Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.07.2017.

DUŠKO VUJOŠEVIĆ: POLITIKA JE UPRLJALA SPORT

Vujošević: Politika je uprljala sport


Vujošević: Biti najbolji znači trčati sa šampionima

Vujošević: Biti najbolji znači trčati sa šampionima

/////////////////////////////////////

Pred početak pred-kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2019. godine u Kini, sa samo jednim porazom tokom priprema, košarkaška reprezentacija BiH, čini se spremnom. Sa velikim entuzijazmom je preuzeo selekciju, a onda se suočio sa brojnim problemima. O svemu tome za Radio Slobodna Evropa govori selektor košarkaške reprezentacije BiH, Duško Vujošević.

RSE: Kako zdravlje i jesu li vam naporne ove pripreme?

Vujošević: Sa jedne strane jesu naporne, zbog toga što se često putuje i menja mesto gde mora da se radi dijaliza. Idem na dve dijalize nedeljno, dok ne uradim transplantaciju. Sa druge strane, rad sa ovim ljudima, koji pokazuju poštovanje, zainteresovanost i energiju, na mene deluje lekovito. To je ona količina košarke koja mi je neophodna da bih dobro funkcionisao.

RSE: Posljednja utakmica, igrana protiv Austrije, pobjeda. Jedan jedini poraz i to protiv Makedonije, na turniru u Makedoniji. Čini se da je BiH spremna za učešće u pred-kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Šta vi mislite?

Vujošević: Ne sme da se zaboravi da je reprezentacija jako oslabljena. Dva igrača, koji igraju za NBA se nisu odazvala. Imali smo, što zbog povreda, što zbog drugih razloga, još šest otkaza. To sve čini reprezentaciju slabijom, nego što smo očekivali da će biti.

Sa druge strane, entuzijazam i borbenost ovih igrača, način rada, doveo je do toga da je bolja nego što su ljudi očekivali, kada su ti otkazi došli. Ne treba da se izgubi kontakt sa realnošću. Mora da se zna da je ovo jedan sastav koji je nov i na neki način eksperimentalan. BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji. Nije ovo samo skupljanje igrača, nego se igrači, i formiraju i razvijaju. Drugog puta nema.

Jedna stvar su pripremene utakmice kod mladih i neiskusnih igrača. Sigurno će taj teret prvenstvenih utakmica da da svoje, da uradi svoj posao negativno, ali probaćemo. U teškoj smo grupi. U drugim grupama su tri ekipe, mi smo sa četiri ekipe. Prvu utakmicu igramo u gostima, pa tri kod kuće, zadnje dve na strani. Ni taj raspored nije idealan, ali pokušaćemo, uz ovaj dobar rad i dobru igru, da napravimo nešto što je objektivno rezultatski podvig za ovu situaciju, a to je plasman u kvalifikacije.

"BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji", kaže Vujošević
"BiH počinje da stvara novu generaciju u svojoj reprezentaciji", kaže Vujošević

RSE: Sa velikim entuzijazmom ste preuzeli reprezentaciju BiH i odmah se suočili sa brojnim problemima. Prvo se selekciji nije odazvao nekadašnji kapiten Mirza Teletović, potom Jusuf Nurkić, pa Nemanja Gordić. Šest igrača je povrijeđeno. Je li do igrača ili do vas, obzirom da ste poznat kao strog trener, koji traži disciplinu i maksimum od igrača?

Vujošević: Da li je do mene? Do mene nije sigurno. Nisam neko ko ima obavezu da privuče igrače. Igrači bi trebali imati odnos prema toj državi, prema reprezentaciji te države. Iz tog odnosa treba da dođu, i to ne da dođu, kao što su pojedinci dolazili prošle godine, da čašćavaju svojim prisustvom, nego da dođu da naporno rade, igraju i da naprave rezultat.

RSE: Na ovim područjima se često govori o mentalitetu. Kakav je to mentalitet i koliko je teško motivisati igrače?

Vujošević: Igrači sa ovih područja imaju dobar mentalitet. Vole da rade i rade više nego što rade igrači sa drugih prostora. Zbog toga volim da radim sa njima.

RSE: Kako ocjenjujete košarkaške lige, kako u BiH, tako i u regionu?

Vujošević: Sigurno da je u EX YU bila puno kvalitetnija liga, koja se jednog momenta smatrala najkvalitetnijom na svetu, posle NBA. Neka supstitucija za nju je Jadranska liga, ali nije puno. Promenilo se mnogo toga. Igrači mnogo ranije odlaze, ili u NBA, ili u evropske klubove, ne ostaju ovde. To više nije taj kvalitet. I vođenja te lige, gde se dešavalo da klubovi, mimo nekih plasmana, dobijaju neki status ili ispadaju iz nekog statusa, nije nešto što se ranije moglo desiti. Ipak, Jadranska liga je jača nego svako pojedinačno takmičenje i u tom smislu to je bolja prilika za igrače, da i oni napreduju. Ako hoćeš da budeš šampion, moraš da trčiš sa šampionima.

RSE: Sa Partizanom ste osvojili 23 trofeja. Za svakog navijača Partizana, Vi ste više od košarkaškog trenera. Upravo zbog toga su se odlučili da vam naprave bistu u prostorijama kluba. Koliko Vam to znači?

Vujošević: To mi znači jako puno. Određeni broj navijača je prepoznao neke zasluge i neku scenografiju tog rastanka. Partizan je sigurno važan deo mog života. Kada je u pitanju košarkaški klub, želim im sve najbolje, ali ono što pre svega želim, je da pare, koje sam davno zaradio i nisam naplatio, naplatim.

RSE: Klub je bio ucjenjen, dok ste Vi na mjestu trenera, da neće imati sponzora. Kako ste se tada osjećali?

Vujošević: Neću o tome da pričam nigde van Srbije. Tamo sam o tome dovoljno pričao.

RSE: Koliko je, po Vašem mišljenju, politika upletena u sport?

Vujošević: Ne mogu da se obezbede finansijska sredstva jer na ovim prostorima košarka nije profitabilan sport. Ali ne može da opstaje samo ono što je profitabilno. Ni zdravstvo nije profitabilno, ni školstvo, ni kultura. Ako za sportom ima potrebe, onda on mora iz državnog budžeta da se finansira i da postoji sistem kako se raspodeluju ta sredstva. Politika se meša mnogo. Bez politike je nemoguće obezbediti sredstva, ali politika bi trebalo da obezbedi sredstva, sistem raspodele sredstava i da se dalje ne meša. Na žalost, meša se puno i neki maniri borbe iz politike su se preneli u sport i uprljali ga.

RSE: Upravo posljedice politike u BiH su takvi da se igrači, koji pripadaju srpskom narodu, odlučuju da igraju za Srbiju, tako i sa Hrvatskom. Može li se to promijeniti?

Vujošević: O politici neću da pričam. Pričao sam puno o tome u Srbiji. Prosto se ona mešala u moj posao i moj život i morao sam da reagujem. Zna se moje opredeljenje. Ja sam voleo Jugoslaviju i jugonostalgičar sam. Ovde ne predstavljam nikoga drugog, osim samog sebe. Volim da radim sa igračima sa prostora EX YU. Zbog toga sam ovde i moj doprinos će biti da radim najbolje što mogu.



















31.07.2017.

PROF. DR. VEDAD PAŠIĆ: KO SE PLAŠI NAUČNE DIJASPORE, NIJE MU MJESTO U AKADEMSKOJ ZAJEDNICI

Prof.dr. Vedad Pašić: Ko se plaši naučne dijaspore, nije mu mjesto u akademskoj zajednici

Juli 31. 2017.


Vedad Pašić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Tuzli, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u svom gradu, dodiplomski i magistarski studij završio je na Fakultetu matematičkih nauka Univerziteta Saseks u Engleskoj. Diplomu doktora matematičkih nauka stekao je na Univerzitetu u Bathu, također u Engleskoj, pod mentorstvom čuvenog matematičara, dr. Dmitrija Vasiljeva.

Trenutno je jedan od najglasnijih zagovornika institucionalne podrške nauci, talentiranim učenicima i studentima, uvezivanja bh. naučne dijaspore, a posebno afirmiranja istraživačkog rada na univerzitetima, gdje bi vrata bila otvorena svima koji se naukom bave zbog nauke, a ne zbog politike. Radove objavljuje u najreferentnijim naučnim žurnalima.

Ambicije i očekivanja

Dr. Pašić čvrsto je na zemlji, s velikim ambicijama, ali bez velikih očekivanja da će se odnos prema nauci u BiH promijeniti zakonima i proklamacijama. Smatra da mnogo zavisi od sposobnosti akademske zajednice da znanjem stane u odbranu svog digniteta, a za što je, kaže, potrebno samo malo više hrabrosti i ličnog samopouzdanja.

Ovih dana glasno je aplaudirao bh. srednjoškolcima koji su na olimpijadama iz matematike i fizike u državu donijeli šest medalja i četiri pohvale. Kaže, aplaudira javno, jer zna kakav temelj nauci daje jedna medalja osvojena na nekoj od olimpijada iz matematike, fizike, informatike, na koje države učesnice šalju svoje najtalentiranije i najvrednije učenike.

– Presretan sam zbog stalnih uspjeha naših olimpijaca, posebno matematičara. Siguran sam da su svi budući doktori nauka. Za malu zemlju kakva je BiH to je prevelik uspjeh. Kamo sreće da naše institucije imaju sluha da pozovu svu ovu djecu, debelo ih nagrade i tako blagoslove njihov ulazak u svijet nauke. Vjerujte, svi olimpijci koje poznajem, a poznajem ih desetine, bez obzira na to u kojoj zemlji žive i rade, nisu danas manje ponosni Bosanci i Hercegovci od vremena kad su osvajali medalje.

I sam sam bio na Olimpijadi 1995. godine u Torontu u Kanadi. Bilo je to u vrijeme pada Srebrenice, nepuna dva mjeseca nakon zločina na Kapiji. Ipak, u takvom stresnom stanju neko je u državi imao sluha i snage da opremi naš tim i pošalje nas na takmičenje. Svi koji smo tada bili na Olimpijadi, počevši od Tarika Kabila, Katarine Blagović, Radoša Radojičića, Zenana Šabanaca, Anura Hrustemovića, izgradili su zavidne naučne karijere.

S respektom spominjete odnos države prema odlasku olimpijaca na Matematičku olimpijadu prije 22 godine. Kakav je taj odnos danas?

– Koliko znam, zavisi od kantona do kantona. Nema jednog mjesta u državi gdje bi se mogla osigurati sredstva da olimpijci na takmičenje ne putuju pod stresom. Skoro do posljednjeg dana strahuju hoće li imati novac za karte i smještaj, da ne spominjem džeparac za njih i profesore, koji ulažu u njihovo znanje.

Naši mladi ljudi već dugo godina ostvaruju vanredne rezultate na međunarodnim naučnim takmičenjima iz matematike, informatike, fizike i drugih, za cjelokupni razvoj nezamjenjivih fundamentalnih nauka. Ali nedostaje sistemska podrška, ne samo finansijska već, mnogo važnije, institucionalna i ljudska, koja talent treba da prepozna, njeguje, motivira, stvori pretpostavke za kvalitetno zapošljavanje i onda da na istom višestruko profitira u svakom smislu.

Nerijetko i Vi i Vaše mnoge kolege prozivate državu zbog nepostojanja odnosa spram značaja razvoja nauke u zemlji, ustvari podrške naučnoistraživačkom radu. Reagira li neko na te Vaše prozivke?

– Ja ne prozivam državu, moja je, takva je – kakva je. Ali prozivam pojedince koje država plaća da rade svoj posao kako treba. Glomazni birokratski aparat dovodi do apsurdnih situacija. Dogodilo se, naprimjer, da naši naučnici ovih dana neće moći aplicirati za projekte vezane za tehnološku saradnju s Japanom. Razlog je više nego sramotan, a tiče se propusnosti informacija o ponudi Japana za tehnološku saradnju.

Naime, dok je informacija o dostupnim sredstvima „putovala“ kroz naš državni aparat, od Ministarstva vanjskih poslova, preko Ministarstva civilnih poslova, entitetskih vlada, entitetskih ministarstava obrazovanja i nauke i konačno same naučne institucije, proteklo je više sedmica koje su trebale biti iskorištene za pripremu prijedloga projekta. Tako će sredstva, koja lako mogu da prevaziđu ukupna državna ulaganja u nauku, po svoj prilici, propasti. I kome da se žalimo što je to tako?

Ulaganje u nauku Koliko danas država ulaže u nauku i podržava li mlade talente spremne da uče i dokazuju se u nauci?

– Ulaganje svih nivoa vlasti, ali i privrede BiH u naučnoistraživački rad i razvoj, nažalost, često se mjeri u promilima bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prije nekoliko godina iznosilo je to nekih 0,33% BDP-a. Ne smijem ni pomisliti na to da pravim usporedbu s razvijenim ili srednje razvijenim zemljama. Problem djelimično leži i u koruptivnim čepovima na koje se, nažalost, nailazi na svim koracima našeg društva i administracije te ozbiljni privredni investitori nisu najspremniji davati carte blanche resurse institucijama koje će ih potrošiti netransparentno i na principima našeg famoznog IMT-a, gdje mnogi fondove ne dodjeljuju naučnicima na principu izvrsnosti, već podobnosti. Mnogi talenti koji su svojevremeno postizali vrhunske rezultate iz znanja danas imaju zavidne naučne karijere u svijetu.

Kakav je njihov odnos prema BiH, imate li saradnju s takvima, s obzirom na to da je riječ o naučnicima iz otprilike Vaše generacije?

– BiH raspolaže velikim potencijalom u smislu tzv. akademske dijaspore, od kojih su mnogi veoma zainteresirani kako za povratak tako i za saradnju s našim naučnim institucijama. Naučni rad ne poznaje granice te često savjetujem svoje najbolje studente da nastave školovanje na nekima od najuspješnijih i najboljih naučnih ustanova Evrope i svijeta.

Naš student generacije na Odsjeku za matematiku, broznani matematički olimpijac Adnan Ibrić ove godine nastavlja studij na Ecole polytechnique fédérale u Lozani u Švicarskoj. U posljednjih nekoliko godina petero naših studenata doktoriralo je matematiku u Evropi. Naši trenutni i svršeni studenti rade na CERN-u, bave se istraživanjem za neke od najinovativnijih firmi i iz oblasti genetičkog inžinjerstva, sarađuju s tehnološkim gigantima te se čak, i ako ne ostanu u nauci i akademskom radu, u vrlo kratkom roku zapošljavaju u nekima od najpoželjnijih oblasti privrede, finansija i industrije, otvaraju svoje vrlo uspješne firme…Naravno, imamo kontakte i, bilo gdje da se nalaze, na svaki naš poziv ili sugestiju spremni su doći, održati predavanje, seminar, a da zato ne traže nikakvu naknadu, čak ni za putne troškove.

Sve manje učenika odlučuje se da studira, a, opet, kad odabiru studij, teško se opredjeljuju za matematiku, fiziku, informatiku, inžinjerstvo i slično. Zašto?

– Na javne univerzitete ove godine u BiH upisano je manje maturanata u odnosu na prethodni period. Mnogo je razloga, ali tri su fundamentalna. Prvi i uvjerljivo najvažniji jeste činjenica da, naprimjer, na području TK imamo 38 posto manje djece u srednjim školama nego prije deset godina, dok je na području KS taj procent čak 42 posto. Ovo je činjenica zbog koje bi u svakom normalnom društvu već odavno zvonilo na uzbunu. Drugi razlog je neprovođenje bilo kakve strategije upisa u srednje škole i javne fakultete, gdje se u javnom školstvu povinuje željama šire populacije, a ne strateškim planovima razvoja društva, a što se ne bi smjelo događati.

Treći razlog je, dakako, otvaranje čitavog niza privatnih visokoškolskih ustanova, od kojih mnoge uopće ne zavređuju takav epitet. Nisu, naravno, sve privatne visokoškolske ustanove nekvalitetne, dapače. Ali sama činjenica da se na području TK u posljednjih nekoliko godina otvorilo pregršt istih govori da se, u najvećem broju, sigurno ne može govoriti o kvalitetu i ulaganju u budućnost. Često je to samo „štamparija diploma“ za podobne, koje svejedno čeka zaposlenje u nekoj budžetskoj organizaciji ili državnoj firmi. Mi smo kao društvo došli u apsurdnu situaciju da nam u državnoj službi rade diplomanti često dubioznih privatnih ustanova, dok u realnom sektoru rade diplomanti pretežno javnih univerziteta. To mnogo govori o (ne)kvalitetu diploma javnih i privatnih univerziteta.

Znanje i zvanje

Kako se boriti protiv devalviranja znanja nauštrb zvanja u akademskoj zajednici, protiv profefora koji više sjede u štabovima političkih partija nego za katedrama?

Devalviranju znanja nauštrb zvanja dosta je doprinijela i sama akademska zajednica, čije postojanje u pravom smislu riječi, nažalost, tek trebam istinski iskusiti. Mnogi od nas su se malo previše uljuljkali u udobne fotelje i relativno dobro plaćene poslove, posebno manjina onih koji su duboko svjesni da im u akademiji uopće nije mjesto i koji su pozicije samo zaradili društvenopolitičkim vezama. Mnogi fakulteti često više liče na „groblje“ propalih političkih djelatnika nego na mjesto akademske izvrsnosti i prosperiteta društva.

Duboko sam, međutim, uvjeren da je takvih u akademskom miljeu BiH mali procent i da je ogromna, ali, nažalost, veoma tiha većina čestitih, radišnih i kvalitetnih naučnika. Takvi se, jednostavno, sklanjaju, šute. Moj stav je da je akademska autonomija ne samo pravo i privilegija već i velika odgovornost. Sve svoje djelovanje kao naučnika i čovjeka pokušavam zasnovati na borbi protiv nepravde, licemjerstva i sitnih ličnih interesa u akademskoj zajednici. Mnogi me u tome podržavaju, ali, nažalost, šutke. Smatram da skupa možemo vratiti riječ zajednice u našu akademiju, a samim tim braniti svoju struku od napada akademskih mediokriteta koji su posljednjih decenija nerijetko imali glavnu riječ.

Vrata moraju biti otvorena za akademsku dijasporu

– Mi smo u Tuzli već otvorili doktorski studij matematike. I za sada imamo podršku i Vlade i resornog ministarstva. Procjena je da će se samo u oblasti matematike, IT-a, biotehnologije i interdisciplinarnih fundamentalnih nauka u Tuzli u narednih nekoliko godina otvoriti nekoliko stotina visokoplaćenih radnih mjesta, čemu mi, kao društveno odgovorna institucija javnog školstva i nauke, moramo odgovoriti na adekvatan i promptan način.

U svemu tomu nam vanredno može pomoći akademska dijaspora. Na našem fakultetu smo standardnom praksom učinili sve da se održavaju pozivna predavanja. Mogu otkriti da nam u septembru gostuje vrsni matematičar, naučnik i profesor na King Collegeu u Londonu Mahir Hadžić, naš srebreni matematički olimpijac. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo posjete i ostvarili saradnju s nekoliko naših naučnika s vrhunskih naučnih institucija kakvi su Sorbona u Parizu, Univerzitetski koledž u Londonu… Vrata „naučnoj dijaspori“ se moraju otvarati, a, ako se neko plaši njihovih naučnih vidika, onda tome i nije mjesto u akademskoj zajednici.

“Lovokradice” iz međunarodne zajednice

– Nažalost, pod utjecajem donekle predatorskog ponašanja naših prijatelja u međunarodnoj zajednici, koji se u posljednje vrijeme, moguće pod utjecajem i globalnog sigurnosnog stanja, nesigurnosti perspektive američkog eksperimenta, sa skoro komično neodgovornom vlašću, sve više ponašaju kao svojevrsne „lovokradice“ našeg naučnoistraživačkog potencijala, odljev mozgova koji trenutno proživljavamo je skoro bez paralele u recentnoj prošlosti.

To je pitanje koje smatram da naša diplomatija i odgovorne strukture hitno trebaju postaviti predstavnicima ambasada pojedinih, pretežno evropskih zemalja – je li pravi način da se formalno uvijek proklamirani interes da se BiH naučno i ekonomski podigne na nivo EU doista može postići masovnim štampanjem viza i dozvola za rad u Njemačkoj naših najboljih i najvrednijih mladih ljudi? Mi samo vidimo kako nam odlaze medicinske sestre, pa i ljekari, a ne vidimo da nam najtalentiranije naučnike koje je ova država odškolovala naprosto otimaju..

Almasa Hadžić (Avaz)

















31.07.2017.

JEDINSTVEN OBJEKT U SVIJETU : GODIŠNJICA PROKOPAVANJA TUNELA D-B, SIMBOLA ODBRANE SARAJEVA (VIDEO)

Jedinstven objekt u svijetu : Godišnjica prokopavanja Tunela D-B, simbola odbrane Sarajeva (VIDEO)

Juli 31. 2017.



Godišnjica prokopavanja Tunela D-B, daška slobode koji je kroz ovaj tunel dospio do grada koji se gušio i Sarajlijama dao novu snagu za opstanak u godinama rata, obilježena je danas u Sarajevu.
Tunel spasa prokopan je 1993. godine ispod piste sarajevskog aerodroma da bi se opkoljeno Sarajevo povezalo s ostatkom bosanskohercegovačke teritorije.

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata Salko Bukvarević smatra da ovaj objekt svjedoči brutalnoj agresiji na BiH te preživljavanju Sarajlija.Istakao je značaj obilježavanja ovog datuma, jer svjedoči borbu građana za slobodu i kazivanje istine o blokadi Sarajeva, koja se nikada nijednom drugom gradu ne smije desiti,javlja Fena.

– Tunel spasa je svjedočenje o herojskoj odbrani Armije Republike BiH koji su branili Sarajevo, ali i borbi svakog građanina za preživljavanje – zaključio je Bukvarević.

V.d. direktora Fonda memorijala Suad Zijadić smatra da je prokopavanje Tunela najveća pobjeda Armije Republike BiH, jer je na ovaj način Sarajevo konačno “prodisalo”.Istakao je da su sačuvani mnogi životi te da je to bio jedini način da se Sarajlije snabdiju oružjem za odbranu, hranom, naftom, lijekovima, i svim onim što im je godinama nedostajalo.

Iako nema tačnih podataka o broju ljudi koji su prošli kroz tunel u ratnim godinama, Zijadić smatra da taj broj iznosi više od milion.Druga korist od ovog tunela je, naglasio je, što je danas od njega napravljen Spomenički kompleks koji dnevno obiđe nekoliko hiljada posjetilaca.

Jedan od vojnika koji je kopao tunel 1993. godine s Dobrinje u pravcu Butmira Nusret Halilbašić prisjetio se tih mjeseci ističući da se najviše sjeća trenutka kada su se pod zemljom susreli kopači iz oba pravca.

– Sjećam se da smo dobili flašu rakije, svi smo bili bučni, a radost je bila velika. Ljudi s ruksacima su čekali da prođu kroz tunel, a među njima je bilo i razdvojenih porodica – poručio je.

Prisjetio se da su mnogi koji su prošli kroz njega, bar jednom udarili glavom o plafon te na taj način dobili vječni suvenir, jer je tunel dosta nizak.Ovom prilikom otvorena je i izložba fotografija na kojima su portreti ljudi koji su na bilo koji način  učestvovali u gradnji Tunela. Među njima su oni koji su došli na ovu ideju, pa do onih građana koji su kopali tunel i postavljali šine.

Sarajevski tunel, od ideje do realizacije, bio je po mnogo čemu jedinstven objekt ove vrste u svijetu. Ta prokopana rupa u zemlji, duga približno 800 metara, s prosječnom visinom od 1,6 m i širinom od 1 m, podsjećala je na sve drugo osim na tunel, ali je zbog značaja postao simbol odbrane Sarajeva.

////////////////////////////////////////



////////////////////////////////////


MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE: 'U njemu nema ništa ljudsko'

MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE: 'U njemu nema ništa ljudsko ...

////////////////////////////////////////////////

Dnevnik

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (III)



///////////////////////////////////////

Dijaspora

Poslušali zov domovine : Ajlu i Amera, umjesto matičara, vjenčao pisac Abdulah Sidran



  /////////////////////////////////////////////////

Ponosna, uspiješna i bogata Bosanka : Senada Adžem jedna od najuspješnijih agentica za

////////////////////////////////////////////

Hercegovci u “zemlji orlova”: Bošnjaci u Albaniji vape za domovinom

//////////////////////////////////////

Intervjui

Hajrudin Somun: Ovakva politika dugoročno vodi Izrael ka njegovom uništenju!



/////////////////////////////////////////////////

Josip Pejaković: Krade se 25 godina i još se nije sve pokralo

 ///////////////////////////////////////

Bakir Izetbegović: Čović djeluje po principu “sve ili ništa” i na kraju će dobiti “ništa”

31.07.2017.

ALEN MUHIĆ : MOJ OTAC - RATNI ZLOČINAC IZ FOČE

Alen Muhić : Moj otac – ratni zločinac iz Foče

Juli 31. 2017.


Njemački mediji osvrću se na priču Alena Muhića. Njegov otac bosanski Srbin silovao je njegovu majku muslimanku. Ona je Alena dala na usvajanje. O silovanjima u BiH se ne govori, kaže ovaj mladić.

Alenu Muhiću su 24 godine i živi u Goraždu, 100 km jugoistočno od Sarajeva. Radi kao bolničar u kantonalnoj bolnici. On je dijete rata u BiH: Njegov otac – bosanski Srbin silovao je njegovu majku – bosansku muslimanku u jednom logoru. Devet mjeseci kasnije Alen je došao na svijet u istoj bolnici u kojoj danas radi. Usvojili su ga kućepazitelj bolnice i njegova žena, piše DW.

“Bilo mi je 6 ili 7 godina kada sam u školi saznao šta se desilo. Znao sam da sam usvojen mada nisam tačno ukapirao šta to znači. Moji roditelji su se trudili da se ne osjećam kao usvojeno dijete. A onda su snimili film o meni. Pogledao sam ga 15 puta zaredom. I onda je provalilo iz mene. Počeo sam postavljati pitanja. Shvatio sam da to nije samo teret koji ja nosim već i teret cijelog bosanskog društva.”

Alenova majka je nakon njegovog rođenja uspjela napustiti BiH i pobjeći u SAD. Udala se i dobila dvoje djece. Alen ju je sreo prvi put kada mu je bilo 22 godine. “Kada sam je vidio, skoro sam doživio nervni slom. Oboje smo plakali. Pričali smo o tome šta se desilo u ratu i saznao sam da je čovjek, koji ju je silovao, ubio njenog oca.”

Tog čovjeka je Alen isto tako upoznao – svog oca, ratnog zločinca. Bila je to spontana odluka. Alen je otišao u džamiju na molitvu a onda se sa hodžom zaputio u Foču, gdje danas živi njegov otac. “Pokucali smo na njegova vrata. Pitao sam ga jesi li ti Radmilo? Rekao je da jeste. Ja sam mu se predstavio. Rekao mi je da zna ko sam i da je preko interneta pročitao moju priču. Razgovarali  smo. Poricao je da je moj biološki otac i da poznaje moju majku. Uvidio sam da u njemu nema ništa čovječno”.

Istina se krije

I pored te spoznaje, Alen je odmah uočio sličnost koju ima s tim čovjekom: imamo istu figuru. Radmilo je doduše osuđen za nedjela koja je počinio ali nije morao u zatvor. Cijelo Goražde zna za Alenovu sudbinu. On tvrdi da ima 1.000 djece sa njegovom sudbinom u Bosni ali da niko o tome ne govori.

“Istina se sakriva. Meni to pada teško, jer znam da bi sve bilo drugačije kada bi se o tome otvoreno pričalo. Ali jedva da se govori o ratu i silovanjima. Sve se to stavlja pod tepih”.

Ovaj mladić priča smireno i bez bijesa.

Alen Muhić je pronašao svoju sreću. To je njegova supruga Dženana, koju je upoznao u bolnici kada je bila na praksi na hirurškom odjelu. Alenov sin je napunio godinu dana. Njegova supruga kaže kako je Alen uvijek pozitivan i kako zrači pozitivnom energijom tako da se njegova patnja ne primjećuje”, piše na internet stranici njemačkog radija Deutschlandfunk iz Kelna.

///////////////////////////////////////
  Šokantan intervju direktora Mercedesa : “Živjet ćemo dulje od 100 godina, a naša djeca nikada neće biti vlasnici
30.07.2017.

UMJETNICI U TITOVOM BUNKERU

Umjetnici u Titovom bunkeru



Titov bunker kao umetnička galerija


Titov bunker kao umetnička galerija

///////////////////////////////////

Titov bunker u Konjicu godinama je bio dobro čuvana tajna. Građen je u tajnosti, od 1953. do 1979. godine, a leži na oko 6.500 m2 prostora i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje.

Titov bunker danas je novi turistički dragulj Hercegovine i mjesto susreta umjetnika iz regije, Evrope i svijeta.

Objekat ARK, poznat kao Titov bunker, atrakcija je za turiste iz cijelog svijeta, a najvećim dijelom, za ovu nekada strogo čuvanu tajnu bivše Jugoslavije, interesiraju se Slovenci.

„Došli smo iz Celja, da vidimo Titov bunker. Ja sam Matej, mi smo jedna grupa prijatelja koji često putujemo ovim bivšim republikama Jugoslavije i sviđa nam se. Prva liga. Vidjeli smo umjetničke radove. Utisak pravi megalomanska gradnja, uistinu glomazna stvar“, kaže Matej iz Celja.

U februaru je upravljanje Titovim bunkerom preuzela Općina Konjic, odnosno Razvojna agencija „Prvi korak“, kaže direktorica Ajla Greda.

Umetnički rad Annalise Cannito
Umetnički rad Annalise Cannito

„Neke od prvih aktivnosti koje smo pokrenuli bilo je utvrđivanje i donošenja odluke o cijeni ulaznice za posjetioce objekta D-0ARK. Ta cijena je 20 KM (10 eura). Nakon toga smo uspostavili saradnju sa predstavnicima turističkih agencija, odnosno sa fizičkim i pravnim licima koji ispunjavaju uslove za pružanje turističkih usluga. Nezaobilazno u ovom projektu su mladi ljudi koje smo angažovali. Formirali smo bazu vanjskih saradnika, sedam osoba koje govore strane jezike i koji su prošli edukaciju kako bi što bolje prezentovali ovaj objekat i upoznali turiste sa njegovim značajem“, rekla je Greda.

Uposlenica Agencije „Visit Konjic“, Martina Žilić naglašava da u turističkoj ponudi konjičke općine objekat ARK zauzima značajno mjesto.

„Vlada veliko interesovanje za Titov bunker, kako u Bosni i Hercegovini tako i zemljama regiona“.

Podsjećamo, u Titovom bunkeru realizirana su četiri ciklusa Bijenala savremene umjetnosti „D-0 ARK Underground“ , iza kojih je u ovom objektu ostao 141 umjetnički rad, od 108 umjetnika, koji dolaze iz 32 zemlje.

„Moj rad govori o samim radnicima, ljudima koji su tokom 26 godina gradili ovaj objekat“, objašnjava umjetnica Annalisa Cannito iz Italije.

Lia Perjovschi: Dobra ideja da se atomsko sklonište pretvori u galeriju
Lia Perjovschi: Dobra ideja da se atomsko sklonište pretvori u galeriju

„Smatram da je to veoma dobra ideja da se atomsko sklonište pretvori u galeriju savremene umjetnosti“, kaže Lia Perjovschi, umjetnica iz Rumunije.

Siniša Šešum, šef kancelarije UNESCO-au BiH, ističe da generalna direktorica UNESCO-a pokroviteljstvo nad Bijenalom potvrđuje treći put zaredom.

„Za nas to zaista puno znači. Imamo objekat koji je do nedavno bio vojni, a sad se koristi za uvezivanje ljudi, promociju mira. Jednostavno, gledamo jednu drugu sliku samog tog objekta, a on potvrđuje snagu kulture, da se ti bolni periodi mogu na ovakav lijep način i prebroditi. Ovaj tunel povezuje, on ne odvaja ljude. I to nam je vrlo, vrlo bitno“, rekao je Šešum.

U četvrtom cilusu Bijenala savremene umjetnosti učestvovalo je šest umjetnika, a zemlje partneri bile su Njemačka i Italija, kaže Iris Dressler, selektorica Bijenala u ime Republike Njemačke.

„Vodila sam se idejom da će ovo uskoro postati pravi muzej. Ovo je 25 godina bilo radno mjesto, atomsko sklonište, međutim, samim početkom Bijenala, ovo postaje jedna umjetnička galerija. Birali smo umjetnike na osnovu same tranzicije – prenosa iz atomskog skloništa u umjetničku galeriju“.

Iz Belgije u Konjic stiže Rože Dilejbek - „Mi smo prijatno iznenađeni i Konjic nam se jako dopao. Iznenađeni smo da ovo sve ima u Konjicu“, ističe Dilejbek.


//////////////////////////////////////////////
//////////////////////////////////

Tašlihan, primjer potčinjavanja kulturnog naslijeđa


Ostaci Tašlihana (lijevo), Sarajevo

Ostaci Tašlihana (lijevo), Sarajevo

////////////////////////////////////

Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine poništila je odluku o proglašenju spomenika Tašlihan nacionalnim spomenikom i na taj način omogućila gradnju nad ostacima karavan-saraja, javne građevine iz perioda Osmanskog carstva koja je služila za smještaj karavana i ostalih putnika namjernika, u neposrednoj blizini objekta Gazi Husrev-begovog bezistana u Sarajevu.

Temelji i nekoliko zidina ostalo je nakon požara od Tašlihana. Važan spomenik kulture, ali i turistička atrakcija. Ova zadužbina Gazi Husrev-bega izgrađena je prije 500 godina. Danas, na mjestu ovog nekada zaštićenog nacionalnog spomenika, vlasti planiraju podizati nove objekte.

"Objekat prizemni plus sprat, vrlo transparentan, gdje će biti sadržaji koji dopunjuju funkcionisanje trga. Kulturni sadržaji, prodaja nekakvih čaršijskih, mislim ono što dopunjuje Baščaršiju", pojašnjava direktor Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Amir Pašić koji odluku o dozvoljenoj gradnji opravdava tvrdnjom kako je od Tašlihana ostalo svega pet posto.

Odluci novog saziva Komisije, kojom je poništena odluka da je Tašlihan nacionalni spomenik, usprotivili su se iz Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH.

Iako su u ovoj instituciji svi na godišnjem odmoru, za bh. medije izjavili su: "Ovom odlukom ostaci Tašlihana i objekta Gazi Husrev-begov bezistan s dućanima su ugroženi i izloženi mogućoj devastaciji te nedozvoljenoj gradnji u zoni oba zaštićena nacionalna spomenika".

Protiv ovakve odluke Komisije je i nekadašnja članica ovog tijela Amra Hadžimuhamedović.

"Skidanje i umanivanje zaštite i potčinjavanje kulturnog naslijeđa nekim objektima, kao što su trgovački objekti u ovom slučaju, zapravo je uništavanje tog resursa, prije svega na uštrb pojedinačne dobiti", tvrdi Hadžimuhamedović.

Ostaci zidina karavan-saraja
Ostaci zidina karavan-saraja

Tašlihan je svjedočanstvo o zlatnom dobu Sarajeva. Ukoliko se mora raditi na ovom trgu, onda postoje dva rješenja, koja su izvodiva.

"Spomenicima ove vrste pristupa se na dva načina, rekonstrukcijom ili konzervacijom. Kada je riječ o rekonstrukciji ona bi trebala slijediti izvorne načine gradnje i materijale. Primjer u BiH za uspješnu rekonstrukciju je Stari most u Mostaru", objašnjava historičar umjetnosti Haris Dervišević.

I raniji pokušaji da se gradi nad ostacima Tašlihana su propali jer Federalno ministarstvo prostornog uređenja zbog statusa zaštićenog dobra nikada nije dalo saglasnost.

Zbog toga ni sporazum između hotela Evropa i Islamske zajednice BiH, koja je investirala 1.100 metara kvadratnih a zauzvrat trebala ostvarivati prihod od rente, nikada nije proveden.

30.07.2017.

SVI NARODI ODLAZE IZ BiH, ALI...: OVO JE 5 KLJUČNIH RAZLOGA ZAŠTO HRVATI SELE NAJVIŠE!

SVI NARODI ODLAZE IZ BIH, ALI...: Ovo je 5 ključnih razloga zašto Hrvati sele najviše!

Jedino integracija i otvorenost vode ka uspjehu i blagostanju. Negativne demografske trendove i težak položaj hrvatskog naroda promijeniti može jedino istinsko prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine i okretanja ka ideji njene cjelokupne integracije.



SVI NARODI ODLAZE IZ BIH, ALI...: Ovo je 5 ključnih razloga zašto Hrvati sele najviše! - 3

Piše: Danijal Hadžović

Demografski trendovi i seljenje stanovništva među gorućim su problemima s kojima se suočava bosanskohercegovačko društvo. Prema podacima „Migracijskog profila“, koji se pak vodi podacima Svjetske banke, od zemalja Jugoistočne Europe, BiH je na prvom mjestu po stopi emigracije, nadmašivši Albaniju koja je godinama bila na vrhu. Prema zvaničnim podacima 448.451 državljana BiH ima stalno ili privremeno boravište u nekoj od samo 14 prijavljenih država. Međutim, s obzirom u BiH ne postoji obaveza odjave boravišta nakon preseljenja u stranu zemlju, stvarni podaci su izvjesno i mnogo alarmantniji. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, samo u dvije godine (2015. i 2016.) Federaciju je napustilo 48.700 ljudi. No, pojedine nevladine organizacije navode i brojku od preko 100.000 ljudi.

 

Ova negativna demografska kretanja posebno pogađaju Hrvate kao najmalobrojniji konstitutivni narod. Prema popisu iz 2013. Hrvata je u odnosu na prethodni popis iz 1991. godine manje čak za 27,3%. Srba, s druge strane je manje za 9,3, a Bošnjaka za 3,5 posto. Ovi rezultati pokazali su zabrinjavajući realnost o padu broja Hrvata u našoj zemlji, no ovi negativni trendovi se i dalje nastavljaju. Tako je prema podacima Biskupske konferencije od 2013. godine kada je napravljen posljednji popis do danas, Bosnu i Hercegovinu dodatno napustilo 74,580 katolika. Stvarne cifre nesumnjivo su još i gore.

 

I dok HDZ BiH zajedno s njemu bliskim organizacijama i medijima kao gorući problem položaja Hrvata u BiH nastoji prikazati pitanja poput toga koliko će ova stranka imati mjesta u Domu naroda i da li će „legitimnom“ Hrvatu biti zakonski obezbijeđeno mjesto u Predsjedništvu (i pri tome se, recimo, na položaj Hrvata u RS-u i ne osvrću), dotle na terenu imamo poraznu realnost da je Hrvata u BiH sve manje i da oni kao demografski faktor postaju sve manje značajni.

 

Velika tragedija je to za hrvatski narod, ali i Bosnu i Hercegovinu u cjelini, u kojoj Hrvati sa svojom katoličkom vjerom i kulturom sjećanja na srednjovjekovnu državnost čine jedan od temeljnih naroda koji je kroz historiju od kulture preko ekonomije do sporta, zadužio i dao ogroman doprinos identitetu i razvoju ove zemlje .

 

Donosimo vam nekoliko mogućih razloga zbog čega je iseljavanje naročito izraženo kod bh. Hrvata.


1. Hrvatski pasoši
Naravno, jedan od glavnih razloga zbog koje je emigracija među hrvatskim stanovništvom bila izraženija nego među druga dva bh. naroda jeste i „strateška prednost“ posjedovanja hrvatskog pasoša koja je građanima hrvatskog etniciteta u BiH omogućila najprije rad na većem i bogatijem tržištu Republike Hrvatske, a potom i diljem Evropske unije nakon što je ova država postala njen član. Hrvatski pasoš značio je i priliku za plaćenije poslove i bolji život koji su mnogi građani iskoristili odlazeći iz BiH. Ovaj trend posebno je pojačalo otvarnje Njemačke prema radnicima s Balkana, s obzirom da se ova vodeća evropska ekonomije sve više suočava s potrebom za stranim radnicima.


2. Naslijeđe Tuđmanove politike
Postojanje paradržave Herceg-Bosne, rat s Armijom BiH i kontrola ove paradržavne tvorevine od strane prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana među bh. Hrvatima stvorila je osjećaj da su oni pod skrbništvom Republike Hrvatske, te da je njihov glavni grad Zagreb, a ne Sarajevo. U protekle dvije i po decenije desilo se svojevrsno getoiziranje bh. Hrvata u području zapadne Hercegovine, sastavljene od nekolicine gradića koji ne nude preveliku perspektivu. S druge strane, i pored HDZ-ovih velikih planova, Mostar nikada nije u pravom smislu uspio postati istinski urbani centar sa snažnom infrastrukturom koji nudi velike mogućnosti. Ovakvo stanje stvari dovelo je do toga da zbog emotivne povezanosti s Hrvatskom te većih mogućnosti koji im se nude u ovom zemlji u odnosu na rodnu grudu, uz već stvorenu odbojnost prema Sarajevu, mnogi bh. Hrvati ostvarenje svojih talenata i potencijala pronađu u susjednoj Hrvatskoj. Dokazuju to brojni sportisti, intelektualci, umjetnici i druge uspješne ličnosti u Hrvatskoj koje vode porijeklo iz BiH. U ovom kontekstu se treba prisjetiti posebno značajne izjave bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji je bh. Hrvatima poručio da svoju budućnost traže u Sarajevu a ne u Zagrebu.

 

3. Politika straha i sukoba
Još od potpisivanje Daytona „stožerna stranka Hrvata u BiH“ kako sebe HDZ voli nazivati, zajedno s još mnogim intelektualnim krugovima, uz manje ili veće prekide, kreira političku atmosferu napetosti, nepovjerenja i straha, uvjeravajući bh. Hrvate da su oni kao narod ugroženi, diskriminisani i politički obespravljeni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Iako s ovom taktikom HDZ sebi nastoji obezbijediti što više zakonskih i političkih mehanizama za dodatno jačanje i širenje svoje vlasti, istovremeno ovakva retorika i politika kreiraju kolektivnu frustraciju kod Hrvata i osjećaj da BiH prema njima ima maćehinski odnos te da su im u ovakvoj državi mogućnosti za napredak i razvoj uveliko ograničeni. Takav kolektivni osjećaj prenosi se potom na individualni, pa mnogi, uz već spomenute faktore poput posjedovanja hrvatskog pasoša i privrženosti Hrvatskoj, na kraju lako ubijede sebe da u državi kakva je Bosna i Hercegovina više nemaju šta tražiti.

 

4. Izolacionistička politika
Kao posljedica konstantnog kreiranja straha i nepovjerenja dešava se i svojevrsna getoizacija hrvatskog glasačkog tijela u opštine s hrvatskom većinom u kojima dominira HDZ BiH. Međutim, s obzirom da Hrvati u BiH od većih gradskih centara blagu većinu imaju tek u Mostaru, samim tim ostaju izolovani od ključnih ekonomskih i društvenih kretanja u BiH koje veći centri apsorbuju, uključujući velike investicije, kulturne manifestacije, akademski život, društvena dešavanja, itd. A uzimajući u obzir sve izraženiju antizapadnjačku retoriku koja se može čuti od nacionalističkih hrvatskih krugova u BiH, otvoreno koaliranje Dragana Čovića s Miloradom Dodikom koji je na crnoj listi SAD-a, te uporno kreiranje animoziteta prema Sarajevu, ova politika izoliranja Hrvata u BiH prijeti da poprimi još dublje i pogubnije razmjere. S bh. Hrvatima kao najvećom žrtvom u konačnici, jer getoizacija u besperspektivnu zapadnu Hercegovinu bez većeg gradskog centra može dovesti jedino do pražnjenja zapadne Hercegovine. „Krš ne može da se ore“.


5. Pad ekonomske moći
Geografski položaj i granicu s Hrvatskom hrvatski krajevi u BiH, posebno zapadna Hercegovina, obilato su iskoristili u ratu za „akumuliranje prvobitnog kapitala“ kroz trgovinu i šverc, te stvaranje strateške prednosti nad ostalim, ratom više pogođenim i unesrećenim krajevima BiH. Ovo je u prvom poslijeratnim godinama iskorišteno kroz veliki ekonomski zamah koji su hrvatski krajevi u BiH imali u odnosu na ostatak držav kada se činilo da su u ekonomskom pogledu znatno uspješniji. No, taj ekonomski uspjeh počivao je prvenstveno na trgovini, u prvom redu uvoza koji je mahom išao preko zapadne Hercegovine. Ipak, s pojavom novih privrednih subjekata smještenih u većim centrima i razgranatijim poslovnim mrežama poput tuzlanskog Binga, zapadna Hercegovina je izgubila prednost kao ključni uvoznik.

 

Također, zbog već spomenutih razloga privrženosti Hrvatskoj te većeg tržišta i mogućnosti, put hrvatskih fudbalera i umjetnika rodom iz BiH pratili su i najuspješniji biznismeni. U trenutku kada su zato postali dovoljno moćni i snažni, svoje poslovanje su selili u susjednu Hrvatsku. Marinko Zadro, Tomislav Antunović, Marijan Primorac, Zdravko Alvir, Dubravko Grgić, Ivan Rimac, Mirko Grbešić samo su neki od danas nadaleko poznatih biznismena u Hrvatskoj, koji su zapravo rođeni Bosanci i Hercegovci. Na ovaj način Hrvati u BiH ostajali i bez svojih najuspješnijih biznismena i njihovih poslova.

 

S druge strane, ekonomskim napretkom Bosne i Hercegovine došlo je do smanjivanja razlika u regionalnoj razvijenosti, te se prvobitna „strateška prednost“ koju su pojedini hrvatski krajevi u BiH imali zahvaljujući ratnoj ekonomiji već odavno i neumitno topi čime se polako gubi i ta vrlo značajna ekonomska prednost koju su Hrvati imali u odnosu na druga dva naroda.


Šta je rješenje?
Hrvati u BiH žrtve su prvenstveno vlastitih političkih elita u BiH. Rigidna nacionalistička histerija, nametanje pozicije žrtve i kreiranje slike o državi Bosni i Hercegovini kao maćehi bh. Hrvatima, pomiješane s teškom ekonomskom situacijom, s jedne, i privrženosti Republici Hrvatskoj, s druge strane, već više od dvije decenije dovodi do odseljevanja hrvatskog stanovništva iz zemlje frapantnih razmjera. Da stvar bude gora, hrvatske političke i intelektualne političke elite kao jedino rješenje za ovaj narod u BiH žele predstaviti dodatno zatvaranje i odvajanje od druga dva naroda i kroz administrativno zaokruživanja hrvatskih teritorija u formi trećeg entiteta.

 

No, historijski zapis, od SAD-a do Evropske unije je pak kristalno jasan – jedino integracija i otvorenost vode ka uspjehu i blagostanju. Negativne demografske trendove i težak položaj hrvatskog naroda promijeniti može jedino istinsko prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite domovine i okretanja ka ideji njene cjelokupne integracije. Jedino u takvom okviru cijele zemlje sa svim mogućnostima koje ona može nuditi, Hrvati imaju mogućnost da u pravom smislu realizuju svoj puni potencijal i znanja. Izolavanost i zatvorenost u besperspektivne hrvatske općinice bez značajnijeg gradskog centra te neprijateljski odnos prema ostatku zemlje, bh. Hrvate u konačnici samo odvodi iz Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da i u samom hrvatskom naroda sve snage koje su protiv dosadašnje politike izolacionizma, netrpeljivosti i straha hrvatskih političkih elita snažnije dignu svoj glas za ujedinjenu BiH.

//////////////////////////////////

EUROBASKET: Juniori BiH nakon Francuske porazili i domaću ekipu Slovačke (VIDEO)

EUROBASKET: Juniori BiH nakon Francuske porazili i domaću ekipu ...

/////////////////////////////////

Milan Kučan, bivši predsjednik Slovenije : Zapadni Balkan je i dalje bure baruta

Čini mi se da Zapad nastavlja da zatvara oči pred činjenicom da je Zapadni Balkan  i dalje bure baruta, izjavio je bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan u intervjuu podgoričkoj Pobjedi. On je

////////////////////////////////////////
29.07.2017.

ZAŠTO SU PRAVOSLAVCI I KATOLICI NAPUSTILI BOŠNJAŠTVO

ZAŠTO SU PRAVOSLAVCI I KATOLICI NAPUSTILI BOŠNJAŠTVO

Autor: Adi Imamović


Objavljeno: 08. November 2012.
Adi IMAMOVIĆ: Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz. (...)
I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.
www.imamovic.wordpress.com

NACIONALIZACIJA BOSANSKIH PRAVOSLAVACA:
Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.

Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)

Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno-političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)


Bošnjački pravoslavci iz okoline Sarajeva
Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni. Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa. Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)

Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.

“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)
Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča. Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.

Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.

NACIONALIZACIJA BOSANSKIH KATOLIKA: Kod bosanskih katolika u početku nije nedostajalo propagiranje nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti, ali to nije bila dobra osnova, za koju će se vezati srpska i muslimanska većina. Kasnije su u nacionalnoj borbi tražili oslonac u ilirsko- jugoslovensko- hrvatskoj ideologiji. U nedostatku razvijenog građanstva, koji bi proizveli nacionalnu emancipaciju, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni, i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu.
Državni razvitak pojedinih južnoslavenskih zemalja usmjeravao je njihov narodnosni razvitak. (Hadžijahić: 1974) Prije pojave srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta sredinom XIX stoljeća, srpsko ime u narodnosnom smislu bilo je ograničeno na narod u Srbiji, i doseljenike iz stare srpske države, a hrvatsko ime na područje stare hrvatske države i kasnije, od XVIII stoljeća, na zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju. U tom smislu piše i historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine:


Bošnjački katolici iz Hercegovine
“Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, Štajerci , Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.
Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”:

“ Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974)

Hrvatski nacionalni pokret u Bosni, nije bio produktivan kao srpski, nije imao dugu tradiciju i razvijao se znatno sporije. Po ugledu na srpsko društvo u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. godine i sačinjavali su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzula Klement Božić.

Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo.

“Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe.“ (Herkalović: 1911)

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je pravoslavni komitet učinio za Srbe, promijenio nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac” i “katolik” uticao da se zovu Hrvati.
Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

U nacionalizaciji katolika, velikog udijela imala je katolička crkva, koja je dominiranjem iz hrvatske preuzela primat bosanskim franjevcima. Jedan od najzaslužnijih za uspješnu nacionalizaciju katolika u Bosni i Hercegovini je biskup đakovačko- bosanski Josip Juraj Štrosmajer, koji je slao svoje đake u Bosnu, nazivajući ih “misionarima hrvatske misli”, Glasnik biskupije bosansko-srijemske iz 1881. godine br. 3, piše da su bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda.

I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.

Ivan Radić u svom dijelu “Iz mog putovanja po Bosni”, navodi: “Žalosna im majka, meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat…” (Radić: 1923)

Bosanski katolici su narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to bosanski muslimani i pravoslavci. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. (Filipović: 2007) Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta, i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta današnjih Bošnjaka i njihovih susjeda, nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata.

Izvori:
• Herkalović Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor br. 78., 1911.
• Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
• Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
• Radić Ivan, Iz mog putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 1923.
• Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
• Ilija Garašanin, Načertanije, 1844.



















29.07.2017.

EMIR SULjAGIĆ PITA MIRJANU KASAPOVIĆ: KO JE ONO SRUŠIO STARI MOST?

Emir Suljagić pita Mirjanu Kasapović: Ko je ono srušio Stari most?


Juli 29. 2017.


Malo je orijentalističkih bljuvotina kakav je članak Mirjane Kasapović objavljen skoro u Jutarnjem listu. Hrvatska država, čiji je prvi predsjednik čak i na deklarativnom nivou svojom misijom smatrao „europeizaciju“ bosanskohercegovačkih muslimana – ni to nije tajna – prema Bosni i Hercegovini je uvijek imala najmanje dvije politike.

Piše: Emir Suljagić (Oslobođenje)

Članak sa deskriptivnim i pretencioznim naslovom „Hrvatska šuti, a Europu nije briga: Erdogan želi obnoviti političku hegemoniju Turske u BiH, a glavni mu je oslonac vazalna dinastija Izetbegović“ jedna je od rijetkih otvorenih artikulacija druge politike, koju Hrvatska inače vodi ispod stola, ali je povremeno, „tuđim rukama“ artikuliše tako da se Pantovčak i Banski dvori mogu vjerodostojno ograditi.

Ali, kao i sa svaki sličan članak, ovaj je važan zbog konteksta i podteksta, a ne sadržaja. Suština je, naime, u tome da Republika Hrvatska traži i nastavlja tražiti mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom onako kako je njome upravljala Nezavisna država Hrvatska, sa sličnim ili identičnim motivima i razlozima za takvu upravu. Zvanična hrvatska politika temelji se na premisi da se muslimanima u Bosni i Hercegovini ne može vjerovati zato što su zaostatak „istorijskog Drugog“, osmanlija ili islama, potpuno je svejedno u slučaju ovog rasističkog pamfletića. Jer, poruka članka je „Turci su Turci, muslimani su muslimani, balije su balije“. Stoga nije moguće odgovoriti na konkretne navode članka, njih naime nema. U najboljem slučaju petparačka zavjerologija, članak kojem je Jutarnji list, ali i neki ovdašnji mediji, dao neprimjerenu važnost je bitan zbog svog duha. A njegov duh je mračnjački i srednjevjekovni.

Ali, krenimo redimo. Kasapeći istoriju, Kasapovićeva pod isti kišobran smješta sultana Mehmeda Fatiha, Mustafu Kemala, Bulenta Ecevita i Tayyipa Erdogana. Vjerovatno nijednom od njih četvorice ne bi bilo mrsko da se nađe u društvu preostale trojice, ali to spada u domen alternativne istorije. Nastojanje Kasapovićeve da uspostavi vertikalu Fatih-Ataturk-Ecevit-Erdogan ne razlikuje se sa stanovišta namjere od nastojanja nekih drugih hrvatskih „intelektualaca“ da zlodjelima ISIL-a iz 2016. objasne ubijanje tromjesječnih beba u Ahmićima 1993. godine. Ako ćemo pravo, ne razlikuje se ni na intelektualnom nivou, jer osim kombinacije prežvakanih teorija zavjera sa Wikipedije i istorijskih opštih mjesta ne nudi ništa. Ima tu malo konverzije bosanskog stanovništva na islam po osmanskom zauzimanju, pa onda red jermenskog pokolja iz 1915., pa onda malo turskog trijumfa nad Grcima i bulažnjenja i Smirni/Izmiru, malo turske invazije na Kipar – sve sa predumišljajem i krajnjim ciljem formiranja građanske države u Bosni i Hercegovini.

Pođimo dalje. Kasapovićeva ne kasapi samo istoriju, nego i logiku. Ona, naime, ne uviđa da moralisanje sa pozicija neoustaške banana republike sa krvavim nasljeđem u Bosni i Hercegovini zapravo nije moguće. Nije Turska na teritoriji Bosne i Hercegovine finansirala i organizovala paravojnu formaciju, nego je agresiju na njenu teritoriju počinila Hrvatska. Nije Turska na teritoriji naše zemlje tokom devedesetih godina prošlog vijeka držala svoje redovne trupe, koje su odgovorne za zločine kako protiv bošnjačkih, tako i srpskih civila, nego Hrvatska. Nisu turski oficiri na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglašeni odgovornim za zločine protiv čovječnosti, nego oficiri koji su bili ili su još uvijek na platnom spisku Republike Hrvatske.

Nije tursko, nego hrvatsko vojno i političko vođstvo počinilo silne zločine u okviru zajedničkog zločinačkog poduhvata usmjerenog na uklanjanje nehrvatskog stanovništva iz ogromnih dijelova Bosne i Hercegovine. I ne pokušava turska država da na svaki način – od neuspješne obavještajne penetracije do zvaničnih zahtjeva da sudu pristupi prvo kao prijatelj suda, a potom i kao strana u postupku u predmetu protiv tzv. šestorke – podrije i promijeni nalaze MKSJ o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, nego Hrvatska. Ne maršira ogromni dio turskog civilnog društva kroz Istanbul sa osuđenim ubicom tromjesečnih beba, nego hrvatski europarlamentarci šetaju za život kroz Zagreb sa Darijom Kordićem, masovnim ubicom. I na kraju krajeva, nisu turske vojne snage srušile Stari most, nego hrvatske.

Smisao članka, međutim, nije ni u silovanju istorije, kako davne, tako i recentne, Bosne i Hercegovine. Kompletna njegova poenta je prisilna „islamizacija“ ideje građanske države u BiH. Kad kažem „islamizacija“ mislim na stereotipisanje ideje i mogućnosti principa jedan čovjek-jedan glas kao islamističke i kao teroriste i radikala svakoga ko se za nju zalaže.

Lajtmotiv hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini je upravo stigmatiziranje obične, normalne, građanske države kao potencijalno ili suštinski terorističke. Na isti način na koji su brojne diktature dobile prostor da se sa etničkim ili vjerskim muslimanske manjinama u svojim zemljama obračunaju nakon što su ih nakon 11. septembra 2001. proglasile terorističkim, Hrvatska – da li kroz usta svoje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, da li Mirjane Kasapović – ideju ravnopravnosti građana u BiH proglašava inherentno islamističkom, odnosno terorističkim i traži mandat da se s tom „opasnošću“ obračuna. I da se obračuna ne obavezno istim sredstvima kojim su se ustaški oficiri obračunavali sa bošnjačkim civilnim stanovništvom u Srebrenici 1943. godine, ali izvjesno u istom duhu.

Jer, Hrvatska danas za razliku od 1941. možda nije ustaška država, ali zato je i danas jedina država na svijetu u kojoj su ustaše „svoji na svom

////////////////////
////////////////////////////

ZAŠTO SU PRAVOSLAVCI I KATOLICI NAPUSTILI BOŠNJAŠTVO
Autor: Adi Imamović

Objavljeno: 08. November 2012.
Adi IMAMOVIĆ: Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz. (...)
I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.
www.imamovic.wordpress.com


NACIONALIZACIJA BOSANSKIH PRAVOSLAVACA:
Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.

Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)

Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno-političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)


Bošnjački pravoslavci iz okoline Sarajeva
Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni. Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa. Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)

Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.

“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)
Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča. Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.

Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.

NACIONALIZACIJA BOSANSKIH KATOLIKA: Kod bosanskih katolika u početku nije nedostajalo propagiranje nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti, ali to nije bila dobra osnova, za koju će se vezati srpska i muslimanska većina. Kasnije su u nacionalnoj borbi tražili oslonac u ilirsko- jugoslovensko- hrvatskoj ideologiji. U nedostatku razvijenog građanstva, koji bi proizveli nacionalnu emancipaciju, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni, i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu.
Državni razvitak pojedinih južnoslavenskih zemalja usmjeravao je njihov narodnosni razvitak. (Hadžijahić: 1974) Prije pojave srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta sredinom XIX stoljeća, srpsko ime u narodnosnom smislu bilo je ograničeno na narod u Srbiji, i doseljenike iz stare srpske države, a hrvatsko ime na područje stare hrvatske države i kasnije, od XVIII stoljeća, na zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju. U tom smislu piše i historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine:


Bošnjački katolici iz Hercegovine
“Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, Štajerci , Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.
Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”:

“ Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974)

Hrvatski nacionalni pokret u Bosni, nije bio produktivan kao srpski, nije imao dugu tradiciju i razvijao se znatno sporije. Po ugledu na srpsko društvo u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. godine i sačinjavali su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzula Klement Božić.

Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo.

“Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe.“ (Herkalović: 1911)

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je pravoslavni komitet učinio za Srbe, promijenio nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac” i “katolik” uticao da se zovu Hrvati.
Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

U nacionalizaciji katolika, velikog udijela imala je katolička crkva, koja je dominiranjem iz hrvatske preuzela primat bosanskim franjevcima. Jedan od najzaslužnijih za uspješnu nacionalizaciju katolika u Bosni i Hercegovini je biskup đakovačko- bosanski Josip Juraj Štrosmajer, koji je slao svoje đake u Bosnu, nazivajući ih “misionarima hrvatske misli”, Glasnik biskupije bosansko-srijemske iz 1881. godine br. 3, piše da su bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda.

I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.

Ivan Radić u svom dijelu “Iz mog putovanja po Bosni”, navodi: “Žalosna im majka, meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat…” (Radić: 1923)

Bosanski katolici su narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to bosanski muslimani i pravoslavci. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. (Filipović: 2007) Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta, i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta današnjih Bošnjaka i njihovih susjeda, nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata.

Izvori:
• Herkalović Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor br. 78., 1911.
• Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
• Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
• Radić Ivan, Iz mog putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 1923.
• Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
• Ilija Garašanin, Načertanije, 1844.

//////////////////

Na ivici Trećeg svjetskog rata: SAD i Južna Koreja razmatraju vojne opcije protiv Sjeverne Koreje

Najviši vojni zvaničnici SAD-a i Južne Koreje razmatraju vojne opcije, nakon što je Sjeverna Koreja lansirala ono što SAD ocjenjuju kao interkontinentalnu balističku raketu. Pomorski general Joseph Dunford uz komandanta Pacifičke [...]

//////////////////////////

BORIS DEŽULOVIĆ: Taksist i sedmorica veličanstvenih - 3

BORIS DEŽULOVIĆ: Taksist i sedmorica veličanstvenih | Slobodna ...

///////////////////////////

///////////////////////////////////
28.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: BALKAN PRED DVA IZAZOVA

Kurspahić: Balkan pred dva izazova


Slike ruskog predsjednika Vladimira Putina na mitingu u Banjaluci

Slike ruskog predsjednika Vladimira Putina na mitingu u Banjaluci


///////////////////////////////

(Komentar *)

Kada je polovinom januara objavljeno kako Sjedinjene Države uvode sankcije predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku optužujući ga za antidejtonsko djelovanje i retoriku, on i njegovi savjetnici izabrali su potpuno pogrešan odgovor: tvrdili su da je to kazna za njegovo odbijanje diktata koju izriče "odlazeća administracija" preko ambasadorke i diplomate zaduženog za Balkan koji – kako se očekivalo u Dodikovom štabu – "uskoro odlaze".

Od tada je prošlo više od pola godine a od priželjkivane smjene u američkoj diplomatiji za sada nema ništa.

Najave da će novi državni sekretar provesti temeljitu reorganizaciju i da će u skladu sa smanjenjem budžeta za spoljnu politiku i međunarodnu pomoć od približno 30 odsto neke funkcije ukidati ili spajati dovele su i do odgađanja novih imenovanja: veliki broj viših funkcija za sada je nepopunjen a kasne i imenovanja novih i smjene dosadašnjih ambasadora. Česti posjetioci Stejt departmenta kažu kako se, odlazeći u tu zgradu, osjećaju kao da je svaki dan nedjelja. Mnogi uredi zjape prazni.

Za to vrijeme američku politiku prema Zapadnom Balkanu i dalje tumači i koordinira diplomata kojeg je Dodik pokušao omalovažiti – zamjenik pomoćnika državnog sekretara Hojt Brajan Ji (Hoyt Brian Yee).

On je, na neki način, i oličenje kontinuiteta te politike koja počiva na viziji "cjelovite, slobodne i mirne Evrope" koja to može postati samo onda kad u nju budu integrisane i zapadnobalkanske države.

Nasuprot očekivanju u nacionalističkim štabovima kako će Sjedinjene Države nakon decenije postepenog prepuštanja vodstva na Balkanu evropskim partnerima sada dići ruke od regiona, u Vašingtonu se – u kongresnim komitetima – izražava sve veća zabrinutost da bi odsustvo američkog liderstva moglo ostaviti region oslabljen u suočavanju sa dva bezbjednosna izazova: opasnostima od širenja nasilnog ekstremizma i povećanog ruskog uticaja u sprečavanju euroatlantskih integracija zapadnobalkanskih država.

'Reforme' nisu baš najpopularnija riječ u balkanskom i bosanskohercegovačkom političkom vokabularu.

Kad je riječ o ulozi balkanskih država u suzbijanju terorizma i nasilnog ekstremizma – u Vašingtonu se uvažavaju nastojanja regionalnih partnera u sprečavanju i kažnjavanju odlazaka njihovih državljana u ratove "Islamske države" u Iraku i Siriji uz opomenu kako nema mjesta samozadovoljstvu: riječ je o globalnoj prijetnji koja zahtijeva bdijenje i koordinirano djelovanje ne samo organa bezbjednosti nego i vjerskih zajednica, medija, obrazovnih ustanova i porodice.

Pri tome se, kao u nedavnom saslušanju o Zapadnom Balkanu pred potkomitetom za Evropu Savjeta za međunarodne odnose američkog Senata, među okolnostima koje potiču na radikalizaciju ističe i djelovanje ekstremista koji pripadaju drugim etničkim grupama.

Prijetnje otcjepljenjem, vrijeđanje vjerskih i nacionalnih osjećanja, omalovažavanje i slabljenje državnih organa navode se kao aktivnosti koje pogoduju propagandi ekstremizma.

Širenje negativnog ruskog uticaja u regionu prati se sa sve većom zabrinutošću. Riječ je, prije svega, o sve otvorenijem ruskom insistiranju kako euroatlantske integracije nisu jedina opcija za Balkan.

U tom se kontekstu vjeruje kako su Moskva, ili njeni opunomoćenici, predvodili pokušaj državnog udara i atentata na premijera Crne Gore; imali negativnu ulogu u političkoj krizi u Makedoniji; prećutno ohrabrivali antidejtonsko ponašanje predsjednika Republike Srpske.

U Vašingtonu se zapaža kako se taj štetan uticaj Rusije na Balkanu odvija "po sovjetskom scenariju" ali s osloncem na nove tehnologije i medije pri čemu se koristi i potpuna zavisnost balkanskih zemalja – u Bosni i Hercegovini i cijelih 100 posto – od ruskog prirodnog plina.

Očekivanja proruskih balkanskih političara i propagandista kako će nova američka administracija "okrenuti list" i uspostaviti bolje odnose s Rusijom doživjela su otrežnjujuće sučeljavanje s realnošću u glasanju u Kongresu kojim se predsjedniku Donaldu Trampu (Tramp) uskraćuje mogućnost da ukine sankcije protiv Rusije: u Predstavničkom domu rezultat glasanja bio je 419 prema 3, a u Senatu 98 prema 2.

Donald Tramp
Donald Tramp

Sa izvjesnim razumijevanjem za aktuelnu politiku Srbije, u kojoj se insistira na dobrim odnosima i sa Rusijom i sa Zapadom, iz američke praktične perspektive naglašava se kako je za Srbiju Evropa, ipak, neuporedivo poželjnija opcija: u njenom ukupnom izvozu Rusija je zastupljena sa samo 5.4 a Evropa sa cijelih 65.8 odsto.

Osim toga, navodi se kako je uz američku pomoć u pojednostavljenju poslovne inspekcije i automatizaciji izdavanja dozvola za gradnju Srbija u posljednje dvije godine napredovala za 44 mjesta na rang-listi zemalja po lakoći obavljanja biznisa – sada ja na toj listi Svjetske banke na 47. mjestu.

"Reforme" nisu baš najpopularnija riječ u balkanskom i bosanskohercegovačkom političkom vokabularu: one podrazumijevaju i privremena odricanja i dugoročno potiskivanje sa scene nacionalističkih politika i elita koje već četvrt vijeka koriste zapaljivije izraze kao što su "ugroženost", "podjele", "otcjepljenje", "opstanak" i "nestanak" za održavanje na vlasti.

Sa svim međusobnim animozitetima – u kojima se ne mogu dogovoriti ni o zajedničkom ručku a posebno ne o bezuslovnom provođenju reformi bez kojih nema evropske budućnosti – bosanskohercegovački političari će na kraju morati da izaberu ili evropske reforme ili potpunu evropsku političku i ekonomsku izolaciju.

//////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 28. juli/srpanj 2017.

28.07.2017.

DOK MILORAD DODIK NAMEĆE ŠOVINISTIČKE ZABRANE: U SRBIJI ŠTAMPAJU UDžBENIKE NA BOSANSKOM JEZIKU

DOK DODIK NAMEĆE ŠOVINISTIČKE ZABRANE: U Srbiji štampaju udžbenike na bosanskom jeziku


U osporavanju tih udžbenika, između ostalog, kao odgovor navedeno je da su Bošnjaci teritorijalna kategorija, da je Bosna historijska srpska pokrajina, da je Povelja Kulina bana pisana starosrpskim i na ćirilici, da Bošnjaci žive u Raškom okrugu.



DOK DODIK NAMEĆE ŠOVINISTIČKE ZABRANE: U Srbiji štampaju udžbenike na bosanskom jeziku

Na sastanku predstavnika Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV), Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije i Zavoda za udžbenike postignut je dogovor o svim pojmovima koji određuju nacionalni i kulturni identitet Bošnjaka uključujući i termin Sandžak kao i o njihovom korištenju u rukopisima udžbenika na bosanskom jeziku.

  

Iz tog predstavničkog tijela bošnjačke nacionalne zajednice u Srbiji navode da je srbijanski ministar prosvjete Mladen Šarčević preuzeo obavezu da o postignutom dogovoru sa sastanka obavijesti Vladu Republike Srbije kako bi Vlada dala saglasnost.

 

Na sastanku je, također, ustanovljeno koje su obaveze iz Memoranduma dosad realizovane i u kojim fazama izrade se nalaze nedostajući udžbenici na bosanskom jeziku te je dogovoreno da učenici u nastavi na bosanskom jeziku do početka školske 2017./18. godine dobiju većinu udžbenika koji su definisani Memorandumom i aneksom Memoranduma o izdavanju udžbenika.

 

“Memorandumom je predviđeno da nedostajuće udžbenike i dodatke udžbenicima na bosanskom jeziku izradi i štampa javni izdavač Zavod za udžbenike, u saradnji s Bošnjačkim nacionalnim vijećem i Ministarstvom prosvjete”, ističu iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća.

 

Zavod za unapređenje vaspitanja i obrazovanja, koji daje prijedlog Ministarstvu prosvjete, nauke tehnološkog razvoja, dosad nije odobrio štampanje 52 udžbenika za nastavu na bosanskom.

Potpredsjednik BNV-a Esad Džudžo ranije je izjavio da je u 52 udžbenika sporno nešto što su nazvali, kako je naveo, “identitetskim kategorijama”.

 

U osporavanju tih udžbenika, između ostalog, kao odgovor navedeno je da su Bošnjaci teritorijalna kategorija, da je Bosna historijska srpska pokrajina, da je Povelja Kulina bana pisana starosrpskim i na ćirilici, da Bošnjaci žive u Raškom okrugu.

 

Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije je povodom ranijih zahtjeva BNV-a za štampanje nedostajućih udžbenika prošle sedmice podsjetilo da se u Katalogu odobrenih udžbenika za školsku 2016./17. godinu već nalazi 115 udžbenika na bosanskom jeziku i to 12 udžbenika za predškolsko vaspitanje i obrazovanje, 85 udžbenika za osnovno vaspitanje i obrazovanje i 18 udžbenika za srednje obrazovanje i vaspitanje .

 

U skladu s Memorandumom o saradnji u oblasti izdavanja udžbenika na bosanskom jeziku i pismu, što su potpisali Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, JP “Zavod za udžbenike” i Nacionalni savjet bošnjačke nacionalne manjine, Ministarstvo se obavezalo da koordinira i prati aktivnosti na realizaciji memoranduma i aneksa, kao i da pruža potrebnu administrativno-tehničku pomoć u tom procesu, što ministarstvo kontinuirano čini.

 

“Ministarstvo se nije obavezalo da će odobriti rukopise, jer prema zakonom propisanim ovlašćenjima, nije ovlašćeno da obavlja postupak stručne ocjene kvaliteta rukopisa udžbenika, već su to povjereni poslovi Zavodu za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja kome je od potpisivanja decembra 2016. podnijeto 14 zahtjeva za odobravanje udžbenika na bosanskom jeziku, a stručne komisije pomenutog Zavoda dale su prijedlog da bude odobren samo jedan rukopis – Gramatika bosanskog jezika, udžbenik za 6. razred osnovne škole, za koji je Ministarstvo odmah izdalo odgovarajuće rešenje”, navedeno je tada iz Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.

 

SB/Anadolija

//////////////////////

ŠTA ŠPIRIĆA NAJVIŠE MUČI: 'To što ne zna šta piše u izvještaju o krivičnom djelu koji je upućen na Tužilaštvo BiH' - 2

ŠTA ŠPIRIĆA NAJVIŠE MUČI: 'To što ne zna šta piše u izvještaju o .

///////////////////////////////////////////

Američki Senat odobrio uvođenje novih sankcija Rusiji, Putin već najavio odgovor

Američki Senat ogromnom je većinom glasova u četvrtak navečer u Washingtonu odobrio uvođenje novih sankcija Rusiji, ali i Iranu te Sjevernoj Koreji. Prijedlog novih sankcija za Rusiju dobio je podršku


/////////////////////////////////////

//////////////////////////

28.07.2017.

PELJEŠKI MOST: UN ZAGARANTOVAO BiH IZLAZ NA OTVORENO MORE, BH. VLASTI ODUSTALE OD TOG PRAVA












PELJEŠKI MOST: UN zagarantovao BiH izlaz na otvoreno more, bh. vlasti odustale od tog prava


Juli 28. 2017.

Image result for peljeski most fotos

Image result for peljeski most fotos

Image result for peljeski most fotos

Image result for peljeski most fotos

Image result for peljeski most fotos

Image result for peljeski most fotos

Dozvoli li Bosna i Hercegovina gradnju Pelješkog mosta, postat će prva zemlja koja se odrekla prava pristupa otvorenom moru. I to dobrovoljno.

Bez saglasnosti bh. strane Hrvatska nema ni najmanje šansi izgraditi most u Malostonskom zalivu koji bi povezao Dubrovačko-neretvansku županiju kopnenim putem sa ostatkom Hrvatske. Niko nema pravo uređivati svoju zemlju na uštrb susjedne države. Ovaj most definitivno bi blokirao pristup Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Bilo bi to kršenje međunarodnih konvencija, na koje se obavezao i zvanični Zagreb, prenosi NAP.

Domaći i međunarodni stručnjaci koji su dostupni bh. novinarima objašnjavaju da je međunarodno pravo na strani Bosne i Hercegovine kada je riječ o slučaju Pelješki most. Pravo pristupa otvorenom moru zagarantovano joj je i Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora. Članak 7, stav 6. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora kaže da država ne smije primjenjivati sistem ravnih polaznih crta tako da zatvori drugu državu od otvorenog mora.

Član 10 iste konvencije naređuje: Unutrašnje vode u zalivu mogu formirati samo kada je jedna država u tom zalivu.

Na osnovu međunarodne zaštite spor protiv Hrvatske dobila je i Slovenija prije nekoliko dana u sličnom procesu. Nije jasno zbog čega Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Parlament BiH onda niti vidi niti čuje takve apele domaće i međunarodne javnosti. Govori se čak da je Slovenija nudila pomoć BiH u slučaju Pelješkog mosta, kako bi dodatno ojačala arbitražu oko Piranskog zaljeva.

Na unutrašnjim vodama važe zakoni kao i na kopnu. Hrvatska ima pravo spajati svoje otoke sa kopnom ili sa drugim otocima, ali sve dok to radi unutar njenih voda. Ima pravo sa kopnom povezati Hvar, Brač, Šoltu ili neki drugi otok iz vlastitih voda. Obzirom da bi gradnja Pelješkog mosta Bosni i Hercegovini blokirala izlaz na otvoreno more kroz Malostonski zaliv, a BiH nema drugog izlaza, Hrvatska ne može taj prolaz uzurpirati i zatvoriti. Izgradi li Hrvatska bilo kakav most u Malostonskom zalivu, značit će to ograničen pristup Bosne i Hercegovine otvorenom moru.

Visina mosta, dobra prohodnost, pokretni i nepokretni tornjevi, samo je  odvlačenje pažnje od suštine. Hrvatska nema pravo premostiti Malostonski zaliv ma kakvu tehnologiju i standarde primjenili. Pitanje je na koji način je i pod kojim uslovima EU odobrila sufinansiranje gradnje takvog mosta? Je li Hrvatska vlast prevarila i Brisel?

Sudeći po dosadašnjoj praksi, dva su načina kako se može definirati vlasništvo nad Malostonskim zalivom. Cijeli zaliv se može definirati kao međunarodne vode. Ukoliko Hrvatska odluči da joj nije u interesu da joj strani brodovi uplovljavaju tako blizu obale, onda može pristati na zajednički suverenitet nad tim zalivom, koji bi dijelila sa Bosnom i Hercegovinom, ali nikako sama.

Ili jednostavno treba pristati na koridor kroz zaliv, koji može biti uži ili širi, ali Bosni i Hercegovini mora osigurati otvoren pristup međunarodnim vodama. Svaka druga opcija išla bi na štetu Bosne i Hercegovine, za koju bi neko trebao odgovarati i sa hrvatske i sa bh. strane.

„Malostonskih zaliva“ u svijetu je bezbroj. Na rijeci Hudson između Kanade i SAD-a vrijedi dvojni suverenitet. Na dnu zaliva Aqaba koji je dug 120 km a širok oko 24 km, Izrael ima grad Eilat, za koji je sud rekao da mora imati nesmetan pristup otvorenom moru.

Koridor pristupa otvorenom moru, objasnit će stručnjaci za pomorsko pravo, podrazumijeva koridor pod vodom, vodeni stub i zračni stub koji je neograničen, zbog preleta aviona. Pelješki most narušio bi ovo pravo Bosne i Hercegovne.

U svijetu ne postoji presedan da je zemlji, koja ima i metar mora, zatvoren pristup otvorenim vodama.

Ako bi, naprimjer, primjenjivali logiku hrvatskih vlasti i tromost bosanskohercegovačke politike na Baltičkom moru, Rusija bi ostala bez pristupa otvorenim vodama.

27.07.2017.

TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUROVIĆ: ,,MILORAD DODIK JE AGENT HRVATSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE"

TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUREVIĆ: „Dodik je agent hrvatske obavještajne službe“

„Njegov servilan odnos prema svemu što dolazi iz Hrvatske govori da je on nečim ucijenjen od strane Hrvatske, odnosno da ga nečim imaju u šaci, pa je on dobar dječak"



TEŠKA OPTUŽBA ALEKSANDRE PANDUREVIĆ: 'Dodik je agent hrvatske obavještajne službe' - 3

Potpredsjednica SDS-a i šefica Kluba ove političke partije u Parlamentu BiH Aleksandra Pandurević, gostujući u Dnevniku TV1, iznijela je zanimljivo opažanje u vezi sa predsjednikom RS i liderom SNSD-a Miloradom Dodikom i njegovim odnosom spram Hrvatske.

 

Naime, ona tvrdi da je Dodik postao agent hrvatske obavještajne službe.

 

"Kada krenete od podrške Prudskom sporazumu, preko toga kako se bespogovorno ćuti na proslave 'Oluje', kako dočeka Kolindu (op.a. Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Hrvatske) koja ide da proslavlja akciju 'Maestral' u kojoj je stradalo toliko Srba, od toga da se odustane od tužbe za zločine nad Srbima u Mrkonjić Gradu, te da je predao jasenovačku građu Hrvatskoj.

 

Njegov servilan odnos prema svemu što dolazi iz Hrvatske govori da je on nečim ucijenjen od strane Hrvatske, odnosno da ga nečim imaju u šaci, pa je on dobar dječak", precizirala je Pandurević.

 

Kako je istakla, za ovakvo ponašanje nema zdravog i logičnog objašnjenja. 

 

(Vijesti.ba)  

///////////////////////////

PANDUREVIĆ O MOGUĆOJ SMJENI VIJEĆA MINISTARA: 'Osuđeno na propast, njihovom inicijativom maske padaju'

PANDUREVIĆ O MOGUĆOJ SMJENI VIJEĆA MINISTARA: "Osuđeno na propast, njihovom inicijativom maske padaju"

/////////////////

27.07.2017.

DJELO KOJE JE JEDNU GENERACIJU UČINILO BESMRTNOM

Djelo koje je jednu generaciju učinilo besmrtnom


Edin Osmancevic

Autor
27.7.2017. 


Djelo koje je jednu generaciju učinilo besmrtnom

Foto: arhiva

//////////////////////////

Nesumnjivo je da bosanskohercegovačka historija obiluje brojnim primjerima i događajima visoke moralnosti u kome je ”dobro” jasno odvojeno od ”zla”. Jedan od najsvjetlijih trenutaka bosanskohercegovačke historije je nesumnjivo Dan ustanka naroda i narodnosti BiH, 27 juli 1941 godine. Gledajući sa današnje vremenske distance i posmatrajući dugogodišnju moralnu hipokriziju našeg društva u kome je ”zlo” uzelo mjesto ”dobru”, dužan sam da reagujem, podsjetim i zahvalim se antifašistima što su meni i mnogima drugim poslijeratnim generacijama omogućili da živimo u miru, školujemo i obrazujemo se i budemo dostojni sljedbenici univerzalnih ljudskih vrijednosti i humanističkih načela. Trebalo je imati hrabrosti i goloruk se suprotstaviti brojno jačem neprijatelju, domaćim kvislinzima, otimati im oružje i davati svoje živote za ono što je čovjeku najsvetije; slobodu! Pitam se kakav bi bio svijet danas da je fašizam u Europi 1945 pobijedio? Da li bi ja bio rođen? Kakav bi bio čovjek da sam u tom duhu nacizma odgajan?

Europa danas je opstala zahvaljujući tome što je u periodu 1941-´45 imala političare poput Čerčila, Trumana, Ajzenhauera, De Gola, Tita. Svjesni historijske odgovornosti znali su da se ”na utuk može samo utukom”. I danas se ovim ljudima širom svijeta odaje priznanje na liderstvu, ratnoj strategiji u borbi protiv fašističke i nacističke aveti ali i viziji ujedinjene Europé u poslijeratnom periodu.

U zemljama nastalim nakon raspada bivše SFRJ, historijski revizionizam je, ako ne najveća opasnost koja prijeti njenim bivšim republikama onda zasigurno jedna do potencijalnih izvora budućih ratnih konflikata. Rehabilitacije okorjelih ratnih zločinaca, odgovornih za smrt stotina hiljada ljudi, radi se svijesno u skladu sa proklamiranim ratnim ciljevima zasnovanim na teritorijalnim pretenzijama susjednih država.

Zato se pitam, što nam je, što se to dešava u našim glavama kada danas 76 godina nakon herojskog podizanja ustanka obespravljenih i potlačenih, onih kojima je uzeto pravo na život i slobodu, okrećemo glavu od nečega gdje je ”zlo” pobijedilo ”dobro”. Da li je ratna generacija bila pametnija i hrabrija nego naše poslijeratne generacije? U skadu sa Hegelovom filozofijom dijalektike i Darvinovom teorijom ljudske evolucije nešto nije u redu. Jer priznat ćete, svijet nam je odao priznanje u borbi protiv fašizma, a mi to sami osporavamo i ćutimo! Događaj visoke moralnosti u kome je ”dobro” pobijedilo” zlo”.

Meni je odgovor na ovaj nonsens jasan. Ćutanje je odobravanje ”zla”! Ćute kod nas politička elita, bosanskohercegovačka javnost, medijske kuće i vjerske zajednice, ćute o nečemu što je moralno ispravno i čisto! Ćute oni koji su moralno posrnuli kao i oni kojima je hrabrost imaginarni pojam! Ćute oni koji su postali ”poklonici” novih političkih oligarhija i najamnih odnosa pa su ”prodali” i dušu đavolu.

Koliko je naše društvo moralno a u skladu sa tim i njen građanin procijenite i sami. Sukladno pravilima i običajima političara koja utvrđuju naše međusobne odnose i prosuđuju što je ”dobro” a što ”zlo”.

Znam samo jedno: iza etike i morala stoje konkretna djela čovjeka i društva u kojim se ne samo misli na sebe već i na korist društvene zajednice kojoj pripadamo. Svaka generacija u skladu sa vremenskom distancom u kojoj živi daje svoj pečat životnim principima i vrijednostima te iste društvene zajednice. Njihova djela ih otjelotvoruju u moralnim načelima dostojanstvenih čovjeka i univerzalnim ljudskih vrijednosti!

Oni koji su rekli ne fašizmu 27 jula 1941 zaslužuju slavu i moje divljenje. Oni su bili na visini svoje historijske uloge suprotstavljajući se svjetskom i domaćem ”zlu”. Zato će ostati zauvijek besmrtni.

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 27. juli/srpanj 2017.

////////////////////////

NAJMRAČNIJA PORODIČNA TAJNA SLOBODANA MILOŠEVIĆA: Zašto nikad nije otišao na očev grob?!

Zašto nikad nije otišao na očev grob?! - Slobodna Bosna

///////////////////////////

OVO JE NAJHUMANIJI ČOVJEK U SRBIJI, IME MU JE FERHAT HODŽAJ: Poklanja hljeb svima koji nemaju novac da ga kupe (FOTO)

OVO JE NAJHUMANIJI ČOVJEK U SRBIJI, IME MU JE FERHAT ..

///////////////////////////

////////////////////////////////////
27.07.2017.

PRIČA O DOBRIM MOSTARSKIM LJUDIMA (10): GORAN KARANOVIĆ

Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović


Milan Račić

Autor
26.7.2017. 



Priča o dobrim mostarskim ljudima (10): Goran Karanović

Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi.

U Mostaru su iz čovjekoljublja nastale najljepše bašte i ljudi za buduća vremena. U tom plaventnilu neba, uz modru Neretvu, sunce i behar, iz raskošnih bašti i mostarskih avlija izranjali su pjesnici Šantić, Ćorović i Đikić, akademici Isidor Papo i Predrag Matvejević, umjetnici Sefić, Ante Vican i Vlado Puljić, sportisti Jasna Merdan, Duško Bajević, Dražen Dalipagić, privrednici Osman Pirija, Vlado Smoljan, Jole Musa, političari i državnici poput Džemala Bijedića, pa neprevaziđeni i ovovremeni Mišo Marić i mnogi drugi enciklopedijski ljudi (uh, neka mi oproste mnogobrojni isto toliko značajni a nepomenuti, a toliko ih je velikih i nezaboravnih).  Zato se ta stara mostarska vremena ne prepričavaju, nego otplaču. No, danas su kapije za sve one koji bi mogli i trebali obilježiti ovaj grad gotovo nedokučive i zamandaljene. Od ispodprosječnih na površinu ne mogu ni nešto bolji, a posebno ne najbolji. Sivilo politike  i društvo koje su ti sivomaslinasti napravili zadovoljava se klimoglavcima i piscima partijskih saopštenja, dok prave vrijednosti niti prepoznaju niti ih  razumiju. Otprilike, jedino što su ti kursisti izučavali, a i to nisu razumjeli pa još i krivotvorili,  jesu nacionalne istorije, historije i povijesti. I u takvim poganim vremenima stasavaju neki novi mladi i obrazovani ljudi o kojima se ne zna ili neće da zna. Ovog puta kapije  priče o dobrim mostarskim ljudima otvara tridesetčetverogodišnji doktor pravnih nauka – Goran Karanović.

Već kao omladinac, sa nepunih 18 godina dolazio je pod lupu javnosti. Tad se bavio teatrom i režirao predstave. Napravio je svoju teatarsku grupu. Malu amatersku družinu zafrkanata i entuzijasta koji su sanjali bolji Mostar. Grad je još bio u ruševinama kad su oni zanemarili postojeće podjele i kretali se i igrali po čitavom Mostaru. Prozvali su se Teatar SIRA i imali nekoliko predstava koje su otišle i u region, pa i podigle nešto prašine u Zagrebu i Beogradu. Nekoliko dobrih glumaca i glumica čije predstave i filmove danas gledamo i u Mostaru i regiji prve je uloge igralo upravo u toj maloj teatarskoj družini koju je pokrenuo Karanović. Pored teatarske grupe koju je vodio, Goran je više godina bio i dio Mostarskog teatra mladih.

Karanović je dobar dio svojih dvadesetih proveo u društvenom aktivizmu, kulturnom i umjetničkom radu. Za njega ne postoje nikakve podjele, kakve opterećuju naše društvo od nesretnih 90-ih. Samo na dobre i loše ljude. One dobre voli i dobrima pomaže i kad god i čime god može. A pomaže i društvu nizom inicijativa od kojih su neke itekako urodile ploda.

Zajedno s drugim entuzijastima, radio je na osnivanju i pokretanju Omladinskog kulturnog centra Abrašević, bio u prvom upravnom odboru, kad je taj bastion omladinskog aktivizma tek oformljen. Inicirao je i pokrenuo Književni klub Mostar s idejom da se povežu svi književni stvaraoci u gradu. I oni afirmisani i oni koji tek počinju. I jedni i drugi i treći, koje u gradu sa teškom prošlošću povezuje ljubav prema kulturi i umjetnosti.

Za razliku od brojnih koji su se vrtili u nevladinom sektoru Mostara samo kako bi izvukli nešto novca od stranih donatora, Karanović je radio tjeran samo entuzijazmom i vjerom da se nešto dobro može i mora napraviti. Projekte njegovog društvenog i kulturnog aktivizma niko nije finansirao. Nastajali su ”iz zraka”, zahvaljujući velikoj energiji koju Goran nosi sa sobom, velikom radu i velikoj vjeri u uspjeh. Ta energija i ta vjera razlog su zašto je svaka od Karanovićevih inicijativa oko sebe okupljala velik broj ljudi. Onih koji su prepoznali dio svjetla u aktivizmu koji je usmjeren prema zajedničkom dobru. Aktivizmu koji nisu pokretali nikakvi faktori sa strane, kao što je često u sumornom bh. poraću, nego onom koji je stvaran, koji nastaje iznutra. U samom društvu, u samom čovjeku.

Tako je 2006. godine napravio i pokrenuo književni portal ”Knjizevnost.org”, prvi veliki informativni portal za književnost regiona. Odnosno, za sve države u kojima se piše na jeziku koji svi razumijemo. Zbog toga se nalazio prozvan od radikalnih elemenata kojima smeta sve što zbližava ljude. Ali je za rad tog portala, koji je u kratkom vremenu postao jedno od važnih okupljališta ljubitelja književnosti u regiji, 2011. dobio Vidi web award, takozvanog ”Internetskog Oskara” kojim je ”Knjizevnost.org” svrstan u top 10 internetskih portala bivše Jugoslavije u području kulture.

Sve to je samo dio Karanovićevog aktivizma u kulturi i društvu. U upravi je Društva pisaca BiH, u uredništvu našeg najuglednijeg časopisa za kulturu – ”Život”, i u nedavno oformljenoj je Mensi Bosne i Hercegovine. I u brojnim drugim organizacijama gdje je itekako aktivan. Ali da nešto ostane i za drugi put, idemo dalje.

Goran je i umjetnik. Do sada je izdao tri zbirke poezije. Jednu u koautorstvu i dvije samostalne. Dobio i nekoliko nagrada za njih. Njegova poezija je društveno angažovana. Identifikuje i upire prstom u kriminal i nepravdu. Kako je o njegovoj poeziji napisao veliki Stevan Tontić: ”Karanović iznova dokazuje ne samo da je darovit mladi pjesnik, već i da ne može da ćuti i žmuri u svijetu u kojem se obreo kao u nakaradnoj baštini sumanutih ideologa i njihovih ratnika, domaćih i svjetskih silnika, kojima je razaranje i ništenje života (života drugih, a time i vlastitog) bilo odnekud preče od mira, stvaranja i ljubavi.”

Većina javnosti ga zna kao novinara. I to vrsnog. Posljednjih 10 godina Karanović radi u informativnom programu Federalne televizije. Njegov glas ulazi u kuće ljudi širom Bosne i Hercegovine, izvještavajući o temama koje ih se najviše tiču u dnevniku u pola osam. I taj posao radi savjesno i dobro. U nebrojeno prilika je ukazivao na kriminal i razotkrivao zbrčke koje rade oni na vlasti. Ali i donosio priče o potrebama ljudi u nevolji te pozivao vlast na djelovanje u društveno korisne svrhe. U dosta je navrata njegova priča natjerala vlasti da riješe problem, pa se uradilo i nešto dobro. Za Federalnu televiziju je do sada napravio i tri dokumentarna filma.

Nauka je ta koja stvara podlogu za promjene na bolje. Nauka je ta koja oplemenjuje i tjera naprijed. Iako je tek u prvoj polovini tridesetih, Karanović, inače pravnik po struci stigao je i doktorirati. Odbranio je doktorsku disertaciju na katedri međunarodnog prava na Sveučilištu u Mostaru. Do sada je objavio i četiri naučna rada, no sudeći po tempu kojim ide, sigurno neće ostati na tome.

Ne možemo očekivati da će naš svijet mijenjati isti oni koji su nas doveli u ovo beznađe. Ne možemo očekivati da će se poslodavci i vlast boriti za prava radnika, da će se zaposleni boriti za zapošljavanje nezaposlenih, da će bogati riješiti pitanje siromašnih. Ne može se očekivati da će stariji u državnim institucijama gdje je prosječna starost 55 godina ustupiti mjesto mlađima, da će se za interese zajmoprimaca boriti zajmodavci. Ne može se očekivati da će kod nas kao u Austriji ministar vanjskih poslova biti dvadesetosmogodišnjak, ili 39-to godišnji premijer, kao u Italiji. Ne možemo očekivati da će nagomilane probleme u javnim emiterima, gdje poodavno radi i stvara  doktor pravnih nauka Karanović, riješiti oni koji su te probleme i prouzrokovali. Sve dok se ne ukaže šansa mladim i obrazovanim tavorićemo kao društvo učmalih i bezidejnih. Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji želja, motivacija i stvaralački bunt. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju cipele u kojima hodamo promijenićemo ih drugim, a boljim. Ono što sigurno možemo uraditi je da mijenjamo sebe, a Goran to svakodnevno radi. Vrijeme je da na jumbo plakatima vidimo neka nova-mlada lica, lica što zrače optimizmom i obrazovanošću. Vrijeme je da mladi zamijene sijede glave, da upravljaju, a ne da orkestriraju pod dirigentskom palicom istrošenih političkih vođa. Ovakav svijet kojem svjedočimo mora se i treba mijenjati.

Za to se mora izboriti Goran i njegova generacija!

26.07.2017.

KAZNA ZA JAVNI SERVIS MILORADA DODIKA

Kazna za Dodikov 'javni servis'



RTRS kao portparol Dodika i SNSD-a: Trifunović

RTRS kao portparol Dodika i SNSD-a: Trifunović

//////////////////////////

Nakon što je Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (RAK) izrekla Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) kaznu u iznosu od 29.000 maraka (više od 14.800 evra) radi utvrđenog kršenja Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija zbog tendencioznog promovisanja Milorada Dodika i njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), uslijedio je pravi mali rat političkih partija saopštenjima.

Dok u RTRS-u ćute, analitičari upozoravaju da građani moraju imati ozbiljniju ulogu u kreiranju politike javnih servisa nego politički subjekti.

Kako piše u objašnjenju odluke RAK-a, utvrđeno je da je RTRS kroz Informativni program kontinuirano tendenciozno promovisao interese jednog političkog subjekta, kroz selektivan pristup izvještavanju, konstantno tretiranje favorizovanih pojedinaca ili subjekata u pozitivnom kontekstu, što je uzrokovalo da kroz niz emitovanja programskih sadržaja prevlada jedno mišljenje ili stanovište kada se radi o svim političkim, privrednim ili drugim temama od javnog interesa.

"Analiza je pokazala da od 78 analiziranih izdanja centralnog informativnog programa 'Dnevnik 2', njih 55 počinje sa informacijom ili fokusiranim na mišljenje ili aktivnosti Milorada Dodika, bilo prenošenjem njegove izjave, bilo u svojstvu predsjednika RS (Republike Srpske) ili predsjednika SNSD-a, kao i prenošenjem izjava predstavnika SNSD-a u vlasti RS", navodi za Radio Slobodna Evropa dio obrazloženja odluke portparolka RAK-a Amela Odobašić.

"Analizom je takođe utvrđeno da je način izvještavanja o aktivnostima, stavovima i mišljenjima predstavnika vlasti RS-a bez izuzetaka bio afirmativan, svodio se na prenošenje mišljenja i stavova bez ikakvog kritičkog osvrta", ističe Odobašić.

Urednik magazina Buka Aleksandar Trifunović navodi da odluka RAK-a ne čudi, jer "RTRS nedvosmisleno funkcioniše kao portparol Dodika i SNSD-a".

"Ono što je nepobitna činjenica je da u zadnjih 12 – 13 godina, moguće čak i nešto duže, RTRS nije doveo u pitanje nijedan potez Milorada Dodika. Čak se dešavalo da je i Dodik sam promijenio neke stavove, a RTRS se i dalje drži i tih stavova kojih se Dodik odrekao. Tako da sad imamo jednu bizarnu situaciju – medij koji treba da štiti interese javnosti, štiti uglavnom interese Milorada Dodika i njegove partije i oligarhiju koja prati tu partiju", ocjenjuje Trifunović.

Aleksandar Trifunović dodaje i kako u svemu pomalo čudi niska kazna za RTRS.

"Glede kazne koju plaćaju, mislim da vladajuća partija ukalkuliše tu kaznu i svjesno pristaje na tu štetu, jer korist koju oni dobijaju zbog anatemisanja ostalih u svojim programima, tu mislim i na političke protivnike, druge narode, mnogo je veća od te kazne. Jednostavno, dobitak taj ogromni jednog političkog tržišta, koji je zaista tu zahvaljujući umnogome i RTRS-u, neuporediv je sa tom jednom kaznom koja je mizerna i mala. To su sume koje se lako nađu za tu svrhu", riječi su urednika magazina Buka.

[U centralnoj informativnoj emisiji iz avgusta 2015. Dodik je bio glavni lik. On je u šestominutnom prilogu davao mišljenje o svemu, ponajprije na blog američke ambasadorice u BiH Morin Kormak. Red novinarskih prepričavanja predsjednikovog stava, a onda red predsjednika RS-a.]

Nakon objave odluke RAK-a uslijedio je pravi mali rat saopštenjima između vladajućih i opozicionih stranaka.

Valja izdvojiti zapažanje RAK-a u Odluci, prema kojem se opozicioni Savez za promjene u programu RTRS-a konstantno naziva "takozvani".

U saopštenju SNSD-a tvrdi se da ne prestaju napadi na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, predsjednicu Vlade Željku Cvijanović i RTRS, te da finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija RS-a zasad iznose pet miliona dolara (više od 4,2 miliona evra).

SNSD ističe da Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP) i Ćamil Duraković istim rječnikom napadaju RTRS, te da to nikoga ne čudi "jer su takozvanom Savezu za promjene isti pokrovitelji i naredbodavci".

"Soroševa ekipa iz Makedonije preselila je na teren Republike Srpske, iako im je centar Podgorica. Finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija Republike Srpske, zasad iznose pet miliona dolara", navodi se u saopštenju SNSD-a.

Uslijedio je i odgovor SDS-a u kojem se navodi da je saopštenje SNSD-a najbolja potvrda da tzv. Javni servis RTRS nije ništa drugo nego partijski megafon te stranke.

Dalje se navodi da već godinama SNSD i njihova fabrika laži – RTRS – uporno ponavljaju laži o Sorošu, obojenim i narandžastim revolucijama kako bi diskreditavali opoziciju i skrenuli pažnju građana i javnosti sa organizovanog kriminala, finansijskog kolapsa i ogromnih problema u Republici Srpskoj.

