Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

09.07.2017.

22 GODIŠNJICA GENOCIDA: TUŽNA POVORKA S TABUTIMA 71 ŽRTVE GENOCIDA STIGLA U POTOČARE

22 godišnjica genocida : Tužna povorka s tabutima 71 žrtve genocida stigla u Potočare

Juli 09. 2017.


Kamion sa 71 tabutom u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici koji je jutros krenuo iz Visokog, nakon prolaska kroz glavni BiH i odavanja počasti žrtvama, stigao je u Potočare gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza-namaz i obavljen ukop.

Majke, braća, sestre, očevi, ali i mnogobrojna rodbina i prijatelji stigli su ispred bivše Fabrike akumulatora u kompleksu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari kako bi se oprostili od ubijenih članova porodica za čijim kostima su tragali više od dvije decenije.

Oni su u tišini, kao i prethodnih godina, formirali dva reda od kamiona s posmrtnim ostacima srebreničkih žrtava pa do ulaza u prostor nekadašnje fabrike kako bi na rukama prenijeli tabute.

Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, koji su ubijeni u julu 1995. godine, bit će izneseni 10. jula u Musalu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Kamion prekriven zastavom Bosne i Hercegovine jutros je s Gradskog groblja iz Visokog krenuo put Potočara, gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Potočari na 22. godišnjicu srebreničkog genocida.

Među 71 žrtvom koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalazi se i sedam maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukupana 11. jula u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

(Kliker.info-AA)

///////////////////////////

„Kad osvaneš sam“ : Emir je preživio dva zarobljavanja

Juli 09. 2017.


Prilikom pada Srebrenice, jula 1995. godine, tad šesnaesnaestogodišnji Emir Bektić iz sela Bektići kod Srebrenice sa ocem i ostalim muškarcima krenuo je šumama prema slobodnoj teritoriji. Na tom putu, u dva dana, bio je dva puta zarobljen, ali se, ipak, uspio spasiti.

Strijeljanje je izbjegao ulaskom u posljednji autobus koji je prema Kladnju iz Potočara odvozio djecu i žene.Svoju filmsku priču, Emir je pretočio u knjigu pod nazivom „Kad osvaneš sam“.

Emir je uspio završiti fakultet, ali je već sedam godina nezaposlen.

Kada je 11. Jula 1995. godine krenula velika ofanziva na Srebrenicu, Emir je sa porodicom morao napustiti svoje selo Bektiće. Majka i sestra otišle su u Potočare, kako bi našle zaštitu u bazi UN-a, a on je sa ocem, rođacima i komšijama krenuo šumama prema Tuzli.

„Negdje pred sumrak, 12. Jula, sišli smo do jednog potoka i tu sam vidio pet-šest ubijenih mojih komšija. Te slike će mi dugo ostati u sjećanju jer je to bio moj prvi susret sa mrtvim. Otac mi je govorio da ne gledam na tu stranu i da nastavim ići. Ali, to je bio samo uvod u strahote koje ću kasnije doživjeti.Išli smo dalje. Zapali smo duboko u noć, ali smo nastavili ići jer smo smo smatrali da ćemo izbjeći zasjedu pod okriljem noći. Međutim, začuli smo paljbu. Pucalo je sa svih strana. Čuo sam jauke ljudi koji su bili pogođeni. Bili smo iscrpljeni i gladni, ali niko nije pomišljao na glad. Strah je nadjačao svaku drugu pomisao“, govori Emir koji je tada imao šesnaest godina.

Sa povećom grupom komšija, Emir je bio na začelju kolone koja se sporo probijala nepoznatim stazama.

„U jednom trenutku, nama su se pridružila dva čovjeka i rekli su nam da oni znaju put do slobodne teritorije. Rekli su nam da idemo za njima. Sjećam se da je jedan od njih rekao: „Tamo su četnici, idemo da ih pobijemo“. Otac mi je šapnuo da su to srpski vojnici koji će nas samo dovesti u zamku. To se kasnije ispostavilo tačnim. Kad smo došli do jednog potoka, naredili su nam da sjedenemo i rekli su da smo zarobljeni. Pošto je bila mrkla noć, nismo išli dalje. Sjedili smo, a srpski vojnicu su nas držali na nišanu. Čekali su da svane, pa da onda krenemo u njihovu bazu“, prisjeća se Emir.

Pošto su bili svi umorni, i pored ogromnog straha, zaspali su.

„Otac se zaklonio za jedno drvo i ja sam prilegao pored njega i zagrlio ga. Rekao mi je da sam trebao sa majkom i sestrom i ja krenuti ka Potočarima. Međutim, za tako nešto bilo je prekasno. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam da sam sam. Nije bilo ni oca, ni komšija ni srpskih vojnika. Osvanuo sam sam. Bio sam slobodan, nisam više bio zarobljen, ali sam se tada još više uplašio. Morao sam krenuti, ali, nisam znao kuda. Poslije pet-šest sati lutanja, pred mene je naišao vojnički pas vučjak. Prišao mi je, omirisao, nije lajao niti me napao iako sam se ja preplašio. Vučjak se okrenuo i ja sam polako krenuo za njim. Naišao sam na grupu ubijenih mojih komšija, ali u strahu nisam puno zagledao. Možda je među njima bio i moj otac. Nedaleko od njih ugledao sam srpske vojnike koji sjede i smiju se. Shvatio sam da se nalazim u centru strave i užasa“, govori Emir.

