak, većina birala, učinila je to jer joj, takva kakva jeste, odgovara. Da nije tako, birala bi drugu, zar ne?

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Sve izrečeno, naravno, vrijedi i za zemlju u kojoj jesmo. Od početka devedesetih u vlasti su, više-manje, isti – i političke filozofije i ljudi koji im pripadaju. Izuzetak, ali samo dijelom, čine dvije godine Platforme na samom startu dvijetisućitih, te mandat Alijanse u prethodnom izbornom ciklusu. Ponavljam, ti periodi su izuzetak samo dijelom, jer bez etnonacionalista se vlast formirala nije ni tada – iako, sam Bog znade zašto, ceh odgovornosti je, i to u potpunosti, ispostavljan drugima, SDP-u prije svih.

Skoro tri desetljeća, dakle, vlasti „boraca“ za nacionalna prava – em Bošnjaka, em Srba, em Hrvata – a u istom tom vremenu, kao rezultat njihove „političke mudrosti“ i „borbe“ za njihove narode, rat, milioni ubijenih i protjeranih, uništena budućnost barem desetak generacija, pljačka kakva u dosadašnjoj povijesti nije zabilježena, kriminal i korupcija kao stil života, demografski sve praznija i sve beznadežnija zemlja. Sve, drugim riječima, što kod normalna svijeta izazvati može samo zgražanje – i okretanje leđa onima koji mu to, načinom i stilom vladanja, i priuštiše.

A što se događa ovdje, u BiH? Neka vrsta, pita li se mene, logičkoga paradoksa. Takvima se aplaudira, zbog njih pjeni, za njih glasuje – i time na najizravniji način šalje poruka kako je narod njihovim vladanjem zadovoljan. I kako vlast ne treba mijenjati – do sudnjeg dana.
Što na sve to reći? Ako je po zakonu logike, narod ove zemlje ima vlast kakvu zaslužuje. Iako ja, najiskrenije, vjerujem da je bosanskohercegovački čovjek, zaludu logika, s ovom vlašću kažnjen, da je, usprkos svemu, nije zaslužio. Ali, kome je važan moj sud? Etnokabadahijama sigurno ne. Jer evo, narod im, zaludu sve što mu učiniše, ne okreće leđa. I stoga su oni spokojni. S onim što su mu činili desetljećima, i to bez imalo brige za vlastitu budućnost, mogu i nastaviti, u ponečemu tu praksu čak i obogaćivati. Ovih dana mi, recimo, do ruku dođe nekoliko informacija koje u prilog tome zorno svjedoče.

Francuski parlament, čitam, nedavno usvoji zakon o moralnosti političkog života, kojim se tamošnjim političarima – ministrima, zastupnicima i članovima lokalnih vlasti – zabranjuje zapošljavanje članova vlastitih obitelji. Učine li to, zaposle li svoje, vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje ili djecu, prijeti im kazna od 3 godine zatvora i 45 tisuća eura u kešu. U momentu, potom, kada ovaj tekst bude dostupan javnosti, Francuzi bi ovom mogli dodati još jedan, zakon o moralizaciji kojim se, barem je tako predviđeno, ukidaju dodatna sredstva koja su zastupnici do sada mogli usmjeravati u zajednice i društva po vlastitoj želji.

Novinari me, dok ovaj tekst pišem, provociraju pitanjima. Je li, zanima ih, i pod kojim okolnostima, moguće zamisliti usvajanje sličnih zakona i u BiH? Rekoh njima, a ponoviti ću i ovom zgodom – ni u najljepšem snu, barem dok ovom zemljom upravljaju oni koji su je, krijući se iza nacionalnih interesa, i opustošili. I koji je na isti način pustoše i danas. Jer, kako takve zakone očekivati od ljudi, i političkih filozofija dakako, koji dvadeset i kusur godina zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, državnu upravu, agencije i javna poduzeća koriste za uhljebljivanja, ne samo bliže nego i dalje rodbine, prijatelja i poznanika, o partijskim aktivistima da se i ne govori. Ako još uvijek ima naivnih, onih koji u to ne vjeruju, preporučam im, pročitajte analize meritornih, napravite i vlastite i uvjerit će te se sami – stanje je i gore od ovog koje bi se temeljem izrečenoga mi suda moglo pretpostaviti.

Francuske zakone ovdje, drugim riječima, može se očekivati samo u uvjetima radikalno izmijenjenog ambijenta – u kojemu ne bi bilo političkih filozofija koje su, pozivom na obranu nacionalnih interesa, ogrezle u kriminalu i korupciji svake vrste. Dok god se, pak, pa koliko-toliko, one koprcaju, priče o političkoj i inim moralnostima samo su sanak pusti.

Ili – a u pitanju je druga informacija do koje dođoh i koja govori u kakvom smo moralnom blatu – prije koji dan mi do ruku dođe pismo Udruženja/udruge BH novinari, zapravo molba federalnoj vladi da usvoji nalaz, zaključak i preporuku ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi s protuzakonitim postupanjima u Federalnoj novinskoj agenciji – FENA-i. Zašto, što je razlog tome? U najkraće, jer je Vlada Federacije u prosincu prošle godine, piše u pismu-molbi, imenovala novi Upravni odbor FENA-e na način suprotan zakonu – a i temeljnim etičkim postulatima dakako.

Ako, naime, molba novinara počiva na točnim informacijama, a nemam razloga u to sumnjati, u Upravni odbor su, pored četvorice vanjskih članova, imenovana i dva zaposlenika agencije. No, to je propisano zakonom i nije predmet spora. Problem je, međutim, što je jedan od dvojice zaposlenika glavni urednik FENA-e – čovjek čijeg izbora nema bez suglasnosti Upravnog odbora. I koji je zbog toga u sukobu interesa – jer, odluči li se gospodin natjecati za još jedan mandat na poziciji glavnog urednika, o suglasnosti za vlastiti izbor će vlastitim glasom odlučivati i sam. A to je, nema dvojbi, vrlo zoran primjer sukoba interesa.

No, ni to nije sve. Prema pismu Vladi, gospodin glavni urednik je u još jednom sukobu interesa – jer, kako stoji, „obavlja privatni novinski angažman kao novinar u privatnom mediju“, s kojim „FENA ima poslovni ugovor o prodaji servisa“. I za čiji interes bi, naravno, mogao koristiti i svoje članstvo u upravnom odboru agencije.

U pismu se, na koncu, navodi kako postojeći izbor nezakonitim smatra i institucija ombudsmana za ljudska prava – koja je temeljem toga uputila i preporuku federalnoj vladi da učinjenu nezakonitost otkloni. Problem je, međutim, što vlada za sve to ne haje. Zašto? Jer je, tako shvatih podtekst novinarske čitulje, aktom o osnivanju FENA-e propisano da članovima Upravnog odbora ne mogu biti samo direktor i njegov zamjenik – te da, temeljem istog, nema smetnji za izbor i glavnog urednika. A sukob interesa – i to i na poziciji glavnog urednika i na poziciji člana Upravnog odbora? A moralnost o kojoj zbore Francuzi – i zbog koje propisuju i zatvor i novčane globe? Ma, tko te za to pita – jer, rekli bi „borci“ za nacionalnu stvar, ovo nije Francuska, nego balkanska krčma, sklepana po njihovoj vlastitoj želji.

Na koncu, bio bi grijeh ne spomenuti još jedan „moralistički dragulj“ ovdašnjih političkih kabadahija – iako, daleko od toga da se njime lista „dragulja“ i iscrpljuje. Centar za istraživačko novinarstvo nedavno objavi nalaz svoje ekspertize političke moralnosti zastupnika federalnog parlamenta – koji, blago kazano, svakog normalna tjera na povraćanje. Za dvije i pol godine njih 35, koliko ih je tu mogućnost koristilo, uz četiri-pet tisuća, koliko u formi plaće za svoj nerad dobiva mjesečno, na račun smještaja, odvojenog života i prijevoza do kuće za vikend uzelo je još gotovo pa milion – svaki od njih poimenično „tričavih“ 800 markica s leđa poreskih obveznika mjesečno.

Nije, međutim, problem milion potrošenih maraka – niti tih osam stotina svakog od njih 35 pojedinačno mjesečno – jer, zastupnici koji dolaze sa strane moraju negdje i stanovati, a i vidjeti članove obitelji. Ali, jeste problem u načinu na koji se to čini, a za koji se svugdje u normalnu svijetu koristi jedan te isti termin – krađa. Zapravo, davanjem netočnih podataka, obmanama, ukraden je za dvije i pol godine nepun milion maraka poreskih obveznika i strpalo ih se u vlastite džepove. I to, zamislite, od predstavnika naroda – koji bi, valjda, morali biti i najmoralniji.

Tko su ti džeparoši? Treba li svaku, pa i ovu priliku koristiti kako bi se u njih, imenom i prezimenom prstom uprlo? Ne znam. Ali, osobno to ne želim činiti. Jer, rendgenska slika svakog – a oko sam i osobno bacio na svakog od njih pojedinačno – vrlo brzo pokaže da bukvalno niti jedan od njih nije vrijedan pažnje. U krajnjem, problem i nisu oni nego sustav vrijednosti koji takve iznjedri, stanje u kojem se ovo društvo nalazi – stanje društvenog nemorala, u politici posebice.

Gledajte, uostalom, kako do dodatnih 800 maraka ti „narodni zastupnici“ dolaze. Budući je, naime, ta suma osigurana za svakoga od njih, s tobožnjim najmodavcima se potpisuju po vrijednosti beznačajni ugovori o stanarinama kako bi veća cifra ostajala njima samima. Kako je, međutim, to moguće? Jednostavno, jer u stvarnosti najam ni ne postoji. Ili još konkretnije, on je fiktivan, u iznajmljenim stanovima stanuju sasvim drugi ljudi – nerijetko i najmodavci sami.

U društvu koje karakterizira politička moralnost i sama država bi morala poduzeti mjere da se nemoralne radnje, ako ih se već ne može u potpunosti eliminirati, svedu na najmanju moguću mjeru. U bosanskohercegovačkom, nažalost, takve mjere djeluju kao ganjanje duhova. Gdje ćeš se, zbog love koju ne daješ ti nego porezni obveznici, zamjeriti s ljudima? Tako barem ispade iz odgovora na pitanje tajniku Doma naroda bi li, onima koji imaju stan u Sarajevu, bilo uputno i zakonom onemogućiti pravo na službeni smještaj? Takva bi norma, ako ga dobro razumjeh, bila i nezgrapna i besmislena. A to, drugim riječima, znači – kradite braćo narodni zastupnici dok u državnoj kasi ima.

Ako bi se, dakle, ravnali po vrlom tajniku, to što Francuzi učiniše svojim zakonima o političkoj moralnosti je civilizacijski i na svaki drugi način za osudu. Jer, gdje ćeš kontrolirati one koje je narod izabrao. Oni su, naprosto, po automatizmu najmoralniji. Ali, i nedodirljivi – iznad zakona. I do njih samih je – volja ih živjeti sukladno moralnim kodeksima, volja ih lagati i krasti. A oni su, ako je temeljem objavljene ekspertize suditi, radije za krađu – pa dok ide, ide. Do zadnje marke iz državnog proračuna.

....................
/////////////////////////////


////////////////////////////

Njemački profesor Thomas Grumke tvrdi : Žive su veze njemačkih i američkih neonacista !

Neonacisti su u Šarlotsvilu marširali uz Hitlerov pozdrav i sa kukastim krstom. Politikolog Tomas Grumke u intervjuu za DW uočava tijesnu vezu između američkih i njemačkih ekstremnih desničara. DW: Na maršu

///////////////////////////

//////////////////////////

15.08.2017.

UBIJANJE BiH JE ZAJEDNIČKI PROJEKT ONIH KOJE JE NAROD IZABRAO

Ubijanje BiH je zajednički projekt onih koje je narod izabrao

Zlatko Dizdarević

Autor
15.8.2017. 



Ubijanje BiH je zajednički projekt onih koje je narod izabrao

.............................

Izdvajamo

  • Drugo je pitanje, više interno za Hrvate u BiH. Zašto Čović šutke prelazi preko ponovljenih tvrdnji Dodika koji podržava stvaranje »trećeg entiteta«, znači Herceg Bosne, ali samo u granicama nacrtanim unutar Federacije BiH. Znači, Posavina, centralna Bosna, Hrvate na drugim mjestima u RS-u, zaboravite. Samo naivnom nije jasno da se ovom šutnjom utvrđuje, zapravo, »hrvatska zajednica Hercegovina«, a da Hrvati koji nisu pod striktnom kontrolom i utjecajem HDZ BiH u priči o »nejednakopravnosti« baš i nisu bitni. Dovoljno je čuti šta katolička crkva i posebno franjevci u BiH o tome kaže. A zašto Kaptol šuti.
...................................
.........................

Dovršava se temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega. Ostalo je tehnika. Na sve tri strane. Što se države tiče, za razliku od Dodika koji otvoreno promovira RS kao državu, Čovića koji to prepušta prvo njima da bi se »legalizirao« princip pa će sve biti lakše, Izetbegović ide stazama »babe«: Mi, kao, ne bi ali šta da radimo kad oni hoće! Premalo ih shvata unaokolo da im zvona zvone. A i ako shvataju, šute. Misle, možda nije njima. 

Ružne stvari koje se u Bosni i Hercegovini zovu »politička realnost« ne dešavaju  se po logici definitivno skockane države – odvojeno, u svakom dijelu za sebe. Ubijanje BiH je zajednički projekt onih koje je narod izabrao.

To što neki viču da nisu tako htjeli, mislili, da se nisu tome nadali, ne pije vode. Kasno je za pozivanje na Johna Donnea i njegovu genijalnu misao kazanu početkom  sedamnaestog stoljeća, ponovljenu kasnije u naslovu knjige Ernesta Hemingwaya: »Kome zvono zvoni«. J. Donne je davno odgovorio: »Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe…I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni, Tebi zvoni…«

Ovdašnje zlo je sinhronizirano, usaglašavano, a predstavlja se kao uzajamno zabadanje noža u leđa pa tako izaziva još snažnije ružne strasti da bi se sve dovršilo onako kako profiteri zajednički žele. Preko leđa onih što »nisu Otok, sasvim sam za sebe…« pa ne smiju ni spoznati da zvono njima zvoni. Svakome ponaosob.

