Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

14.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: 'GARANTI' I 'JAMCI' NESPORAZUMA

Kurspahić: 'Garanti' i 'jamci' nesporazuma



Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu

Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu
*)

.........................................

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je, nakon susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) u Varšavi, izjavila je kako je sa njim razgovarala i o Bosni i Hercegovini, „o potrebi da se ta zemlja politički i u svakom drugom pogledu emancipira“ uz njen naglasak na jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda.

Izjavila je kako se u tom susretu osvrnula i na britansko-njemačku inicijativu za Bosnu i Hercegovinu koja naglasak stavlja na ekonomske i socijalne reforme i iznijela vlastito mišljenje kako „gospodarske i socijalne mjere nisu ni izdaleka dovoljne“ i kako su potrebne „političke reforme i političke promjene“. U evropskim krugovima posljednjih mjeseci zapažen je napadan angažman hrvatske politike da novi status te zemlje – kao članice Evropske unije – stavi u službu promocije „jednakopravnosti“ po mjeri vladajuće hrvatske partije i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Nije se, naravno, teško složiti s hrvatskom predsjednicom da su potrebne i političke promjene ali je jednostrano zalaganje samo za prioritete HDZ-a, kao što su promjene izbornog sistema kao korak prema obnovi međunarodno osuđenog projekta hrvatske „države u državi“ i očuvanje obrazovnog aparthejda u vidu „dvije škole pod jednim krovom“, počelo da izaziva zabrinutost i kritiku u evropskim krugovima kako se na taj način u institucije Unije u tom jednostranom angažmanu unose neriješeni sukobi sa Balkana.

Od članica Unije očekuje se da evropske vrijednosti primjenjuju, prije svega, u vlastitoj kući – ne ostavljajući prostora za širenje fašističke ideologije, u slučaju Hrvatske za rehabilitaciju ustaštva, i dosljedno prihvatajući evropski standard poštovanja vladavine prava, koji ne dozvoljava slavljenje ratnih zločina i njihovih počinilaca.

Kad god se suoče s prigovorima iz međunarodnih krugova kako s bezuslovnim svrstavanjem isključivo iza političkih projekata svojih sunarodnika istovremeno otežavaju traženje i postizanje unutrašnje saglasnosti u samoj Bosni i Hercegovini, politički prvaci i iz Hrvatske i iz Srbije potežu argument kako su na taj aktivizam u vezi s unutrašnjim pitanjima susjedne zemlje obavezni i kao „garanti dejtonskog mirovnog sporazuma“. Tačno je da su taj sporazum – uz predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića – potpisali i predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

To je predstavljalo i prećutno priznanje kako su oni, svojim neposredno predratnim dogovaranjem o prisvajanju značajnih dijelova Bosne i Hercegovine, snosili suodgovornost i za izbijanje rata i imali moć da ga zaustave. Kao potpisnici dejtonskog sporazuma oni su preuzeli odgovornost za njegovo provođenje - za stabilizovanje, a ne razgradnju, Bosne i Hercegovine.

Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu
Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu

Kad se danas njihovi nasljednici na vlasti u Beogradu i Zagrebu pozivaju na tu ulogu „garanata“ ili „jamaca“ Dejtonskog sporazuma, morali bi znati da on, uprkos svim kompromisima i nesavršenostima prihvaćenim kao cijena okončanja rata, ne ostavlja prostora za etnonacionalne avanturističke projekte bilo otcjepljenja postojećih ili uspostave nekog „trećeg entiteta“. Ne može se iz pozicije „garanta dejtonskog sporazuma“ ohrabrivati i podržavati antidejtonska retorika sračunata na omalovažavanje i propast bosanske države i osamostaljenje Republike Srpske kao što se iz pozicije „jamca dejtonskog sporazuma“ ne može pod okriljem kampanje o „ugroženosti hrvatskog naroda“ – pozajmljene iz srpskog nacionalističkog projekta devedesetih – Bosni i Hercegovini agresivno nametati obrazovni i medijski aparthejd.