Iako je bio još dječak, Emir je shvatio da se mora udaljiti sa ovog mjesta.

„Polako sam se iskrao, a onda sam nastavio trčati. Ne znam jesam li tada bježao ka slobodnoj teritoriji, ili sam se vraćao u pravcu odakle sam došao. Poslije nekoliko sati bježanja, sreo sam dvojicu amiđiča. I oni su bili prestrašeni. Sjeli smo da se odmorimo. Razmišljali smo šta da radimo i kuda da idemo. Niko od nas nije poznavao ovaj teren i bilo je uzaludno praviti bilo kakav plan. Ali, zato su srpski vojnici imali rješenje. Pozivali su nas megafonom da siđemo u selo Sandiće, u blizini Konjević Polja. Dali su nam ultimatum da se do određenog vremena predamo. Nismo imali izbora. Predali smo se i tada sam bio drugi put zarobljen. Naredili su nam da odložimo nakit i novac i da sjednemo na livadu pored ostalih koji su ranije bili zarobljeni“, kaže Emir.

Poslije kraćeg odmora, zarobljenicima je naređeno da krenu.

„Sa rukama na glavi krenuli smo prema Kravici. Rečeno nam je da se ne plašimo jer ćemo biti razmjenjeni. Međutim, dok smo išli glavnom cestom, začuo sam paljbu. Desetak ljudi je ubijeno. Srpski vojnici su rekli da su ti ljudi pokušali da bježe i da su zato ubijeni. Nisam vjerovao da je to tako, jer niko od mojih komšija, od gladi i straha, nije mogao da se normalno kreće, a kamo li da bježi. Izgubio sam nadu da ću preživjeti. Shvatio sam da je to kraj“, prisjeća se Emir.

Ali, sreća se osmjehnula u posljednji trenutak.

"Kad osvaneš sam": Mora se ići naprijed, uzdignute glave

“Kad osvaneš sam”: Mora se ići naprijed, uzdignute glave

„Negdje u blizini Kravice naredili su nam da sjednemo na livadu. Vidjeli smo da autobusi iz pravca Srebrenice odvoze civile. Autobusi su se tu i zaustavili. Jedan srpski vojnik, mislim da je bio komandant, odvojio je nekoliko dječaka i rekao da mogu i oni da uđu u autobus i da idu prema Kladnju. To isto je rekao i meni. Dok je nekoliko dječaka krenulo ka autobusu, ja sam pomišljao da je možda i to neka zamka, možda voze i žene na strijeljanje. Amiđa mi je rekao da idem, ali ja sam bio odlučan da ostanem ovdje. Naredio mi je da idem i da se makar ja spasim. I dok sam vagao sve opcije, autobusi su krenuli. Potrčao sam za posljednjim autobusom, lupao na krajnja vrata i kad sam izgubio nadu, vrata su se otvorila. Uskočio sam u autobus. Krenuo sam ka slobodnoj teritorijii, eto, spasio sam se. Preživio sam, ali sam za dva dana proživio čitav strašni film“, kazuje Emir.

Emirov otac je ubijen. Majka je umrla prije 18 godina. Osvane Emir svako jutro sam. Opisao je svoje doživljaje, kako se ne bi zaboravilo ono što se dešavalo bošnjacima nakon pada Srebrenice.

„Mora se ići naprijed, uzdignute glave. Završio sam studij u Sarajavu prije sedam godina, ali još nemam posla. Upisao sam postdiplomske studije i spremam magistarski rad.

////////////////////////

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE na crne kišobrane i živu glavu

Juli 09. 2017.


Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u “A-fazi” sarajevskog Ali-pašina polja me snajperom na parkingu kod RTV Doma nanišanio Njihov dojavljivač koji je strjeljivo zadužio odmah nakon referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

U tajnosti, Neki od refrendumskih apstinenata su dobili zadatak da zajednički put u nezavisnost prepriječe barikadama, Neki da što duže ostanu u izglasanoj nezavisnoj i, u dogovoreno vrijeme, paleći-gaseći svjetlo u sobama okrenutim prema brdima Njihovim tenkistima i topdžijama, budu “navigatori” ispaljivanja granata, a Neki da sve one koji su zaokružili ZA i javno se o toj odluci hvalisali, jednog po jednog, “skinu” sa životnog spiska…

Siguran sam, na meni se neki od tih “poturenih” na broju trinaest tek uvježbavao, a nije jadan znao da ja u svom matičnom broju imam dvije trinaestice koje me čuvaju od trećeg broja 13 – onog baksuznog.

