Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.07.2017.

IVAN ŠARČEVIĆ : NACIONALIZAM KAO KOLEKTIVNA OHOLOST

Ivan Šarčević: Nacionalizam kao kolektivna oholost


Ivan Šarčević

Autor
22.7.2017. 



Image result for ivan sarcevic



////////////////////////////

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

Piše: Ivan Šarčević – Prometej

Oholost se od davnina smatra grijehom nad grijesima. Uzrok grijeha prvih ljudi, prema biblijskom izvještaju, mnogi tumači nalaze baš u oholosti, uobličenoj u zmiju, Božjeg protivnika i zavodnika ljudi, te u neumjerenoj čovjekovoj težnji da se uzdigne do sveznanja, da prekorači iz stvorene konačnosti u besmrtnu svemoć i postane kao bog. Za razliku od drugih grijeha, u kojima čovjek mimoilazi Boga ili bježi od njega, u oholosti se izravno suprotstavlja Bogu.

Stari su učili da je oholost drska strast i navlastito mana duhovnih ljudi, prva i posljednja stepenica do savršenstva. Naime, dok se većina ljudi, ako se već nastoji popraviti, bori s pojedinim manama kao što su zavist, srdžba, škrtost, proždrljivost, bludnost, lijenost, dotle savršeniji imaju najviše muku s ohološću. Ona je sveprisutna. Nagriza sve vrline, i onu koja se nameće kao njezina suprotnost i lijek – poniznost.

Duhovni pisac Ivan Kasijan navodi dva glavna oblika oholosti: oholost početnika i oholost savršenih. Oholost savršenih napada ljude izrazito visokog duhovnog života i primarno se odnosi na Boga, na Božja svojstva, jer “savršeni” se ne zanimaju niti muče s bližnjima, oni su iznad njih, u božanskim sferama. Ako oholost ovlada ljudima prokušanim u tolikim borbama duha, događa se da takvi onda padnu krajnje nisko, čak ispod svoga početka. Puste se zavisti, srdžbi, škrtosti, srebroljublju, manama koje su nekada tako moćno držali pod kontrolom. Zato iznenađuju ako se duhovno jaki i kreposni ljudi u starijim godinama izmjene do neprepoznatljivosti, ako upadnu u oholost koju karakterizira paranoidna sumnjičavost prema dobru i dobrima i zasljepljujuća lakovjernost prema zlu i lošima koji im laskaju i udvornički hrane njihov ego.

Oholost početnika ogleda se više u odnosu prema ljudima, osobito prema boljima od sebe. Ako ih sluša, čini to nasilu. Omalovažava ih do prezira, izbjegava ih, jer im je njihova prisutnost i razgovor smetnja slobodi i putu prema savršenosti. Čak i kad se radi o duhovnim stvarima, korisnim za njega, oholi početnik pokazuje nervozu, vrpolji se, pušta nekontrolirane glasove, nestrpljiv je. Stalno je u nekoj duhovnoj akciji svoga usavršavanja. Predstavlja se kao onoj koji nikada nema vremena ni za obične stvari, ni za opuštanje, jer je već u novoj uzvišenijoj misiji. Rijetko tko kao oholi početnici pokazuju odsutnost mjere i samodiscipline; tvrdoglavost i svojeglavost. Premda se na vani čine prokušanima, krajnje su nesigurni i nemirni. Farizejski (a farizej znači odijeljenizdvojen) iznad drugih, u lažnoj skrušenosti stoje i pred Bogom. Namještene ljubaznosti, medenih riječi i pobožne patetike, hladni su za druge i s bešćutne ih visine motre. Nikomu, pa ni najbližima, ne dopuštaju da ih ometa na njihovu putu. Ljubav i dobrota drugih oholima su hrana agresije i jogunastosti. Oholost je doista đavolski grijeh, teško popravljiv, jer đavao najteže podnosi istinu i pravdu, ljubav i milosrđe, odnosno one ga ne dotiču.

Oholost se skriva pod raznim maskama lažno dosegnutih vrlina. U svakom slučaju rijetko priznajemo da smo oholi. Teško se oslobađamo duhovnog autizma ili narcisoidnosti kako psihologija naziva oholost. Varljivo je, također, pristajati na uobičajeno mišljenje da je oholost prisutna samo u pametnih i obrazovanih ljudi. Ona je kušnja svih izraza duha, ne samo intelekta, nego duhovnosti uopće. Štoviše, tvrdoglavi, glupi, nestručni ljudi vrlo su skloni oholosti, jer se grade znalcima i nezamjenjivima. Ohol čovjek boluje od kompleksa manje vrijednosti, a ne može slijediti bolje od sebe. Ne može se predati ni Božjem zahvatu i providnosti makar se stalno na njih pozivao, jer on sam uređuje sve pa i proslavu Boga obrće u proslavu sebe. I ne sluti da svojim najpobožnijim djelima, i molitvom “savršena” pravednika, poput Isusova farizeja, odbacujući ljude, odbacuje samoga Boga. Malo je tako proračunatih i samodovoljnih ljudi kao oholih duhovnjaka.

Oholost se najčešća maskira poniznošću. Nisu, međutim, poniznost i oholost suprotstavljene osobine. Niti je poniznost lijek oholosti kako propisuju površni duhovni učitelji i oni koji učitavaju oholost drugima a svoju ne vide. Budući da oholost nagriza sve i najbolje, ona to najuspješnije čini s licemjernom poniznošću. Oholosti je najbolji lijek u konkretiziranoj ljubavi, u slušanju, u poučljivosti, u strpljivu razgovoru, u izricanju istine, u žrtvovanju za druge. Jer dok se ohol čovjek zatvara u sebe, bježi od rizika, čuva svoju “savršenost”, čovjek istinske ljubavi ne gleda što će biti s njime, jer se vodi dobrom drugoga. Svjedoči istinu, bori se za dobro, solidarizira se s ljudima kojima se nanosi nepravda. Oholi ljudi djeluju ponosni i hrabri, a ustvari su narcisoidne kukavice i neutralni bjegunci iz života. Ponizni su pak odvažni borci protiv beščašća i ljubitelji ljudi. Oni se u konačnici ne uzdaju u sebe nego u Boga.

* * * *

Nije oholost puka odsutnost poniznosti, nego nezasitno precjenjivanje sebe sama. U oholosti je čovjekov duh preaktivan, spreman da prelazi svoje granice i mjere, da se nadilazi, jer smatra da vrijedi nemjerljivo više od onoga kako ga drugi vrednuju. Upravo u tom samonadilaženju, u toj mahnitoj samotranscendenciji, ohol čovjek stremi k sebepobožanstvenjenju. Zato je oholost posljednja kušnja ljudi duha, intelektualaca i svetaca. Najreligiozniji znaju biti najoholiji. U tome leži razlog zašto Biblija izvor ljudske oholosti pripisuje palom anđelu, Luciferu, Svjetlonoši, đavlu, koji nije nereligiozan. Đavao priznaje Boga, ali ga mrzi s njegove dobrote prema ljudima pa nastoji uvesti svoje, protubožanske mjere među ljude.

Za razliku od ponizna, koji se u konačnici ne oslanja na sebe, nego svoje pouzdanje stavlja u smisao dobra i u Boga, prividna sigurnost oholice skriva duboku razdijeljenost, što naravno on ne zamjećuje. S maskom razborita, staložena i hrabra čovjeka, on je ustvari osoba nesređenih emocija, svemirski nesretan i vrlo strašljiv. Ohola će se čovjeka prepoznati po tome što ono najbolje u drugoga preokreće u zlo i nalazi mane gdje ih drugi nema. Budući da sebi ne može priznati nemogućnost da zauzme mjesto boga i druge uvjeri u svoju izuzetnost, pronalazi boljega od sebe, u njega fokusira svu svoju kozmičku nesreću, te ga u opsesivnoj mržnji pretvara u svoga, gle paradoksa, “đavolskog” neprijatelja. Ide i dalje. Da sakrije svoju mizeriju, svoju zavist i ljubomoru, svoga će neprijatelja potvarati kao objektivnu smetnju i zlim duhom šire zajednice, naroda ili društva. Ohol čovjek se nikada ne bi mogao zamisliti da se, poput Isusa, makar malo izloži pred javnost, da stoji osuđen i prezren pred svjetinom, pred čovječanstvom zbog svoga osobnoga stava. On bježi od svakog rizika i gubitka za dobro. Za njega se ne može kazati ecce homo, evo čovjeka, jer on je “anđeo”.

Razdiran iskonskom stvorenjskom čežnjom da zauzme mjesto Boga, ohol čovjek ne prihvaća svoje granice i opsesivno je vezan za svoga neprijatelja. Napast će i druge, također nevine, što se druže s njegovim neprijateljem i đavolskim unesrećiteljem šire zajednice. Oholu čovjeku, valja to ponavljati, nije poniznost lijek, jer on sebe smatra iznimno poniznim. Lijek mu je ljubav, zahvalnost, milosrđe, radost zbog prijateljevanja drugih, sebedarivanje, izlazak iz sebe u rizik do gubitka onoga do čega mu je najviše stalo – ugodne pozicije i “dobroga” glasa.

Oholost, međutim, nije vezana samo za pojedinca. Kad bi bila samo osobna ili samo puki zbir individualnih oholosti, lakše bi se dala svladati. Oholost je kolektivni duh. Od nje obolijevaju obitelji, udruge, veće i manje skupine, stranke i zajednice, narodi, rase, kulture i civilizacije. U oholosti se pojedinci rađaju. U njoj žive kao razmažena majčina djeca: uvijek nezaštićena i ugrožena pa im stalno trebaju svi ugađati i brinuti se za njih i uvijek najbolja, savršena, pa im se stalno treba diviti i hvaliti ih.