Propagandisti projekta obnove Herceg-Bosne idu i tako daleko da ideji vladavine kolektivnih prava konstitutivnih naroda, koja poništava ideju jednakosti građana, daju dignitet „institucionalnog pluralizma“ kakav se – kako kažu – primjenjuje u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi. Posezanje za ovim svjetskim poređenjima, na nivou poslovične balkanske sklonosti ka pretjerivanju u pridavanju samome sebi umišljene važnosti – po principu „malo mačku teleća glava“ – zanemaruje drastičnu razliku između ravnopravnosti praktikovane u ta tri svjetska iskustva i „jednakopravnosti“ koja zahtijeva zasebne škole i televizije na jezicima koje i jedni i drugi savršeno i stopostotno razumiju.

U Švicarskoj se taj „institucionalni pluralizam“ praktikuje na njemačkom, francuskom, italijanskom i retroromanskom jeziku; u Belgiji – na holandskom (60 posto stanovništva) i francuskom (40 posto); u Kanadi na engleskom (57 posto) i francuskom (21 posto stanovništva).

A gdje je Bosna i Hercegovina kad njeni susjedi, po uzoru na dogovore iz Karađorđeva i karte podjele crtane na salveti za diplomatskom večerom, stranim državnicima govore o potrebi njene „emancipacije“? U njeno ime – baš kao ni u dejtonskim pregovorima – nema ko da govori. Sve je svedeno na nacionalistički projektovane „interese tri konstitutivna naroda“ koji ne ostavljaju ni najmanje mogućnosti za jednakopravnost građana kakvu je naložila Evropa u presudi u „slučaju Sejdić-Finci“ i omogućuju blokadu čak i popunjavanja evropskog upitnika i bilo kakvog reformskog projekta u ime tih proizvoljno definisanih „interesa“. Ne mislim da bi dobar odgovor na diplomatsku ofanzivu hrvatske predsjednice bilo tužakanje Hrvatske za miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ali bi – u ime dostojanstva bosanske države – bilo krajnje vrijeme da njeni predstavnici u rijetkim prilikama kad su pripušteni u predvorja međunarodne politike zahtijevaju da ih susjedi ostave na miru ako već ne žele pomoći u traženju bosanske saglasnosti o evropskom putu što bi nalagala uloga „garanata“ i „jamaca“ kojom se tako uporno i neosnovano kite.

14.07.2017.

AHMED BURIĆ: KNJIGA SVIH NAS

Ahmed Burić : Knjiga svih nas


Juli 14. 2017.


Ivica Đikić: Beara

Kad čovjek počne tražiti odgovore na pitanja do kojih se ne može doći, to može prerasti u bolest. Kad se razbolim u julu, znam da je to od Srebrenice, pokušavam pobjeći od slika i vijesti, ali me one neumoljivo sustignu. Pisac Ivica Đikić učinio je veliku stvar za sve nas. I zato mu hvala. Tražiti odgovore na pitanja o Srebrenici koji nisu opća mjesta je veličanstven i plemenit posao.

Piše : Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Takva knjiga je Beara. Veliki je to roman: motiv, tema, jezik, obim istraživanja, introspekcija i način prezentacije, sve nas to, dok čitamo tih dvjestopedeset stranica upućuje na to da je to velika, važna knjiga. Ali, odmah nas potom sustigne i pitanje – “zašto ljudi, zašto javnost i kulturne zajednice i akademska zajednica i čitateljstvo, ma koliko danas svi ti pojmovi bili relativni, ne znaju za to?” Ili, barem, ne znaju u onoj mjeri u kojoj svako ko drži do sebe zna nešto o velikim pokoljima 20. stoljeća, a Aushwitzu, Babjem jaru, Jasenovcu ili Katynu? Odgovor se, nekako, nametne nakon što sklopite posljednju stranicu, nakon popisa literature kojom se autor služio – što je kod nas izuzetak, a ne pravilo –  i duboko uzdahnete.

Prvo, zato što je Srebrenica teret. Teret koji nose svi. Prvenstveno Srbi koji su tih dana jula počinili taj jezivi zločin.

No, među Srbima, odnosno onim što razumijemo kao većinu političkog vodstva, i osnovnu ideju koja vlada u tom tkivu, još uvijek – osim u najodgovornijem i najboljem dijelu te zajednice – ne postoji svijest o tome šta je zaista počinjeno. Međutim, dok šuma prohoda, kao kod Shakespearea u Machbethu, odnosno dok se počinitelji ne suoče s dubinom zločina, mogu proći desetljeća, a i nakon toga nije sigurno da će taj toponim zauzeti odgovarajuće mjesto u (pod)svijesti.

