Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.07.2017.

DUŠKO VUJOŠEVIĆ: POLITIKA JE UPRLJALA SPORT

Vujošević: Politika je uprljala sport


Vujošević: Biti najbolji znači trčati sa šampionima

Vujošević: Biti najbolji znači trčati sa šampionima

/////////////////////////////////////

Pred početak pred-kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. godine u Kini, sa samo jednim porazom tokom priprema, košarkaška reprezentacija BiH, čini se spremnom. Sa velikim entuzijazmom je preuzeo selekciju, a onda se suočio sa brojnim problemima. O svemu tome za Radio Slobodna Evropa govori selektor košarkaške reprezentacije BiH, Duško Vujošević.

RSE: Kako zdravlje i jesu li vam naporne ove pripreme?

Vujošević: Sa jedne strane jesu naporne, zbog toga što se često putuje i menja mesto gde mora da se radi dijaliza. Idem na dve dijalize nedeljno, dok ne uradim transplantaciju. Sa druge strane, rad sa ovim ljudima, koji pokazuju poštovanje, zainteresovanost i energiju, na mene deluje lekovito. To je ona količina košarke koja mi je neophodna da bih dobro funkcionisao.

RSE: Posljednja utakmica, igrana protiv Austrije, pobjeda. Jedan jedini poraz i to protiv Makedonije, na turniru u Makedoniji. Čini se da je BiH spremna za učešće u pred-kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Šta vi mislite?

Vujošević: Ne sme da se zaboravi da je reprezentacija jako oslabljena. Dva igrača, koji igraju za NBA se nisu odazvala. Imali smo, što zbog povreda, što zbog drugih razloga, još šest otkaza. To sve čini reprezentaciju slabijom, nego što smo očekivali da će biti.

Sa druge strane, entuzijazam i borbenost ovih igrača, način rada, doveo je do toga da je bolja nego što su ljudi očekivali, kada su ti otkazi došli. Ne treba da se izgubi kontakt sa realnošću. Mora da se zna da je ovo jedan sastav koji je nov i na neki način eksperimentalan. BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji. Nije ovo samo skupljanje igrača, nego se igrači, i formiraju i razvijaju. Drugog puta nema.

Jedna stvar su pripremene utakmice kod mladih i neiskusnih igrača. Sigurno će taj teret prvenstvenih utakmica da da svoje, da uradi svoj posao negativno, ali probaćemo. U teškoj smo grupi. U drugim grupama su tri ekipe, mi smo sa četiri ekipe. Prvu utakmicu igramo u gostima, pa tri kod kuće, zadnje dve na strani. Ni taj raspored nije idealan, ali pokušaćemo, uz ovaj dobar rad i dobru igru, da napravimo nešto što je objektivno rezultatski podvig za ovu situaciju, a to je plasman u kvalifikacije.

"BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji", kaže Vujošević
"BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji", kaže Vujošević

RSE: Sa velikim entuzijazmom ste preuzeli reprezentaciju BiH i odmah se suočili sa brojnim problemima. Prvo se selekciji nije odazvao nekadašnji kapiten Mirza Teletović, potom Jusuf Nurkić, pa Nemanja Gordić. Šest igrača je povrijeđeno. Je li do igrača ili do vas, obzirom da ste poznat kao strog trener, koji traži disciplinu i maksimum od igrača?

Vujošević: Da li je do mene? Do mene nije sigurno. Nisam neko ko ima obavezu da privuče igrače. Igrači bi trebali imati odnos prema toj državi, prema reprezentaciji te države. Iz tog odnosa treba da dođu, i to ne da dođu, kao što su pojedinci dolazili prošle godine, da čašćavaju svojim prisustvom, nego da dođu da naporno rade, igraju i da naprave rezultat.

RSE: Na ovim područjima se često govori o mentalitetu. Kakav je to mentalitet i koliko je teško motivisati igrače?

Vujošević: Igrači sa ovih područja imaju dobar mentalitet. Vole da rade i rade više nego što rade igrači sa drugih prostora. Zbog toga volim da radim sa njima.

RSE: Kako ocjenjujete košarkaške lige, kako u BiH, tako i u regionu?