Kolektivnu oholost mogli bismo imenovati onako kako kršćanska teologija, počevši od Augustina, imenuje prvi biblijski grijeh – “istočnim grijehom”, baštinjenim strukturalnim grijehom, uvažavajući da time, kao ni uopće jezikom, ikada dokraja možemo obuhvatiti jedan od najvećih misterija ljudskoga postojanja – tajnu zla, tajnu oholosti. Više od “grešnih korijena” svojih predaka, kako trube suvremeni duhovnjaci, urastamo u kolektivnu oholost – obiteljsku, redovničku, crkvenu, etničku, rasnu, kulturnu, religijsku. Svako naše “veliko” MI, posebno ono narodno, živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg, najobrazovanijeg, i kakvog sve naj-naroda? Dvadeseto stoljeće, koje još traje, pokazalo je svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma (država-narod), nacizma (rasa-narod), komunizma (klasa-narod). U dnu njih krije se istočni grijeh kolektivnog palog anđela i projekt babilonske kule, od neprijatelja unesrećena a tako uzvišena kolektiva do neba, “nebeskog naroda”, “nebeske klase”.

U osnovi svih osobnih i kolektivnih oholosti, bio čovjek vjernik ili ne, stoji dakle religiozna oholost, mahnita želja da se zauzme mjesto vrhovnog božanstva. Zato su sve ideologije, a ponajviše one povezane s religijom, pervertirani đavolski izrazi vjere u boga na svoju sliku.

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

///////////////////////////////////

///////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Nedjelja/nedelja, 23. juli/srpanj 2017.


/////////////////////////////////////////

Ta čudesna obitelj Filipović

Ta čudesna obitelj Filipović | Tacno.net


////////////////////////

Džin od kilo i po!

Džin od kilo i po!

  22.Jul 2017

Dok sam ja zauzet utakmicom života, nastojeći da u duelu sa opakim protivnikom izvučem barem produžetke, pa novu tekmu, i tako do u nedogled, jednom mladom momku u Amsterdamu se

23.07.2017.

AMER ŽULJEVIĆ PORUČIO MARIU KARAMATIĆU DA NEĆE DOČEKATI KRAJ BiH NEGO KRAJ POLITIKE HDZ-a!

ZNA LJEVICA ŠTA RADI DESNICA: Žuljević poručio Karamatiću da neće dočekati kraj BiH nego kraj politike HDZ-a!

Aner Žuljević, delegat Socijaldemokratske partije BiH u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, oglasio se povodom posljednjih izjava Marija Karamatića, delegata HSS-a u Domu naroda Parlamenta BiH, čije istupe je ocijenio sramotnim.





Povodom posljednje izjave Marija Karamatića, koji je ustvrdio da će neusvajanje etničkog modela biranja značiti 'kraj BiH', gospodina želim upozoriti da će jedino gledati kraj takve politike HDZ-a BiH i priljepaka poput njegovog HSS-a, ako nastave sa rasističkom politikom rušenja države BiH i njene pluralne prirode.


Nakon osvojenih 1.666 glasova na posljednjim izborima, Karamatić je u klasičnoj političkoj trgovini dobio na poklon mandat u državnom Domu naroda, isključivo s namjerom da bi govorio sve ono što Dragan Čović misli. 

Govoreći iz perspektive člana partije, koja obilježava 108 godina afirmacije BiH, uvjeravam Karamatića da HDZ, BiH, HSS, te ostatak vesele družine koja podržava politiku HDZ-a kroz nevaldinu udrugu HNS, imaju prirodan izbor da ili nestanu sa političke scene kao retrogradni i nakaradni antievropski politički pokreti, ili da evoluiraju u moderne političke stranke kojim je dobrobit građana i razvoj pluralnog društva jedini prioritet - smatra Žuljević.

Žuljević je svoj stav argumentovao činjenicom da "niti jedna savremena demokratska država ne prihvata i ne priznaje princip, prema kojem se dužnosnici biraju na osnovu njihovih identitetskih odrednica, bilo da se radi o rasi, spolu, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili nečem drugom. Naprotiv, to se naziva rasizam, a ne demokratija".

 

Žuljević je ocijenio da je "sramota da ovu državu vode ljudi kojim su puna usta vitalnih nacionalnih interesa, koje se tumači kao zatvaranje Hrvata u njegov privatni rezervat. Sramota je da se predstavnicima naroda zovu ljudi kojim je važnije da provode izborni inžinjering pozivajući se na nacionalne interese, a za koje se pritom ne možete sjetiti kada su zadnji put spomenuli siromašne, bolesne ili nezaposlene svih nacija, koji svaki dan ispunjavaju najcrnje statistike o egzistencijalnom stanju jednog naroda u Evropi".

-Sramota je za sve građane ove države da ih predstavljaju ljudi kojim je, umjesto provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava, prioritet konačna provedba segregacije i podjela škola, općina, izbora i države. Sramota je da građane predstavljaju oni koji se zalažu za preseljenje svih na „svoje“ etničke eritorije, dok, istovremeno, riječ ne progovaraju o masovnom preseljenju Hrvata u zapadnu Evropu u koju sele trbuhom za kruhom- dodaje Žuljević koji, na kraju, zaključuje da presude Evropskog suda za ljudska prava zahtijevaju uspostavu BiH kao građanske države u kojoj su svi ljudi ravnopravni, sigurni i zbrinuti, neovisno o njihovoj nacionalnoj ili drugoj pripadnosti, a ne zahvaljujući njoj.

 

-Takav, jedini moguć savremeni demokratski princip potenciraju i ključni faktori evropskog i međunarodnog poretka, poput Njemačke, koji različiti karamatići moraju prihvatiti ili dignuti ruke od politike - zaključuje Žuljević.

////////////////////////////////////
'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ali jesu čitaoci. Evo šta su mu poručili...

'DANAS' OBJAVIO DODIKOVO PISMO: Redakcija mu nije odgovorila ...

///////////////////////////

Da se ne zaboravi i ne ponovi : Na današnji dan prije 24 godine srpske snage su na Sarajevo ispalile 3.612 granate !

John Hamill, irski potpukovnik i nekadašnji posmatrač UN-a, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini bio oficir za vezu pri Sarajevsko-romanijskom korpusu (SRK) Vojske Republike Srpske (VRS), je prošle

////////////////////////////////////

//////////////////////////

///////////////////

21.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: BALKAN NA 'NULTOJ TAČKI'

Kurspahić: Balkan na 'nultoj tački'


Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

Vašington pomno prati nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar BiH (na fotografiji Sarajevo)

///////////////////////////////////////

(Komentar*)

Dva susreta balkanskih lidera s najvišim predstavnicima nove američke administracije, predsjednice Hrvatske s predsjednikom Trampom (Trump) u Varšavi i predsjednika Srbije s potpredsjednikom Pensom (Pence) u Vašingtonu, oživjeli su priče u javnosti tih dviju zemalja o „interesovanju koje vlada u Sjedinjenim Državama“ za jačanje uzajamne saradnje i odnosa s Beogradom i Zagrebom. Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić imali su, naravno, vlastitu interpretaciju tih razgovora ali je za njihovo razumijevanje i dimenzioniranje uvijek korisno pogledati kako su oni predstavljeni u zvaničnim saopštenjima Bijele kuće (jer u američkim medijima o tome gotovo nije bilo riječi). Tako je Tramp u razgovoru s hrvatskom predsjednicom naglasio američku podršku stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu; tražio od nje „da uradi sve što je moguće za regionalno pomirenje“ i podržao nastojanja za diversifikaciju energetskih izvora (čitaj: smanjivanje zavisnosti od ruskih energenata). Pens je – opet po zvaničnoj američkoj verziji – istakao značaj jačanja bilateralnih odnosa, podršku nastojanjima Srbije za pridruženje Evropskoj uniji i „napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom“.

Da je „regionalno pomirenje“ i „normalizacija odnosa s Kosovom“, ipak, više stvar dobrih želja nego realnih bliskih perspektiva pokazao je upravo uz posjetu Vašingtonu sam predsjednik Srbije kad je bio „i iznenađen i uvređen“ time što je američki ministar odbrane Džejma Matis (James Mattis), čestitajući godišnjicu operacije „Oluja“ hrvatskom ministru odbrane, nazvao tu akciju „veličanstvenom pobjedom“. Istu reakciju u Srbiji je izazvala i izjava generala Matisa na saslušanju povodom izbora za ministra odbrane kako je Kosovo „primjer šta se desi kad se međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Državama, posveti odbrani svojih interesa i vrijednosti“ i kako će američki vojnici – trenutno njih 650 – ostati na Kosovu u sastavu KFOR-a sve dok „odbrambene snage Kosova ne budu u stanju da se brinu o sigurnosti kod kuće i teritorijalnoj odbrani“.

Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.
Koliko je američki predsjednik puta pomenuo u svojim izjavama zemlje Zapadnog Balkana? Nijednom.

To što se u srpskoj javnosti o međunarodnoj intervenciji govori isključivo kao o „agresiji NATO-a“ i što se ruski veto na osudu genocida u Srebrenici proslavljao veo „velika pobeda“ – a u Republici Srpskoj se i službeno zabranjuje da se u školama spominje opsada Sarajeva i međunarodnopravno osuđeni genocid – neće doprinijeti ni razumijevanju sa svijetom ni regionalnom pomirenju. Predsjednik Srbije je neke od nesporazuma s američkim zvaničnicima pripisao slabostima u lobiranju i najavio veće angažovanje na tom planu kao da bi plaćeni lobisti mogli retroaktivno promijeniti sliku, na primjer o devedesetima, koju su mnogi uticajni akteri američke politike – uključujući i Matisa – ponijeli iz ličnog angažovanja na Balkanu i koja je zabilježena u značajnim knjigama i dokumentima iz kojih se o tome uči na američkim univerzitetima. Nastojanje da se lobiranjem promijeni slika o nama iz devedesetih je unaprijed promašena investicija: ključ je regionalna stabilnost i evropska perspektiva.

A zanimljiv odgovor na pitanje iz prve rečenice o „zanimanju za nas u Americi“ nudi web stranica BBC World News koja omogućuje instant odgovor na pitanje „koliko je puta predsjednik Tramp spomenuo vašu zemlju za prvih šest mjeseci predsjednikovanja“ u svojim komentarima na Twitteru.

Ukucajte Srbija – nijednom, Hrvatska – nijednom, Bosna i Hercegovina – nijednom, Kosovo - nijednom. Za to vrijeme Rusiju je spomenuo 48 puta, Kinu 19, Sjevernu Koreju 18, Japan 13, Meksiko i Australiju po 8, Siriju i Kanadu po 7, Iran i Poljsku po šest puta. Osim ovih Top 10 spominjao je još 26 zemalja.