Srebrenica je teret i za Bošnjake: ni četvrt stoljeća nakon zločina kolektivna svijest toga naroda nije uspjela naći nijedan drugi format za Srebrenicu, osim uloge žrtve. Taj se, pak, format perpetuira u ostanku na vlasti onih istih, koji vlastitu nesposobnost za društvenu kontekstualizaciju zločina, i moguće načine njegovog prevazilaska, pokrivaju amblematskim obilježavanjima i političkim manevrima, a ne suštinskom pažnjom i odgovornošću, što ta tema i ti događaji jedino i zaslužuju.

Kod Bošnjaka, nota bene, nije profilirana niti vodeća politička struja koja bi imala znanja i viziju oko smještanja Srebrenice u kontekst koji bi pomogao sazrijevanju zajednice. I za hrvatsko političko tijelo, koje je najčešće pratilo Srebrenicu s dostojnim pijetetom, Srebrenica je teret, ali na jedan sasvim drukčiji način od ostale dvije zajednice. Hrvatskoj je Srebrenica teret zbog dijeljenja sudbine: misao da u dijelu hrvatske javnosti postoji svijest o tome da bi ratna povijest te zemlje izgledala bitno drukčije da se srpski zločinci nisu bili opsesivno fokusirali da se osvete “Turcima” i za ono što su im “ustaše” napravile, nije sasvim bez osnova.

O tome, i još o mnogim stvarima, govori ta knjiga. Naše kulture su, naprosto, preslabe da recepcijski prihvate ovakvo djelo, dijelom i zbog žanrovskog određenja. Dokumentarni roman nije česta pojava u nas. Kod nas se piše ili fikcija (od koje je veći dio nečitljiv), ili vlada bijeda znanstvene publicisitike u kojoj se dokumentaristikom stiču politički poeni. Preostaje još memoaristika koja uspijeva samo rijetkima (u slučaju Srebrenice H. Nuhanoviću, E. Suljagiću, M. Aliću), jer je to žanr koji pored životnog iskustva, zahtijeva i izvjesnu disciplinu u redanju misli i činjenica, pa se takve knjige mogu čitati samo iz pera autora koji bi imali što reći i da im život nije bio tako obilježen tom stravičnom činjenicom.

Đikićevo pisanje nije ispalo “žrtva fakata”, koji u ovakvim situacijama snagom materijala prijete da poruše cijelu strukturu romana. Misleći na čitatelja Đikić mu “daje” onoliko istine koliko može podnijeti, iako sve vrijeme čitatelju knjiga ispada iz ruku. Toliko je imena, toponima, odnosa i ljudi u ovoj knjizi da biste za njezinu vizualizaciju morali zamisliti FBI-jevu tablu iz Puzovog i Coppolinog Kuma gdje na na velikoj tabli stoji nekoliko desetina pripadnika mafije, povezanih linijama subordinacije.

Osim što je bila klanica, Srebrenica je bila i vrlo zahtjevan tehnički posao: pobiti više od osam hiljada ljudi u šest dana može netko tko o tome dugo misli i ima lojalne i logistički opremljene ljude, spremne na to da pucaju u nedužne  dok ih ne zaboli prst na okidaču.

O toj banalnoj ravni zla, o kojoj je pisala Hanna Arendt, čovjek sebi postavlja pitanja, ali nije uvijek kadar odgovoriti na njih. Đikić svoje “zašto” u svojoj knjizi formulira na 19. stranici:

Što misliš zašto su to napravili? Zašto su pobili sve zarobljenike koje su uhvatili?” – znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici genocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavili sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi povrđni odgovori na moje pitanje nužno bili pogrešni.