U Bosni i Hercegovini oružje demokracije – biraj drugoga ako ti se ne sviđa ovaj sada – onako kako se na njega pozivaju svi u svijetu, neće proći. Biračko tijelo je kupljeno. Da bi se dotukla uspješna država, prvo je rasturano društvo. I »prevaspitavani« pojedinci. Lažima, ucjenama i proizvodnjom mržnje. Domaći su nastavljali rat »drugim sredstvima« da bi učvrstili sebe, a oni  izvana su poodavno učinili sve da istinska demokracija postane igračka i u UN-u.

Tako se, eto, došlo do legalizacije tri projekta u jednom istom. Proglasilo ih se dobrohotnim poklonom »narodu« koji to sam hoće.

U Republici Srpskoj u dubokoj populističkoj nesvijesti s Dodikom na čelu odigravaju na uvijek uspješne opsesije iz istorije, Načertanije i Memorandum. Bošnjaci okupljeni oko Izetbegovića vratili su se »babinom« konceptu definiranom »Islamskom Deklaracijom« i guraju ga ispotiha i lukavo, poput starih orijentalnih zavjera sa »svilen gajtanom« na kraju. Da se »vlasi« ne dosjete. Čovićevi »europejci« također na temeljima tradicije – legalistički, u ime ukradene jednakopravnosti, institucionalno, kako bi drugačije pa nismo Balkan, dolaze do objelodanjenog prijedloga o povratku »Herceg Bosne«.

15.08.2017.

USTAVNI SUD ODBIO APELACIJU ENTITETA RS-e: VOJNA IMOVINA SE MOŽE KNJIŽITI NA DRŽAVU, MAP SE MOŽE AKTIVIRATI!

USTAVNI SUD ODBIO APELACIJU RS-a: Vojna imovina se može knjižiti na državu, MAP se može aktivirati!

Ustavni sud BiH odbio je kao neosnovanu apelaciju Republike Srpske podnesenu protiv presuda Suda BiH kome je naloženo da vojni objekat "Veliki Žep" u Han Pijesku bude uknjižen na BiH.



USTAVNI SUD ODBIO APELACIJU RS-a:  Vojna imovina se može knjižiti na državu, MAP se može aktivirati!

Presudama Suda BiH koje su donesene 2015. i 2016. godine, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove obavezana je da uknjiži na BiH objekat i zemljište površine 11.474 metra kvadratna u Han Pijesku, te da nad njima budu izbrisana sva prava Republike Srpske.

Pravobranilaštvo Republike Srpske u apelaciji koju je Ustavni sud BiH odbio 6. jula navelo je da je presudama Suda BiH o imovini u Han Pijesku prekršeno pravo na pravično suđenje iz Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

 

Ovom odlukom Ustavni sud BiH stavio je tačku na cijeli slučaj i praktično otvorio mogućnost da se na isti način riješi pitanje i ostale perspektivne imovine, kao i druge imovine koja je pod zabranom raspolaganja.

 

Očekivano, reakcije iz dva entiteta dijametralno su oprečne.

 

alt

 

Član Komisije za državnu imovinu Nikola Kovačević smatra da je odluka Ustavnog suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelacija Republike Srpske, suprotna Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu Republike Srpske.

 

Kovačević napominje da nije sporno da je Aneksom A na Sporazum o sukcesiji, koji su 2001. godine potpisale novonastale države, imovina bivše SFRJ pripala, po principu pravičnosti, novonastalim zemljama prema mjestu gdje se ta imovina nalazi.

On podsjeća da su sve do 2005. godine tom imovinom, po navedenom principu, nesmetano raspolagali entiteti, tako da je u republici Srpskoj ta imovina uknjižena na tadašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske, odnosno kao vlasništvo Republike Srpske.

alt

 

S druge strane, predsjednik SBiH Amer Jerlagić, pozdravlja odluku Ustavnog suda BiH i u pisanoj reakciji navodi kako su napokon stvoreni uvjeti za aktiviranje MAP-a ( Membership ActionAkcini plan za članstvo BiH u NATO paktu).

 

"Očekujemo da će Predsjedništvo BiH, kao vrhovni komandant Oružanih snaga hitno obavijesti generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga da su se stekli uvjeti za aktivaciju MAP-a za BiH", navodi Jerlagić dodajući da je na ovaj način ispunjen je i posljednji  uvjet iz Talina 2009. godine kada se Haris Silajdžić, kao član Predsjedništva BiH uspio izboriti za MAP uz uvjet da se naknadno riješi problem knjiženja perspektivne vojne imovine. 

///////////////////////////////////

Prvi krug konsultacija o Odgovoru : Duraković se sastao s Kojovićem, Nikšićem, Suljagićem i Jerlagićem

Lider pokreta “Odgovor” Ćamil Duraković danas je posjetio Sarajeva gdje je održao prvi krug sastanaka u vezi pripreme javnih konsultacija političkih stranaka koje će biti održane krajem septembra u Srebrenici.

/////////////////////////////////////

OPOZICIJA DEMANTOVALA DODIKA: 'Neće biti vruće jeseni, to iz njega govori veliki strah zbog demografskog genocida koji je napravio'

OPOZICIJA DEMANTOVALA DODIKA: 'Neće biti vruće jeseni, to iz ...

////////////////////////////////////

BISKUP KOŠIĆ ŠOKIRAO VJERNIKE: 'Odričeš li se Maršala? Da, i Führera i Ducea, ali ponajviše Maršala'

BISKUP KOŠIĆ ŠOKIRAO VJERNIKE: 'Odričeš li se Maršala? Da, i ..

///////////////////////

ŽESTOK SUKOB U SNSD-u: Radmanović, Prodanović i Nović kontra Izvršnog komiteta SNSD-a

ŽESTOK SUKOB U SNSD-u: Radmanović, Prodanović i Nović kontra Izvršnog komiteta SNSD-a

15.08.2017.

NACI FAŠISTA "MARIO KARAMATIĆ" OTVORENO PRIJETI USTAVNOM PORETKU BiH, A ZABORAVIO JE DA JE DO 19 VIJEKA U BiH BIO BOŠNJAK KATOLIK, A SAD JE BOSANSKI HRVAT, A NE HRVAT U HRVATSKOJ JER HRVATI U HRVATSKOJ I BOSANSKI HRVATI U BiH IMAJU SAMO ISTI RELIGIJU

KARAMATIĆ OTVORENO PRIJETI USTAVNOM PORETKU BiH: "Izmjene Izbornog zakona ili reaktiviranje Herceg-Bosne, rok je do..."

"Ako se do kraja godine ne usvoje izmjene Izbornog zakona BiH, sigurno ćemo tražiti reaktiviranje Herceg-Bosne i u tome ćemo tražiti podršku Sabora Hrvatske", kazao je u intervjuu za „EuroBlic“ delegat HSS u Domu naroda BiH Mario Karamatić

 




On tvrdi da iz kontakata sa kolegama iz hrvatskog Sabora ima informaciju da bi taj prijedlog mogao da dobije potrebnu podršku te institucije.

 Image result for ante pavelic draza mihajlovic fotosImage result for ante pavelic draza mihajlovic fotos

Image result for ante pavelic draza mihajlovic fotosImage result for ante pavelic draza mihajlovic fotos

KO SU BOSANSKI "SRBI" I BOSANSKI "HRVATI"

Kada bi se HNS-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH mogao naći u Predstavničkom domu BiH i šta ako on ne dobije potrebnu većinu?

Očekujem da to bude na prvoj narednoj sjednici Predstavničkog doma. Ukoliko zakon ne dobije podršku, to znači da će taj zakon završiti svoju parlamentarnu proceduru. U tom slučaju, očekujem da dođe do nekog drugog prijedloga o kojem bi se moglo razgovarati. Bilo čiji prijedlog, koji bude podrazumijevao izbor legitimnih predstavnika naroda u institucijama u BiH - mi ćemo podržati, pa makar to bio i prijedlog SDA. Međutim, moram nasaglasiti da je i ovaj naš prijedlog prihvatljiv SDA, jer su tako tvrdili u razgovoru s nama. Zašto sada izlaze iz te priče, nije mi jasno.

 

Ranije ste govorili da ako ne prođe hrvatski prijedlog izmena Izbornog zakona, da je moguće aktiviranje priče o Herceg-Bosni. Da li i dalje stojite pri tome?

Naglašavam, nama je prihvatljiv bilo koji prijedlog koji riješava presudu Ustavnog suda BiH i pitanje izbora legitimnih predstavnika. Što se tiče reaktiviranja Herceg-Bosne, ako do kraja godine ne dođe do izmjena Izbornog zakona, HSS će tražiti povratak na prvobitno stanje, prije Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma, a to je Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Ići ćemo i prema HNS, da to postane njegov službeni stav. Budući da su pred Međunarodnim sudom pravde zainteresirane stranke isključivo države, a budući da je iluzorno očekivati da se postigne konsenzus unutar BiH oko toga, ići ćemo sa inicijativom prema Hrvatskoj da ona pokrene postupak i odredi agenta i prikupi dokumentaciju.

 

Očekujete da će Hrvatska stati iza toga? Da li bi to bilo miješanje u unutrašnje stvari BiH?

Hrvatska ima ustavnu obavezu da se brine o Hrvatima u BiH i to je potpisala u Dejtonu. To nije miješanje u unutrašnje stvari BiH. Zašto bi Hrvatska ili Srbija gledale kako njihov narod neko majorizira u BiH i bira im predstavnike u institucijama. Iz kontakata koje smo imali sa predstavnicima pojedinih hrvatskih stranaka u hrvatskom Saboru, pa preko Bože Ljubića, koji je poslanik u Saboru, svi oni tu inicijativu drže kao jedno od mogućih rješenja. Vjerujte, u kontaktu s kolegama iz hrvatskog Sabora, i to ne samo iz sestrinske HSS, ta inicijativa će u hrvatskom Saboru sigurno dobiti potrebnu većinu glasova.

 

Karamatić je najavio i skoro pokretanje procedure oko formiranja hrvatskog TV kanala, kazavši kako će se ta priča definitivno otvoriti na idućoj sjednici Doma naroda BiH, kada će na dnevnom redu biti prijedlog zakona o Javnom RTV servisu koji je pripremio HNS, a koji predviđa uvođenje FTV 2, odnosno kanala na hrvatskom jeziku. „Ukoliko ne dođe do usvajanja tog zakona, Hrvati nisu zainteresirani za postojanje ovakvog Javnog RTV servisa“, kazao je Karamatić.

 

(SB/Blic)

//////////////////////////////

KO SU BOSANSKI "SRBI" I BOSANSKI "HRVATI"

Sve do kraja 19-tog stoljeća Bosanski katolici i pravoslavci nisu se nazivali nit tzv."Hrvatima" nit tzv."Srbima",nego Bošnjacima,a tzv."srpsko-hrvatski" politički faktor nije imao nikakvog značajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.

Bosanski franjevci su kroz cijeli Srednji Vijek širili katolicizam među Bošnjacima bogumilske vjere,ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" praktično nije ni bilo u Bosni sve do okupacije Bosne od strane Turske Imperije.

Međutim,krajem 19-tog stoljeća to stanje se mijenja i Bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi".Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda,što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije događalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu,a ne protiv nje.

O Bosnjacima,kao jednom narodu tri razlicite vjere,govori,1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garasanin,govoreci o "potrebi bratstva izmedju Bosnjaka i Srba i ostalih Slavena".

Osvrnimo se,dakle, na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli."

Da bi plan velike Srbije tekao bez većih problema,i posrbljavanje Bosnjaka muslimana izvrsilo kako je zamislio,Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opca historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka",i od strane "čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg." (ovdje je znacajno primjetiti da Garasanin ne spominje nikakve millete,nego na vise mjesta koristi narodno ime Bosnjaci za CJELOKUPAN narod u Bosni,dakle kao zajednicki naziv svih Bosnjaka,bez obzira na vjeru).

Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolički Bošnjaci,tako Garasanin kaze da nece biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bosnjake pravoslavce (Bosnjake istocnog vjeroispovijedanja),i o tome kaze sljedece:"Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak.".NAPOMENA:U vrijeme kada Garasanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni,a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma izmedju Vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve ukljucujuci i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila iskljucivo u sastavu Carigradske patrijarsije. Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobadja od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle TEK 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo izmedju Bosnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bosnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inace,poticu u ogromnoj vecini od stocarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bosnjaka bogumila i nikakve veze nemaju sa Srbima.

Veci problem,pak,Garasanin vidi u posrbljavanju Bosnjaka katolika,pa o tome kaze:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."

Bosnjaci katolici su takodjer krajem 19-stoljeca preko noci postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to jasno uocavaju i sami hrvatski historicari kao npr.Tomislav Raukar,Nada Klaic,itd.

Tako,hrvatski historicar Tomislav Raukar kaze vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave...

"Dapace, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje."

Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu,po pitanju historije svih juznoslovenskih zemalja,hrvatski historicar Dr Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE",Zagreb,1989.,dolazi do sljedecih konstatacija:

"....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca...."

Sve do pred kraj 19.stoljeca u Bosni su zivjeli jedino Bosnjaci,koji su bili triju vjera muslimani katolici i pravoslavci:

Bošnjak katolicke vjeroispovijesti fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, koji je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Čitav ovaj fenomen,u svojoj čuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku" koju je objavio list "BOŠNJAK" u izdanju od 2. VII, 1891 godine,opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:


Znaš Bošnjače, nije davno bilo,

Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,

Kad u našoj Bosni ponositoj,

I junačkoj zemlji Hercegovoj,

Od Trebinja do Brodskijeh vrata,

Nije bilo Srba ni Hrvata.