Iz bosanske i šire balkanske perspektive – to što odavno više nismo ni blizu vrhu liste zemalja „zanimljivih“ američkom predsjedniku i što u Vašingtonu povodom dolaska novih administracija nema više cjelodnevnih ili čak višednevnih skupova akademskih, diplomatskih, vojnih i obavještajnih eksperata za Balkan i nije tako loše. Pored ostalog – to pokazuje postojanje saglasnosti i kontinuiteta u američkoj politici prema regionu: Sjedinjene Države žele da vide zemlje Zapadnog Balkana integrisane u Evropsku Uniju i NATO; podržaće njihova nastojanja i evropske partnere na tom putu; nastaviće da bdiju nad bezbjednošću regiona.

Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu
Iz Vašingtona sa zabrinutošću prate nesporazume među susjedima na Balkanu

Gledano iz Vašingtona – za četvrt vijeka, od 1990, postignuto je dosta toga što omogućuje da se angažovanje na Balkanu svrstava u rijetke „priče o uspjehu“. Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj uniji a osim njih još i Crna Gora i Albanija su članice NATO-a, Kosovo je priznato od 114 država, uključujući i 23 članice Evropske unije, a primljeno je i u članstvo Svjetske banke i Svjetske fudbalske federacije.

Od negativnih trendova – sa zabrinutošću se prate nesporazumi među susjedima, nepostojanje saglasnosti i iskrenog opredjeljenja za euroatlantske integracije unutar Bosne i Hercegovine i obnavljanje miješanja iz susjedstva u vezi s ustavnim uređenjem države; opstrukcije Rusije uz njeno insistiranje u međunarodnim tijelima kako euroatlantska perspektiva nije i jedina opcija budućnosti zapadnobalkanskih zemalja.

Dobar američki poznavalac balkanskih prilika želio bi da vjeruje kako Vašington, zaokupljen drugim krizama i regionima, neće dići ruke od Balkana jer, kako kaže, u nedavnoj posjeti Beogradu primijetio je kako s neizvjesnostima poslije Brexita privlačnost Evrope slabi, Sjedinjene Države su se praktično povukle a Rusija nije baš privlačna perspektiva. „Ostalo je samo beznađe“.

//////////////////////////////

Pitanje diplomatskog statusa Centra u Nišu uskoro na dnevnom redu Vlade, obećava Dačić

Svi lobisti Ruskog humanitarnog centra - Radio Slobodna Evropa

///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 21. juli/srpanj 2017.

////////////////////////////
/////////////////////////////////////


DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom rukom genocida', sve će da ih tuži!

DODIK VAN SEBE: Beogradski 'Danas' ga nazvao 'produženom ...

////////////////////////

Opozicija negoduje i poručuje Dodiku: Pozovi Čovića na komemoraciju Srbima koji su stradali od ustaša

Predsjednici nekoliko opštinskih odbora SDS iz općina u RS koje se graniče sa Hrvatskom, oštro su se danas usprotivili izjavi predsjednika SNSD, Milorada Dodik,a da će srpske interese u Savjetu [...]

///////////////////////////

20.07.2017.

VJEČITO PLAĆANJE REKETA PROŠLOSTI

Vječito plaćanje reketa prošlosti


Zlatko Dizdarević

Autor
17.7.2017. 



Image result for zlatko dizdarevic

//////////////////////////

Izdvajamo

  • »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

.............................

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani

Puno je toga već napisano, i ponavljano, o nemoći Bosne i Hercegovine da se definitivno artikulira kao država, onoliko koliko to minimalne pretpostavke za opravdanje tog naziva traže. Knjige su napisane temeljem različitih analiza, studija, individualnih i kolektivnih zaključaka i procjena zašto je to tako. Gdje su objektivni ili krivo tumačeni povijesni razlozi, gdje današnji vanjski, a gdje unutrašnji.

Mnogo je u tome bilo neznanja i neshvatanja ovdašnje realnosti, a mnogo planskog opstruiranja i ciljeva kojima moguća funkcionirajuća, složena, uređena država ne odgovara. U svemu ovome, poražavajuća je posebno temeljna činjenica: reakcija stanovnika te formalno postojeće države bez unutrašnjeg suvereniteta, uz onaj vanjski s međunarodnim priznanjem, zastavom i vanjskim granicama, na sve ovo sasvim se približila granici iza koje je izvjestan samo razlaz. Ako se puno toga temeljno ne promijeni. Posebno među samim stanovnicima zemlje u odnosu na njih same. Kako prošlost kazuje, uz postojeći »raspored unutrašnjih snaga«, taj razlaz može biti samo »necivilizacijski«.

Šta se to toliko »presudno« desilo baš sada da bi se ovako razmišljalo na više »šutljivih« strana u Bosni i Hercegovini. Zapravo ništa novo, kapitalno. Samo se, po običaju, čovjek probudi jedno jutro u svemu što je prividno isto a ipak, drugačije. Osjećanja pritisnuli jad i poniženosti pred saznanjem koliko se stvarnost šprda s onim što se u sebi nosi kao minimum preostalog digniteta. Barem onog koji je svojevremeno postojao i bio neupitan.

Ovakva osjećanja proizvela je i vijest minule srijede iz Trsta, sa skupa dobrohotnih Evropljana, navodno zabrinutih za tzv. Zapadni Balkan. Pa bi da se novcima olakša pogurivanje »nedozrelih« iz regiona na sporedni kolosijek Unije, pošto za glavni nisu. Bruxelles bi, kao, proširenje, ali mu potencijalno novo društvo baš i ne odgovara. A ni sa sobom ne znaju šta bi. Htjeli bi da šest potencijalnih članica ne ašikuju s protivnicima, Rusima, Turcima i islamistima, da se zatvore nove rute izbjeglica »odande« a da taj Balkan, ipak, ostane pod kontrolom. Pa eto neka imaju za sebe malu Uniju. To će se platiti, novac nije problem, njime se sve može…

Ovo, ipak, nije osnovna tema i razlog pominjanja frustracije nad državom. Ono što jeste, povodom novca i političke dobrohotnosti u Trstu na samitu s Merkelovom kao svojevrsnim domaćinom (inicijativa »Berlin plus«) te idejom da se milijardama eura stimulira klub šestorice (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija) da ostanu tamo gdje su, jeste storija o Bosni i Hercegovini unutar svega toga. I posebno o njenim građanima sada već mazohističkog mentaliteta. Jer čak i kada im se u svom jadu siromaštva, osim kleptomanske manjine, ponude džaba novci – zaboravimo sada motive, koncept i pozadinu – ideja ne pije vode. Naprotiv, naša je samoubilačka mitologija važnija i uzvišenija. Ješćemo kamenje, ali će biti kako mi njima kažemo, a ne oni nama.

Već je poznato kako je u okviru cijele te operacije »Berlin plus« dio programa koje će Evropa sufinansirati velikim novcima biti u oblasti transporta i razvoja saobraćajne infrastrukture. Na tom terenu, mjesecima se već dogovaralo i dogovorilo da četiri projekta u toj oblasti budu na terenu BiH (plus jedan u Srbiji i jedan u Makedoniji). Tri su se odnosila na izgradnju magistralnih puteva, dva u Federaciji BiH, jedan u Republici Srpskoj. Četvrti je projekt obnova, proširenje i modernizacija luke Brčko. U pitanju je, ukupno, aktiviranje blizu 300 miliona eura! Cijeli posao mora biti vođen i koordiniran kroz novoformiranu Transportnu zajednicu. Sadržaj Ugovora o njenom djelovanju je detaljno dogovoren i usaglašen.

U samoj završnici cijelog dogovora, u Trstu, ispostavlja se da Bosna i Hercegovina ne može da potpiše Ugovor o pristupu Transportnoj zajednici, što znači da je nema u cijelom projektu. Razlog je, ukratko, što Dodik i Republika Srpska žele da su država, a ne jedan entitet unutar države. Ili, još jednostavnije, novi potez je povučen kako bi se i ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je ima – kompromitiralo na svakom koraku.

Manje su važna tzv. »objašnjenja« iz Banjaluke prema kojima nije da oni projekte neće, samo im je uslov da Zajednicom kojim predsjedavaju zemlje učesnice, kada dođe red na BiH, rukovode naizmjenično tri ministarstva transporta. Jedno sa nivoa BiH i dva entitetska! Šaljivđije kažu, »ovo je Dodikov znak velikog popuštanja, jer ipak priznaje državno ministarstvo kao jednako entitetskom…« U cijeloj šprdnji se lako shvata da uz ovakva uslovljavanja BiH kao cjelovita država naprosto neće ući u Transportnu zajednicu. Jad nije samo u tome što se lider dejtonskog entiteta drznuo da Bruxellesu postavlja uslove o tome kako će i kome davati novce za razvoj, već i zato što Evropljani očito nemaju snage da kažu glasno kako RS i Federacija nisu države.

Nije ovaj Dodikov potez samo po sebi nov. Njegova igra je poznata, zategne se konopac do kraja i proizvede gnjev, a onda se kobajagi »popusti«, i eto Dode u Bruxellesu kao »razumnog političara«. Razlog za frustraciju i nije u spoznaji da se sve ovo može samo zato što »lideri« BiH tako zamrzavaju status quo u zemlji umjesto poticanja bilo kakvog napretka, pa i onog prema Evropi. To im još jedini preostali osnov osiguranja opstanka na vlasti. Gora je spoznaja što su im podanici do te mjere i na svaki način eutanazirani da im je sve, pa i vlastito ubrzano otklizavanje u bijedu, normalno i logično ako tako kažu čuvari njihovog identiteta kojeg crpe tamo gdje im vođe kažu.