Onda smo i Mi počeli Njima isključivati struju koju su oni poslije Nama “za vijek-vijekova” (a)nulirali, oduzimali im crne kišobrane koje su danju-noću nosili otvorene iznad glava padala kiša ili ne padala (naivnom, kakav sam ušao u rat kojeg ni po čemu i ni po kome svom nisam zalužio, stari dobri komšija Božur mi je ponudio njegov rezervni “jer oni s brda tako znaju da ispod kišobrana hoda srpska glava koja nije pokretna meta”), (od)uzimali im ćirilično štampane knjige tvrdog poveza iz privatnih biblioteka jer su nam Njihovi zavrnuli i dotok plina iz pravoslavnih dalekih dubina…

Moj odgovor i doprinos u borbi protiv takvih Njihovih tajno naoružanih pištoljima škorpionima i automatskim puškama-snajperima bez dozvole za posjedovanje oružja bio je “preko” tv-ekrana državne televizije čiji repetitori još uvijek nisu bili svi porušeni, pa se mogao program vidjeti nadaleko. Kada su nam roknuli i relej Hum, Mi smo uzjahali telekomunikacioni satelit do kojeg nisu mogle dobaciti Njihove granate made in JNA-a.

Prerušivši se u snajperistu, snimio sam tv-prilog za centralni Dnevnik u kojemu brzim kadrovima-zumom kamere, poput snajperskog hica, pronalazim i “skidam” sa spiska za humanitarnu pomoć djecu u vrtićima, trudnice ispred Domova zdravlja, starce u hodnji do molitvenih kuća… U off-u sam gledateljima ukazao na prisustvo snajperista među nama, na njihovu maniju za ubijanjem i nasilno oduzimanje života građanima vojno opsjednutog multinacinalnog i olimpijskog Sarajeva.

Kada sam ujutro svoju izbledjelu teksas-uniformu izveo u novi trk na radnu obavezu u RTV Dom, zapucaše na mene iz novouspostavljenih snajperskih gnijezda. Dok sam mahajući rukama “rastjerivao” snajperske hice-zujalice koji su me u stopu pratili, ponosno sam se osmjehivao pri pomisli na veliku gledanost mog sinoćnjeg tv- uradka kojim sam, vidjelo se to iz priloženog snajperisanja, naciljao pravu metu.

S prvim sumrakom potražih komšiju Božura, ali avaj:dobroćudni starac je svoj rezervni crni kišobran već prokurvao davši ga u mahalski promet od komšijske bošnjačke do susjedske hrvatske ruke-na smjenu, naravno. Posljednji dnevni korisnik spasonosnog rekvizita je bio obavezan vratiti ga starcu prije nego nastupi policijski sat. I, u ime svih korisnika, nagraditi dobročinitelja konzervom sardina, pakovanjem feta-sira ili sa minimun deset cigareta sarajevske “Drine”.

Kad je osvanuo dan u kojemu mi je prvi jutarnji korisnik crnog kišobrana dojavio kako to jutro nije u kući zatekao komšiju Božura, ali jeste na dogovorenom mjestu u verandi njegove kuće pronašao oba kišobrana (svoj je ostavio da ga predaju meni), baš tada me pozvalo sa IKM-a da tamo hitno dođem i sa tv-ekipom snimim pojavu “malog čuda”.

Tamo me je sačekao komandir VP-e i četrnaestogodišnji dječak koji mi je salutirao, predstavivši se “Valter, glavni kurir!”. Nakon cjelonoćne bitke na brdu Žuč, “pao” je u Našu zasjedu i prvo što je po zarobljavanju zatražio bilo je da, kako znaju i umiju, dobave mene i moju tv-ekipu da bi on-Glavni brigadni kurir Njihove vojske javno dao izjavu od koje ćemo svi, i Mi i Oni, imati koristi.

Snimio sam njegovu izjavu koju je on isto veče, nakon što je razmjenjen za tijela dva Naša ubijena borca, opovrgao gostujući u đogastom dnevniku na Njihovoj TV Srna. Dok smo se rukovali, rekao mi je da, kada nema vojno-kurirskih obaveza, gleda program i Naše televizije, a najviše mu se sviđaju moje reportaže i prilozi jer mu je njegov komandir rekao da sam ja, ustvari, dobar autor samo zbog toga što sam prije rata bio “srpski student”.

Prigrlio sam ga i šapatom priupitao – “Jesu li još na snazi crni kišobrani?”, na šta mi je on došapnuo – “Nakon što je provaljena od Vaše strane, prije tri dana je povučena Naša naredba zvana “crni kišobran”, a zamjenila ju je, samo tebi-Našem “srpskom studentu” ću reći, nova naredba šifrovana kao “popadija”, pa ti sad vidi šta ćeš i kako ćeš zajebati Naše strijelce. Bog ti pomog’o, k’o što si i ti meni!” – reče kurir i uđe u transporter UNPROFOR-a.

Tu su me noć Naši punih deset sati isljeđivali – “Te razmjenjujem ratne zarobljenike, te, propratili su, na špicama mojih autorskih tv-priloga, reportaža i dokumentaraca sve je manje srpskih imena i prezimena koja su se (kako to?!) preslikala na špice emisija paljanske televizije, ne razmišljam s kim sjedam u vozila kada mi stanu ispred RTV Doma…”. Znači, ovo je stvarno pravi rat!

U naredna dva dana sam se pretvorio u pe(h)livana-cirkusanta, komedijaša, akrobatu- u sve ma šta ta riječ značila. Motivirao sam se igrom “Veseli događaji-Zadirkivanje u budale”, šprdačinom koju su u sarajevskim mahalama izvodili pe(h)lvani u XVII stoljeću za vrijeme turske vladavine.