A danas se kroz svoje hire,

Oba stranca ko u svome šire. [...]

Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,

Naše ime ponosno i drago.



http://www.zemljabosna.com/sadrzaj1.html
14.08.2017.

RAMIZ SALKIĆ O SNIMANJU FILMA O RADOVANU KARADžIĆU: "NAKON HITLERA U EVROPI NIJE BILO VEĆEG ZLOČINCA OD RADOVANA KARADžIĆA"

SALKIĆ O SNIMANJU FILMA O KARADŽIĆU: "Nakon Hitlera u Evropi nije bilo većeg zločinca od Radovana"

- Posljedica političkog, ideološkog i vojnog djelovanja Radovana Karadžića su desetine hiljada mrtvih, etničko čišćenje širih razmjera, desetine logora, genocid… RTRS je imao obavezu prema javnosti i prema novinarskoj profesiji da to zabilježi i prikaže, kako javnost u ovom entitetu ne bi bila uskraćena za informacije, te živjela u zabludi da je Radovan Karadžić heroj, a cijeli svijet zna da je on zločinac – naveo je Salkić.



SALKIĆ O SNIMANJU FILMA O KARADŽIĆU: 'Nakon Hitlera u Evropi nije bilo većeg zločinca od Radovana'

Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić izjavio je danas, povodom najave Milorada Dodika da će naložiti RTRS-u snimanje filma o Radovanu Karadžiću, da je predsjednik RS-a u svojim medijskim istupima pokušao izjednačiti ulogu Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, sa Radovanom Karadžićem i njegovom ulogom.

 

Salkić je kazao kako je uloga Radovana Karadžića u historijskim procesima koji su obilježili posljednje tri decenije izuzetno negativna, te da se zapravo radi o jednoj od najnegativnijih ličnosti u balkanskim ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća, saopćeno je iz kabineta potpredsjednika RS-a.

 

– Radovan Karadžić je osoba koja je presuđena za genocid. Javni servis Radio-televizija RS imao je i ranije obavezu da o njemu snima filmove, emisije i serije, u kojima će prikazati zločine koje je Karadžić počinio rukovodeći etničkim čišćenjima, logorima, agresijom i na kraju činjenjem genocida. Posljedica političkog, ideološkog i vojnog djelovanja Radovana Karadžića su desetine hiljada mrtvih, etničko čišćenje širih razmjera, desetine logora, genocid… RTRS je imao obavezu prema javnosti i prema novinarskoj profesiji da to zabilježi i prikaže, kako javnost u ovom entitetu ne bi bila uskraćena za informacije, te živjela u zabludi da je Radovan Karadžić heroj, a cijeli svijet zna da je on zločinac – naveo je Salkić.

 

Dodao je da je, nažalost, tu priliku RTRS propustila, čime je narušila svoj kredibilitet, kao i da su najave Milorada Dodika da će zahtijevati da budu osigurana sredstva iz budžeta RS-a za snimanje filma o Radovanu Karadžiću poražavajuće za slobodu, mir, civilizaciju, za sve procese koji se provode zadnjih 22 godine na stabilizaciji mira.

 

Salkić je istakao da Milorad Dodik putem Javnoga servisa, koji plaćaju i Srbi koji ne podržavaju Radovana Karadžića, kao i Bošnjaci i Hrvati, želi prikazati Radovana Karadžića kao pozitivnu ličnost, vrijeđajući na taj način žrtve Karadžićevih zločina, ali i sve antifašiste na svijetu.

 

Potcrtao je da nakon Hitlerove Njemačke na tlu Evrope historija nije zabilježila zločinca većeg od Radovana Karadžića, što potvrđuju i presude Međunarodnog suda za ratne zločine iz Haga, ali da je predsjednik RS-a odlučio da podrži takvu ličnost, “glorificirajući njegovu ideologiju”.

 

– Ljudi poput Milorada Dodika svojom politikom i odlukama stvaraju ogromnu štetu svim mirovnim procesima u Bosni i Hercegovini i regionu. Pozivam rukovodstvo RTRS-a i njene novinare da se distanciraju od Dodika i njegove politike reafirmacije ratnih zločinaca. Historija će o svima dati svoj sud i nije dobro da jedan medij ostane u historiji obilježen da je podržavao ratne zločince – kazao je Salkić.

/////////////////////////////////////////////

"DRINA TEČE, A PARE IDE SAMO NA JEDNU STRANU": Srbija duguje BiH 1,5 milijardu eura!

"Ako je suditi prema dosadašnjim iskustvima i trenutnom raspoloženju u Vladi Srbije, ne vidim nekog načina da obje strane budu zadovoljene. Nezahvalno je bilo šta prognozirati, pa ni kad će se ozbiljnije pristupiti razgovorima o ovoj temi", rekao je Ljajić.

'DRINA TEČE, A PARE IDE SAMO NA JEDNU STRANU': Srbija duguje BiH 1,5 milijardu eura! - 1

Tokom nedavnog boravka u Sarajevu, potpredsjednik Vlade Srbije Rasim Ljajić u izjavi za sarajevsko Oslobođenje istakao je da je pitanje vlasništva nad hidrocentralama u Zvorniku i Bajinoj Bašti jedno od najtežih u odnosima dvije zemlje.

 

"Ako je suditi prema dosadašnjim iskustvima i trenutnom raspoloženju u Vladi Srbije, ne vidim nekog načina da obje strane budu zadovoljene. Nezahvalno je bilo šta prognozirati, pa ni kad će se ozbiljnije pristupiti razgovorima o ovoj temi", rekao je Ljajić.

 

O kojoj sumi novca se radi, objašnjava Hilmo Šehović, stručnjak za energetiku u Vladi FBiH. On je bio jedan od članova stručne grupe koja je 2008. godine napravila temeljnu analizu koja bi, po njegovom mišljenju, trebalo da bude polazna osnova za pregovore ili pokretanje međunarodnih sporova. Prema njegovim riječima, Srbija do sad, po osnovu neisporučene električne energije, Bosni i Hercegovini duguje oko jednu i po milijardu eura, piše Oslobođenje.

 

"Interesantno je da institucije ovo prećutkuju, da konstantno donosimo odluke o novim zaduživanjima države i građana dok imamo potraživanja koja su veća od onoga što smo kao spas tražili od MMF", naglasio je Šehović.

 

Na osnovu dokumenata kojima je stručna grupa raspolagala, 67 posto električne energije iz HE Bajina Bašta treba da pripada BiH, dok je procenat iz Zvornika oko 49 posto, piše Oslobođenje.

 

Goran Aleksić, pomoćnih ministra spoljnih poslova i šef Sektora za bilateralnu saradnju Srbije, kaže da Bosna i Hercegovina ima veliki interes da obje hidroelektrane na neki način zadrži pod apsolutnom kontrolom.

 

Iako nije precizirano ko se ovim pitanjem bavi, prema riječima Nermina Džindžića, ministra industrije i energetike Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), tim su se bavili njegovi prethodnici. On ključni problem vidi u različitim stavovima entiteta dok Zdravko Krsmanović, potpredsjednik Novog demokratskog pokreta, smatra da je oštećena BiH i oba njena entiteta.

 

"Drina teče, a pare idu samo na jednu stranu. O dugovanjima za protekli period se može razgovarati, ali ove hidroelektrane bi trebalo da dijele BiH i Srbija, ali i time i proizvedenu električnu energiju", smatra Krsmanović. On kaže i da je apsurdno da se granica pomjera zbog hidroelektrana, a konkretne poteze bi, prema njegovom mišljenju, trebalo da pokrene državna komisija za koncesije. U slučaju da s druge strane ne bude interesa, BiH može da pokrene arbitražni spor.

 

"Kod nas ništa ne funkcioniše, niko ništa ne radi. O tome bi trebalo pričati, ali čini mi se kako se svaki put samo traži razlog da od toga ništa ne bude", zaključio je Krsmanović

14.08.2017.

SLOBODAN VASKOVIĆ : NOVA "DEKLARACIJA O OČUVANJU MILORADA DODIKA

Slobodan Vasković : Nova “Deklaracija o očuvanju Dodika”

August 14. 2017.



1.
“Deklaracija o očuvanju srpskog naroda, koju će pripremiti Srpska i Srbija, neće biti puko slovo na papiru, već program za dugoročno sistematsko djelovanje u korist srpskog naroda”, napisao je u “Politici” Milorad Dodik, koji već jedanaest godina dugoročno sistematski radi protiv interesa srpskog naroda.
Taj Dodikov rad protiv interesa srpskog naroda toliko je bio/još uvijek je razarajući da je očuvanje srpskog naroda u BiH veoma upitno.
2.
Ključni Izvori Nacije: Porodica, Obrazovanje, Kultura, Zdravlje, Nauka… potpuno su zatrovani za vrijeme Dodikove vladavine; Šanse za oporavak su minimalne i ako se i uspiju zaustaviti razarajući procesi, koje je produkovao vladajući Režim u RS, oporavak će trajati decenijama.
3.
Za vrijeme Dodikove vladavine uništene su institucije RS. Zbrisane. Listom.
4.
Institucije su prazna forma, koja isključivo služi za pokrivanje ličnih interesa Dodikove oligarhije; Odabranih pojedinaca koji su oteli sve od naroda, pretvarajući ga u parije.
5.
Uništeni su Fondovi, Agrar, Finansije, Privreda, Ekonomija, Šume, Vode…
6.
Dodik i njegova vlast su više učinili na Dezintegraciji Srpske Nacije u BiH u poslednjih jedanaest godina, nego svi srpski neprijatelji zajedno.
7.
Konačna Dezintegracija Nacije je Dodikov krajnji cilj od kojeg on ne odustaje.
8.
Nema potrebe dalje nabrajati; Dovoljno se osvrnuti.
9.
Dodikov stav, iznesen u “Politici”, samo je još jedna u nizu lažnih “Dobrih namjera”, kojim on već jedanaest godina popločava Srbima u BiH put do Pakla.
10.
Dodikov stav je ogavno licemjerstvo, autoimuna bolest političara koji je, bez trunke griže savjesti, prvo uništio i budućnost i sadašnjost Nacije, koja mu je, istorijskom greškom, dala podršku da riješi pitanje RS i Srba u BiH; Dodik i Oligarhija su povjerenje zloupotrijebili i već jedanaest godina predvode najvulgarniji napad na sistem društvenih vrijednosti i vladaju po principima mentalne pornokratije.
11.
Plutokratija je, pod Dodikovom palicom, nametnuta kao društveno uređenje i ne trpi drugačije mišljenje.
12.
Plutokratija, iskustvo je pokazalo, uvijek završava/biva potpuno uklonjena Revolucijom.
13.
Malobrojna Kasta prebogatih i premoćnih, koji su iznad Zakona, Ustava, Iznad svega, samo na taj način, kako stoje stvari i kako i demonstriraju, može otići.
14.
Svaka “Deklaracija o očuvanju srpskog naroda”, koju potpiše Milorad Dodik je laž; To je samo nova linija odbrane Milorada Dodika i njegovog razornog antinacionalnog dejstva.

15.
Svako ko je potpiše sa njim saučesnik je!
Slobodan Vasković (Blog)

//////////////////
//////////////////////////

Dragan Bursać: Postao sam sa porodicom direktna meta (Video)

Omalovažavanje, vrijeđanje, te istjerivanje novinara sa konferencija za medije u Bosni i Hercegovini, svojstveno je, prije svega, političarima koji ne vole neugodna pitanja. Međutim, sve su češće prijetnje smrću predstavnicima

/////////////////////////////////////////



//////////////////////


Rasističko divljanje u Virginiji : 20-godišnji Cvjetanovic postao zaštitno lice nereda

Američki ministar pravosuđa Jeff Sessions osudio je u subotu "rasnu nesnošljivost i mržnju" nakon nasilnih prosvjeda u Virginiji gdje se 20-godišnji mladić automobilom zaletio u mnoštvo tijekom sukoba aktivista krajnje [...]

/////////////////////

Oliveru Stoneu uručeno “Počasno Srce Sarajeva”: Velika mi je čast primiti ovu nagradu, jer znam da Sarajevo ima srce

Velika mi je čast primiti nagradu, jer znam da Sarajevo ima srce - kazao je večeras višestruki dobitnik Oscara Američke filmske akademije Oliver Stone tokom primanja nagrade Počasno Srce Sarajeva [...

/////////////////////////////////////

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA MONSTRUOZNO UBISTVO MALOG DENISA: Majka i maloljetnica ugušile dječaka i bacile ga u more - 2
PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA MONSTRUOZNO UBISTVO MALOG DENISA: Majka i maloljetnica ugušile dječaka i bacile ga u more - 2

PODIGNUTA OPTUŽNICA ZA MONSTRUOZNO UBISTVO MALOG ...

///////////////////////////
13.08.2017.

BAKIR IZETBEGOVIĆ O SARADNJI SA MILORADOM DODIKOM I DRAGANOM ČOVIĆEM

IZETBEGOVIĆ O SARADNJI S DODIKOM I ČOVIĆEM: "Dodik je postao paradigma konflikta, a Čović je očekivao previše i sada je jako nervozan"

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, prokomentirao je skoru posjetu predsjednika Srbije Alakesandra Vučića, te odnos i saradnju sa čelnicima SNSD-a i HDZ-a, Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem.



IZETBEGOVIĆ O SARADNJI S DODIKOM I ČOVIĆEM: 'Dodik je postao paradigma konflikta, a Čović je očekivao previše i sada je jako nervozan'

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, prokomentarisao je poliitku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića te neke ocjene koje se pojavljuju u javnosti, a po kojima Milorad Dodik samo naglas izgovara ono što Vučić misli.

 

"Vučić je posljednjih godina promijenio retoriku, šalje pozitivne signale, poziva na dijalog. Uz povremene probleme, odnosi BiH i Srbije, kao i odnosi Bošnjaka i Srba se popravljaju.To ide jako sporo. Pred nama je još mnogo otvorenih, neriješenih pitanja, kako u odnosima dviju država, tako i u odnosima dvaju naroda", rekao je Izetbegović u intervjuu za Faktor.