Moglo bi se, naravno, o razlozima odbijanja gradnje komunikacija u BiH razgovarati na razne načine. I na one koji su zdravoj pameti perverzni, a političkim kriminalcima jasni: Ne smije se »raja« povezivati, ne smije se brzo stizati iz Banjaluke u Sarajevo i obratno, ili iz Mostara u Sarajevo, iz Sarajeva u Tuzlu ili Višegrad, iz Trebinja u Zenicu, do mora preko Tjentišta itd. Naviknut će se ljudi pa će im možda jednog dana biti korisno, ili lijepo, ili ne daj Bože normalno povezivati se i zajednički promišljati neku budućnost bez vječitog plaćanja reketa prošlosti. No, da za sada i ne idemo toliko daleko, puno ih je ionako danas koji će ovo nazvati bogohuljenjem.

Pitanje je jednostavnije: šta je to što ljude, bez obzira na ideološka, politička, nacionalna, vjerska ili ko zna kakva sve legitimna uvjerenja i pripadanja tjera da pristaju na dalje osiromašivanje samo zato što je neko ko se već enormno obogatio preko njihovih leđa smislio novi pasjaluk u svoju korist, na isti način kao i do sada. Šta je to, sasvim precizno, što ovaj put građane u Republici Srpskoj tjera da se odreknu više od pola milijare maraka za početak, i time pristanu na ludilo tipa – ma neće ako nije po mome, pa makar crk’o! Šta je to što, ovaj put građane Federacije sprječava da ih makar nekoliko stotina izađe na ulicu, kad neće »lideri«, da kažu: »Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti«.

Primjećuje li iko, još preciznije, kako su se istog dana kada su Bosni i Hercegovini zalupili pred nosom vrata Transportne zajednice, uz mizerne optimističke poruke bh delegacije u Trstu kao da se ništa nije desilo, u Mostaru sastali Dragan Čović i Milorad Dodik i dogovorili se šta i kako dalje. Da ne bude nedoumica ovim povodom, objelodanjen je dogovor njih dvojice da »HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske…« A treći koji je kobajagi izvan ove priče, Izetbegović, poručuje javnosti nešto što doista vrijeđa elementarnu pamet: »Možda Čović ubijedi Dodika da odustane od blokada…« Danas je ovako a sutra, ide druga varijanta iste prevare – uvijek dva protiv jedan!

Ovdje doista nema smisla pominjati Evropljane i recimo Visoku predstavnicu za vanjsku politiku, Mogherini. Dirljiva je izjava uoči Trsta kako joj je Dodik obećao da će biti »konstruktivan«. I bio je, u korist daljeg urušavanja ovoga što je ostalo od BiH. Na zadovoljstvo mnogih destruktivaca, svjesnih ili nesvjesnih svoje uloge u tome.

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ma kome pripadali a očigledno sebi ponajmanje, omađijani dopinzima raznih vrsta, izgubljena su generacija za ikakav preokret. Ovi koji dolaze sve više liče njima, a oni koji to ne žele ili su već otišli ili se pakuju za odlazak. Nemoć samoodržanja postala je dominantna i već je stanje duha.

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani.

 Novi list

20.07.2017.

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONCENTRACIONOG LOGORA U BOSNI I HERCEGOVINI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI

DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


DINKO GRUHONJIĆ

Autor
20.7.2017. 



DINKO GRUHONJIĆ: OD KONC LOGORA U BOSNI DO RADNIH LOGORA U SRBIJI


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Izdvajamo

  • Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

...............................................

Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih

Beogradski nedeljnik NIN u novom broju izašao je sa naslovnom stranicom na kojoj je fotografija ulaza u koncentracioni logor Aušvic sa natpisom “ARBEIT MACHT FREI” (Rad oslobađa), ispod čega dominira naslov “Radni logor Srbija”. Inspiracija je bila jasna, reč je o štrajkovima u firmama Fijat, Gorenje, Goša, itd. koji su ovih dana bili, ili su još uvek u toku, u Srbiji. Radnici štrajkuju jer je mudro srbijansko rukovodstvo zemlju “izreklamiralo” kao zemlju jeftine radne snage, kao “evropski Bangladeš”, da oprosti Bangladeš. Inspiracija uredništva NIN-a je, dakle, bila jasna mada ne baš i s(p)retna, ali su potom usledile brojne interpretacije, mahom nedotupave i neukusne, u čemu su prednjačili čelnici i četnici Vučićeve Srpske takozvane napredne stranke.

Genocidna politika

Stara radikalka Maja Gojković, danas predsednica Skupštine Srbije, veli da je takva naslovnica “uvreda za Srbiju i za sve žrtve nacizma”. “Bezobzirno, necivilizovano i bolesno poređenje Srbije sa nacističkim logorima, u kojima su na najbrutalniji način mučeni i ubijani milioni ljudi, nema nikakve veze sa slobodom medija, niti se ovakav postupak može time pravdati”, izvolela je izjaviti Maja Gojković. Za one mlađe, a naročito za one sa kraćim pamćenjem: reč je o istoj osobi koja je devedesetih godina 20. veka veoma dobrovoljno saučestvovala u sprovođenju politike krvi i tla balkanskog kasapina Slobodana Miloševića.

I šta je takva politika proizvela? Upravo koncetracione logore na tlu Evrope, po prvi put nakon Drugog svetskog rata. Proizvela je i politiku tzv. etničkog čišćenja, što je eufemizam koji se odomaćio kako se ni u “regionu” niti u onom delu međunarodne zajednice koji ima nečistu savest, zbog dugogodišnjeg žmurenja na Miloševićeve pokolje, ne bi morala izgovarati reč “genocid”. Maja je dakle Gojković bila direktna saučesnica u sprovođenju genocidne politike, koja je dovela do 130.000 mrtvih, miliona raseljenih i miliona zauvek unesrećenih postjugoslovena. I ne samo da se ta Maja Gojković protiv nje nije bunila, već je u njoj duboko uživala, kako samo zločinci to umeju. Bila je verna pratilja vojvode Šešelja, koji je danas radikalski poslanik u Skupštini Srbije kojom predsedava ista ta “napredna” Maja Gojković.

NIN naslovna

Naslovnu stranu novog NIN-a osudio je i šef poslaničke grupe Vučićevog SNS-a, prostačina koja se kliče Aleksandar Martinović. “Rođenu državu u kojoj živiš, deca ti žive, primaš platu, porediš sa Aušvicem… To je vrhunac licemerja u kojoj se davi takozvana demokratska emancipovana Srbija“, moralizirala je moralna nakaza od Martinovića. Pogađate, reč je, takođe, o bivšem radikalu, vatrenom pristalici ideje “velike Srbije”, podržavaocu koljačkih pohoda iz devedesetih godina, još jednom četničkom pažu ćosavog vojvode Šešelja.

U brojnim komentarima na društvenim mrežama, Srbija se raspolutila na one koji su “za” i “protiv” NIN-a. Sam se NIN nakon brojnih reakcija izvinio čitaocima: “Naslovna strana novog broja NIN-a izazvala je brojne reakcije. Apsolutno nam nije bila namera da uvredimo žrve holokausta, već isključivo da kritikujemo Vladu Srbije za nepoštovanje važećih zakona o radu i štrajku, koje je sama predložila. Svejedno, očito je da postoje čitaoci koje je povredila provokativna ilustracija na naslovnoj strani i njima se izvinjavamo”, naveli su glavni urednik NIN-a Milan Ćulibrk i kolegijum redakcije.

Radni logori za sopstveno stanovništvo

Što se mene tiče, nemam nikakvog razloga da sumnjam u namere redakcije, tim pre što i kolegu Ćulibrka i druge i lično poznajem. Što se “naprednjaka” tiče, njima niko nema razloga da se izvinjava nikada i ni za šta. Što se žrtava holokausta i njihovih potomaka tiče, sasvim je jasno da su se mogli osećati povređenima, te je izvinjenje NIN-a na mestu. Ali, u svim tim silnim komentarima, reakcijama, optužbama i odbranama nekako promiče ono što jeste suština: kako i zašto je Srbija postala “evropski Bangladeš”, zemlja jeftine radne snage, u kojoj radnici neretko nose pelene jer im spekulativni strani investitori ne dozvoljavaju ni u toalet da odu tokom radnog vremena?

Kako je, dakle Srbija, od proizvođača koncentracionih logora iz devedesetih godina prošlog veka došla do toga da postane “radni logor” za sopstveno stanovništvo iz koga glavom bez obzira beži svako ko ima barem neki zanat u rukama pa da se domogne “mrskog” Zapada? Kako se logor iz devedesetih vratio kući dvehiljaditih? Ogromna većina komentatora, smatrača i dežurnih tviterskih moralizatora ne povlači ovu paralelu, iako je toliko očigledna. Možda je ne vide, što je užasno. Ili je namerno prećutkuju, što je odvratno ali možda manje užasno.

Kako, uostalom, ovi koji sada vladaju i mogu vladati bez da osmisle neke logore? Ili još bolje: kako je moguće da oni i dalje vladaju? To su suštinska pitanja na koje srbijansko društvo, ogrezlo u direktnom, moralnom ili metafizičkom saučesništvu u zločinima devedestih – mora odgovoriti. U stvari, i ne mora, kao što očigledno i ne želi. Ali, onda je cena jasna i zove se dugo, sporo truljenje od kojeg se smrad širi celim regionom i celom Evropom.

Licemerni vapaji

Licemerni su zato vapaji nad radnicima i radnicama koji za bedne novce rade u pelenama kod bezdušnih poslodavaca. Užasno je licemerno analizirati Srbiju kao običnu tranzicionu zemlju. Svi oni koji prećutkuju da je Srbija postgenocidna država, koja je oglašena krivom kao prva država na svetu koja nije sprečila genocid (u Bosni i Hercegovini), rade u korist ovih koji su sada na vlasti. A na vlasti su redom: Aleksandar Vučić, osoba koja je pretila ubijanjem 100 Muslimana za jednog Srbina. Ta pretnja se, podsetimo, i te kako obistinila. Ivica Dačić, osoba koja je bila portparol režima Slobodana Miloševića, prvog genocidnog nacionalsocijalističkog režima na prostoru Evrope nakon Drugog svetskog rata. Dragan Marković Palma, najbliži saradnik pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, kriminalca i masovnog ubice.