Iz moje mladalačke “crne faze”, supruga Jasmina je sačuvala za mene tad namjenski šiven crni kaput midi-dužine, pleteni crni dugi šal i crni šešir boemskog oboda. Kad ju je tad svukla sa mene “oduzetog”, ni slutila nije za šta bi ta odjeća, osim za podsjećanje na jedan moj nestašni period, mogla zatrebati. Martinke-crne čizme dao mi je poznati sarajevski obućar Marko čiji je ratni izlog, iako prazan, bio okrenut prema Ferhadiji, bivšoj Miskinovoj i prabivšoj Ferhadiji.

Moja kamuflaža u lik “popadije” uspješno je trajala nepune tri sedmice. Čini mi se da tih dana nijedan snajperski metak ili granata nisu bili ispaljeni u pravcu mjesta na kojemu se šepurila moja spodoba u crnom. Uživancija, sve do trećeg petka u mjesecu kada su se baš u baščaršijskim Saračima oko mojih ušiju oglasili snajperski hici-zujalice. Dok sam “zalijegao”, čuo sam povik – “E nećeš ga se pope ti slobodno paradirati Našom čaršijom dok u isto vrijeme na Palama nema jednog živog muslimanskog roba!..”.

Poput zmije kada skida svlak, tako sam i ja ispuzao iz lika “popadije”, obukavši, ni sam na prvu nisam mogao vjerovati, markiranu talijansku robu-maksuziju nabavljenu, niko ne zna gdje, i kroz tunel ispod aerodromske piste donesenu meni “raspopenom” u RTV Dom.

Tako sam se modno-evropski okuražio da bih narednih sedmica svako jutro prije trke do RTV Doma iza oba uha prsnuo mirisnu vodicu koju mi je, preko svojih kurirskih veza, uz dvije šteke američkog “Marlbora”, odnekud u Sarajevo doturio kurir Valter, sada već petnaestogodišnjak. Izrasta kurir, a raste i broj Naših ubijenih.

Jednoga septembarskog dana te 93. godine do mene namirisanog i upeglanog stiže haber da su vojnici Malog brata od Velikog brata na Markalama “pokupili” novinara-književnika mog u ratu stečenog prijatelja i vode ga na trebevićko kopanje rovova. U laganim cipelicama made in Italy potrčah da iz “ralja trebevičkih nemani” pokušam izbaviti prijatelja, a za mnom do pijace sustiže i onemoćali zenički pjesnik na dužnosti zamjenika ratnog republičkog ministra informisanja.

Naš prijatelj im umakao, a na njegovo mjesto u kombi ubaciše mene, a do mene posjedoše onemoćalog zamjenika, pa sa ostalih još osam nafatanih pravo pred bistričku komandu brigade Velikog brata. Postrojiše nas pred, rekoše, načelnika brigade i samozvanog pjevača tuđe pjesme “Ja ti odoh majko, Bosnu brani…ti” koji mene dade u ropstvo i rasporedi u zonu kopačke odgovornosti Malog brata zvanu “srpska Ablakovina”, a pjesnika-ministra u zonu u kojoj, zajedno sa sve do jednim Bošnjakom iz radne obaveze, već mjesec dana kopa i piša krv sarajevski violončelista Vedran Smajlović.

Nakon što me u svojoj komandi Mali brat od Velikog brata umalo nije ubio zbog toga što mu “smrdim” na mirisnu vodicu i, uz druge akreditacije, na vidnom mjestu nosim i akreditaciju PRESS-a Armije BiH, rasporedio me je u “radni vod sastavljen od Srba” koji je kopao tranšee na svega deset metara od prvih Njihovih trebevičko-borbenih linija.

Pokupljeni u radni vod, kopaju ljudi-sarajevski sugrađani, ne obraćajući pažnju na mene novopridošlog i ukopanog u mjestu, sve dok jedan od njih, ugledavši me, ne izusti šapatom – “E, kad su tebe pokupili ne žalim krvavih žuljeva!..”.

Otud sa Njihove strane zazuja pored mog uha poznati “komarac smrti”-bešumno ispaljen snajperski hitac. Istog trena htjedoh zaleći u već iskopanu tranšeu, ali me u namjeri zaustavi onaj isti glas koji izgovorenoj rečenici daje interpukciju udarcima krampe u stjenovitu trebevićku zemlju – “Ostani miran, to oni sa druge strane borbene linije provjeravaju jesi li Srbin. Ako ne reaguješ na zujalicu, onda si Njihov i ne boj se. Evo ti moja kapa od šuškavca da te u njihovim očima još i tako ovjerim kao…”.

Iste noći, sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade. Onaj koji je istovremeno ratovao i protiv Njihovih, i protiv Naših, i povremeno protiv Velikog i njegovog Malog brata. Poštovao me je zbog toga što sam prvi s kamerom ušao u štab generala JNA-e Kukanjca kada je ovaj s vojskom napuštao zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Tada sam u jednoj autorskoj tv-reportaži objavio vojne dokumente i karte koje sam sa ekipom pronašao “preturajući” zloglasno komandno mjesto. Moj oslobodilac je tada “zarobio” poznati Kukanjčev vojni džip zvani “puh” u kojem je kasnije, prkoseći, sve vrijeme rata obilazio borbene linije u zoni odgovornosti njegove brigade.