Vujošević: Sigurno da je u EX YU bila puno kvalitetnija liga, koja se jednog momenta smatrala najkvalitetnijom na svetu, posle NBA. Neka supstitucija za nju je Jadranska liga, ali nije puno. Promenilo se mnogo toga. Igrači mnogo ranije odlaze, ili u NBA, ili u evropske klubove, ne ostaju ovde. To više nije taj kvalitet. I vođenja te lige, gde se dešavalo da klubovi, mimo nekih plasmana, dobijaju neki status ili ispadaju iz nekog statusa, nije nešto što se ranije moglo desiti. Ipak, Jadranska liga je jača nego svako pojedinačno takmičenje i u tom smislu to je bolja prilika za igrače, da i oni napreduju. Ako hoćeš da budeš šampion, moraš da trčiš sa šampionima.

RSE: Sa Partizanom ste osvojili 23 trofeja. Za svakog navijača Partizana, Vi ste više od košarkaškog trenera. Upravo zbog toga su se odlučili da vam naprave bistu u prostorijama kluba. Koliko Vam to znači?

Vujošević: To mi znači jako puno. Određeni broj navijača je prepoznao neke zasluge i neku scenografiju tog rastanka. Partizan je sigurno važan deo mog života. Kada je u pitanju košarkaški klub, želim im sve najbolje, ali ono što pre svega želim, je da pare, koje sam davno zaradio i nisam naplatio, naplatim.

RSE: Klub je bio ucjenjen, dok ste Vi na mjestu trenera, da neće imati sponzora. Kako ste se tada osjećali?

Vujošević: Neću o tome da pričam nigde van Srbije. Tamo sam o tome dovoljno pričao.

RSE: Koliko je, po Vašem mišljenju, politika upletena u sport?

Vujošević: Ne mogu da se obezbede finansijska sredstva jer na ovim prostorima košarka nije profitabilan sport. Ali ne može da opstaje samo ono što je profitabilno. Ni zdravstvo nije profitabilno, ni školstvo, ni kultura. Ako za sportom ima potrebe, onda on mora iz državnog budžeta da se finansira i da postoji sistem kako se raspodeluju ta sredstva. Politika se meša mnogo. Bez politike je nemoguće obezbediti sredstva, ali politika bi trebalo da obezbedi sredstva, sistem raspodele sredstava i da se dalje ne meša. Na žalost, meša se puno i neki maniri borbe iz politike su se preneli u sport i uprljali ga.

RSE: Upravo posljedice politike u BiH su takvi da se igrači, koji pripadaju srpskom narodu, odlučuju da igraju za Srbiju, tako i sa Hrvatskom. Može li se to promijeniti?

Vujošević: O politici neću da pričam. Pričao sam puno o tome u Srbiji. Prosto se ona mešala u moj posao i moj život i morao sam da reagujem. Zna se moje opredeljenje. Ja sam voleo Jugoslaviju i jugonostalgičar sam. Ovde ne predstavljam nikoga drugog, osim samog sebe. Volim da radim sa igračima sa prostora EX YU. Zbog toga sam ovde i moj doprinos će biti da radim najbolje što mogu.



















31.07.2017.

PROF. DR. VEDAD PAŠIĆ: KO SE PLAŠI NAUČNE DIJASPORE, NIJE MU MJESTO U AKADEMSKOJ ZAJEDNICI

Prof.dr. Vedad Pašić: Ko se plaši naučne dijaspore, nije mu mjesto u akademskoj zajednici

Juli 31. 2017.


Vedad Pašić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Tuzli, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u svom gradu, dodiplomski i magistarski studij završio je na Fakultetu matematičkih nauka Univerziteta Saseks u Engleskoj. Diplomu doktora matematičkih nauka stekao je na Univerzitetu u Bathu, također u Engleskoj, pod mentorstvom čuvenog matematičara, dr. Dmitrija Vasiljeva.

Trenutno je jedan od najglasnijih zagovornika institucionalne podrške nauci, talentiranim učenicima i studentima, uvezivanja bh. naučne dijaspore, a posebno afirmiranja istraživačkog rada na univerzitetima, gdje bi vrata bila otvorena svima koji se naukom bave zbog nauke, a ne zbog politike. Radove objavljuje u najreferentnijim naučnim žurnalima.