Do juče je predsednik Srbije bio Tomislav Nikolić, četnički vojvoda koji se okitio tom “titulom” na Romaniji, u vreme genocida nad Bošnjacima koji se metodom blickriga odvijao u Podrinju, Bosanskoj krajini i širom BiH. I još mnogo, mnogo njih takvih vlada Srbijom. To su i svi oni ratni profiteri, koji su prvi milion stekli jer su lešinarili oko odrubljenih glava i preklanih vratova, nad primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Kapital im je nedirnut. Svi oni UDBA-ši, KOS-ovci i ostali vojni i policijski visoki oficiri, koji su masovno na slobodi, bez trunke mogućnosti da im se ikada sazna za ime a kamoli za odgovornost. Na kraju krajeva, i svi oni takozvani ultralevičari, koji danas takođe trube o “trulom kapitalizmu”, kao da je u tome uopšte poenta i kao da ovo ovde ima uopšte ikakve veze sa nekakvim “kapitalizmom”. I oni veoma glasno ćute o genocidu iz devedesetih.

Eto još jedne analogije: Srbija je logor za ratne zločince, koji se po njemu nesmetano kreću, jer ogromna većina ne samo građana, već i onih koji se ko fol iz opozicionih redova bave politikom, to prihvata i odobrava, pošto su “naši”. Srbija je zemlja sa najvećim brojem nekažnjenih ratnih zločinaca po kvadratnom kilometru.

I to je ono što je NIN, po svoj prilici nesvesno, poručio ovdašnjoj javnosti i “eliti”. Na ovom mestu valja se prisetiti šta je napisao Primo Levi: “Uvek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Avangarda

20.07.2017.

DRAGO BOJIĆ : PAD U AMBIS NELJUDSKOSTI

Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti


 Drago Bojić

Autor
19.7.2017. 



Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

////////////////////

Izdvajamo

U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva

..........................

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci

Piše: Drago Bojić

Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge. Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti. U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

20.07.2017.

ĆAMIL DURAKOVIĆ 'ODGOVORIO' NA DISKRIMINACIJU BOŠNJAKA

Duraković 'Odgovor' na diskriminaciju Bošnjaka


Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

Image result for camil durakovic
Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu: Ćamil Duraković

///////////////////////////////////

Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice najavio je formiranje nove nevladine organizacije pod nazivom 'Odgovor'. Cilj mu je da oni koji su se vratili u Republiku Srpsku govore o svojim problemima, a ne oni koji žive u Sarajevu ili Tuzli.

Istovremeno, Duraković u intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže da mu nije cilj rušenje Republike Srpske, jer je on nije ni kreirao, ali da se želi boriti protiv politike u tom bh. entitetu koja naziva Bošnjake 'okupatorima', što je nedavno izjavio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.

RSE: Najavili ste osnivanje organizacije preko koje ćete se boriti za povratnike, a protiv trenutne vlasti u Republici Srpskooj koju predvodi SNSD. Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak?

Duraković: To je nevladina organizacija koja okuplja ljude koji žive na prostoru Republike Srpske sa svojim porodicama. To su ljudi koji i 20 godina nakon rata nisu primijećeni kao ravnopravni građani, jer se terminološki koristi da su to povratnici. Svi su zaboravili da ovdje postoje djeca koja su ovdje rođena i koja postaju punoljetna, a o njima niko ne vodi računa.

Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“
Milorad Dodik u Bratuncu 7. jula izjavio “da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mi smo htjeli okupiti ljude koje ovaj režim diskriminira, a mi znamo kako je ovdje živjeti. To je inicijativa apolitičnih ljudi i želimo pozvati protiv nečega što prevazilazi bilo kakvu politiku. Čuli ste posljednje poruke Milorada Dodika u Bratuncu koji naziva Bošnjake, koji ovdje žive stotinama godina, okupatorima. To je suprostavljanje takvim politikama, i ne govorim da se radi o režimu, već su to loši pojedinci koji koriste politiku i manipuliraju, kako građane, tako i institucije ovog entiteta i ugrožavaju mir.

RSE: Da li je povod osnivanja ove organizacije taj što niti jedna stranka nije ponudila rješenje za povratnike u Republici Srpskoj?

Duraković: Ono što ja ne vidim ni u jednoj političkoj stranci de facto i de jure žive na ovim prostorima, pa ćete imati slučajeve da neki političari konzumiraju benefite političkih opcija, a oni sami ne žive ovdje, već u Federaciji BiH ili u Srbiji. Želimo sarađivati sa njima kako bi im približili realnu sliku u ovom entitetu.

Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)
Duraković: Nas interesuje konkretan život ovdje (na fotografiji - Srebrenica)

////////////////////////////

RSE: Najavili ste kako se nećete 'baviti patetikom, obećavati da će RS nestati, slati pamflete i političke govore, već širiti svijest o činjenicama'. Šta to konkretno znači?

Duraković: Bošnjaci i Hrvati koji ovdje žive nisu nikakav strani faktor. Rezultat Dejtonskog sporazuma je da je ovaj entitet u okviru države Bosne i Hercegovine i zove se Republika Srpska. Niti je Ćamil Duraković, niti iko od novih generacija potpisao ili kreirao, tako da nam nije zadatak da je brišemo sa bilo kakvih mapa. Nas interesuje konkretan život ovdje, nas koji ovdje živimo i imamo porodice. Mi jesmo povratnici, ali naša djeca nisu, jer su ovdje rođena, odrastaju ovdje i mi želimo da tražimo prava u okviru institucija ovog entiteta.

Najlakše je sa daleke instance govoriti kako je to ovakva ili onakva tvorevina, a nama je ovdje živjeti. Oni ne osjećaju kako je danas Bošnjacima u Srebrenici, Bratuncu, Milićima ili Prijedoru. Želim da kažem da mi hoćemo u okviru ovog sistema da budemo relevantni i imamo svoja ljudska prava. Ne mogu više dva bošnjačka političara u Sarajevu u tv debati pričati o tome kako je mojoj Ajni u prvom razredu u Srebrenici, a oni žive u Tuzli ili Sarajevu i kriju se iza političkih opcija. Naša djeca i omladina koja su se ovdje rodila se ne mogu primijetiti od onih 'ljutih' političkih faca koje uzurpiraju ovaj prostor dvadesetak godina.

RSE: Koliko će vam u ostvarivanju ciljeva biti teže, s obzirom da ćete biti nevladina, a ne politička organizacija i šta konkretno nudite povratnicima?

Duraković: Mi ćemo prvobitno ići na okupljanje ljudi na ovim prostorima, odnosno njihovim potrebama, počev od jezika saslušanja njihovih potreba, i sa time nastupati prema svim političkim opcijama. Sjedište je u Srebrenici, ali smo otvoreni za bilo kakvu saradnju u Republici Srpskoj. Mi ćemo umrežiti javne ličnosti koje mogu doprinijeti našem radu.

RSE: Neizbježno je pitanje finansiranja ove nevladine organizacije. Ko Vas finansira?

Duraković: Mi smo ušli jako spontano u ovo i nas niko ne finansira. Mi ćemo se okrenuti, prije svega, našoj dijaspori i ljudima koje poznajemo. Jako je teško, 22 godine nakon rata sve to postići, jer je i dijaspora izgubila povjerenje u zloupotrebe projekata i inicijativa. Nećemo ići ni prema jednoj politici da nas oni pomažu, jer u tom slučaju nećemo biti neovisni. Zbog toga ćemo se oslanjati na ljude iz biznisa sa kojima sam razgovarao i koji će nam pomoći kako bismo ostali neovisni u našem radu.

///////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 20. juli/srpanj 2017.

20.07.2017.

PRIJEDOR OBAVIJEN TUGOM : OBAVLJENA DžANAZA ZA 23 SVIREPO UBIJENE BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prijedor obavijen tugom : Obavljena džanaza za 23 svirepo ubijene bošnjačke žrtve

Juli 20. 2017.


Na stadionu “Poljana” (Berek) u prijedorskom naselju Raškovac  završena je dženaza 23 Prijedorčana ubijenih u agresiji na BiH, javlja INS.

Posmrtni ostaci prijedorskih žrtava bit će ukopani u prijedorskoj dolini tuge, na šehidskim mezarjima Kamičani, Rizvanovići, Rakovčani, Bišćani, Zecovi, Čarakovi i šehidsko mezarje Skela u Prijedoru.

Najmlađa žrtva e osamnaestogodišnji Ifet (Fahrudin) Vojniković. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u junu prošle godine u masovnoj grobnici Hozića Kamen na području Bosanskog Novog.

Najstarija žrtva je Šerif (Hasan) Hegić., rođen 1920. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Jakarina Kosa 2001. godine. Među žrtvama je i jedna nana Džehva (Hase) Hadžić, rođena 1925. godine.

Ožalošćenim porodicama, prijateljima i komšijama u ime porodica obratila se Azra Kadirić koja je sa sestrom Sarom potresnim glasom pročitala i imena šehida. Kadirić je rekla da u gradu Prijedoru postoji vojska nišana koja svojom tišinom bjelinom i čistoćim prkosi zaboravu.

– Oni kazuju govor koji svako razumije, kazala je Kadirić.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić kaže da se još traga za oko 800 civila, žrtava bošnjačke nacionalnosti ubijenih na području Prijedora.

– Sigurno je da se na ovom području još nalaze brojne i masovne te pojedinačne grobnice, ali mi, nažalost, nemamo informacija gdje su skriveni posmrtni ostaci žrtava. To imaju počinioci, saučesnici, pomagači, u nekim slučajevima promatrači, ali oni nemaju savjesti da kažu gdje su ubijene prijedorske žrtve – istaknula je Čengić za Fenu.

Posmrtni ostaci civila bošnjačke nacionalnosti na obavljenoj dženazi ekshumirani iz masovnih grobnica Jakrina Kosa, iz koje je ekshumirano 373 žrtve, Koričanske Stijene iz koje je ekshumirano 90 žrtava, kao i masovne grobnice jama Hrastova Glavica na području Sanskog Mosta iz koje su ekshumirane 124 žrtve.

Do sada je pronađeno 2.325 prijedorskih žrtava. Posmrtni ostaci su pronađene na više od 450 različitih lokaliteta, od toga 98 masovnih grobnica. U Šejkovači se trenutno nalaze 323 posmrtna ostatka, koji su ekshumirani u ranijem periodu iz pojedinačnih i masovnih grobnica, a većina posmrtnih ostataka je nekompletna. U Prijedoru se još uvijek traga za 777 žrtava, koje se vode kao nestali.