Od mog sam oslobodioca dobio na poklon i novu presvlaku: košulja dugih rukava, hlače, prsluk i plitke cipele. Ako nekad ne budem čuo zujalicu da bar poginem sa ljiljanom izvezenim na prsluku.

Tako “uniformisan” sam na kraju rata izašao u Italiju da sa profesionalnim pe(h)livanima uradim pozorišnu predstavu tematski vezanu za višegodišnju opsadu Sarajeva. Po ratnoj navici prerušavanja, na glavu sam, povrh od briga naboranog čela, “natakao” beretku sa likom revolucionara Če Gevare.

Po povratku u Sarajevo, Naši ćoravi kritičari svega i svakoga zazujaše u medijima kako sam po svom povratku sa apeninskog poluostrva u oslobođeno Sarajevo donio živu glavu i na njoj kapu sa fašističkim obilježjem!?!
Tu sam beretku nosio na glavi sve dok se i Naši i Njihovi nisu uvjerili da su u liku revolucionara Če Gevare na mojoj kapi zlonamjerno “prepoznali fašističko obilježje” oni koji bi ga (fašizam) najradije istetovirali ponad svog bajpasima prošivenog kukavičkog srca.

Opet je vruće ljeto. Za svaki slučaj totalno sam promijenio imidž, ne pojavljujem se u medijima, ponekad na društvenim mrežama objavim ukrštenicu ili rebus kao alias Šemsudin Gegić, ne dajem izjave, svakog policajca pozdravim uljudno izvadivši ruke iz džepova, šapatom dozivam konobara, ne parfemišem se, ne nosim kapu-šuškavac, ni beretku, ne pričam o ratu, nisam potrčao ne pamtim, ne pijem, ne pušim, ne gledam nijedan tv-program, ne šeta me pas, jedem za stolom u ćošku, ne gledam u Trebević a ni u RTV Dom, ne igram loto jer se plašim da ne izvučem treći broj 13-onaj baksuzni…

Jedino uvijek pri ruci imam kolekciju crnih kišobrana. Tu sam, a kao da me nema. Kao da me nije ni bilo. Kao da me neće ni biti ama baš ni u čijem sjećanju.

09.07.2017.

HASAN NUHANOVIĆ : SVI SU IZDALI SREBRENICU I SREBRENIČKI NAROD !

Hasan Nuhanović : Neki namjerno, neki nenamjerno, neki polunamjerno , svi su izdali Srebrenicu i srebrenički narod !

Juli 09. 2017.



Srebrenica je 1995. godine izdata od svih! Kazao je to u razgovoru za „Dnevni avaz“ Hasan Nuhanović, koji je prije 22 godine preživio masakr u ovom gradiću, u kojemu je izgubio cijelu porodicu, oca, majku i brata.
 Od tada se bavi dokazivanjem suodgovornosti Ujedinjenih naroda i njihovog holandskog bataljona za genocid počinjen u Srebrenici, gdje je srpska vojska 1995. godine ubila više od 8.000 Bošnjaka

Izvući pouku

– Neki namjerno, neki nenamjerno, neki polunamjerno izdali su Srebrenicu i srebrenički narod – rekao je Nuhanović.

Na naše pitanje je li Srebrenica mogla biti spašena, odgovorio je da – jeste!

– Da je NATO bombardovao samo pet srpskih tenkova, desetak transportera, Srbi bi stali s napadom. Evo, Goražde je spašeno 1994. godine, a trebalo je pasti. Zašto to nije urađeno i u Srebrenici, ne znam. Mi smo bili u zaštićenoj zoni. NATO je trebao uraditi isto što i u Goraždu. Mogao je. I trebao je to uraditi. Niko drugi nije imao sredstva da za tako kratko vrijeme to spriječi – istakao je Nuhanović.

O Srebrenici kao zaštićenoj zoni piše u knjizi „Zbjeg“, koja je šest dana prije ukopa 70 mučki ubijenih srebreničkih žrtava promovirana u Sarajevu. Kazao je da je to njegova druga knjiga u smislu hronologije.

– U knjizi „Zbjeg“ pišem kako smo uopšte uspjeli preživjeti prije nego što je UN došao u Srebrenicu. A došao je tek 18. aprila 1993. godine – rekao je Nuhanović.

Naveo je da se prošlost ne može promijeniti, ali da iz Srebrenice svi trebamo izvući pouku, da se to ne dogodi više nikome!

– Ja o tome što se desilo govorim svaki dan. Poenta je da država BiH mora imati program, ali i edukativni plan, i da se priča o srebreničkom genocidu. Međutim, bojim se da će trebati još puno vremena da se dođe do nekog zajedničkog narativa, zato što se i sada nakon 60 godina i dalje ne slažu o Drugom svjetskom ratu. Dakle, kada to vidim, onda šta reći za ovaj posljednji rat ili za Srebrenicu – istakao je on.

