22 GODIŠNJICA GENOCIDA: TUŽNA POVORKA S TABUTIMA 71 ŽRTVE GENOCIDA STIGLA U POTOČARE
22 godišnjica genocida : Tužna povorka s tabutima 71 žrtve genocida stigla u Potočare
Kamion sa 71 tabutom u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici koji je jutros krenuo iz Visokog, nakon prolaska kroz glavni BiH i odavanja počasti žrtvama, stigao je u Potočare gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza-namaz i obavljen ukop.
Majke, braća, sestre, očevi, ali i mnogobrojna rodbina i prijatelji stigli su ispred bivše Fabrike akumulatora u kompleksu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari kako bi se oprostili od ubijenih članova porodica za čijim kostima su tragali više od dvije decenije.
Oni su u tišini, kao i prethodnih godina, formirali dva reda od kamiona s posmrtnim ostacima srebreničkih žrtava pa do ulaza u prostor nekadašnje fabrike kako bi na rukama prenijeli tabute.
Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, koji su ubijeni u julu 1995. godine, bit će izneseni 10. jula u Musalu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Kamion prekriven zastavom Bosne i Hercegovine jutros je s Gradskog groblja iz Visokog krenuo put Potočara, gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Potočari na 22. godišnjicu srebreničkog genocida.
Među 71 žrtvom koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalazi se i sedam maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukupana 11. jula u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.
(Kliker.info-AA)
///////////////////////////
„Kad osvaneš sam“ : Emir je preživio dva zarobljavanja
Prilikom pada Srebrenice, jula 1995. godine, tad šesnaesnaestogodišnji Emir Bektić iz sela Bektići kod Srebrenice sa ocem i ostalim muškarcima krenuo je šumama prema slobodnoj teritoriji. Na tom putu, u dva dana, bio je dva puta zarobljen, ali se, ipak, uspio spasiti.
Strijeljanje je izbjegao ulaskom u posljednji autobus koji je prema Kladnju iz Potočara odvozio djecu i žene.Svoju filmsku priču, Emir je pretočio u knjigu pod nazivom „Kad osvaneš sam“.
Emir je uspio završiti fakultet, ali je već sedam godina nezaposlen.
Kada je 11. Jula 1995. godine krenula velika ofanziva na Srebrenicu, Emir je sa porodicom morao napustiti svoje selo Bektiće. Majka i sestra otišle su u Potočare, kako bi našle zaštitu u bazi UN-a, a on je sa ocem, rođacima i komšijama krenuo šumama prema Tuzli.
Sa povećom grupom komšija, Emir je bio na začelju kolone koja se sporo probijala nepoznatim stazama.
„U jednom trenutku, nama su se pridružila dva čovjeka i rekli su nam da oni znaju put do slobodne teritorije. Rekli su nam da idemo za njima. Sjećam se da je jedan od njih rekao: „Tamo su četnici, idemo da ih pobijemo“. Otac mi je šapnuo da su to srpski vojnici koji će nas samo dovesti u zamku. To se kasnije ispostavilo tačnim. Kad smo došli do jednog potoka, naredili su nam da sjedenemo i rekli su da smo zarobljeni. Pošto je bila mrkla noć, nismo išli dalje. Sjedili smo, a srpski vojnicu su nas držali na nišanu. Čekali su da svane, pa da onda krenemo u njihovu bazu“, prisjeća se Emir.
Pošto su bili svi umorni, i pored ogromnog straha, zaspali su.
„Otac se zaklonio za jedno drvo i ja sam prilegao pored njega i zagrlio ga. Rekao mi je da sam trebao sa majkom i sestrom i ja krenuti ka Potočarima. Međutim, za tako nešto bilo je prekasno. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam da sam sam. Nije bilo ni oca, ni komšija ni srpskih vojnika. Osvanuo sam sam. Bio sam slobodan, nisam više bio zarobljen, ali sam se tada još više uplašio. Morao sam krenuti, ali, nisam znao kuda. Poslije pet-šest sati lutanja, pred mene je naišao vojnički pas vučjak. Prišao mi je, omirisao, nije lajao niti me napao iako sam se ja preplašio. Vučjak se okrenuo i ja sam polako krenuo za njim. Naišao sam na grupu ubijenih mojih komšija, ali u strahu nisam puno zagledao. Možda je među njima bio i moj otac. Nedaleko od njih ugledao sam srpske vojnike koji sjede i smiju se. Shvatio sam da se nalazim u centru strave i užasa“, govori Emir.