Ambicije i očekivanja

Dr. Pašić čvrsto je na zemlji, s velikim ambicijama, ali bez velikih očekivanja da će se odnos prema nauci u BiH promijeniti zakonima i proklamacijama. Smatra da mnogo zavisi od sposobnosti akademske zajednice da znanjem stane u odbranu svog digniteta, a za što je, kaže, potrebno samo malo više hrabrosti i ličnog samopouzdanja.

Ovih dana glasno je aplaudirao bh. srednjoškolcima koji su na olimpijadama iz matematike i fizike u državu donijeli šest medalja i četiri pohvale. Kaže, aplaudira javno, jer zna kakav temelj nauci daje jedna medalja osvojena na nekoj od olimpijada iz matematike, fizike, informatike, na koje države učesnice šalju svoje najtalentiranije i najvrednije učenike.

– Presretan sam zbog stalnih uspjeha naših olimpijaca, posebno matematičara. Siguran sam da su svi budući doktori nauka. Za malu zemlju kakva je BiH to je prevelik uspjeh. Kamo sreće da naše institucije imaju sluha da pozovu svu ovu djecu, debelo ih nagrade i tako blagoslove njihov ulazak u svijet nauke. Vjerujte, svi olimpijci koje poznajem, a poznajem ih desetine, bez obzira na to u kojoj zemlji žive i rade, nisu danas manje ponosni Bosanci i Hercegovci od vremena kad su osvajali medalje.

I sam sam bio na Olimpijadi 1995. godine u Torontu u Kanadi. Bilo je to u vrijeme pada Srebrenice, nepuna dva mjeseca nakon zločina na Kapiji. Ipak, u takvom stresnom stanju neko je u državi imao sluha i snage da opremi naš tim i pošalje nas na takmičenje. Svi koji smo tada bili na Olimpijadi, počevši od Tarika Kabila, Katarine Blagović, Radoša Radojičića, Zenana Šabanaca, Anura Hrustemovića, izgradili su zavidne naučne karijere.

S respektom spominjete odnos države prema odlasku olimpijaca na Matematičku olimpijadu prije 22 godine. Kakav je taj odnos danas?

– Koliko znam, zavisi od kantona do kantona. Nema jednog mjesta u državi gdje bi se mogla osigurati sredstva da olimpijci na takmičenje ne putuju pod stresom. Skoro do posljednjeg dana strahuju hoće li imati novac za karte i smještaj, da ne spominjem džeparac za njih i profesore, koji ulažu u njihovo znanje.

Naši mladi ljudi već dugo godina ostvaruju vanredne rezultate na međunarodnim naučnim takmičenjima iz matematike, informatike, fizike i drugih, za cjelokupni razvoj nezamjenjivih fundamentalnih nauka. Ali nedostaje sistemska podrška, ne samo finansijska već, mnogo važnije, institucionalna i ljudska, koja talent treba da prepozna, njeguje, motivira, stvori pretpostavke za kvalitetno zapošljavanje i onda da na istom višestruko profitira u svakom smislu.

Nerijetko i Vi i Vaše mnoge kolege prozivate državu zbog nepostojanja odnosa spram značaja razvoja nauke u zemlji, ustvari podrške naučnoistraživačkom radu. Reagira li neko na te Vaše prozivke?

– Ja ne prozivam državu, moja je, takva je – kakva je. Ali prozivam pojedince koje država plaća da rade svoj posao kako treba. Glomazni birokratski aparat dovodi do apsurdnih situacija. Dogodilo se, naprimjer, da naši naučnici ovih dana neće moći aplicirati za projekte vezane za tehnološku saradnju s Japanom. Razlog je više nego sramotan, a tiče se propusnosti informacija o ponudi Japana za tehnološku saradnju.

Naime, dok je informacija o dostupnim sredstvima „putovala“ kroz naš državni aparat, od Ministarstva vanjskih poslova, preko Ministarstva civilnih poslova, entitetskih vlada, entitetskih ministarstava obrazovanja i nauke i konačno same naučne institucije, proteklo je više sedmica koje su trebale biti iskorištene za pripremu prijedloga projekta. Tako će sredstva, koja lako mogu da prevaziđu ukupna državna ulaganja u nauku, po svoj prilici, propasti. I kome da se žalimo što je to tako?