"Kažu da i sam Kim Džong Un zavidi Dodiku na zloupotrebi medija i potpunoj diktatorskoj kontroli nacionalne televizije, a urednici RTRS samo treba da svežu punđu i nadmaše čuvenu Ri Čun Hi, narodnu spikerku sjevernokorejskog Dnevnika", navodi se u saopštenju SDS-a.

Potpredsjednik PDP-a Igor Crnadak ističe da kazna RAK-a predstavlja dodatnu motivaciju opoziciji da se bori za promjene na RTRS-u

"Nakon ovoga više ništa nije isto, ovo je iz domena partijskih stavova prešlo sada u institucionalne stavove. Ono što je sud u društvu, to je snaga RAK-a za elektronske medije", ističe Crnadak.

Daleko od istine

I Pokret Odgovor kojeg je pokrenuo bivši načelnik Srebrenice Ćamil Duraković najavio je žalbu RAK-u te zahtjev za održavanje posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske jer nisu zadovoljni pravom na javni dijalog na RTRS-u.

"Radio-televizija Republike Srpske je megafon vladajućih struktura SNSD-a i za povratnike u RS-u je bolje da ne postoji ovakav 'javni' RTV servis ako je cilj da se isti svede na RTRS. Negiranje zločina, kontinuirano medijsko huškanje, suptilne poruke protiv opozicije i političkih predstavnika koji dolaze iz nesrpskih zajednica. Sve to na čelu sa direktorom Draškom Milinovićem, čiji inkasanti po terenu skupljaju deset miliona maraka godišnje (više od 5,1 milion evra), a stanje samo ide na gore zbog neodgovornog upravljanja novcem", poručuju iz Odgovora.

Bolje da ne postoji ovakav 'javni' servis: Pokret Odgovor
Bolje da ne postoji ovakav 'javni' servis: Pokret Odgovor

Aleksandar Trifunović ističe da nisu političke stranke ili organizacije sa političkom pozadinom one koje bi smjele da utiču na bilo kakvu promjenu uređivačke politike na bilo kojem od javnih servisa u Bosni i Hercegovini.

"Volio bih da interes za boljim programom javnog servisa, svih javnih servisa u BiH, pa i RTRS-a, bude autentičan poklič građana, da građani insistiraju na što boljem programu, da građani insistiraju na tim stvarima, kao što je suočavanje s prošlošću, gdje vi ne možete imati tu percepciju žrtve u programu RTRS-a koja je isključivo vezana za Srbe, a da su počinioci uvijek oni drugi. To jednostavno ne odgovara istini, ne možemo se tako ponašati i to nije civillizovano", ističe Trifonović.

"Jednostavno, moraju se suočiti i mora postojati odgovornost za stvari koje su urađene u proteklom periodu. Gledajući program RTRS-a Srbi su bezgrješni, a svi ostali su griješili prema Srbima. To jednostavno nije tako", zaključuje Trifunović.

Od direkcije RTRS-a Radio Slobodna Evropa nije uspio dobiti odgovore na upit o odluci RAK-a i uređivačkoj politici.

26.07.2017.

BOSNA I HERCEGOVINA TALAC VLASTITIH POLITIČARA

Bosna i Hercegovina talac vlastitih političara




Oko 240 miliona eura "pod suspenzijom"

Oko 240 miliona eura "pod suspenzijom"

//////////////////////////////////

Evropski komesar za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn uputio je predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Denisu Zvizdiću pismo u kojem je zatražio da Bosna i Hercegovina što prije, a najkasnije do kraja spetembra, potpiše Ugovor o Transportnoj zajednici, što je propustila uraditi na Samitu u Trstu, 12. jula. Iz istog razloga, komesarka EU za saobraćaj, Violeta Bulc otkazala je posjetu Bosni i Hercegovini.

Zbog neodgovornog ponašanja bh. političara na čekanju će do daljnjeg biti skoro pola mlijarde maraka ili 240 miliona eura, predviđenih za infrastrukturne projekte. Ako se "bh. rogovi u vreći" ne dogovore, pod znakom pitanja biće i ostali projekti koje bi finansirala Evropska unija.

Dok zvaničnici EU otvoreno pokazuju razočarenje što Bosna i Hercegovina kao jedina zemlja Zapadnog Balkana nije potpisala ovaj značajan međunarodni Sporazum na kojem se radilo punih osam godina, bh. političari nastavljaju s međusobnim optužbama zbog ovog, novog debakla BiH na međunarodnoj sceni.

"BiH je već parafirala Ugovor o osnivanju Transportne zajednice u februaru, što je dalo dovoljno vremena da se riješe otvorena pitanja vezana za njegovo potpisivanje", istakao je komesar Hahn.

Specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini Lars-Gunnar Wigemark je takođe bio veoma oštar navodeći da je izostanak podrške većoj povezanosti među zemljama regiona, još jedan negativan signal iz BiH.

Šef diplomatije Slovačke i bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Miroslav Lajčak s malo riječi je opisao situaciju u ovoj zemlji.

"Činjenica je da nema entuzijazma, ne treba da se lažemo. Ključ je u rukama država u regionu. Nažalost, i sastanak u Trstu je pokazao da Bosna i Hercegovina pravi taoca sama od sebe", poručio je Lajčak.

Lajčak: Ključ je u rukama država regiona
Lajčak: Ključ je u rukama država regiona

U Bosni i Hercegovini se igra ping - pong lopticom, po sistemu "kriv je onaj drugi".

Denis Zvizdić poručuje da "evropske integracije nisu švedski stol sa kojeg će BiH uzimati samo kolač koji joj se sviđa a ostalo ne". Takođe potvrđuje da je blokadu u posljednjoj fazi napravila Vlada Republike Srpske, "jer je za tri dana poslala tri različita mišljenja, a svako je značilo stopiranje potpisivanja ugovora, koji je još 2010. potvrdilo Predsjedništvo BiH".

Vlada Republike Srpske protivi se otvaranju tržišta u željezničkom transportu i traži da se resorni ministri saobraćaja i komunikacija na nivou države i dva entiteta, rotiraju prilikom predstavljanja stavova BiH u okviru Transportne zajednice.

Iako Bosnu i Hercegovinu u međunarodnim asocijacijama i organizacijama mogu predstavljati samo državni zvaničnici a Brisel već godinama od BiH traži da govori "jednim glasom" u procesu približavanja, predsjednica Vlade RS-a Željka Cvijanović ističe kako je to stvar unutrašnjeg dogovora, a ne propisa EU.

"Ne bih rekla da je EU sklona da dodatno komplikuje ono što je u Sarajevu već prilično iskomplikovano. Njih u EU interesuje usaglašeni stav koji će biti dogovoren i prezentovan u ime BiH, a ne ko ga prezentuje", smatra Cvijanović.

Da nema odstupanja od postojeći stavova u RS-u, potvrdio je u utorak i ministar saobraćaja i veza Neđo Trninić koji je izjavio da "Ugovor o Transportnoj zajednici može biti potpisan samo ako Savjet ministara BiH prihvati rotaciju ministara u Sekretarijatu te zajednice".

Gotovo u isto vrijeme, ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak je ocijenio da se radi o taktiziranju u međusobnim, dnevno-političkim odnosima u Bosni i Hercegovini.

"Nekima nije stalo da bude uspjeha", rekao je bosanskohercegovački šef diplomatije.

Na samitu lidera zemalja Zapadnog Balkana 12. jula u Trstu, prihvaćeno je šest regionalnih projekata među kojim su čak četiri iz Bosne i Hercegovine: obilaznica Zenica - dvije sekcije, dionica Doboj – Rudanka, Luka Brčko, što iznosi ukupno 240 miliona eura novca iz EU. Od toga skoro 50 miliona tzv. granta.

Komesar EU Johannes Hahn je u pismu Denisu Zvizdiću jasno naveo da će novac u Bosnu i Hercegovinu stići samo ukoliko se potpiše Ugovor o Transportnoj zajednici i usvoji Zakon o akcizama.

"Ako ova pitanja ne budu riješena do kraja septembra, moraću izvršiti relokaciju tih sredstava za projekte u susjednim zemljama", napisao je Hahn.

To je novi šamar liderima BiH koji sebe proglašavaju "Europejcima" ili "Evropejcima" i obećavaju kandidatski status zemlje već početkom 2018. godine.

Još gore je što 240 miliona eura "pod suspenzijom", nije prvi primjer koji pokazuje da se bh. zvaničnici ponašaju kao "pijani milioneri".

Novi šamar liderima BiH - Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik
Novi šamar liderima BiH - Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Milorad Dodik

Iz IPA fondova namijenjenih za poljoprivredu i zaštitu životne okoline izgubljeni su milioni eura, kao i za regionalne projekte koji se odnose na puteve, infrastrukturu i energetiku.

Procjenjuje se da je to samo u 2016. "koštalo" Bosnu i Hercegovinu više od 100 miliona eura.

Zbog neusvajanja Zakona o gasu na državnom nivou, BiH je ponovo pod sankcijama Energetske zajednice, te nema mogućnost koristiti milione eura za energetski sektor.

Ali, Bosna i Hercegovina ne gubi samo novac. Gubi na ugledu kao zemlja koja je predala zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji.

Beskonačno licemjerje

Potez iz Trsta, kada od svih zemalja Zapadnog Balkana samo Bosna i Hercegovina nije pristupila Transportnoj zajednici u kojoj će se usklađivati svi regionalni projekti i unapređivati povezanost regiona, mnogi označavaju kao novi dokaz nespremnosti domaćih političara da urede državu prema evropskim standardima.

Još nisu pripremljeni odgovori na Upitnik Evropske komisije, iako je od njegovog uručivanja prošlo sedam mjeseci. Taj zadatak, kao ključni test za dobijanje statusa kandidata, ostale zemlje iz regije ispunile su u roku od mjesec i po do četiri mjeseca.

"To je beskonačno licemjerje, jer gotovo sve i jedan političar izražava deklarativnu podršku evropskim integracijama do momenta kad se trebaju donositi određene odluke, a onda počnu da uslovljavaju cjelokupnu Evropsku uniju svojim zahtjevima i svojim tobožnjim specifičnostima. Previše su napuhali balon očekivanja, i kod domaće i kod evropske javnosti i sada taj balon naprasno ispuhuje, a adresiranje odgovornosti se pokušava prebaciti na neku drugu stranu", ocjenjuje analitičar Adis Arapović.

/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 26. juli/srpanj 2017.

Učitajte više sadržaja...

26.07.2017.

GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: OBOREN IZVJEŠTAJ O RADU VIJEĆA MINISTARA SMIJENJEN NIKOLA ŠPIRIĆ

GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: Oboren Izvještaj o radu VM, smijenjen Nikola Špirić

Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH za 2016. godinu nije dobio većinsku podršku zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta BiH.



GLASAO ZASTUPNIČKI DOM: Oboren Izvještaj o radu VM, smijenjen Nikola Špirić

Za usvajanje izvještaja je glasalo 17 zastupnika, protiv je glasao 21 zastupnik, dok je suzdržano bio jedan .

Usvojen je zaključak da Vijeće ministara BiH promijeni metodologiju prema kojoj se radi ovaj izvještaj.

 

Izvještaj o radu Vijeća ministara BiH razmatrat će se i u Domu naroda Parlamenta BiH.

 

Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH smijenio je na današnjoj sjednici Nikolu Špirića sa mjesta predsjedavajućeg i člana Zajedničke komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom (OSA) BiH.

 

Na glasanje su došli i zastupnici SNSD-a kako bi glasali protiv smjene Nikole Špirića iz Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

 

Međutim, prvo se glasalo o zaključku SBB-ovca Damira Arnauta da se prvo glasa o smjeni Nikole Špirića i da se umjesto njega imenuje SBB-ovac Mirsad Đonlagić. Taj zaključak je dobio podršku osam zastupnika, protiv je glasalo 24, a nije bilo suzdržanih.

 

Potom se glasalo o prijedlogu SDS-a da se umjesto Špirića imenuje Borislav Bojić. Ovaj prijedlog je dobio podršku 24 zastupnika, a protiv je bilo njih 14.

//////////////////////////////

///////////////////////


NOVI PUCANJ U PRAZNO HDZ-a: Odbijen prijedlog Zakona o FTV u Parlamentu FBiH

NOVI PUCANJ U PRAZNO HDZ-a: Odbijen prijedlog Zakona o FTV u ...

/////////////////////////////////////////////

//////////////////////////////

25.07.2017.

REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: ,,ZAR LJUDI KOJIMA SE SUDI ZA SMRT HILJADA OSOBA MOGU DOBITI 'GODIŠNJI ODMOR'

OŠTRE REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: „Zar ljudi kojima se sudi za smrt hiljada osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom pauze sudskog rada?“

 „Srbija je u slučaju Šešelja također davala ganacije, Šešelj je pušten pod krinkom lošeg zdravstvenog stanja. Kao što vidite, njegovo zdravstveno stanje je toliko loše da danas čini dio parlamenta Srbije“


OŠTRE REAKCIJE NA HAŠKU ODLUKU: 'Zar ljudi kojima se sudi za smrt hiljada osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom pauze sudskog rada?'

Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa oštro osuđuju odluku Pretresnog vijeća Haškog tribunala koje je donijelo odluku 19. jula, koja je objavljena jučer, da se Stanišić i Simatović puste na privremenu slobodu tokom ljetne pauze te da ih holandske vlasti trebaju transportovati do holandskog aerodroma 21. jula, ili prvog dana poslije tog datuma.

 

"Smatramo da je javnost kasno saznala za ovu odluku, pogotovo uzimajući u obzir da je transport iz pritvorske jedinice predviđen 21. jula. Zar ljudi kojima se sudi za smrt  na hiljade osoba mogu dobiti 'godišnji odmor' tokom ljetne pauze sudskog rada?
 
Iz našeg dugogodišnjeg iskustva bezbroj puta smo bili iznevjereni od strane Srbije i njene vlasti da ispuni uvjete propisane od strane Haškog tribunala te nemamo razloga da vjerujemo da će se u ovom predmetu išta bolje ponijeti.

 

Iako pokušavamo da imamo povjerenje u pravosuđe, a pogotovo MKSJ i MICT, ne želimo da ovo postane presedan za druge međunarodne tribunale. Predmet Šešelj je dovoljno ponizio i porušio ustanovljenu praksu MKSJ u procesuiranju najgorih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. 
 
Srbija je u slučaju Šešelja također davala ganacije, Šešelj je pušten pod krinkom lošeg zdravstvenog stanja. Kao što vidite, njegovo zdravstveno stanje je toliko loše da danas čini dio parlamenta Srbije.

 

Koliko poniženja mi žrtve trebamo podnijeti dok vi brinete o depresijama onih koji su pobili našu djecu? Upoznati ste da Srbija čini sve što može da nikad ne dođe do suđenja njenih građana za zločine počinjene na tereritoriji BiH. Štaviše, pomoću sistema tročlane vlasti u BiH utiče i na pravosudne procese u Bosni i Hercegovini.
 
Zašto im pomažete u naumu da ostanu nekažnjeni za svoje zločine? Moramo li vas podsjetiti koliko je napora međunarodna zajednica uložila da se privedu najodgovorniji ljudi za ratne zločine, a sve ih je sakrivala zvanična Srbija? 
 
Ne želimo da budućim generacijam šaljemo poruku da se isplati biti ratni zločinac. 
 
Neprihvatljivo je da ova odluka koja je donesena 19.07.2017. bude proceduralno sakrivena od javnosti i od žrtava do momenta kada je ona de facto sprovedena. 
 
Sramotno je što su žrtve konstantno dovedene u poziciju da im je uskraćena informacija kako bi mogli na vrijeme da reaguju, pogotovo kada dođe do sudskih praksi od strane sudova koji su tu prvenstveno da štite žrtve. Mi nećemo odustati od borbe za pravdu i istinu niti od toga da žrtve budu uvijek u prvom redu. 
 
KAZNOM ZA ZLOČINE - PRAVDOM ZA ŽRTVE , stoji u saopćenju koje potpisuju predsjednik “Udruženja žrtava i svjedoka genocida”  Murat Tahirović i predsjednica Udruženja “Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa” Munira Subašić.

 

(SB/Vijesti.ba)


////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 25. juli/srpanj 2017.

25.07.2017.

DRAGAN BURSAĆ: "MILORAD DODIK JE SOROŠEV ČOVJEK BROJ JEDAN!"

DRAGAN BURSAĆ: "Dodik je Sorošev čovjek broj jedan!"

Nema tog neprijatelja Republike Srpske, tog Soroša, tog srbomrsca, koji bi ovako temeljno i do koljena potukao entitet, kao što ste to uradili vi u SNSD-u. Ostavili ste sela bez ljudi, opustošene gradove, zemlju zapuštenu, stvorili ste devijantne generacije poslušnika i postali izvonik bijede diljem Evrope...Pa nema tog zlotvora koji bi bio efikasniji



DRAGAN BURSAĆ: 'Dodik je Sorošev čovjek broj jedan!'

U društvu permanentnog zastrašivanja, u kome običan narod biva tek puki poligon iživljavana vlasti, desio se "još jedan napad na Republku Srpsku". Nakon svih silnih napada, SNSD, najjača partija, istražitelj, vlast, sud, informativna agencija, revizor, kontraobavještajna služba, organizator koncerata, promotor bodljevine bikova i šta sve ne, izdao je još jedno "alarmantno" saopštenje.

 

Priča se priča da Soroš dolazi, preko Podgorice

 

A, u sitnom pismu piše, ne voli nas niko više. Soroševi ljudi su se preselili na teren RS, a uloženo je i 5 miliona dolara za rušenje RS! Sklanjaj žene i djecu od računara, svi u zaklon na prve crte bojišnice ispred tastatura!

 

Stari vampir Džordž Soroš, ta persona non grata mađarskog porijekla iz udobnog američkog doma atakuje opet na jedini bastion svjetlosti u Evropi, na Republiku Srpsku. Regrutuje zli Soroš sve. I staro i mlado, i jako i kusavo, sve ne bi li se skinuo posljednji evropski demokrata, Milorad Dodik.

 

I Bogu hvala da funkcioniše obavještajna i kontraobavještajna sekcija u SNSD-u, pa da smo doznali za podle planove soroševaca. A, ta sekcija funkcioniše, zato što zla Bosna i Hercegovina, ne može da radi svoj posao.

 

Preciznije, i ona radi o glavi milom Mili. Tako kaže Mile i TREBA mu vjerovati. A, kako je SNSD , ima tome deceniju i po, prava država u državi, red je i da alarmira građanstvo i pripremi ih na najnoviji napad u cilju rušenja SNSD-a, što znači Republike Srpske, što znači Milorada Dodika.

 

“Soroševa ekipa iz Makedonije preselila je na teren Republike Srpske, iako im je centar Podgorica. Finansije za još jedan pokušaj uništenja institucija Republike Srpske, zasad iznose pet miliona dolara”, navedeno je u saopštenju.

 

A, u Podgorici se kriješ bando izdajnička?! Mislili ste da ćete zavarati tragove iskusnim SNSD obavještajcima? Mislili ste da će vas, bagro jedna, tražiti po Beču i Budimpešti, dok vi iz Bečića pripremate ofanzivu na Kabinet predsjenika RS-a, Milorada Dodika, zgradu Vlade i RTRS? Neće moći, ove noći! 

 

Nego, kako su SNSD-ovi briljantni stratezi došli do ovih ovako preciznih i egzaktnih podataka?

 

Ih, pa ne treba za to velika pamet. Ljudi su najjednostavnije gledali televiziju. A, tamo ima svega. Tako, na primjer, kako stoji u saopštenju SNSD-a, Savez za promjene poziva na neplaćanje RTV pretplate. Što je složićete se poziv na puč.

 

Ali, nije to krucijalni dokaz. Ima ono gore, strašnije:

 

“Dovoljno je vidjeti da i nema objektivnih ili pozitivnih vijesti o Srpskoj na sarajevskim televizijama, portalima ili `isturenoj BN televiziji`”, kažu iz SNSD-a.

 

I na kraju, iz SNSD-a, su poručili je to još jedna izgubljena bitka jer će se na izborima 2018. godine, pod zastavom Srpske i vođstvom SNSD-a i Milorada Dodika, “Srpska osloboditi izdajnika”.

 

Ovo posljednje je zastrašujuća istina

 

Vidite, sve do posljednje rečenice ovo saopštenje je najobičnija skirbomanska budalaština, koju stratezi SNSD-a serviraju narodu petnaestak godina u neizbornom periodu, kako bi ga ionako utučenog sa zemljom sastavili, i do kraja unizili. I materijalno i emotivno i etički i ljudski. Kakvi crni napadi na Dodika i kliku mu? Zar stvarno pod šarom nebeskim ima neko ko vjeruje u nebuloze po kojima Soroš ruši Dodika? Eto, nije nego! Nema prečeg posla. 

 

Zar se “istraživači”, koji do podataka dolaze tako što promatraju RTRS, medijski odron u svjetlu realnosti ne zapitaju, zašto je taj isti RTRS na dnu dna medijskog svijeta?

 

Dal’ je do Sarajeva, Saveza za promjene ili možda zbog toga što ni kreatori Dodikovih sponzorisanih elegija ne vjeruju u iste? I na koncu konaca, ajmo jednom za svagda razjasniti ko su to, majku mu Soroševi plaćenici u paćenoj Republici Srpskoj?

 

SNSD je Soroševa država

 

Vidite, sva je istina da je Dodik, demokratski povjetarac Medlin Olbrajt, baš uz pomoć amričkih tenkova ujahao na vlast, da je od nekoliko partija stvorio franšizu znanu kao SNSD i da suvereno preko iste, svim mogućim sredstvima vlada plebsom u Republici Srpskoj.

 

Dakle, Milorad Dodik je najveći projekat Međunarodne zajednice poslije Dejtona u BiH. Milorad Dodik je, prema tome, kumče istog tog Soroša, kumče koje bi sad nekako sapralo tragove prošlosti, ali ne ide. A, najveća organizacija, koju je napravio drug Džordž je gle čuda, baš taj Savez Nezavisnih Socijaldemokrata, država u državi, svijet u svijetu, entitet u entitetu. 

 

Eto, taj SNSD, taj konstrukt Međunarodne zajednice, taj eksperiment Sosroša i njegovih, koji se oteo kontroli, zarad potpune samovolje i puste želje za totalitarnošću, sad je mjerna jedinica za “domoljublje”.

 

Samo, inflacije je pojela taj silni retorički kapital patriotizam, koji nit’ se jede’ nit od njega ikakva vajde ima, osim ako niste dio soroševskog SNSD-a, dabome i ako niste u milosti prvog Soroševog dječaka, Milorada Dodika. E, kako se taj patriotizam, velim, ne jede, onda u inflatornom histeričnom haosu, SNSD, proizvodi neprijatelje na dnevnoj bazi. I da se razumijemo, oni tu neće stati.

 

Nije strašno po narod što se Mile odrekao Soroša, nego što se Soroš odrekao Mile 

 

Zato i jeste zastrašujuća posljednja rečenica, njihovog blesavog saopštenja u kojoj se veli kako će se Republika Srpska, pod vođstvom Milorada Dodika, 2018. osloboditi izdajnika. Ovaj sjevernokorejski poučak, znači samo jedno-poziv na linč i borbu svim sredstvima protiv neistomišljenika, koji nisu pristali biti dijelom sistema koji je kreirala baš ta Međunaroda zajednica sve sa američkim filantropom mađarskog porijekla.

 

Jer, sramota je i te Međunarode zajednice, svoga monstrumčeta SNSD-a i Dodika mu, pa se i ona pravi luda, odbacujući delikventsko čedo, koje nikako da prizna pred sudom istorije kao svoje. A, sve to dobro dođe malom nasilniku pod kapom SNSD-a, da bude mjerna jedinica pravde i pravičnosti.

 

Milorade i Miloradovi SNSD-ovci, budite ljudi pa priznajte ovom nesrećnom narodu da ste jedino i samo vi pravi soroševi plaćenici, kojima razbijanje, ne Republike Srpske, nego suštine bitisanja na ovim prostorima ide fenomenalno od ruke.

 

Kad je Soroš mala maca

 

Nema tog neprijatelja Republike Srpske, tog Soroša, tog srbomrsca, koji bi ovako temeljno i do koljena potukao entitet, kao što ste to uradili vi u SNSD-u. Ostavili ste sela bez ljudi, opustošene gradove, zemlju zapuštenu, stvorili ste devijantne generacije poslušnika i postali izvonik bijede diljem Evrope... Pa nema tog zlotvora koji bi bio efikasniji.

 

Zapravo, pokušaj smjene ovog režima, na koju se paranoično poziva SNSD u svojim saopštenjima, bila bi humanitarana misija za sve stanovnike Republike Srpske. Sva je nesreća, što je to šarena laža i što se neće desiti dok isti ti stanovnici Republike Srpske ne pomjere dupe i demokratski ne smijene stjenice, koje su im pojele najbolje godine njihovih života.

 

(Buka)

//////////////////////////

DAMIR MAŠIĆ, IN MEDIAS (T)RES: Izbaciti prefiks 'Herceg-Bosna' iz naziva javnih preduzeća

DAMIR MAŠIĆ, IN MEDIAS (T)RES: Izbaciti prefiks 'Herceg-Bosna' iz ...

////////////////////////////

Image result for emir kusturica

Ukrajina spremna da sudi Kusturici

Ukrajina je spremna da sudi "srpskom reditelju" Emiru Kusturici zbog "poziva na separatizam", uslijed čega mu prijeti petogodišnja zabrana ulaska na teritoriju te zemlje, poručuju za "Novosti" iz ukajinske ambasade [...

//////////////////////////////

////////////////////////

24.07.2017.

TOMISLAV JAKIĆ: SVAKI POREDAK LAKŠE SE ODRŽAVA KADA IMA NEPRIJATELJA

Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja


Štefica Galić

Autor
23.7.2017. 


Image result for tomislav jakić

Foto: Nacional

////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Hrvatska vlast će se potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi.

.............................

Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija, kazao je, između ostaloga, Tomislav Jakić, ugledni novinar i vanjsko-politički savjetnik bivšeg predsjednika R Hrvatske Stjepana Mesića, suradnik tjednika Novosti i Tacno.net.

U intervjuu za naš portal govori o ukidanju Trga maršala Tita u Zagrebu, požarima koji su harali Dalmacijom, hrvatskoj politici, summitu G 20, američkom predsjedniku Trumpu, EU, diplomaciji, novinarstvu…

Razgovarala: Štefica Galić

Počnimo s dvije stvari koje su u Hrvatskoj najaktualnije, mada jedna s drugom ni na koji način nisu povezane. Prva je odluka, svakako očekivana, gradskog odbora za imenovanja ulica i trgova da se ukine Trg maršala Tita u glavnome gradu Republike Hrvatske. Neki komentari intonirani su u stilu „Tito izbačen iz Zagreba“, neki kažu „nije izbačen iz Zagreba – još“. Odluku Odbora mora naime potvrditi Gradska skupština. Što mislite o svemu tome, je li u pitanju jedan čovjek i njegovo ime, ili ipak nešto drugo?

Ma naravno da je u pitanju, kao što Vi kažete, „nešto drugo“. Tito radikalnoj, otvoreno proustaškoj desnici smeta iz dva osnovna razloga: prvo, kao simbol antifašističke borbe, a drugo – kao zagovornik dobrih, harmoničnih odnosa između naroda koji su živjeli u jugoslavenskoj federaciji. To je ono što je on nazivao bratstvom i jedinstvom, a čemu se svatko tko želi biti prihvaćen kao lojalni građanin današnje Hrvatske mora rugati. Dakle, simbol antifašizma mora biti uklonjen, izbrisan iz povijesti i iz sjećanja naroda, kako bi se antifašiste moglo u „novoj“ povijesti Hrvatske, kažu jedino istinitoj, prikazati kao mrzitelje hrvatske države, kao razbojnike, koljače i ubojice. Pa ne ponavlja se bez razloga u nedogled priča o milijun (!) četnika koje je Tito na kraju rata primio u partizane i koji su onda ubijali Hrvate, samo zato što su bili Hrvati. I ne spomene se pri tome nikada, ali baš nikada činjenica da je Tito uputio i dva poziva hrvatskim domobranima, nudeći amnestiju svakome tko prijeđe u redove partizana. I nitko ne spominje koliko se domobrana tim pozivima odazvalo. Dakle, bezočno se laže, a sve sa svrhom da bi se zadovoljile frustracije ljudi čiji su preci bili ustaški dužnosnici, ili koji su stradali u prvim mjesecima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a među kojima je nedvojbeno bilo i nevinih koji su nasjeli na Pavelićev trik da ih pozove u masovno izbjeglištvo prema Englezima „koji će ih prihvatiti“ u Austriji, a zapravo da ustaškom Poglavniku posluže kao živi štit za njegov bijeg. Desnica sada likuje i jedva čeka da skinu table s natpisom „Trg maršala Tita“.

Kažete: desnica likuje. Mislite li da su njezini apetiti sada zadovoljeni? Je li ovo kraj desničarske ofanzive, ili možda samo kraj njezinoga početka?

Mislim da je ovo drugo puno točnije. Ukidanje Trga maršala Tita znak je temeljnog zaokreta u hrvatskoj politici, odricanje od antifašističkih temelja ove zemlje, i to je ono što čak i neki koji desnici nisu skloni nikako ne shvaćaju, uporno se „čudeći“ zašto se o tome toliko raspravlja, kada ima itekako važnijih problema u svakodnevnom životu. Ili, kako to kaže jedan moj prijatelj koji – međutim – itekako dobro shvaća situaciju i njezinu više ne samo potencijalnu opasnost: hoće li sada krumpir na tržnici postati jeftiniji? No, ni krumpir na tržnici, ni zaista zabrinjavajući broj ljudi koji u sve većem broju napuštaju Hrvatsku, ni gospodarstvo koje, uništeno privatizacijom, praktično stoji na mjestu, sve to desnicu ne zanima. Ona će, otvoreno proustaški orijentirana, to se ne smije smetnuti s uma, uz „blagoslov“ Crkve, tek sada krenuti u napad na širokoj fronti. Njezini pristaše, međutim, fanatizirani, puni iracionalne mržnje, pravi vjernici predrasuda i stereotipa, bez obzira jesu li obrazovani, ili poluinteligenti, previđaju ključnu činjenicu. Oni Tita ne mogu ni zabraniti, ni izbaciti iz povijesti. Jer, maršal je ušao u povijest još za svojega života: uspješnim vođenjem antifašističkog pokreta, kakvome nije bilo premca u okupiranoj Evropi, prekidom sa Staljinom – uz rizik unutarnje pobune, što je – na žalost – rezultiralo Golim otokom, te uz opasnost sovjetske invazije i – napokon – kao nesporni vođa Pokreta nesvrstanih koji je u opasnim vremenima Hladnoga rata igrao toliko potrebnu ulogu tampona između Istoka i Zapada. To su činjenice i te činjenice nikakva preimenovanja bilo kojeg trga ili ulice ne mogu poništiti.

Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida.

A može li se Zagreb „oprati“ od sramote kakva je ukidanje trga što nosi ime najpoznatijeg Hrvata ne samo dvadesetoga stoljeća?

Zagreb, nekada grad-heroj, grad koji se zvao – ne bez razloga – crvenim – danas je grad-žrtva. Zagreb je žrtva političke trgovine između onih koje vode fanatizam i mržnja i onih koje tjera neutaživa glad za vlašću u gradu. Ako bi moj grad, jer ja sam rođeni Zagrepčanin, danas pocrvenio to bi bilo od stida. Makar ne mislim da je ostalo baš tako malo onih, bilo ovdje rođenih, ili samo nastanjenih, koji se ne slažu s nakaradnim političkim idejama desnice i odbijaju politiku falsificiranja povijesti. A još manje – uvjeren sam – pristaju na to da njihov grad, glavni grad neovisne hrvatske države prevede Republiku Hrvatsku iz tabora pobjednika u Drugome svjetskom ratu u tabor poraženih. Da, nema sumnje, oni koji se ponašaju kao da su „gospodari Hrvatske“ mogu neko vrijeme izbaciti jedno ime iz javne komunikacije, mogu čak zabraniti i njegovo spominjenje, ali zaboravljaju pri tome da se povijest na dugi rok ne može falsificirati. I još nešto: da je zabranjeno voće najslađe. Zabranite ljudima i da samo spominju Tita i povećat ćete interes za njega i za državu kojoj je bio na čelu. Dakle, dugoročno gledano, postići će upravo suprotni cilj od onoga kojemu teže. Pri čemu nikako ne mislim da će biti ugodno preživjeti njihovu diktaturu, jer da ulazimo u svojevrsnu diktaturu, o tome ne treba imati nikakvih iluzija.

tomislavjakic

Rekli ste da simbolika ukidanja Trga maršala Tita znači i temeljni zaokret u hrvatskoj politici. Očekujete li izravne posljedice na međunarodnoj sceni? Hoće li se etabliranim evropskim demokracijama svidjeti kurs kojim plovi hrvatski brod?

Sumnjam da će im se svidjeti, mada ne očekujem ni neke neposredne i javne reakcije. Evropa, mislim na Evropsku uniju, toliko je zaokupljena sobom, svojim problemima i svojom sve očitijom podijeljenošću koju neki naivci na hrvatskoj političkoj sceni ne žele ni vidjeti ni priznati, da će najvjerojatnije odšutjeti. Pogotovo što će se hrvatska vlast potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi. Na žalost, Evropa u pravilu kasno reagira. Prošla su ona vremena kada je Hrvatska ostvarivala ne male i ne beznačajne pomake koliko zahvaljujući svojem drugom Predsjedniku, toliko i pritisku iz EU. A Hrvatska, s druge strane, izuzmemo li već spomenuto razdoblje između 2000. i 2010. nikada nije znala, ili nije imala hrabrosti artikulirati vanjsku politiku koja bi u prvome redu bila njezina i koja bi primarno vodila računa o njezinim interesima i interesima svih, ovo naglašavam: svih njezinih građana.

Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi.

Trg maršala Tita jedna je od tema što zaokupljaju Hrvatsku. Druga su požari koji su harali Dalmacijom i koji su dijelom ušli i u grad Split. Mnogo je riječi napisano i mnogo je žući proliveno u vezi s nekim izjavama Predsjednice, premijera, ostavke ministra obrane za koju do danas ne znamo je li podnijeta ili povučena. Najprije se govorilo o gotovo uzornoj organizaciji, o tome kako je sve bilo baš kako i treba biti, da bi dan, dva nakon katastrofe u izvještajima, barem nekih medija, počeli prevladavati izričito kritički tonovi.

Kao prvo, požari kod sadašnjih temperatura i nakon višetjedne suše, nisu nikakvo čudo. Ne gori samo u Hrvatskoj. Gori od Amerike do Evrope u nizu zemalja. Naravno, ljudski element nikada ne treba isključiti, bilo da je riječ o nepažnji, bilo o namjeri. No, stvar je policije da to utvrdi. Sama borba s vatrenom stihijom pokazala je u najmanju ruku da sistem nije dobro postavljen, odnosno da zemlja koja je upravo usvojila strategiju nacionalne sigurnosti i koja, uz odgovarajuću pompu, kopira američki sustav domovinske sigurnosti, nema ni osnovnu preventivu, nema čak ni ono što je u nekadašnjoj državi bila civilna zaštita. Za svaku je pohvalu da su se građani samoorganizirali i pomagali vatrogascima koji su zaista dali sve od sebe, i oni na kopnu i oni u zraku, ali kakva je to uređena država u kojoj je potrebno da građani internetom pozivaju na akciju, da vatrogascima donose vodu i hranu, da se zajedno s njima izlažu vatri? Građani – civili. A kasni dolazak vojske opravdava se time da vojnici nisu obučeni za gašenje požara. A članovi Torcide – kao – jesu? Na požarima u Dalmaciji cijela je država i cijeli državni ustroj pala na ispitu. Neće nikome pomoći, ako se sada traži, a možda i nađe „dežurnog Pedra“. Još manje će pomoći ako se nastavi službeno samozavaravanje. Treba izvući pouke, priznati pogreške i mijenjati stvari, da nam se tako nešto ponovo ne dogodi. Treba i tu, kao i na svim područjima, početi misliti vlastitom glavom.

Hrvatska vlast će se potruditi da sve to objasni potrebom uklanjanja posljednjih ostataka komunizma koji – kao – sprječavaju napredak zemlje. A to je formula koja u Evropi dobro prolazi. Znate, svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja. Pa je i neoliberalnom kapitalizmu itekako u interesu da se stalno podgrijavaju priče o komunizmu, komunističkom mentalitetu i tome slično. Evropa će reagirati kada bude kasno, a cijenu tog političkog sljepila platit ćemo mi.

Ova dva pitanja o kojima ste govorili potpuno su bacila u zasjenak nedavni summit G 20. A ako se o njemu izvještavalo, više je bilo riječi o kaosu i neredima na ulicama Hamburga, nego o tome što je taj sastanak najrazvijenijih pokazao.

Slažem se. I u ovome slučaju lakše je bilo koncentrirati se na ono što je bilo – s medijske točke gledišta – atraktivno, nego na ono što je bilo sadržajno. A sadržaja je itekako bilo. Osim prvoga sastanka Trump – Putin o kojemu ni danas ne znamo možemo li ga ocijeniti uspješnim, ili neupješnim, summit G20 potvrdio je izoliranost novoga američkog predsjednika, i to zaista pravu i potpunu izoliranost, u pitanju odnosa prema klimatskim promjenama, pa i u pitanju međunarodnih trgovinskih odnosa. Ako mene pitate, za Evropu u tome nema ništa lošega, dapače. A što se Amerike tiče, treba se nadati da će Washington jednom ipak shvatiti kako ne može uvijek, svima i u svemu diktirati što će i kako raditi. Za EU možda je taj sastanak bio trenutak otrežnjenja, trenutak istine. Možda će Unija sada napokon shvatiti da joj uloga američkog vazala ne odgovara i – što je još važnije – da ne odgovara interesima i potrebama njezinih zemalja članica i njihovih građana. To ne znači da Ameriku sada treba ignorirati, ili da ju se može ignorirati. Nikako. Ali, odnose sa Sjedinjenim Državama trebalo bi postaviti na nove, ravnopravne osnove. Možda sam tu preoptimističan, ne znam, vrijeme će pokazati. Za Uniju to bi svakako bilo dobro, jer bi pomoglo prevladavanju podijeljenosti u njezinim redovima i postupno – možda – dokinulo podjelu na „staru“ i „novu“ Evropu koja je tako draga stratezima u Washingtonu. Treba, naime, potpuno otvoreno reći: projekt evropskog ujedinjavanja zabrinjavajuće je zastranio. Skupina nekadašnjih socijalističkih zemalja što se potpuno nekritički priklonila Washingtonu, dakle upravo ta tzv. „nova Evropa“, vidno se odmiče od onih vrijednosti na kojima je počivala sama ideja evropskog ujedinjavanja. Zemlje osnivači Evropske unije predugo su šutke gledale kako u novim članicama Unije počinju prevladavati netolerancija, ksenofobija, ponekada otvoreni rasizam, nerijetko antisemitizam, sve to „upakirano“ kao povijesni revizionizam, kojega se pak opravdava potrebom borbe protiv ostataka komunizma. I sada smu tu, gdje jesmo. Treba tražiti izlaz, odnosno Unija se mora sabrati, redefinirati, odnosno reafirmirati svoja temeljna načela i izboriti se za svoj opstanak na tim načelima, čak ako to bude značilo da će, nakon Britanije, otpasti još poneka zemlja. Znam što ove riječi znače.

Zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti.

Amerika se nije odrekla uloge vodeće svjetske sile, mada je predsjednik Trump to uporno najavljivao, obećavajući da više neće „nametati režime“, ni „američki način života“. Kako ocjenjujete početak njegovog mandata, ulogu Amerike na svjetskoj sceni i međunarodnu situaciju uopće?

Puno pitanja u jednome. Da, točno je, Trump je više od pola godine, pa čak i u svojem inauguracijskom govoru najavljivao novi koncept američke vanjske politike koji bi, da je ostvaren, značio radikalni, da ne kažem: revolucionarni zaokret u odnosu na dosadašnje ponašanje Washingtona u svijetu. Na žalost, od toga smo do sada vidjeli malo ili ništa. Moj je dojam da je Trump u grčevitoj borbi za ostanak u Bijeloj kući. On u nju nije došao kao čovjek sistema i sistem ga sada hoće  ili izbaciti, ili podrediti sebi, „pojesti“. Hoće li se Trump uspjeti oduprijeti, suočen s krajnje prozirnom, ali izvrsno orkestriranom i sve žešćom, mada i dalje bez konkretnih dokaza, kampanjom što ga prikazuje kao predsjednika kojega je Amerikancima nametnula Moskva, ostaje da se vidi. O njegovoj poziciji, o tome je li jak ili slab, ima li potrebe prikazati se jakim onda kada to nikako nije, ovisi i ponašanje Amerike u svijetu, odnosno da budem posve precizan: ponašanje onih koji su i do sada određivali, makar iza kulisa, smjer američke vanjske politike. A to su oni krugovi što su odgovorni za invaziju Iraka uz izmišljena opravdanja, oni što su osmislili i inicirali tzv. Arapsko proljeće, čime su bacili u kaos i nestabilnost cijelu jednu ionako neuralgičnu regiju; to su krugovi koji nikako da se pomire s time da im u Siriji ne uspijeva zbaciti Asada čji je glavni grijeh – baš kao što je bio i Gadafijev – što želi voditi samostalnu politiku zemlje kojoj je na čelu i čiji su stanovnici čak i u vrijeme rata na izborima pokazali da ga podupiru. Nusproizvod, da tako kažem, te samo i isključivo interesima vođene politike, bilo je i jačanje globalnog terorizma koji svoj danak počinje ubirati i u Evropi. A ipak, američko-ruskog saveza u borbi protiv globalnog terorizma i dalje nema. Općenito govoreći, svijet je u previranju. Što će biti, ako se zaoštri kriza u Ukrajini? Što će biti, ako gomilanje NATO trupa na ruskoj granici i u zemljama što graniče s Rusijom izazove neki incident kojega ne želi ni jedna strana? Što će biti ako Trump, u napadu demonstriranja snage i odlučnosti, bombardira Sjevernu Koreju, a ova uzvrati raketama s tko zna kakvim punjenjem? Pitanje do pitanja. Kao novinar koji je godinama pratio međunarodnu scenu mogu samo konstatirati da ona postaje sve neuređenija, ali i sve opasnija, da se Ujedinjene narode svjesno gura na marginu, to pogotovo radi Amerika, da je dobar dio Evrope podlegao anti-ruskoj histeriji i priči o ruskoj agresiji, a da Kina uspostavlja svoju prvu vojnu bazu u svijetu, i to u Africi. Pokret nesvrstanih koji bi u takvoj situaciji imao golemog posla, neprimjetan je, dobrim dijelom i zato što mu je u prethodnom razdoblju predsjedao Iran koji je tada bio pod sankcijama, a sada predsjeda Venezuela, zemlja rastrgana sve jačim unutarnjim sukobima. Vrlo svjesno spominjem taj pokret, jer se u Hrvatskoj uobičajilo o njemu govoriti s porugom i umanjivati značenje što ga je svojedobno apsolutno imao. Uostalom, samo zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To je neprijeporna činjenica, koliko god se ona nekome možda ne sviđa. Bio sam u to vrijeme vanjsko-politički savjetnik Predsjednika Hrvatske i te su mi stvari dobro poznate. Baš kao i to da smo nakon izbora praktično iznevjerili one koji su nas svojim glasovima doveli u Vijeće sigurnosti. No, to je već druga priča.

I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika?

Možda i nije baš druga priča. Kako ocjenjujte hrvatsku diplomaciju? Imali ste s njome posla gotovo cijelo jedno desetljeće.

Svaka je diplomacija djelotvorna onoliko, koliko je djelotvorna državna vlast što je ona – da tako kažem – servisira. To onda vrijedi i za hrvatsku diplomaciju u kojoj je bilo, a ima – siguran sam – i danas sposobnih ljudi, ali ti ljudi ne dobivaju iz Zagreba ono što bih nazvao smjernicama hrvatske vanjske politike. Naprosto zato što takvih smjernica nema. Dobro se, osim toga, sjećam kako su mi se mnogi hrvatski ambasadri, u vrijeme dok sam radio u Uredu Predsjednika, tužili kako u Zagrebu, mislili su na Ministarstvo, nikoga ne zanima ni što rade, ni što javljaju. Ono što vidim, to je gotovo potpuno oslanjanje na Washington i na Bruxelles, doduše na Bruxelles sve manje. Da treba imati države na koje se možete osloniti, to je jasno, ali, nikada se ne valja oslanjati samo na jednu stranu. I nikada se ne smije zaboraviti da je interes glavni pokretački motiv ponašanja subjekata međunarodnih odnosa. Nasjesti legendi o tradicionalnim prijateljima, ili vjekovnim neprijateljima ne samo da je naivno, nego je i glupo, a sa stanovišta nacionalnih interesa i kažnjivo. Pogledajte samo dva primjera. Prvi: famozni projekt tri mora (Baltik-Jadran-Crno more) koji službeni Zagreb smatra svojom najvažnijom vanjsko-političkom inicijativom, a za kojega se u zapadnoj Evropi sve otvorenije govori da je u funkciji američkih nastojanja da podijeli i tako oslabi Evropsku uniju. U toj interpretaciji koja – prema svemu što znam – nije daleko od istine, Poljska i Hrvatska samo su prikladno oruđe za provođenje projekta za kojega nitko ne zna hoće li im uopće koristiti. Osim toga, on Hrvatsku tješnje veže upravo s onim  zemljama od kojih se većina sve primjetnije odmiče od ključnih načela na kojima počiva, ili je barem trebala počivati Evropska unija. I to bi trebala biti promišljena politika? Da, slažem se, nije dobro energetski ovisiti samo o jednoj strani. Ali, zamijeniti tu ovisnost ovisnošću o drugoj strani? I opet moram upitati: zar je to promišljena politika, zar je to uopće politika? I drugi primjer: kupnja eskadrile borbenih aviona. Danas je vjerojatno i malom djetetu jasno da će Hrvatska kupiti američki avion F-16. Naš se ministar obrane hvali kako za to ima podršku svojega američkog kolege. Pa neće valjda Amerikanac biti protiv toga da njegova država nekome proda oružje, dakle da napravi unosan posao i poveća nečiju ovisnost o sebi. Uostalom, države od kojih su – reda radi – zatražene ponude – sve osim jedne proizvode taj isti F-16 po licenci. A riječ je o zrakoplovu konstruiranom polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća.  Da, da, baš tako! To što će u njega biti ugrađena suvremena elektronika, ne mijenja ništa na činjenici da je konstruiran onako, kako se smatralo najboljim prije neka četiri desetljeća I zato još jednom: je li to odraz pametne, promišljene i dugoročne politike, politike koja će koristiti Hrvatskoj? Naravno, da od Rusa čiji su se avioni u Siriji pokazali izvrsnima, nije zatražena ni ponuda, Bože sačuvaj! I to se onda zove vanjska politika, odnosno sigurnosna politika. No, koga briga za to? Glavno je da smo ukinuli Trg maršala Tita!

tomislav jakic2

Ovako, kako govorite neki bi Vas mogli optužiti i za antiamerikanizam. A čini mi se da već i jesu.

Da, to je jedna od priglupih, mada ne i potencijalno bezopasnih optužbi s kojima se povremeno susrećem. Biti kritičan prema određenim aspektima američke politike, prema američkoj vladi ne znači biti i antiamerički orijentiran. Samo, koliko je onih koji to mogu i žele shvatiti? Bojim se – malo.

Vratimo se na kraju još jednom, makar kratko, Titu. Pratili ste ga kao novinar na dva putovanja u inozemstvo: u Nizozemsku i u Austriju. Kakve ste dojmove ponijeli?

Riječju: nezaboravne, s time što su Nizozemci, i sami žrtve nacističke okupacije, pozdravljali lidera najuspješnije antifašističke borbe u Evropi, a Austrijanci nekadašnjeg neprijatelja, jer u borbi s Titovim partizanima izginuo je na mali broj Austrijanaca mobiliziranih u Hitlerov Wehrmacht. No, dočeci su bili jednako srdačni, a u isto vrijeme i puni poštovanja. Tito je, po svemu što znam, a što su ova dva posjeta samo potvrdila, širom svijeta bio dočekivan i priman s uvažavanjem. Njegovo se mišljenje nije samo slušalo, nego i tražilo. Ja bih ga svrstao u kategoriju državnika tipa jednoga Churchilla, ili de Gaullea, državnika kakvih danas više nema. I bio je zaista, kako su svjetski mediji javljali na dan njegove smrti, „posljednji velikan Drugog svjetskog rata“.

Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. 

Dugo ste godina bili i ostali novinar, mada ste sada u mirovini. Kako iz Vaše perspektive izgeda današnje novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu?

Novinarstvo prolazi transformaciju iz koje će izaći možda kao nešto drugo, a ne ono što sam ja naučio zvati novinarstvom. Ponovit ću nešto, što sam rekao, a i napisao već u više navrata: danas se čini kao da su svakome dostupne sve informacije. No, pojedinac, zatrpan tom gomilom u najvećem dijelu potpuno nevažnih informacija, nije u stanju prepoznati i izdvojiti ono što je zaista važno. Televizije, a bio sam četvrt stoljeća televizijski novinar, sve se više pretvaraju u ispostave estrade, ljudi provode sate i sate pred ekranima gledajući kako netko kuha, ili kako se netko muči da skine suvišne kile. Zvijezde, zvjezdice, ali i kvazi-političarke smatraju svojom zadaćom svakoga dana počastiti svoje „pratitelje“ novim fotografijama. Mjesta za ozbiljan tekst, ili analizu sve je manje. A i onih koje bi takvi tekstovi zanimali. Živimo u eri smart-phonea. Šalju se i primaju kratke poruke, uz to uglavnom i nepismene. U novinama, čija tiraža stalno pada, fotografije i naslovi važniji su od tekstova (koji često čak i odudaraju od naslova). Da, postoje – još – iznimke, ali sve ih je manje. Novinarstvo, kakvo sam poznavao, a koje je – uz sva ograničenja nekadašnjega sistema – ipak bilo pouzdani servis u službi građana, to novinarstvo odumire, točnije: već je odumrlo, ubijeno je. Ono što se danas zove novinarstvom, to je nesretna, profitom uvjetovana, mješavina posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko začinjene jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. Volio bih da mogu reći nešto drugo, ali ne mogu, jer tako jest.