 

On je istakao da ta nerješena pitanja treba brže rješavati. "S politikom kakvu vode Dodik i slični njemu, i s takvom retorikom, to će teško ići i vjerujem da je i Vučić svjestan toga. Dodik je naprosto postao paradigma konflikta, i Vučić mora biti svjestan činjenice da svaki plan koji se pravi sa Dodikom, sam po sebi nosi negativan naboj", kazao je Izetbegović.

 

Izetbegović ističe da je Bosna i Hercegovina na vrijeme reagovala kada je u pitanju gradnja Palješkog mosta. "Predsjedništva BiH se o tome oglasilo 2007. godine. Dakle, reagovalo se odmah čim je počela priča o Pelješkom mostu", rekao je Izetbegović. Iz Hrvatske su se, ističe Izetbegović, oglušili na te stavove i nastavili pripreme za izgradnju mosta, zanemarujući stav BiH da je prije toga potrebno ustvrditi granicu između dvije države na moru.

 

"Ne sporimo pravo Hrvatskoj da povezuje svoje teritorije, ali se ni BiH ne smije osporiti pravo da ima pristup otvorenom moru. Potrebno se vratiti na prvi korak, utvrditi gdje je tačno granica na moru između BiH i Hrvatske, odrediti trasu i širinu plovnog koridora do međunarodnih voda. Nakon toga se trebaju utvrditi konačne tehničke karakteristike samog mosta i gdje bi se taj most, ako ga uopće bude, tačno nalazio. To je stav BiH utvrđen još 2007. godine, koji se nakon toga nije mijenjao", smatra Izetbegović.

 

On je potvrdio da s Hrvatskom ima dosta neriješenih pitanja, ali da BiH Hrvatsku smatra prijateljskom državom.

 

Izetbegović je govorio i o odnosima s HDZ-om BiH i čelnikom te stranke Draganom Čovićem, kazavši da bi ti odnosi trebali biti puno bolji, i stranački i personalni. 

 

"SDA i ja smo se trudili sve vrijeme da odnosi budu iskreniji i bolji. HDZ je izgleda očekivao previše i postao nervozan. Počeli su sa jednostranim istrčavanjima i pritiscima na SDA, a to ne može proći. Koaliciju ćemo sačuvati do kraja mandata, napraviti još poneku reformu i manji iskorak, ali zamah koji smo mogli postići boljom saradnjom će očigledno izostati", ističe Izetbegović i dodaje kako je HDZ "već sve zamorio pokušajima da manjina većini nametne volju i ostvari i više od onoga što predviđa konstitutivnost naroda".


///////////////////////

KO JE PETER CVJETANOVIĆ: Neonacist hrvatskog porijekla i zaštitni znak američkih ekstremista

KO JE PETER CVJETANOVIĆ: Neonacist hrvatskog ... - Slobodna Bosna


///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Nedjelja/nedelja, 13. avgust/kolovoz 2017.

////////////////////////////////////////

Profesor Kukić i ne pomišlja na odustajanje : Čovića se nikada nisam bojao, pobijedio bih ga sa 100 hiljada glasova razlike !


Prijedlog izmjena Izbornog zakona, koji je HDZ BiH proslijedio u parlamentarnu proceduru i koji je zahvaljujući ortaštvu Dragana Čovića i Milorada Dodika dobio zeleno svjetlo u Domu naroda Parlamenta BiH


///////////////////////////////////



Damir Arnaut tvrdi : Izetbegović koči Pelješki most samo zbog izbora

Damira Arnauta ubraja se među vodeće eksperte međunarodnog prava u Bosni i Hercegovini i čitavoj regiji. Diplomirao je na Berkeleyju 2002, nakon čega je u SAD-u radio kao odvjetnik, da [...]

///////////////////////////////////
13.08.2017.

BRČKO BI SE BEZ IKAKVOG DVOUMLJENJA MOGLO PROGLASITI GRADOM MUČENIKOM BiH

Mučno i šokantno : Fotograf je ‘srpskom Adolfu’ dao 500 maraka da ubije nesretnog zarobljenika samo radi fotografije !!! (FOTO)

August 12. 2017.


Brčko bi se bez ikakvog dvoumljenja moglo proglasiti gradom – mučenikom BiH. Konkretnije, njegovi stanovnici muslimanske i hrvatske nacionalnosti koji su ratnih godina proživljavali istrebljenje najgore vrste.

Zatočeni civili su od strane srpske paravojske ubijani, mučeni, zlostavljani, premlaćivani i zlostavljani na izrazito ponižavajuće načine.

Više stotina civila ubijeno je ili odvedeno u nepoznatom pravcu od kada im se gubi svaki trag, da bi nakon rata posmrtni ostaci žrtava bili pronađeni i ekshumirani na različitim lokacijama, a za dijelom žrtava se još uvijek traga. Optužnicom su obuhvaćeni i progoni stanovništva sa područja Brčkog, kao i masovna pljačkanja imovine bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, nakon njihovog odvođenja u zatočeništvo ili progona iz kuća i stanova na području Brčkog.

Također, veliki broj osoba prošao je kroz teške oblike torture, fizička i psihička zlostavljanja, a žrtvama koje su zlostavljane nije pružena medicinska pomoć te su navedeni zločini ostavili trajne posljedice na život i zdravlje žrtava i njihovih obitelji. Optužnicom su obuhvaćena i silovanja i seksualna zlostavljanja, kao i ponižavanja zatočenih žena i muškaraca. Neke od izravnih egzekucija civila, na mjestu događaja zabilježene su fotografijama stranih dopisnika, te su izazvale osudu javnosti diljem svijeta.

PLATIO ZA UBISTVO , PA DOBIO PRESTIŽNU NAGRADU!

Jednu od najmučnijih fotografija mučkog ubojstva ovjekovječio je srpski fotograf Bojan Stojanović koji je za taj uradak uglednu nagradu World Press Photo. Zabilježio je trenutak u kojem kasnije osuđeni ratni zločinac, Goran Jelisić Adolf, ubija zarobljenika u okupiranom Brčkom, na sjeveru Bosne. Uz tu, Stojanović je snimio cijeli niz fotografija, od dovođenja zatočenika do njegova leša nacesti. Goran Jelisić, poznatiji kao “Srpski Adolf”, za ratni je zločin osuđen na 40 godina zatvora. Ono što ovu priču čini najmučnijom jest podatak koji je u javnost iznio Srđan Ilić, jedan od iskusnijih i istaknutijih srbijanskih ratnih fotoreportera:

– Priča je ružna i loša za našu profesiju. On je (Stojanović) platio Adolfu (ubojici s fotografije) da ubije te muslimane da bi oni to slikali. Njih dvojica su dolazili kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dam unaprijed pare i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni donijeti »fenomenalne slike« koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam dao ništa, jer je sve izgledalo jako neozbiljno.  Poslije toga Bojan se pojavio u restoranu Kluba književnika u Beogradu s gomilom printanih slika tog događaja i pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana. To se događa kad su svi etički kriteriji, moralne norme napuštene.

screenshoot

(Kliker.info-Dnevno)


//////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Intervjui

Bojan Šušnica: Deklaracijom elite u RS-u i Srbiji pripremaju regiju na krupne događaje


//////////////////////////////////////////

Mirsad Miro Purivatra, direktor SFF-a: Ovakav ili onakav, film će kao umjetnost ostati

 ////////////////////////////////////

Profesor Marinko Pejić,predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV)  : Nisam za treći entitet

///////////////////////////////////////////

Kolumne

Emir Suljagić : Oluja: laži i istine





/////////////////////////////////////////////

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

////////////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : Konkurs za ‘nagodne Bošnjake’

//////////////////////////////////////////

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom

/////////////////////////////////////////

Enes Ratkušić : Čevljanovići su , zapravo, rezultat bolonjskog procesa, a ne balkanska zabava

12.08.2017.

BOJAN ŠUŠNICA: DEKLARACIJOM ELITE U RS-u I SRBIJI PRIPREMAJU REGIJU NA KRUPNE DOGAĐAJE

Bojan Šušnica: Deklaracijom elite u RS-u i Srbiji pripremaju regiju na krupne događaje

August 12. 2017.


Sadržaj zajedničke deklaracije  Srbije i Republike Srpske o djelovanju za ‘opstanak srpske nacije i srpskog naroda’   i efekat koji će ona definitivno proizvesti jeste nova homogenizacija građana koji sebe doživljavaju kao Srbi u Srbiji, Kosovu, BiH i Hrvatskoj, kaže u razgovoru za Al Jazeeru kulturolog Srđan Šušnica.

Homogenizacija, nastavlja, koja, kao i u slučaju memoranduma SANU iz 1986. godine, u svojim temeljima ima političke mitove i izmišljotine o starini i kontinuitetu tzv. “srpske nacije ili naroda” i “nacionalne svijesti srpskog naroda” od Nemanjića do danas, te mit o tzv. “historijskoj srpskoj zemlji i njenim granicama”.

“Najavljena dekleracija koristi jezik, kulturu, crkvu i druge identitarne elemente koji se danas uzimaju zdravo za gotovo kao “srpski” da bi postigli politički cilj homogenizacije i viktimizacije Srba oko vrlo upšrošćene, usko kodifikovane, naširoko revidirane i mitovima nadopunjene “istorije Srba””, navodi on.

Sa historijskog aspekta, kaže on, “sva pansrpska ‘memorandumašenja’ zadnjih 30 godina ne žele da uvaže istorijsku činjenicu i čvrste argumente da je stanovništva pravoslavne vjere na današnjim teritorijama Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Kosova najmanje tri vijeka dijelilo bitno drugačiju političku ili kulturnu istoriju pa i jezički dijalekt, od pravoslavnog stanovništva na teritoriji današnje Vojvodine i centralne Srbije, naročito tokom 19. vijeka”.

‘Pansrpska memorandumašenja’

“Kulturne historije, etnografije i jezički dijalekti pravoslavnog, većinom polunomadskog slavenogovorećeg stanovništva Balkana koje se često nazivalo Vlasima, Morlacima ili Brđanima su jako fragmentirane, raznovrsne, neunificirajuće, nezapisane i međusobno prožete sa političkim i kulturnim istorijama Otomanske i Habsburške carevine, te duboko povezane sa etnografijama, jezicima i konfesijama pojedinih regija tih carevina. Sam vjerski identitet u Otomanskom carstvu a donekle i u Habsburškom je bio duboko prožet socijalno-ekonomskom funkcijom i statusom unutar miletskog ili sistema vojne granice i kao takav bio je fluidan, privremen, potpuno anacionalan, zamjenjljiv drugim vjerskim identitom iz vojnih, administrativnih, poreskih ili ekonomsko-migracionih razloga. Tako identiteti i etnografije variraju od zemlje do zemlje, od regije do regije, od jednog do drugog istorijskog perioda, te je nemoguće povući jednu linearnu istorijsku narodonosnu ili nacionalnu nit ni od 1800te, a kamoli od Nemanjića do danas. To važi za sve današnje nacije na Balkanu, ne samo za srpsku”.

Smatra da ‘pansrpska memorandumašenja’ ne uvažavaju historijsku činjenicu da pravoslavno stanovništvo na teritorijama BiH i Hrvatske, Crne Gore i Kosova jednostavno nije bilo dio istih historijskih i političkih procesa formiranja srpske nacionalne svijesti i nacije koji su se dešavali pravoslavnim Slavenima u Vojvodini krajem 18. vijeka i u Šumadiji i centralnoj Srbiji početkom 19. vijeka.

“Na teritoriji današnje Hrvatske formiranje srpske nacionalne svijesti u Dalmaciji i centralnoj Hravtskoj je opet poseban i odvojen proces od onog u Srbiji i BiH i usko je povezan sa razvojem svijesti o hrvatskom nacionalnom identitetu i južnoslavenskoj ideji unutar jakog germanskog, mletačko-italijanskog i rimokatoličkog kulturnog i vjerskog konteksta. U BiH taj srpski nacionalno-formirajući impuls nije bio domaći već je u drugoj polovini 19.vijeka stizao iz pravoslavne crkve i Srbije, te nalazio dosta otpora i nerazumijevanja među pravoslavnim stanovništvom Bosne. Najčešće je imao bolji prijem među klerom i prvom pravoslavnom trgovačkom buržoazijom u Hercegovini i mladeži koja se krajem 19. vijeka školuje u duhu nacional-romantizma. I tada se identitet pravoslavnih u BiH polako prepisuje u “srpski” na specifičan način, u jednoj dubokoj povezanosti sa kulturnim i ekonomskim ostacima Osmanskog carstva i miletskog sistema te i u živoj i nekonftorijaćujoj interakciji sa drugim konfesijama i etnografijama u BiH”.

Šušnica objašnjava da je srpski nacionalni identitet izašao izvan čaršijskih sredina, te se jače raširio među većinski ruralnim pravoslavnim stanovništvom u BiH tek poslije Prvog svjetskog rata, a tek u drugoj Jugoslaviji kao neka vrsta labilnog popisnog identiteta dopire “odozgo” do najzabačenijih dijelova BiH.

“Pa mi sve do 1960. imamo na Zamijanju kraj Banja Luke pravoslavno stanovništvo sa specifičnim dijalektom i govorom koje je sebe sve do Prvog svjetskog rata identifikovalo kao Vlahe Martologe, ali su onda “prepisani u Srbe”. Tako je u “srpski identitet” neistorično i krajnje nepravedno prepisan i identitet Crnogoraca i zamalo zatrt sa svojim osobenostima. Identitet npr. Bokelja u Crnoj Gori je tako prepisan ili u srpski ili u hrvatski nacionalni identitet po liniji vjere i danas praktično ne postoji kao osobenost. To se desilo i sa Vlasima Krajišnicima iz obe imperije. To se desilo i Bunjevcima i Šokcima u današnjoj Hrvatskoj. To se upravo dešava današnjim Gorancima i Torbešima na Kosovu i sandžačkim muslimanima u Crnoj Gori i Srbiji koji se prepisuju u “Bošnjake”. Takvih je na stotine primjera širom Balkana u svim balkanskim “nacijama”.