Ulaganje u nauku Koliko danas država ulaže u nauku i podržava li mlade talente spremne da uče i dokazuju se u nauci?

– Ulaganje svih nivoa vlasti, ali i privrede BiH u naučnoistraživački rad i razvoj, nažalost, često se mjeri u promilima bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prije nekoliko godina iznosilo je to nekih 0,33% BDP-a. Ne smijem ni pomisliti na to da pravim usporedbu s razvijenim ili srednje razvijenim zemljama. Problem djelimično leži i u koruptivnim čepovima na koje se, nažalost, nailazi na svim koracima našeg društva i administracije te ozbiljni privredni investitori nisu najspremniji davati carte blanche resurse institucijama koje će ih potrošiti netransparentno i na principima našeg famoznog IMT-a, gdje mnogi fondove ne dodjeljuju naučnicima na principu izvrsnosti, već podobnosti. Mnogi talenti koji su svojevremeno postizali vrhunske rezultate iz znanja danas imaju zavidne naučne karijere u svijetu.

Kakav je njihov odnos prema BiH, imate li saradnju s takvima, s obzirom na to da je riječ o naučnicima iz otprilike Vaše generacije?

– BiH raspolaže velikim potencijalom u smislu tzv. akademske dijaspore, od kojih su mnogi veoma zainteresirani kako za povratak tako i za saradnju s našim naučnim institucijama. Naučni rad ne poznaje granice te često savjetujem svoje najbolje studente da nastave školovanje na nekima od najuspješnijih i najboljih naučnih ustanova Evrope i svijeta.

Naš student generacije na Odsjeku za matematiku, broznani matematički olimpijac Adnan Ibrić ove godine nastavlja studij na Ecole polytechnique fédérale u Lozani u Švicarskoj. U posljednjih nekoliko godina petero naših studenata doktoriralo je matematiku u Evropi. Naši trenutni i svršeni studenti rade na CERN-u, bave se istraživanjem za neke od najinovativnijih firmi i iz oblasti genetičkog inžinjerstva, sarađuju s tehnološkim gigantima te se čak, i ako ne ostanu u nauci i akademskom radu, u vrlo kratkom roku zapošljavaju u nekima od najpoželjnijih oblasti privrede, finansija i industrije, otvaraju svoje vrlo uspješne firme…Naravno, imamo kontakte i, bilo gdje da se nalaze, na svaki naš poziv ili sugestiju spremni su doći, održati predavanje, seminar, a da zato ne traže nikakvu naknadu, čak ni za putne troškove.

Sve manje učenika odlučuje se da studira, a, opet, kad odabiru studij, teško se opredjeljuju za matematiku, fiziku, informatiku, inžinjerstvo i slično. Zašto?

– Na javne univerzitete ove godine u BiH upisano je manje maturanata u odnosu na prethodni period. Mnogo je razloga, ali tri su fundamentalna. Prvi i uvjerljivo najvažniji jeste činjenica da, naprimjer, na području TK imamo 38 posto manje djece u srednjim školama nego prije deset godina, dok je na području KS taj procent čak 42 posto. Ovo je činjenica zbog koje bi u svakom normalnom društvu već odavno zvonilo na uzbunu. Drugi razlog je neprovođenje bilo kakve strategije upisa u srednje škole i javne fakultete, gdje se u javnom školstvu povinuje željama šire populacije, a ne strateškim planovima razvoja društva, a što se ne bi smjelo događati.

Treći razlog je, dakako, otvaranje čitavog niza privatnih visokoškolskih ustanova, od kojih mnoge uopće ne zavređuju takav epitet. Nisu, naravno, sve privatne visokoškolske ustanove nekvalitetne, dapače. Ali sama činjenica da se na području TK u posljednjih nekoliko godina otvorilo pregršt istih govori da se, u najvećem broju, sigurno ne može govoriti o kvalitetu i ulaganju u budućnost. Često je to samo „štamparija diploma“ za podobne, koje svejedno čeka zaposlenje u nekoj budžetskoj organizaciji ili državnoj firmi. Mi smo kao društvo došli u apsurdnu situaciju da nam u državnoj službi rade diplomanti često dubioznih privatnih ustanova, dok u realnom sektoru rade diplomanti pretežno javnih univerziteta. To mnogo govori o (ne)kvalitetu diploma javnih i privatnih univerziteta.