24.07.2017.

ZLATKO SERDAREVIĆ: MOSTAR BEZ STAROG MOSTA NE POSTOJI

Serdarević: Mostar bez Starog mosta ne postoji



Zlatko Serdarević

/////////////////////////////////////////////////////

Zlatko Serdarević

Prije 13 godina (23. jula 2004.) svečano je otvoren obnovljeni Stari most u Mostaru. Trebalo je skoro sedam godina pripreme i radova da ovo remek-djelo orijentalne arhitekture iz 16. stoljeća, izroni "za one što ga vole", kako kaže popularna pjesma. U Mostaru su u nedelju uveče dodijeljene nagrade "Mostar Peace Connection" za doprinos miru i uspostavi povjerenja i suradnje među ljudima.

Punih 427 godina Stari most je spajao dvije obale Neretve, a onda je u novembru 1993. godine srušen artiljerijskim projektilima sa položaja Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Godinu nakon obnove, Stari most je uvršten na spisak Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Povodom godišnjice obnove čuvenog, bijelog luka nad Neretvom, publicista i novinar, hroničar grada Mostara Zlatko Serdarević kaže da Stari most nije samo građevina.

RSE: Zbog čega je važno da građani i nevladine organizacije obilježavaju godišnjicu obnove Starog mosta, jer zvaničnog protokola godinama nema?

Serdarević: Ono što je karakteristično za mirna vremena je konstrukcija i rekonstrukcija, dok je za rat osnovna karaktristika dekonstrukcija. Izražavam sreću i zadovoljstvo što u Mostaru obilježavamo godišnjicu rekonstrukcije simbola Mostara Starog mosta, a simboli su ono što je veza između materijalnog i duhovnog.

Stari most nije samo građevina, on je simbol a simboli su nešto što je uzvišeno. Tako da mi slavimo konstrukciju i rekonstrukciju. Stari most nije samo arhitekstonska građevima koja je ušla na Listu UNESCO-a, Stari most je umjetničko djelo. Ivo Andrić je lijepo zapisao: "Pred njim čovjek postaje plemenit". Neshvatljivo da je neko mogao stati pred umjetničko djelo i uništiti ga.

Serdarević: Simboli su nešto što je uzvišeno
Serdarević: Simboli su nešto što je uzvišeno

RSE: Stari most je nekada zamišljen tako da spoji dvije obale Neretve, ali i da povezuje ljude. Koliko se tome danas pridaje pažnje?

Serdarević: Mi pokazujemo veliko razumijevanje i želju da se ponovo uspostave pokidane veze između svih naroda. Stari most upravo tu funkciju vrši. Istina, trebat će mnogo vremena, ali smatram da je i do sada, učinio mnogo na pomirenju građana u Mostaru, odnosno svih naroda i nacija.

Ovaj događaj ja doživljavam kao trijumf razuma, trijumf kozmopolitizma, trijumf svega onoga što karakteriše savremenog čovjeka koji baštini evropske tradicije, ne zanemarujući svoje. Ovaj datum je istorijski u novijoj istoriji grada Mostara. Ponosan sam što sam dio programa Centra za mir i multietničku saradnju koji je u nedelju uveče priređen u Mostaru, dodjeljujući tradicionalne nagrade "Mostar Peace Connection" uglednim ljudima koji su pomogli da se Stari most ponovo izgradi, svjesni koliko on znači u procesima pomirenja.

RSE: Šta "Stari" konkretno znači u procesima pomirenja, osim u ravni simbola? Šta predstavlja za Mostarce?

Serdarević: Ako ljudi vide, kao što Andrić kaže, da je to djelo pred kojim čovjek postane plemenit, očekujem da i mlađi ljudi osjete, prije svega, tu ljepotu. Ne kao most, kao arhitektonsko djelo, nego da vide tu ljepotu i da sutra kažu jedni drugima, mladić djevojci ili suprotno: "Haj'mo se mi naći na randesu, na Starom mostu". I tada je Stari most obavio svoju funkciju. To je Mostar.

Smatram da je Stari most obavio svoju ulogu time što je pokazao tu ljepotu koju normalni ljudi mogu i moraju da razumiju, da prepoznaju i da uživaju u onome što je lijepo, a sve što je lijepo u životu nagoni nas da budemo blizu te ljepote.


RSE: Mnogo ljudi dolazi svakog dana, s raznih krajeva svijeta, i iznova se oduševljavaju Starim mostom. Srećete li Vi te ljude?

Serdarević: Kako da ne. Sretan sam kad u Mostaru mogu da doživim cijeli svijet – Monmartre, Jelisejska polja, Maču Pikču, egipatske piramide – kad doživim atmosferu ljudi koji dolaze sa svih strana svijeta i koji posjećuju najpoznatije turističke destinacije. I kad me pitaju šta za nas sve ovo znači, taj ogromni dolazak ljudi, kažem: "Mi se tako obogaćujemo, dolazimo u kontakt s njima, razgovaramo, oni nama prenose svoja iskustva, svoja znanja, mi se obogaćujemo svim tim njihovim dometima koje su stekli u svojim ili tuđim civilizacijama, koje obilaze". To je jedna cirkulacija, i kulture, i pameti, i tradicije, i iskustva, itd.

Mi puno imamo od toga što smo jedna svjetska destinacija. Zamislite neko mjesto u koje niko ne dolazi, koje je zatvoreno, učmalo... a ovdje je velika fluktuacija turista i mi se zaista obogaćujemo u svim segmentima ljudskog života. Ovdje vrije i tada se zaista osjećam sretnim kao i mnogi Mostarci.

Nakon katastrofalnih razaranja, ubistava i tako dalje mi doživljavamo renesansu, mi doživljavamo jednu potvrdu da smo bili u pravu, da smo za Stari most odmah rekli da će se rekonstruisati, znajući šta on znači za Mostar.

Mostar bez Starog mosta ne postoji. Postoji kao naseobina gdje se spava i jede, ali sa Starim mostom mi doživljavamo nešto što je svjetsko.















24.07.2017.

ELVEDIN NEZIROVIĆ: PRIČE KOJE MORAMO ISPRIČATI

Elvedin Nezirović: Priče koje moramo ispričati

Elvedin Nezirović

Autor
24.7.2017. 



Elvedin Nezirović: Priče koje moramo ispričati


////////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljačku nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju.

............................

Jaramazi

jaramaznepoštenjak, nevaljalac

Već prilično dugo me zaokuplja jedna tema, jedan svojevrsni sociološko-društveni fenomen o kojemu sam, u namjeri da ga samome sebi u potpunosti razobličim i razjasnim, posljednjih godina podosta čitao, uglavnom u tekstovima i esejima intelektualaca lijevo orijentirane političko-ideološke provinijencije. Radi se, naprosto, o jednom psihopolitičkom i društveno-religijskom postjugoslavenskom raritetu, koji bi se dao formulirati sljedećim pitanjem: kako je uopće moguće, u jednome životu javno utjelovljavati dvije sasvim suprotne ličnosti – komunist i protivkomunist, ateist i vjernik – a da nikada, niti jednom svojom gestom, ne iskažete pokajanje, proživljenu katarzu ili duhovno preobraćenje.

Koliko je ovo pitanje intenzivno u ovom našem balkanskom kontekstu, prvi puta sam shvatio na ceremoniji upriličenoj u povodu početka obnove Sinan-pašine džamije, u Mostaru, prije nekoliko godina. To još uvijek svježe i neugodno sjećanje na obraćanje jednog od govornika, ovdje donosim u vidu poetskog zapisa:

EDIPOV ČIN POKAJANJA

Na ceremoniji postavljanja kamena temeljca
Za obnovu Sinan-pašine džamije,
Srušene u noći s 29. na 30. decembar 1949.,
Bivši oficir JNA i agent UDBA-e, sada visoki

Bošnjački politički i vjerski dužnosnik,
Govori o tome kako je od kraja
Drugog svjetskog rata pa do 1992. godine,
Ta ista JNA u Mostaru srušila
Jedanaest džamija.

Zapitan kako je moguće da u istom životu
Jedna osoba nastanjuje dvije tako oprečne ličnosti,
Posmatram ozarena lica prisutnih:

Svojom spremnošću da ignoriraju faktičnost,
Oni čitav događaj pretvaraju u komediju,

U jednu od onih blasfemičnih epizoda iz
Letećeg cirkusa Montyja Pythona.

Prvo pitanje koje sam sebi postavio još dok sam slušao taj govor, bilo je: da li je lik iz ove pjesme, u vrijeme, dakle, dok je još uvijek bio udbaš i oficir te iste JNA, znao za rušenje džamija o kojima govori? I da li bismo ga mogli smatrati saučesnikom u tom svojevrsnom urbicidu čak iako pretpostavimo da nije imao pojma o tome?

Ima jedan dio u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, koji bi nam mogao pomoći u rasvjetljavanju ovoga krajnje etičkoga pitanja, u kojem se Tomaš, glavni Kunderin lik, neposredno pred sovjetsku okupaciju Čehoslovačke, 1968., pita jednu vrlo sličnu stvar: da li su tadašnji komunistički javni tužioci bili krivi što su u montiranim sudskim procesima, tokom pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka, slali u smrt nevine, režimu nepodobne ljude, iako, kako su javno isticali, nisu znali šta se osuđenima sprema? Tu Kundera izvodi sjajnu komparaciju s Edipom – kao čin pokajanja za nesreću koju je prouzrokovao vlastitim neznanjem, on je sebi iskopao oči.

I zaista, postoji li, u ovih dvadeset pet godina bosanskohercegovačke suverenosti, ijedan, pa i najmanji mogući čin javno iskazanog pokajanja, koji bi upućivao na to da je barem neko iz cijele jedne garniture danas dobro uhljebljenih, bivših komunističkih ađutanata i filistara, prošao put od zablude do katarze, od komunističke zamračenosti do demokratskog prosvjetljenja? Kako je uopće došlo do toga da povjerujemo u njihovu egzaltiranu odanost demokratskim načelima i vlastitome etnosu? I još – kako je moguće da se, pod krinkom zaštitnika nacionalnih interesa, takvi već dvadeset pet godina potucaju po raznoraznim državnim funkcijama uživajući, u punom kapacitetu, sve povlastice svoga položaja?

Odgovori na ova pitanja možda više govore o nama, o našem efemernom pamćenju i odnosu prema sopstvenom dignitetu, nego li o njima samima.

Prelazeći iz jednoga državnog uređenja u drugo, mijenjajući, dakle, radikalno svoje religijsko-političke stavove i svjetonazore, oni nisu u ovaj sistem prenijeli samo svoju epileptičku želju za posjedovanjem moći, nego i čitavu jednu metodologiju vladanja, prilagođavajući njen sadržaj novonastalom vremenu i društveno-političkim okolnostima. Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljačku nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju.

Ako smo Titu i komunistima zamjerili apsolutizam, ovdašnje etnonacionalne političke elite dokazale su nam da je autokratski oblik vladavine, pogotovo u manjim sredinama, kakva je, recimo, Mostar, sasvim moguć i u sofisticiranijim, demokratskim društvima.

A sve su nam to – naravno, uz našu svesrdnu pomoć i saučesništvo – donijele generacije političara obrazovane sedamdesetih i osadesetih godina prošloga vijeka, koje su u ovaj sistem prenijele isključivo ono što u socijalizmu nije valjalo. Od onoga što jeste valjalo, napravili smo mit, koji nas svako malo podsjeća na to koliko je visoka cijena života u demokratski uređenom društvu. Prilično je to već stara i otrcana priča, koja bi možda i imala smisla da ljudi poput lika iz navedene pjesme, i danas, na naše uporno demokratsko insistrianje, nisu tako snažno prisutni u javnom i političkom polju.

Kako je sve to moguće, pitanje je na koje vjerovatno ne postoji potpun i sveobuhvatan odgovor, no jedno je, ipak, više nego jasno: bez nas ovakvih, ni oni ne bi bili to što jesu

///////////////////

Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja

Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja ...


////////////////////////////////////////
 
24.07.2017.

JOSIP PEJAKOVIĆ: KRADE SE 25 GODINA I JOŠ SE NIJE SVE POKRALO

Josip Pejaković: Krade se 25 godina i još se nije sve pokralo


Pejaković: Ova Bosna i Hercegovina predstavlja Frankeštajna

Pejaković: Ova Bosna i Hercegovina predstavlja Frankeštajna
//////////////////////////////////

Nakon premijere monodrame "BH stand drb tragedy", u Sarajevu, u sklopu Baščaršijskih noći, prvak bosanskohercegovačke drame, glumac Josip Pejaković, počeo je turneju po BiH.

RSE: Kako napreduje turneja? Gdje putujete? Da li namjeravate turneju proširiti na države regiona?

Pejaković: Najvjerovatnije će se to dogoditi u devetom i desetom mjesecu. Bit će prvo Vojvodina: Novi Sad, Kikinda, Vrbas, Subotica i još nekoliko mjesta u kojima se mnogo gostovalo prije rata. Vjerovatno će beogradski nastup, koji se dogovora već dugo vremena, biti u Domu sindikata.

RSE: Zašto baš tragedy?

Pejaković: Ovo sve što se događalo na teritoriji ovog dijela Balkana nije za jeftino pričanje viceva o Sulji i Muji. Ponirem polako u prošlost, prvo 100 godina, pa onda 150. Poznajem neke situacije, stanja, likove, koji su ovom prostoru uvijek onemogućavali da dobiju one što je najvažnije u životu, a to je sloboda. Bosna to nikada nije imala.

Kroz svoju burnu istoriju, uvijek je bila vazal ili žrtva neke veće cjeline, počev od turskog doba, preko Austro-Ugarske. Kompleksi su nam nabijani u Titovo doba (Josip Broz Tito, op. a.) jer smo po svoje uspjehe morali ići u Beograd i Zagreb, a ne da budemo ono što jesmo na svom. Tada, ako nisi uspio u Beogradu, ne možeš biti veliki. To je nepošteno prema umjetnicima koji su stasali i ovdje rođeni i napravili rezultate svjetskog ranga. Što kaže Derviš Sušić: "Bosanac mora biti daleko najbolji, da bi mu priznali prosječnost". Sada je situacija još gora nego u Titovo doba.

RSE: Zbog čega?

Pejaković: Zato što su ljudi prepoznali svoje ljubavi i izvan granica ove zemlje. Mislim na teritorijalne ljubavi Srbije i Hrvatske. Vrlo je malo nas zanesenjaka koji smo ostali tu da volimo ono gdje smo ponikli, a ne ono za čim čeznemo. Uopšte ne čeznem, ni za Hrvatskom, ni za Srbijom. U BiH kažu: "Tražili ste, gledajte". Nemam potrebe da se nikome dodvoravam na bilo koji način, kao što nisam imao potrebe, ni u Jugoslaviji, da se dodvoravam bilo kome. Sve što sam postigao, postigao sam ovdje.

Ova zemlja je nesretno podijeljena na Republiku Srpsku i Federaciju BiH.

RSE: Šta znači Stand drb?

Pejaković: Ovi ovdje ne prepoznaju jesti, nego trpisati – krasti. Mi smo najbogatija zemlja na svijetu, krade se 25 godina i još se nije sve pokralo.

RSE: U ovoj predstavi govorite o svakodnevnici u Bosni i Hercegovini, ali i o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u državi. To je još jedan Vaš angažovani komad. Smatrate li da to ljudi ovdje, ali i šire, shvataju na željeni način? Može li se satirom doprijeti do ljudi?

Pejaković: Da može, već davno bi ovi sletjeli sa vlasti, koliko ih lijepim punih 25 godina. Mogli su da me bar deset posto ljudi shvatilo kako treba. Već davno bi prestali biti i mi bi smo živjeli u nekim drugačijim okolnostima. Sebi uzimam za pravo, ako sam pogodio 1975. godine šta će nam događati 1992. godine, da nudim neka rješenja šta nam se može dogoditi recimo samo za deset godina, ako budemo disciplinovani da identifikujemo neka stanja iz istorije iz koje smo došli. To oni neće. Njima je lijepo, mislim na one koji nam vampirski piju krv već punih 25 godina.

RSE: U ovoj predstavi za, razliku od prethodnih, u kojima ste glumili razne likove, govorite po najviše o sebi. Da li je to potreba da ostane pisani trag iza Vas?

Pejaković: Nije, nego hoću da dokažem da je moj život sadržajniji, nego što je bio život Omer-paše Latasa. On je seljak iz ličkog sela, promijenio vjeru, otišao u vojsku. Taj militantni čovjek nikada nije toliko atraktivan za scenu. On je ušao u istoriju, zato što su o njemu pisali veliki pisci. O meni niko nije pisao. Otkako znam za sebe, činio sam neke stvari koje mogu biti vrlo atraktivne, ali ih poredim i sa junacima koje igram i koje sam igrao.

Jednoga trenutka u toj predstavi kažem, kada su me pitali otkuda znam toliko podataka iz istorije, da sam rođen u Travniku. Tu ne treba dalje objašnjavati kako to znam. Samo idiot koji je rođen u Travniku, može da ne voli Bosnu. Potpuno razumijem tragiku čovjeka iz kamena, iz Hercegovine. Kada je došao na svijet, prvo što je vidio je poskok na pragu. Kako je može voljeti?!

Odmah je otišao preko i zavolio Hrvatsku ili Srbiju, ili bilo šta drugo jer on nije imao šta zavoljeti. On pored nije imao gimnaziju iz 1882. godine u kojoj se igrao Molijer 1989. godine i Šekspir i niz objekata koji su prve A kategorije i pod zaštitom UNESCO-a. Hercegovac je imao kamenje, smokve, žegu i jedva čekao da ode negdje, u neke primjerenije dijelove.

Problemi njihovi su što nisu rođeni u nekom gradu kakav je Travnik ili Sarajevo ili Banja Luka. Ne znam kako neko ne može da ne voli ovu ljepotu, nego se zaljubio u ništa. Voljeti više Srbiju ili Hrvatsku od Bosne, a živjeti u njoj, dobijati platu i bljuvati po njoj, ne vidim nikakvog razloga. Niko ih ne shvata ozbiljno, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Pitaju se: "Šta ti ljudi hoće? Koja im je krajnja opcija?". Razumijem da voliš, ali ima narodna: "Astal ti, astal mi". Sjedi za svoj sto, ja ću za svoj i možemo živjeti 1.000 godina.

Ova zemlja je nesretno podijeljenima na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Ako su je već htjeli dijeliti, trebalo je podijeliti na Hercegovinu i Bosnu. Ovdje bi mir bio 1.000 godina.

RSE: Svako Vaše djelo pokazuje Vašu nepokolebljivu ljubav prema Bosni i Hercegovini.

Pejaković: Ne, prema Bosni. Ovoga trenutka, ova Bosna i Hercegovina, predstavlja Frankeštajna. To može, samo neko ko je u totalnoj zabludi, da voli. Možeš je voljeti više nego i jedan prostor na svijetu, ne Srbiju ili Hrvatsku. To je moje pravo, tu sam rođen, nisam rođen u Bosni i Hercegovini.

RSE: Da li ste nekada bili kritikovani zbog svojih stavova ili izloženi nekom pritisku?

Pejaković: Stalno sam kritikovan zbog svojih stavova.

RSE: Zbog čega Vas ljudi kritikuju?

Pejaković: Zato što oni mene ne razumiju, ne razumiju posao kojih se bavim. Da bi se neko bavio ovim poslom, mora biti potpuno slobodan. Ne smije biti, ni jedne sankcije, ni jednoga trenutka ne slobode. Međutim, mi nikada nismo živjeli u slobodi. "Nemoj ovo, nemoj ono, znaš ti u kojoj zemlji živiš?!". To nije sloboda.

Kada budemo priznali, ali svi u okviru Bosne i Hercegovine, da je Turska bila okupator, da je Austro-Ugarska bila okupator, da su Nijemci bili okupatori, onda ćemo imati mir narednih 10.000 godina. Osporavamo ulogu Husein-kapetana Gradaščevića, koji je tri puta porazio Turke jer se protiv njih borio. Odvraćao ga je Miloš Obrenović, koji je bio turski vazal. To su činjenice.

Husein-kapetan Gradaščević
Husein-kapetan Gradaščević

Istoričari se neće složiti s tim i naravno da će me kritikovati: "S kojim pravom ja knjaza nazivam vazalom?". Pa šta je bio? Čak mu je i prijetio. Čak je i zaratio u ime Turske protiv njega. Napao njegovog kapetana u Zvorniku 1832. godine. To je svijetla figura, koja se mogla izboriti za slobodu, u vrijeme turskog doba.

Ko je bio jedini koji se suprotstavio Austro-Ugarskoj monarhiji? Devedeset posto kojekakvih mudrosera u Vladi danas kaže: "Bogdo da je Austro-Ugarska ostala još koju godinu." Da je Austro-Ugarska ostala još koju godinu, mi hljeba ne bismo imali. Ko se njima suprotstavio? Mlada Bosna. Ti isti, tu organizaciju, u kojoj su bili i jedni i drugi i treći i četvrti po nacionalnosti, smatraju teroristima, a Franji Ferdinandu i okupatorima dižu spomenike ovdje.

Ko su bili Nijemci? Pekli su ljude, vješali, ne znam ša nisu radili, ali njihovi vazali i saradnici, koje smo nazivali narodnim izdajnicima, danas šire teoriju kako Hitler nije baš sve ispekao, neke je i iskuhao. Pa je to nešto lakše. Ako se ovako nastavi, Hitleru će podići spomenik za deset godina, a Tita će smatrati istorijskim teroristom. Živimo u takvo vrijeme.

Ti koji to žive, su na vlasti u ovoj zemlji. Ne samo u ovoj zemlji, nego u okružnim zemljama. Kada se to bude riješilo, mi ćemo imati mir. Sve dotle, dok su oni na vlasti i dok su im dvije krunske zakletve "Spremte, se spremte" i "Za dom spremni", ovdje salameta nema.

RSE: Kako ocjenjujete položaj kulture u Bosni i Hercegovini?

Pejaković: Zar to postoji u BiH? Osim spektakularnih manifestacija, koje se jednom godišnje u sedam dana dešavaju, kao što je sjajni festival MESS i Jazz festival, sve ostalo je na margini pokušaja da se bavimo kulturom. Ljudi koji trebaju to da stimulišu, su nekulturni.

Ovdje se ne poštuje nikakav kontinuitet, nego samo ono što se dešavalo od 1992. godine, a ne dešava se ništa. Uspjesi koji su evidentni u oblasti filma, danas se smatraju na nivou incidenta, a ne nečega što je kontinuitet.

///////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 24. juli/srpanj 2017.

24.07.2017.

PROJEKAT UDRUŽIVANJA 'POVRATKOM ZA BiH" : SPOMENIK ZA 507 UBIJENIH BOŠNJAKA NEVESINJA

Projekat Udruženja “Povratkom za BiH” : Spomenik za 507 ubijenih Bošnjaka Nevesinja

Juli 24 2017.



Centralno šehidsko spomen-obilježje ubijenim civilima i poginulim borcima Nevesinja u prisustvo oko 5.000 posjetilaca otvoreno je danas u selu Kljuna.

Obilježje s naglašenom arhitektonskom simbolikom, čija vrijednost prelazi 80.000 maraka, jedan je od najvažnijih projekata Udruženja “Povratkom za Bosnu i Hercegovinu”, koje proteklih godina okupilo raseljene Bošnjake iz ove općine. Na spomen-obilježju, na 24 natpisne ploče uklesano je 507 imena ubijenih i poginulih koji su rođeni u ovom kraju.

Idejni projekt uradio je penzionisani građevinski inženjer Ismet Jugo, a sredstva za izgradnju većim djelom prikupljena su donacijama pojedinaca iz cijele BiH, dok je dio novca osiguran i putem javnih poziva federalnih ministarstava i javnih preduzeća.

U drugoj polovini juna 1992. u Nevesinju je ubijeno 305 civila, među kojima i 41 dijete. Jedno dijete ubijeno je prije nego je i dobilo ime. Umjesto imena, danas na ploči u znak sjećanja i poštovanja ubijenom novorođenčetu, stoji uklesan ljiljan. Do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 124 nestale osobe iz ove općine.

Predsjednik Udruženja koje je inicirali izgradnju spomenika, Šerif Bojčić istakao je da je obilježje od izuzetnog značaja za Bošnjake Nevesinja, kao i da je cilj izgradnje bio je, otrgnuti od zaborava dešavanja od prije 25 godina, odnosno mlađim generacijama koje ne pamte to vrijeme kazati šta se dešavalo s njihovim precima, ne samo u posljednjem ratu, već i stoljećima ranije.

Za zločine nad civilima Nevesinja donesena je tek jedna pravomoćna presuda pred Sudom BiH, te jedna koja nije postala pravomoćna zbog smrti osumnjičenog. Udruženje je proteklih godina provelo sveobuhvatno istraživanje o progonima stanovništva, ubijanju civila, paljenju i oduzimanju imovine.

Amor Mašović iz Instituta za traženje nestalih zažalio je što su zločini u Nevesinju stavljeni u drugi plan i što o njima ne brinu tužilaštva, prije svih ono u Haagu, kao ni domaći tužioci. Napomenuo je da je Nevesinje općina s najvećim procentom ubijenih, kad se u obzir uzme broj stanovništva prije 1992.

Spomenik je izgrađen u selu Kljuna zbog historijskog kontinuiteta, faktičkih i praktičnih činjenica. Izgrađen je uz džamiju koja je prva obnovljena nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na području RS-a i džamiju koja važi za jednu od najstarijih u Hercegovini. Selo Kljuna po broju ubijenih civila drugo je, odmah iza Presjeke.

Osim ceremonije otvaranja, tradicionalno je proučen i mevlud s kojeg su prigodne poruke uputili vjerski službenici. U Kljunima su između ostalih boravili i Ramiz Salkić, Edin Mušić, Muftija Salem Dedović i brojni drugi.

(Kliker.info-Oslobođenje)


















24.07.2017.

PRIJE 25 GODINA U "KERATERMU" POČINJEN MONSTRUOZNI ZLOČIN: ,,VIDI BUDALA BALIJA - POBIŠE SE"

PRIJE 25 GODINA U "KERATERMU" POČINJEN MONSTRUOZNI ZLOČIN: „Vidi budala balija - pobiše se“

Najveći zločin u Keratermu desio se 24. jula 1992. godine, kada je izvršen najbrutalniji masakr tokom postojanja ovog logora. Ispred sobe br. 3 postavljen je mitraljezi nakon što je soba bila puna, u nju je ubačen neki plin. Ne mogavši izdržati taj neprijatni miris, logoraši su pokušali srušiti vrata na što su srpski vojnici iz mitraljeza počeli pucati prema njima. Tako je taj dan ubijeno oko 200 logoraša


PRIJE 25 GODINA U 'KERATERMU' POČINJEN MONSTRUOZNI ZLOČIN: 'Vidi budala balija - pobiše se'

Zločini u logoru "Keraterm" svake godine obilježavaju se na današnji datum kao podsjećanje na masakr koji se desio tog dana 1992. godine u sobi broj 3. Tu noć je ubijeno oko 200 logoraša i prema jednoj od presuda Haškog tribunala, to je bio jedan od najstravičnijih zločina počinjenih tokom minulog rata u Bosni i Hercegovini.

 

Najveći zločin u Keratermu desio se 24. jula 1992. godine, kada je izvršen najbrutalniji masakr tokom postojanja ovog logora. Ispred sobe br. 3 postavljen je mitraljezi nakon što je soba bila puna, u nju je ubačen neki plin. Ne mogavši izdržati taj neprijatni miris, logoraši su pokušali srušiti vrata na što su srpski vojnici iz mitraljeza počeli pucati prema njima. Tako je taj dan ubijeno oko 200 logoraša. Sutradan ujutro je na zidovima prostorije broj 3. po svuda bilo krvi. Tijela mrtvih i ranjenih ljudi bila su na gomilama. Stražari su otvorili vrata i rekli : „Vidi budala balija – pobiše se“. Kad je kamion sa tijelima ubijenih krenuo, vidjelo se kako iz njega curi krv. Prijedorski Srbi su sutradan šapatom po gradu komentarisali da se noć ranije desila „krvava noć Keraterma“.

 

Preživjeli logoraš Halim Sivac kaže da su sjećanja na logoraške dane u "Keratermu" teška i bolna te da rane u duši neće nikad zacijeliti.

 

"Prvo sam bio zatočen u sobi broj 3, a onda sam prebačen u dvojku. Kasnije su u trojku dovezli ljude sa Mataruškog brda. Tri dana su ih držali bez hrane i vode, a 24. jula kada su ljudi probili vrata od sobe jer nisu više mogli izdržati agoniju počeli su pucati po njima. Mrtve sam ih ja tovario i izbrojao 120 ubijenih. Potom su ranjene, njih 67 odvezli kamionom, navodno u bolnicu, ali su i oni ubijeni. Odvodili su skupine po deset i dvadesetak ljudi, navodno da sakupljaju stoku po selima, ali se oni nikad više nisu vratili u logor. Bilo je strašno. Tortura i mučenje svaki dan“, kaže Sivac, koji je iz "Keraterma" izašao 5. augusta 1992. u logor "Trnopolje“, a potom je konvojem uspio pobjeći u Travnik.

 

Edita Bahonjić je došla u "Keraterm" i umjesto cvijeća je donijela ploču na kojoj je ispisala poruku ocu koji je ubijen u tom logoru.

 

"Tata je imao samo 30 godina kada je ubijen ovdje na ovom mjestu i iza njega je ostalo troje djece. Ja sam najstarija od njih“, kaže sa suzama u očima Edita.

 

Počinioci ubistva još uvijek na slobodi

 

Za zločine počinjene u logoru "Keraterm“ osuđeno je ukupno devet osoba, od kojih sedam u Haškom tribunalu i dvoje u Sudu BiH.

 

Predsjednik Regionalnog saveza Udruženja logoraša regije Banjaluka Mirsad Duratović kaže za Anadolu Agency da su presude donesene uglavnom za komandira logora i komandire smjena u "Keratermu".

 

"To znači da su direktni izvršioci masakra u sobi broj 3, ali i drugih ubistava u "Keratermu“ još uvijek na slobodi. U narednom periodu očekujemo od Tužilaštva Bosne i Hercegovine da pokrene istražne radnje i podigne optužnice protiv direktnih izvršilaca zločina, koji su preživjelim logorašima dobro poznati", rekao je Duratović.

 

On je istakao da je takođe bitna činjenica da su četvorica osuđenih u Hagu, uključujući tadašnjeg komandira u logoru "Keraterm“, priznala svoju krivicu, učešće i odgovornost za zločine, te dodao za Anadoliju da su u ovom logoru ubijena i trojica braće njegove majke.

 

Njegovati kulturu sjećanja

 

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini rekao je danas u Prijedoru da se žrtve ne smiju nikad zaboraviti.

 

"Danas je jedan od mnogih tužnih dana u Bosni i Hercegovini. Obilježavamo godišnjicu kada je ubijeno oko dvjesto logoraša u jednoj noći. Ovo je mjesto bola i patnje, ali i ponosa zato što zločin ne smijemo zaboraviti, žrtve nećemo nikad zaboraviti. Danas pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine na kulturu sjećanja, ona nam mora biti primarna, a kultura zaborava je nešto što moramo odstraniti. Sjećanje na žrtve i pažnja je ljepši i sigurniji život za generacije koje nisu zapamtile strahote rata“, rekao je Mešković.

 

Mlada umjetnica Anita Zečić postavila je juče u krugu "Keraterma" putujuću instalaciju "Prijedor 92".

 

"Ova instalacija će biti postavljena širom svijeta a podsjeća na to šta se desilo u Prijedoru. Desio se genocid nad civilnim stanovništvom i to moramo prihvatiti. Spomenik je posvećen svim nevino stradalim žrtvama, visok je tri metra i širok šest, a posjedujemo i fotografije nevino ubijenih“, kaže Zečić.

 

Kroz logor "Keraterm" prošlo oko 3.000 ljudi

 

Posmrtni ostaci ubijenih u logoru „Keraterm“ ekshumirani su na lokalitetu Stari Kevljani, Jakarina Kosa i Tomašica.

 

Logor je formiran po nalogu Kriznog štaba opštine Prijedor, a za njegovo funkcionisanje je bilo zaduženo osoblje Centra javne bezbjednosti Prijedor i vojna policija iz Prijedora. Ubijeni i zatočeni u logoru "Keraterm" su uglavno bili žitelji Mataruškog brda, odnosno naselja na lijevoj obali rijeke Sane.

 

Najviše, odnosno 103 ubijena logoraša su iz sela Rakovčani, 79 je bilo iz Čarakova, a 76 sa Hambarina.

Logor "Keraterm" je za sada jedini obilježen sa spomen-pločom, kao podsjećanje i dokaz na počinjeni zločin 1992. godine. U periodu od maja do augusta 1992. godine kroz logor "Keraterm“ prošlo je oko 3.000 logoraša.

 

Istovremeno 371 logoraš nije preživio torture i mučenja. Samo u jednoj noći sa 23. na 24. juli 1992. godine brutalno je u sobi broj 3 likvidirano oko 200 logoraša.

/////////////////////

NAJMASOVNIJE PRANJE PARA U ISTORIJI SRBIJE: Više od 100.000 ljudi učestvuje u kriminalu! - 1

NAJMASOVNIJE PRANJE PARA U ISTORIJI SRBIJE: Više od 100.000 ...

//////////////////////

Povratak izgubljene nade : Zajednički protest muslimana i kršćana u Betlehemu

Nekoliko hiljada palestinskih muslimana i kršćana okupilo se u nedjelju ispred Bazilike rođenja Isusova u Betlehemu i protestiralo zbog izraelskih mjera kojima se ograničava pristup kompleksu Al-Aqse za nejevrejske posjetioce. Okupljeni [...

/////////////////////////

RATNI HUŠKAČI I ZLOČINCI VRŠE PRITISAK NA RUKOVODSTVO SDS-a: Otpisani i izlovani kadrovi SDS-a traže povratak na velika vrata

RATNI HUŠKAČI I ZLOČINCI VRŠE PRITISAK NA RUKOVODSTVO ...

////////////////////////////////////////////

///////////////////////////////////////


Makedonski premijer Zoran Zaev : Problem je u nama, političarima

Predsjednik Vlade Makedonije i lider SDSM-a Zoran Zaev u ekskluzivom razgovoru za N1 potvrdio je da je razriješio sve nedoumice koje je imao sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem nakon njegove

//////////////////////

Povratak izgubljene nade : Zajednički protest muslimana i kršćana u Betlehemu

Nekoliko hiljada palestinskih muslimana i kršćana okupilo se u nedjelju ispred Bazilike rođenja Isusova u Betlehemu i protestiralo zbog izraelskih mjera kojima se ograničava pristup kompleksu Al-Aqse za nejevrejske posjetioce. Okupljeni [..

////////////////////////

OTKRIVENI MILIONI NA TAJNIM RAČUNIMA: Šestorica biskupa u Vatikanskoj banci drže 3,4 miliona eura, među njima i Josip Bozanić

Šestorica biskupa u Vatikanskoj banci drže 3,4 miliona eura

///////////////////////////////////////
23.07.2017.

IVAN ŠARČEVIĆ : NACIONALIZAM KAO KOLEKTIVNA OHOLOST

Ivan Šarčević: Nacionalizam kao kolektivna oholost


Ivan Šarčević

Autor
22.7.2017. 



Image result for ivan sarcevic



////////////////////////////

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

Piše: Ivan Šarčević – Prometej

Oholost se od davnina smatra grijehom nad grijesima. Uzrok grijeha prvih ljudi, prema biblijskom izvještaju, mnogi tumači nalaze baš u oholosti, uobličenoj u zmiju, Božjeg protivnika i zavodnika ljudi, te u neumjerenoj čovjekovoj težnji da se uzdigne do sveznanja, da prekorači iz stvorene konačnosti u besmrtnu svemoć i postane kao bog. Za razliku od drugih grijeha, u kojima čovjek mimoilazi Boga ili bježi od njega, u oholosti se izravno suprotstavlja Bogu.

Stari su učili da je oholost drska strast i navlastito mana duhovnih ljudi, prva i posljednja stepenica do savršenstva. Naime, dok se većina ljudi, ako se već nastoji popraviti, bori s pojedinim manama kao što su zavist, srdžba, škrtost, proždrljivost, bludnost, lijenost, dotle savršeniji imaju najviše muku s ohološću. Ona je sveprisutna. Nagriza sve vrline, i onu koja se nameće kao njezina suprotnost i lijek – poniznost.

Duhovni pisac Ivan Kasijan navodi dva glavna oblika oholosti: oholost početnika i oholost savršenih. Oholost savršenih napada ljude izrazito visokog duhovnog života i primarno se odnosi na Boga, na Božja svojstva, jer “savršeni” se ne zanimaju niti muče s bližnjima, oni su iznad njih, u božanskim sferama. Ako oholost ovlada ljudima prokušanim u tolikim borbama duha, događa se da takvi onda padnu krajnje nisko, čak ispod svoga početka. Puste se zavisti, srdžbi, škrtosti, srebroljublju, manama koje su nekada tako moćno držali pod kontrolom. Zato iznenađuju ako se duhovno jaki i kreposni ljudi u starijim godinama izmjene do neprepoznatljivosti, ako upadnu u oholost koju karakterizira paranoidna sumnjičavost prema dobru i dobrima i zasljepljujuća lakovjernost prema zlu i lošima koji im laskaju i udvornički hrane njihov ego.

Oholost početnika ogleda se više u odnosu prema ljudima, osobito prema boljima od sebe. Ako ih sluša, čini to nasilu. Omalovažava ih do prezira, izbjegava ih, jer im je njihova prisutnost i razgovor smetnja slobodi i putu prema savršenosti. Čak i kad se radi o duhovnim stvarima, korisnim za njega, oholi početnik pokazuje nervozu, vrpolji se, pušta nekontrolirane glasove, nestrpljiv je. Stalno je u nekoj duhovnoj akciji svoga usavršavanja. Predstavlja se kao onoj koji nikada nema vremena ni za obične stvari, ni za opuštanje, jer je već u novoj uzvišenijoj misiji. Rijetko tko kao oholi početnici pokazuju odsutnost mjere i samodiscipline; tvrdoglavost i svojeglavost. Premda se na vani čine prokušanima, krajnje su nesigurni i nemirni. Farizejski (a farizej znači odijeljenizdvojen) iznad drugih, u lažnoj skrušenosti stoje i pred Bogom. Namještene ljubaznosti, medenih riječi i pobožne patetike, hladni su za druge i s bešćutne ih visine motre. Nikomu, pa ni najbližima, ne dopuštaju da ih ometa na njihovu putu. Ljubav i dobrota drugih oholima su hrana agresije i jogunastosti. Oholost je doista đavolski grijeh, teško popravljiv, jer đavao najteže podnosi istinu i pravdu, ljubav i milosrđe, odnosno one ga ne dotiču.

Oholost se skriva pod raznim maskama lažno dosegnutih vrlina. U svakom slučaju rijetko priznajemo da smo oholi. Teško se oslobađamo duhovnog autizma ili narcisoidnosti kako psihologija naziva oholost. Varljivo je, također, pristajati na uobičajeno mišljenje da je oholost prisutna samo u pametnih i obrazovanih ljudi. Ona je kušnja svih izraza duha, ne samo intelekta, nego duhovnosti uopće. Štoviše, tvrdoglavi, glupi, nestručni ljudi vrlo su skloni oholosti, jer se grade znalcima i nezamjenjivima. Ohol čovjek boluje od kompleksa manje vrijednosti, a ne može slijediti bolje od sebe. Ne može se predati ni Božjem zahvatu i providnosti makar se stalno na njih pozivao, jer on sam uređuje sve pa i proslavu Boga obrće u proslavu sebe. I ne sluti da svojim najpobožnijim djelima, i molitvom “savršena” pravednika, poput Isusova farizeja, odbacujući ljude, odbacuje samoga Boga. Malo je tako proračunatih i samodovoljnih ljudi kao oholih duhovnjaka.

Oholost se najčešća maskira poniznošću. Nisu, međutim, poniznost i oholost suprotstavljene osobine. Niti je poniznost lijek oholosti kako propisuju površni duhovni učitelji i oni koji učitavaju oholost drugima a svoju ne vide. Budući da oholost nagriza sve i najbolje, ona to najuspješnije čini s licemjernom poniznošću. Oholosti je najbolji lijek u konkretiziranoj ljubavi, u slušanju, u poučljivosti, u strpljivu razgovoru, u izricanju istine, u žrtvovanju za druge. Jer dok se ohol čovjek zatvara u sebe, bježi od rizika, čuva svoju “savršenost”, čovjek istinske ljubavi ne gleda što će biti s njime, jer se vodi dobrom drugoga. Svjedoči istinu, bori se za dobro, solidarizira se s ljudima kojima se nanosi nepravda. Oholi ljudi djeluju ponosni i hrabri, a ustvari su narcisoidne kukavice i neutralni bjegunci iz života. Ponizni su pak odvažni borci protiv beščašća i ljubitelji ljudi. Oni se u konačnici ne uzdaju u sebe nego u Boga.

* * * *

Nije oholost puka odsutnost poniznosti, nego nezasitno precjenjivanje sebe sama. U oholosti je čovjekov duh preaktivan, spreman da prelazi svoje granice i mjere, da se nadilazi, jer smatra da vrijedi nemjerljivo više od onoga kako ga drugi vrednuju. Upravo u tom samonadilaženju, u toj mahnitoj samotranscendenciji, ohol čovjek stremi k sebepobožanstvenjenju. Zato je oholost posljednja kušnja ljudi duha, intelektualaca i svetaca. Najreligiozniji znaju biti najoholiji. U tome leži razlog zašto Biblija izvor ljudske oholosti pripisuje palom anđelu, Luciferu, Svjetlonoši, đavlu, koji nije nereligiozan. Đavao priznaje Boga, ali ga mrzi s njegove dobrote prema ljudima pa nastoji uvesti svoje, protubožanske mjere među ljude.

Za razliku od ponizna, koji se u konačnici ne oslanja na sebe, nego svoje pouzdanje stavlja u smisao dobra i u Boga, prividna sigurnost oholice skriva duboku razdijeljenost, što naravno on ne zamjećuje. S maskom razborita, staložena i hrabra čovjeka, on je ustvari osoba nesređenih emocija, svemirski nesretan i vrlo strašljiv. Ohola će se čovjeka prepoznati po tome što ono najbolje u drugoga preokreće u zlo i nalazi mane gdje ih drugi nema. Budući da sebi ne može priznati nemogućnost da zauzme mjesto boga i druge uvjeri u svoju izuzetnost, pronalazi boljega od sebe, u njega fokusira svu svoju kozmičku nesreću, te ga u opsesivnoj mržnji pretvara u svoga, gle paradoksa, “đavolskog” neprijatelja. Ide i dalje. Da sakrije svoju mizeriju, svoju zavist i ljubomoru, svoga će neprijatelja potvarati kao objektivnu smetnju i zlim duhom šire zajednice, naroda ili društva. Ohol čovjek se nikada ne bi mogao zamisliti da se, poput Isusa, makar malo izloži pred javnost, da stoji osuđen i prezren pred svjetinom, pred čovječanstvom zbog svoga osobnoga stava. On bježi od svakog rizika i gubitka za dobro. Za njega se ne može kazati ecce homo, evo čovjeka, jer on je “anđeo”.

Razdiran iskonskom stvorenjskom čežnjom da zauzme mjesto Boga, ohol čovjek ne prihvaća svoje granice i opsesivno je vezan za svoga neprijatelja. Napast će i druge, također nevine, što se druže s njegovim neprijateljem i đavolskim unesrećiteljem šire zajednice. Oholu čovjeku, valja to ponavljati, nije poniznost lijek, jer on sebe smatra iznimno poniznim. Lijek mu je ljubav, zahvalnost, milosrđe, radost zbog prijateljevanja drugih, sebedarivanje, izlazak iz sebe u rizik do gubitka onoga do čega mu je najviše stalo – ugodne pozicije i “dobroga” glasa.

Oholost, međutim, nije vezana samo za pojedinca. Kad bi bila samo osobna ili samo puki zbir individualnih oholosti, lakše bi se dala svladati. Oholost je kolektivni duh. Od nje obolijevaju obitelji, udruge, veće i manje skupine, stranke i zajednice, narodi, rase, kulture i civilizacije. U oholosti se pojedinci rađaju. U njoj žive kao razmažena majčina djeca: uvijek nezaštićena i ugrožena pa im stalno trebaju svi ugađati i brinuti se za njih i uvijek najbolja, savršena, pa im se stalno treba diviti i hvaliti ih.

Kolektivnu oholost mogli bismo imenovati onako kako kršćanska teologija, počevši od Augustina, imenuje prvi biblijski grijeh – “istočnim grijehom”, baštinjenim strukturalnim grijehom, uvažavajući da time, kao ni uopće jezikom, ikada dokraja možemo obuhvatiti jedan od najvećih misterija ljudskoga postojanja – tajnu zla, tajnu oholosti. Više od “grešnih korijena” svojih predaka, kako trube suvremeni duhovnjaci, urastamo u kolektivnu oholost – obiteljsku, redovničku, crkvenu, etničku, rasnu, kulturnu, religijsku. Svako naše “veliko” MI, posebno ono narodno, živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg, najobrazovanijeg, i kakvog sve naj-naroda? Dvadeseto stoljeće, koje još traje, pokazalo je svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma (država-narod), nacizma (rasa-narod), komunizma (klasa-narod). U dnu njih krije se istočni grijeh kolektivnog palog anđela i projekt babilonske kule, od neprijatelja unesrećena a tako uzvišena kolektiva do neba, “nebeskog naroda”, “nebeske klase”.

U osnovi svih osobnih i kolektivnih oholosti, bio čovjek vjernik ili ne, stoji dakle religiozna oholost, mahnita želja da se zauzme mjesto vrhovnog božanstva. Zato su sve ideologije, a ponajviše one povezane s religijom, pervertirani đavolski izrazi vjere u boga na svoju sliku.

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

///////////////////////////////////

///////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Nedjelja/nedelja, 23. juli/srpanj 2017.


/////////////////////////////////////////

Ta čudesna obitelj Filipović

Ta čudesna obitelj Filipović | Tacno.net


////////////////////////

Džin od kilo i po!

Džin od kilo i po!

  22.Jul 2017

Dok sam ja zauzet utakmicom života, nastojeći da u duelu sa opakim protivnikom izvučem barem produžetke, pa novu tekmu, i tako do u nedogled, jednom mladom momku u Amsterdamu se

23.07.2017.

AMER ŽULJEVIĆ PORUČIO MARIU KARAMATIĆU DA NEĆE DOČEKATI KRAJ BiH NEGO KRAJ POLITIKE HDZ-a!

ZNA LJEVICA ŠTA RADI DESNICA: Žuljević poručio Karamatiću da neće dočekati kraj BiH nego kraj politike HDZ-a!

Aner Žuljević, delegat Socijaldemokratske partije BiH u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, oglasio se povodom posljednjih izjava Marija Karamatića, delegata HSS-a u Domu naroda Parlamenta BiH, čije istupe je ocijenio sramotnim.





Povodom posljednje izjave Marija Karamatića, koji je ustvrdio da će neusvajanje etničkog modela biranja značiti 'kraj BiH', gospodina želim upozoriti da će jedino gledati kraj takve politike HDZ-a BiH i priljepaka poput njegovog HSS-a, ako nastave sa rasističkom politikom rušenja države BiH i njene pluralne prirode.


Nakon osvojenih 1.666 glasova na posljednjim izborima, Karamatić je u klasičnoj političkoj trgovini dobio na poklon mandat u državnom Domu naroda, isključivo s namjerom da bi govorio sve ono što Dragan Čović misli. 

Govoreći iz perspektive člana partije, koja obilježava 108 godina afirmacije BiH, uvjeravam Karamatića da HDZ, BiH, HSS, te ostatak vesele družine koja podržava politiku HDZ-a kroz nevaldinu udrugu HNS, imaju prirodan izbor da ili nestanu sa političke scene kao retrogradni i nakaradni antievropski politički pokreti, ili da evoluiraju u moderne političke stranke kojim je dobrobit građana i razvoj pluralnog društva jedini prioritet - smatra Žuljević.

Žuljević je svoj stav argumentovao činjenicom da "niti jedna savremena demokratska država ne prihvata i ne priznaje princip, prema kojem se dužnosnici biraju na osnovu njihovih identitetskih odrednica, bilo da se radi o rasi, spolu, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili nečem drugom. Naprotiv, to se naziva rasizam, a ne demokratija".

 

Žuljević je ocijenio da je "sramota da ovu državu vode ljudi kojim su puna usta vitalnih nacionalnih interesa, koje se tumači kao zatvaranje Hrvata u njegov privatni rezervat. Sramota je da se predstavnicima naroda zovu ljudi kojim je važnije da provode izborni inžinjering pozivajući se na nacionalne interese, a za koje se pritom ne možete sjetiti kada su zadnji put spomenuli siromašne, bolesne ili nezaposlene svih nacija, koji svaki dan ispunjavaju najcrnje statistike o egzistencijalnom stanju jednog naroda u Evropi".