Iako je bio još dječak, Emir je shvatio da se mora udaljiti sa ovog mjesta.
„Polako sam se iskrao, a onda sam nastavio trčati. Ne znam jesam li tada bježao ka slobodnoj teritoriji, ili sam se vraćao u pravcu odakle sam došao. Poslije nekoliko sati bježanja, sreo sam dvojicu amiđiča. I oni su bili prestrašeni. Sjeli smo da se odmorimo. Razmišljali smo šta da radimo i kuda da idemo. Niko od nas nije poznavao ovaj teren i bilo je uzaludno praviti bilo kakav plan. Ali, zato su srpski vojnici imali rješenje. Pozivali su nas megafonom da siđemo u selo Sandiće, u blizini Konjević Polja. Dali su nam ultimatum da se do određenog vremena predamo. Nismo imali izbora. Predali smo se i tada sam bio drugi put zarobljen. Naredili su nam da odložimo nakit i novac i da sjednemo na livadu pored ostalih koji su ranije bili zarobljeni“, kaže Emir.
Poslije kraćeg odmora, zarobljenicima je naređeno da krenu.
„Sa rukama na glavi krenuli smo prema Kravici. Rečeno nam je da se ne plašimo jer ćemo biti razmjenjeni. Međutim, dok smo išli glavnom cestom, začuo sam paljbu. Desetak ljudi je ubijeno. Srpski vojnici su rekli da su ti ljudi pokušali da bježe i da su zato ubijeni. Nisam vjerovao da je to tako, jer niko od mojih komšija, od gladi i straha, nije mogao da se normalno kreće, a kamo li da bježi. Izgubio sam nadu da ću preživjeti. Shvatio sam da je to kraj“, prisjeća se Emir.
Ali, sreća se osmjehnula u posljednji trenutak.
“Kad osvaneš sam”: Mora se ići naprijed, uzdignute glave
„Negdje u blizini Kravice naredili su nam da sjednemo na livadu. Vidjeli smo da autobusi iz pravca Srebrenice odvoze civile. Autobusi su se tu i zaustavili. Jedan srpski vojnik, mislim da je bio komandant, odvojio je nekoliko dječaka i rekao da mogu i oni da uđu u autobus i da idu prema Kladnju. To isto je rekao i meni. Dok je nekoliko dječaka krenulo ka autobusu, ja sam pomišljao da je možda i to neka zamka, možda voze i žene na strijeljanje. Amiđa mi je rekao da idem, ali ja sam bio odlučan da ostanem ovdje. Naredio mi je da idem i da se makar ja spasim. I dok sam vagao sve opcije, autobusi su krenuli. Potrčao sam za posljednjim autobusom, lupao na krajnja vrata i kad sam izgubio nadu, vrata su se otvorila. Uskočio sam u autobus. Krenuo sam ka slobodnoj teritorijii, eto, spasio sam se. Preživio sam, ali sam za dva dana proživio čitav strašni film“, kazuje Emir.
Emirov otac je ubijen. Majka je umrla prije 18 godina. Osvane Emir svako jutro sam. Opisao je svoje doživljaje, kako se ne bi zaboravilo ono što se dešavalo bošnjacima nakon pada Srebrenice.
„Mora se ići naprijed, uzdignute glave. Završio sam studij u Sarajavu prije sedam godina, ali još nemam posla. Upisao sam postdiplomske studije i spremam magistarski rad.
////////////////////////Šemsudin Gegić : SJEĆANJE na crne kišobrane i živu glavu
Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u “A-fazi” sarajevskog Ali-pašina polja me snajperom na parkingu kod RTV Doma nanišanio Njihov dojavljivač koji je strjeljivo zadužio odmah nakon referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.
Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)
U tajnosti, Neki od refrendumskih apstinenata su dobili zadatak da zajednički put u nezavisnost prepriječe barikadama, Neki da što duže ostanu u izglasanoj nezavisnoj i, u dogovoreno vrijeme, paleći-gaseći svjetlo u sobama okrenutim prema brdima Njihovim tenkistima i topdžijama, budu “navigatori” ispaljivanja granata, a Neki da sve one koji su zaokružili ZA i javno se o toj odluci hvalisali, jednog po jednog, “skinu” sa životnog spiska…
Siguran sam, na meni se neki od tih “poturenih” na broju trinaest tek uvježbavao, a nije jadan znao da ja u svom matičnom broju imam dvije trinaestice koje me čuvaju od trećeg broja 13 – onog baksuznog.