Znanje i zvanje

Kako se boriti protiv devalviranja znanja nauštrb zvanja u akademskoj zajednici, protiv profefora koji više sjede u štabovima političkih partija nego za katedrama?

Devalviranju znanja nauštrb zvanja dosta je doprinijela i sama akademska zajednica, čije postojanje u pravom smislu riječi, nažalost, tek trebam istinski iskusiti. Mnogi od nas su se malo previše uljuljkali u udobne fotelje i relativno dobro plaćene poslove, posebno manjina onih koji su duboko svjesni da im u akademiji uopće nije mjesto i koji su pozicije samo zaradili društvenopolitičkim vezama. Mnogi fakulteti često više liče na „groblje“ propalih političkih djelatnika nego na mjesto akademske izvrsnosti i prosperiteta društva.

Duboko sam, međutim, uvjeren da je takvih u akademskom miljeu BiH mali procent i da je ogromna, ali, nažalost, veoma tiha većina čestitih, radišnih i kvalitetnih naučnika. Takvi se, jednostavno, sklanjaju, šute. Moj stav je da je akademska autonomija ne samo pravo i privilegija već i velika odgovornost. Sve svoje djelovanje kao naučnika i čovjeka pokušavam zasnovati na borbi protiv nepravde, licemjerstva i sitnih ličnih interesa u akademskoj zajednici. Mnogi me u tome podržavaju, ali, nažalost, šutke. Smatram da skupa možemo vratiti riječ zajednice u našu akademiju, a samim tim braniti svoju struku od napada akademskih mediokriteta koji su posljednjih decenija nerijetko imali glavnu riječ.

Vrata moraju biti otvorena za akademsku dijasporu

– Mi smo u Tuzli već otvorili doktorski studij matematike. I za sada imamo podršku i Vlade i resornog ministarstva. Procjena je da će se samo u oblasti matematike, IT-a, biotehnologije i interdisciplinarnih fundamentalnih nauka u Tuzli u narednih nekoliko godina otvoriti nekoliko stotina visokoplaćenih radnih mjesta, čemu mi, kao društveno odgovorna institucija javnog školstva i nauke, moramo odgovoriti na adekvatan i promptan način.

U svemu tomu nam vanredno može pomoći akademska dijaspora. Na našem fakultetu smo standardnom praksom učinili sve da se održavaju pozivna predavanja. Mogu otkriti da nam u septembru gostuje vrsni matematičar, naučnik i profesor na King Collegeu u Londonu Mahir Hadžić, naš srebreni matematički olimpijac. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo posjete i ostvarili saradnju s nekoliko naših naučnika s vrhunskih naučnih institucija kakvi su Sorbona u Parizu, Univerzitetski koledž u Londonu… Vrata „naučnoj dijaspori“ se moraju otvarati, a, ako se neko plaši njihovih naučnih vidika, onda tome i nije mjesto u akademskoj zajednici.

“Lovokradice” iz međunarodne zajednice

– Nažalost, pod utjecajem donekle predatorskog ponašanja naših prijatelja u međunarodnoj zajednici, koji se u posljednje vrijeme, moguće pod utjecajem i globalnog sigurnosnog stanja, nesigurnosti perspektive američkog eksperimenta, sa skoro komično neodgovornom vlašću, sve više ponašaju kao svojevrsne „lovokradice“ našeg naučnoistraživačkog potencijala, odljev mozgova koji trenutno proživljavamo je skoro bez paralele u recentnoj prošlosti.

To je pitanje koje smatram da naša diplomatija i odgovorne strukture hitno trebaju postaviti predstavnicima ambasada pojedinih, pretežno evropskih zemalja – je li pravi način da se formalno uvijek proklamirani interes da se BiH naučno i ekonomski podigne na nivo EU doista može postići masovnim štampanjem viza i dozvola za rad u Njemačkoj naših najboljih i najvrednijih mladih ljudi? Mi samo vidimo kako nam odlaze medicinske sestre, pa i ljekari, a ne vidimo da nam najtalentiranije naučnike koje je ova država odškolovala naprosto otimaju..