-Sramota je za sve građane ove države da ih predstavljaju ljudi kojim je, umjesto provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, prioritet konačna provedba segregacije i podjela škola, općina, izbora i države. Sramota je da građane predstavljaju oni koji se zalažu za preseljenje svih na „svoje“ etničke eritorije, dok, istovremeno, riječ ne progovaraju o masovnom preseljenju Hrvata u zapadnu Evropu u koju sele trbuhom za kruhom- dodaje Žuljević koji, na kraju, zaključuje da presude Evropskog suda za ljudska prava zahtijevaju uspostavu BiH kao građanske države u kojoj su svi ljudi ravnopravni, sigurni i zbrinuti, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili drugoj pripadnosti, a ne zahvaljujući njoj.

 

-Takav, jedini moguć savremeni demokratski princip potenciraju i ključni faktori evropskog i međunarodnog poretka, poput Njemačke, koji različiti karamatići moraju prihvatiti ili dignuti ruke od politike - zaključuje Žuljević.

////////////////////////////////////
'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ali jesu čitaoci. Evo šta su mu poručili...

'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ...

///////////////////////////

Da se ne zaboravi i ne ponovi : Na današnji dan prije 24 godine srpske snage su na Sarajevo ispalile 3.612 granate !

John Hamill, irski potpukovnik i nekadašnji posmatrač UN-a, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini bio oficir za vezu pri Sarajevsko-romanijskom korpusu (SRK) Vojske Republike Srpske (VRS), je prošle

////////////////////////////////////

//////////////////////////

///////////////////

21.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: BALKAN NA 'NULTOJ TAČKI'

Kurspahić: Balkan na 'nultoj tački'


Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

///////////////////////////////////////

(Komentar*)

Dva susreta balkanskih lidera s najvišim predstavnicima nove američke administracije, predsjednice Hrvatske s predsjednikom Trampom (Trump) u Varšavi i predsjednika Srbije s potpredsjednikom Pensom (Pence) u Vašingtonu, oživjeli su priče u javnosti tih dviju zemalja o „interesovanju koje vlada u Sjedinjenim Državama“ za jačanje uzajamne saradnje i odnosa s Beogradom i Zagrebom. Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić imali su, naravno, vlastitu interpretaciju tih razgovora ali je za njihovo razumijevanje i dimenzioniranje uvijek korisno pogledati kako su oni predstavljeni u zvaničnim saopštenjima Bijele kuće (jer u američkim medijima o tome gotovo nije bilo riječi). Tako je Tramp u razgovoru s hrvatskom predsjednicom naglasio američku podršku stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu; tražio od nje „da uradi sve što je moguće za regionalno pomirenje“ i podržao nastojanja za diversifikaciju energetskih izvora (čitaj: smanjivanje zavisnosti od ruskih energenata). Pens je – opet po zvaničnoj američkoj verziji – istakao značaj jačanja bilateralnih odnosa, podršku nastojanjima Srbije za pridruženje Evropskoj uniji i „napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom“.

Da je „regionalno pomirenje“ i „normalizacija odnosa s Kosovom“, ipak, više stvar dobrih želja nego realnih bliskih perspektiva pokazao je upravo uz posjetu Vašingtonu sam predsjednik Srbije kad je bio „i iznenađen i uvređen“ time što je američki ministar odbrane Džejma Matis (James Mattis), čestitajući godišnjicu operacije „Oluja“ hrvatskom ministru odbrane, nazvao tu akciju „veličanstvenom pobjedom“. Istu reakciju u Srbiji je izazvala i izjava generala Matisa na saslušanju povodom izbora za ministra odbrane kako je Kosovo „primjer šta se desi kad se međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Državama, posveti odbrani svojih interesa i vrijednosti“ i kako će američki vojnici – trenutno njih 650 – ostati na Kosovu u sastavu KFOR-a sve dok „odbrambene snage Kosova ne budu u stanju da se brinu o sigurnosti kod kuće i teritorijalnoj odbrani“.

Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.
Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.

To što se u srpskoj javnosti o međunarodnoj intervenciji govori isključivo kao o „agresiji NATO-a“ i što se ruski veto na osudu genocida u Srebrenici proslavljao veo „velika pobeda“ – a u Republici Srpskoj se i službeno zabranjuje da se u školama spominje opsada Sarajeva i međunarodnopravno osuđeni genocid – neće doprinijeti ni razumijevanju sa svijetom ni regionalnom pomirenju. Predsjednik Srbije je neke od nesporazuma s američkim zvaničnicima pripisao slabostima u lobiranju i najavio veće angažovanje na tom planu kao da bi plaćeni lobisti mogli retroaktivno promijeniti sliku, na primjer o devedesetima, koju su mnogi uticajni akteri američke politike – uključujući i Matisa – ponijeli iz ličnog angažovanja na Balkanu i koja je zabilježena u značajnim knjigama i dokumentima iz kojih se o tome uči na američkim univerzitetima. Nastojanje da se lobiranjem promijeni slika o nama iz devedesetih je unaprijed promašena investicija: ključ je regionalna stabilnost i evropska perspektiva.

A zanimljiv odgovor na pitanje iz prve rečenice o „zanimanju za nas u Americi“ nudi web stranica BBC World News koja omogućuje instant odgovor na pitanje „koliko je puta predsjednik Tramp spomenuo vašu zemlju za prvih šest mjeseci predsjednikovanja“ u svojim komentarima na Twitteru.

Ukucajte Srbija – nijednom, Hrvatska – nijednom, Bosna i Hercegovina – nijednom, Kosovo - nijednom. Za to vrijeme Rusiju je spomenuo 48 puta, Kinu 19, Sjevernu Koreju 18, Japan 13, Meksiko i Australiju po 8, Siriju i Kanadu po 7, Iran i Poljsku po šest puta. Osim ovih Top 10 spominjao je još 26 zemalja.

Iz bosanske i šire balkanske perspektive – to što odavno više nismo ni blizu vrhu liste zemalja „zanimljivih“ američkom predsjedniku i što u Vašingtonu povodom dolaska novih administracija nema više cjelodnevnih ili čak višednevnih skupova akademskih, diplomatskih, vojnih i obavještajnih eksperata za Balkan i nije tako loše. Pored ostalog – to pokazuje postojanje saglasnosti i kontinuiteta u američkoj politici prema regionu: Sjedinjene Države žele da vide zemlje Zapadnog Balkana integrisane u Evropsku Uniju i NATO; podržaće njihova nastojanja i evropske partnere na tom putu; nastaviće da bdiju nad bezbjednošću regiona.

Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu
Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu

Gledano iz Vašingtona – za četvrt vijeka, od 1990, postignuto je dosta toga što omogućuje da se angažovanje na Balkanu svrstava u rijetke „priče o uspjehu“. Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj uniji a osim njih još i Crna Gora i Albanija su članice NATO-a, Kosovo je priznato od 114 država, uključujući i 23 članice Evropske unije, a primljeno je i u članstvo Svjetske banke i Svjetske fudbalske federacije.

Od negativnih trendova – sa zabrinutošću se prate nesporazumi među susjedima, nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar Bosne i Hercegovine i obnavljanje miješanja iz susjedstva u vezi s ustavnim uređenjem države; opstrukcije Rusije uz njeno insistiranje u međunarodnim tijelima kako euroatlantska perspektiva nije i jedina opcija budućnosti zapadnobalkanskih zemalja.

Dobar američki poznavalac balkanskih prilika želio bi da vjeruje kako Vašington, zaokupljen drugim krizama i regionima, neće dići ruke od Balkana jer, kako kaže, u nedavnoj posjeti Beogradu primijetio je kako s neizvjesnostima poslije Brexita privlačnost Evrope slabi, Sjedinjene Države su se praktično povukle a Rusija nije baš privlačna perspektiva. „Ostalo je samo beznađe“.

//////////////////////////////

Pitanje diplomatskog statusa Centra u Nišu uskoro na dnevnom redu Vlade, obećava Dačić

Svi lobisti Ruskog humanitarnog centra - Radio Slobodna Evropa

///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 21. juli/srpanj 2017.

////////////////////////////
/////////////////////////////////////


DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom rukom genocida', sve će da ih tuži!

DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom ...

////////////////////////

Opozicija negoduje i poručuje Dodiku: Pozovi Čovića na komemoraciju Srbima koji su stradali od ustaša

Predsjednici nekoliko opštinskih odbora SDS iz općina u RS koje se graniče sa Hrvatskom, oštro su se danas usprotivili izjavi predsjednika SNSD, Milorada Dodik,a da će srpske interese u Savjetu [...]

///////////////////////////

20.07.2017.

VJEČITO PLAĆANJE REKETA PROŠLOSTI

Vječito plaćanje reketa prošlosti


Zlatko Dizdarević

Autor
17.7.2017. 



Image result for zlatko dizdarevic

//////////////////////////

Izdvajamo

  • »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

.............................

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani

Puno je toga već napisano, i ponavljano, o nemoći Bosne i Hercegovine da se definitivno artikulira kao država, onoliko koliko to minimalne pretpostavke za opravdanje tog naziva traže. Knjige su napisane temeljem različitih analiza, studija, individualnih i kolektivnih zaključaka i procjena zašto je to tako. Gdje su objektivni ili krivo tumačeni povijesni razlozi, gdje današnji vanjski, a gdje unutrašnji.

Mnogo je u tome bilo neznanja i neshvatanja ovdašnje realnosti, a mnogo planskog opstruiranja i ciljeva kojima moguća funkcionirajuća, složena, uređena država ne odgovara. U svemu ovome, poražavajuća je posebno temeljna činjenica: reakcija stanovnika te formalno postojeće države bez unutrašnjeg suvereniteta, uz onaj vanjski s međunarodnim priznanjem, zastavom i vanjskim granicama, na sve ovo sasvim se približila granici iza koje je izvjestan samo razlaz. Ako se puno toga temeljno ne promijeni. Posebno među samim stanovnicima zemlje u odnosu na njih same. Kako prošlost kazuje, uz postojeći »raspored unutrašnjih snaga«, taj razlaz može biti samo »necivilizacijski«.

Šta se to toliko »presudno« desilo baš sada da bi se ovako razmišljalo na više »šutljivih« strana u Bosni i Hercegovini. Zapravo ništa novo, kapitalno. Samo se, po običaju, čovjek probudi jedno jutro u svemu što je prividno isto a ipak, drugačije. Osjećanja pritisnuli jad i poniženosti pred saznanjem koliko se stvarnost šprda s onim što se u sebi nosi kao minimum preostalog digniteta. Barem onog koji je svojevremeno postojao i bio neupitan.

Ovakva osjećanja proizvela je i vijest minule srijede iz Trsta, sa skupa dobrohotnih Evropljana, navodno zabrinutih za tzv. Zapadni Balkan. Pa bi da se novcima olakša pogurivanje »nedozrelih« iz regiona na sporedni kolosijek Unije, pošto za glavni nisu. Bruxelles bi, kao, proširenje, ali mu potencijalno novo društvo baš i ne odgovara. A ni sa sobom ne znaju šta bi. Htjeli bi da šest potencijalnih članica ne ašikuju s protivnicima, Rusima, Turcima i islamistima, da se zatvore nove rute izbjeglica »odande« a da taj Balkan, ipak, ostane pod kontrolom. Pa eto neka imaju za sebe malu Uniju. To će se platiti, novac nije problem, njime se sve može…

Ovo, ipak, nije osnovna tema i razlog pominjanja frustracije nad državom. Ono što jeste, povodom novca i političke dobrohotnosti u Trstu na samitu s Merkelovom kao svojevrsnim domaćinom (inicijativa »Berlin plus«) te idejom da se milijardama eura stimulira klub šestorice (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija) da ostanu tamo gdje su, jeste storija o Bosni i Hercegovini unutar svega toga. I posebno o njenim građanima sada već mazohističkog mentaliteta. Jer čak i kada im se u svom jadu siromaštva, osim kleptomanske manjine, ponude džaba novci – zaboravimo sada motive, koncept i pozadinu – ideja ne pije vode. Naprotiv, naša je samoubilačka mitologija važnija i uzvišenija. Ješćemo kamenje, ali će biti kako mi njima kažemo, a ne oni nama.

Već je poznato kako je u okviru cijele te operacije »Berlin plus« dio programa koje će Evropa sufinansirati velikim novcima biti u oblasti transporta i razvoja saobraćajne infrastrukture. Na tom terenu, mjesecima se već dogovaralo i dogovorilo da četiri projekta u toj oblasti budu na terenu BiH (plus jedan u Srbiji i jedan u Makedoniji). Tri su se odnosila na izgradnju magistralnih puteva, dva u Federaciji BiH, jedan u Republici Srpskoj. Četvrti je projekt obnova, proširenje i modernizacija luke Brčko. U pitanju je, ukupno, aktiviranje blizu 300 miliona eura! Cijeli posao mora biti vođen i koordiniran kroz novoformiranu Transportnu zajednicu. Sadržaj Ugovora o njenom djelovanju je detaljno dogovoren i usaglašen.

U samoj završnici cijelog dogovora, u Trstu, ispostavlja se da Bosna i Hercegovina ne može da potpiše Ugovor o pristupu Transportnoj zajednici, što znači da je nema u cijelom projektu. Razlog je, ukratko, što Dodik i Republika Srpska žele da su država, a ne jedan entitet unutar države. Ili, još jednostavnije, novi potez je povučen kako bi se i ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je ima – kompromitiralo na svakom koraku.

Manje su važna tzv. »objašnjenja« iz Banjaluke prema kojima nije da oni projekte neće, samo im je uslov da Zajednicom kojim predsjedavaju zemlje učesnice, kada dođe red na BiH, rukovode naizmjenično tri ministarstva transporta. Jedno sa nivoa BiH i dva entitetska! Šaljivđije kažu, »ovo je Dodikov znak velikog popuštanja, jer ipak priznaje državno ministarstvo kao jednako entitetskom…« U cijeloj šprdnji se lako shvata da uz ovakva uslovljavanja BiH kao cjelovita država naprosto neće ući u Transportnu zajednicu. Jad nije samo u tome što se lider dejtonskog entiteta drznuo da Bruxellesu postavlja uslove o tome kako će i kome davati novce za razvoj, već i zato što Evropljani očito nemaju snage da kažu glasno kako RS i Federacija nisu države.

Nije ovaj Dodikov potez samo po sebi nov. Njegova igra je poznata, zategne se konopac do kraja i proizvede gnjev, a onda se kobajagi »popusti«, i eto Dode u Bruxellesu kao »razumnog političara«. Razlog za frustraciju i nije u spoznaji da se sve ovo može samo zato što »lideri« BiH tako zamrzavaju status quo u zemlji umjesto poticanja bilo kakvog napretka, pa i onog prema Evropi. To im još jedini preostali osnov osiguranja opstanka na vlasti. Gora je spoznaja što su im podanici do te mjere i na svaki način eutanazirani da im je sve, pa i vlastito ubrzano otklizavanje u bijedu, normalno i logično ako tako kažu čuvari njihovog identiteta kojeg crpe tamo gdje im vođe kažu.

Moglo bi se, naravno, o razlozima odbijanja gradnje komunikacija u BiH razgovarati na razne načine. I na one koji su zdravoj pameti perverzni, a političkim kriminalcima jasni: Ne smije se »raja« povezivati, ne smije se brzo stizati iz Banjaluke u Sarajevo i obratno, ili iz Mostara u Sarajevo, iz Sarajeva u Tuzlu ili Višegrad, iz Trebinja u Zenicu, do mora preko Tjentišta itd. Naviknut će se ljudi pa će im možda jednog dana biti korisno, ili lijepo, ili ne daj Bože normalno povezivati se i zajednički promišljati neku budućnost bez vječitog plaćanja reketa prošlosti. No, da za sada i ne idemo toliko daleko, puno ih je ionako danas koji će ovo nazvati bogohuljenjem.

Pitanje je jednostavnije: šta je to što ljude, bez obzira na ideološka, politička, nacionalna, vjerska ili ko zna kakva sve legitimna uvjerenja i pripadanja tjera da pristaju na dalje osiromašivanje samo zato što je neko ko se već enormno obogatio preko njihovih leđa smislio novi pasjaluk u svoju korist, na isti način kao i do sada. Šta je to, sasvim precizno, što ovaj put građane u Republici Srpskoj tjera da se odreknu više od pola milijare maraka za početak, i time pristanu na ludilo tipa – ma neće ako nije po mome, pa makar crk’o! Šta je to što, ovaj put građane Federacije sprječava da ih makar nekoliko stotina izađe na ulicu, kad neće »lideri«, da kažu: »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

Primjećuje li iko, još preciznije, kako su se istog dana kada su Bosni i Hercegovini zalupili pred nosom vrata Transportne zajednice, uz mizerne optimističke poruke bh delegacije u Trstu kao da se ništa nije desilo, u Mostaru sastali Dragan Čović i Milorad Dodik i dogovorili se šta i kako dalje. Da ne bude nedoumica ovim povodom, objelodanjen je dogovor njih dvojice da »HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske…« A treći koji je kobajagi izvan ove priče, Izetbegović, poručuje javnosti nešto što doista vrijeđa elementarnu pamet: »Možda Čović ubijedi Dodika da odustane od blokada…« Danas je ovako a sutra, ide druga varijanta iste prevare – uvijek dva protiv jedan!

Ovdje doista nema smisla pominjati Evropljane i recimo Visoku predstavnicu za vanjsku politiku, Mogherini. Dirljiva je izjava uoči Trsta kako joj je Dodik obećao da će biti »konstruktivan«. I bio je, u korist daljeg urušavanja ovoga što je ostalo od BiH. Na zadovoljstvo mnogih destruktivaca, svjesnih ili nesvjesnih svoje uloge u tome.

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ma kome pripadali a očigledno sebi ponajmanje, omađijani dopinzima raznih vrsta, izgubljena su generacija za ikakav preokret. Ovi koji dolaze sve više liče njima, a oni koji to ne žele ili su već otišli ili se pakuju za odlazak. Nemoć samoodržanja postala je dominantna i već je stanje duha.

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani.

 Novi list

20.07.2017.

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONCENTRACIONOG LOGORA U BOSNI I HERCEGOVINI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


DINKO GRUHONJIĆ

Autor
20.7.2017. 



DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Izdvajamo

  • Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

...............................................

Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih

Beogradski nedeljnik NIN u novom broju izašao je sa naslovnom stranicom na kojoj je fotografija ulaza u koncentracioni logor Aušvic sa natpisom “ARBEIT MACHT FREI” (Rad oslobađa), ispod čega dominira naslov “Radni logor Srbija”. Inspiracija je bila jasna, reč je o štrajkovima u firmama Fijat, Gorenje, Goša, itd. koji su ovih dana bili, ili su još uvek u toku, u Srbiji. Radnici štrajkuju jer je mudro srbijansko rukovodstvo zemlju “izreklamiralo” kao zemlju jeftine radne snage, kao “evropski Bangladeš”, da oprosti Bangladeš. Inspiracija uredništva NIN-a je, dakle, bila jasna mada ne baš i s(p)retna, ali su potom usledile brojne interpretacije, mahom nedotupave i neukusne, u čemu su prednjačili čelnici i četnici Vučićeve Srpske takozvane napredne stranke.

Genocidna politika

Stara radikalka Maja Gojković, danas predsednica Skupštine Srbije, veli da je takva naslovnica “uvreda za Srbiju i za sve žrtve nacizma”. “Bezobzirno, necivilizovano i bolesno poređenje Srbije sa nacističkim logorima, u kojima su na najbrutalniji način mučeni i ubijani milioni ljudi, nema nikakve veze sa slobodom medija, niti se ovakav postupak može time pravdati”, izvolela je izjaviti Maja Gojković. Za one mlađe, a naročito za one sa kraćim pamćenjem: reč je o istoj osobi koja je devedesetih godina 20. veka veoma dobrovoljno saučestvovala u sprovođenju politike krvi i tla balkanskog kasapina Slobodana Miloševića.

I šta je takva politika proizvela? Upravo koncetracione logore na tlu Evrope, po prvi put nakon Drugog svetskog rata. Proizvela je i politiku tzv. etničkog čišćenja, što je eufemizam koji se odomaćio kako se ni u “regionu” niti u onom delu međunarodne zajednice koji ima nečistu savest, zbog dugogodišnjeg žmurenja na Miloševićeve pokolje, ne bi morala izgovarati reč “genocid”. Maja je dakle Gojković bila direktna saučesnica u sprovođenju genocidne politike, koja je dovela do 130.000 mrtvih, miliona raseljenih i miliona zauvek unesrećenih postjugoslovena. I ne samo da se ta Maja Gojković protiv nje nije bunila, već je u njoj duboko uživala, kako samo zločinci to umeju. Bila je verna pratilja vojvode Šešelja, koji je danas radikalski poslanik u Skupštini Srbije kojom predsedava ista ta “napredna” Maja Gojković.

NIN naslovna

Naslovnu stranu novog NIN-a osudio je i šef poslaničke grupe Vučićevog SNS-a, prostačina koja se kliče Aleksandar Martinović. “Rođenu državu u kojoj živiš, deca ti žive, primaš platu, porediš sa Aušvicem… To je vrhunac licemerja u kojoj se davi takozvana demokratska emancipovana Srbija“, moralizirala je moralna nakaza od Martinovića. Pogađate, reč je, takođe, o bivšem radikalu, vatrenom pristalici ideje “velike Srbije”, podržavaocu koljačkih pohoda iz devedesetih godina, još jednom četničkom pažu ćosavog vojvode Šešelja.

U brojnim komentarima na društvenim mrežama, Srbija se raspolutila na one koji su “za” i “protiv” NIN-a. Sam se NIN nakon brojnih reakcija izvinio čitaocima: “Naslovna strana novog broja NIN-a izazvala je brojne reakcije. Apsolutno nam nije bila namera da uvredimo žrve holokausta, već isključivo da kritikujemo Vladu Srbije za nepoštovanje važećih zakona o radu i štrajku, koje je sama predložila. Svejedno, očito je da postoje čitaoci koje je povredila provokativna ilustracija na naslovnoj strani i njima se izvinjavamo”, naveli su glavni urednik NIN-a Milan Ćulibrk i kolegijum redakcije.

Radni logori za sopstveno stanovništvo

Što se mene tiče, nemam nikakvog razloga da sumnjam u namere redakcije, tim pre što i kolegu Ćulibrka i druge i lično poznajem. Što se “naprednjaka” tiče, njima niko nema razloga da se izvinjava nikada i ni za šta. Što se žrtava holokausta i njihovih potomaka tiče, sasvim je jasno da su se mogli osećati povređenima, te je izvinjenje NIN-a na mestu. Ali, u svim tim silnim komentarima, reakcijama, optužbama i odbranama nekako promiče ono što jeste suština: kako i zašto je Srbija postala “evropski Bangladeš”, zemlja jeftine radne snage, u kojoj radnici neretko nose pelene jer im spekulativni strani investitori ne dozvoljavaju ni u toalet da odu tokom radnog vremena?

Kako je, dakle Srbija, od proizvođača koncentracionih logora iz devedesetih godina prošlog veka došla do toga da postane “radni logor” za sopstveno stanovništvo iz koga glavom bez obzira beži svako ko ima barem neki zanat u rukama pa da se domogne “mrskog” Zapada? Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih? Ogromna većina komentatora, smatrača i dežurnih tviterskih moralizatora ne povlači ovu paralelu, iako je toliko očigledna. Možda je ne vide, što je užasno. Ili je namerno prećutkuju, što je odvratno ali možda manje užasno.

Kako, uostalom, ovi koji sada vladaju i mogu vladati bez da osmisle neke logore? Ili još bolje: kako je moguće da oni i dalje vladaju? To su suštinska pitanja na koje srbijansko društvo, ogrezlo u direktnom, moralnom ili metafizičkom saučesništvu u zločinima devedestih – mora odgovoriti. U stvari, i ne mora, kao što očigledno i ne želi. Ali, onda je cena jasna i zove se dugo, sporo truljenje od kojeg se smrad širi celim regionom i celom Evropom.

Licemerni vapaji

Licemerni su zato vapaji nad radnicima i radnicama koji za bedne novce rade u pelenama kod bezdušnih poslodavaca. Užasno je licemerno analizirati Srbiju kao običnu tranzicionu zemlju. Svi oni koji prećutkuju da je Srbija postgenocidna država, koja je oglašena krivom kao prva država na svetu koja nije sprečila genocid (u Bosni i Hercegovini), rade u korist ovih koji su sada na vlasti. A na vlasti su redom: Aleksandar Vučić, osoba koja je pretila ubijanjem 100 Muslimana za jednog Srbina. Ta pretnja se, podsetimo, i te kako obistinila. Ivica Dačić, osoba koja je bila portparol režima Slobodana Miloševića, prvog genocidnog nacionalsocijalističkog režima na prostoru Evrope nakon Drugog svetskog rata. Dragan Marković Palma, najbliži saradnik pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, kriminalca i masovnog ubice.

Do juče je predsednik Srbije bio Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji se okitio tom “titulom” na Romaniji, u vreme genocida nad Bošnjacima koji se metodom blickriga odvijao u Podrinju, Bosanskoj krajini i širom BiH. I još mnogo, mnogo njih takvih vlada Srbijom. To su i svi oni ratni profiteri, koji su prvi milion stekli jer su lešinarili oko odrubljenih glava i preklanih vratova, nad primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Kapital im je nedirnut. Svi oni UDBA-ši, KOS-ovci i ostali vojni i policijski visoki oficiri, koji su masovno na slobodi, bez trunke mogućnosti da im se ikada sazna za ime a kamoli za odgovornost. Na kraju krajeva, i svi oni takozvani ultralevičari, koji danas takođe trube o “trulom kapitalizmu”, kao da je u tome uopšte poenta i kao da ovo ovde ima uopšte ikakve veze sa nekakvim “kapitalizmom”. I oni veoma glasno ćute o genocidu iz devedesetih.

Eto još jedne analogije: Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

I to je ono što je NIN, po svoj prilici nesvesno, poručio ovdašnjoj javnosti i “eliti”. Na ovom mestu valja se prisetiti šta je napisao Primo Levi: “Uvek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Avangarda

20.07.2017.

DRAGO BOJIĆ : PAD U AMBIS NELJUDSKOSTI

Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti


 Drago Bojić

Autor
19.7.2017. 



Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

////////////////////

Izdvajamo

U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva

..........................

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci

Piše: Drago Bojić

Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge. Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti. U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

20.07.2017.

ĆAMIL DURAKOVIĆ 'ODGOVORIO' NA DISKRIMINACIJU BOŠNJAKA

Duraković 'Odgovor' na diskriminaciju Bošnjaka


Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

Image result for camil durakovic
Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

///////////////////////////////////

Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice najavio je formiranje nove nevladine organizacije pod nazivom 'Odgovor'. Cilj mu je da oni koji su se vratili u Republiku Srpsku govore o svojim problemima, a ne oni koji žive u Sarajevu ili Tuzli.

Istovremeno, Duraković u intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže da mu nije cilj rušenje Republike Srpske, jer je on nije ni kreirao, ali da se želi boriti protiv politike u tom bh. entitetu koja naziva Bošnjake 'okupatorima', što je nedavno izjavio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.

RSE: Najavili ste osnivanje organizacije preko koje ćete se boriti za povratnike, a protiv trenutne vlasti u Republici Srpskooj koju predvodi SNSD. Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak?

Duraković: To je nevladina organizacija koja okuplja ljude koji žive na prostoru Republike Srpske sa svojim porodicama. To su ljudi koji i 20 godina nakon rata nisu primijećeni kao ravnopravni građani, jer se terminološki koristi da su to povratnici. Svi su zaboravili da ovdje postoje djeca koja su ovdje rođena i koja postaju punoljetna, a o njima niko ne vodi računa.

Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“
Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mi smo htjeli okupiti ljude koje ovaj režim diskriminira, a mi znamo kako je ovdje živjeti. To je inicijativa apolitičnih ljudi i želimo pozvati protiv nečega što prevazilazi bilo kakvu politiku. Čuli ste posljednje poruke Milorada Dodika u Bratuncu koji naziva Bošnjake, koji ovdje žive stotinama godina, okupatorima. To je suprostavljanje takvim politikama, i ne govorim da se radi o režimu, već su to loši pojedinci koji koriste politiku i manipuliraju, kako građane, tako i institucije ovog entiteta i ugrožavaju mir.

RSE: Da li je povod osnivanja ove organizacije taj što niti jedna stranka nije ponudila rješenje za povratnike u Republici Srpskoj?

Duraković: Ono što ja ne vidim ni u jednoj političkoj stranci de facto i de jure žive na ovim prostorima, pa ćete imati slučajeve da neki političari konzumiraju benefite političkih opcija, a oni sami ne žive ovdje, već u Federaciji BiH ili u Srbiji. Želimo sarađivati sa njima kako bi im približili realnu sliku u ovom entitetu.

Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)
Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)

////////////////////////////

RSE: Najavili ste kako se nećete 'baviti patetikom, obećavati da će RS nestati, slati pamflete i političke govore, već širiti svijest o činjenicama'. Šta to konkretno znači?

Duraković: Bošnjaci i Hrvati koji ovdje žive nisu nikakav strani faktor. Rezultat Dejtonskog sporazuma je da je ovaj entitet u okviru države Bosne i Hercegovine i zove se Republika Srpska. Niti je Ćamil Duraković, niti iko od novih generacija potpisao ili kreirao, tako da nam nije zadatak da je brišemo sa bilo kakvih mapa. Nas interesuje konkretan život ovdje, nas koji ovdje živimo i imamo porodice. Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu, jer su ovdje rođena, odrastaju ovdje i mi želimo da tražimo prava u okviru institucija ovog entiteta.

Najlakše je sa daleke instance govoriti kako je to ovakva ili onakva tvorevina, a nama je ovdje živjeti. Oni ne osjećaju kako je danas Bošnjacima u Srebrenici, Bratuncu, Milićima ili Prijedoru. Želim da kažem da mi hoćemo u okviru ovog sistema da budemo relevantni i imamo svoja ljudska prava. Ne mogu više dva bošnjačka političara u Sarajevu u tv debati pričati o tome kako je mojoj Ajni u prvom razredu u Srebrenici, a oni žive u Tuzli ili Sarajevu i kriju se iza političkih opcija. Naša djeca i omladina koja su se ovdje rodila se ne mogu primijetiti od onih 'ljutih' političkih faca koje uzurpiraju ovaj prostor dvadesetak godina.

RSE: Koliko će vam u ostvarivanju ciljeva biti teže, s obzirom da ćete biti nevladina, a ne politička organizacija i šta konkretno nudite povratnicima?

Duraković: Mi ćemo prvobitno ići na okupljanje ljudi na ovim prostorima, odnosno njihovim potrebama, počev od jezika saslušanja njihovih potreba, i sa time nastupati prema svim političkim opcijama. Sjedište je u Srebrenici, ali smo otvoreni za bilo kakvu saradnju u Republici Srpskoj. Mi ćemo umrežiti javne ličnosti koje mogu doprinijeti našem radu.

RSE: Neizbježno je pitanje finansiranja ove nevladine organizacije. Ko Vas finansira?

Duraković: Mi smo ušli jako spontano u ovo i nas niko ne finansira. Mi ćemo se okrenuti, prije svega, našoj dijaspori i ljudima koje poznajemo. Jako je teško, 22 godine nakon rata sve to postići, jer je i dijaspora izgubila povjerenje u zloupotrebe projekata i inicijativa. Nećemo ići ni prema jednoj politici da nas oni pomažu, jer u tom slučaju nećemo biti neovisni. Zbog toga ćemo se oslanjati na ljude iz biznisa sa kojima sam razgovarao i koji će nam pomoći kako bismo ostali neovisni u našem radu.

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 20. juli/srpanj 2017.

20.07.2017.

PRIJEDOR OBAVIJEN TUGOM : OBAVLJENA DžANAZA ZA 23 SVIREPO UBIJENE BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prijedor obavijen tugom : Obavljena džanaza za 23 svirepo ubijene bošnjačke žrtve

Juli 20. 2017.


Na stadionu “Poljana” (Berek) u prijedorskom naselju Raškovac  završena je dženaza 23 Prijedorčana ubijenih u agresiji na BiH, javlja INS.

Posmrtni ostaci prijedorskih žrtava bit će ukopani u prijedorskoj dolini tuge, na šehidskim mezarjima Kamičani, Rizvanovići, Rakovčani, Bišćani, Zecovi, Čarakovi i šehidsko mezarje Skela u Prijedoru.

Najmlađa žrtva e osamnaestogodišnji Ifet (Fahrudin) Vojniković. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u junu prošle godine u masovnoj grobnici Hozića Kamen na području Bosanskog Novog.

Najstarija žrtva je Šerif (Hasan) Hegić., rođen 1920. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Jakarina Kosa 2001. godine. Među žrtvama je i jedna nana Džehva (Hase) Hadžić, rođena 1925. godine.

Ožalošćenim porodicama, prijateljima i komšijama u ime porodica obratila se Azra Kadirić koja je sa sestrom Sarom potresnim glasom pročitala i imena šehida. Kadirić je rekla da u gradu Prijedoru postoji vojska nišana koja svojom tišinom bjelinom i čistoćim prkosi zaboravu.

– Oni kazuju govor koji svako razumije, kazala je Kadirić.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kaže da se još traga za oko 800 civila, žrtava bošnjačke nacionalnosti ubijenih na području Prijedora.

– Sigurno je da se na ovom području još nalaze brojne i masovne te pojedinačne grobnice, ali mi, nažalost, nemamo informacija gdje su skriveni posmrtni ostaci žrtava. To imaju počinioci, saučesnici, pomagači, u nekim slučajevima promatrači, ali oni nemaju savjesti da kažu gdje su ubijene prijedorske žrtve – istaknula je Čengić za Fenu.

Posmrtni ostaci civila bošnjačke nacionalnosti na obavljenoj dženazi ekshumirani iz masovnih grobnica Jakrina Kosa, iz koje je ekshumirano 373 žrtve, Koričanske Stijene iz koje je ekshumirano 90 žrtava, kao i masovne grobnice jama Hrastova Glavica na području Sanskog Mosta iz koje su ekshumirane 124 žrtve.

Do sada je pronađeno 2.325 prijedorskih žrtava. Posmrtni ostaci su pronađene na više od 450 različitih lokaliteta, od toga 98 masovnih grobnica. U Šejkovači se trenutno nalaze 323 posmrtna ostatka, koji su ekshumirani u ranijem periodu iz pojedinačnih i masovnih grobnica, a većina posmrtnih ostataka je nekompletna. U Prijedoru se još uvijek traga za 777 žrtava, koje se vode kao nestali.

Spisak žrtava koje će danas naći svoj smiraj u Prijedoru:

1. Ifet (Fahrudin) Vojniković (1973.); 2. Velid (Ramo) Marošlić (1972.); 3. Adem (Sefer) Kešić (1969.); 4. Kemal (Sefer) Kešić (1962.); 5. Edin (Ahmet) Dedić (1969.); 6. Fikret (Rahim) Duratović (1968.); 7. Ermin (Rahim) Duratović (1968.); 8. Safet (Hamed) Avdić (1967.); 9. Sakib (Fehim) Kahrimanović (1966.); 10. Mustafa (Mehmed) Karagić (1966.); 11. Edin (Bećir) Rizvanović (1964.); 12. Suvad (Sadik) Kekić (1963.); 13. Suad (Husnija) Marošlić (1962.); 14. Kemal (Abdulah) Hodžić (1960.); 15. Bajro (Ago) Brakić (1941.); 16. Fehim (Bajro) Brakić (1962.); 17. Emsud (Alija) Kekić (1957.); 18. Teufik (Tahir) Kljajić (1949.); 19. Smail (Osman) Rekić (1943.); 20. Abdulah (Jasim) Kadirić (1942.); 21. Ibrahim (Karanfil) Bačić (1927.); 22. Džehva (Hase) Hadžić (1925.); 23. Šerif (Hasan) Hegić (1920.).. .

(Kliker.info-INS)

////////////////////////////////////

Sarajevski Jevreji za izraelski list Haaretz : BiH je za nas najsigurnije mjesto u Evropi

Kapija stare aškenaske sinagoge u bh. prijestolnici Sarajevu je otključana. Nema sigurnosnih kamera niti detektora metala, nema policijskih vozila ispred. Niko vam čak ni ne zapisuje ime kada ulazite. Ovo

/////////////////////////////

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona pada u Predstavničkom domu, dobiće tek 20 posto glasova! - 2

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog ...

///////////////////////

MODNI KREATOR ŠOKIRAO IZJAVOM: 'Deset puta sam spavao s ...

20.07.2017.

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH UOPĆE NE SPOMINJE HRVATE U ENTITETU RS-e I NE STAJE U ODBRANU NJIHOVIH INTERESA"

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa"

Banjalučki biskup dr.Franjo Komarica primio je predsjednika Hrvatske stranke BiH Božu Skopljakovića i predsjednika Kluba Hrvata u Vijeću naroda Narodne skupštine RS-a Tomislava Tomljanovića, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.





- Borba za ustavnu ravnopravnost svih Hrvata na cijelom području BiH i održivi povratak naročito u RS-u su prioriteti Hrvatske stranke u BiH. Takvu orijentaciju smo već potvrdili svojim djelovanjem preko stranačkih zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a i borbom za naše povratnike ovdje u RS-u od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas – izjavio je nakon sastanka Skopljaković.

 

Dodao je kako, nažalost, najjača hrvatska stranka, HDZ BiH, križa Hrvate u RS-u i uopće ih ne spominju kod kreiranja važnih zakona kao što je Izborni zakon BiH.

 

Skopljaković je naglasio da u prijedlozima Izbornoga zakona ili zakona o reorganizaciji javnih servisa HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa.

 

- Hrvatska stranka i još neke hrvatske stranke se tome moraju enegično suprotstaviti. Našega biskupa heroja dr. Franju Komaricu uvijek smo podupirali i to ćemo činiti i dalje - kazao je predsjednik Hrvatske stranke BiH.

Banjolučki biskup Komarica poručio je kako podupire svaku političku opciju u Hrvata koja se zalaže za povratak Hrvata u RS i koja ravnopravno tretira svakoga Hrvata na cijelom području BiH, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.

 

 

(FENA/SB)

/////////////////////////////

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH:  Najavilo žalbu zbog odbijanja optužnice u slučaju referendum

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH: Najavilo žalbu zbog odbijanja ...

///////////////////////////

///////////////////////////////



//////////////////////////////////
///////////////////////////


Kanabis u Urugvaju od danas u apotekama : Zaživio zakon koji je donio najskromniji svjetski političar

Urugvaj je u srijedu postao prva zemlja u svijetu koja je počela u apotekama  prodavati kanabis u rekreativne svrhe. Zasad je samo 16 apoteka  počelo prodavati taj laki psihodelik. Država u [...]

///////////////////////

 
PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

19.07.2017.

BiH ZAUSTAVLJA GRADNJU PELJEŠKOG MOSTA ?

BiH zaustavlja gradnju Pelješkog mosta?



Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

///////////////////////

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u srijedu Izvještaj o aktivnostima u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta i zadužilo Ministarstvo civilnih poslova da zatraži od Državne komisije za granicu potpuni izvještaj o njenom radu u vezi s razgraničenjem na moru između BiH i Hrvatske.

Ova tačka dnevnog reda dolazi u trenutku kada Parlament Bosne i Hercegovine od bh. vlade traži da pošalje notu Hrvatskoj u kojoj će zahtijevati obustavu svih aktivnosti vezanih za izgradnju mosta, dok se ne postigne obostrana saglasnost oko tog projekta.

Istovremeno, bh. parlament je najavio i da će osnovati posebnu komisiju koja bi trebalo da preispita jesu li ispunjeni svi uslovi pod kojima bi projekt izgradnje Pelješkog mosta postao prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu.

Sve se ovo dešava nakon zajedničke sjednice vlada Bosne i Hercegovine i Hrvatske prije desetak dana u Sarajevu, ali i najave susjedne zemlje kako je dobila novac od Evropske komisije za izgradnju mosta, i sa čijom realizacijom planira početi u ovoj godini.

No, bosanskohercegovački parlamentarci misle drugačije. Oni su, prvenstveno, nezadovoljni odnosom kojeg je Bosna i Hercegovina imala u proteklih deset godina, kada je u pitanju rješenje ovog slučaja.

„Bosna i Hercegovina je takva država koja radi protiv sebe same i naraštaja koji dolaze. Kako je moguće da je temeljna stopa mosta na najvećem luku u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine? Ko je od naših eksperata učestvovao u projektovanju? Pokušao sam da se raspitam u svim kućama koje se bave tim poslom, kažu niko. Teško našoj djeci bez obzira na ime i prezime i religijsko opredjeljenje, jer mi uništavamo vlastitu zemlju“, poručio je sa govornice državnog parlamenta kada se raspravljalo o ovoj temi poslanik Zaim Backović.

Iako je Hrvatska prihvatila bosanskohercegovačke zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara, te ostavila 200 metara morskog prolaza između središnjih stubova, bh. vlast ne misli da je to dovoljno.

U cijeli slučaj se umiješao i državni vrh koji vodi vanjsku politiku.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ocjenjuje kako je pored visine mosta neophodno da se Bosni i Hercegovini obezbijedi pravo pristupa otvorenom moru sa najvećim brodovima, što neće biti moguće ukoliko visina mosta ostane onakva kakvu je zamislila Hrvatska.

Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović
Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović

„Da li je to 55 metara u visinu ili 250 u širinu, neka to procjene stručni ljudi. Mi očekujemo od Vijeća ministara, odnosno Ministarstva prometa, da tu ima jasan stav, temeljen na ekspertizi, a ne na političkim stavovima, tako da je to pitanje još uvijek otvoreno“, kazao je Izetbegović prije dva dana.

No, kako navodi ministar prometa i komunikacija BiH Ismir Jusko, ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji. On tvrdi da u ministarstvu nije bilo dokumentacije i korespondencije ministarstva sa hrvatskim ministarstvom oko izgradnje mosta. Prvi put je, kako kaže, dokumentaciju dobio od kolega iz susjedne zemlje i u kojoj je saznao da je bilo osam osoba koje su dale saglasnost na visinu mosta i morski prolaz.

„Ja sada postavljam pitanje - zašto se čekalo deset godina da se ova tema poteže? Zbog čega ovi stručnjaci nisu prije dali odgovore na ova pitanja. Već sam rekao da ću to predati Vijeću ministara i bh. parlamentu i kontaktirati struku o tome da li treba izvršiti reviziju ranije odluke, jer ovo ministarstvo nema pravo da odlučuje o ovako bitnom infrastrukturalnom projektu“, poručuje ministar Jusko.

Pitanje izgradnje Pelješkog mosta dugo godina je bilo otvoreno između dvije zemlje, što ne čudi ako se zna da Bosna i Hercegovina i Hrvatska nikada nisu riješile pitanje granica.

U sve ovo direktno je prije desetak godina bio uključen Damir Arnaut, koji je u to vrijeme bio pravni savjetnik člana bh. Predsjedništva Harisa Silajdžića. On kaže da je tadašnji Kolektivni šef države bio jedinstven u ocjeni kako pošto-poto treba zaštititi bh. granice, ali tada se došlo do spoznaje da ima nekoliko problema.

„Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu Mediterana, možda, čak, i u svijetu, koja nije nikada povukla svoje ravne polazne crte. O tome sam pitao Vijeće ministara, ali sam dobio odgovor da tamo niko ni ne zna šta su te crte. Zbog toga što nikada nismo povukli ravne polazne crte, nismo bili u stanju ni da proglasimo unutrašnje vode Bosne i Hercegovine koje imaju identičan status kopnenom teritoriju BiH. I tu smo jedini.

Nikada nismo zaključili konačni ugovor sa Hrvatskom o teritorijalnim vodama, iz kojeg bi se moglo zaključiti gdje prestaju naše, a gdje počinju hrvatske teritorijalne vode. Hrvatska insistira na ravnim polaznim crtama bivše Jugoslavije i da ima unutrašnje vode na granici sa našim teritorijalnim vodama, što nije dozvoljeno. Zbog toga treba insistirati da Hrvatska promijeni svoj pomorski zakon koji se tiče unutrašnjih voda. Tek tada se može govoriti o Pelješkom mostu“, navodi Arnaut.

Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,
Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,

I struka se slaže sa time da je neprihvatljivo za BiH sadašnje rješenje koje Hrvatska nudi kada je riječ o Pelješkom mostu.

„Zabrinjava podanički odnos predstavnika institucija koji po svaku cijenu gledaju da se udovolji susjednoj državi pod motom da nikada veliki brodovi nisu ulazili u Neumski zaljev. Mi hoćemo da gradimo luku koja će primati velike prekookeanske brodove i velike tankere“, ističe Ševal Kovačević iz Pomorskog društva BiH.

I dok pojedini bh. političari kažu kako Bosni i Hercegovini 'vjetar u leđa' treba biti i posljednja odluka Arbitražnog suda vezana za Piranski zaljev, hrvatska strana se još uvijek ne izjašnjava o sve glasnijim bh. zahtjevima da se zaustave aktivnosti vezane za izgradnju Pelješkog mosta, za čiju gradnju odlukom Evropske komisije treba da dobije 375 miliona eura.

//////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 19. juli/srpanj 2017.


//////////////////////////////////
19.07.2017.

DRAGO BOJIĆ : PAD U AMBIS NELJUDSKOSTI

Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

Juli 19. 2017.


Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Piše : Drago Bojić (Tačno)

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge.

Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti.

U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

////////////////////

HDZ GUBI U DRUGOM POLUVREMENU: Predstavnički dom neće usvojiti izmjene Izbornog zakona

Delegat Kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Safet Softić, predsjedavajući i delegat Kluba Srba Sredoje Nović i Ognjen Tadić izjavili su novinarima da izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, koje su danas na prijedlog delegata iz hrvatskog naroda usvojene na sjednici Doma naroda, neće dobiti podršku u Predstavničkom domu PSBiH.



HDZ GUBI U DRUGOM POLUVREMENU: Predstavnički dom neće usvojiti izmjene Izbornog zakona

- Iz formalnih razloga nije nam jasno zbog čega predlagač stavlja ovako važan zakon u hitnu proceduru, bez mogućnosti da delegati na bilo koji način amandmanima utječu na sadržaj ponuđenog teksta. Glasali smo protiv tog prijedloga, jer smatramo da rješenja Kluba Hrvata uvode još veći stepen diskriminacije u izborno zakonodavstvo - kazao je Softić.

 

Klub Bošnjaka je na jednoj od ranijih sjednica predloženi zakon proglasio štetnim po vitalni interes bošnjačkog naroda, te je predmet upućen Ustavom sudu BiH, koji je utvrdio da prijedlogom tog zakona nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda i da postupak usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH treba provesti prema proceduri iz Ustava BiH.

 

Navodeći da je bilo bolje da je prijedlog Kluba Hrvata bio upućen u redovnu proceduru, Nović naglašava da je trebalo biti više dogovora među političkim partijama o pitanjima vezanim s izbornim procesom.

 

- Mislim da taj zakon neće proći u Predstavničkom domu i očekivati je novi izborni zakon, koji donosi nešto novo. Prvi put nakon rata moći će se uspostaviti da i Srbi imaju svoj klub. Također, po tom prijedlogu neće više biti mogućnost da kantoni predlažu, kako je to do sada bilo, u skupštinama već da će biti zagarantirano mjesto Srbima u Domu naroda Parlamenta FBiH - kazao je Nović.

 

Tadić je uvjeren da će prije zakazivanja narednih općih izbora u oktobru 2018. godine pitanja koja se tiču odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji Denisa Zvizdića biti riješena.

 

- Shodno tome mislim da je razuman stav delegata iz reda Saveza za promjene i Srpske demokratske stranke da ni na koji način ne stvaraju dodatne tenzije u ovoj situaciji i da otvoreno pitanje između predstavnika Bošnjaka i Hrvata u ovoj prvoj fazi prepuste njima uz nadu da će oni taj dogovor postići uskoro te da ćemo zajedno prema utvrđenom dogovoru imati priliku da se izjasnimo također u parlamentarnoj proceduri - kazao je Tadić.

 

Predloženim izmjenama i dopunama predviđeno je da se regulira izbor članova Predsjedništva BiH, provede Odluka Ustavnog suda BiH, odnosno izbor delegata u Domu naroda Federacije BiH, te Odluka Ustavnog suda BiH koja se tiče izbora u Gradu Mostaru.

 

- Rasprava je pokazala da čak ni odluke Ustavnog suda BiH nisu razriješile pitanja koja su postavljali delegati Kluba Bošnjaka. Najviše su išli na to da u Dom naroda Parlamenta FBiH neće biti po sadašnjem našem prijedlogu predstavnika iz Livanjskog i Posavskog kantona. Naravno da smo naš prijedlog zakona pravili prema formulama, a to je broj stanovnika u jednom kantonu, odnosno ukupan broj Srba, Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije BiH. Dom naroda Parlamenta FBiH nije zbir naroda iz kantona  - izjavila je delegatkinja Kluba Hrvata Zdenka Džambas.

 

Za predloženi zakon glasalo je osam delegata, četiri su bila protiv, a dva suzdržana. Iz Federacije je pet delegata bilo „za“ i četiri protiv, dok su iz RS-a tri delegata glasala “za“, a dva su bila suzdržana.

/////////////////////////////////



////////////////////////////////////////

SRBI I HRVATI PREGLASALI BOŠNJAKE: Dom naroda BiH usvojio HDZ-ov prijedlog izmjene Izbornog zakona, Radončić izbjegao sjednicu!

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojio je na današnjoj sjednici po hitnom postupku Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH čiji je predlagač Klub Hrvata u Domu naroda.





Za HDZ-ov prijedlog izmjena glasali su svi delegati iz reda Hrvatskog narda: Bariša Čolak, Martin Raguž, Mario Karamatić, Zdenka Džambas i Ljilja Zovko, dok su iz Kluba srpskog naroda podršku dali Nebojša Radmanović, Sredoje Nović i Dragutin Rodić.