Spisak žrtava koje će danas naći svoj smiraj u Prijedoru:

1. Ifet (Fahrudin) Vojniković (1973.); 2. Velid (Ramo) Marošlić (1972.); 3. Adem (Sefer) Kešić (1969.); 4. Kemal (Sefer) Kešić (1962.); 5. Edin (Ahmet) Dedić (1969.); 6. Fikret (Rahim) Duratović (1968.); 7. Ermin (Rahim) Duratović (1968.); 8. Safet (Hamed) Avdić (1967.); 9. Sakib (Fehim) Kahrimanović (1966.); 10. Mustafa (Mehmed) Karagić (1966.); 11. Edin (Bećir) Rizvanović (1964.); 12. Suvad (Sadik) Kekić (1963.); 13. Suad (Husnija) Marošlić (1962.); 14. Kemal (Abdulah) Hodžić (1960.); 15. Bajro (Ago) Brakić (1941.); 16. Fehim (Bajro) Brakić (1962.); 17. Emsud (Alija) Kekić (1957.); 18. Teufik (Tahir) Kljajić (1949.); 19. Smail (Osman) Rekić (1943.); 20. Abdulah (Jasim) Kadirić (1942.); 21. Ibrahim (Karanfil) Bačić (1927.); 22. Džehva (Hase) Hadžić (1925.); 23. Šerif (Hasan) Hegić (1920.).. .

(Kliker.info-INS)

////////////////////////////////////

Sarajevski Jevreji za izraelski list Haaretz : BiH je za nas najsigurnije mjesto u Evropi

Kapija stare aškenaske sinagoge u bh. prijestolnici Sarajevu je otključana. Nema sigurnosnih kamera niti detektora metala, nema policijskih vozila ispred. Niko vam čak ni ne zapisuje ime kada ulazite. Ovo

/////////////////////////////

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona pada u Predstavničkom domu, dobiće tek 20 posto glasova! - 2

NEMOGUĆA MISIJA ČOVIĆA I DODIKA: HDZ-ov prijedlog Izbornog ...

///////////////////////

MODNI KREATOR ŠOKIRAO IZJAVOM: 'Deset puta sam spavao s ...

20.07.2017.

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH UOPĆE NE SPOMINJE HRVATE U ENTITETU RS-e I NE STAJE U ODBRANU NJIHOVIH INTERESA"

OTPOR ČOVIĆEVOJ POLITICI MEĐU HRVATIMA: "HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa"

Banjalučki biskup dr.Franjo Komarica primio je predsjednika Hrvatske stranke BiH Božu Skopljakovića i predsjednika Kluba Hrvata u Vijeću naroda Narodne skupštine RS-a Tomislava Tomljanovića, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.





- Borba za ustavnu ravnopravnost svih Hrvata na cijelom području BiH i održivi povratak naročito u RS-u su prioriteti Hrvatske stranke u BiH. Takvu orijentaciju smo već potvrdili svojim djelovanjem preko stranačkih zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a i borbom za naše povratnike ovdje u RS-u od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas – izjavio je nakon sastanka Skopljaković.

 

Dodao je kako, nažalost, najjača hrvatska stranka, HDZ BiH, križa Hrvate u RS-u i uopće ih ne spominju kod kreiranja važnih zakona kao što je Izborni zakon BiH.

 

Skopljaković je naglasio da u prijedlozima Izbornoga zakona ili zakona o reorganizaciji javnih servisa HDZ BiH uopće ne spominje Hrvate u RS-u i ne staje u obranu njihovih interesa.

 

- Hrvatska stranka i još neke hrvatske stranke se tome moraju enegično suprotstaviti. Našega biskupa heroja dr. Franju Komaricu uvijek smo podupirali i to ćemo činiti i dalje - kazao je predsjednik Hrvatske stranke BiH.

Banjolučki biskup Komarica poručio je kako podupire svaku političku opciju u Hrvata koja se zalaže za povratak Hrvata u RS i koja ravnopravno tretira svakoga Hrvata na cijelom području BiH, priopćeno je iz Hrvatske stranke BiH.

 

 

(FENA/SB)

/////////////////////////////

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH:  Najavilo žalbu zbog odbijanja optužnice u slučaju referendum

REAGOVALO TUŽILAŠTVO BiH: Najavilo žalbu zbog odbijanja ...

///////////////////////////

///////////////////////////////



//////////////////////////////////
///////////////////////////


Kanabis u Urugvaju od danas u apotekama : Zaživio zakon koji je donio najskromniji svjetski političar

Urugvaj je u srijedu postao prva zemlja u svijetu koja je počela u apotekama  prodavati kanabis u rekreativne svrhe. Zasad je samo 16 apoteka  počelo prodavati taj laki psihodelik. Država u [...]

///////////////////////

 
PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

PODRUČJE OPĆINE FOČA: Pronađeno najmanje pet nekompletnih skeletnih ostataka

19.07.2017.

BiH ZAUSTAVLJA GRADNJU PELJEŠKOG MOSTA ?

BiH zaustavlja gradnju Pelješkog mosta?



Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

Hrvatska prihvatila bh. zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara

///////////////////////

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u srijedu Izvještaj o aktivnostima u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta i zadužilo Ministarstvo civilnih poslova da zatraži od Državne komisije za granicu potpuni izvještaj o njenom radu u vezi s razgraničenjem na moru između BiH i Hrvatske.

Ova tačka dnevnog reda dolazi u trenutku kada Parlament Bosne i Hercegovine od bh. vlade traži da pošalje notu Hrvatskoj u kojoj će zahtijevati obustavu svih aktivnosti vezanih za izgradnju mosta, dok se ne postigne obostrana saglasnost oko tog projekta.

Istovremeno, bh. parlament je najavio i da će osnovati posebnu komisiju koja bi trebalo da preispita jesu li ispunjeni svi uslovi pod kojima bi projekt izgradnje Pelješkog mosta postao prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu.

Sve se ovo dešava nakon zajedničke sjednice vlada Bosne i Hercegovine i Hrvatske prije desetak dana u Sarajevu, ali i najave susjedne zemlje kako je dobila novac od Evropske komisije za izgradnju mosta, i sa čijom realizacijom planira početi u ovoj godini.

No, bosanskohercegovački parlamentarci misle drugačije. Oni su, prvenstveno, nezadovoljni odnosom kojeg je Bosna i Hercegovina imala u proteklih deset godina, kada je u pitanju rješenje ovog slučaja.

„Bosna i Hercegovina je takva država koja radi protiv sebe same i naraštaja koji dolaze. Kako je moguće da je temeljna stopa mosta na najvećem luku u teritorijalnim vodama Bosne i Hercegovine? Ko je od naših eksperata učestvovao u projektovanju? Pokušao sam da se raspitam u svim kućama koje se bave tim poslom, kažu niko. Teško našoj djeci bez obzira na ime i prezime i religijsko opredjeljenje, jer mi uništavamo vlastitu zemlju“, poručio je sa govornice državnog parlamenta kada se raspravljalo o ovoj temi poslanik Zaim Backović.

Iako je Hrvatska prihvatila bosanskohercegovačke zahtjeve i podigla visinu mosta sa 35 na 55 metara, te ostavila 200 metara morskog prolaza između središnjih stubova, bh. vlast ne misli da je to dovoljno.

U cijeli slučaj se umiješao i državni vrh koji vodi vanjsku politiku.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ocjenjuje kako je pored visine mosta neophodno da se Bosni i Hercegovini obezbijedi pravo pristupa otvorenom moru sa najvećim brodovima, što neće biti moguće ukoliko visina mosta ostane onakva kakvu je zamislila Hrvatska.

Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović
Pitanje još uvijek otvoreno: Bakir Izetbegović

„Da li je to 55 metara u visinu ili 250 u širinu, neka to procjene stručni ljudi. Mi očekujemo od Vijeća ministara, odnosno Ministarstva prometa, da tu ima jasan stav, temeljen na ekspertizi, a ne na političkim stavovima, tako da je to pitanje još uvijek otvoreno“, kazao je Izetbegović prije dva dana.

No, kako navodi ministar prometa i komunikacija BiH Ismir Jusko, ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji. On tvrdi da u ministarstvu nije bilo dokumentacije i korespondencije ministarstva sa hrvatskim ministarstvom oko izgradnje mosta. Prvi put je, kako kaže, dokumentaciju dobio od kolega iz susjedne zemlje i u kojoj je saznao da je bilo osam osoba koje su dale saglasnost na visinu mosta i morski prolaz.

„Ja sada postavljam pitanje - zašto se čekalo deset godina da se ova tema poteže? Zbog čega ovi stručnjaci nisu prije dali odgovore na ova pitanja. Već sam rekao da ću to predati Vijeću ministara i bh. parlamentu i kontaktirati struku o tome da li treba izvršiti reviziju ranije odluke, jer ovo ministarstvo nema pravo da odlučuje o ovako bitnom infrastrukturalnom projektu“, poručuje ministar Jusko.

Pitanje izgradnje Pelješkog mosta dugo godina je bilo otvoreno između dvije zemlje, što ne čudi ako se zna da Bosna i Hercegovina i Hrvatska nikada nisu riješile pitanje granica.

U sve ovo direktno je prije desetak godina bio uključen Damir Arnaut, koji je u to vrijeme bio pravni savjetnik člana bh. Predsjedništva Harisa Silajdžića. On kaže da je tadašnji Kolektivni šef države bio jedinstven u ocjeni kako pošto-poto treba zaštititi bh. granice, ali tada se došlo do spoznaje da ima nekoliko problema.

„Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu Mediterana, možda, čak, i u svijetu, koja nije nikada povukla svoje ravne polazne crte. O tome sam pitao Vijeće ministara, ali sam dobio odgovor da tamo niko ni ne zna šta su te crte. Zbog toga što nikada nismo povukli ravne polazne crte, nismo bili u stanju ni da proglasimo unutrašnje vode Bosne i Hercegovine koje imaju identičan status kopnenom teritoriju BiH. I tu smo jedini.

