Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.07.2017.

MINISTAR MIRKO ŠAROVIĆ: ODOBRENA SU NAM ČETIRI PROJEKTA, NO SVI SU 'ZALEĐENI' ZBOG OPSTRUKCIJE VLADE ENTITETA RS-e!

MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: "Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS"!

Zbog uslovljavanja iz Republike Srpske bh. delegacija u Trstu vjerovatno neće potpisati ugovor o pristupanju naše zemlje regionalnoj Transportnoj zajednici.



MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: 'Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS'!

„Ne može varijanta "mi smo za članstvo u Transportnoj zajednici, ali pod našim uslovima". Uslovi su jednaki za sve, tekst ugovora se ne može mijenjati, to su nam rekli iz Evropske komisije“, kazao je Mirko Šarović, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

 

Kako saznaje "Slobodna Bosna", Evropska komisija ukupno je odobrila sedam investicionih projekata za zapadni Balkan koje će finansirati sa 535,8 miliona eura. Riječ je o jednom energetskom projektu iz Srbije, četiri transportna projekta iz BiH te po jednom transportnom projektu iz Srbije i Makedonije. 

Za četiri projekta u BiH Evropska komisija spremna dati 46,1 miliona eura nepovratnih sredstava a radi se o tri dionice na koridoru 5C, dvije u Federaciji i jednoj u RS, te grantu za rekonstrukciju luke Brčko.

 

Ministar Šarović kaže da su svi projeti koji su odobreni BH "na ledu" zbog protivljenja Vlade RS članstvu BiH u Transportnoj zajednici.

Šarović ističe kako je ugovor važan i za Srbiju, jer će sjedište Transportne zajednice biti u Beogradu.

„Ovakav rad protiv opšteg interesa mora doživjeti neki svoj krah i ja sa svoje strane snažno podržavam članstvo BiH u Transportnoj zajednici za zapadni Balkan i uvjeren sam da će prevladati razum i da iracionalnost neće imati šansu“, navodi Šarović. 

//////////////////////////

12.07.2017.

DžEPARENJE HISTORIJE

Džeparenje historije


Zlatko Dizdarević

Autor
12.7.2017. 


Image result for zlatko dizdarevic
..................................

Izdvajamo

  • Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.
........................

Više od polovine čovječanstva – Jevreji, kršćani i muslimani – doživljavaju Jeruzalem kao kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Uporna nastojanja onih koji ta vrata žele pritvoriti za jedne i širom otvoriti za druge, nastavljaju se žešće nego ikad. Jedan od takvih je i Benjamin Netanyahu, sada već dugogodišnji premijer onog Izraela koji bi da po svaku cijenu neprikosnoveno vlada pomenutom kapijom. Silom i lukavštinama.

Minulog petka u Sarajevu je bila promocija knjige Izraelski aparthejd Britanca Bena Whitea. Sjajan autor izuzetne knjige. Sve je objasnio kako treba, savršeno precizno, dokumentirano, jasno, sistematično, cjelovito ali i do detalja o tome kako je temeljni cionizam, uz pomoć moćnih bjelosvjetskih profitera ove priče u svijetu, i jadnih oportunista podjednako, poništio vrijednost činjenica.

I smiješnim učinio takozvani međunarodni poredak.

Istu tu večer, palestinski ambasador u nas Rezeq Namoora saopćio je znakovitu vijest: Na samitu UNESCO-a u Krakovu, stari grad Hebron na okupiranoj Zapadnoj obali, priznat je kao palestinska svjetska baština. Hebron je stavljen i na UNESCO-vu listu “ugroženih mjesta”. Za ovu odluku glasali su predstavnici dvanaest zemalja Komiteta za svjetsku baštinu, šest ih je bilo uzdržano a dvoje je bilo protiv.

UNESCO-va rezolucija je ovim priznala historijski značaj mjesta starijeg od tri milenija u kojem predstavnici sve tri monoteističke religije imaju svetište. Riječ je o “Pećini Patrijarha” u kojoj su po vjerovanju Jevreja sahranjeni Abraham i njegova žena Sara, potom Isaac i Rebeka, te Jakov i Lea. Po tome je Hebron za Jevreje postao “Grad Patrijarha”.