 

Protiv su bili članovi Kluba bošnjačkog naroda Halid Genjac, Sead Kadić, Safet Softić i Sifet Podžić, dok su suzdržani bili predstavnici srpskog naroda iz Saveza za promjene Ognjen Tadić i Darko Babalj. Delegat Fahrudin Radončić se uopće nije pojavio na sjednici!

 

Konačnu riječ o HDZ-ovom prijedlogu Izbornog zakona daće zastupnicu u Predstavničkom domu, no gotovo je izvjesno da će ovaj zakonski prijedlog u konačnici biti odbačen, budući da su se protiv prijedloga izjasnile sve strake s većinom bošnjačkih zastupnika - SDA, SDP, DF, A-SDA, - te je isključena mogućnost njihovog preglasavanja, bez obzira kako će o HDZ-ovo prijedlogu glasati zastuonici Radončićevog SBB-a.

 

Današnju raspravu o predloženim izmjenama Izbornoh zakona obilježio je "sukob" delegata Martina Raguža i Darka Babalja.

 

- Vi pokušavate da zadržite "status quo", a sebi ste stvorili državu u državi, dok jednom narodu ne dozvoljava da sam sebi bira legitimne predstavnike zakonodavnim organima – kazao je Martin Raguž, komentarišući stav predstavnika Saveza za promjene da budu suzdržani prilikom glasanja.

 

- To je pitanje Federacije BiH. Vi ste tamo vezali zastave. Imate Washingtonski i Daytonski sporazum i vi među sobom rješavajte vaše probleme i zbog toga ćemo mi biti suzdržani – odgovorio je Darko Babalj.

Babalj je najavio i da će podnijeti ostavku na mjesto člana Interresorne radne grupe za izradu izmjena Izbornog zakona.

 

- Koliko ova grupa već radi još uvijek nije ništa dogovoreno. Osim toga, posljednje tri sedmice niko od predstavnika hrvatskog naroda nije se pojavio ni na jednoj sjednici Interresorne radne grupe. Zbog toga ne vidim više smisla da budem njen član i podnijet ću ostavku – pojasnio je Babalj.

 

Delegati iz reda hrvatskog naroda su cijelu raspravu posvetili tome da dokažu kako ove izmjene ne diskriminiraju nikoga, te da je njihov jedini cilj da osiguraju predstavnicima Hrvata da sami biraju svoje legitimne predstavnike, prije svega u Dom naroda Parlamenta FBiH, jer je njima predviđeno brisanje odredbe da iz svakog kantona u ovaj parlamentarni dom mora biti izabran barem po jedan predstavnik svakog od konstitutivnih naroda.

 

- Ove izmjene nisu usmjerene ni protiv koga. One trebaju doprinijeti stabilizaciji političkih prilika u BiH, jer će osigurati da Hrvati, ali i drugi narodi sami biraju svoje legitimne predstavnike u Dom naroda. Podsjećam, to nije dom kantona, niti Zastupnički dom, nego dom u kojem su predstavljeni narodi. Osim toga, ovim izmjenama se ne tretiraju presude Evropskog suda za ljudska pava, jer je za njihovo provođenje potrebno mijenjati i Ustav BiH. Mi smo spremni da razgovaramo i o tome, ali s obzirom na “klimavu“ parlamentarnu većinu, pitanje je da li uopće sada to možemo riješiti – izjavio je predsjedavajući Doma Bariša Čolak.

 

Međutim, delegat Halid Genjac je upozorio na opasnost od novih apelacija pred Evropskim sudom za ljudska prava.

 

- Ovim izmjenama se onemogućava da u Dom naroda Parlamenta FBiH budu izabrani Bošnjaci iz, recimo, Livanjskog, Zapadnohercegovačkog i Posavskog kantona. Zbog toga se može lako desiti da neko od Bošnjaka iz ovih kantona pokrene apelaciju pred Evropskim sudom za ljudska prava – istakao je Genjac.

Zamjeniku predsjedavjućeg Doma Safetu Softiću sporna je i hitna procedura, po kojoj se ove izmjene usvajaju.

 

- I kada su prvi put ove izmjene bile pred ovim Domom postavio sam pitanje zašto one nisu upućene u redovnu proceduru, kako bi se omogućilo otvaranje dijaloga, kao i to da članovi ovog doma intrvenišu amandmanima na predložene izmjene. Zašto se radi po principu da se ove izmjene mogu samo usvojiti ili ne? Do sada još uvijek nisam dobio odgovor na ovo pitanje. Osim toga, jasno je kakav će biti rezultat glasanja u ovom domu, ali nema te matematike koja će osigurati da one budu usvojene i u Zastupničkom domu. Šta onda time dobijamo? Samo ćemo na kraju shvatiti da smo izgubili pet mjeseci u raspravama bez konkretnog rezultata – naglasio je Softić.

19.07.2017.

'NE PLAŠIMO SE DODIKOVOG HUŠKANJA, MLADI SE VRAĆAJU U PODRINJE'

'Ne plašimo se Dodikovog huškanja, mladi se vraćaju u Podrinje'


Višegrad

Predstavnici boračkih organizacija iz Podrinja rekli su da se ne plaše izjava Milorada Dodika (na fotografiji)


///////////////////////////////////////

Na izjavu predsjednika RS Milorada Dodika „da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“, reagovali su iz Koordinacije boračkih saveza Tuzlanskog kantona (TK). Bivši borci okarakterizirali su to kao huškačko, nacionalističko i rasističko ponašanje predsjednika RS-a.

Predstavnici boračkih organizacija iz Podrinja rekli su da se ne plaše izjava Milorada Dodika, te da su se vratili na svoja ognjišta s kojih su protjerani i da nikada ništa tuđe nisu okupirali.

„Mislim da ga je strah omladine koja izrasta, koja dolazi, koja se vraća u Podrinje. Naša omladina se školuje, školuje se po Federaciji BiH, širom svijeta i naša omladina ima nijet (namjeru) da se vrati u Podrinje, da se u Podrinju započne neki novi život“, kaže Fahrudin Hasanović, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida.

Iz boračkih udruženja upozoravaju da je izjava Milorada Dodika izravno kršenje Ustava BiH, te da se jasno protivi povratku Bošnjaka u RS.

„Ovdje je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, člana 7, koji garantuje povratak, a ovi žele da obustave“, kaže Hajrudin Halilović, predsjednik Saveza porodica šehida i poginulih boraca Tuzlanskog kantona.

Muhamed Čikarić, predsjednik Udruženja najvećih ratnih prizanja Podrinja pak smatra da izjavu Milorada Dodika ne treba smatrati bezopasnom.

„Možete zamisliti – kada prvi čovjek Republike Srpske onakvom izjavom nekom prosječnom Srbinu, u svoj neimaštini koju ima, kaže jednu takvu izjavu – ja vjerujem da takvi ljudi onda i za svoju neimaštinu i sve što preživljavaju krivca traže u nama, Bošnjacima. No, ovo treba da bude pouka Bošnjacima da mi moramo, pogotovo mi u Podrinju, biti zajedno, jer ja ne vidim druge mogućnosti da nas spriječi u našem povratku i življenju u Podrinju, sem da nam se nastave praviti problemi koje mi imamo.“

/////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 18. juli/srpanj 2017.






18.07.2017.

BOŽO SKOPLJAKOVIĆ : SPRIJEČITE POGUBNE IZMJENE IZBORNOG ZAKONA KOJE KOJE JE PREDLOŽIO HDZ BiH

Božo Skopljaković, predsjednik Hrvatske stranke BiH: Spriječite pogubne izmjene Izbornog zakona koje je predložio HDZ BiH

Juli 18. 2017.



Predsjednik Hrvatske stranke BiH Božo Skopljaković pozvao je lidera HDZ 1990 Iliju Cvitanovića da njegovo stranka spriječi u Parlamentarnoj skupštini BiH usvajanje diskriminirajućega prijedloga izmjena Izbornoga zakona BiH čiji je kreator HDZ BiH.

– Očigledno je da je i zbog godišnjih odmora pomalo splasnulo zanimanje javnosti oko ponuđenoga prijedloga izmjena Izbornoga zakona koji se nalazi u hitnoj proceduri na što, čini se, računa i predlagač ovih diskriminirajućih izmjena. Posve je jasno kako ulazimo u kritičnu fazu kad se mora djelovati i zaustaviti usvajanje izmjena Izbornoga zakona BiH koji kod velikoga broja Hrvata u Srednjoj Bosni, Bosanskoj Posavini i u RS-u izaziva traume i strahove za političku budućnost – naglasio je Skopljaković.

Predsjednik Hrvatske stranke BiH (bivša Nova hrvatska inicijativa) je kazao i da je u neformalnom susretu, ali i iz brojnih istupa čelništva HDZ 1990, prepoznao čvrsto opredijeljenje za požrtvovnu borbu za ravnopravnost Hrvata, na cijelom područja BiH.

– Ne sumnjajući niti jednoga trenutka da bi ste se mogli pokolebati pozivam Vas s toga da kao lider ‘devedesetke’ utječete i pozovete vašeg delegata u Domu naroda Parlamenta BiH gospodina Martina Raguža i zastupnicu u Zastupničkom domu Parlamenta BiH gospođu Dijanu Zelenika da svojim glasovima spriječe usvajanje pogubnih izmjena Izbornoga zakona – naglasio je Skopljaković.

On je dodao i da je svjestan da ti glasovi možda neće biti presudni i dovoljni da se usvajanje prijedloga Izbornoga zakona BiH koji je predao HDZ BiH u konačnici spriječi, ali bi ti glasovi protiv, bili veliki znak ohrabrenja velikom broju Hrvata kojima prijeti izborna diskriminacija.

– Za naše dvije stranke to bi bio dobar temeljac za buduće partnerske odnose – otvoreni je poziv predsjednika Hrvatske stranke BiH Bože Skopljakovića predsjedniku HDZ-a 1990 Iliji Cvitanoviću.

(Kliker.info-Vijesti)




















18.07.2017.

DOGOVOR U VIŠEGRADU: EMIR KUSTURICA, MILORAD DODIK I MATIJA BEĆKOVIĆ O OSNIVANJU RUSKE POLITIČKE STRANKE

DOGOVORI U VIŠEGRADU: Kusturica, Dodik i Bećković o osnivanju ruske političke stranke

Sastanku na kojem se govorilo o osnivanju ruske političke partije u BiH prisustvovali su Emir Kusturica, Matija Bećković, Slobodan Pavlović, Milorad Dodik, te ruski književnik i oficir Zahar Prilepin. Prilepin je veteran rata u Čečeniji, a svoje borbene sposobnosti iskazivao je i na ratištu u Ukrajini






Rusi planiraju osnivanje svoje političke stranke u BiH, saznaje Žurnal iz više domaćih i međunarodnih izvora. Za te svrhe već je obezbijeđeno oko 800 hiljada maraka, a na nedavno održanom sastanku u Višegradu razgovaralo se eventualnim kadrovskim rješenjima.

 

"Stranka ne bi imala ruski predznak, već bi bila stranka koja bi se nazivom uklopila među ostale političke partije. Na čelu stranke bili bi Srbi iz RS-a. Aktivnosti, političke ciljeve i finansiranje u BiH preuzela bi Ruska Federacija“, navedeno je u jednom od dokumenata u koji je Žurnal imao uvid.

 

Sastanku na kojem se govorilo o osnivanju ruske političke partije u BiH prisustvovali su Emir Kusturica, Matija Bećković, Slobodan Pavlović, Milorad Dodik, te ruski književnik i oficir Zahar Prilepin. Prilepin je veteran rata u Čečeniji, a svoje borbene sposobnosti iskazivao je i na ratištu u Ukrajini. Čest je gost Emira Kusturice. Upravo je Kusturica bio domaćin ovog susreta na kojem se razgovaralo o osnivanju ruske političke partije u BiH.

 

„Predsjednik RS-a Milorad Dodik iznio je prijedloge koje bi stranke mogle biti razbijene i na koji bi način bilo nužno preuzeti njihov politički kadar“, navedeno je, između ostalog, u jednoj od zabilješki.

 

Najviše pažnje posvećeno je PDP-u kao potencijalnoj meti, dok je bilo razgovora o i Radikalnoj stranci, NDP-u Dragana Čavića, te o SNS-u i  Adamu Šukalu za kojeg je navedeno da „odavno izražava negodovanja prema EU i NATO integracijama“.

 

„Razgovaralo se i o Ognjenu Tadiću, članu SDS-a koji se samo vodi kao član, a javno napada svoju matičnu stranku SDS i podržava Milorada Dodika“, piše u dokumentima.

 

Kako bi motivisali neke od lidera manjih političkih stranaka, na sastanku u Višegradu je zaključeno da se predloži da plata predsjednika novoformirane ruske stranke u BiH iznosi 6000 KM, te da se užem rukovodstvu, uz pomoć aktualne vlasti u RS-u, obezbijede direktorske pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. 

(SB/Žurnal.info)   

18.07.2017.

ODGOVOR MILORADU DODIKU MUSLIMANKE IZ FOČE : NE MOŽEMO OKUPIRATI NEŠTO ŠTO JE NAŠE

Odgovor Miloradu Dodiku muslimanke iz Foče : Ne možemo okupirati nešto što je naše


Juli 18. 2017.


Dženana Karup Druško, iz organizacija Rekom i Tranzicijska pravda, napisala je odgovor predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku povodom njegovih izjava u Bratuncu da su “Bošnjaci starosjedioci Podrinja okupatori”, a njeno pismo objavljujemo u cijelosti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje.

(Kliker.info-Avangarda)

///////////////////
/////////////////////

VUKANOVIĆ DEMOLIRAO DODIKA: 'Neron je zapalio Rim a ovaj naš imperator je zapalio cijelu Republiku Srpsku'!

VUKANOVIĆ DEMOLIRAO DODIKA: 'Neron je zapalio Rim a ovaj naš ...


//////////////////////////

Dijaspora

Ramić pisao gradonačelniku Prijedora : Proglasite 20. juli Danom žalosti za nevino pobijene



////////////////////////////////////////


///////////////////////////////////////


Demobilisani borci 40 dana nakon protesta: Šta da kažem djeci za šta sam se borio?

Demobilisani borci koji mirno protestuju u parku ispred zgrade Vlade Federacije BiH ni nakon više od mjesec protesta nisu se izborili za svoja prava. Emir Palić iz Ilijaša, kaže nam

////////////////////

OTVORENA NOVA AMBASADA BiH U BEOGRADU: Evo za koju zgradu je BiH izdvojila 1,5 miliona maraka

OTVORENA NOVA AMBASADA BiH U BEOGRADU: Evo za koju ...

//////////////////////

SKANDALOZNO: Međed tvrdi da osobe iz Federacije pale Republiku Srpsku

SKANDALOZNO: Međed tvrdi da osobe iz Federacije pale Republiku ...

/////////////////////////////

/////////////////////////

17.07.2017.

MINISTAR DRAGAN MEKTIĆ: "UGOVOR O TRANSPORTNOJ ZAJEDNICI SRUŠIO JE DRAGAN ČOVIĆ U DOGOVORU S MILORADOM DODIKOM, STAŠI KOŠARCU SE ISPRED IMENA TREBA DODATI SLOVO U"

MEKTIĆ: "Ugovor o Transportnoj zajednici srušio je Čović u dogovoru s Dodikom, Staši Košarcu se ispred imena treba dodati slovo U"

Što se tiče Transportne zajednice, on je rekao da je na telefonskoj sjednici on glasao za Transportnu zajednicu i da su HDZ-ovi ministri glasali protiv zbog toga što štite Dodika.

"HDZ je oborio sporazum na telefonskoj sjednici. Neka se međunarodna zajednica obrati njima", rekao je Mektić.


Image result for dragan mektic

RTRS je prije nekoliko dana objavio da je izvjesni Adnan Dlakić, savjetnik u Ministarstvu sigurnosti BiH, bivši pripadnik brigade "El Mudžahid". Tim povodom danas se oglasio se i sam ministar sigurnosti Dragan Mektić koji je demantovao navode RTRS-a i Dževada Galijaševića.

 

"Izašlo je na vidjelo lopovluk, kukavičluk, patološka mržnja, vidite da se raspadaju od svega toga. Vrti se već danima informacija kako je izvjesni Adnan Dlakić pripadnik brigade "El Mudžahid", savjetnik ministra Dragana Mektića. I onda se pojavljuje Dževad Galijašević, ekspert za bezbjednost, terorizam, sigurnost i za krizne situacije. On kaže da Adnan Dlakić vodi glavnu riječ u kabinetu ministra Mektića. Mi imamo Adnana Dlakića, zaposlenog u Ministarstvu, ali to nije taj. Zamijenili su identitet. Opljuvali i osramotili čovjeka, koji je početkom '90-tih imao 10 godina", naveo je Mektić.

 

Kako je kazao, "uhvatili su teroristu od 10 godina u kabinetu ministra".

 

"Postoji još jedna osoba, ali ta nema veze sa ministarstvom. Kako ih nije sramota, kako da isprave ljagu koju su nanijeli njemu i njegovoj porodici. On nema veze sa tom osobom koju oni pominju. Neće zato što je patološka mržnja i paranoja", naveo je Mektić.

 

"Neki dan se vraćam, putovao sam kroz Srbiju, stao sam na benzinsku pumpu. Vidim list Informer, moja slika. Kad Dževad Galijašević, govori kako je u Mektićevom kabinetu pripadnik odreda El Mudžahid", kazao je Mektić.

 

On je dodao da je Dlakić koji radi u Ministarstvu sigurnosti tek 2002. godine otišao u vojsku i odslužio 2003. godine nakon čega je otišao na policijsku akademiju.

 

On je podsjetio na izjave Dževada Galijaševića, kojeg je nazvao ekspertom za glupost, koji je rekao da je Dlakić glavni strateg Mektić, a preko kojeg se štiti terorizam i napada RS-a. Kako kaže, Adnan Dlakić je za vrijeme rata imao 10 godina, a RTRS i Dževad Galijašević su ga pomiješali sa drugim Adnanom Dlakićem. 

"Kako ih nije sramota i kako sad da isprave ljagu koju su nanijeli tom čovjeku i njegovoj porodici? Oni se neće izviniti zbog patološke mržnje", rekao je Mektić. 

Mektić je rekao da je Galijašević znao za zločine nad Srbima koje je počinila maglajska brigada i da se nikada nije oglasio o zločinama u logoru u Gostovićima. 

Osvrnuo se i na izjave šefa Kluba zastupnika SNSD-a Staše Košarca za kojeg je kazao da mu se nakon sastanka u Mostaru ispred imena može dodati slovo "U" (Ustaša). 

Pozvao je Dodika da kaže koliko je miliona kredita digla njegova porodica i zašto ne vraćaju kredite. On je kazao da zna zbog čega političari napadaju OSA-u ističući da je Čović rekao da institira na postavljanju određene osobe za šefa mostarskog ureda Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

 

Također, ispričao je da je glavni i odgovorni urednik RTRS-a Siniša Mihajlović davao novac za kompromitaciju SDS-a i Mektića.

 

-Izvjesni Boris Grujić jučer je rekao da je bio prisutan kada je Mihajlović davao pare, 70.000 eura, Goranu Suvari da kompromituje SDS, a posebno mene - kazao je ministar sigurnosti BiH, te dodao da je Mihajlović čak putovao u Srbiju, u Novi Sad, kako bi sa Suvarom dogovorio njegovu kompromitaciju. 

 

- Zar je to istraživačko novinarstvo kada se glavni i odgovorni urednik takozvanog javnog servisa dogovara sa osobom sa Interpolove potjernice koja je osuđena za pljačku, kako bi kompromitovao ministra - istakao je Mektić.

 

On se pita za koga RTRS "misli da su toliki retardi u ovoj državi" i da njihova politika nije svojstvena ni diktatorima već pravljenje budale od naroda. Poručio je da se na ovom neće stati i da će se rasvijetliti kriminal težak 70.000 eura. 

Kako kaže, Grujić će danas podnijeti krivičnu prijavu dodajući da je lopovluk, kukavičluk i patološka mržnja RTRS-a izašla na vidjelo.

 

V.d. glavnu tužiteljicu Tužilaštva BiH Gordanu Tadić optužio je da "vodi rat" kako bi bila imenovana na ovu funkciju. Zbog toga je, kaže ministar, otvorila istragu protiv glavne kantonalne tužiteljice KS Dalide Burzić, a sve na osnovu teksta na jednom portalu. 

 

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio je da je HDZ BiH oborio ugovor o Transportnoj zajednici, a sve na osnovu sporazuma lidera te stranke Dragana Čovića sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom. 

 

Mektić je kazao danas novinarima u Sarajevu da je on glasao za pristupanje Transportnoj zajednici.

 

On je kazao da će predložiti SDS-u da se konsultuju sa HDZ-om 1990 i da na taj način štite interese Hrvata, isto kao što se HDZ BiH konsultuje sa SNSD-om. 

Mektić je kazao da SDS treba sjesti s Bošnjacima i definisati interese, odnosno napraviti historijsko pomirenje i uspostaviti sistem koji će ljudima omogućiti život u BiH.

 

Ministar je pozvao Bošnjake i Srbe na pomirenje i izgradnju države BiH iz koje mladi neće odlaziti.

///////////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ DEMANTIRAO ČOVIĆA: "HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona, nije i SDA-ov prijedlog"

Izjave predsjednika HDZ-a BiH da je prijedlog Izbornog zakona kojeg je ta stranka uputila u parlamentarnu proceduru zapravo i SDA-ov prijedlog je, smatra predsjednik SDA Bakir Izetbegović, nekorektan potez Dragana Čovića.



IZETBEGOVIĆ DEMANTIRAO ČOVIĆA: 'HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona, nije i SDA-ov prijedlog'

- Dva puta je to uradio, kada je u pitanju zajednički pokušaj iznalaženja rješenja za Mostar i ovaj put u vezi sa Izbornim zakonom. SDA ima svoje predstavnike i oni će reći prijedloge SDA. Ovo što predlaže HDZ nema veze sa prijedlogom SDA. SDA neće ništa učiniti što nije u okviru implementacije presude "Sejdić-Finci" i ništa što će izazvati novu salvu apelacija u odnosu na Sud u Strazburu. Ovim što predlaže HDZ ponovo bi niz građana bio u situaciji da im se oduzme pravo na kandidaturu, Hrvata iz niza kantona, a isto tako Bošnjaka iz niza kantona u Federaciji BiH – kazao je Izetbegović, naglasivši da Čovićeve izjave neće doprinijeti odnosima između SDA i HDZ-a.

 

Govoreći o takozvanoj "njemačkoj inicijativi", koja se navodno, sudeći prema medijskim izvještajima, odnosi na ideju o građanskom uređenju BiH, Izetbegović je izjavio da zna samo za "Njemačko-britansku inicijativu" iz koje se, kako je kazao, izrodila i Reformska agenda.

 

- Mislim da se svi trebamo fokusirati na Reformsku agendu. Ova priča o tome da je njemačka kancelarka Angela Merkel krenula sa nekom inicijativom nepovoljnom za Hrvate u BiH se prvi put pojavila u Večernjem listu. Dakle, dva puta prije nego što su ostali reagirali i prenijeli stavove koje su pročitali u Večernjem listu, a koji je blizak rukovodstvu bh. Hrvata. Zašto je to tako, to trebate pitati autora teksta – izjavio je Izetbegović.

17.07.2017.

PROTIVUSTAVNO DJELOVANJE MILORADA DODIKA: PROČITAJTE ŠTA JE BAKIR IZETBEGOVIĆ NAPISAO TUŽILAŠTVU, OHR-u I PIC-c

PROTIVUSTAVNO DJELOVANJE DODIKA: Pročitajte šta je Izetbegović napisao Tužilaštvu, OHR-u i PIC-u

Izetbegović se obratio nadležnim bh. i međunarodnim tijelima - OHR-u, PIC-u i Tužilaštvu BiH, od kojih je zatražio da reaguju, sankcionišu i zaustave "višegodišnje anticivilizacijsko, antidejtonsko i protivustavno djelovanje Milorada Dodika".

 Pročitajte šta je Izetbegović napisao:

 

Poštovana,
 
Postupajući u skladu sa članom II stav 4. i 5. i članom V Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 213. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, obavještavam Vas o sljedećem:

Dana 7. jula 2017. godine, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, u svom govoru na javnom skupu u Bratuncu, u prisustvu velikog broja ljudi, među kojima su bili i zvaničnici iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, rekao je:
 
„Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih koje su tražili i samo usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način...“.
 
Navedenu izjavu Milorada Dodika zabilježio je veliki broj medija i ista je postala dostupna najširoj javnosti u Bosni i Hercegovini.
 
Radi se o najopasnijoj izjavi jednog visokorangiranog zvaničnika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, koja predstavlja direktan udar na Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma te na odredbe iz člana II Ustava BiH vezane za nediskriminaciju i izbjeglice i raseljena lica.
 
Iz navedene izjave Milorada Dodika nedvosmisleno proizilazi da on smatra da su Bošnjaci do 1992. godine bili okupatori na Drini, pa ih je valjda zbog toga trebalo protjerati iz njihovih vjekovnih domova i nad njima počiniti ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, te da njihovo Dejtonskim mirovnim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovano pravo na povratak predstavlja „ponovnu okupaciju“ tog dijela Bosne i Hercegovine koju treba spriječiti.
 
Zloupotrijebivši svoj položaj predsjednika entiteta Republika Srpska, koji ga obavezuje da brine o pravima svih konstitutivnih naroda i građana, Milorad Dodik je navedenom izjavom javno izazvao i raspirio nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima.  Drugačije nije moguće razumjeti njegovu tvrdnju da su Bošnjaci, kao konstitutivni narod, okupatori tog dijela Bosne i Hercegovine.  Iz ovoga proizilaze osnovi sumnje da je Milorad Dodik, kao predsjednik entiteta Republika Srpska, počinio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
 
Navedena izjava Milorada Dodika predstavlja i ozbiljnu prijetnju kojom se u većem razmjeru ili sa širim posljedicama želi spriječiti izbjeglice ili raseljena lica da se vrate u svoj dom ili da koriste svoju imovinu koje su bili lišeni.  Iz toga proizilaze i osnovi sumnje da je Milorad Dodik, poduzimajući ozbiljnu prijetnju, počinio i krivično djelo sprječavanja povratka izbjeglica i raseljenih lica iz člana 146. stav 1. u vezi sa članom 26. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
 
Očekujem da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine postupi u skladu s članom 35. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, te da me obavjestite o Vašoj odluci.

tuzilastvo-2

tuzilastvo-3

 

(Vijesti.ba/SB)

////////////////////////////////

DAN KADA SU MONSTRUMI IZ 'ŠKORPIONA' SVIREPO STRIJELJALI SREBRENIČANE: 'Očekivala sam da će me manje boljeti, ali boli me sve više' (UZNEMIRUJUĆI VIDEO) - 3

DAN KADA SU MONSTRUMI IZ 'ŠKORPIONA' SVIREPO STRIJELJALI ...

///////////////////////

PREVIŠE SMO SE BAVILI ČILIĆEM: Kćerka legendarnog sarajevskog košarkaša osvojila juniorski Wimbledon

//////////////


GUBITAK VEĆI OD KAPITALA: Sud odobrio stečaj Robnih rezervi RS!

GUBITAK VEĆI OD KAPITALA: Sud odobrio stečaj Robnih rezervi RS ...

//////////////////////////

16.07.2017.

VALENTIN INZKO: MILORAD DODIK ZASTRAŠUJE POVRATNIKE I KRŠI DEJTONSKI SPORAZUM

Visoki predstavnik Valentin Inzko : Dodik zastrašuje povratnike i krši Dejtonski sporazum


Juli 16. 2017.


Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je da je pravo izbjeglica na povratak garantovano Dejtonskim sporazumom, a da je zastrašivanje povratnika neprihvatljivo i protivno Dejtonu.

“Komemoracije nevinim žrtvama ratnih zločina, te genocid u Srebrenici, ne smiju se nikada koristiti kao platforma za raspirivanje etničke, verske netrpeljivosti ili mržnje”, rekao je Inzko, komentarišući nedavnu izjavu predsjednika RS Milorada Dodika da su se Bošnjaci vratili u Podrinje da “ponovo okupiraju Drinu”.

“Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražile i usmjeravale svoje pare da bi se ovde, uz Drinu, vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način”, rekao je tada predsjednik RS.

Prema riječima Inzka , takvo ponašanje je suprotno temeljnim i univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, zaslužuje svaku osudu i suštinski je neprihvatljivo i predstavlja uvredu za svaku žrtvu ili preživjelog.

“Žrtve strašnih zločina počinjenih tokom rata, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili ostali, moraju se poštovati; one zaslužuju smirenje i da dostojanstven tretman, a ne da se zloupotrebljavaju za površne političke ciljeve i zastrašivanje bilo koga, posebno onih koji su, uprkos svim teškoćama, pretrpljenom bolu i drugim okolnostima, odlučili da ponovo izgrade svoje živote kao povratnici”, istakao je visoki predstavnik.

Regionalna N1 televizija je objavila da je Incko podsjetio da Aneks 7 Dejtonskog sporazuma jasno kaže da svaka izbeglica i raseljena osoba ima pravo da se slobodno vrati u svoj predratni dom u Bosni i Hercegovini, i da će strane-potpisinice Dejtonskog sporazuma obezbjediti da se izbjeglice i raseljeni mogu vratiti u sigurno okruženje, “bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, posebno na osnovu njihove etničke pripadnosti, vjerskih uvjerenja ili političkih stavova”.

“Aktivnosti ili izjave usmjerene protiv ovih eksplictno navedenih i izvornih odredbi, protivne su Dejtonskom sporazumu koji su potpisale sve strane”, naglasio je visoki predstavnik u BiH.

On je ocjenio da je jedini cilj izjava, kakvu je nedavno dao Dodik, jeste da “unesu strah među pripadnike jedne od najugroženijih kategorija stanovništva u BiH”.

“Dodik bi trebalo da zna da nikakva politička kampanja ne može opravdati takve izjave. Međutim, građani znaju bolje: Pokazali su brojnim primjerima da znaju kako zajedno živjeti u miru, toleranciji i dostojanstvu”, naglasio je Inzko.

(Kliker.info-RSE)

///////////////////////////////

BOSNA I HERCEGOVINA

Nedjelja/nedelja, 16. juli/srpanj 2017.

/////////////////////
////////////////
//////////////////////


MEKTIĆ NAJAVIO ŽESTOK ODGOVOR RTRS-u I DODIKU: 'Sutra ću otkriti nešto vrlo interesantno'

MEKTIĆ NAJAVIO ŽESTOK ODGOVOR RTRS-u I DODIKU: 'Sutra ću ...

///////////////////////

IMA LI PARLAMENT BiH SNAGE: Da negatore genocida pošalje u zatvor?!

IMA LI PARLAMENT BiH SNAGE: Da negatore genocida pošalje u zatvor?!

//////////////////////

PERO SIMIĆ PROZVAO BEOGRADSKU NOVINARKU, ONA MU UZVRATILA: "Vi i Dodik ste produžena ruka genocida"

//////////////////////////////////

REAKCIJE NA SKANDALOZNU IZJAVU MILORADA DODIKA: "Opasnost da muslimani opet okupiraju Drinu"

//////////////////////////////////

FRLJOKA JE PRISLUŠKIVALA: Sebija Izetbegović i Amela Šehović-Mehmedagić dogovaraju izbor dekana Medicinskog fakulteta

///////////////////

SJEĆATE SE ILME KARAHMET: S 13 godina je bila neviđena senzacija, a onda pala u potpuni zaborav...

/////////////////////////////////////

OBJAVLJENA VUČIĆEVA ČITULJA: Slijede oštre sankcije za autora!

Na toj “čitulji” je napisano: “Umro je naš Vučić. Dragi naš Vučiću neka te anđeli vječno čuvaju u sumpornom jezeru.”

Na Twitteru je objavljena navodna “čitulja” predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali je u međuvremenu uklonjena sa naloga na kojem je bila postavljena.

 OBJAVLJENA VUČIĆEVA ČITULJA: Slijede oštre sankcije za autora!

Na toj “čitulji” je napisano: “Umro je naš Vučić. Dragi naš Vučiću neka te anđeli vječno čuvaju u sumpornom jezeru.”

 

Kao “ožalosćeni” navedeni su “Mi mudri i pametni SNS sendvičari iz Centralne ljubavne uprave”, a uz to je stavljen i znak srca, prenosi Telegraf.rs.

 

Vučić je na to reagovao da je ne samo živ i zdrav, već i dobre volje, pred sastanak sa šefom Nacionalne garde i dodao da je velika čast i za Srbiju i za njega lično što će ga američki zvaničnik primiti u svojoj kućiu, u znak posebnog poštovanja.

 

„Živ sam, dovoljno zdrav da se sekiraju mnogo što ne mogu da me pobede”, rekao je Vučić šaljivo novinarima koji izvještavaju o njegovoj posjeti Washingtonu.

 

.

Srbija je sazrela za  ženu na čelu vojske:  Marija ObradovićMarija Obradović

 

Potpredsjednica naprednjaka Marija Obradović kaže da je ovo sramno, kažnjivo i za svaku osudu.

 

- Prvo sam pomislila da ne treba reagovati na gluposti i ružne, nekontrolisane šale neodmerenih ljudi, ali ovo nije prvi put da se ovakvi "postovi" šire društvenim mrežama i zato treba oštro osuditi neprimereno ponašanje. Mogu da razumem da se nekima ne dopada Vučićeva politika i da ih izluđuju njegovi uspesi i rezultati, ali moramo poštovati norme političke kulture. Neprestano ću ponavljati da ovakvo ponašanje i "šale" koje podležu krivičnoj odgovornosti nisu dopustive u Srbiji, čak i kada je predsednik Vučić u pitanju, jer, složićete se, polako nas nekorektno i prostačko ponašanje opozicije navikava da je prihvatljivo vređati i predsednika i premijera Srbije, posebno ako je to Aleksandar Vučić. Nećemo to dozvoliti nikada. Sramno, kažnjivo i za svaku osudu - kazala je ona za "Alo!". 

///////////////////////

FEDEREROV SIN JE HIT WIMBLEDONA : Sestre ga udarale zbog ponašanja, dok je njihov tata držao pobjednički govor (VIDEO)

Sestre ga udarale zbog ponašanja, dok je njihov ... - Slobodna Bosna


///////////////////////////////////////////

VUČIĆEV "INFORMER" OBJAVIO SKANDALOZNU KARIKATURU: Ismijavaju političare koji su bili u Srebrenici

“Selam Alejkum braćo i sestre. Predstavljam vam novu koaliciju koja će zasigurno pobjediti na prvim narednim izborima: Srebrenica Forever!”, riječi su koje na karikaturi navodno govori lider Pokreta slobodnih građana Saša


VUČIĆEV 'INFORMER' OBJAVIO SKANDALOZNU KARIKATURU: Ismijavaju političare koji su bili u Srebrenici

Beogradski tabloid “Informer”, koji je u vlasništvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, objavio je skandaloznu karikaturu na kojoj su lideri srbijanske opozicije Čedomir Jovanović, Saša Janković i Nenad Čanak, zbog odlaska na komemoraciju žrtvama srebreničkog genocida u Potočarima, predstavljeni kao muslimani.

 

Na karikaturi pod naslovom "Dosmanlije formirale novi savez" vrijeđaju se ideri opozicije ali i vjerska osjećanja muslimana.

 

“Selam Alejkum braćo i sestre. Predstavljam vam novu koaliciju koja će zasigurno pobjediti na prvim narednim izborima: Srebrenica Forever!”, riječi su koje na karikaturi govori lider Pokreta slobodnih građana Saša Janković.

 

Kliknite na sliku za pregled u većem formatu:

15.07.2017.

MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: "SVAKI KAMEN I SVAKA STOPA U SREBRENICI SVJEDOCI SU GENOCIDA"

MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: "Svaki kamen i svaka stopa u Srebrenici svjedoci su genocida"

" To je bio zločinački juriš na Bosnu kakvu znamo, Bosnu dobrih ljudi, nezavisno od njihove vjere. Zato se mi poklanjamo nevinim žrtvama koje su stradale da bi se Bosna razgradila”, istakao je u pismu.



MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: 'Svaki kamen i svaka stopa u Srebrenici svjedoci su genocida'

Poglavar crnogorske pravoslavne crkve mitropolit i vladika Mihailo, koji je ranije posjetio Memorijalni centar u Potočarima, obratio se pismom u kojem je rekao da je cilj genocida bio razgrađivanje Bosne.

 

Vladika Mihailo je istaknuo težinu zločina nad nedužnim Srebreničanima samo zato što su se rodili pod znakom polumjeseca.

 

“Svi koji se na ovom prostoru osjećamo ljudima nosimo to breme zla na svojim plećima i molimo se Svevišnjem da se više nikada ne ponovi takav genocid kakav savremeni svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. Tragove tog užasa, nedostojnog svakog bića koji se smatra čovjekom, moramo učiniti javnim cijelom svijetu, a onima koji ga poriču moramo poručiti da svaki kamen, svaka stopa zemlje u Srebrenici svjedoče o zlu koje se dogodilo. To je bio zločinački juriš na Bosnu kakvu znamo, Bosnu dobrih ljudi, nezavisno od njihove vjere. Zato se mi poklanjamo nevinim žrtvama koje su stradale da bi se Bosna razgradila”, istakao je u pismu.

 

Potočari simboliziraju odnos svjetske civilizacije prema zločinu genocida koji neće dozvoliti da se genocid ponovi i Bosna razgradi po mjeri zločinaca koji su genocid osmislili, dodao je vladika Mihailo.

 

“Ja vam u svoje lično ime i u ime crnogorske pravoslavne crkve poručujem da budete dostojanstveni u svom bolu za vašim najmilijima, a zločince će Gospod nagraditi prema zaslugama. Vaše je da u ime ljudskosti oprostite, ali nikad ne zaboravite”, poručio je na kraju.

////////////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

SRPSKI RATNI VETERANI UBIJAJU PO SRBIJI: Devedesetih klali po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, danas ubijaju svoje žene i djecu

Dr. Marković posebno se bavila nasiljem u porodici koje čine ratni veterani u Srbiji.
“Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive… Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma…


SRPSKI RATNI VETERANI UBIJAJU PO SRBIJI: Devedesetih klali po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, danas ubijaju svoje žene i djecu

Slučaj Milana Lovrića šokirao je Srbiju ovih dana. Milan Lovrić (48) krvnički je smrskao kamenom glavu svojoj supruzi Olgi (39) na ulaznom holu Centra za socijalni rad, u kojem je trebalo da se dogovore kako će viđati djecu poslije razvoda. Milan Lovrić je kasnije izvršio samoubistvo, skočivši pod voz.

On je bio registrovani nasilnik. Ranije je osuđivan za nasilje u porodici, a tek je nedavno izašao sa dvogodišnje robije. Sudski ljekari su isvršili psihološko vještačenje nad Lovrićem i utvrdili da pati od posttraumatskog sindroma, koji je stekao tokom boravka na ratištu devedesetih godina. 

Sličan slučaj dogodio se sedam dana kasnije kada je Marko Nikolić u Centru za socijalni rad zadavio sina i ubio ženu. U Srbiji se veoma često događaju slični slučajevi nasilja. Najpoznatiji zločin u Srbiji počinio je Ljubiša Bogdanović (60), koji je 9. aprila 2013. godine počinio masakr i usmrtio 13 rođaka i komšija u Velikoj Ivanči.

 

Mnogi srpski ratni dobrovoljci, odnosno ratni veterani, kako ih nazivaju u Srbiji, a koji su ratovali i ubijali za Veliku Srbiju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, žive sa posttraumatskim sindrom.

Srbija probleme ratnih veterana zataškava, jer želi da sakrije svoju ulogu u ratovima devedestih godina prošlog stoljeća. Dr Olivera Marković odbranila je doktorsku disertaciju “Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja”.

 

“Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće”, piše u svojoj disertaciji dr Marković, prenosi list Vreme. “Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živjeli. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani.”

 

Dr. Marković posebno se bavila nasiljem u porodici koje čine ratni veterani u Srbiji.

 

“Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive… Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma… Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dvije pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama”, piše dr Marković u svojoj disertaciji.

 

“Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svjedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema djeci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja djece jer se prije svega plaše od prekomjerne upotrebe sile. Pored toga, govore da imaju ‘kratak fitilj’, nerijetko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima.”

14.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: 'GARANTI' I 'JAMCI' NESPORAZUMA

Kurspahić: 'Garanti' i 'jamci' nesporazuma



Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu

Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu
*)

.........................................

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je, nakon susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) u Varšavi, izjavila je kako je sa njim razgovarala i o Bosni i Hercegovini, „o potrebi da se ta zemlja politički i u svakom drugom pogledu emancipira“ uz njen naglasak na jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda.

Izjavila je kako se u tom susretu osvrnula i na britansko-njemačku inicijativu za Bosnu i Hercegovinu koja naglasak stavlja na ekonomske i socijalne reforme i iznijela vlastito mišljenje kako „gospodarske i socijalne mjere nisu ni izdaleka dovoljne“ i kako su potrebne „političke reforme i političke promjene“. U evropskim krugovima posljednjih mjeseci zapažen je napadan angažman hrvatske politike da novi status te zemlje – kao članice Evropske unije – stavi u službu promocije „jednakopravnosti“ po mjeri vladajuće hrvatske partije i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Nije se, naravno, teško složiti s hrvatskom predsjednicom da su potrebne i političke promjene ali je jednostrano zalaganje samo za prioritete HDZ-a, kao što su promjene izbornog sistema kao korak prema obnovi međunarodno osuđenog projekta hrvatske „države u državi“ i očuvanje obrazovnog aparthejda u vidu „dvije škole pod jednim krovom“, počelo da izaziva zabrinutost i kritiku u evropskim krugovima kako se na taj način u institucije Unije u tom jednostranom angažmanu unose neriješeni sukobi sa Balkana.

Od članica Unije očekuje se da evropske vrijednosti primjenjuju, prije svega, u vlastitoj kući – ne ostavljajući prostora za širenje fašističke ideologije, u slučaju Hrvatske za rehabilitaciju ustaštva, i dosljedno prihvatajući evropski standard poštovanja vladavine prava, koji ne dozvoljava slavljenje ratnih zločina i njihovih počinilaca.

Kad god se suoče s prigovorima iz međunarodnih krugova kako s bezuslovnim svrstavanjem isključivo iza političkih projekata svojih sunarodnika istovremeno otežavaju traženje i postizanje unutrašnje saglasnosti u samoj Bosni i Hercegovini, politički prvaci i iz Hrvatske i iz Srbije potežu argument kako su na taj aktivizam u vezi s unutrašnjim pitanjima susjedne zemlje obavezni i kao „garanti dejtonskog mirovnog sporazuma“. Tačno je da su taj sporazum – uz predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića – potpisali i predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

To je predstavljalo i prećutno priznanje kako su oni, svojim neposredno predratnim dogovaranjem o prisvajanju značajnih dijelova Bosne i Hercegovine, snosili suodgovornost i za izbijanje rata i imali moć da ga zaustave. Kao potpisnici dejtonskog sporazuma oni su preuzeli odgovornost za njegovo provođenje - za stabilizovanje, a ne razgradnju, Bosne i Hercegovine.

Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu
Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu

Kad se danas njihovi nasljednici na vlasti u Beogradu i Zagrebu pozivaju na tu ulogu „garanata“ ili „jamaca“ Dejtonskog sporazuma, morali bi znati da on, uprkos svim kompromisima i nesavršenostima prihvaćenim kao cijena okončanja rata, ne ostavlja prostora za etnonacionalne avanturističke projekte bilo otcjepljenja postojećih ili uspostave nekog „trećeg entiteta“. Ne može se iz pozicije „garanta dejtonskog sporazuma“ ohrabrivati i podržavati antidejtonska retorika sračunata na omalovažavanje i propast bosanske države i osamostaljenje Republike Srpske kao što se iz pozicije „jamca dejtonskog sporazuma“ ne može pod okriljem kampanje o „ugroženosti hrvatskog naroda“ – pozajmljene iz srpskog nacionalističkog projekta devedesetih – Bosni i Hercegovini agresivno nametati obrazovni i medijski aparthejd.

Propagandisti projekta obnove Herceg-Bosne idu i tako daleko da ideji vladavine kolektivnih prava konstitutivnih naroda, koja poništava ideju jednakosti građana, daju dignitet „institucionalnog pluralizma“ kakav se – kako kažu – primjenjuje u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi. Posezanje za ovim svjetskim poređenjima, na nivou poslovične balkanske sklonosti ka pretjerivanju u pridavanju samome sebi umišljene važnosti – po principu „malo mačku teleća glava“ – zanemaruje drastičnu razliku između ravnopravnosti praktikovane u ta tri svjetska iskustva i „jednakopravnosti“ koja zahtijeva zasebne škole i televizije na jezicima koje i jedni i drugi savršeno i stopostotno razumiju.

U Švicarskoj se taj „institucionalni pluralizam“ praktikuje na njemačkom, francuskom, italijanskom i retroromanskom jeziku; u Belgiji – na holandskom (60 posto stanovništva) i francuskom (40 posto); u Kanadi na engleskom (57 posto) i francuskom (21 posto stanovništva).

A gdje je Bosna i Hercegovina kad njeni susjedi, po uzoru na dogovore iz Karađorđeva i karte podjele crtane na salveti za diplomatskom večerom, stranim državnicima govore o potrebi njene „emancipacije“? U njeno ime – baš kao ni u dejtonskim pregovorima – nema ko da govori. Sve je svedeno na nacionalistički projektovane „interese tri konstitutivna naroda“ koji ne ostavljaju ni najmanje mogućnosti za jednakopravnost građana kakvu je naložila Evropa u presudi u „slučaju Sejdić-Finci“ i omogućuju blokadu čak i popunjavanja evropskog upitnika i bilo kakvog reformskog projekta u ime tih proizvoljno definisanih „interesa“. Ne mislim da bi dobar odgovor na diplomatsku ofanzivu hrvatske predsjednice bilo tužakanje Hrvatske za miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ali bi – u ime dostojanstva bosanske države – bilo krajnje vrijeme da njeni predstavnici u rijetkim prilikama kad su pripušteni u predvorja međunarodne politike zahtijevaju da ih susjedi ostave na miru ako već ne žele pomoći u traženju bosanske saglasnosti o evropskom putu što bi nalagala uloga „garanata“ i „jamaca“ kojom se tako uporno i neosnovano kite.

14.07.2017.

AHMED BURIĆ: KNJIGA SVIH NAS

Ahmed Burić : Knjiga svih nas


Juli 14. 2017.


Ivica Đikić: Beara

Kad čovjek počne tražiti odgovore na pitanja do kojih se ne može doći, to može prerasti u bolest. Kad se razbolim u julu, znam da je to od Srebrenice, pokušavam pobjeći od slika i vijesti, ali me one neumoljivo sustignu. Pisac Ivica Đikić učinio je veliku stvar za sve nas. I zato mu hvala. Tražiti odgovore na pitanja o Srebrenici koji nisu opća mjesta je veličanstven i plemenit posao.

Piše : Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Takva knjiga je Beara. Veliki je to roman: motiv, tema, jezik, obim istraživanja, introspekcija i način prezentacije, sve nas to, dok čitamo tih dvjestopedeset stranica upućuje na to da je to velika, važna knjiga. Ali, odmah nas potom sustigne i pitanje – “zašto ljudi, zašto javnost i kulturne zajednice i akademska zajednica i čitateljstvo, ma koliko danas svi ti pojmovi bili relativni, ne znaju za to?” Ili, barem, ne znaju u onoj mjeri u kojoj svako ko drži do sebe zna nešto o velikim pokoljima 20. stoljeća, a Aushwitzu, Babjem jaru, Jasenovcu ili Katynu? Odgovor se, nekako, nametne nakon što sklopite posljednju stranicu, nakon popisa literature kojom se autor služio – što je kod nas izuzetak, a ne pravilo –  i duboko uzdahnete.

Prvo, zato što je Srebrenica teret. Teret koji nose svi. Prvenstveno Srbi koji su tih dana jula počinili taj jezivi zločin.

No, među Srbima, odnosno onim što razumijemo kao većinu političkog vodstva, i osnovnu ideju koja vlada u tom tkivu, još uvijek – osim u najodgovornijem i najboljem dijelu te zajednice – ne postoji svijest o tome šta je zaista počinjeno. Međutim, dok šuma prohoda, kao kod Shakespearea u Machbethu, odnosno dok se počinitelji ne suoče s dubinom zločina, mogu proći desetljeća, a i nakon toga nije sigurno da će taj toponim zauzeti odgovarajuće mjesto u (pod)svijesti.

Srebrenica je teret i za Bošnjake: ni četvrt stoljeća nakon zločina kolektivna svijest toga naroda nije uspjela naći nijedan drugi format za Srebrenicu, osim uloge žrtve. Taj se, pak, format perpetuira u ostanku na vlasti onih istih, koji vlastitu nesposobnost za društvenu kontekstualizaciju zločina, i moguće načine njegovog prevazilaska, pokrivaju amblematskim obilježavanjima i političkim manevrima, a ne suštinskom pažnjom i odgovornošću, što ta tema i ti događaji jedino i zaslužuju.

Kod Bošnjaka, nota bene, nije profilirana niti vodeća politička struja koja bi imala znanja i viziju oko smještanja Srebrenice u kontekst koji bi pomogao sazrijevanju zajednice. I za hrvatsko političko tijelo, koje je najčešće pratilo Srebrenicu s dostojnim pijetetom, Srebrenica je teret, ali na jedan sasvim drukčiji način od ostale dvije zajednice. Hrvatskoj je Srebrenica teret zbog dijeljenja sudbine: misao da u dijelu hrvatske javnosti postoji svijest o tome da bi ratna povijest te zemlje izgledala bitno drukčije da se srpski zločinci nisu bili opsesivno fokusirali da se osvete “Turcima” i za ono što su im “ustaše” napravile, nije sasvim bez osnova.