Profašistička teorija ‘krvi i tla’

Ono što je jako uticalo na identitarno ekskluziviranje bosanskih pravoslavaca u Srbe u Bosni, navodi kulturolog Šušnica, jeste “genocid kojem su bili izloženi u NDH, a skorašnji rat i genocid nad nesrpskim stanovništvom u BiH je dodatno učvrstio tu lažnu percepciju da bosanski pravoslavci ne (treba da) dijele zajedničku političku i kulturnu historiju sa bosanskim muslimanima i katolicima, već isključivo pripadaju mitološkom i namišljenom  toku historije Srba od Kosova na ovamo”.

“E to je ta profašistička teorija “krvi i tla”, to je ta iracionalnost i laž koju svaka ovakva pansrpska dekleracija želi da učvrsti i zato se one istorijski ponavljaju i ponavljaće se svako četvrt ili pola vijeka. U duhu one rečenice koju je apologet novog pansrpskog nacionalizma pokojni Brana Crnčević jedne prilike izjavio: “Između Srbije i istine, biram Srbiju”.  Kolika je laž toliki je i trud da se ona održi”.

Dodaje da, nažalost, neki krugovi “hrvatskih i bošnjačkih kleronacionalista u BiH ubrzano prate i kopiraju ovu matricu “krvi i tla” u svojim političkim prostorima, što kao lančana reakcija jača ideološke pozicije nacionalističke i profašističke desnice u BiH i na cijelom Zapadnom Balkanu”.

Deklaracija Srbije i Republike Srpske, po njemu, ima trojak učinak.

“Prvi učinak je održanje kontinuiteta kleronacionalizma i pansrpske ideologije krvi i tla, od misli i ideja “sveca” Velimirovića, Stevana Moljevića, Dragiše Vasića preko kneza Pavla, Nedića, Ljotića i četničkog pokreta do Dobrice Ćosića, Riste Amfilohija Radovića i vrha SPCA-a i SANU-a. Pansrpski klerofašizam jednostavno ne popušta ni za jotu, nije kapitulirao, nije se demilitarizirao i denacifikovao ni u BiH ni u Srbiji, ni na Kosovu, iako je upravo ta ideologija bila temelj osvajačkih i genocidnih ratova 90-tih protiv države Hrvatske, države BiH i pokrajine Kosovo. Ta ideologija je opasan virus koji posredstvom SPC-a, revizionista i njihovih medija kontaminira svijest i osjećaje građana tih država koji sebe doživljavaju Srbima. Oni su njoj vjerni, iako ih je ta ideologija instrumentarizirala da se odreknu svoje domovine i napadnu zemlju i komšije u kojoj i sa kojima su djelili kulturnu i političku istoriju nekoliko vjekova. Oni još vjeruju propagatorima te ideologije iako su ih oni mobilisali, opljačkali, natjerali u rat, a zatim u zbijeg i bijedu. To je bio bijeg jednako zbog straha od odmazde koliko i zbog svijesti da su postali dio jedne u suštini amoralne, zločinačke i pljačkaške kampanje srpskih kleronacionalista i zvaničnog Beograda”.

Drugi učinak je, kaže, ta politička homogenizacija i viktimizacija Srba koju vidimo i u ovoj deklaraciji ali i u zajedničkom kulturno-propagandnom i komemorativnom djelovanju kleronacionalističkih elita iz RS i Srbije.

Navodi da je to djelovanje započelo ceremonijom otvaranja Andrićgrada u Višegrada na Vidovdan 2014. koja se može čitati i kao “postmoderni Gazimestan”.

“Zadnji takav propagandni događaj u “duhu Gazimestana” je zajedničko komemoriranje srpskim žrtvama ‘Oluje’ na stadionu Veternik kod Novog Sada pred 3.0000 ljudi, ove godine. Nacionalna homogenizacija je uvijek konfliktna, teži i priprema za neki politički sukob. Koliko su jake i sveprisutne tendencije nacionalne homogenizacije toliko je sukob značajniji i neizbježniji”.

‘Rusifikovane političke zajednice’

Treći učinak je po Šušnici da deklaracijom elite u RS-u i Srbiji na neki način pripremaju narod u tom bh. entitetu i Srbiji ali i regiju i širu međunarodnu zajednicu za neke krupne i potencijalno turbulentne događaje.

“Ova dekleracija dolazi u periodu kada su pansrpski nacionalizam i njegovi nosioci potpuno prigrlili političko i ideološko pokroviteljstvo i podršku Rusije, naročito Dodikov separatistički režim. RS i Srbija su vrijednosno, politički i vojno dobrano rusifikovane političke zajednice, a njihovim liderima Evropa je isključivo i samo ekonomska i tržišna šansa i moguć izvor finansiranja javnih projekata. Njih ništa drugo od Evrope ne zanima, ni ljudska i građanska prava, ni liberalna demokratija, ni slobode medija, a najmanje katarzična iskustva Nijemaca. RS je praktično ruski nosač u srcu Evrope i ima jaku podršku zvaničnog Beograda”.

Tvrdi kako ruski zvaničnici već deceniju finansiraju pa i koordiniraju srpske desničarske i nacionalističke krugove i ubjeđuju ih da granice na Balkanu nisu nepromjenjljive, a praktično im to dokazuju u Gruziji i Ukrajini.

“Ova deklaracija dolazi u trenutku kada Aleksandar Vučić najavljuje svesrpski dijalog o Kosovu i kada se u Srbiji i RS-u aktualizira priča o uvlačenje “pitanja RS-a” u rješavanje “Kosovskog pitanja”. Time se u politički jezik uvodi nešto čega u političkoj realnosti nema, a u diplomatiju se ubacuju aduti kojih nema, jer ta dva “pitanja” su odavno rješena a aduti ispucani. No izgleda da srpske političke elite doživljavaju rusku zaleđinu i rusifikovan pansrpski nacionalizam kao novu “istorijsku” priliku da promjene granice i dovrše političko i teritorijalno jedinstvo srpskog naroda u formuli “priznanje države Kosovo za RS i sjever Kosova””.

Kaže da agresivnost i regionalna sveprisutnost ruskog velikog brata te politički savez Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana za elitu u RS-u i Srbiji predstavlja šansu za dva “historijska” dogovora, prvi sa Albancima, a drugi sa Bošnjacima.

Dodatnu sumnju da je ovaj profašistički program ostvariv, smatra Šušnica, daju i “vrlo mlake, paraderske i očekivano jalove reakcije bošnjačkih nacionalista oko Bakira Izetbegovića te trgovački i kompromisni stav klerika Muamera Zukorlića o zajedničkom rješavanju pitanja Kosova i RS-a”.

“U svom stavu Zukorlić vrlo blizak Izetbegovićevom političkom klanu, nema nikakvih problema sa trgovinom teritorijem s tim da se u trgovinu uključi i Sandžak. Ovim se zaokružuje slika željenih istorijskih dogovora, a daje se privid šanse da će dva bratska klerofašizma, stariji srpski i mlađi bošnjački, jednom vladati u zaokruženim i genocidom očišćenim teritorijama i etnovjerskim zajednicama”.

To bi, zaključuje on, bio “historijski uspjeh pansrpskog klerofašizma i nove ruske diplomatije u kojem bi pravi gubitnici bili država BiH te građani obe države”.

Strahuje da ćemo poslije ove “benigne” dekleracije, kao i poslije “benignog” memorandum SANU, opet čekati njenu vatrenu dramaturšku obradu na terenu.

Privid ‘historijske šanse’

Srđan Šušnjica tvrdi da “jačanje evropske ultradesnice, Brexit i druge bolesti koje ima EU, dezorijentisana američka administracija pod Donaldom Trumpom, Trumpove veze sa ruskim oligarsima i diktatorom, te sve oštriji sukob američkog kongresa sa zvaničnom Rusijom, još više pojačavaju privid “istorijske šanse””.

“Ruski pritisci na Srbiju u pogledu ruske baze u Nišu i vanjske i bezbjednosne politike Srbije, ubrzana militarizacija i naoružavanje policije RS, najavljivanje osnivanja posebne garde RS, izgradnja buduće ruske baze u bivšoj vojnoj kasarni kod Banja Luke i destabilizirajući separatistički potezi Dodikovog režima, na terenu i među narodom stvaraju percepciju da je promjena granica i prisajedinjenje RSa Srbiji moguće, kad-tad, uz malo odricanja i hibridnog ratovanja, uz malu podršku Rusije i veliku uspavanost i zaokupljenost Zapada”.

Harun Cero (Aljazeera)














12.08.2017.

HARIS PAŠOVIĆ : IDEJU ZA POKRETANJE SFF-a SAM DOBIO SLUŠAJUĆI GRANATIRANJE SARAJEVA

Haris Pašović: Ideju za pokretanje SFF-a sam dobio slušajući granatiranje Sarajeva

August 12. 2017.


U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila “Poslije kraja svijeta.” Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja…

U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom “Oslobođenja” i Zlatkom Dizdarevićem, tadašnjim glavnim urednikom. Zamolio sam ih da u “Oslobođenju” objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušali su me pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumiju važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj neštašici papira, daju dodatne strance za filmski festival!

Za vrijeme Opsade Sarajeva, “Oslobođenje” je izlazilo na osam stranica. Na 4 stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: “Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srešćemo se svi.” Taj trenutak se urezao u moje srce zauvjek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara.

Salko Hasanefendić je rekao: “Daćemo osam stranica.” Slušao sam u nevjerici – “Oslobođenje” će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj, dakle cijeli jedan dan svog života, “Oslobođenje” će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan. Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u “Oslobođenju” da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu “Oslobođenja” i Marina je odmah počela priremati fotografije i prelamati katalog. Zaviršili smo pripremu te večeri, i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade “Oslobođenja” – relativno govoreći.

Kod same zgrade “Oslobođenja” je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići automobilom bez velikog rizika. Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao “Ja ne smijem dalje.” Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade, i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija, i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičkom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ, i odmah se zajedno sa Marinom bacilli na posao.

Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada. Probudili su me oko 7 sati i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom utovarali novi broj “Oslobođenja” u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama; naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog “Oslobođenja”, uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli snajperi). Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo “Oslobođenje” sa pripremljenim BH bonovima u rukama (tadašnji “novac”), Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom filmu. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se ponovilo na još nekoliko raskrsica. Bila je neka nevjerovatna tajna između “Oslobođenja” i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su rizikovali živote i oni koji su dijelili “Oslobođenje” i čitaoci.
sarajevo filmm festival 1993

Iz bijelog Golfa dvojke distributera “Oslobođenja” izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj “Oslobođenja.” Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija: Sa stare elektrane u Miljacku jedan momak je skako “laste”, a dole u vodi stajali su drugi kupači i gledali ga. Annie Lieboviz, najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993. na kupalištu na Bentbaši. Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.” Bio sam jako ponosan – na Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na “Oslobođenje.” Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić ni Ibrahima Cucu Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome srcu! Sa Nadom Salom i Zlatkom Dizdarevićem, ponekad, rijetko, se sretnem ili čujem nakratko. I njih dvoje su moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala!

Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući grantiranje u daljini. Pitao sam se: “Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?” i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: “Ok, dobićemo možda desetak filmova; pokazaćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video-player-u; dolaziće možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan Van Der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.

Sarajlije su rizikovali svoje živote da bi gledali predstave Festivala MES i filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su bukvalno rizikovali živote za kulturu. Predstave, filmovi, koncerti i izložbe u Sarajevu pod Opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog dostojanstva. Festivale čini publika – “obični” gledaoci koji kupe kartu i u tišini urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.

(Kliker.info-Bportal)



















12.08.2017.

POLITIKA I MORAL NE IDU ZAJEDNO U BiH

Politika i moral ne idu zajedno u BiH




Image result for esad bajtal fotos
.........................
......................................

Izdvajamo

  • "Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

...............................

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici. Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

Francuska Narodna skupština je prije nekoliko dana prihvatila nacrt Zakona o moralnosti političkog života, što je prvi veći zakonodavni poduhvat predsjednika Emmanuela Macrona. Između ostalog, prihvaćena su prva poglavlja kojima se zabranjuje zapošljavanje članova porodice.

Da li je realno u BiH donošenje zakona koji bi unio red i moral u politiku?

Moral političara ili moćnika u BiH odavno je na niskim granama. Odlazak u penziju, što prate veliki novčani iznosi za otpremnine, a zatim zasnivanje radnog odnosa, naplata rada u komisijama, rastrošnost u dnevnicama za službena putovanja, brojne crne limuzine, porodična i stranačka zapošljavanja… Idu li riječi moral i politika zajedno u BiH? Može li se desiti i kada, potez sličan francuskim parlametarcima? Evo kako situaciju vidi politički analitičar Esad Bajtal.

bajtal2

„Kad Narodna skupština u Bosni i Hercegovini postane zaista narodna, a za sad se samo tako zove, onda će ona raditi u ime naroda. Za sada, pod ovim imenom, radi zapravo protiv naroda i protiv njegovog interesa. Svega ima, samo nema narodnog interesa u igri. I zato mi propadamo. Zato smo mi uspjeli od bogate zemlje postati siromašna država, odnosno, postati država siromašnih građana. Ako u bogatoj zemlji i ako od bogate zemlje napravite siromašnu državu, onda je to siromaštvo proizvedeno. Ono nije posljedica činjeničnog stanja stvari, nego upravo posljedica nepotizma, pljačke, otimačine, prevare i svega ostalog, što je osiromašilo i narod i državu. Uvijek se neko bogati na nečiji račun. Ovaj put tzv. narodni poslanici na račun naroda. Narod go i bos, a oni, nema šta nemaju – viletine, kućetine, bazenčine, automobilčine, aviončine, helikopterčine. Namjerno govorim u augmentativu da bih naglasio veličinu poraza kojem smo izloženi“, kaže Bajtal.