Muslimani koji su također poštivali Abrahama, Ibrahima kao oca i judaizma i islama. Za njih je “Pećina Patrijarha” –Ibrahimova džamija. Prostor je mjesto vječitih sukoba i zato danas podijeljen, s posebnim ulazima za Jevreje i muslimane. Prema kršćanskoj tradiciji, Hebron je jedan od tri grada za koje je vezano vjerovanje da je dom i mjesto rođenja Ivana Krstitelja.

Izraelski premijer Netanyahu u petak je, odmah nakon objave odluke iz Krakova, kazao kako je “za žaljenje da organizacija koja je osnovana da promovira mjesta historijskog naslijeđa pokušava iz političkih razloga odvojiti Jevrejski narod od njegovog naslijeđa…” Nije pri tome kazao ništa o tome kako je njegova zemlja, Izrael, početkom ove godine – sluteći ovakvu moguću odluku, ubilježio “Pećinu Patrijarha” i još jednu grobnicu kraj Jeruzalema, kao mjesta nacionalnog naslijeđa Izraela!

Oba su mjesta na Zapadnoj obali koja, prema svim međunarodnim odlukama pripada Palestini.

Mnogo veći cinizam je, zapravo, u moru činjenica o otimačini Izraela o kojoj je, nasuprot reakciji Netanyahua, igrom slučaja, istu večer u Sarajevu govorio Ben White, inače Jevrej porijeklom. Posebno o okupatorskoj politici spram Jeruzalema, svetinje tri religije– koju u kontinuitetu s Benom Gurionom, Moshe Dajanom, Shamirom, Sharonom i drugima uporno provodi i Netanyahu.

Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.

Ipak, davne 1950. godine, samo dvije godine nakon što je odlukom UN stvoren Izrael u podijeljenoj Palestini, premijer Ben Gurion kazao je kako je još Kralj David učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela, pa će tragom toga i novostvorena država učiniti isto. U momentu kada su zahvaljujući UN-u 1948. dobili polovinu zemlje od one kojoj su se nadali stoljećima, a Palestincima uzeto tri četvrtine od onoga što su imali – znalo se da će otimačina ići i dalje. Jeruzalem, prema istoj odluci UN tretiran kao sveto mjesto pod međunarodnim upravom, postao je cilj otvorene nezajažljivosti.

Zid plača kao ostatak Solomonovog hrama, mjesta gdje je prema jevrejskoj tradiciji ostao da bdije božanski duh, bivao je dovoljan argument za prisvajanje kompletne historije grada unazad nekoliko hiljada godina, uz poništavanje svetinja kršćanstva i islama. Kod kršćana, uz ostalo, svega najvažnijeg vezanog uz Isusa Krista, od Crkve svetog groba, Maslinove Gore, Via Dolorose, Golgote…

O “Al-Qudsu”, kako Jeruzalem zovu muslimani, pričat će vam tamo svako palestinsko dijete kroz Kur’an-sku storiju o čudesnom noćnom putovanju Poslanika iz svetog grada Mekke, i o tome “kako je Muhameda probudio anđeo Gabriel i odjahao s njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovečiju glavu”. Odatle se Poslanik Muhamed uzdigao na nebo gdje su mu otkrivene pouke islama. Tamo je kasnije, 638. godine, osvajač Jeruzalema halifa Omar sagradio malu drvenu džamiju. Pola vijeka poslije tu je podignuta “Kupolu na stijeni”, zovu je i Omarova džamija, sa zlatnom kupolom. Prema mnogima, to je najljepši objekt u historiji islamske arhitekture. Samo malo dalje, na istom platou nekadašnjeg jevrejskog hrama, nalazi se džamija Al Aqsa, jedno od najvažnijih svetih mjesta islamske civilizacije.