Nuhanović je na naše pitanje o položaj Bošnjaka, posebno u RS, rekao:

– Svi mi znamo kako Bošnjaci u RS žive, svaki dan to gledamo na TV-u. Nema posla ni za Srbe, a kamoli za Bošnjake. BiH više nije kao što je bila prije rata i, najvjerovatnije, više nikad neće ni biti.

Jačati institucije

On je kazao i da, kada je riječ o RS, Bošnjake trebaju zaštititi Srbi, pa onda Bošnjaci.

– Srbi su većina u RS, njih je 95 posto. Onih pet posto Bošnjaka ne mogu zaštititi sami sebe. No, pitanje je mogu li Bošnjaci iz Federacije zaštititi Bošnjake u RS, odnosno država BiH? Moje mišljenje je da mogu, ali preko institucija, koje se trebaju jačati, a to treba raditi svaki dan – naveo je Nuhanović.

Sud BiH mora odgovoriti zadatku

Nuhanović se osvrnuo i na rad Haškog tribunala, koji se zatvara krajem godine.

– Radili su možda manje nego što su očekivale brojne žrtve – 163 osobe su procesuirane. No, oni ne smiju završiti svoj posao, a da Sudu BiH ne obezbijede maksimalnu podršku za rad u budućnosti. A Sud BiH mora odgovoriti zadatku, zločini se moraju procesuirati – kazao je on.

(Kliker.info-Avaz)

//////////////////
//////////////////////////////////////

PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama

“MOSI igre se ove godine održavaju u Pljevljima. Međutim, i ove godine jedan od entiteta u BiH, odnosno entitet Republika Srpska, se predstavlja kao država. I nije ovo prvi put jer rukovodstvo MOSI konstantno radi na omalovažavanju BiH i njene cjelovitosti”, napisao je na svom Facebook profilu sandžački novinar Almir Mehonić.


PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama - 2
PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama - 2

Nakon reakcije sandžačkog novinara Almira Mehonića, koju su brojni mediji prenijeli, rukovodstvo MOSI igara je sa jarbola uklonilo zastavu bh. entiteta Republika Srpska.

 

Mehonić na svom Facebook profilu napisao sledjeće:

 

“MOSI igre se ove godine održavaju u Pljevljima. Međutim, i ove godine jedan od entiteta u BiH, odnosno entitet Republika Srpska, se predstavlja kao država. I nije ovo prvi put jer rukovodstvo MOSI konstantno radi na omalovažavanju BiH i njene cjelovitosti”, napisao je na svom Facebook profilu  sandžački novinar Almir Mehonić.

 

“Kada sam o ovome pisao prilikom MOSI u Prijepolju, opštinsko rukovodstvo je tada objasnilo da to nije zastava entiteta RS već narodna zastava Srbije bez grba. Ovaj slučaj u Pljevljima pokazuje da to nije istina. Pozivam institucije BiH da reaguju kao i predstavnike institucija Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji i predstavnike lokalnih samouprava u ovim državama gdje tradicionalno žive Bošnjaci. Pozivam ih da upute proglas u kome će pozvati ekipe gradova u kojima učestvuju bošnjački sportisti da bojkotuju MOSI”, naveo je Mehonić u objavi na svom Facebook profilu.

//////////////////
//////////////////////////

BIJEDAN ISTUP SRPSKOG TEORETIČARA ZAVJERE: Boris Malagurski ismijava genocid u Srebrenici! (VIDEO) - 2

BIJEDAN ISTUP SRPSKOG TEORETIČARA ZAVJERE: Boris ...


/////////////////////////////////////////////////

/////////////////////////

DOKUMENTI CIA-e O SREBRENICI: Milošević tražio razmjenu teritorija

DOKUMENTI CIA-e O SREBRENICI: Milošević tražio razmjenu teritorija


////////////////////////////////////
 
KRAJ BITKE ZA MOSUL: Iračke snage porazile teroriste ISIS-a

KRAJ BITKE ZA MOSUL: Iračke snage porazile teroriste ISIS-a

09.07.2017.

KO PODRŽAJE RATKA MLADIĆA

KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu!

Šira bh. javnost za „zavetnike“ je prvi put čula 2014. godina, kada su u Sarajevu na 100. godišnjicu Sarajevskog atentata na mjestu na kojem je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand razvili zastavu Srbije i transparent podrške Principu. Naravno, sve to u ranim jutarnjim satima kada su ulice glavnog grada bile prazne.


KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu! - 2

KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu! - 3

Na dan obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici 11. jula u Banja Luci je najavljen skandalozan i sramotan skup podrške haškom optuženiku za zločin genocida Ratku Mladiću.

 

Skup je odobren od strane Policijske uprave Banjaluke, a u njegovom održavanju ni sam predsjednik RS-a Milorad Dodik nije vidio ništa sporno, izjavivši da „mi nismo zemlja koja ugrožava pravo mišljenja i okupljanja“.

 

Iza organizacije ovog sramotnog skupa stoji organizacija „Srpski sabor Zavetnici“. Registrovani su u Srbiji, ali djeluju i na teritoriji BiH. Za sebe kažu da se bore za vrijednosti „nacionalnog suvereniteta, ekonomskog patriotizma, narodne demokratije i teriritorijalnog integriteta država“.