Sociolog Srđan Vukadinović, smatra da, kada bi se u BiH došlo do zakonskog regulisanja moralnih odrednica u političkom životu, uvijek bi se našla neka rupa u zakonu.

„U BiH i sada postoje dosta dobri zakoni, ali se oni ne provode. Zakoni evropski – praksa balkanska. Osnovni razlog ulaska u politiku, u BiH za pojedince je da steknu imetak i da nađu uhljebljenje za svoje najbliže. Našim poltičarima su puna usta boljitka koji žele osigurati za građane ali od tog boljitka nema ništa. To se prenosi generacijama, jedni od drugih vide kako su se oni ranije obogatili i zbrinulii svoje najbliže u državnim institucijama i agencijama.Takav zakon bi se mogao donijeti i u BiH, možda po pritiskom međunarodne zajednice ali to bi bila karikatura od zakona. On bi bio potreban i sigurno bi vratio povjerenje u politiku a povjerenje je danas najskuplji proizvod na političkom tržištu BiH. Mi živimo u zemlji gdje povjerenja nema čak ni između najbližih saradnika pa bi takav zakon bio kontraproduktivan, a itekakao je neophodan“, zaključuje Vukadinović

Teško je očekivati sličan scenarij kao u Francuskoj, smatra novinar Almir Terzić. Najbolji primjer za to je, da su izabrani narodni predstavnici ukinuli Zakon o sukobu interesa kako bi legalizirali svoj kriminal i korupciju.

„Imamo situaciju da se zakoni koji iole pokušavaju da sankcionišu političare u BiH, nađu pod njihovim udarom, a zatim brzo budu ublaženi ili potpuno ukinuti, kao što je slučaj sa Zakonom o sukobu interesa. A imali smo drastične primjere da su političari u Bosni i Hercegovini posredstvom svojih privatnih kompanija ostvarivali ogromne zarade, pa smo imali čuvenu situaciju gdje je je zamjenik ministra BiH prodavao kolače iz svoje slastičarne Parlamentarnoj skupštini BiH i ostvarivao enormnu zaradu. Imali smo slučajeva gdje su političari bili distributeri za lijekove iz svojih apoteka Vladi, kao što je slučaj Brčko Distrikta. Imali smo eklatantnih primjera nelegalnog bogaćenja političara u BiH.

Političari, bojim se, nemaju nikakvih moralnih načela, gdje bi bilo kakva kritika ili udar javnosti na njih uticao da promijene svijest. To da ruše zakone ove zemlje, najbolji je pokazatelj u kakvom društvu živimo“, smatra Terzić.

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Za zapošljavanje najbližih u Francuskoj političarima prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura: Emmanuel Macron

Zakonom o moralnosti političara, koji se priprema u Francuskoj, zabranjuje se zapošljavanje njihovih najbližih. Ministri, poslanici i gradski vijećnici neće moći zapošljavati svoje supružnike, roditelj,djecu, kao i druge osobe s kojim su u bliskoj vezi, inače im prijeti kazna trogodišnjeg zatvora i globa od 45.000 eura.

U BiH je javna tajna da se zapošljavanje, posebno u državnim institucijama i agencijama kao i u javnim preduzećima, uglavnom ostvaruje na osnovu rodbinskih i stranačkih veza.

Centri civilnih inicijativa (CCI) nedavno su objavili da je u javnom sektoru u BiH zaposleno 192.000 ljudi. To je prevelik broj za zemlju od 3,5 miliona stanovnika u kojoj je ukupno zaposleno oko 750.000 ljudi. Građani takođe, bezuspješno upozoravaju na problem ogromnog broja zaposlenih koji su na državnim jaslama. Maida Hadžimustafić iz Tuzle smatra da nema transparentnog zapošljavanja u BiH.

„Ne poštuju se zakoni iz te oblasti i mnogi konkursi koji se objave su samo reda radi. Zna se, posao dobijaju oni koju su podobni. Čista farsa.“

Mirko Maričić iz Banjaluke napominje da je posao vezan za članstvo u vladajućim strankama.

Danas ako niste pripadnik vladajuće stranke, ne možete dobiti posao, bez obzira koliko ste bili uspješni tokom školovanja i koliko ste sposobni. Važna je samo članska knjižica koja potvrđuje podobnost a ne sposobnost.“

Almir Terzić naglašava da su djeca političara zbrinuta na najbolji način.

„Ako nisu na školovanju u inostranstvu onda su na izrazito dobrim pozicijama, prvenstveno u isntitucijama BIH koje se finansiraju iz budžeta i gdje su primanaj iznad prosjeka. Ima jedna anegdota koja se u Parlamentu još uvijek prepričavao tome kako se svojevremno postavljalo pitanje o budućem ministru prometa i komunikacija BiH, kolika su mu djeca, da li će i ona biti zbrinuta u Regulatornoj agenciji za komunikacije?“

Dio francuskog zakona odnosi se i na ukidanje finansijskih sredstava koja su poslanici i drugi izabrani politički predstavnici mogli usmjeravati zajednicama i udruženjima po svom izboru.

U BiH je bilo više afera upravo sa dodjelom novca udruženjima iz oblasti kulture i sporta. Posljednji primjer je udruga “Hrvatska žena Livno” koja je samo u 2016. inkasirala 100 hiljada KM (50.000 eura) od Vijeća ministara. Na čelu tog udruženja je osoba povezana s porodicom Borjane Krišto, koja je trenutno predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta BiH i zamjenica Predsjednika HDZ-a BiH.

Parlamentarci u BiH razvili su cijeli sistem prevare kako bi prevarili državu i sebi osigurali hiljade eura. Posljednji slučaj koji je istražio Centar za istraživačko novinarstvo pokazao je da su delegati Federalnog parlamenta za dvije i po godine naplatili više od 825 hiljada maraka ( preko 410 hiljada eura) za lažirane podstanarske ugovore.

Mnogo je još dokaza kako se vara država i kako nema morala u politici.

Ali, BiH je jedan od „egzotičnih“ primjera kako država vara državu. Evo jednog – dugovi prema Fondu penzijsko invalidskog osiguranja Federacije iznose preko milijardu KM (500 miliona eura). Od toga, skoro polovica se odnosi na javna preduzeća, koja ne uplaćuju doprinose.

RSE

//////////////////////////////
///////////////////////

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za napad Sjeverne Koreje!' (VIDEO)

STANOVNICIMA GUAMA IZDANO UPOZORENJE: 'Pripremite se za ..

////////////////////

VLADA RS UZIMA KREDITE DA BI VRAĆALA KREDITE. 'To je put u propast'- tvrdi Damir Miljević

Zaduživanje uništava Srpsku Republika Srpska - BN TV

///////////////////////

Otvorena 23. smotra sedme umjetnosti u Sarajevu

/////////////////////

Image result for novinar sasa kosanovic fotos

Kosanović: Slavljenje spaljene Krajine uz Thompsonove pjesme

//////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Subota, 12. avgust/kolovoz 2017.

12.08.2017.

U SARAJEVU PREDSTAVLJENO SNIMANJE MINI SERIJALA O ALIJI IZETBEGOVIĆU

Erdogan podržao projekat Turske televizije : U Sarajevu predstavljeno snimanje mini serijala o Aliji Izetbegoviću


August 12. 2017.


Turska mini serija o životu prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića snima se od početka augusta na različitim lokacijama u Sarajevu, Mostaru, Tarčinu, Blagaju, Konjicu i Počitelju, a na danas održanoj konferenciji za novinare poručeno je da je želja i cilj da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima, javlja Anadolu Agency (AA).

Ambasada Republike Turske u Bosni i Hercegovini organizovala je danas konferenciju za novinare u povodu početka snimanja serije o prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću na kojoj su govorili svi oni koji su na neki način doprinijeli da se počne sa realizacijom ove serije.

Snimanje u Bosni i Hercegovini za tursku nacionalnu televiziju TRT radi turska produkcijska kuća Sancak Medya.

Mini serija od šest epizoda tematizirat će bitne epizode iz života Alije Izetbegovića i obuhvatiti periode iz njegove rane mladosti, 1944. godine, zatim period u kojem je postao istinski vođa bošnjačkog naroda, pa sve do smrti 2003. godine. Narativ, također, tematizira i genocid nad Bošnjacima sredinom 1990-ih godina, jednu od najvećih ljudskih tragedija koja se u 20. stoljeću desila u srcu Evrope.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i sin Alije Izetbegovića, izjavio je da je rahmetli Alija imao zanimljiv i dinamičan život. Izrazio je mišljenje da se o Aliji Izetbegoviću itekako da napraviti zanimljiv i dinamičan serijal.

“Ono što je jako važno i na čemu institiramo mi kao porodica jeste da se njegov lik precizno prikaže. On je historijska ličnost i trebalo bi i može se to, njegovi prijatelji, njegova djeca su još tu”, istakao je Izetbegović.

Naglasio je da je pročitao dijelove scenarija i dodao: “Naravno da je meni, kao Alijinom sinu, saradniku, saborcu uvijek uzbudljivo proći kroz to.”

Izetbegović je mišljenja da će biti snimljen dobar serijal.

“Odlična ekipa, tema je vrlo dinamična i dobra. Turci su zainteresiraniji za Aliju, njegova djela, filmove o njemu, možda čak i više nego Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci. Sada, kada sam imao priliku da bolje upoznam Turke, ta mi se stvar razjasnila. Oni prepoznaju svoj sistem vrijednosti, ono što oni cijene i vole u Aliji Izetbegoviću. Dakle, oni su njemu dali dosta pretenciozno ime, za nas ovdje u BiH malo i nejasno, oni ga zovu ‘kralj mudrosti’. Jako cijene ljude koji su skloni proučavanju. Drugo, Alija je bio borac, hrabar čovjek koji se suprotstavljao, i Turci su takvi ljudi, vole hrabre ljude. I treće, on je snažno pripadao svojoj vjeri, ali na način da se ta vjera da prakticirati i u 20, 21. vijeku, jedan moderan islam”, kazao je Bakir Izetbegović.

Upitan da li je prednost ili mana biti sin lidera o kojem se snima serijal, Izetbegović je kratko odgovorio: “Oboje.”

Ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc izjavio je da je poznato da je “prvi predsjednik posjedovao sve vrline koje krase jednog lidera”.

“Najsrdačnije čestitam svima koji su osmislili, napisali, omogućili i koji stvaraju ovu seriju, koja će gledaocima Aliju približiti i poslužiti da ga bolje upoznaju”, kazao je Koc.

Zahvalio je i svima koji su se danas okupili povodom početka snimanja ove serije.

“BiH kao jedna od zemalja sa kojima dijelimo zajedničko historijsko i kulturno nasljeđe zauzima posebno mjesto zbog kojeg su naši odnosi uvijek bili na visokom nivou. Nastojimo ostvariti zajedničke projekte koji će unaprijediti i konkretizirati našu saradnju. Pridajemo posebnu pažnju projektima koji mogu baciti svjetlo na našu zajedničku historijsku i kulturnu baštinu”, poručio je Koc.

Dodao je kako smo danas svi svjedoci činjenice koliko mediji mogu biti uticajni u smislu drušvene promocije i zbližavanja.

“U tom smislu, televizijska serija ‘Alija’ će i približiti i osnažiti odnose dviju zemalja. Naš cilj je trajna stabilnost na Balkanu, danas imamo potrebe za tim više nego ikada. Naša zemlja pridaje veliku važnost teritorijalnom integritetu, suživotu, multikulturalnoj strukturi, suverenosti, ekonomskoj i političkoj stabilnosti BiH”, dodao je Koc.

Ibrahim Eren, generalni direktor TRT-a, govoreći o važnosti serije, izrazio je zadovoljstvo što se ovim povodom nalazi u BiH i iskoristio priliku da se zahvali na toplom i srdačnom gostoprimstvu.

“Alija Izetbegović je bio veliki lider koji je vodio borbu na mnogim frontovima, a koji je bio pravi lider svojoj porodici, građanima svoje zemlje. Te vrline koje su ga krasile kao velikog lidera historiha vjerovatno neće zaboraviti. Izuzetno dobri odnosi naših zemalja su i plod bliskosti na moralnom nivou. Turska sa zemljom za koju je vežu bliske ljudske i svake druge veze osjeća tu bliskost na svakom koraku”, kazao je Eren.

Dodao je kako TRT nastoji da ovom serijom prikaže čovjeka čije riječi je parafrizirao: “Nećemo žuditi za osvetom nego ćemo ići snažnim koracima ka našoj budućnosti.”

“Naša je želja da na kraju i uspijemo da ova serija bude bazirana na činjenicama i realnim događajima. Naš je cilj i da potomci Alije Izetbegovića budu zadovoljni i smatraju da smo ovom serijom uradili dobar posao”, zaključio je Eren.

Zahvalio je svima, prvenstveno predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdoganu koji je od prvog dana podržao projekat, članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću i svima koji su doprinijeli realizaciji serije.

Muhammed Hakan Sancaktutan, producent Sancak Medye, podsjetio je da su temelj za ovaj projekat postavili 2014. godine u BiH. Pojasnio je da kada su se u Turskoj pitali ko bi mogao raditi scenarij za ovu seriju, svi su se usaglasili da to bude Ahmet Tezcan.

“Kada sam pravio ekipu, pazio sam da učešće ljudi iz BiH i Turske mora biti podjenako. U seriji će se, između ostalog, obraditi ideološka ličnost Alije Izetbegovića, život, prijatelji, porodica, BiH, prijatelji su opisani iz njegovog stvarnog života”, izjavio je Sancaktutan.

U Ambasadi Republike Turske bila je prisutna i Sabina Berberović, kćerka Alije Izetbegovića, koja je kazala da je pročitala scenarij za prve tri prve epizode. Dodala je kako smatra da sve ide dosta dobro do sada.