Ovih nekoliko najkraćih mogućih objašnjenja o “trojnoj” svetosti Jeruzalema, kazuje dovoljno o agresivnosti ambicije da se sve skupa, kao nikada u povijesti, pokori jednoj državi, jednom narodu i jednoj vjeri. I to na tuđoj, okupiranoj teritoriji što je pod međunarodnom ingerencijom. A upravo je to izraelski Kneset (parlament) učinio ponovo 1980. godine, temeljem “Osnovnog zakona”, proglašavajući Jeruzalem “nedjeljivom prijestonicom Izraela”. Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 478 poništio ovo proglašenje, ali džaba.

Palestinski Istočni Jeruzalem okupiran je još 1967. a od tada se Palestinci uporno – temeljem “legalnih” odluka, uredbi i zakona protjeruju. Izraelskih naseljenika tamo je već blizu šest stotina hiljada. Trump im je obećao da će prebaciti Američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem i tako “ovjeriti” cijeli grad kao glavni – izraelski. Potom se privremeno predomislio, valjda shvativši da bi to poremetilo business s nekim njemu važnim arapskim režimima koji to baš ne mogu kod kuće narodu lako objasniti. America first! Valja malo sačekati.

Eto, Netanyahu bi da sada zaboravi povodom Hebrona to uporno historijsko džeparenje cijelog Jeruzalema i njegovih svjetskih svetinja. Jer zamislite, u Hebronu mu “Pećinu Patrijarha” trpaju nekim tamo Palestincima koji, kao što znamo, ne postoje. Umjesto da su sve pripisali jedino postojećem Izraelu! Uostalom, kada mu se može da cijelom svijetu ospori pravo na Jeruzalem, mimo Izraela, šta je osporavanje te tvrdnje UNESCO-a o “palestinskom Hebronu”. Zna Bibi da ima leđa.

U ratu smo ovdje govorili da čovjek mora biti malo lud da ne bi poludio.

Netanyahu je samo dio dostignute svjetske realnosti danas: Treba biti potpuno lud da bi te politika novih vladara, logike sile i otimačine smatrala – normalnim.

Teško starinski normalnima poput Bena Whitea ili ovih iz UNESCO-a.

radiosarajevo.ba













12.07.2017.

ZAŠTO SE STIDITE GENOCIDA?

Zašto se stidite genocida?

 Tomislav Marković

Autor
10.7.2017. 



Zašto se stidite genocida?

..............................

Izdvajamo

  • Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

.................................

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

 

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Iznervirana zrtva (1)

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.


/////////////////////////////////
///////////////////////////////
12.07.2017.

'ČEKAM GA 22 GODINE'

'Čekam ga 22 godine'




U Memorijalnom centru obavljena je kolektivna dženaza za 71 Bošnjaka, ubijenog u genocidu jula 1995. godine. Najmlađa žrtva koja je danas ukopana je Munib Salkić, koji je imao samo 15 godina. Sa današnjom dženazom u Memorijalnom centru Potočari ukopano je 6.575 identifikovanih Bošnjaka iz Srebrenice i osam susjednih opština.

Pored jednog od 71 tabuta sa posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana, poredanih pred musalom, kleči Emina, sestra ubijenog Muniba Salkića.

Munib je najmlađa je žrtva kojoj je danas klanjana dženaza. Imao je samo 15 godina, kada je ubijen. Njegova sestra Emina starija je godinu dana.

"Čekam ga 22 godine. Svaki dan sam zamišljala kako mi dolazi, a nikako da dođe. Sad kad smo skupa, nikome ga ne dam", iskreno će Emina.

Munib se od porodice rastao na današnji dan, prije 22 godine. Tada su se posljednji put vidjeli.

"Bio je visok i nije smio da ide sa nama. Majka je govorila da ga preobučemo u žensko i da ga sakrijemo. Imala sam i sestru, bila je policajka, ali je i ona ubijena. Ubijen mi je i otac. Brata sam tražila 22 godine, dosadila sam više ljudima koji istražuju grobnice. Uvijek su mi govorili da nema još ništa, a sad kad ima, ne dam brata nikome", kroz suze priča Emina.