Onda smo i Mi počeli Njima isključivati struju koju su oni poslije Nama “za vijek-vijekova” (a)nulirali, oduzimali im crne kišobrane koje su danju-noću nosili otvorene iznad glava padala kiša ili ne padala (naivnom, kakav sam ušao u rat kojeg ni po čemu i ni po kome svom nisam zalužio, stari dobri komšija Božur mi je ponudio njegov rezervni “jer oni s brda tako znaju da ispod kišobrana hoda srpska glava koja nije pokretna meta”), (od)uzimali im ćirilično štampane knjige tvrdog poveza iz privatnih biblioteka jer su nam Njihovi zavrnuli i dotok plina iz pravoslavnih dalekih dubina…
Moj odgovor i doprinos u borbi protiv takvih Njihovih tajno naoružanih pištoljima škorpionima i automatskim puškama-snajperima bez dozvole za posjedovanje oružja bio je “preko” tv-ekrana državne televizije čiji repetitori još uvijek nisu bili svi porušeni, pa se mogao program vidjeti nadaleko. Kada su nam roknuli i relej Hum, Mi smo uzjahali telekomunikacioni satelit do kojeg nisu mogle dobaciti Njihove granate made in JNA-a.
Prerušivši se u snajperistu, snimio sam tv-prilog za centralni Dnevnik u kojemu brzim kadrovima-zumom kamere, poput snajperskog hica, pronalazim i “skidam” sa spiska za humanitarnu pomoć djecu u vrtićima, trudnice ispred Domova zdravlja, starce u hodnji do molitvenih kuća… U off-u sam gledateljima ukazao na prisustvo snajperista među nama, na njihovu maniju za ubijanjem i nasilno oduzimanje života građanima vojno opsjednutog multinacinalnog i olimpijskog Sarajeva.
Kada sam ujutro svoju izbledjelu teksas-uniformu izveo u novi trk na radnu obavezu u RTV Dom, zapucaše na mene iz novouspostavljenih snajperskih gnijezda. Dok sam mahajući rukama “rastjerivao” snajperske hice-zujalice koji su me u stopu pratili, ponosno sam se osmjehivao pri pomisli na veliku gledanost mog sinoćnjeg tv- uradka kojim sam, vidjelo se to iz priloženog snajperisanja, naciljao pravu metu.
S prvim sumrakom potražih komšiju Božura, ali avaj:dobroćudni starac je svoj rezervni crni kišobran već prokurvao davši ga u mahalski promet od komšijske bošnjačke do susjedske hrvatske ruke-na smjenu, naravno. Posljednji dnevni korisnik spasonosnog rekvizita je bio obavezan vratiti ga starcu prije nego nastupi policijski sat. I, u ime svih korisnika, nagraditi dobročinitelja konzervom sardina, pakovanjem feta-sira ili sa minimun deset cigareta sarajevske “Drine”.
Kad je osvanuo dan u kojemu mi je prvi jutarnji korisnik crnog kišobrana dojavio kako to jutro nije u kući zatekao komšiju Božura, ali jeste na dogovorenom mjestu u verandi njegove kuće pronašao oba kišobrana (svoj je ostavio da ga predaju meni), baš tada me pozvalo sa IKM-a da tamo hitno dođem i sa tv-ekipom snimim pojavu “malog čuda”.
Tamo me je sačekao komandir VP-e i četrnaestogodišnji dječak koji mi je salutirao, predstavivši se “Valter, glavni kurir!”. Nakon cjelonoćne bitke na brdu Žuč, “pao” je u Našu zasjedu i prvo što je po zarobljavanju zatražio bilo je da, kako znaju i umiju, dobave mene i moju tv-ekipu da bi on-Glavni brigadni kurir Njihove vojske javno dao izjavu od koje ćemo svi, i Mi i Oni, imati koristi.
Snimio sam njegovu izjavu koju je on isto veče, nakon što je razmjenjen za tijela dva Naša ubijena borca, opovrgao gostujući u đogastom dnevniku na Njihovoj TV Srna. Dok smo se rukovali, rekao mi je da, kada nema vojno-kurirskih obaveza, gleda program i Naše televizije, a najviše mu se sviđaju moje reportaže i prilozi jer mu je njegov komandir rekao da sam ja, ustvari, dobar autor samo zbog toga što sam prije rata bio “srpski student”.