 

Iako su jedva poznati i lokalno, misle globalno, pa tako ističu da je Evropa danas postala marioneta u rukama NATO-a i SAD-a te zagovaraju ujedinjen otpor evropskih nacija procesu globalizacije. S druge strane ne kriju divljenje prema Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu.

 

Šira bh. javnost za „zavetnike“ je prvi put čula 2014. godina, kada su u Sarajevu na 100. godišnjicu Sarajevskog atentata na mjestu na kojem je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand razvili zastavu Srbije i transparent podrške Principu. Naravno, sve to u ranim jutarnjim satima kada su ulice glavnog grada bile prazne.


D.H.


Prepuna sala u Kolarcu (Foto: Zavetnici)

////////////////////////

NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU MLADIĆU: 'Najvažnije da okupljanje prođe u najboljem redu' - 3
NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU MLADIĆU: 'Najvažnije da okupljanje prođe u najboljem redu' - 3

NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU ...

09.07.2017.

AMBASADORICA SAD MAUREEN CORMACK: "POTRESENA SAM JER SAM I SAMA MAJKA, ŽRTVE IZ SREBRENICE SE NIKADA NE SMIJU ZABORAVITI"

AMBASADORICA CORMACK: "Potresena sam jer sam i sama majka, žrtve iz Srebrenice se nikada ne smiju zaboraviti"

"Željela sam biti ovdje da bih odala počast žrtvama i pošto sam i sama majka želim reći Majkama Srebrenice da suosjećam sa njima kao i sa svim ljudima, porodicama i prijateljima".



AMBASADORICA CORMACK: 'Potresena sam jer sam i sama majka, žrtve iz Srebrenice se nikada ne smiju zaboraviti'

Američka ambasadorica Maureen Cormack je danas kazala da je genocid u Srebrenici nešto što je danas jednako važno isto onoliko kao i u trenutku kada se desio.

 

"Danas sam ovdje kao što su moje kolege iz Američke ambasade svake godine ovdje, a kako bih odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. Užasni genocid koji se desio u Srebrenici je nešto što obilježavamo svake godine. Danas je to važno kao i što je bilo važno onda kada se desilo i svi to treba da radimo", kazala je Cormack koja je danas položila cvijeće i odala počast koloni sa tabutima koja je iz Visokog krenula prema Potočarima.

 

Zaustavili su se u Sarajevu gdje su bili brojni građani, ali i zvaničnici.

 

Cormack je dodala da razumije majčinsku patnju, pošto je i sama majka.

 

"Željela sam biti ovdje da bih odala počast žrtvama i pošto sam i sama majka želim reći Majkama Srebrenice da suosjećam sa njima kao i sa svim ljudima, porodicama i prijateljima".

 

Nakon kratkog zadržavanja u Sarajevu, tabuti su ispraćeni prema Potočarima, a dolazak tabuta u Memorijalni centar očekuje se u poslijepodnevnim satima.

 

U Potočarima će 11. jula biti ukopano 71 žrtva genocida, među kojima je pet maloljetnika. Nakon ovogodišnje zajedničke dženaze u kompleksu Memorijalnog centra ukupno će biti ukopane 6574 žrtve.

/////////////////////

'GLAS RAZUMA' IZ SRBIJE STIGAO U SREBRENICU: Saša Janković odao počast žrtvama u Potočarima - 3

'GLAS RAZUMA' IZ SRBIJE STIGAO U SREBRENICU: Saša Janković ...

///////////////////////////////////////////
09.07.2017.

SREBRENICE, IMAL' KRAJA?

SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?


Čedomir Petrović

Autor
6.7.2017. 



Image result for cedomir petrovic fotos

.........................

Izdvajamo

  • Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su "oni" još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više... Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju.
............................

Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?  

Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i delo.

Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvek želeo više, nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želeo da u svemu bude najveći…

Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više… Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, “U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna”. Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju. Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?

Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv delimo, da budemo zajedno i u večnosti, pred nama.

To uvrediti, i želeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome, i da te niko ne vidi i ne čuje, kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi.  Ideš, a ne znaš kuda.

Cediće iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još pre 22. godine, svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju, kad mu nije bilo vreme.

Srebrenica je grad u Republici Srpskoj, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke, to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica, korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći, kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.

Ne zagađujte, tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte so na živu ranu.

Zašto smo takav narod? Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gde su. Uvek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine, svi se teško razbole.

Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu. Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gde im je mesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će poneti neke grickalice. Da li će neko ići i na promociju, i na komemoraciju?

Ako nemaš to u glavi, i srcu, i celom svom telu, toliko žestoko i toliko istinito, da te trese groznica, i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.

Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grehova i za druge. Jahali sa turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…

Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje. Gde su sada ti Srbi?

09.07.2017.

PAUKOVA MREŽA LAŽI

Paukova mreža laži


Slobodan Dukić

Autor
7.7.2017. 



Paukova mreža laži

Foto: Informer.rs
..................................
.....................