Nikada nismo zaključili konačni ugovor sa Hrvatskom o teritorijalnim vodama, iz kojeg bi se moglo zaključiti gdje prestaju naše, a gdje počinju hrvatske teritorijalne vode. Hrvatska insistira na ravnim polaznim crtama bivše Jugoslavije i da ima unutrašnje vode na granici sa našim teritorijalnim vodama, što nije dozvoljeno. Zbog toga treba insistirati da Hrvatska promijeni svoj pomorski zakon koji se tiče unutrašnjih voda. Tek tada se može govoriti o Pelješkom mostu“, navodi Arnaut.

Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,
Ekspertiza o izgradnji Pelješkog mosta ne postoji: Ismir Jusko,

I struka se slaže sa time da je neprihvatljivo za BiH sadašnje rješenje koje Hrvatska nudi kada je riječ o Pelješkom mostu.

„Zabrinjava podanički odnos predstavnika institucija koji po svaku cijenu gledaju da se udovolji susjednoj državi pod motom da nikada veliki brodovi nisu ulazili u Neumski zaljev. Mi hoćemo da gradimo luku koja će primati velike prekookeanske brodove i velike tankere“, ističe Ševal Kovačević iz Pomorskog društva BiH.

I dok pojedini bh. političari kažu kako Bosni i Hercegovini 'vjetar u leđa' treba biti i posljednja odluka Arbitražnog suda vezana za Piranski zaljev, hrvatska strana se još uvijek ne izjašnjava o sve glasnijim bh. zahtjevima da se zaustave aktivnosti vezane za izgradnju Pelješkog mosta, za čiju gradnju odlukom Evropske komisije treba da dobije 375 miliona eura.

//////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 19. juli/srpanj 2017.


//////////////////////////////////
19.07.2017.

DRAGO BOJIĆ : PAD U AMBIS NELJUDSKOSTI

Drago Bojić: Pad u ambis neljudskosti

Juli 19. 2017.


Ljudsko biće sadrži u sebi mnoštvo čudovišta koja se oslobađaju pri svakoj povoljnoj okolnosti, kaže na jednom mjestu francuski sociolog Edgar Morin, našoj javnosti poznat po kritičkim pismima „ocu modernoga velikosrpstva“, Dobrici Ćosiću. Tih „povoljnih okolnosti“, smatra Morin, nikad ne nedostaje izopačenim ljudima, onima što su zagušili svoje savjesti, prihvatili opće moralno posrnuće kao svoje i zaodjenuli se u barbarstvo.

Piše : Drago Bojić (Tačno)

Čovjek raspolaže neiscrpnim rezervoarom zla i uvreda, pa kad nekoga želi teško uvrijediti onda vrijeđa mrtve, nevino ubijene, koristi „povoljnu okolnost“ smrti, jer zna da su upravo tu ljudi osjetljivi i ranjivi. Mrtvih ljudi nema, nezaštićeni su, ne mogu se braniti, izručeni su na milost i nemilost živima. Može ih se vrijeđati, mrziti i prezirati, opravdavati njihova stradanja i zlurado se naslađivati njihovim najbližima koji tuguju za njima.

Svako obilježavanje obljetnice genocida u Srebrenici prati poricanje genocida, vrijeđanje mrtvih i živih i monstruozno solidariziranje sa zločincima. Kad to čini grupa nacionalno ostrašćenih i nacionalizmom opijenih „zavetnika“, to, nažalost, i ne začuđuje u društvu posvemašnjeg potonuća u etničku mržnju. Ali kad to čine intelektualci, novinari, književnici, predstavnici medija i politike, učitelji vjere, svećenici, dušobrižnici, onda se to posrnuće u ambis neljudskosti ne može prepustiti zaštitničkoj ignoranciji i šutnji prezira. Ove godine je u tome, čini se, najdublje potonuo mostarski književnik i obraćeni republičko-srpski novinar, poskokovac i politički herceg-bosanac, Veselin Gatalo.

Puno je Gatalovih tekstova, stavova i mišljenja koji prepadaju nehumanošću, ali njegovi tekstovi o genocidu u Srebrenici i stradanju Bošnjaka u velikosrpskoj akciji čišćenja Podrinja podsjećaju na mefistofske pamflete nacističkih, ustaških i četničkih majstora propagande da se opravdaju zločini i zločinci. Gatalove tekstove objavljuje portal Studentskog centra Sveučilišta u Mostaru (Pogled.ba) što ukazuje da se urednici tog portala slažu s njegovim stavovima i što je još jedan pokazatelj stanja ne-duha na tom sveučilištu. Pa i nakon što su mu neki, vjerojatno sjećajući se njegove mostarske epizode socijalno angažiranog alternativca, dobronamjerno pokušali „otvoriti oči“ i ukazati na monstruoznost njegovih stavova o Srebrenici, poslije čega bi se razuman čovjek bar postidio i zašutio, ako se već ne bi javno pokajao, on se ne zaustavlja i tone sve dublje u nečovještvo.

Već spomenuti sociolog Morin smatra da su okrutnost i bešćutnost nešto najužasnije u ljudskom biću. Okrutnost može proizlaziti iz nedostatka, iz viška ili iz zločinstva. Nedostatak može biti rezultat neosjetljivosti, ravnodušnosti, neznanja, nesvjesnosti, mentalne zaostalosti. Višak se manifestira kao neumjerenost popraćena nerazumnošću, uvjerenjem da posjedujemo dobro ili da smo posjedovani od dobra. Čini se da se i manjak i višak spajaju kod negatora genocida u Srebrenici i uopće kod ljudi koji žele umanjiti, relativizirati ili zanijekati ljudsku patnju i koji ne pokazuju nikakav pijetet prema žrtvama i nikakvu osjetljivost za one koji pate.

Treća vrsta okrutnosti proizlazi iz zločinstva i odnosi se na one koji su direktno odgovorni za stradanja ljudi, za maltretiranja, silovanja, masakre, ubijanja i kojima je zlo postala druga narav – suština njihove egzistencije. Patnje žrtava i njihovo nevino stradanje kod zločinaca i zlih ljudi stalno pojačava njihovu mržnju i okrutnost, jer ih nevinost žrtava, nesreće i tuge njihovih najbližih stalno podsjećaju na zlo koje su učinili, s kojim se poistovjećuju i koje opravdavaju. To ih dodatno razdražuje, razbješnjuje, dovodi do patološkog ludila, pa umjesto priznanja zločina i kajanja, oni se nastavljaju svirepo iživljavati nad mrtvima vrijeđajući njihove najbliže.

Nehuman i nemilosrdan odnos prema mrtvima drugih, puno govori o ljudima, o njihovom nekarakteru. Takav odnos prema nevino ubijenima ne prati nažalost samo Srebrenicu, nego sva ljudska stradanja u ovoj zemlji i na ovim prostorima. Odsutnost elementarne ljudske osjetljivosti za patnju drugih, vjerojatno je i najbolnija i najužasnija karakteristika bosansko-hercegovačkog ali i svih društava, etničkih zajednica i pojedinaca u regiji. Deklarativnog a lažnog, praznog i nepoosobljenog humanizma je previše, empatije gotovo da nema.

Neki će se možda i solidarizirati s patnjom ljudi u raznim dijelovima svijeta, ali će posve ravnodušno i hladno šutjeti o patnji koja se dogodila ili događa u njihovoj blizini, koja pogađa njihove susjede, za koju su i sami odgovorni. Lakši je kozmopolitski humanizam pokriven uzvišenim načelima morala i religije, nego konkretna solidarnost u vlastitoj kući, na poslu, u vlastitom selu ili gradu. Lakše je patetično i neobvezatno suosjećati s nepoznatim ljudima iz dalekoga svijeta nego s ljudima koji žive među nama i koje svakodnevno susrećemo. Moguće je primjerice suosjećati s nastradalim ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili nekoj drugoj „dragoj“ zemlji, i istodobno negirati genocid u Srebrenici, ismijavati stradanja ljudi, mrziti i prezirati i mrtve i žive.

U svojim Razmišljanjima o židovskom pitanju, pokušavajući shvatiti zašto ljudi mrze i preziru Židove, francuski filozof Jean-Paul Sartre na jednom mjestu zapisuje i ove užasavajuće riječi: „Neki čovjek može biti dobar otac i dobar muž, savjestan građanin, profinjen i načitan, filantrop, i k tome, antisemit. Može voljeti ribolov i ljubavne užitke, biti tolerantan kad je riječ o religiji, prepun velikodušnih ideja o stanju domorodaca u središnjoj Africi i, k tome, mrziti Židove.“ Kako bolna i uznemirujuća dijagnoza patološke mržnje koja proizlazi iz razorenog uma i ugašene humanosti.

Čovjek može biti dobar i bolji, ali je i ponor čovjekova zla u koji može upasti nesaglediv. Da, moguće je biti uljuđen i ljubazan građanin, i istodobno prezirati patnje ljudi. Moguće je u javnosti hiniti velikodušnost, otvorenost za druge, podržavati dobre ideje i sudjelovati u građanskim inicijativama, i istodobno mrziti i prezirati druge i drugačije. Moguće je biti obrazovan, društveno angažiran intelektualac i opet patološki mrziti druge. Moguće je živjeti mirnim porodičnim životom, poštivati društvene konvencije, posjećivati izložbe, koncerte, predstave, i opet mrziti druge. Moguće je biti član akademskih zajednica, književnih društava, čitati dobru literaturu, slušati kvalitetnu muziku, i opet mrziti druge.

Moguće je deklarativno zastupati građanske, socijaldemokratske, liberalne ideje, zauzimati se za prava ljudi i prava životinja, i opet prezirati i mrziti druge. Sve to mogu u sebi spajati ljudi pogažene ljudskosti i izopačenog uma, oni što su ugušili svoju savjest i koji bestidno uživaju smišljajjući kako napakostiti nekome. Patnja nikoga ne čini boljim, ali solidarnost u patnji drugoga mjera je humanosti.

Mi s drugim ljudima, kaže na jednom mjestu katolički teolog Karl Rahner, ne dijelimo samo politiku i profanu povijest – „povijest propasti“, nego i „povijest spasenja“ u kojoj svi ljudi pripadaju jedni drugima, u kojoj nitko nije beznačajan i u kojoj je svatko za svakoga važan i odgovoran, u kojoj teret krivnje i milosti svatko nosi ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Što je u jednom čovjeku pretrpljeno, isplakano i ispaćeno, to je za sve ljude od odlučujuće važnosti.