“Još uvijek se rade neke revizije. U početku jeste bilo nekih malih neusaglašenosti, ali su se uglavnom ticale prikazivanja previše idealiziranog lika rahmetli oca, gdje je on izgledao kao veliki dobrica, čovjek koji je sav satkan od ogromnog strpljenja i dobrote. Mi smo pokušali malo da tu sliku učinimo realističnijom. Naravno, mi ne pišemo scenarij, mi imamo utjecaj koji je relativan i ovisi od toga koliko nas ljudi razumiju i koliko hoće da to stave na papir”, pojasnila je Berberović.

(Kliker.info-AA)


//////////////////////////////////////////////

Intervjui

//////////////////////////////////////

Profesor Marinko Pejić,predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća u BiH (HNV)  : Nisam za treći entitet

//////////////////////////////////////

Filip David o najavi deklaracije Srbije i RS : Nemam povjerenja u ono što govore ,prava politika je

/////////////////////////////////////

Kolumne

Emir Suljagić : Oluja: laži i istine





/////////////////////////////////////////

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

///////////////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : Konkurs za ‘nagodne Bošnjake’

///////////////////////////////////////

Gojko Berić : Grmljavina nad Bosnom

12.08.2017.

OLUJA: LAŽI I ISTINE

Oluja: laži i istine


Emir Suljagić

Autor
11.8.2017. 


Image result for novinar emir suljagic fotos

Emir Suljagić

///////////////////////////

Izdvajamo

  • I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja
  • drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos


Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos
Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotos

...........................

.................

Šta je nama Oluja? Zvanični stav svih poslijeratnih hrvatskih vlasti kako je, stani-pani, Oluju i zločine koji su tokom „vojno-redarstvene operacije“ Hrvatska izvela i počinila da bi spriječila „drugu Srebrenicu“ u Bihaću. To  je istorijski falsifikat i uvreda žrtvama Srebrenice. I uvreda Krajišnicima koji su tokom tri godine na svojim plećima držali Srpsku vojsku Krajine, koja bi bez Petog korpusa iza leđa mogla u potpunosti da se posveti Zagrebu. Lakoća s kojom je hrvatski zvanični stav prihvaćen i postao opšte mjesto u Sarajevu, u takozvanoj političkoj čaršiji, najriječitije govori u kojoj su mjeri neuki i neprosvjećeni ljudi koji u naše ime donose najvažnije odluke posljednjih 22 godine.

Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje

Ali, krenimo redom. Oluja jamačno nije bila izvedena zbog deblokade Bihaća. To je jasno na osnovu tzv. Brijunskih transkripta, odnosno transkripta sastanka koji je Franjo Tuđman održao sa vrhom Hrvatske vojske 31. jula 1995. Tuđman je generalima na sastanku otvoreno rekao kako se više ne može računati na Bihać kao političko opravdanje Oluje, jer Srbi povlače svoje snage iz okoline Bihaća: „Neće napadati, dozvoljavaju da se UNCRO postavi na te granice, na promatranja. I to jasno da su odmah to dostavili čitavom svijetu. A, svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Prema tome, mi više nemamo opravdanje da idemo u deblokadu Bihaća.“ Štaviše, Tuđman potcrtava da „po mome mišljenju budući da nam više ne može biti glavni cilj da prodremo do Bihaća. Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju…“

Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila blokadu Bihaća je lažna i opasna. Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava HV: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog sela i okolnih mjesta, skoro dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Video-snimak Atifa Dudakovića sa kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać. Sarkazam na stranu, Hrvatska u slučaju Oluje Bosni i Hercegovini i Armiji BiH pripisuje odgovornost za zločine, dok je vojni uspjeh isključivo rezultat HV-a.

Ali, šta je zapravo bio pravi cilj Oluje? Brijunski transkripti instruktivni su i u tom smislu. Tuđmanov razgovor sa generalima ne ostavlja skoro nimalo sumnje da je cilj HV-a da Srbima u Hrvatskoj nanese vrstu udarca od koje se nikad neće oporaviti; i ne samo u smislu vojnog sloma srpskih snaga u Krajini, nego u smislu trajnog napuštanja Hrvatske. Elaborirajući šta treba poduzeti nakon što se srpske vojne snage počnu povlačiti, Tuđman predlaže sljedeće korake prema srpskim civilima: „Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda Hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj način im dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Tuđmanovo „tobože“ i danas je mjera politike hrvatske države prema tamošnjim Srbima: tobože ljudska prava, tobože imovinska prava, tobože jednakopravni građani. Od 1995. do danas, hrvatsko pravosuđe podiglo je svega tri optužnice za zločine koje je Hrvatska vojska počinila tokom Oluje.

Hrvatski stav prema Oluji je nesumnjivo pomalo šizofren: zvanična Hrvatske bi da je Oluja u jednu ruku blistava oslobodilačka operacija, a u drugu da su se krajiški Srbi sami spakovali i otišli u Srbiju po naređenju Milana Martića. Oboje nikako ne može biti. Ono o čemu nema dileme jeste da su kao rezultat Oluje, Srbi u Hrvatskoj u dugom roku prestali da postoje kao relevantan politički, ekonomski ili kulturni faktor.

Ali, šta je nama Oluja? Ne govorim o Srpskoj vojsci Krajine i o zulumu koji su Krajišnici iz Knina nanijeli u Bosanskoj krajini. Ne govorim ni o Milanu Martiću i Milanu Babiću, koji je fatalno kasno uvidio svoje greške i pokušao olakšati savjest svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića na sudu u Haagu. Govorim o stotinama hiljada ljudi, žena i djece, matorinja, koji su, ni luk jeli, ni luk mirisali, kao i stotine hiljada drugih ljudi u raspadu Jugoslavije, svoje egzistencije sakupili u vreće, ruksake, kese i krenuli u nepoznato. Prijatelj, inače neistomišljenik, kojem su pripadnici HV-a u Krajini ubili nepokretnog djeda, napisao mi je u jednoj našoj prepisci: „Kad nekog izgubiš, a preživi način žaljenja koji je specifičan za tebe, tvoje bližnje i tvoj narod, onda nije sve gotovo. Iznikne novi život u sledećem pasu i predaš mu način na koji će žaliti za tobom, kad, što kaže Selimović ‘moj tabut bude nošen’. Ali kada umre način na koji se žali, kada ga nema ko ni gde održati, jesmo li zaista preživeli? Možda narod zato kaže bolje da propadne selo nego običaj.“

Bivša država, Jugoslavija, nastala je na kostima srpske sirotinje iz Krajine, kninske i bosanske, i bošnjačke sirotinje iz Bosne, najviše istočne Bosne. Ustaški genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hrvatskoj i četnički genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu dvije su strane istog, šovinističkog, istrebljivačkog novčića.

I ovaj, naš mir, stanje koje traje od kraja 1995. godine do danas, temelji se na na skoro potpunom nestanku i jednih i drugih: jednih u srpskoj genocidnoj operaciji u julu 1995., koja je bila kulminacija tri godine istrebljenja; drugih u najvećem činu nasilnog progona stanovništva nakon Drugog svjetskog rata koji je počinila današnja hrvatska država. Okolnosti, tok događaja, način na koji su skoro pa skončali se razlikuje, ali posljedice su iste ili skoro iste. Među ljudima koji su preživjeli ta dva događaja vjerovatno nema nikakve solidarnosti i suosjećanja. Ali, i jednima i drugima su propali i sela i običaji. I nema više ko da ožali ni jedne ni druge.









11.08.2017.

HAJRA ĆATIĆ: MNOGE MAJKE SU UMRLE, A NISU DOČEKALE DA UKOPAJU SVOJE NAJDRAŽE

Hajra Ćatić: Mnoge majke su umrle, a nisu dočekale da ukopaju svoje najdraže

August 11. 2017.



Ni visoke temperature nisu spriječile članice Udruženja građana “Žene Srebrenice” da se kao i svakog 11. u mjesecu okupe na protestima u Tuzli, kako bi mirnom šetnjom podsjetile domaću i svjetsku javnost na stravične zločine počinjene tokom proteklog rata u BiH, te zatražile istinu, pravdu i kažnjavanje zločinaca.

Prema ustaljenom protokolu okupljanje je počelo na Pingi u 12 sati, a kolona je nastavila do Gradske česme, odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice.

Žene Srebrenice i danas izražavaju nezadovoljstvo procesom ekshumacije i identifikacije tijela žrtava, te hapšenjem i procesuiranjem ratnih zločinaca.

Predsjednica UG Žene Srebrenice Hajra Ćatić izjavila je da više od hiljadu porodica još nije pronašlo svoje najdraže, a mnoge majke su i umrle, a nisu dočekale da ukopaju svoje najdraže.

-Borimo se za pravdu da oni koji su činili zločine, a nisu privedeni licu pravde, odgovaraju za počinjene zločine i genocid u Srebrenici – poručila je, dodavši da sve to ide sporo.

Ženama Srebrenice na današnjem mirnom protestu u Tuzli pridružile su se predstavnice Medžisa IZ iz Tuzle i Kladnja, te građani Tuzle.

– Ovdje smo da odamo počast žrtvama i da se ne osjećamo krivim što šutimo – poručila je Hasiba Saračević, predstavnica Muftijstva tuzlanskog, koja se također danas pridružila Srebreničankama u mirnoj protestnoj šetnji za istinu i pravdu.

(Kliker.info-Fena)

//////////////////
/////////////////////////////////////////
/

Sarajevo Film Festival : Otvorena 23. smotra sedme umjetnosti u Sarajevu


Projekcijama filma “Druga strane nade” Akija Kaurismäkija u Narodnom pozorištu i Ljetnom kinu Raiffeisen večeras je u Sarajevu otvoren 23. Sarajevo Film Festival (SFF), jedna od najvećih filmskih smotri u regiji. Svečan


OTVOREN 23. SFF: Pogledajte kako je izgledao glavni grad BiH u ...


//////////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ: "Hrvatska treba da pravi tunel, a ne most na Pelješcu"

Govoreći o ovom otvorenom pitanju između BiH i Hrvatske, Izetbegović je naglasio da ono mora biti riješeno na način prihvatljiv objema stranama.






Član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović ocijenio je danas da izgradnja Pelješkog mosta predstavlja rušenje suvereniteta BiH.

 

Govoreći o ovom otvorenom pitanju između BiH i Hrvatske, Izetbegović je naglasio da ono mora biti riješeno na način prihvatljiv objema stranama.

 

“Hrvatskoj bi bilo duplo jeftinije da izgradi tunel umjesto mosta”, rekao je Izetbegović u Sarajevu.

 

TV1/SB

11.08.2017.

FARUK ŠEHIĆ: KAKO SE KALIO ČELIK U BIHAĆKOM DžEPU

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu


 Faruk Šehić

Autor
11.8.2017. 



Image result for novinar faruk sehic fotos

Faruk Šehić


//////////////////////////////

Bihać nije mogao biti goloruka Srebrenica: Peti korpus je slomio sve srpske ofanzive

Tog avgusta 1995. godine, uporedo s akcijom Oluja, s druge strane granice jedinice 5. korpusa ARBiH oslobodile su Bihać i okolna mjesta i iz potpunog…
usn.co.ba

.........................................

................................

Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

Piše: Faruk Šehić

U julu 1995. vojna situacija na području Okruga Bihać nije bila nimalo sjajna. Problem čak nije bio u moralu, ili tome što se boriš protiv tri neprijatelja, dva su bila standardna: autonomaši i VRS, treći je bio Srpska vojska Krajine, nego više nije bilo dovoljno hrane. Stanje mog ličnog naoružanja je bilo solidno. Jasno je da si se morao o tome, uglavnom, sam brinuti. Imao sam četiri puna okvira metaka i peti na kalašnjikovu, dvije ručne bombe sa stranâ RAP-a. Dovoljno za dobru borbu u kojoj se moraš nadati kako ćeš u neprijateljskim rovovima pronaći novu dopunu municije.

Sjećam se da je najgore bilo kad nas svi napadnu istovremeno, a to uključuje i vojsku tzv. kninskih Srba, s kojima smo dobar dio rata trgovali. Kupovali smo od njih municiju, lakše naoružanje i hranu. Jedan metak je uvijek bio marka. A meci su se kupovali na velike količine. Sreća pa smo imali dobru dijasporu, koja nam je redovno slala novac. U to doba, prije akcije Oluja, vreća brašna je bila 1000 DM (njemačkih maraka). Kilogram kafe nešto više od 300 DM. Jedna cigareta najlošije kvalitete je bila jedna marka.

Nakon vojnog obroka, koji se sastojao od rijetkog graha i pogače od bijelog i kukuruznog brašna, kada bi čovjek naglo ustao mogao je vidjeti zvijezde pred očima. Udio bijelog brašna u pogači je bio neznatan. Hrana nije imala dovoljno soli. Ali je uvijek bilo proboja kroz srpsku liniju i uvijek je bilo sela u kojima je bilo stoke, koja bi brzo završili na roštilju. Glad je bila naš najveći neprijatelj.

Zujanje aviona, koji bi se noću spuštao u širokim krugovima, izazivalo bi osjećaj sigurnosti, kad bih došao s linije u Cazin. Sjećam se perioda u kojem avioni An-2, manji transportni avioni, nisu slijetali na aerodrom u Ćoraliće kraj Cazina. To bi značilo da nam je dovod kisika prekinut, i da moramo roniti na dah. Ne sjećam se koliko je to ronjenje na dah trajalo, a bilo je posljedica rata HVO – Armija BiH. Poslije su slijetali An-26, helikopteri (civilni i vojni), čak i iznajmljen rumunski putnički avion Iljušin, ad hoc pretvoren u transportni, ako je vjerovati očevicu. Od svakog transporta za Okrug Bihać 30% je išlo Hrvatskoj vojsci. Pomoć smo imali i od namjenske industrije u Cazinu, gdje su se pravile ručne bombe, i granate za minobacače.