Izdvajamo

  • Zemljo otvori se! Petrušićevoj priči koja zaudara od laži ne veruju više ni srpski zvaničnici kojima je dao papire o "pripremi podvale u Srebrenici". Daleko od toga da im ne odgovara njegova tvrdnja da u Srebrenici nije bio genocid. I oni na sva usta govore isto. Ali baš da im advokat bude ovaj đubretar sa deponije laži, ne ide. Lak na peru napisao je sto hiljada stranica dokumenata o svojim otkrićima. Na polzu i korist svog pajdaša Alexandra Dorina, brata lažova i pisca knjige Srebrenica, jedna laž. Njihova imena biće zapisana u istoriji ljudskog besčašća velikim slovima. Paževa Ljiljane Bulatović, vešerke Mladićevih krvavih gaća.
  •  
  • ......................................

U osam grobnica Batajnice nađeno je 15 leševa iz Vukovara i sedam iz Srebrenice. Čuvani u hladnjačama pre nego što su tamo pokopani. Nedirnuti truljenjem. Skrajnut od razuma, ovako govori u ekskluzivnom razgovoru za tiražni beogradski dnevnik Večernje novosti, Jugoslav Petrušić, alijas Dominik. Bivši špijun i kontrašpijun. Za neke u Srbiji čuvar najvećih tajni sveta. Član tzv. grupe Pauk. Dobro podmazan novinarskom natuknicom Vi kategorički tvrdite da u Srebrenici genocida nije bilo, ovaj trulež od čoveka – pauk rugalica odvalio je, kao iz topa, da se još 1993. godine znalo za diverziju u Srebrenici. Moralna nakaza reći će još da je onako iz vazduha prebrojao samo 484 leša oko grada mučenika. Pedantni knjigovođa laži. Dobrodošao ovdašnjim fašistima. Baš uoči komemoracije 11. jula u Potočarima. Bakljonoša koji će raspaliti požar “istine i skinuti krivicu sa srpskog naroda”.

Sažeto, ispovest Dominika iliti Pauka, u tekstu Soroševi plaćenici prebacivali leševe u Batajnicu, glasi: Lično sam srpskom obaveštajcu pukovniku Marku Lugonji i Živku Kuliću, savetniku Slobodana Miloševića, osmog novembra 1994. predao dokument da se sprema velika podvala u Srebrenici. Neshvatljivo mi je da se ceo establišment srpske vojske našao potom u tom gradiću, tog jula 1995. godine kako bi se “slikao” … Da se sprema diverzija u Srebrenici znalo se još 1993. kad je grupa Franca Kosa i Dražena Erdemovića, koji su tada ratovali za Hrvate, iz Tuzle trebalo da bude ubačena u Srebrenicu i da napravi krvavi pir. Nisu uspeli 1993. i pojavili su se 1995. Takođe, bio sam u helikopteru sa pomoćnikom šefa francuske obaveštajne službe, od 13. do 19. jula, koji je “pretresao” 38 kilometara borbi oko Srebrenice i prebrojali smo i slikali 484 leša na više lokacija, koji su tu namerno ostavljeni. Iste te slike imaju i u NATO. To nije genocid…Zbog toga što me je Matić (Goran Matić, ministar informisanja u vladi SRJ prim. s.d.) okrivio za genocid u Srebrenici marta 2012. prijavio sam se sudu u Sarajevu i pojavio se na procesu protiv Franca Kosa. Moje svedočenje je već drugog dana zatvoreno za javnost, a optužnica nikad nije ugledala svetlost dana. Čak ni Kos nije osuđen za genocid nego za ratni zločin. U Haagu sam proveo četiri puta po četiri dana 2002. i pošto sam im pokazao dokumentaciju koju posedujem – izbacili su me.

Ordinarna belosvetska bitanga J.P. iliti Pauk laži, najavljuje “uskoro punu istinu o Markalama”: Znam kako su te diverzije funkcionisale u Bosni. Uvek su umešani jedan Francuz i jedan Holanđanin. A takav “srpski zločin” su eksploatisali prvo Amerikanci i Englezi… Ekspertizu Markala 1 i 2 radiću veoma skoro. Stručni deo posla radiće balističari iz Amerike, Kine, Indije i verovatno Izraela…Ovaj lunetik dodaje da će rasvetliti tajne srebreničkih i batajničkih grobnica i tako skinuti omču koju su, kako kaže, zauvek hteli da namaknu srpskom narodu Soroševi plaćenici. A da je to Soroševo maslo postoji dovoljan broj ljudi u svetu koji će to potvrditi.

Zemljo otvori se! Petrušićevoj priči koja zaudara od laži ne veruju više ni srpski zvaničnici kojima je dao papire o “pripremi podvale u Srebrenici”. Daleko od toga da im ne odgovara njegova tvrdnja da u Srebrenici nije bio genocid. I oni na sva usta govore isto. Ali baš da im advokat bude ovaj đubretar sa deponije laži, ne ide. Lak na peru napisao je sto hiljada stranica dokumenata o svojim otkrićima. Na polzu i korist svog pajdaša Alexandra Dorina, brata lažova i pisca knjige Srebrenica, jedna laž. Njihova imena biće zapisana u istoriji ljudskog besčašća velikim slovima. Paževa Ljiljane Bulatović, vešerke Mladićevih krvavih gaća.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48925633

Powered by Blogger.ba