Emina pored bratovog tabuta
Emina pored bratovog tabuta

Najstarija žrtva koja je danas ukopana u Memorijalni centar je Alija Salihović. Volio je Srebrenicu i nije htio da je napusti do posljednjeg dana, kaže kćerka Fadila Redžematović koja sada živi u Plavu.

"Moj otac nije želio da izađe iz Srebrenice. Vojnici su ga prisilili da dođe u Potočare. Tu se susreo sa mojom majkom. Prilikom transporta žena iz Potočara, moj otac je odvojen i odveden u nepoznatom pravcu. Čekali smo 22 godine da dođemo do ovoga čina", kaže Fadila.

Jedna kćerka Alije Salihovića sada živi u Švedskoj, a petoro unuka u nekoliko zemalja svijeta. Vahid je djedu na dženazu došao iz Amerike.

"Živim u Njujoruk, ali, evo danas sam ovdje da odam dužnu poštu svom djedu. Dugo smo živjeli u nadi, živjeli sa njom, ali napokon smo dočekali tužnu, ali i lijepu vijest – djed je pronađen. To je zaista tužno, ali je sada lijepo kad znamo da djed ima svoj mezar i da tu možemo doći, da budemo uz njega", riječi su Vahida.

Alija Krdžić iz sela Osmače ukopao je danas oca. I sam je preživio strahote rata.

"Zarobljen sam 1993. godine. Bio sam u nekoliko logora i pred kraj rata sam razmijenjen. Moj otac je krenuo šumom ka Tuzli, ali se nije uspio spasiti. Nakon 22 godine neizvjesnosti, ukopao sam ga i sada znam gdje mi je otac", kaže Alija Krdžić.

Na posljednji, vječni smiraj, brata je danas ispratio Mevludin Jahić iz okoline Bratunca.

"Od mog brata pronađene su samo tri kosti. To sam znao i prošle godine, kada je identifikovan, ali nisam pristao na dženazu – čekao sam da se pronađe bar još koja kost, ali nije uspjelo. Sada sam odlučio da mu klanjam dženazu i da znam gdje mu je mezar. Još tragam za jednim bratom, ali, nema nikakvih vijesti", kaže Mevludin.

Mevludin Jahić pored mezara svog brata
Mevludin Jahić pored mezara svog brata

Saosjećanje prema žrtvama izrazila je danas američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack.

"I danas sam ovdje u ime naroda i Vlade Sjedinjenih Američkih Država da bismo izrazili trajnu podršku i trajnu posvećenost žrtvama srebreničkog genocida. Ostajemo posvećeni da se zadovolji pravda za žrtve, a njihovoj djeci obezbijedi bolja budućnost", istakla je Cormack.

I pored svega što se ovdje dogodilo, još ima negatora genocida.

"To je genocid i nema tog suda koji može suditi umesto nas. Nadam se da će se ovde u najskorije vreme pojaviti predstavnici Srbije i Republike Srpske koji treba da budu sposobni da urade ono što samo oni mogu i umeju", poručio je Čedomir Jovanović iz Liberalno-demokratske partije Srbije.

Sa istorijom se moramo suočiti, ako želimo da imamo budućnost, ukazuje predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.

"Mi zbog toga godinama tražimo da srebrenička tragedija uđe u udžbenike u Srbiji i da se o njoj u školama otvoreno govori. Ali, govoriti o žrtvama, značilo bi govoriti i o onima koji su to proizveli. Znamo da takvih još uvek ima u političkom životu u Srbiji", naveo je Čanak.

Direktor Memorijalnog centra Potočari Mersed Smajlović podsjeća da je sa današnjim danom u Memorijalnom centru Potočari ukopano 6.575 žrtava genocida.