Almasa Hadžić (Avaz)

















31.07.2017.

JEDINSTVEN OBJEKT U SVIJETU : GODIŠNJICA PROKOPAVANJA TUNELA D-B, SIMBOLA ODBRANE SARAJEVA (VIDEO)

Jedinstven objekt u svijetu : Godišnjica prokopavanja Tunela D-B, simbola odbrane Sarajeva (VIDEO)

Juli 31. 2017.



Godišnjica prokopavanja Tunela D-B, daška slobode koji je kroz ovaj tunel dospio do grada koji se gušio i Sarajlijama dao novu snagu za opstanak u godinama rata, obilježena je danas u Sarajevu.
Tunel spasa prokopan je 1993. godine ispod piste sarajevskog aerodroma da bi se opkoljeno Sarajevo povezalo s ostatkom bosanskohercegovačke teritorije.

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata Salko Bukvarević smatra da ovaj objekt svjedoči brutalnoj agresiji na BiH te preživljavanju Sarajlija.Istakao je značaj obilježavanja ovog datuma, jer svjedoči borbu građana za slobodu i kazivanje istine o blokadi Sarajeva, koja se nikada nijednom drugom gradu ne smije desiti,javlja Fena.

– Tunel spasa je svjedočenje o herojskoj odbrani Armije Republike BiH koji su branili Sarajevo, ali i borbi svakog građanina za preživljavanje – zaključio je Bukvarević.

V.d. direktora Fonda memorijala Suad Zijadić smatra da je prokopavanje Tunela najveća pobjeda Armije Republike BiH, jer je na ovaj način Sarajevo konačno “prodisalo”.Istakao je da su sačuvani mnogi životi te da je to bio jedini način da se Sarajlije snabdiju oružjem za odbranu, hranom, naftom, lijekovima, i svim onim što im je godinama nedostajalo.

Iako nema tačnih podataka o broju ljudi koji su prošli kroz tunel u ratnim godinama, Zijadić smatra da taj broj iznosi više od milion.Druga korist od ovog tunela je, naglasio je, što je danas od njega napravljen Spomenički kompleks koji dnevno obiđe nekoliko hiljada posjetilaca.

Jedan od vojnika koji je kopao tunel 1993. godine s Dobrinje u pravcu Butmira Nusret Halilbašić prisjetio se tih mjeseci ističući da se najviše sjeća trenutka kada su se pod zemljom susreli kopači iz oba pravca.

– Sjećam se da smo dobili flašu rakije, svi smo bili bučni, a radost je bila velika. Ljudi s ruksacima su čekali da prođu kroz tunel, a među njima je bilo i razdvojenih porodica – poručio je.

Prisjetio se da su mnogi koji su prošli kroz njega, bar jednom udarili glavom o plafon te na taj način dobili vječni suvenir, jer je tunel dosta nizak.Ovom prilikom otvorena je i izložba fotografija na kojima su portreti ljudi koji su na bilo koji način  učestvovali u gradnji Tunela. Među njima su oni koji su došli na ovu ideju, pa do onih građana koji su kopali tunel i postavljali šine.

Sarajevski tunel, od ideje do realizacije, bio je po mnogo čemu jedinstven objekt ove vrste u svijetu. Ta prokopana rupa u zemlji, duga približno 800 metara, s prosječnom visinom od 1,6 m i širinom od 1 m, podsjećala je na sve drugo osim na tunel, ali je zbog značaja postao simbol odbrane Sarajeva.

////////////////////////////////////////



////////////////////////////////////


MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE: 'U njemu nema ništa ljudsko'

MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE: 'U njemu nema ništa ljudsko ...

////////////////////////////////////////////////

Dnevnik

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (III)



///////////////////////////////////////

Dijaspora

Poslušali zov domovine : Ajlu i Amera, umjesto matičara, vjenčao pisac Abdulah Sidran



  /////////////////////////////////////////////////

Ponosna, uspiješna i bogata Bosanka : Senada Adžem jedna od najuspješnijih agentica za

////////////////////////////////////////////

Hercegovci u “zemlji orlova”: Bošnjaci u Albaniji vape za domovinom

//////////////////////////////////////

Intervjui

Hajrudin Somun: Ovakva politika dugoročno vodi Izrael ka njegovom uništenju!