O tome, i još o mnogim stvarima, govori ta knjiga. Naše kulture su, naprosto, preslabe da recepcijski prihvate ovakvo djelo, dijelom i zbog žanrovskog određenja. Dokumentarni roman nije česta pojava u nas. Kod nas se piše ili fikcija (od koje je veći dio nečitljiv), ili vlada bijeda znanstvene publicisitike u kojoj se dokumentaristikom stiču politički poeni. Preostaje još memoaristika koja uspijeva samo rijetkima (u slučaju Srebrenice H. Nuhanoviću, E. Suljagiću, M. Aliću), jer je to žanr koji pored životnog iskustva, zahtijeva i izvjesnu disciplinu u redanju misli i činjenica, pa se takve knjige mogu čitati samo iz pera autora koji bi imali što reći i da im život nije bio tako obilježen tom stravičnom činjenicom.

Đikićevo pisanje nije ispalo “žrtva fakata”, koji u ovakvim situacijama snagom materijala prijete da poruše cijelu strukturu romana. Misleći na čitatelja Đikić mu “daje” onoliko istine koliko može podnijeti, iako sve vrijeme čitatelju knjiga ispada iz ruku. Toliko je imena, toponima, odnosa i ljudi u ovoj knjizi da biste za njezinu vizualizaciju morali zamisliti FBI-jevu tablu iz Puzovog i Coppolinog Kuma gdje na na velikoj tabli stoji nekoliko desetina pripadnika mafije, povezanih linijama subordinacije.

Osim što je bila klanica, Srebrenica je bila i vrlo zahtjevan tehnički posao: pobiti više od osam hiljada ljudi u šest dana može netko tko o tome dugo misli i ima lojalne i logistički opremljene ljude, spremne na to da pucaju u nedužne  dok ih ne zaboli prst na okidaču.

O toj banalnoj ravni zla, o kojoj je pisala Hanna Arendt, čovjek sebi postavlja pitanja, ali nije uvijek kadar odgovoriti na njih. Đikić svoje “zašto” u svojoj knjizi formulira na 19. stranici:

Što misliš zašto su to napravili? Zašto su pobili sve zarobljenike koje su uhvatili?” – znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici genocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavili sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi povrđni odgovori na moje pitanje nužno bili pogrešni.

Nama koji smo iz prethodnih života imali – ili smo barem tako mislili – odgovore na neka od tih pitanja, u glavu nije išlo nešto drugo. Kako je bilo moguće organizirati takav horror za tako kratko vrijeme? Đikić u svojoj knjizi, skoro maničnom posvećenošću iščitavanja haških dokumenata, opisuje organizaciju zločina, punjenje autobusa, dovođenje ubica, zakopavanje leševa… Praćenje tog procesa zahtijeva iznimno jak želudac, čitatelj se u jednom trenutku zagrcne od tolikog broja imena, stratišta i žrtava, a ako ne prije, na epilogu  konačno zaplače. Jer, mora. Noćnoj mori kakva je Srebrenica ova je knjiga bila neophodna, i biće teško zamisliti istraživanja te tragedije bez konsultiranja ove knjige koja je, u osnovi, mogla biti biografija Ljubiše Beare, nekadašnjeg kapetana bojnog broda, što u kopnenoj vojsci odgovara činu pukovnika.

Ljubiši Beari, zlikovcu s golmanskim prezimenom, koji je umro u zatvoru u Berlinu, osuđen na doživotnu robiju, bio je namijenjen zadatak istrijebljenja cijele jedne zajednice, i on ga je izvršavao predano, kako je umio i znao. Drama činjenice da se to poklopilo s danima oko njegovog 56. rođendana (rođen je 14. jula, što je 1995. bio dan kad je pobijeno oko 1500 Bošnjaka) i njegova potpuna neosjetljivost na to što se oko njega događa prikazani su “hladno”, što je, valjda, bila i jedina mogućnost kad se piše o takvim stvarima.

Zbog šutnje u Srebrenici i šume koja, vjerojatno, nikada neće prohodati, Ljubiša Beara nikada neće biti opjevan među Srbima u epskom registru, neće ga se slaviti i okivati u zvijezde kao, recimo, njegovog pretpostavljenog Ratka Mladića. Niti će ga Bošnjaci zapamtiti kao jednog od svojih najvećih krvnika u 20. stoljeću. Njega i sve oko njega prekrit će mrak, a ova će knjiga ostati kao neumoljivo svjedočanstvo da velike zločine ne čine nikakvi veliki ratnici ili heroji, nego kapetani, pukovnici, koji nisu ostavili nikakvoga traga osim krvavog. Koji nisu smislili ništa, napisali ništa, ni išta rekli što bi se moglo pamtiti. Osim možda  pokoju repliku koju su zabilježili haaški stenogrami. Ništa sljezove boje, da parafraziramo naslov jedne od prošlih knjiga Ivice Đikića.

Katarza neće doći odatle odakle bi je žrtva eventualno očekivala. Jer, ta šutnja s one strane, može trajati vječno. U njoj je Ljubiša Beara samo jedna nevidljiva čestica koja ni na koji način nije htjela narušiti unaprijed planiran poredak stvari.

Zlo nikada ne spava. Tome nas je poučio Ivica Đikić. I zato mu, ponovo, hvala. Učinio je nešto za sve nas.

//////////////////////////

//////////////////////////////

  //////////////////////////////////////

Reis Kavazović : Postojeće političke garniture će proći i njihovo vrijeme će isteći ma šta oni o sebi mislili !

/////////////////////////////

Njemački parlamentarac Josip Juratović : Njemačka neće šutjeti na destruktivno

/////////////////////

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi težak udarac Trumpovoj zabrani ulaska u SAD

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi ...

/////////////////////

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA: 'Hrvatska pozicija je vrlo jasna, BiH je koncipirana na načelu jedna država, dva entiteta i tri konstruktivna naroda'

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA ... - Slobodna Bosna


////////////////////////////
///////////////////////

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je antievropska i, što je još gore, usmjerena protiv interesa RS'

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je ...

////////////////////////////

/////////////////////////////////////////


Kakvog političara treba Balkan u 21. vijeku : Političkih lidera poput Macrona ili Trudeaua nigdje ni na vidiku !?


Obrazovanje, stav, poštenje, vještina, komunikativnost, šarm, karizma i, naravno, posjedovati cilj… Ovo je dio osobina koje bi morao imati svatko tko želi postati lider.Nije malo ako se namjeravate baviti politikom


///////////////////////

Uznemireni Dodik : Neprihvatljiva optužnica za RS, svim raspoloživim sredstvima stati u odbranu optuženih

Predsjednik RS-a Milorad Dodik izjavio je da je za RS neprihvatljivo to što je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv četiri člana Komisije za provođenje referenduma zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda [...]

13.07.2017.

MASOVNE EGZEKUCIJE U SELU KRAVICA : NA DANAŠNJI DAN POČELE MASOVNE EGZEKUCIJE OKO SREBRENICE

Masovne egzekucije u selu Kravica : Na današnji dan počele masovne egzekucije oko Srebrenice


Juli 13. 2017.

Učenjem Fatihe (muslimanske molitve) i polaganjem cvijeća, preživjele žrtve genocida u Srebrenici  danas su obilježile godišnjicu masovnih egzekucija svojih najbližih, koje su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske ubijali u selu Kravica jula 1995. godine, javlja agencija Anadolija.

Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu traje suđenje osmorici bivših pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, koje optužnica tereti da su hangarima zemljoradničke zadruge u Kravici i u okolini ubili 1.313 Bošnjaka iz srebreničkog kraja.

Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinić, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić.

Ubijeni sinovi, braća…

Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ kaže kako je prisustvovala suđenju, ali ističe kako je stekla dojam da optuženi neće biti kažnjeni.

Hotić je u julu 1995. ostala bez sina, muža, dvojice braće… Nabrajajući ih poimenično, kaže da je ubijeno 56 članova njene rodbine.

„Nama je doći, obilježiti i podsjetiti se toga. Ne možemo mrtve vratiti, a Boga molimo da se procesuiraju odgovorni zbog budućnosti da se više nikada ovako nešto ne ponavlja. Niko nam ne može nikakvom presudom vratiti ubijene, ali može služiti kao opomena i nauk budućim generacijama“, smatra ona.

Njen brat Mustafa Đilović odveden je u hangar u Kravicu, ispred kojeg je danas položeno cvijeće. Njegovi posmrtni ostaci bili su nekompletni.

Nedostajala je glava, a Mustafa je, priča Hotić, prije smrti krvnički premlaćivan. Ukopan je pored brata Ekrema koji je pronađen u masovnoj grobnici Crni vrh.

Ramizi Gurdić u genocidu su ubijena dvojica sinova Mustafa (20 godina) i Mehrudin (18), te muž Junuz. Rastanak sa svakim od njih bio je pretežak, a kada se opraštala sa mlađim sinom, on joj je, sjeća se brišući suze, rekao da se više nikada neće vidjeti.

„I tako je i bilo, nisam ga više nikada vidjela. Muža Junuza sam malo vidjela u koloni, a Mustafu prema igralištu u Kasabi, odakle su ga otjerali na Branjevo i tu je završio. Čula sam da ga je Erdemović (Dražen, op.a) strijeljao. Tražila sam preko Crvenog križa da se sa njim sastanem, a on je poručio: Ne mogu se majko s tobom sastati, meni je bilo naređenje“, priča Gurdić.

Osim Kravice, tokom dana preživjeli su posjetili više lokacija na kojima su žrtve ubijane i odali im poštovanje uz poruku kako takva ubistva nikom ništa dobro nisu donijela, a razorila su hiljade porodica i zbog toga ne smiju nikada biti zaboravljena.

Početak masovnih egzekucija

Na današnji dan prije 22 godine, 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom UN-a počeli predstavljati kao „mirovnjaci“ i na prijevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada „zaštićene enklave“ započeli svoj Marš smrti prema Tuzli, piše portal INS.

Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar. Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Kravicu. Oko 18.00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć“, ispričao je jedan svjedok.

(Kliker.info-INS)

//////////////////////
///////////////////////////////////

Žarko Korać : Genocid u Srebrenici je kolektivna odgovornost srpskog naroda, a

////////////////////////////////////

Intervjui

///////////////////////////////////////

Ambasador Jonathan Moore: Treći entitet ne dolazi u obzir

//////////////////////

“Sedmica sjećanja” : U Richmondu usvojena Povelja o kulturi sjećanja na žrtve genocida u BiH

Juli 13. 2017.


Tužno i dostojanstveno istovremeno , bilo je ovih dana u Ricmondu u američkoj državi Virginiji  gdje je u  organizaciji Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida iz Kanade , održana  “Sedmica sjećanja”  na genocid u Srebrenici,   počinjen nad Bošnjacima Istočne Bosne od strane  srbijanske vojske i vojske i policije bosanskih Srba,  1995. godine.

Predsjednika KBSA  Eldina Elezovića, najviše je kaže,  dojmila atmosfera  u Muzeju holokausta  kada je tokom prikazivanja dokumentarnih scena genocida cijela dvorana plakala.

-Više od 350 gostiju, što naših ljudi, što Amerikanaca, među kojima je bilo i  političara, odnosno kongresmena i senatora   je pratilo projekciju slika genocida i budite uvjereni da niko nije mogao suspegnuti suze. I ovo nam govori  da je na nama ogromna  odgovornost da ne bi  došli u situaciju  da umjesto never again kažemo here we go again.  Jednostavno moramo biti istrajni na putu  traženja istine jer ona vodi ka pravdi, koja se dalje usmjerava prema  miru i prosperitetnoj budućnosti -, ocjenjuje Elezović i ističe da svi oni koji njeguju i unaprijeđuju kulturu sjećanja potenciraju,  ne  osvetu, nego  odbranu svojeg  bića i  opstojnosti svojih  familija, naroda i države,   pošto  nije isključeno da agresori neće pokušati ponovo  jer  je konstantno negiranje počinjenog genocida  prva stepenica u pravcu njenog ponavljanja.


Njegovo mišljenje dijeli i direktor Instituta za ostraživanje genocida, Kanada, profesor Emir Ramić , naglasivši naročito da je  na panel diskusiji u Richmondu ,  uz aktivno učešće: akademika prof. dr Smaila Čekića, gospodina Mira Lazovića, predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, prof. Ive Komšića, člana Predsedništva Republike Bosne i Hercegovine i jednog od gradonačelnika Sarajeva, prof. dr Senadina Lavića, predsjednika Bošnjačke zajednice kulture Preporod Sarajevo; gospodina Saliha Brkića, istaknutog novinara i reportera,  prof. dr Harisa Alibašića, jednog od predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Eldina Elezovića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, te brojnih drugih ličnosti, usvojena  Povelja o kulturi sjećanja na žrtve genocida u BiH.


1. Institucije i organizacije u Sjevernoj Americi kontinuirano djeluju na širenju i jačanju svijesti šire američke i kanadske javnosti o genocidu, najtežem obliku zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji je izvršen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995, kao i u svim okupiranim mjestima, gradovima u opsadi i drugim sigurnim zonama Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini.

2. Zahvaljujemo se Kongresu u Senatu SAD-a i Parlamentu Kanade na usvajanju više rezolucija o genocidu u Srebrenici i Republici Bosni i Hercegovini; gradonačelnicima više od 20 američkih i kanadskih gradova, koji su 11. juli proglasili Danom sjećanja na genocid u Srebrenici i Republici Bosni i Hercegovini. Posebnu zahvalnost izražavamo i dugujemo Kanadskom muzeju za ljudska prava i slobode (engleski naziv) na stalnoj izložbenoj postavci o genocidu u Srebrenici. Također iskazujemo zahvalnost Windzoru i lokalnoj zajednici na izgradnji prvog spomen obilježja žrtvama genocida u Srebrenici u dijaspori; akademskim naučno-istraživačkim i obrazovnim institucijama u SAD i Kanadi koje istražuju i izučavaju genocid u Srebrenici.

3. Civilizacijska je obaveza i kulturna potreba razvijanje kulture sjećanja na žrtve genocida u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. i cijeloj Republici Bosni i Hercegovini, ali i znatno šire, kako u Evropi, tako i u cijelom svijetu. Cilj ovog projekta je:

– da se naučno istraži i naučno sazna naučna istina o zločinu genocida; govori u ime nevino ubijenih žrtava genocida; razvija individualna i društvena svijest i individualna i kolektivna potreba i odgovornost za prevenciju genocida i odgovarajuću blagovremenu reakciju; permanentno istrajavati i istrajati na priznanju krivice i prihvatanja odgovornosti za izvršeni genocid; intenzivno u kontinuitetu planski, organizovano, sistematično, ciljno i svrsishodno raditi na procesuiranju odgovornih; istrajati u ostvarenju barem minimalne pravde, kao individualne ljudske i društvene satisfakcije; razvijati aktivnosti trajnog pamćenja na genocid i žrtve genocida; ostvariti faktičke moralne i pravno-normativne pretpostavke i uslove onemogućivanja negiranja genocida.

4. Problem genocida je problem cijelog čovječanstva. Shodno tome, i genocid u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.  Genocid treba biti bitan činilac društvene svijesti i savjesti međunarodne zajednice, koja, nažalost, i danas prelazi preko toga na način da čak i u toj zoni ne dopušta bošnjačkoj djeci, potomcima genocida, školovanje na bosanskom jeziku i učenje istine o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj historiji i kulturi tradicije. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se, pored ostalog, vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikodržavnih projekata osvajačkog, fašističkog i genocidnog karaktera. U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. To im je omogućio upravo Dejtonski mirovni sporazum. Entitet  Republika Srpska je tvorevina nastala na genocidu.

5. Misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju kulturnih i političkih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum, nažalost, pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države Bosne i Hercegovine?  Donošenje nužnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini i njena evroatlanska integracija nije moguća uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države Bosne i Hercegovine i tražimo da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava.

6. Genocid u Republici Bosni i Hercegovini je proces koji je počeo 1992. i završio 1995. – genocidom u Srebrenici. Međunarodna zajednica je intervenirala nakon genocida u Srebrenici i zbog toga je insistirala na tome da se samo zločin koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine nazove genocidom. Bosanskohercegovačko društvo nije izvuklo pouku od genocida u Republici Bosni i Hercegovini koji je kulminirao genocidom u Srebrenici.  Proces suočavanja međunarodne zajednice sa odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini trebao bi da teče paralelno sa procesom suočavanja sa činjenicama o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Svaki genocid ima svoj državni i međunarodni kontekst, pa tako i genocid u Bosni i Hercegovini. Bez prešutnog odobrenja i bez ignorirajućeg odnosa međunarodne zajednice nijedan genocid nije moguć. Međunarodna zajednica je daleko od toga da se suoči sa svojom odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kad međunarodna zajednica bude spremna da se suoči sa svojom odgovornošću, krenut će i proces suočavanja u Bosni i Hercegovini.

7. U Bosni i Hercegovini je negiranje genocida norma. Negiranje genocida je praktično zvanični diskurs vlasti u entitetu Republike Srpske. Sve dok vlasti tog entiteta i vlasti u Srbiji ne budu spremne da se suoče sa svojom odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini, to negiranje će trajati. Proces priznavanja genocida je složen, jer podrazumijeva, prije svega, političke konsekvence u Bosni i Hercegovini. Suočavanje s genocidom od vlasti entiteta Republike Srpske znači pristanak na ustavne promjene, podrazumijeva pristanak na pravednija rješenja, a ne promoviranje legitimiziranja ciljeva genocida. Teorije o genocidu ne promoviraju ideju o genocidnim narodima, ali govore o masovnom učešću u genocidu. Promovirati tezu da su genocid izvršili samo pojedinci, udaljava nas od odgovora na pitanje zašto se neki ljudi ponašaju kao spasioci, neki kao izvršioci, a neki kao posmatrači. Srpska negacija zločina genocida nad Bošnjacima je rezultat političkog projekta srpskih vlasti, bez obzira koja je partija na političkoj sceni.

8. Priznanje genocida u Srebrenici, kao jedinog genocida koji je izvršen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, predstavlja temelj pomirenja u Bosni i Hercegovini i regionu, temelj bolje zajedničke budućnosti bosanskohercegovačkog društva i države i temelj evroatlanskih integracija Bosne i Hercegovine. Država u kojoj je izvršen genocid, pored više pokušaja, nije usvojila dokument o osudi genocida. Evroatlanska budućnost Bosne i Hercegovine podrazumjeva, pored ostalog, usvojanje rezolucije o osudi genocida, podrazumijeva razvijati sistem obrazovanja koji će učiti generacije da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena višestruka agresija, a nad Bošnjacima genocid. Negiranje historijskih činjenica, koje su i sudskim presudama i političkim odlukama potvrđene, može rezultirati novim genocidom. Bez pouka iz prošlosti, bez istine i pravde, nema bolje budućnosti. Kakvu budućnost možemo očekivati bez pravde i istine? Onima koji negiraju genocid bilo bi bolje da se suoče s istinom, kako bi i njihova djeca imala sigurniju, bolju budućnost. Bolja budućnost zasnovana na učenju o genocidu, na institucionalizaciji kulture pamćenja, na istini i pravdi nema alternative. Zalaganje za obrazovanje o genocidu ostaju naše aktivnosti u kojima definitivno nećemo računati na sve one koji ponižavaju istinu i pravdu, te dehumaniziraju žrtve. Mlade generacije ćemo učiti o vrijednostima mira, vrijednostima kulture sjećanja, vrijednostima istine i pravde, vrijednostima ideje Bosne i bosanskog duha, ali i o kontinuiranoj antibosanskoj kampanji raznih političkih establišmenata u Bosni i Hercegovini.

9. Tražimo izmjenu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kako bi se, pored ostalog, zabranilo negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje zločina genocida. Implementacija presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, kojom je kao pravna činjenica utvrđeno da je u sigurnoj zoni Ujedinjeni nacija Srebrenici počinjen genocid 1995, nema rok trajanja. Na ovaj način doprinijelo bi se izgradnji sigurnog društva, ali i iskazalo poštovanje sa žrtvama agresije i genocida. Istraživači genocida ističu kako je posljednja faza genocida negiranje da se on dogodio. Naša je moralna i historijska obaveza da širimo istinu o genocidu, tražimo pravdu za žrtve genocida, institucionaliziramo kulturu pamćenja.

10. Pozivamo predstavnike Evropske unije da u procesu otvaranja novih poglavlja za pregovore o priključenju Srbije Evropskoj uniji postave uvjet da ta zemlja mora priznati odluke međunarodnih sudova o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Pozivamo predstavnike Evropske unije da od Hrvatske, koja je već članica Evropske unije, zatraže poštovanje odluka međunarodnih sudova. Pozivamo predstavnike Evropske unije da u procesu otvaranja poglavlja za pregovore o priključenju Bosne i Hercegovine  Evropskoj uniji ne pregovaraju sa onima koji negiraju odluke međunarodnih sudova, jer ukoliko neko ne poštuju te odluke kako će poštovati druge evropske standarde. U dijelu Bosne i Hercegovine, zatim Srbiji, u kontinuitetu se  negira genocid nad Bošnjacima, veličaju se najveći ratni zločinci, a i danas je na djelu ideologija i politika, uključujući i medije koji siju novo agresivno genocidno sjeme zla. Mlađe generacije koje nemaju vlastito iskustvo vremena u kome je počinjen genocid mogu biti žrtve manipulacije nekažnjenih ideologa ili podržavalaca genocida i doći u priliku da ponove genocid. Inkriminacija negiranja genocida ima simboličku funkciju za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je počinjen genocid. Da bi se u njoj omogućilo razlikovanje prošlosti od sadašnjosti potrebno je javno priznanje činjenica o izvršenom genocidu kao jednom od najvažnijih uslova evroatlanskih integracija.

11. Bošnjaci, žrtve genocida imaju povijesnu dužnost pamćenja i podsjećanja na genocid, koji je nad njima počinjen. Nosioci ideologije i politike genocida, kao i izvršioci genocida, imaju historijsku odgovornost da osude ideologiju, politiku i praksu genocida i da zahtijevaju da se u tom procesu najodgovorniji primjereno kazne.

12. Sadašnja civilizacija mora omogućiti žrtvama genocida da ostvare pravo i na materjalno – financijsku nadoknadu za izvršeni genocid, Stoga pozivamo sve preživjele žrtve genocida da se obrate Vijeću sigurnosti UN, vodečim državama međunarodne zajednice, posebo SAD i Kanadi, kao i Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i entitetu Republika Srpska sa zahtijevom ostvarivanja navedenog prava.

(Kliker.info)

13.07.2017.

NJEMAČKI PARLAMENTARAC JOSIP JURATOVIĆ: NJEMAČKA NEĆE ŠUTJETI NA DESTRUKTIVNO PONAŠANJE HRVATSKE, NE ŽIVE SVI HRVATI U BiH U HERCEGOVAČKOM KANTONU

Njemački parlamentarac Josip Juratović : Njemačka neće šutjeti na destruktivno ponašanje Hrvatske, ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu


Juli 13. 2017.


Svjedoci smo ovih dana bombastičnih naslova i neugodnih poruka iz Hrvatske prema Njemačkoj. Što me čudi da Hrvatska vlada koja je ušla u EU kao primjer ostalima i morala te pristupne uvjete ispuniti koji važe za EU po pitanju BIH se destruktivno ponaša navodno štiteći interese Hrvata u BIH.

Svaka pomisao na građansku BIH im ulijeva strah u kosti te se uporno nameće od Hrvata i Srba da je građanska BIH probošnjacka ideja, čak se spominje i lobiranje Erdogana kod Merkel za uspostavljanje građanske BIH što je teški apsurd.  Pa ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu, naglasio je u razgovoru za Vijesti.ba Josip Juratović zastupnik SPD-a u njemačkom Parlamentu.

VIJESTI.BA: Prema pisanju pojedinih medija u BiH, Berlin insistira da BiH bude uređena kao građanska država, čemu se zvanični Zagreb oštro protivi. Koliko i doista prema Vašim saznanjima postoje inicijative te vrste? 

JURATOVIĆ: Očigledo je da se u Briselu iza zatvorenih vrata već duže raspravlja sa ciljem da se proces ulaska država Zapadanog Balkana u EU ubrza. Naposlijetku i i takozvani Berlinski porces plus koji se ovih dana održava u Trstu za njegov uspjeh je potrebno paralelno i raditi na procesu reformi koje će ubrzati u EU. Svjedoci smo ovih dana bombastičnih naslova i neugodnih poruka iz Hrvatske prema Njemačkoj.Što me čudi da Hrvatska vlada koja je ušla u EU kao primjer ostalima i morala te pristupne uvjete ispuniti koji važe za EU po pitanju BIH se destruktivno ponaša navodno štiteći  interese Hrvata u BIH.

Očito postoji veliki strah kod vladajućih političkih struktura u BIH koji su se prepali za svoje pozicije pa svaka pomisao na građansku BIH im ulijeva strah u kosti te se uporno nameće od Hrvata i Srba da je građanska BIH probošnjacka ideja, čak se spominje i lobiranje Erdogana kod Merkel za uspostavljanje građanske BIH što je teški apsurd.  Pa ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu.  Moramo napokon biti pravedni i uzeti u obzir činjenicu da se ovdje toj ideji protive političke elite sva tri etnički čista tora. Uzmimo na primjer o bosanskim Hrvatima nitko desetljećima ne vodi brigu jer nemaju svoje predstanike u vlasti. Svaki Hrvat iz Bosanske Posavine koji je obespravljen u etnički čistoj  Republici Srpskoj  i Hrvat iz Srednje Bosne u većinskom bošnjačkom okruženju s radošcu odobrava ravnopravnu građansku BIH, jednaku za sve, a ne da im nad glavom stoje ploče neke umjetne tvorevine Republike Srpske zbog čije ideje su i protjerani.

Mislim da je licemjerno ovo nazvati brisanje Hrvata iz BIH, pa zar bosanski Hrvati moraju ponovno  biti žrtve samo zato jer nisu rođeni u Hercegovini a dobro znamo iako preko 200.000 protjeranih bosanskih Hrvata danas ih još uvjek ima više u Bosni nego u Hercegovini.  Zašto se te velike vođe ne pitaju kako je njihovim pripadnicima naroda kao manjinama u etnički čistim kantonima, nego još cinično pozivaju da se humano presele sa svojih djedovina u neke etno torove gdje im nacionalni vođe obećavaju sigurnost, a ako je etno čista Hercegovina toliko sigurna zašto je onda tisuće obitelji zauvjek napuštaju.  Vrijeme je da se BIH riješi svoje rekordne disfunkcionalnosti, nacionalno homogene getoizacije, gdje se i dan danas slave promotori i akteri etničkog čišćenja, odražavju koncerti u čast onih koji su ubijali druge, oslikavaju se zgrade ratnim zločincima. U zemlji u kojoj postoje dvije škole pod jednim krovom nema mjesta u Europi a političke vođe to dobro znaju. Što se naroda tiče i narod je te činjenice svjestan sa time što velika većina nema problema sa idejom suživota. Jedino političke elite i političko privilegirani ne žele da dođe do pristupanja BIH u EU jer bi to značilo i njihov kraj.

VIJESTI.BA: Kako vi generalno gledate na taj odnos građanskog i etničkog kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i njena integracija u Evropsku uniju. Znamo da su sve zemlje EU u državno-pravnom smislu zajednice građana na etnija? 

JURATOVIĆ: Građanska država je ona u kojoj svi građani, bez obzira na nacionalnost, imaju ista prava, dok etnička država kojoj i samo ime govori, nastoji nacionalno homogenizirati svoje stanovništvo pri čemu prednost ima samo jedna etnička skupina. Bosna i Hercegovina na svom putu u EU zasigurno mora biti uređena kao držva građana sa svim jednakim pravima za sve. Nedovršeni procesi  Sejdic i Finci govore koliko  manjine u BIH nemaju nikakva prava a država koja ne štiti manjine nema što raditi u EU jer EU stoji na temeljima ravnopravnosti i jednakosti svih građana. Sudeći po određenim napisima, u medijima i rekacijama vladajućih političkih opcija  što god da se u BiH pokuša promijeniti – potencijalni je razlog za rat, tako bar političke elite tumače.

Dakle, najbolje bi bilo po vladajućima u njihovim uhljebima da se ništa i ne radi te da BiH  i dalje tapka na mjestu a  da EU i Amerikanci šalju novce kako  Balkanci opet ne bi zaratili.  Mislim da je svima dosta tog bacanja prašine u oči i da se samo pojedinci boje da će građanskim ustrojem izgubiti povlastice, vlast a neki se čak i boje Sanaderovog sindroma. Uvjeren sam u to da si slobodni i demokratski svijet EU neće  više dozvoliti takvo ucjenjivanja a i niti narod BIH. To i političke elite dobro znaju i očajno pokušavaju na sve moguće načine spriječiti bilo kakve promjene.

VIJESTI.BA: Postoje i određena vrste razmišljanja da Hrvatska na ovaj način želi napraviti pritisak na Njemačku kako bi upravo Njemačka uzela kao legitimne zahtjeve političkih krugova iz Hrvatske i BiH, koji su u suprotnosti sa građanskim principom. Koliko je to realno?

JURATOVIĆ: Njemačka je tradicionalno prijateljski nastrojena prema Hrvatskoj i pokazala se u više navrata i dokazala svojim podrškama. Međutim kada nešto nije ispravno i vidimo da to šteti i nije u skladu sa normama modernog europskog društva, moramo ukazati na to svjesni da se to vladajućim kastama koje se više od dva desetljeća nisu pomaknuli sa mjesta neće svidjeti. BIH je danas kronični bolesnik jedna od najkompliciranijih država u EU pa čak i svijetu i definitivno je posljednja rasistička zemlja u Europi. Sa tri konstitutivna naroda, dva entiteta, deset županija, jednim distriktom 143 općine pri čemu su promjene ne samo nužne nego prijeko potrebne.  Promjena mora biti, sviđalo se to vladajućima ili ne. Hrvatska i Srbija su potpsinice Daytonskog sporazuma i s time se obavezuju za mir i sigurnost te cjelovitost BIH koja se pak može sačuvati samo time ako će štiti interese i prava svih građna BiH a ne samo svojih etničkih nacionalnih jedinica, pri čemu je tragedija od strane hrvatske politike još veća što ne štiti čak interese svih Hrvata u BIH nego interese samo određene skupine. Osobnog sam mišljenja da se EU nalazi u preslagivanju po pitanju njene budućnosti. Plašim se da je hrvatska aktualna politika zalutala lošim strujama po ugledu autokrata Mađarske i Poljske,  umjesto putem  zapadne Europe demokratskih sloboda, koja se priprema za nova vremena ekonomskog prosperiteta i socijalne sigurnosti.

VIJESTI.BA: Da li je u tome smislu postojala neka inicijativa Hrvatske koja u Njemačkoj nije naišla na razumijevanje? 

JURATOVIĆ: Njemačka je zemlja koja je prije sedamdeset godina bila simbol zla, i danas postala zemlja poštovanja i nade. To je uspjela samo iz tog razloga što se duboko distancira od svoje rasističke  i nacionalističke povjesti vjerodostojno zastupa demokratsko uređenje koje se zasniva na slobodi i ljudskim pravima svih njenih građana, te štiti mir i stabilnost u dobroj suradnji sa svim članicama EU i susjednim zemljama. Njemačka je svjesna svoje odgovornosti po pitanju budućnosti EU koja je prije svega projekt mira , slobode i blagostanja svih gradjana EU. Iako je Njemačka brojčano najjača država EU ona ne dijeli države po njenoj veličini, ekonomskoj moći, već se trudi i inzistira na tome da se sve članice EU drže onoga čime su se obavezale ulaskom u EU,  te da se zalažu za mir i demokratske slobode kako unutar EU tako i susjednih zemalja. Dakle Njemačka, nije u ulozi da traži prijatelje ili neprijatelje već se drži sebi zadatih principa, svjesna činjenice da bi napuštanje tih principa bilo pogubno za mir i stabilnost u EU. Njemačka je svjesna iz vlastitih povjesnih iskustava da EU niti je trgovački centar niti bankarski fond, već projekt mira slobode i blagostanja.

VIJESTI.BA: Ustavni sud BiH suspendirao je odredbe Izbornog zakona,  i bez izmjena Izbornog zakona, teško da će se upće moći implementirati rezultati sljedećih izbora. U kojem pravcu bi trebale ići izmjene izbornog zakonodavstva, odnosno može li BiH obezvrijeđujući glasove svojih građana iz pojedinih kantona, kako predlaže HDZ BiH, na takav način svoje zakonodavstvo uskladiti sa evropskim?

JURATOVIĆ: Mislim da bi trebalo cjelokupnu BIH  podijeliti na izborne jedinice i po ugledu na Njemačku poslanike birati iz izbornih jedinica kako bi građani znali tko ih zastupa u pralamentu. Pralament je najviši organ demokratskog sustava pošto su parlamentarni zastupnici direktno od naroda birani. Parlament onda uspostavlja vladu koja je izvršni organ a ne kao što je sad u praksi da nacionalne vođe kroje sudbinu naroda i njihovih političkih zastupnika.

Parlament kao najviši organ demokratskog sustava mora naći kompromisom modus kako će biti interesi svih građana zastupani,  pri cemu se mora postivati ustav pri donošenju zakona. Ustavni sud kontrolira da li je zakon ustavnopravni dok izvršna vlast kroz ministrastva sprovodi zakonodavstvo u praksu.

Uz dobru volju barem što se tiče naroda tu nema nikakvih problema jer po mom saznanju na terenu narod  bi se lako i brzo dogovorio. Najveći problem je u politici koja  već dvije decenije od svakog riješenja napravi problem. No ipak o svojoj sudbini odlučuje sam narod, jer su mu dati demokratski mehanizmi odlučivanja kroz tajno glasanje. No da bi demokracija funkcionirala neophodno je razvijati i svijest vraćanja ljudskog dostojanstva koje se barem u BIH decenijama gazilo i omalovažavalo prije svega od samih nacionalnih vođa. Po meni je tragično da jedno društvo šalje obrazovanu djecu da budu sluge u stranom svijetu dok političke elite to besramno podržavaju a njihovi roditelji se hvale da su se im djeca snašla. Krajnje je vrijeme da proradi ljudska svijest da se prevazidje strah i mali sitni interesi te da narod  ispravi kičmu,  obrani svoje ljudsko dostojanstvo i krene složno graditi društvo slobode, mira i blagostanja.

 Nihad Hebibović (Vijesti)

//////////////////////////////

/////////////////////////////////////////

ČOVIĆ O INICIJATIVI NJEMAČKE ADMINISTRACIJE: 'Zalaganje Njemačke za građansku država je medijski spin, probni balon...'!

ČOVIĆ O INICIJATIVI NJEMAČKE ADMINISTRACIJE: 'Zalaganje ...

//////////////////////////

//////////////////////////

/////////////////////////

SRAMNI VUČIĆEVI TABLOIDI: 'Srebrenica je montirana, muslimani su ubijali muslimane, sve je to izmišljeno...'

SRAMNI VUČIĆEVI TABLOIDI: 'Srebrenica je montirana, muslimani su ...

12.07.2017.

MINISTAR MIRKO ŠAROVIĆ: ODOBRENA SU NAM ČETIRI PROJEKTA, NO SVI SU 'ZALEĐENI' ZBOG OPSTRUKCIJE VLADE ENTITETA RS-e!

MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: "Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS"!

Zbog uslovljavanja iz Republike Srpske bh. delegacija u Trstu vjerovatno neće potpisati ugovor o pristupanju naše zemlje regionalnoj Transportnoj zajednici.



MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: 'Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS'!

„Ne može varijanta "mi smo za članstvo u Transportnoj zajednici, ali pod našim uslovima". Uslovi su jednaki za sve, tekst ugovora se ne može mijenjati, to su nam rekli iz Evropske komisije“, kazao je Mirko Šarović, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

 

Kako saznaje "Slobodna Bosna", Evropska komisija ukupno je odobrila sedam investicionih projekata za zapadni Balkan koje će finansirati sa 535,8 miliona eura. Riječ je o jednom energetskom projektu iz Srbije, četiri transportna projekta iz BiH te po jednom transportnom projektu iz Srbije i Makedonije. 

Za četiri projekta u BiH Evropska komisija spremna dati 46,1 miliona eura nepovratnih sredstava a radi se o tri dionice na koridoru 5C, dvije u Federaciji i jednoj u RS, te grantu za rekonstrukciju luke Brčko.

 

Ministar Šarović kaže da su svi projeti koji su odobreni BH "na ledu" zbog protivljenja Vlade RS članstvu BiH u Transportnoj zajednici.

Šarović ističe kako je ugovor važan i za Srbiju, jer će sjedište Transportne zajednice biti u Beogradu.

„Ovakav rad protiv opšteg interesa mora doživjeti neki svoj krah i ja sa svoje strane snažno podržavam članstvo BiH u Transportnoj zajednici za zapadni Balkan i uvjeren sam da će prevladati razum i da iracionalnost neće imati šansu“, navodi Šarović. 

//////////////////////////

12.07.2017.

DžEPARENJE HISTORIJE

Džeparenje historije


Zlatko Dizdarević

Autor
12.7.2017. 


Image result for zlatko dizdarevic
..................................

Izdvajamo

  • Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.
........................

Više od polovine čovječanstva – Jevreji, kršćani i muslimani – doživljavaju Jeruzalem kao kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Uporna nastojanja onih koji ta vrata žele pritvoriti za jedne i širom otvoriti za druge, nastavljaju se žešće nego ikad. Jedan od takvih je i Benjamin Netanyahu, sada već dugogodišnji premijer onog Izraela koji bi da po svaku cijenu neprikosnoveno vlada pomenutom kapijom. Silom i lukavštinama.

Minulog petka u Sarajevu je bila promocija knjige Izraelski aparthejd Britanca Bena Whitea. Sjajan autor izuzetne knjige. Sve je objasnio kako treba, savršeno precizno, dokumentirano, jasno, sistematično, cjelovito ali i do detalja o tome kako je temeljni cionizam, uz pomoć moćnih bjelosvjetskih profitera ove priče u svijetu, i jadnih oportunista podjednako, poništio vrijednost činjenica.

I smiješnim učinio takozvani međunarodni poredak.

Istu tu večer, palestinski ambasador u nas Rezeq Namoora saopćio je znakovitu vijest: Na samitu UNESCO-a u Krakovu, stari grad Hebron na okupiranoj Zapadnoj obali, priznat je kao palestinska svjetska baština. Hebron je stavljen i na UNESCO-vu listu “ugroženih mjesta”. Za ovu odluku glasali su predstavnici dvanaest zemalja Komiteta za svjetsku baštinu, šest ih je bilo uzdržano a dvoje je bilo protiv.

UNESCO-va rezolucija je ovim priznala historijski značaj mjesta starijeg od tri milenija u kojem predstavnici sve tri monoteističke religije imaju svetište. Riječ je o “Pećini Patrijarha” u kojoj su po vjerovanju Jevreja sahranjeni Abraham i njegova žena Sara, potom Isaac i Rebeka, te Jakov i Lea. Po tome je Hebron za Jevreje postao “Grad Patrijarha”.

Muslimani koji su također poštivali Abrahama, Ibrahima kao oca i judaizma i islama. Za njih je “Pećina Patrijarha” –Ibrahimova džamija. Prostor je mjesto vječitih sukoba i zato danas podijeljen, s posebnim ulazima za Jevreje i muslimane. Prema kršćanskoj tradiciji, Hebron je jedan od tri grada za koje je vezano vjerovanje da je dom i mjesto rođenja Ivana Krstitelja.

Izraelski premijer Netanyahu u petak je, odmah nakon objave odluke iz Krakova, kazao kako je “za žaljenje da organizacija koja je osnovana da promovira mjesta historijskog naslijeđa pokušava iz političkih razloga odvojiti Jevrejski narod od njegovog naslijeđa…” Nije pri tome kazao ništa o tome kako je njegova zemlja, Izrael, početkom ove godine – sluteći ovakvu moguću odluku, ubilježio “Pećinu Patrijarha” i još jednu grobnicu kraj Jeruzalema, kao mjesta nacionalnog naslijeđa Izraela!

Oba su mjesta na Zapadnoj obali koja, prema svim međunarodnim odlukama pripada Palestini.

Mnogo veći cinizam je, zapravo, u moru činjenica o otimačini Izraela o kojoj je, nasuprot reakciji Netanyahua, igrom slučaja, istu večer u Sarajevu govorio Ben White, inače Jevrej porijeklom. Posebno o okupatorskoj politici spram Jeruzalema, svetinje tri religije– koju u kontinuitetu s Benom Gurionom, Moshe Dajanom, Shamirom, Sharonom i drugima uporno provodi i Netanyahu.

Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.

Ipak, davne 1950. godine, samo dvije godine nakon što je odlukom UN stvoren Izrael u podijeljenoj Palestini, premijer Ben Gurion kazao je kako je još Kralj David učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela, pa će tragom toga i novostvorena država učiniti isto. U momentu kada su zahvaljujući UN-u 1948. dobili polovinu zemlje od one kojoj su se nadali stoljećima, a Palestincima uzeto tri četvrtine od onoga što su imali – znalo se da će otimačina ići i dalje. Jeruzalem, prema istoj odluci UN tretiran kao sveto mjesto pod međunarodnim upravom, postao je cilj otvorene nezajažljivosti.

Zid plača kao ostatak Solomonovog hrama, mjesta gdje je prema jevrejskoj tradiciji ostao da bdije božanski duh, bivao je dovoljan argument za prisvajanje kompletne historije grada unazad nekoliko hiljada godina, uz poništavanje svetinja kršćanstva i islama. Kod kršćana, uz ostalo, svega najvažnijeg vezanog uz Isusa Krista, od Crkve svetog groba, Maslinove Gore, Via Dolorose, Golgote…

O “Al-Qudsu”, kako Jeruzalem zovu muslimani, pričat će vam tamo svako palestinsko dijete kroz Kur’an-sku storiju o čudesnom noćnom putovanju Poslanika iz svetog grada Mekke, i o tome “kako je Muhameda probudio anđeo Gabriel i odjahao s njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovečiju glavu”. Odatle se Poslanik Muhamed uzdigao na nebo gdje su mu otkrivene pouke islama. Tamo je kasnije, 638. godine, osvajač Jeruzalema halifa Omar sagradio malu drvenu džamiju. Pola vijeka poslije tu je podignuta “Kupolu na stijeni”, zovu je i Omarova džamija, sa zlatnom kupolom. Prema mnogima, to je najljepši objekt u historiji islamske arhitekture. Samo malo dalje, na istom platou nekadašnjeg jevrejskog hrama, nalazi se džamija Al Aqsa, jedno od najvažnijih svetih mjesta islamske civilizacije.

Ovih nekoliko najkraćih mogućih objašnjenja o “trojnoj” svetosti Jeruzalema, kazuje dovoljno o agresivnosti ambicije da se sve skupa, kao nikada u povijesti, pokori jednoj državi, jednom narodu i jednoj vjeri. I to na tuđoj, okupiranoj teritoriji što je pod međunarodnom ingerencijom. A upravo je to izraelski Kneset (parlament) učinio ponovo 1980. godine, temeljem “Osnovnog zakona”, proglašavajući Jeruzalem “nedjeljivom prijestonicom Izraela”. Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 478 poništio ovo proglašenje, ali džaba.

Palestinski Istočni Jeruzalem okupiran je još 1967. a od tada se Palestinci uporno – temeljem “legalnih” odluka, uredbi i zakona protjeruju. Izraelskih naseljenika tamo je već blizu šest stotina hiljada. Trump im je obećao da će prebaciti Američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem i tako “ovjeriti” cijeli grad kao glavni – izraelski. Potom se privremeno predomislio, valjda shvativši da bi to poremetilo business s nekim njemu važnim arapskim režimima koji to baš ne mogu kod kuće narodu lako objasniti. America first! Valja malo sačekati.

Eto, Netanyahu bi da sada zaboravi povodom Hebrona to uporno historijsko džeparenje cijelog Jeruzalema i njegovih svjetskih svetinja. Jer zamislite, u Hebronu mu “Pećinu Patrijarha” trpaju nekim tamo Palestincima koji, kao što znamo, ne postoje. Umjesto da su sve pripisali jedino postojećem Izraelu! Uostalom, kada mu se može da cijelom svijetu ospori pravo na Jeruzalem, mimo Izraela, šta je osporavanje te tvrdnje UNESCO-a o “palestinskom Hebronu”. Zna Bibi da ima leđa.

U ratu smo ovdje govorili da čovjek mora biti malo lud da ne bi poludio.

Netanyahu je samo dio dostignute svjetske realnosti danas: Treba biti potpuno lud da bi te politika novih vladara, logike sile i otimačine smatrala – normalnim.

Teško starinski normalnima poput Bena Whitea ili ovih iz UNESCO-a.

radiosarajevo.ba













12.07.2017.

ZAŠTO SE STIDITE GENOCIDA?

Zašto se stidite genocida?

 Tomislav Marković

Autor
10.7.2017. 



Zašto se stidite genocida?

..............................

Izdvajamo

  • Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

.................................

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

 

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Iznervirana zrtva (1)

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.


/////////////////////////////////
///////////////////////////////
12.07.2017.

'ČEKAM GA 22 GODINE'

'Čekam ga 22 godine'




U Memorijalnom centru obavljena je kolektivna dženaza za 71 Bošnjaka, ubijenog u genocidu jula 1995. godine. Najmlađa žrtva koja je danas ukopana je Munib Salkić, koji je imao samo 15 godina. Sa današnjom dženazom u Memorijalnom centru Potočari ukopano je 6.575 identifikovanih Bošnjaka iz Srebrenice i osam susjednih opština.

Pored jednog od 71 tabuta sa posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana, poredanih pred musalom, kleči Emina, sestra ubijenog Muniba Salkića.

Munib je najmlađa je žrtva kojoj je danas klanjana dženaza. Imao je samo 15 godina, kada je ubijen. Njegova sestra Emina starija je godinu dana.

"Čekam ga 22 godine. Svaki dan sam zamišljala kako mi dolazi, a nikako da dođe. Sad kad smo skupa, nikome ga ne dam", iskreno će Emina.

Munib se od porodice rastao na današnji dan, prije 22 godine. Tada su se posljednji put vidjeli.

"Bio je visok i nije smio da ide sa nama. Majka je govorila da ga preobučemo u žensko i da ga sakrijemo. Imala sam i sestru, bila je policajka, ali je i ona ubijena. Ubijen mi je i otac. Brata sam tražila 22 godine, dosadila sam više ljudima koji istražuju grobnice. Uvijek su mi govorili da nema još ništa, a sad kad ima, ne dam brata nikome", kroz suze priča Emina.

Emina pored bratovog tabuta
Emina pored bratovog tabuta

Najstarija žrtva koja je danas ukopana u Memorijalni centar je Alija Salihović. Volio je Srebrenicu i nije htio da je napusti do posljednjeg dana, kaže kćerka Fadila Redžematović koja sada živi u Plavu.

"Moj otac nije želio da izađe iz Srebrenice. Vojnici su ga prisilili da dođe u Potočare. Tu se susreo sa mojom majkom. Prilikom transporta žena iz Potočara, moj otac je odvojen i odveden u nepoznatom pravcu. Čekali smo 22 godine da dođemo do ovoga čina", kaže Fadila.

Jedna kćerka Alije Salihovića sada živi u Švedskoj, a petoro unuka u nekoliko zemalja svijeta. Vahid je djedu na dženazu došao iz Amerike.

"Živim u Njujoruk, ali, evo danas sam ovdje da odam dužnu poštu svom djedu. Dugo smo živjeli u nadi, živjeli sa njom, ali napokon smo dočekali tužnu, ali i lijepu vijest – djed je pronađen. To je zaista tužno, ali je sada lijepo kad znamo da djed ima svoj mezar i da tu možemo doći, da budemo uz njega", riječi su Vahida.

Alija Krdžić iz sela Osmače ukopao je danas oca. I sam je preživio strahote rata.

"Zarobljen sam 1993. godine. Bio sam u nekoliko logora i pred kraj rata sam razmijenjen. Moj otac je krenuo šumom ka Tuzli, ali se nije uspio spasiti. Nakon 22 godine neizvjesnosti, ukopao sam ga i sada znam gdje mi je otac", kaže Alija Krdžić.

Na posljednji, vječni smiraj, brata je danas ispratio Mevludin Jahić iz okoline Bratunca.

"Od mog brata pronađene su samo tri kosti. To sam znao i prošle godine, kada je identifikovan, ali nisam pristao na dženazu – čekao sam da se pronađe bar još koja kost, ali nije uspjelo. Sada sam odlučio da mu klanjam dženazu i da znam gdje mu je mezar. Još tragam za jednim bratom, ali, nema nikakvih vijesti", kaže Mevludin.

Mevludin Jahić pored mezara svog brata
Mevludin Jahić pored mezara svog brata

Saosjećanje prema žrtvama izrazila je danas američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack.

"I danas sam ovdje u ime naroda i Vlade Sjedinjenih Američkih Država da bismo izrazili trajnu podršku i trajnu posvećenost žrtvama srebreničkog genocida. Ostajemo posvećeni da se zadovolji pravda za žrtve, a njihovoj djeci obezbijedi bolja budućnost", istakla je Cormack.

I pored svega što se ovdje dogodilo, još ima negatora genocida.

"To je genocid i nema tog suda koji može suditi umesto nas. Nadam se da će se ovde u najskorije vreme pojaviti predstavnici Srbije i Republike Srpske koji treba da budu sposobni da urade ono što samo oni mogu i umeju", poručio je Čedomir Jovanović iz Liberalno-demokratske partije Srbije.

Sa istorijom se moramo suočiti, ako želimo da imamo budućnost, ukazuje predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.