Nama koji smo iz prethodnih života imali – ili smo barem tako mislili – odgovore na neka od tih pitanja, u glavu nije išlo nešto drugo. Kako je bilo moguće organizirati takav horror za tako kratko vrijeme? Đikić u svojoj knjizi, skoro maničnom posvećenošću iščitavanja haških dokumenata, opisuje organizaciju zločina, punjenje autobusa, dovođenje ubica, zakopavanje leševa… Praćenje tog procesa zahtijeva iznimno jak želudac, čitatelj se u jednom trenutku zagrcne od tolikog broja imena, stratišta i žrtava, a ako ne prije, na epilogu  konačno zaplače. Jer, mora. Noćnoj mori kakva je Srebrenica ova je knjiga bila neophodna, i biće teško zamisliti istraživanja te tragedije bez konsultiranja ove knjige koja je, u osnovi, mogla biti biografija Ljubiše Beare, nekadašnjeg kapetana bojnog broda, što u kopnenoj vojsci odgovara činu pukovnika.

Ljubiši Beari, zlikovcu s golmanskim prezimenom, koji je umro u zatvoru u Berlinu, osuđen na doživotnu robiju, bio je namijenjen zadatak istrijebljenja cijele jedne zajednice, i on ga je izvršavao predano, kako je umio i znao. Drama činjenice da se to poklopilo s danima oko njegovog 56. rođendana (rođen je 14. jula, što je 1995. bio dan kad je pobijeno oko 1500 Bošnjaka) i njegova potpuna neosjetljivost na to što se oko njega događa prikazani su “hladno”, što je, valjda, bila i jedina mogućnost kad se piše o takvim stvarima.

Zbog šutnje u Srebrenici i šume koja, vjerojatno, nikada neće prohodati, Ljubiša Beara nikada neće biti opjevan među Srbima u epskom registru, neće ga se slaviti i okivati u zvijezde kao, recimo, njegovog pretpostavljenog Ratka Mladića. Niti će ga Bošnjaci zapamtiti kao jednog od svojih najvećih krvnika u 20. stoljeću. Njega i sve oko njega prekrit će mrak, a ova će knjiga ostati kao neumoljivo svjedočanstvo da velike zločine ne čine nikakvi veliki ratnici ili heroji, nego kapetani, pukovnici, koji nisu ostavili nikakvoga traga osim krvavog. Koji nisu smislili ništa, napisali ništa, ni išta rekli što bi se moglo pamtiti. Osim možda  pokoju repliku koju su zabilježili haaški stenogrami. Ništa sljezove boje, da parafraziramo naslov jedne od prošlih knjiga Ivice Đikića.

Katarza neće doći odatle odakle bi je žrtva eventualno očekivala. Jer, ta šutnja s one strane, može trajati vječno. U njoj je Ljubiša Beara samo jedna nevidljiva čestica koja ni na koji način nije htjela narušiti unaprijed planiran poredak stvari.

Zlo nikada ne spava. Tome nas je poučio Ivica Đikić. I zato mu, ponovo, hvala. Učinio je nešto za sve nas.

//////////////////////////

//////////////////////////////

  //////////////////////////////////////

Reis Kavazović : Postojeće političke garniture će proći i njihovo vrijeme će isteći ma šta oni o sebi mislili !

/////////////////////////////

Njemački parlamentarac Josip Juratović : Njemačka neće šutjeti na destruktivno

/////////////////////

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi težak udarac Trumpovoj zabrani ulaska u SAD

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi ...

/////////////////////

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA: 'Hrvatska pozicija je vrlo jasna, BiH je koncipirana na načelu jedna država, dva entiteta i tri konstruktivna naroda'

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA ... - Slobodna Bosna


////////////////////////////
///////////////////////

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je antievropska i, što je još gore, usmjerena protiv interesa RS'

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je ...

////////////////////////////

/////////////////////////////////////////


Kakvog političara treba Balkan u 21. vijeku : Političkih lidera poput Macrona ili Trudeaua nigdje ni na vidiku !?


Obrazovanje, stav, poštenje, vještina, komunikativnost, šarm, karizma i, naravno, posjedovati cilj… Ovo je dio osobina koje bi morao imati svatko tko želi postati lider.Nije malo ako se namjeravate baviti politikom


///////////////////////

Uznemireni Dodik : Neprihvatljiva optužnica za RS, svim raspoloživim sredstvima stati u odbranu optuženih

Predsjednik RS-a Milorad Dodik izjavio je da je za RS neprihvatljivo to što je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv četiri člana Komisije za provođenje referenduma zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda [...]

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46050179

Powered by Blogger.ba