Prigrlio sam ga i šapatom priupitao – “Jesu li još na snazi crni kišobrani?”, na šta mi je on došapnuo – “Nakon što je provaljena od Vaše strane, prije tri dana je povučena Naša naredba zvana “crni kišobran”, a zamjenila ju je, samo tebi-Našem “srpskom studentu” ću reći, nova naredba šifrovana kao “popadija”, pa ti sad vidi šta ćeš i kako ćeš zajebati Naše strijelce. Bog ti pomog’o, k’o što si i ti meni!” – reče kurir i uđe u transporter UNPROFOR-a.
Tu su me noć Naši punih deset sati isljeđivali – “Te razmjenjujem ratne zarobljenike, te, propratili su, na špicama mojih autorskih tv-priloga, reportaža i dokumentaraca sve je manje srpskih imena i prezimena koja su se (kako to?!) preslikala na špice emisija paljanske televizije, ne razmišljam s kim sjedam u vozila kada mi stanu ispred RTV Doma…”. Znači, ovo je stvarno pravi rat!
U naredna dva dana sam se pretvorio u pe(h)livana-cirkusanta, komedijaša, akrobatu- u sve ma šta ta riječ značila. Motivirao sam se igrom “Veseli događaji-Zadirkivanje u budale”, šprdačinom koju su u sarajevskim mahalama izvodili pe(h)lvani u XVII stoljeću za vrijeme turske vladavine.
Iz moje mladalačke “crne faze”, supruga Jasmina je sačuvala za mene tad namjenski šiven crni kaput midi-dužine, pleteni crni dugi šal i crni šešir boemskog oboda. Kad ju je tad svukla sa mene “oduzetog”, ni slutila nije za šta bi ta odjeća, osim za podsjećanje na jedan moj nestašni period, mogla zatrebati. Martinke-crne čizme dao mi je poznati sarajevski obućar Marko čiji je ratni izlog, iako prazan, bio okrenut prema Ferhadiji, bivšoj Miskinovoj i prabivšoj Ferhadiji.
Moja kamuflaža u lik “popadije” uspješno je trajala nepune tri sedmice. Čini mi se da tih dana nijedan snajperski metak ili granata nisu bili ispaljeni u pravcu mjesta na kojemu se šepurila moja spodoba u crnom. Uživancija, sve do trećeg petka u mjesecu kada su se baš u baščaršijskim Saračima oko mojih ušiju oglasili snajperski hici-zujalice. Dok sam “zalijegao”, čuo sam povik – “E nećeš ga se pope ti slobodno paradirati Našom čaršijom dok u isto vrijeme na Palama nema jednog živog muslimanskog roba!..”.
Poput zmije kada skida svlak, tako sam i ja ispuzao iz lika “popadije”, obukavši, ni sam na prvu nisam mogao vjerovati, markiranu talijansku robu-maksuziju nabavljenu, niko ne zna gdje, i kroz tunel ispod aerodromske piste donesenu meni “raspopenom” u RTV Dom.
Tako sam se modno-evropski okuražio da bih narednih sedmica svako jutro prije trke do RTV Doma iza oba uha prsnuo mirisnu vodicu koju mi je, preko svojih kurirskih veza, uz dvije šteke američkog “Marlbora”, odnekud u Sarajevo doturio kurir Valter, sada već petnaestogodišnjak. Izrasta kurir, a raste i broj Naših ubijenih.
Jednoga septembarskog dana te 93. godine do mene namirisanog i upeglanog stiže haber da su vojnici Malog brata od Velikog brata na Markalama “pokupili” novinara-književnika mog u ratu stečenog prijatelja i vode ga na trebevićko kopanje rovova. U laganim cipelicama made in Italy potrčah da iz “ralja trebevičkih nemani” pokušam izbaviti prijatelja, a za mnom do pijace sustiže i onemoćali zenički pjesnik na dužnosti zamjenika ratnog republičkog ministra informisanja.
Naš prijatelj im umakao, a na njegovo mjesto u kombi ubaciše mene, a do mene posjedoše onemoćalog zamjenika, pa sa ostalih još osam nafatanih pravo pred bistričku komandu brigade Velikog brata. Postrojiše nas pred, rekoše, načelnika brigade i samozvanog pjevača tuđe pjesme “Ja ti odoh majko, Bosnu brani…ti” koji mene dade u ropstvo i rasporedi u zonu kopačke odgovornosti Malog brata zvanu “srpska Ablakovina”, a pjesnika-ministra u zonu u kojoj, zajedno sa sve do jednim Bošnjakom iz radne obaveze, već mjesec dana kopa i piša krv sarajevski violončelista Vedran Smajlović.