"A još oko 200 žrtava je, na zahtjev članova porodica, ukopano na drugim lokacijama, odnosno u mjesnim i porodičnim mezarjima", rekao je Smajlović.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

////////////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 12. juli/srpanj 2017.

/////////////////////////////////////////////
12.07.2017.

LATINKA PEROVIĆ: CIJELI SVIJET JE PRIZNAO GENOCID U SREBRENICI, A U SRBIJI IZBJEGAVAJU. TO JE VEOMA UPOZORAVAJUĆE!

Latinka Perović: Cijeli svijet je priznao genocid u Srebrenici, a u Srbiji izbjegavaju. To je veoma upozoravajuće!

Juli 12. 2017.


Ugledna srbijanska historičarka i bivša političarka dr. Latinka Perović, po mnogima guru demokratske Srbije, kazala je u  razgovoru za INS da je negiranje genocida kao karaktera događaja u Srebrenici i srednjem Podrinju jula 1995. godine “veoma upozoravajuće”.

Podsjeća da se godišnjica genocida u Srebrenici ove godine obilježava ne samo u BiH i bivšoj Jugoslaviji, već i u svijetu.

– Napisano je mnogo knjiga. Neki autori, koji su pisali odmah poslije događaja, ponovo se na to vraćaju. Čitaju ta svjedočenja. Po njima preko 200.000 takvih svjedočenja ima u Haškom tribunalu. Događaj je, dakle, izuzetan po svojoj težini, po svojoj morbidnosti, političkoj suštini i mnogo ljudi u svijetu obraća pažnju na Srebrenicu, evo već godinama. Ima mnogo inicijativa u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Taj Marš mira, manifestacije u Hrvatskom saboru, onda te različite manifestacije koje dolaze iz Vukovara. Događaj se, zaista, obilježava kao nešto što je nezaboravno, što obilježava to vrijeme i što jako usporava taj proces, neću reći pomirenja, već bilo kakve obnove povjerenja između Srba i Bošnjaka – kazala je Perović za INS.

Naglašava da je u međuvremenu objavljena biografija Radovana Karadžića čiji je autor američki historičar Robert J. Donia.

– To su dokumenti koji imaju savršenu naučnu preciznost i negirati karakter tog događaja je veoma upozoravajuće. Slušala sam predsjednika Republike Srbije (Aleksandra Vučića, op.a.) koji je govorio da je to stravičan zločin, ali je izbjegavao da pomnije riječ genocid, iako je on tako okvalifikovan u svjetskoj javnosti i međunarodnim sudovima. Tako ga vidi bošnjački narod. Mi moramo, na kraju, da postavimo pitanje može li se udaljavati i ignorisati taj događaj. Vidim da se i u Bosni vodi rasprava oko toga da li donijeti zakon o kažnjivosti poricanja genocida. To su sve dokazi koji govore o tome da nismo priznali razmjere i posljedice toga događaja. To mora biti upozoravajuće, ne samo za vlasti Srbije već i srpsku javnost – smatra Perović.

Na pitanje da li su žive ideologije koje su dovele do genocida u Srebrenici, Perović je istakla da cijeni pomake u društvu.

– Naravno, i u vlasti, koja je u vrijeme dok se taj događaj dešavao bila na neki način suodgovorna. Dakle, ne samo Milošević već ni opozicija to nije osuđivala. Vrlo sam, naravno, skeptična prema shvatanju posljedica tog događaja. Mislim da je izbjegavanje kvalifikacije, izbjegavanje suštine rata koji je vođen za ujedinjenje svih Srba, stvaranje jedinstvene srpske države i uklanjanje svih drugih koji su bili smetnja na tom putu. Kod nas i u svijetu je toliko toga napisano da ignorisati to znači biti daleko od odgovornosti da se prizna suština – zaključila je Latinka Perović u razgovoru za INS.

Faruk Vele (INS)


/////////////////////////////////

////////////////////////////


POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini' - 2

POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini'

//////////////////////////////////////

HAHN: 'EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balkan'

HAHN: "EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balka


///////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46713472

Powered by Blogger.ba