"Mi zbog toga godinama tražimo da srebrenička tragedija uđe u udžbenike u Srbiji i da se o njoj u školama otvoreno govori. Ali, govoriti o žrtvama, značilo bi govoriti i o onima koji su to proizveli. Znamo da takvih još uvek ima u političkom životu u Srbiji", naveo je Čanak.

Direktor Memorijalnog centra Potočari Mersed Smajlović podsjeća da je sa današnjim danom u Memorijalnom centru Potočari ukopano 6.575 žrtava genocida.

"A još oko 200 žrtava je, na zahtjev članova porodica, ukopano na drugim lokacijama, odnosno u mjesnim i porodičnim mezarjima", rekao je Smajlović.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

////////////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 12. juli/srpanj 2017.

/////////////////////////////////////////////
12.07.2017.

LATINKA PEROVIĆ: CIJELI SVIJET JE PRIZNAO GENOCID U SREBRENICI, A U SRBIJI IZBJEGAVAJU. TO JE VEOMA UPOZORAVAJUĆE!

Latinka Perović: Cijeli svijet je priznao genocid u Srebrenici, a u Srbiji izbjegavaju. To je veoma upozoravajuće!

Juli 12. 2017.


Ugledna srbijanska historičarka i bivša političarka dr. Latinka Perović, po mnogima guru demokratske Srbije, kazala je u  razgovoru za INS da je negiranje genocida kao karaktera događaja u Srebrenici i srednjem Podrinju jula 1995. godine “veoma upozoravajuće”.

Podsjeća da se godišnjica genocida u Srebrenici ove godine obilježava ne samo u BiH i bivšoj Jugoslaviji, već i u svijetu.

– Napisano je mnogo knjiga. Neki autori, koji su pisali odmah poslije događaja, ponovo se na to vraćaju. Čitaju ta svjedočenja. Po njima preko 200.000 takvih svjedočenja ima u Haškom tribunalu. Događaj je, dakle, izuzetan po svojoj težini, po svojoj morbidnosti, političkoj suštini i mnogo ljudi u svijetu obraća pažnju na Srebrenicu, evo već godinama. Ima mnogo inicijativa u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Taj Marš mira, manifestacije u Hrvatskom saboru, onda te različite manifestacije koje dolaze iz Vukovara. Događaj se, zaista, obilježava kao nešto što je nezaboravno, što obilježava to vrijeme i što jako usporava taj proces, neću reći pomirenja, već bilo kakve obnove povjerenja između Srba i Bošnjaka – kazala je Perović za INS.

Naglašava da je u međuvremenu objavljena biografija Radovana Karadžića čiji je autor američki historičar Robert J. Donia.

– To su dokumenti koji imaju savršenu naučnu preciznost i negirati karakter tog događaja je veoma upozoravajuće. Slušala sam predsjednika Republike Srbije (Aleksandra Vučića, op.a.) koji je govorio da je to stravičan zločin, ali je izbjegavao da pomnije riječ genocid, iako je on tako okvalifikovan u svjetskoj javnosti i međunarodnim sudovima. Tako ga vidi bošnjački narod. Mi moramo, na kraju, da postavimo pitanje može li se udaljavati i ignorisati taj događaj. Vidim da se i u Bosni vodi rasprava oko toga da li donijeti zakon o kažnjivosti poricanja genocida. To su sve dokazi koji govore o tome da nismo priznali razmjere i posljedice toga događaja. To mora biti upozoravajuće, ne samo za vlasti Srbije već i srpsku javnost – smatra Perović.

Na pitanje da li su žive ideologije koje su dovele do genocida u Srebrenici, Perović je istakla da cijeni pomake u društvu.

– Naravno, i u vlasti, koja je u vrijeme dok se taj događaj dešavao bila na neki način suodgovorna. Dakle, ne samo Milošević već ni opozicija to nije osuđivala. Vrlo sam, naravno, skeptična prema shvatanju posljedica tog događaja. Mislim da je izbjegavanje kvalifikacije, izbjegavanje suštine rata koji je vođen za ujedinjenje svih Srba, stvaranje jedinstvene srpske države i uklanjanje svih drugih koji su bili smetnja na tom putu. Kod nas i u svijetu je toliko toga napisano da ignorisati to znači biti daleko od odgovornosti da se prizna suština – zaključila je Latinka Perović u razgovoru za INS.

Faruk Vele (INS)


/////////////////////////////////

////////////////////////////


POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini' - 2

POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini'

//////////////////////////////////////

HAHN: 'EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balkan'

HAHN: "EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balka


///////////////////////////////////
11.07.2017.

OBILJEŽENA GODIŠNJICA GENOCIDA, SMIRAJ ZA 71 ŽRTVU

Obilježena godišnjica genocida, smiraj za 71 žrtvu


Prizor iz Potočara

U Memorijalnom centru Potočari održana je komemoracija, ukop i dženaza za 71 identifikovanu žrtvu 22. godišnjice genocida u Srebrenici.

Riječ je zločinu u kojem je Vojska Republike Srpske 11. jula 1995. godine ubila 8.372 muškarca – Bošnjaka, među njima i veliki broj dječaka.

"Molimo Te Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica", poručio je, kao i svake godine, u dovi šehidima reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

Danas ukopane žrtve genocida će, kako se nadaju njihovi najbliži, konačno naći smiraj. U Potočarima je sa ovom dženazom ukopano 6.575 identifikovanih Bošnjaka iz Srebrenice i osam susjednih opština. Još se traga za oko hiljadu žrtava genocida.

Među 71 žrtvom, najmlađa je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

Obilježavanje 22. godišnjice genocida počelo je komemoracijom u Memorijalnom centru Potočari, obraćanjem brojnih zvanica. Njihova ključna poruka je bila da se osuđuje negiranje genocida i da pomirenja nema bez pravde i istine.

Prvi se skupu obratio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović koji je rekao, pored ostalog, rekao da su "na ovom mjestu i na ovaj dan primjerene samo šutnja i molitva".

"Ali vrijeme u kojem živimo od nas zahtijeva da govorimo, da ponovo podignemo glas i odgovorimo onima koji još nisu razumjeli ili ne žele da razumiju zastrašujuću poruku genocida koji je ovdje počinjen. Šta se ovdje desilo u ljeto '95. godine, dobro je poznato", rekao je Izetbegović.

"Odredi smrti zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nakon višegodišnje opsade slomili su otpor iscrpljenih branilaca i pogubili hiljade zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka, želeći da na ovom prostoru potpuno zatru postojanje jednog naroda. Šta su i kome su skrivili ovdje mučki pobijeni muškarci, dječaci i starci, ljudi koji su branili svoje porodice i gole živote, svi do jednog, ostaće tajna zauvijek skrivena u tamnim ponorima duša zlikovaca koji su to počinili", poručio je Izetbegović.

Odgovora mora biti, ističe Bakir Izetbegović, a oni se nalaze u životu ispunjenom pomirenjem koje je potrebno svima.

"Ono je potrebno kako nikada više u Bosni i Hercegovini ni jedna majka ne bi tražila kosti svoje djece. Pomirenja u BiH ne može biti bez pravde i istine, s čime se suočavamo svaki put kad kažemo Srebrenica. Upućujemo poziv srpskom narodu da prihvati istinu i prestane poricati genocid, što bi bio najvažniji korak za pomirenje. Od borbe za istinu i pravdu nikada nećemo odustati", riječi su član Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

Izetbegović: Bez pravde i istine nema pomirenja u BiH
Izetbegović: Bez pravde i istine nema pomirenja u BiH

Dopremijer Republike Turske Nurman Kurtumluš poručio je da zločin u Srebrenici mora biti podsjećanje cijelom svijetu.

"Na jednom ovakvom komemorativnom skupu, biti s vama 11. jula, naša je ljudska dužnost. Poginulo je i ubijeno 8.372 srca. Njihove kosti ćemo danas ponovo dati zemlji. Ovo je još jednom prilika da sebe preispitamo. Bio sam ovdje prije nekoliko godina, to je bio jedan od najtužnijih dana u mom životu", rekao je Kurtumluš.

On je ukazao da se i danas na sve četiri strane svijeta dešavaju zločini.

"Zašto ne učinimo nešto da to zaustavimo? Jedanaestog jula 1995. ovdje je počinjena drama, pred očima cijelog svijeta u srcu Evrope, u jednoj savremenoj zemlji. Nažalost, zašutili su svi, nisu čuli vapaje ljudi. Nakon priprema koje su trajale mjesecima ovdje se desio genocid. Svijet je to samo posmatrao", istakao je dopremijer Turske.

Nurman Kurtumluš je kazao da je "sada red da svi položimo račune".

"Onaj koji od zločinca ne traži nikakvu odgovornost ne može biti čovjek koji podržava nevine i mlade. Ovo ne smije biti izvor mržnje ali moramo osuditi zločince. Ne može se samo reći da ćemo biti uz nevine, bez da ukazujemo zličince", rekao je Kurtumluš.

Predstavnik Kraljevine Saudijske Arabije Abduhal Humud al Harbi je posebno istakao da Saudijska Arabija podržava stabilan život i mir svih naroda Bosne i Hercegovine.

"Nadamo se širenju srednjeg islamskog puta u borbi protiv terorizma i ekstremizma u svim njegovim oblicima, širenju sigurnosti i stabilnosti za sve narode u svijetu, suživota među religijama, kulturama i civilizacijama, u borbi protiv siromaštva a koji se smatraju glavnim uzrocima, oslanjajući se na riječi uzvišenoga Allaha koji kaže: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu, da budete svjedoci protiv ostalih ljudi", rekao je Al Harbi.

Specijalni predstavnik Evropske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark istakao je da je dužnost cijele međunarodne zajednice da pamti šta se desilo u Srebrenici.

"EU je upravo uspostavljena da se na evropskom tlu nikada više ne dogode ubijanja i genocid. Ali, prije 22 godine u tome nismo uspjeli i desio se genocid. Danas moramo nastojati da se takav zločin nigdje i nikada ne desi. Riječ Srebrenica nas podsjeća na nevine žrtve a ja želim da u budućnosti iz Srebrenice dolaze uspješne slike privrednog razvoja i mirnog suživota", rekao je Wigemark.

Wigemark: Prije 22 godine nismo uspjeli
Wigemark: Prije 22 godine nismo uspjeli

Šef Misije OSCE u BiH Jonathan Moore je izrazio nadu da će 71 žrtva, koja će biti ukopana, pronaći svoj smiraj uz više od 6.000 već identifikovanih i pokopanih.

"Naša pojedinačna i kolektivna obaveza mora biti i čuvanje sjećanja na svakog od njih pojedinačno, jer zaborav i ravnodušnost su najveći neprijatelji za nadu i budućnost u vremenu dok tražimo pravdu. Govoreći o tragično stradalim žrtvama ne možemo a da ne govorimo o preživjelima", rekao je Moore.

Briga za porodice žrtava genocida i zločina protiv čovječnosti ostaje trajna obaveza svih nas, naveo je šef Misije OSCE u BiH.

"Mi smo svakodnevno prisutni u Srebrenici, 365 dana u godini na raspolaganju smo Srebreničanima i Podrinjcima. Želimo koliko je to god moguće pomoći Srebrenici da zaliječi svoje rane, da se podigne iz pepela, da umije svoje lice i zasja ljepotom koja ju je krasila prije negoli je zadesila njena tragična sudbina - genocid", kazao je Moore.

"Odgovorni za najužasnije zločine protiv čovjeka i humanosti zaslužuju naš najdublji prezir i najoštriju osudu, te im nema mjesta ni uloge u javnom životu", dodao je Jonathan Moore.

Na komemoraciji je govorio i predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Carmel Agius.

Rekao je da pred zvanicama stoji ponosno jer "mogu reći da bez Haškog tribunala ovo mjesto ne bi bilo kao što izgleda danas".

"Mnoge žrtve i mnoge masovne grobnice nikada ne bi bile pronađene, genocid nikada ne bi bio dokazan. Kad sam prvi put došao ovdje, bio je užasan prizor, s očajnim glasovima preživjelih koji su tražili pravdu i pravda je došla. Presudama Haškog tribunala je dokazano da su muškarci odvajani i odvedeni da bi bili likvidirani. Veliki broj dječaka i muškaraca koji su nastojali da dođu do Tuzle hvatani su jedan po jedan i ubijani. Hiljade muškaraca i dječaka je ubijeno i bačeno u masovne grobnice, sve dok ih nismo pronašli", riječi su Agiusa.

Carmel Agius je uputio i tri poruke.

"Prva poruka je onima koji misle da će profitirati negiranjem i relativiziranjem genocida, druga poruka je za žrtve i porodice, za preživjele i porodice žrtava i stanovništvo ove zemlje, i treća poruka za lidere ove uvažene zemlje", rekao je Carmel Agius.

"Ja ću krenuti od onih koji genocid negiraju ili relativiziraju. Izvrtanje istorije ili poricanje predstavlja namjeran napad na istinu. Razumijevanje prošlosti je ključno za shvatanje pojedinaca, za njihovo shvatanje društva i postizanje zajedničkih ciljeva. Genocid u Srebrenici ne može se porediti sa bilo kojim drugim zločinom prije njega. Dokumentovan je u cijelom nizu presuda, na više međunarodnih sudova, uključujući i naučno potkrijepljene i najmanje detalje tog zločina. Revizionisti, vi koji negirate, nikada nećete uspjeti u naporima da sakrijete pravu prirodu genocida. Vaša djeca, vaši unuci će jednog dana shvatiti da istina dešavanja na ovim prostorima ne leži na mjestima gdje je izvrtana, gdje je ova istina izvrtana, već tamo gdje je dostupna. Oni će otkriti istinu, pravu istinu, i pitaće se šta ste to još od njih krili", istakao je Agius i dodao:

"Što se tiče žrtava iz jula '95., to je moja druga poruka – meni je žao što oni koji negiraju i relativiziraju i dalje slamaju srca preživjelih. Istorija, vrijeme i međunarodna zajednica su na vašoj strani. Zakopajte mržnju koja vas povremeno obuzima i dajte dopirnos miru i budućnosti. I treća poruka za domaće lidere – pred vama je mnogo problema u vođenju zemlje i mnogo vapaja za istinom. Teško je postići ravnotežu kad su sjećanja tako svježa. Osiguravanjem pravde to se može postići. Bez pravde nema mira, bez pravde nema budućnosti za BiH. Vi morate osigurati prosperitet svojim narodima i BiH."

"Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrekao je niz presuda za genocid i ratne zločine ovdje u Srebrenici u julu 1995. U novembru 2018. očekujemo presudu haškom optuženom Ratku Mladiću, a potom i Radovanu Karadžiću", rekao je Duraković.

Žrtvu u zločin u Srebrenici, prema riječima Durakovića, ne odvajano od ubijanja Bošnjačkog naroda, nevinih građana BiH od Prijedora do Trebinja, od Ahmića, Stoca do Bijeljine.

"Mi danas u Srebrenici opominjemo i sjećamo se žrtava logora Keraterm, Omarska, Trnopolja, Gabela, Heliodroma i Dretelja. Sjećamo se opsade Sarajeva, ubijenih na Korićanskim stijenama, ubijene mladeži na Tuzlanskoj kapiji, silovanih žena Foče i Višegrada. Potočari i put preko šume su samo tačke u vremenu i prostoru, gdje je zločinačka namjera doživjela svoju punu provedbu i vrhunac, gdje je logistički i operativno nedvosmisleno potvrdila da je paradržavni sistem Republike Srpske zločin genocida počinio planski i smišljeno kao dio ratne strategije", kazao je predsjednik Organizacionog odbora.

Danas, svi se mi svojim snagama borimo protiv završne faze genocida, a to je negiranje – ponovio je Ćamil Duraković.

"Negiranje stravičnog zločina tolikih razmjera, koji se desio u Srebrenici, također zahtjeva organiziran pristup. Želim poručiti, da mi nećemo posustati. Genocid nećemo nikada zaboraviti. U Istočnoj Bosni se opet rađaju djeca. Nova generacija povratnika, oni koji ovog jula beru maline, kupe svoja sijena, polažu ispite na fakultetima, pokreću svoje poslove. Oni su dokaz da od naše zemlje ne odustajemo, jer ako odustanemo od povratka, od naših domova, onda odustajemo i od naše domovine i gazimo žrtvu onih koje danas ukopavamo", naveo je Duraković.

"Pozivam Srbe koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave Institutu za traženje nestalih BiH, da bi nakon 22 godine porodice mogle ukopati svoje voljene, na dostojanstven način", dodao je Ćamil Duraković.


Povodom 22. godišnjice genocida upućene su brojne poruke međunarodnih zvaničnika.

Visoka predstavnica EU i potpredsjednice Evropske komisije Federica Mogherini i komesar Johannes Hahn povodom komemoracije godišnjice genocida u Srebrenici, dali su zajedničku izjavu.

"Dok obilježavamo 22. godišnjicu genocida počinjenog u Srebrenici, naša srca i naše misli su sa žrtvama i njihovim preživjelim porodicama i prijateljima. Danas, odajemo počast žrtvama. Vrijednosti koje su tako žestoko prekršene prije 22 godine – poput poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti – sada su u središtu našeg odnosa sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, na putu ka EU integracijama", istaknuto je u izjavi.

Navodi se i da će se već sutra lideri regiona sastati u Trstu i razgovarati o tome kako region može napredovati na zajedničkim inicijativama.

"Proces pristupanja EU je tu da pruži podršku cijelom regionu ka pomirenju, pravdi i saradnji", naveli su u zajedničkoj izjavi Mogherini i Hahn.

Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici poručio da "trebamo zastati i prisjetiti se onih koji su izgubili živote u Srebrenici, i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, i razmisliti o posljedicama mržnje i fanatizma".

"Trebamo gledati i u budućnost, ka zadatku izgradnje bolje budućnosti za Bosnu i Hercegovinu. Iz tog razloga, Ujedinjeno Kraljevstvo podržava neophodne reforme kojima je cilj da pomognu otvaranju novih radnih mjesta i borbi protiv kriminala i korupcije", poručio je Johnson.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN) Antonio Guterres je uoči 22. godišnjice genocida u Srebrenici pozvao sve da iskreno pogledaju prošlost i osiguraju da zločini koji su počinjeni nikada ne budu ponovljeni.

"Međunarodna zajednica i UN prihvatili su svoj dio odgovornosti za tragediju koja se dogodila u Srebrenici i naporno su radili kako bi naučili lekcije iz svojih propusta", rekao je Guterres.

Prvi čovjek UN-a je istakao kako za izgradnju bolje i zajedničke budućnosti različite zajednice u BiH moraju prepoznati tragedije prošlosti.

Godišnjica genocida u Srebrenici, bila je udarna vijest u brojnim svetskim medijima. Većina od njih podsjeća da je prije samo nekoliko dana Holandija, čiji su vojnici u sastavu UN trebali čuvati zaštićenu zonu, proglašena djelomično krivom te da je, faktički, pomogla Vojsci Republike Srpske u provođenju genocida.

Uz to, naglašavaju da je zločin u Srebrenici proglašen genocidom u presudama Tribunala i stavovima Ujedinjenih naroda, ali da je rezoluciju o genocidu u Vijeću sigurnosti prošle godine zaustavila Rusija.



U Potočare je dan ranije pristiglo više od 5.000 hiljada učesnika "Marša mira" koji su tri dana pješačili trasom dužom od 100 kilometara kojom su se 1995. godine probijali Srebreničani nadajući se prelasku na slobodnu teritoriju.

Među učesnicima "Marša mira" su i nekadašnji stanovnici Žepe, druge zaštićene zone UN-a tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Ova ruta iz Žepe za Srebrenicu je funkcionisala za vrijeme rata između opsjednutih enklava kao "put hrane".


Nakon 227 pretrčanih kilometara, iz Vukovara u Potočare su stigli i ultramaratonci Duško Štrbac, Elvir Rakipović, Dražen Čučić, Goran Draksler i Zmago Horvat.

Na komemoraciji je učestvovalo i više od 400 učesnika Internacionalnog moto maratona "Srebrenica 2017." koji su krenuli u ponedjeljak iz Sarajeva prema Srebrenici. Među učesnicima maratona bili su motociklisti iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije, Švedske, Libije, Švicarske i Turske.

U ponedjeljak je održana i komemorativna sjednica Skupštine opštine Srebrenica kojom je odata počast svim bošnjačkim i srpskim žrtvama stradalim tokom rata. Komemoraciji nisu prisustvovali predstavnici Udruženja majki Srebrenice.

Načelnik Opštine Srebrenica Mladen Grujičić poručio je da je namjera skupa da se pošalje poruka saosjećanja i izgradnje međusobnog povjerenja.

Grujičić je ponovio da neće prisustvovati dženazi, ali je najavio da će posjetiti Memorijalni centar u Potočarima tokom ove godine.

Predsjednica udruženja "Žene Srebrenice" Hajra Ćatić izjavila je da majke nisu prisustvovale komemorativnoj sjednici, jer "neće da slušaju onog ko negira genocid".

Genocid u Srebrenici događao se između 13. i 19. jula 1995. godine, kada je ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca s područja enklave Srebrenice.

Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a Vojska Republike Srpske zauzela je 11. jula 1995. godine.

U januaru 2007. godine Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije okarakterisao je djelovanje srpskih snaga u Srebrenici kao genocid.

Evropski parlament je u januaru 2009. godine proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je za zločine u Srebrenici optužio ukupno 21 osobu.

Prvi osuđeni za zločin u Srebrenici koji je priznao kazneno djelo ubistva je plaćenik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen u novembru 1996. na pet godina zatvora. Nakon tri i po godine zatvora, Erdemović je oslobođen.

Nekadašnji general Drinskog korpusa Radislav Krstić je 2001. godine osuđen za genocid i dobio je 46 godina zatvora, koja je nakon podignute žalbe 2004. godine smanjena na 35 godina.

Pukovnik Vidoje Blagojević je u januaru 2005. godine proglašen krivim za ratne zločine u Srebrenici i osuđen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute žalbe smanjena na 15 godina.

Pet godina kasnije, 10. juna 2010. godine, Tribunal je donio presude sedmorici vojnih i policijskih dužnosnika za genocid u Srebrenici i Žepi, u najvećem suđenju te ustanove to tada.

Vujadin Popović, obavještajni potpukovnik Drinskog korpusa Armije Republike Srpske, i Ljubiša Beara, pukovnik iste vojske, proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubistva i osuđeni na doživotne kazne u zatvoru.

Drago Nikolić, šef sigurnosti Zvorničke brigade, proglašen je krivim za učešće i pomaganje u genocidu, te je osuđen na 35 godina zatvora.

Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i učestvovanje u istrebljenju, ubistvu, progonu i prisilnu deportaciju i osuđen je na kaznu od 17 godina.

Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19, a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne.

Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno- sigurnosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske tokom rata u Bosni i Hercegovini, optužen je u sedam tačaka za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, istrebljenje, ubistva, progon, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Godine 2012. proglašen je krivim po šest od sedam tačaka optužnice i osuđen na doživotni zatvor.

Za genocid u Srebrenici je krivim proglašen i Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant vojnih snaga RS-a. Haški tribunal osudio ga je na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora.

Za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini optužen je i Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Planirano je da se presuda objavi u novembru ove godine.

////////////////////////

BRITANSKI ŠEF DIPLOMATIJE, BORIS JOHNSON: 'Genocid u Srebrenici najkrvaviji čin masovnog ubijanja u Evropi'

BRITANSKI ŠEF DIPLOMATIJE, BORIS JOHNSON: 'Genocid u ...


////////////////////////

U Potočarima klanjana dženaza za 71 žrtvu srebreničkog genocida

////////////////////

SB U POTOČARIMA: Suze Munibove sestre Kadire nikada nitko neće obrisati (FOTO)

SB U POTOČARIMA: Suze Munibove sestre Kadire nikada nitko neće ...

//////////////////////////////////


//////////////////////


DA VUČIĆEV SIN NE BI OSTAO 'MAGARAC': 'Njegov otac bi morao izgovoriti istinu o Srebrenici'

DA VUČIĆEV SIN NE BI OSTAO 'MAGARAC ... - Slobodna Bosna

////////////////////////////

10.07.2017.

ESAD BAJTAL: UJED ZMIJE SJEĆANJA

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA


Esad Bajtal

Autor
10.7.2017. 



Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

foto: Mikel Olba


/////////////////////////

Izdvajamo

Nikada više neću reći: "Postojim" a da se pri tom ne zastidim

.........................................................

Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice

Smrt je u zaboravu,
a ne u faktu smrti.
Čovjek je mrtav tek onda
kad ga se više niko ne sjeća.

F. Alfirević

U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,
smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.

Ali,
u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja
za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,
i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,
postaje i bolnije i okrutnije čak
i od same smrti.[1]

Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,
svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.

O bolu suočavanja majki sa
konačno pronađenim ostacima
zločinački pogubljenih sinova.

O paklu beznadežnog suočavanja
iz koga nikakav bijeg nije moguć.
Pa ni onaj neizbježni.

Jer,
ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.

Baš kao što se počinioci tih zločina,
uprkos svoj njihovoj očiglednosti,
čak ni notornih laži negiranja svojih zločina
ne žele odreći.

U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.

Dijalektika uzaludnog prizivanja zaborava,
koji se žrtvi uporno ne odaziva.

Traženje koje duše smiruje,
naziv je dokumentarnog filma
o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za
zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.

Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,
film nam prikazuje i pokazuje
upravo taj potresni nemir – živih.

Odnosno,
u svojoj dvadestominutnoj
dokumentaristički temporalnoj svedenosti,
ovaj film se, uglavnom,
odvija na centripetalnoj orbiti momenta
šokantnog suočavanja majki s
konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.

Zemnim ostacima života
reduciranog na puko Ništa.

Ništa skršenih, i
skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.

Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,
u čije se nepojmljivo postojanje ne može više
ni sumnjati ni vjerovati.

Stjerana uza zid opore
i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;
suočena s konačnim ishodom
odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;
izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,
jedna od neutješno ojađenih majki,
mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,
u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,
kratko i poluodsutno izgovara:

Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,
najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je
ta izgubljena majka,
sudbinski tako nestvarno-tragično,
a realistički krajnje surovo
suočena.

_68664539_68664538

Oporost njenog iskaza:
Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!
bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene
da se suoči upravo sa onim za čim je godinama
tako istrajno i neumorno tragala.

A tragala je za posljednjom istinom svog života.

Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.

Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti
i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,
nije ni spremna ni kadra prihvatiti.

Jer,
htjeti je jedno,
imati je – drugo,
a prihvatiti
sudbinski
nepojmljivo okrutnu spoznaju,
nešto je
– sasvim treće.

Kad rezignirano kaže da
“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,
ta bolno ucvijeljena majka samo
vjeruje da – ne vjeruje.

Odnosno,
ona bi samo htjela
da – ne vjeruje.

U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,
ona dobro zna da je sve to baš tako.

Tako kako joj vlastite oči
kazuju i po-kazuju.

Ali,
realno stiješnjena između
potresnog Bola Istine,
i konačno Izgubljene Nade,
ona naprosto ne želi vjerovati
da vidi to što vidi.

I da jest – to što jest.

Evidentnu i najzad pronađenu istinu
(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),
njen razoreni um sada
odbija da prihvati.

Pod presijom te
tako nestvarne stvarnosti,
elementarni pojmovi školski uobičajenog
reda i poretka stvari,
u njenoj se glavi refleksno obrću
u svoju logičku suprotnost.

U tom emotivno prisilnom obrtanju,
ona svoju bolnu Nevjeru
izriče glasom Razuma,
dok racionalnu Nauku
reducira na unutranji glas čiste Vjere.

Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,
samo zato, jer joj tako
hladna Nauka kaže.

0,,5782549_4,00

Istovremeno,
ona “ne vjeruje” u ono očigledno i
opipljivo-prisutno,
jer,
njeno skrhanošću pobunjeno srce,
tu očiglednost odbija da prihvati.

Izgubljena u svojoj nevjerici,
ona,
s tim suhim,
ogoljelim i deformisanim kostima,
– “kao da” nema ništa.

U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti
iracionalnog trenutka suočavanja,
te su joj beživotne kosti – u isti mah
i nešto tuđe,
i nešto – sveto.

Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,
a svojom uzvišenom svetošću bolno i
neodoljivo privlače.

Pokrenuto
tom užasno svetom nedodirljivošću,
tonom neviđenog strahopoštovanja,
uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,
upućeno doktoru-forenzičaru:

“Mogu li Ovo dirnuti”?

Mogu li “Ovo dirnuti”,
na jeziku
ambivalentne majčinske nevjerice, znači:

Smijem li dirnuti to tako moje,
a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.

Odnosno,
to Božanski nedodirljivo i Sveto,
a majčinski, ipak moje,
i – samo moje.

Tražene i konačno nađene,
te gole, suhe kosti,
DNK-ovski sabrane, tu,
pred njenim presahlim očima,
u koje sada
niti želi niti može da vjeruje,

ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti
osionih čuvara naciona!

Odraz su pomamne okrutnosti
idejnog fanatizma
i netrpeljivosti
besmisleno nepotrebne i
planski kovane mržnje
dokonih etno-spisatelja i
etno-“spasitelja”.

Bol_sestre

Mržnje koja bezdušno
laže,
bije i
ubija!

U ime čega?
I zašto?

U ime Politike!
U ime Nacije!
U ime Vjere!

Čije Politike?
Čije Nacije?
I čije Vjere?

I šta su
ta Politika,
ta Nacija
i
ta Vjera

u odnosu na bolnu Nevjeru
ove jadom skrhane žene?

Nevjeru njene nespremnosti
da povjeruje u
okrutnost i idejno bezumlje
strahobnog povijesnog zločina,
što se,
u gomili skršenih kostiju,
zrcali,
tu, pred njenim
usahlim očima.

Njena svijest
o besmisleno krvavom krojenju istorije,
čini tu istoriju neljudskom i
ljudski neprihvatljivom.

Za nju,
ta histerična historija
nema više nikakvog smisla.

I nikada ga više neće imati.

Uprkos očiglednosti
opipljive gomile požutjelih kostiju,
u tako bezočni ishod jednog
smišljenog zločina
ne može se povjerovati.

Niti se,
tim kostima očigledno potvrđeni,
a razumu neshvatljivi zločin,
može majčinski ikad prihvatiti.

bosch

I zato,
ova bolom skrhana majka,
niti želi,
niti može,
niti hoće

da – povjeruje u ono
što vidi.

U trenutku kad ga je konačno našla,
ona sumnjičavo odbija
upravo To za čim je,
godinama,
tako uporno,
majčinski strasno
tragala.

Budimo realni.

Ne vjeruje ona više ni
Nauci na koju se
u svojoj bolnoj nevjerici
poziva.

U tom gorkom,
spoznajno pogubnom momentu
nadrealne scene suočenja

Nauka je za nju
samo častan izgovor
“zdravog razuma”.

Vid odbrane pred neshvatljivim i
majčinski neprihvatljivim
tragovima ratnog užasa
i idejno-planski osmišljenog
nasilja.

Ona,
više Nikada,
više Nikome,
i više Ništa,
neće,
niti može,
niti želi vjerovati.

Sve što je imala
za nju je definitivno,
nepovratno, i
za sva vremena –
izgubljeno!

Pred njenim očima plutaju još
samo sablasne Sjenke Privida.

I Privid Svijeta
oličen tim Sjenkama.

U hipu tog
tragično-potresnog suočenja,
njen stvarni svijet
stropoštava se u
mračni ambis
Idejnog Ništavila.

A u pomrčini tog Ništavila,
njene presahle oči
nemaju više šta da traže.

Niti imaju šta da vide.

I sve što je još preostalo,
tim,
iracionalnom nadom
iznevjerenim očima,
jeste samo to
– da zaplaču
i plaču.

Tiho.
Nijemo.
Bez glasa.

I bez suza.

srebrenica_memorial

Posljednja scena tog
ljudski poraznog,
psihološki slojevitog i
filmski uvjerljivog kazivanja,
govori nam upravo o tome.

Budi nas za
potresnu istinu jedne
ljudski i civilizacijski
porazne stvarnosti.

Naglo suočena
s gomilom pronađenih kostiju,
u hipu te neshvatljive istine,
umire majčina
Posljednja Nada.

Njeno iracionalno htijenje
da bi,
uprkos svemu što
zna i vidi,
ipak,
moglo biti i – drugačije.

Drugačije od
tragičnog ishoda koji,
tim nijemim kostima
na stolu polumračne kosturnice,
potvrđuje sve one crne slutnje
od kojih je –
svjesno se nadajući
– nesvjesno bježala.

Ali,
nisu samo te suhe i
nepomične kosti – mrtve.

Prije nego ih sahrani,
one su nju – živu
– već sahranile.

Definitivno srušen,
i zajedno
s njom živom pokopan,
nestaje svaki smisao ostatka
njenog života.

Od tog trenutka,
on nepovratno pripada
još samo nestvarnom sjećanju
nekog davno prohujalog
vremena.

I zato,
na samom kraju,
ljudski postiđeno, i
s dužnim poštovanjem
koje im pripada,

valja odlučno stati i
pokloniti se
pred
porazno neizrecivim bolom
tih hrabrih
Žena-Majki.

Majki koje to više nisu.

Tih povijesno-nasilno i
moralno-tragično
razmajčenih majki.

Kao živi mrtvaci
sumorno-poratne bosanske zbilje,
one su jedini istinski svjedoci
užasno neljudskog, i
ogavno suludog zločina.

Zločina
koji leži na savjesti jednog
bezočno poganog vremena,
kome,
nažalost,
i sami pripadamo.

I čijoj poganosti
mnogi od nas,
ako ničim drugim,
a ono
svojom kukavnom ratnom i
poratnom šutnjom,
podosta toga
bar – moralno
duguju.

Upravo zato,
zbog neizmjernog bola
ovih Dostojanstvenih
i
Uspravnih Žena,
svako od nas
umjesto lažnih molitvi
iza kojih se krijemo

pokajnički ponizno
i mantrički uporno
iz dana u dan
iz sata u sat, i
“šezdeset puta u minuti”

treba da ponavlja one
uzvišene riječi,
etički sabrane
i
cioranovski pobunjene
savjesti:

Nikada više neću reći:
“Postojim”
a da se pri tom
ne zastidim.

srebrenicacb

Iz knjige prof. dr. Esada Bajtala:
Neofašizam u etno-fraku,
Rabic, Sarajevo, 2013.

[1] Osnovu priče čini ekspresija impresije tokom promotivne projekcije dokumentarnog filma “Traženje koje duše smiruje“, autora F. Sokolovića, u Domu kulture Kakanj 06. 07. 2009.



10.07.2017.

ZAŠTO SE STIDITE GENOCIDA?

Zašto se stidite genocida?


 Tomislav Marković

Autor
10.7.2017. 


Zašto se stidite genocida?

Andy Spyra/Courtesy FP Magazine

...............................

Izdvajamo

  • Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

...............................

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

 

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Iznervirana zrtva (1)

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.

////////////////////////////

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

10.Jul 2017

foto: Mikel Olbar Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice Smrt je u zaboravu, a ne u faktu smrti. Čovjek je mrtav tek onda kad ga se više niko ne sjeća.

..........................................
 10.Jul 2017

10.07.2017.

VELIČANSTVENI SKUP U POTOČARIMA: VIŠE OD PET HILJADA SUDIONIKA

VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika



Svi sudionici "Marša mira" ostaju u Srebrenici i u utorak kada će se u memorijalnom centru u Potočarima održati centralna komemoracija u povodu 22. ogodišnjice genocida.



VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika 'Marša mira' stiglo na komemoraciju (FOTO, VIDEO) - 3

Više od pet hiljada sudionika "Marša mira" stiglo je u ponedjeljak u Srebrenicu na komemoraciju žrtvama genocida nad Bošnjacima 1995. godine. Kolona ljudi iz BiH i inostranstva prošla je tokom tri dana put dug više od stotinu kilometara kojim su se Srebreničani nakon pada enklave u julu 1995. godine pokušavali probiti prema Tuzli i teritoriju pod nadzorom Armije BiH i tako izbjeći sudbinu koja je zadesila više od osam hiljada Bošnjaka ubijenih u genocidu.

 

Nekoliko desetina sudionika marša prešlo je još duži put jer su najprije pješačili od Sarajeva ka Tuzli a potom su se tamo pridružili glavnini kolone.

 

Dio trase od Tuzle prema Srebrenici propješačila je i američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack i neki domaći politčari, poput premijera Federacije BiH Fadila Novalića.

 

Svi sudionici "Marša mira" ostaju u Srebrenici i u utorak kada će se u memorijalnom centru u Potočarima održati centraalna komemoracija u povodu 22. obljetnice genocida te pokopani posmrtni ostaci 71 žrtve pronađeni u masovnim grobnicama.

VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika

////////////////////////////////////////////////

"MARŠU MIRA" PRIDRUŽILA SE I MAUREEN CORMACK: Emotivan susret ambasadorice SAD-a i nane Hasne Fejzić

- Danas sam opet u Maršu mira, ovo je treća godina kako učestvujem. Dolazim svake godine kako bi razgovarala sa ljudima, da bi susrela hrabre, odvažne ljude koji učestvuju u Maršu mira da bi odali počast žrtvama genocida u Srebrenici - poručila je Cormack.

Američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack pridružila se danas učesnicima "Marša mira" u Šušnjarima kod Srebrenice, javlja Anadolu Agency.

 

Pozdravila je pristigle učesnike Marša mira, koji danas završavaju trodnevno pješačenje od Nezuka do Potočara.

 

Učesnici se nalaze u selu Šušnjari odakle su 1995. godine na put spasa krenule hiljade srebreničkih muškaraca. Ostala je još mala dionica do dolaska u Potočare, koje je planirano za 17 sati.

 

- Danas sam opet u Maršu mira, ovo je treća godina kako učestvujem. Dolazim svake godine kako bi razgovarala sa ljudima, da bih susrela hrabre, odvažne ljude koji učestvuju u Maršu mira da bi odali počast žrtvama genocida u Srebrenici - poručila je Cormack.

 

Kazala je kako je počastvovana što je u mogućnosti da bude mali dio ovog Marša mira.

 

- Ono što je istinski impresivno za nas jeste hrabrost ovih ljudi i što ponovo koračaju stazom kojom su prošle žrtve genocida i oni koji su uspjeli izbjeći tu sudbinu - naglasila je Cormack.

 

Prema njenim riječima, "i dok gledamo naprijed, ono što trebamo da uradimo jeste da puno i naporno radimo na tome kako bi pravda bila zadovoljena za žrtve i da bismo radili na pomirenju".

 

Pozdravila je i nanu Hasnu Fejzić iz zvorničke Kamenice koja je najstarija i najbrža učesnica Marša mira.

 

- Ovo je četvrta godina da sam u Maršu. Muž Husein mi je ubijen nakon pada Srebrenice. Mene vuče želja da idem. Sve dok mogu, uvijek ću da posjećujem ova mjesta - kazala je Fejzić.

 

Ovoj nani ne smeta ni sunce, ali ni nespavanje u kampu.

 

Muškarci, žene, djeca iz svih dijelova svijeta, ali i oni koji su ljeta '95. preživjeli na "putu smrti", u prethodna dva dana prešli su dvije etape i sinoć stigli do kampa u Mravinjcima odakle su jutros krenuli do Šušnjara, sela u blizini Srebrenice odakle je '95. krenula kolona Srebreničana.

 

Trinaesti "Marš mira Nezuk - Potočari 2017." i ove godine je, uz komemoraciju i dženazu žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja 22. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice.

 

Na trasi od Nezuka pa do Potočara učesnici prolaze maršrutom: Nezuk - Baljkovica - Parlog - Crni Vrh - Snagovo - Liplje - Jošanica - Donja Kamenica - Bakrači - Glodi - Udrč - Cerska - Kaldrmica - Đugum - Mravinjci - Burnice - Kameničko Brdo - Ravni Buljim - Jaglići - Šušnjari - Budak - Potočari (Memorijalni centar).

 

U Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula bit će klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop 71 novoidentifikovanih posmrtnih ostataka žrtava genocida kojeg su u julu 1995. godine počinile vojska i policija RS-a, kao i paravojne formacije iz RS-a i Srbije nad Bošnjacima "zaštićene zone UN-a".

 

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari do sada su smiraj pronašle 6.504 žrtve genocida, a traga se za još oko hiljadu.

////////////////////////////////////////////

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 3

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 3

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 2

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ...

/////////////////////////////////////////

Emir Suljagić : Meta genocida bili su muslimani iz cijele istočne Bosne

Naći pravi način na koji će biti pamćeni događaji srebreničkog genocida jedna je od stvari s kojima će se bh. društvo suočavati u budućnosti. Jedan od načina da se ne

///////////////////////////////

10.07.2017.

IZUDIN ALIĆ: 'UZEO SAM TU ČOKOLADU IZ MLADIĆEVE RUKE'

'Uzeo sam tu čokoladu iz Mladićeve ruke'




Image result for izudin alic u srebrenici fotos

Image result for izudin alic u srebrenici fotos

Image result for izudin alic u srebrenici fotos



Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos


Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos


Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Snimak u kojem u Potočarima general Ratko Mladić, optuženi za ratne zločine i genocid, daje čokoladu dječaku Izudinu Aliću, 11. jula 1995. objavljen je na svim televizijskim stanicama. Alić, tada 12-godišnjak, u genocidu je izgubio oca i još nekoliko članova uže porodice. Na sahranu ocu u Potočare, kako kaže, nije išao, jer nije imao novca za put. Danas živi u rodnom selu, 40 kilometara udaljenom od Potočara, i bavi se poljoprivredom.

Kada su svi ljudi 11. jula 1995. godine morali napustiti Srebrenicu, Izudin je sa djedom krenuo u Potočare, kako bi u bazi holandskog bataljona našli zaštitu. Imao je tada deset godina i, praktično, nije znao šta se dešava.

U masi, kamera ga je zabilježila dok je razgovarao sa generalom Mladićem, koji je njemu i ostaloj djeci poklonio čokoladu.

"Bilo je puno djece u Potočarima i jedan čovjek nam je dao po čokoladu. Ja tada nisam znao ko je to, ali obradovao sam se kao i sva djeca", prisjeća se Izudin.

U tom momentu, Izudinu, kao i ostaloj djeci, čokolada je godila, ali sada razmišlja sasvim drugačije.

"Uzeo sam tu čokoladu, a da sam znao ko mi je daje, ne bih je uzeo. Ne bih je nikada pojeo. Sada kad znam, želim da se njemu presudi u Hagu što je prije moguće", kaže on.

Alić: Presudu u Hagu očekujem čim prije
Alić: Presudu u Hagu očekujem čim prije

///////////////////////////

Izudinov otac krenuo je putem spasa ka Tuzli, ali nije preživio. Nekoliko godina Kasnije Izudin se sa djedom vratio u svoje selo Prohići, 40 kilometara udaljeno od Srebrenice. Kad je bila prva dženaza u Memorijalnom centru Potočari, kopan je i njegov otac, ali Izudin nije mogao doći.

"Nisam mogao doći jer sam se samo prije dva tri mjeseca vratio u selo, a to je mnogo udaljeno od Memorijalnog centra. U selu nije bilo nikoga sa automobilom i nisam mogao otići na dženazu. Ali, kad god dođem u Srebrenicu, odem na mezar mog oca i ostalih i proučim fatihu", navodi on.

I danas je u svom selu. Radi i ne kaje se što se vratio.

"Ovdje sam sa bratom, bavimo se poljoprivredom, imamo nešto stoke i to nam je zanimanje. Jedan brat je na fakultetu. Ne kajem se što sam se vratio, jer mi je u selu, u kojem je rođen moj otac, najljepše", zaključuje Izudin Alić.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

10.07.2017.

OTVORENO PISMO MINISTRU DRAGANU LUKAČU: OTKAŽITE SKUP PODRŠKE RATKU MLADIĆU

OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću!

Ovaj događaj podrške Ratku Mladiću na 11. juli, ne možemo, a da ne okarakterišemo kao provokaciju i veliku prijetnju miru i suživotu na ovim prostorima. To je takođe i nipodaštavanje žrtava, i stavljanje soli na rane rodbini stradalih, koji će i u sutra sahranjivati svoje najbliže.



OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću! - 2


OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću! - 2

Dragan Lukač

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mreža za izgradnju mira uputila je otvoreno pismo ministru unutrašnjih poslova Draganu Entitet RS -a Lukaču u kojem traže otkazivanje skupa podrške Ratku Mladiću u Banjaluci, koji je zakazan za 11. juli kada se obilježava 22. godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici.

 

Riječ je o skupu čije je održavanje odobrio MUP Entitet RS-a i koji je najavljen na Trgu Krajine u 18.00 časova.

 

Srpski sabor “Zavetnici” – Entitet Republika Srpska smatraju da je 11. jul prava prilika da se organizuje skup podrške generalu Ratku Mladiću, jer se tog dana obilježava oslobođenje Srebrenice u kojoj su “horde Nasera Orića od 1992. do 1995. godine činile stravične zločine nad srpskim življem”.

 

Otvoreno pismo prenosimo u cjelosti:

 

“Poštovani g. Ministre Lukač,

 

obraćamo vam se ispred Mreže za izgradnju mira, mreže koja broji više od 120 organizacija i škola iz cijele Bosne i Hercegovine, uključujući i organizacije iz Entiteta Republike Srpske, sa molbom da otkažete skup podrške Ratku Mladiću u Banjaluci, zakazan za 11. juli kada se obilježava 22 godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici.

 

Ovaj događaj podrške Ratku Mladiću na 11. juli, ne možemo, a da ne okarakterišemo kao provokaciju i veliku prijetnju miru i suživotu na ovim prostorima. To je takođe i nipodaštavanje žrtava, i stavljanje soli na rane rodbini stradalih, koji će i u sutra sahranjivati svoje najbliže.

 

Uvjereni smo da oni koji organizuju ovakav skup, ne poštuju žrtve i njihove porodice bez obzira sa koje strane dolaze i kojem narodu pripadaju. Za njih su žrtve samo brojevi, koji ne vide patnje ljudi koji 25 godina nakon rata traže i sahranjuju svoje najbliže.

 

Mreža za izgradnju mira se bori za poštovanje i prava svih žrtava u proteklim ratovima i radi na tome da kulturu rata, ubijanja, silovanja, izbjeglištva i stradanja, mijenjamo za kulturu mira, uvažavanja, poštovanja i odgovrnosti za buduće generacije.

 

Ovaj događaj koji je odobrio MUP Entitet Republike Srpske je nastavak rata drugim sredstvima i u suprotnosti je sa onim za šta se zalažemo.

 

Na kraju ovo je loša poruka iz Banjaluke i Entiteta Republike Srpske, koja će otići u svijet i samim tim ne predstavlja nikakav patriotski čin, nego provokaciju i prijetnju krhkom miru i suživotu na ovim prostorima.

Mreža za izgradnju mira.”


..............................................

Helsinški odbor osuđuje skup podrške Mladiću u Banjaluci




Iz Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske osuđeno je održavanje skupa podrške haškom optuženiku Ratku Mladiću u Banjaluci i to upravo na dan komemoracije žrtavama genocida u Srebrenici.

"Poražavajuće je što su nadležne institucije u Republici Srpskoj odobrile održavanje ovakve vrste provokacije, sračunate na izazivanje međuetničke mržnje, vrijeđanja žrtava, falsifikovanja istine i produbljivanje strahova i nepovjerenja", sopćili su iz Heslinškog odbora i pozvali građane da, vođeni humanističkim i civilizacijskim vrijednostima, odaju počast nedužnim žrtvama i daju snažnu podršku izgradnji mira i tolerancije u Bosni i Hercegovini i regionu.


////////////////////////////////












10.07.2017.

SRĐAN PUHALO: "TIJELO DJEČAKA SENADA BEGANOVIĆA PRONAĐENO U ČETIRI GROBNICE, BAŠ SMO SE POTRUDILI"

SRĐAN PUHALO: "Tijelo dječaka Senada Beganovića pronađeno u četiri grobnice, baš smo se potrudili"

– Cijeli dan kopam ovu rupu, braćo Srbi ne može se bez pomoći vlasti, vojske i policije napraviti Tomašica masovna grobnica u kojoj su nađena tijela 388 Bošnjaka!!! – poručio je Puhalo.



SRĐAN PUHALO: 'Tijelo dječaka Senada Beganovića pronađeno u četiri grobnice, baš smo se potrudili'

Banjalučki sociolog i analitičar Srđan Puhalo svakodnevno svojim statusima na društvenim mrežama izaziva ogromnu pažnju.

 Dan uoči obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici Puhalo je još jednom pozvao javnost u Republici Srpskoj  da se suoči s prošlošću. 

– Dobro jutro Republika Srpska, ostaci 14-godišnjeg dječaka Senada Beganovića pronađeni su u 4 masovne grobnice, baš smo se potrudili – napisao je Puhalo na svom Twitter profilu.

alt

Posebnu pažnju Puhalo je privukao statusima o masovnoj grobnici Tomašica.

 

Puhalo je objavio sliku kako kopa rupu želeći na taj način pokazati da masovne grobnice nije mogao iskopati jedan pojedinac, već da je u taj proces morao biti uključen kompletan sistem od vlasti, vojske, policije, civilne zaštite…

 

– Cijeli dan kopam ovu rupu, braćo Srbi ne može se bez pomoći vlasti, vojske i policije napraviti Tomašica masovna grobnica u kojoj su nađena tijela 388 Bošnjaka!!! – poručio je Puhalo.

///////////////////////

ČEDOMIR JOVANOVIĆ: 'Srebrenica je naša sramota i greh'

ČEDOMIR JOVANOVIĆ: 'Srebrenica je naša ... - Slobodna Bosna

///////////////////

OŠTRA PORUKA IZ BRUXELLESA: 'RS vodi cijelu BiH u prometnu izolaciju'! - 1

OŠTRA PORUKA IZ BRUXELLESA: 'RS vodi cijelu BiH u prometnu ...

////////////////////////////

////////////////////////////////////