Nakon što me u svojoj komandi Mali brat od Velikog brata umalo nije ubio zbog toga što mu “smrdim” na mirisnu vodicu i, uz druge akreditacije, na vidnom mjestu nosim i akreditaciju PRESS-a Armije BiH, rasporedio me je u “radni vod sastavljen od Srba” koji je kopao tranšee na svega deset metara od prvih Njihovih trebevičko-borbenih linija.
Pokupljeni u radni vod, kopaju ljudi-sarajevski sugrađani, ne obraćajući pažnju na mene novopridošlog i ukopanog u mjestu, sve dok jedan od njih, ugledavši me, ne izusti šapatom – “E, kad su tebe pokupili ne žalim krvavih žuljeva!..”.
Otud sa Njihove strane zazuja pored mog uha poznati “komarac smrti”-bešumno ispaljen snajperski hitac. Istog trena htjedoh zaleći u već iskopanu tranšeu, ali me u namjeri zaustavi onaj isti glas koji izgovorenoj rečenici daje interpukciju udarcima krampe u stjenovitu trebevićku zemlju – “Ostani miran, to oni sa druge strane borbene linije provjeravaju jesi li Srbin. Ako ne reaguješ na zujalicu, onda si Njihov i ne boj se. Evo ti moja kapa od šuškavca da te u njihovim očima još i tako ovjerim kao…”.
Iste noći, sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade. Onaj koji je istovremeno ratovao i protiv Njihovih, i protiv Naših, i povremeno protiv Velikog i njegovog Malog brata. Poštovao me je zbog toga što sam prvi s kamerom ušao u štab generala JNA-e Kukanjca kada je ovaj s vojskom napuštao zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Tada sam u jednoj autorskoj tv-reportaži objavio vojne dokumente i karte koje sam sa ekipom pronašao “preturajući” zloglasno komandno mjesto. Moj oslobodilac je tada “zarobio” poznati Kukanjčev vojni džip zvani “puh” u kojem je kasnije, prkoseći, sve vrijeme rata obilazio borbene linije u zoni odgovornosti njegove brigade.
Od mog sam oslobodioca dobio na poklon i novu presvlaku: košulja dugih rukava, hlače, prsluk i plitke cipele. Ako nekad ne budem čuo zujalicu da bar poginem sa ljiljanom izvezenim na prsluku.
Tako “uniformisan” sam na kraju rata izašao u Italiju da sa profesionalnim pe(h)livanima uradim pozorišnu predstavu tematski vezanu za višegodišnju opsadu Sarajeva. Po ratnoj navici prerušavanja, na glavu sam, povrh od briga naboranog čela, “natakao” beretku sa likom revolucionara Če Gevare.
Po povratku u Sarajevo, Naši ćoravi kritičari svega i svakoga zazujaše u medijima kako sam po svom povratku sa apeninskog poluostrva u oslobođeno Sarajevo donio živu glavu i na njoj kapu sa fašističkim obilježjem!?!
Tu sam beretku nosio na glavi sve dok se i Naši i Njihovi nisu uvjerili da su u liku revolucionara Če Gevare na mojoj kapi zlonamjerno “prepoznali fašističko obilježje” oni koji bi ga (fašizam) najradije istetovirali ponad svog bajpasima prošivenog kukavičkog srca.
Opet je vruće ljeto. Za svaki slučaj totalno sam promijenio imidž, ne pojavljujem se u medijima, ponekad na društvenim mrežama objavim ukrštenicu ili rebus kao alias Šemsudin Gegić, ne dajem izjave, svakog policajca pozdravim uljudno izvadivši ruke iz džepova, šapatom dozivam konobara, ne parfemišem se, ne nosim kapu-šuškavac, ni beretku, ne pričam o ratu, nisam potrčao ne pamtim, ne pijem, ne pušim, ne gledam nijedan tv-program, ne šeta me pas, jedem za stolom u ćošku, ne gledam u Trebević a ni u RTV Dom, ne igram loto jer se plašim da ne izvučem treći broj 13-onaj baksuzni…
Jedino uvijek pri ruci imam kolekciju crnih kišobrana. Tu sam, a kao da me nema. Kao da me nije ni bilo. Kao da me neće ni biti ama baš ni u čijem sjećanju.