/////////////////////////////////////////////////

Josip Pejaković: Krade se 25 godina i još se nije sve pokralo

 ///////////////////////////////////////

Bakir Izetbegović: Čović djeluje po principu “sve ili ništa” i na kraju će dobiti “ništa”

31.07.2017.

ALEN MUHIĆ : MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE

Alen Muhić : Moj otac – ratni zločinac iz Foče

Juli 31. 2017.


Njemački mediji osvrću se na priču Alena Muhića. Njegov otac bosanski Srbin silovao je njegovu majku muslimanku. Ona je Alena dala na usvajanje. O silovanjima u BiH se ne govori, kaže ovaj mladić.

Alenu Muhiću su 24 godine i živi u Goraždu, 100 km jugoistočno od Sarajeva. Radi kao bolničar u kantonalnoj bolnici. On je dijete rata u BiH: Njegov otac – bosanski Srbin silovao je njegovu majku – bosansku muslimanku u jednom logoru. Devet mjeseci kasnije Alen je došao na svijet u istoj bolnici u kojoj danas radi. Usvojili su ga kućepazitelj bolnice i njegova žena, piše DW.

“Bilo mi je 6 ili 7 godina kada sam u školi saznao šta se desilo. Znao sam da sam usvojen mada nisam tačno ukapirao šta to znači. Moji roditelji su se trudili da se ne osjećam kao usvojeno dijete. A onda su snimili film o meni. Pogledao sam ga 15 puta zaredom. I onda je provalilo iz mene. Počeo sam postavljati pitanja. Shvatio sam da to nije samo teret koji ja nosim već i teret cijelog bosanskog društva.”

Alenova majka je nakon njegovog rođenja uspjela napustiti BiH i pobjeći u SAD. Udala se i dobila dvoje djece. Alen ju je sreo prvi put kada mu je bilo 22 godine. “Kada sam je vidio, skoro sam doživio nervni slom. Oboje smo plakali. Pričali smo o tome šta se desilo u ratu i saznao sam da je čovjek, koji ju je silovao, ubio njenog oca.”

Tog čovjeka je Alen isto tako upoznao – svog oca, ratnog zločinca. Bila je to spontana odluka. Alen je otišao u džamiju na molitvu a onda se sa hodžom zaputio u Foču, gdje danas živi njegov otac. “Pokucali smo na njegova vrata. Pitao sam ga jesi li ti Radmilo? Rekao je da jeste. Ja sam mu se predstavio. Rekao mi je da zna ko sam i da je preko interneta pročitao moju priču. Razgovarali  smo. Poricao je da je moj biološki otac i da poznaje moju majku. Uvidio sam da u njemu nema ništa čovječno”.

Istina se krije

I pored te spoznaje, Alen je odmah uočio sličnost koju ima s tim čovjekom: imamo istu figuru. Radmilo je doduše osuđen za nedjela koja je počinio ali nije morao u zatvor. Cijelo Goražde zna za Alenovu sudbinu. On tvrdi da ima 1.000 djece sa njegovom sudbinom u Bosni ali da niko o tome ne govori.

“Istina se sakriva. Meni to pada teško, jer znam da bi sve bilo drugačije kada bi se o tome otvoreno pričalo. Ali jedva da se govori o ratu i silovanjima. Sve se to stavlja pod tepih”.

Ovaj mladić priča smireno i bez bijesa.

Alen Muhić je pronašao svoju sreću. To je njegova supruga Dženana, koju je upoznao u bolnici kada je bila na praksi na hirurškom odjelu. Alenov sin je napunio godinu dana. Njegova supruga kaže kako je Alen uvijek pozitivan i kako zrači pozitivnom energijom tako da se njegova patnja ne primjećuje”, piše na internet stranici njemačkog radija Deutschlandfunk iz Kelna.

///////////////////////////////////////
  Šokantan intervju direktora Mercedesa : “Živjet ćemo dulje od 100 godina, a naša djeca nikada neće biti vlasnici
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56357180

Powered by Blogger.ba