Jednom sam imao «dopunu» municije na Golom brdu u jesen 1994. kada smo na juriš, nas devet, zauzeli vrh brda, upali u rovove i počeli mobilisati njihove stvari. Tu sam našao nekoliko desetaka kutija metaka, i čovjek koji je klečao na koljenima do mene u rovu je bio pogođen i brzo je umro, prije nego smo ga stigli previti. Tako smo mi uspostavljali i održavali vlastito ronjenje na dah. Sve nade smo polagali samo u sebe. Pogotovo nismo «dovili» da bi imali šta jesti i s čim pucati.

Ronili smo na dah mjesecima, godinama. Znalo se pričati da avionima dolaze i čepovi za Bihaćku pivaru, banane i druge mitološke potrepštine, koje nismo vidjeli, osim ako bi probili autonomašku liniju, što smo radili vrlo često i s velikim merakom. Nismo dovili, nego bi uzeli puške, opremu, i pregazili autonomašku liniju. To je bio najveći užitak, jer su oni imali hranu, municiju, sapune i šampone. Zamislite: ljudi su imali prave pravcate sapune u papirnatim omotima. Jednom smo rasuli njihovu liniju k’o beba zvečku i upali u dolinu koja je bila puna narandži. Vjerovatno je neki autonomaš tako obilježavao povratak kući, ako se slučajno izgubi. Nakon te doline ušli smo u kuhinju neke kuće i u rerni otkrili tepsiju vrelih baklava. Na stolu je bila otvorena porcija najbolje mesne konzerve Corned Beef, koja nas je uvijek nekako mašila. Bili smo pretplaćeni na Ikar konzerve, i smrdljivu mekerel ribu.

Zatim sjednemo i jedemo. Prvo mesni narezak, onda baklave, a narandže potrpamo u rančeve, i nastavljamo u dubinu njihove teritorije.

Na taj način smo se vrlo često snalazili za hranu i municiju. Svaka čast avionima koji su slijetali, pa onda nisu slijetali, ali naš opstanak je najviše zavisio od nas samih. Borci s kojima sam ja bio u ratu su bili istinski heroji i ljudi. Sve smo dijelili do zadnje mrve. Niko se nije izvlačio od rata, niko nije kukao i plakao da dobije poštedu. Sjećam se Enesa Hadžifejzagića Šoka, čovjeka koji je bio teško ranjen u ruku, koji je bio demobilisan, pa bi sam otišao na ratište, jer nije mogao sjediti kod kuće i slušati radio vijesti o našem napredovanju prema Bosanskoj Krupi.

Sjećam se i boraca koji su bili 4-5 puta ranjeni pa su opet bili u stroju u ofanzivnim akcijama. Sjećam se čovjeka koji je sa umjetnom nogom htio ići s nama u napad na Golo brdo. Nama nikad nije nedostajalo morala da ratujemo. I uvijek smo se oslanjali jedni na druge. Naša volja i želja da oslobodimo svoj grad je bila čelična. Može Mladić sad pričati šta hoće, ali u ratu šta je ko mogao osvojiti to je i osvojio. Mi smo se borili inferiorni u naoružanju, opremi, hrani, pa smo se izborili za pravo na život.

Porediti eventualni pad Okruga Bihać, koji se sastojao od Bihaća, Cazina, Bužima, Kladuše, dijela Bosanske Krupe, sa padom Srebrenice nije na mjestu, jer smo u ljudstvu, naoružanju, i teritoriji višestruko prevazilazili enklave Srebrenicu i Žepu. Možda je Bihać i mogao pasti uz ekstremne srpske gubitke, ali samo grad Bihać. Opet bi ostalo dovoljno teritorije za odbranu, i jedan grad koji sigurno nikad ne bio pao, a to je Bužim.

Vojno-redarstvena akcija Oluja nama jeste omogućila kisik da prestanemo roniti na dah. Trebala nam je koliko i Hrvatskoj, kako je rekao naš ratni komandant Atif Dudaković. Oluja nam je omogućila dopremanje svega što nam je nedostajalo da nastavimo sa oslobađanjem tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Mi smo se sami branili tri i po godine, i to onako kako većina ljudi može vidjeti samo u američkim filmovima. Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

11.08.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: KONKURS ZA 'NAGODNE BOŠNJAKE'

Kurspahić: Konkurs za 'nagodne Bošnjake'



U ime BiH o velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica nema nikoga da bilo šta kaže: Sarajevo

U ime BiH o velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica nema nikoga da bilo šta kaže: Sarajevo

//////////////////////

(Komentar*)

Prije nedjelju dana, u kolumni pod naslovom „Zapaljive granice“ u osvrtu na govor američkog potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) u Podgorici na zasjedanju balkanskih zemalja okupljenih oko Jadranske povelje, napisao sam kako je on ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu: granice. Američki potpredsjednik dotakao se te riječi u vezi s pritiscima Rusije za nasilna prekrajanja granica ali se i za tih nedjelju dana gotovo svakodnevno pokazivalo kako su granice – i više od dvije decenije nakon balkanskih ratova devedesetih – motiv i izvor svih nesporazuma u regionu.

U toj su nedjelji predsjednici Srbije i Republike Srpske, obilježavajući godišnjicu operacija „Oluja“ i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske, najavili skoro objavljivanje deklaracije o djelovanju za „opstanak srpske nacije i naroda“, aktuelizujući tako ključnu – i za region tragičnu – tezu iz memoranduma SANU o ugroženosti Srba u jugoslovenskom ustavnom poretku a sada u postjugoslovenskim državama. U isto vrijeme Hrvatska je svoj novi status, članice Evropske unije – u odstupanju od evropskih očekivanja da će ona igrati pozitivnu ulogu u susjedstvu – upotrijebila za uvođenje uvoznih dažbina na poljoprivredne proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine koje su s najavljenim kontra-mjerama prijetile da izazovu „trgovinski rat“. U ime Bosne i Hercegovine o tim velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica, sa najavama s visokih mjesta kako će Srbija i Republika Srpska biti jedno do kraja vijeka i podrškom Zagreba za neku vrstu „trećeg entiteta“ u BiH, nema nikoga da bilo šta kaže.

„Državu tri konstitutivna naroda“ nema ko da predstavlja.

Tročlano Predsjedništvo BiH: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović
Tročlano Predsjedništvo BiH: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović

Predsjedavajući njenog tročlanog Predsjedništva u vrijeme kad i Amerika i Evropa ponavljaju podršku njenim „euroatlantskim integracijama“, dakle – pridruženju i Evropskoj uniji i NATO-u, iz perspektive svesrpskog jedinstva, isključuje mogućnost da bi Bosna i Hercegovina mogla postati članica zapadnog vojnog saveza sve dok to ne postane i Srbija uskraćujući joj tako garancije trajne bezbjednosti. Velikodržavni projekti u susjedstvu, s težnjama za prekrajanje i unutrašnjih i spoljnih granica, praktično onemogućuju bilo kakvo mjerljivo napredovanje prema euroatlantskim integracijama.

A gdje su u toj priči Bošnjaci? Njihovi politički prvaci zadovoljni su ako vlastitim biračima i evropskim predstavnicima u rijetkim mahom kolektivnim susretima mogu ponuditi makar i privid napredovanja i onda kad njihove samohvale o „godini najvećeg napretka“ ostaju u upadljivom kontrastu sa zakašnjenjem čak i u prevođenju i popunjavanju upitnika za članstvo u Uniji. Pri tome, osim što za gotovo tri decenije nacionalnog političkog organizovanja i zastupanja – prvo kao Muslimani a onda kao Bošnjaci – logično nikada nisu uspjeli da ponude za sve prihvatljivu svebosansku političku platformu i među „drugima“ nađu partnere u njenom provođenju, oni nikada nisu postigli ni unutarbošnjačko državotvorno jedinstvo. Ujedinili su se jedino u podjeli ostataka javnih dobara dok istovremeno vode javni bratoubilački rat sa dnevnom dozom najcrnjih međusobnih optužbi u najširem spektru: od stvaranja i vođenja „državne mafije“ i ratnog i poratnog profiterstva, prisvajanja multimilionskih ratnih donacija i rasprodaje najunosnijih firmi i lokacija, sve do politički motivisanih ubistava i uvoza radikalnih islamističkih ideja i njihovih propagandista.

Tako su bošnjačke političke vođe, u odsustvu svebosanske vizije i partnerstva, doživjele potpunu političku marginalizaciju i kod kuće i u svijetu koji i nema šta da razgovara s etničkim grupama i plemenskim poglavicama već komunicira na nivou država i državnika. Taj vakuum državotvornog liderstva onda popunjavaju samozvanci koji su – baš u ovim danima osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, čitaj: granica, i sami počeli da doprinose tom etnoteritorijalnom „rješenju“ budućnosti Bosne i Hercegovine.

Javljaju se, naime, „bošnjački intelektualci“ koji – povodom najava ujedinjenja Srbije i Republike Srpske – uporedo s „osudom i odbacivanjem“ teritorijalnih pretenzija iz susjedstva puštaju „probne balone“ u vidu isticanja navodnih istorijskih, vjerskih i kulturnih „vitalnih nacionalnih interesa“ u Sandžaku dajući tako javni legitimitet idejama o prekrajanju granica. To što su nakon najnovije najave ujedinjenja Srbije i Republike Srpske sa najuvaženih mjesta u svijetu stigla upozorenja kako je njihova podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine neupitna odnosi se prije svega na svaki pokušaj jednostranog prekrajanja granica ali ne znači da i svijet ne bi priznao dogovor o razmjeni ako za takvo šta postoje relevantni i nagodni partneri.

Kada ovih dana predsjednik Srbije, sa porastom međunarodnih očekivanja da uvaži realnosti Kosova kao međunarodno priznate države, govori kako je za dugoročan mir u regionu posebno važno da se riješe „odnosi s Bošnjacima“ u intelektualno iscrpljenoj bošnjačkoj javnosti gotovo i da se ne primjećuje kako se predsjednik Srbije pomalo miri sa evropski posredovanim „dijalogom Beograda i Prištine“ i sa perspektivama da to postane „dijalog Srbije i Kosova“ ali da istovremeno više govori o „odnosima s Bošnjacima“ nego s Bosnom i Hercegovinom koja se i dvije decenije nakon Dejtona među njenim djeliteljima doživljava kao – država na određeno vrijeme.

11.08.2017.

FILIP DAVID O NAJAVI DEKLARACIJE SRBIJE I ENTITETA RS-a : NEMAM POVJERENJA U ONO ŠTO GOVORE, PRAVA POLITIKA JE PRORUSKA

Filip David o najavi deklaracije Srbije i RS : Nemam povjerenja u ono što govore ,prava politika je proruska

August 11. 2017.


Zbunjujuća je šutnja Sarajeva na najavu deklaracije Srbije i bh. etniteta Republika Srpska o “djelovanju za opstanak Srba”. Dodik je jučer izjavio da će Beograd i Banja Luka uskoro formirati timove stručnjaka koji će doprinijeti pisanju teksta “zajedničke deklaracije”.

“Braniti položaj Srba”

Filip David, ugledni beogradski pisac, prijatelj književnih velikana poput Danila Kiša, Mirka Kovača, Branislava Pekića i drugih, osnivač Beogradskog kruga, koji se snažno suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića, postavši, kako su to zabilježili novinari, moralna vertikala savremenog srbijanskog društva, kaže za INS da bi «volio da nije u pravu», ali da mu to “sve liči na neki novi memorandum”. Poput onog prije Srpske akademije nauka i umetnosti od prije 30-tak godina, a koji je otvorio vrata zlu u bivšoj Jugoslaviji.

“Ne vidim šta bi drugo moglo bit osim toga. Kaže se da je položaj Srba u regionu i svim dijelovima bivše Jugoslavije ugrožen i da će Srbija, a to je rečeno više puta, na svaki način braniti taj položaj. Pa, to kad se kaže braniti položaj… I ja sam za to da položaj svih manjina u svakoj državi bude dobar, da ne budu ugroženi ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Albanci… da svi uživaju prava, ali kao se to odavde predstavlja i kako se priprema ta deklaracija, bojim se da nam se na neki način ponavljaju devedesete”, govori David za INS.

Smatra da će deklaracija sigurno ponovo pojačat strasti i tenzije.

“Dodik je na tom sastanku dao izjavu da će prije ili kasnije Srbija i RS biti jedna država, i to u prisustvu Vučića. Ako je već bio tu i ako se zna šta Dodik govori i kako govori, morao je da se ogradi od te izjave, jer je to rušenje Bosne! S druge strane, Zorana Zaeva (premijer Makedonije), koji izgleda da će voditi mnogo oprezniju, pametniju politiku dogovora o ulasku Makedonije u EU i NATO i oko priznavanja Makedonije od strane Grčke, ovdje optužuju da radi protiv interesa Srbije. Čitao sam izjave delegata iz Makedonije na tom (Vučićevom, op. a.) skupu, a on je sa vojnim atašeom iz Ambasade Srbije učestvovao u nemirima koji su bili u Skupštini Makedonije”, dodao je David, postavljajući pitanje zašto predstavnici Srba u spomenutim državama ne sarađuju s vlastima na rješavanju problema.

Ponavlja se, kako je rekao, stara priča.

“Bez stabilne Srbije i stabilnih odnosa unutar same Srbije, nema ni u tom tzv. regionu mira. Sve će početi iz početka. Na Srbiji su na vlasti manje-više neki od onih ljudi koji su ‘90-te sve ovo zakuvali. Teško da oni koji se nisu pokajali za ono što su učinili ‘90-tih i taj nacionalizam koji su probudili u Srbiji, sad rješavaju situaciju. Nemam povjerenja u srpskog rukovodstvo. Ono samo na verbalan način pokušavaj da prokaže da je za EU, za sređivanje odnosa u  regionu, ali sve što čini, čini suprotno”, naveo je.

Smatra da neće biti sukoba u regionu, jer  «vojske su raspuštene», ali da će biti stalnih tenzija,