U Srebrenici je strahovito puno pretrpljeno, isplakano i ispaćeno i to se nastavlja i dalje pred našim očima. Tko to niječe, niječe zapravo sve ono što je humano, osporava i svoju vlastitu humanost, niječe se kao čovjek. Samo nas pijetet prema žrtvama i suosjećanje s njihovim najbližima ponovno vraća među ljude i spašava od bestijalnosti i barbarstva.

////////////////////

HDZ GUBI U DRUGOM POLUVREMENU: Predstavnički dom neće usvojiti izmjene Izbornog zakona

Delegat Kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Safet Softić, predsjedavajući i delegat Kluba Srba Sredoje Nović i Ognjen Tadić izjavili su novinarima da izmjene i dopune Izbornog zakona BiH, koje su danas na prijedlog delegata iz hrvatskog naroda usvojene na sjednici Doma naroda, neće dobiti podršku u Predstavničkom domu PSBiH.



HDZ GUBI U DRUGOM POLUVREMENU: Predstavnički dom neće usvojiti izmjene Izbornog zakona

- Iz formalnih razloga nije nam jasno zbog čega predlagač stavlja ovako važan zakon u hitnu proceduru, bez mogućnosti da delegati na bilo koji način amandmanima utječu na sadržaj ponuđenog teksta. Glasali smo protiv tog prijedloga, jer smatramo da rješenja Kluba Hrvata uvode još veći stepen diskriminacije u izborno zakonodavstvo - kazao je Softić.

 

Klub Bošnjaka je na jednoj od ranijih sjednica predloženi zakon proglasio štetnim po vitalni interes bošnjačkog naroda, te je predmet upućen Ustavom sudu BiH, koji je utvrdio da prijedlogom tog zakona nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda i da postupak usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH treba provesti prema proceduri iz Ustava BiH.

 

Navodeći da je bilo bolje da je prijedlog Kluba Hrvata bio upućen u redovnu proceduru, Nović naglašava da je trebalo biti više dogovora među političkim partijama o pitanjima vezanim s izbornim procesom.

 

- Mislim da taj zakon neće proći u Predstavničkom domu i očekivati je novi izborni zakon, koji donosi nešto novo. Prvi put nakon rata moći će se uspostaviti da i Srbi imaju svoj klub. Također, po tom prijedlogu neće više biti mogućnost da kantoni predlažu, kako je to do sada bilo, u skupštinama već da će biti zagarantirano mjesto Srbima u Domu naroda Parlamenta FBiH - kazao je Nović.

 

Tadić je uvjeren da će prije zakazivanja narednih općih izbora u oktobru 2018. godine pitanja koja se tiču odluka Ustavnog suda BiH po apelaciji Denisa Zvizdića biti riješena.

 

- Shodno tome mislim da je razuman stav delegata iz reda Saveza za promjene i Srpske demokratske stranke da ni na koji način ne stvaraju dodatne tenzije u ovoj situaciji i da otvoreno pitanje između predstavnika Bošnjaka i Hrvata u ovoj prvoj fazi prepuste njima uz nadu da će oni taj dogovor postići uskoro te da ćemo zajedno prema utvrđenom dogovoru imati priliku da se izjasnimo također u parlamentarnoj proceduri - kazao je Tadić.

 

Predloženim izmjenama i dopunama predviđeno je da se regulira izbor članova Predsjedništva BiH, provede Odluka Ustavnog suda BiH, odnosno izbor delegata u Domu naroda Federacije BiH, te Odluka Ustavnog suda BiH koja se tiče izbora u Gradu Mostaru.

 

- Rasprava je pokazala da čak ni odluke Ustavnog suda BiH nisu razriješile pitanja koja su postavljali delegati Kluba Bošnjaka. Najviše su išli na to da u Dom naroda Parlamenta FBiH neće biti po sadašnjem našem prijedlogu predstavnika iz Livanjskog i Posavskog kantona. Naravno da smo naš prijedlog zakona pravili prema formulama, a to je broj stanovnika u jednom kantonu, odnosno ukupan broj Srba, Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije BiH. Dom naroda Parlamenta FBiH nije zbir naroda iz kantona  - izjavila je delegatkinja Kluba Hrvata Zdenka Džambas.

 

Za predloženi zakon glasalo je osam delegata, četiri su bila protiv, a dva suzdržana. Iz Federacije je pet delegata bilo „za“ i četiri protiv, dok su iz RS-a tri delegata glasala “za“, a dva su bila suzdržana.

/////////////////////////////////



////////////////////////////////////////

SRBI I HRVATI PREGLASALI BOŠNJAKE: Dom naroda BiH usvojio HDZ-ov prijedlog izmjene Izbornog zakona, Radončić izbjegao sjednicu!

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojio je na današnjoj sjednici po hitnom postupku Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH čiji je predlagač Klub Hrvata u Domu naroda.





Za HDZ-ov prijedlog izmjena glasali su svi delegati iz reda Hrvatskog narda: Bariša Čolak, Martin Raguž, Mario Karamatić, Zdenka Džambas i Ljilja Zovko, dok su iz Kluba srpskog naroda podršku dali Nebojša Radmanović, Sredoje Nović i Dragutin Rodić.

 

Protiv su bili članovi Kluba bošnjačkog naroda Halid Genjac, Sead Kadić, Safet Softić i Sifet Podžić, dok su suzdržani bili predstavnici srpskog naroda iz Saveza za promjene Ognjen Tadić i Darko Babalj. Delegat Fahrudin Radončić se uopće nije pojavio na sjednici!

 

Konačnu riječ o HDZ-ovom prijedlogu Izbornog zakona daće zastupnicu u Predstavničkom domu, no gotovo je izvjesno da će ovaj zakonski prijedlog u konačnici biti odbačen, budući da su se protiv prijedloga izjasnile sve strake s većinom bošnjačkih zastupnika - SDA, SDP, DF, A-SDA, - te je isključena mogućnost njihovog preglasavanja, bez obzira kako će o HDZ-ovo prijedlogu glasati zastuonici Radončićevog SBB-a.

 

Današnju raspravu o predloženim izmjenama Izbornoh zakona obilježio je "sukob" delegata Martina Raguža i Darka Babalja.

 

- Vi pokušavate da zadržite "status quo", a sebi ste stvorili državu u državi, dok jednom narodu ne dozvoljava da sam sebi bira legitimne predstavnike zakonodavnim organima – kazao je Martin Raguž, komentarišući stav predstavnika Saveza za promjene da budu suzdržani prilikom glasanja.

 

- To je pitanje Federacije BiH. Vi ste tamo vezali zastave. Imate Washingtonski i Daytonski sporazum i vi među sobom rješavajte vaše probleme i zbog toga ćemo mi biti suzdržani – odgovorio je Darko Babalj.

Babalj je najavio i da će podnijeti ostavku na mjesto člana Interresorne radne grupe za izradu izmjena Izbornog zakona.

 

- Koliko ova grupa već radi još uvijek nije ništa dogovoreno. Osim toga, posljednje tri sedmice niko od predstavnika hrvatskog naroda nije se pojavio ni na jednoj sjednici Interresorne radne grupe. Zbog toga ne vidim više smisla da budem njen član i podnijet ću ostavku – pojasnio je Babalj.

 

Delegati iz reda hrvatskog naroda su cijelu raspravu posvetili tome da dokažu kako ove izmjene ne diskriminiraju nikoga, te da je njihov jedini cilj da osiguraju predstavnicima Hrvata da sami biraju svoje legitimne predstavnike, prije svega u Dom naroda Parlamenta FBiH, jer je njima predviđeno brisanje odredbe da iz svakog kantona u ovaj parlamentarni dom mora biti izabran barem po jedan predstavnik svakog od konstitutivnih naroda.

 

- Ove izmjene nisu usmjerene ni protiv koga. One trebaju doprinijeti stabilizaciji političkih prilika u BiH, jer će osigurati da Hrvati, ali i drugi narodi sami biraju svoje legitimne predstavnike u Dom naroda. Podsjećam, to nije dom kantona, niti Zastupnički dom, nego dom u kojem su predstavljeni narodi. Osim toga, ovim izmjenama se ne tretiraju presude Evropskog suda za ljudska pava, jer je za njihovo provođenje potrebno mijenjati i Ustav BiH. Mi smo spremni da razgovaramo i o tome, ali s obzirom na “klimavu“ parlamentarnu većinu, pitanje je da li uopće sada to možemo riješiti – izjavio je predsjedavajući Doma Bariša Čolak.

 

Međutim, delegat Halid Genjac je upozorio na opasnost od novih apelacija pred Evropskim sudom za ljudska prava.

 

- Ovim izmjenama se onemogućava da u Dom naroda Parlamenta FBiH budu izabrani Bošnjaci iz, recimo, Livanjskog, Zapadnohercegovačkog i Posavskog kantona. Zbog toga se može lako desiti da neko od Bošnjaka iz ovih kantona pokrene apelaciju pred Evropskim sudom za ljudska prava – istakao je Genjac.

Zamjeniku predsjedavjućeg Doma Safetu Softiću sporna je i hitna procedura, po kojoj se ove izmjene usvajaju.

 

- I kada su prvi put ove izmjene bile pred ovim Domom postavio sam pitanje zašto one nisu upućene u redovnu proceduru, kako bi se omogućilo otvaranje dijaloga, kao i to da članovi ovog doma intrvenišu amandmanima na predložene izmjene. Zašto se radi po principu da se ove izmjene mogu samo usvojiti ili ne? Do sada još uvijek nisam dobio odgovor na ovo pitanje. Osim toga, jasno je kakav će biti rezultat glasanja u ovom domu, ali nema te matematike koja će osigurati da one budu usvojene i u Zastupničkom domu. Šta onda time dobijamo? Samo ćemo na kraju shvatiti da smo izgubili pet mjeseci u raspravama bez konkretnog rezultata – naglasio je Softić.

19.07.2017.

'NE PLAŠIMO SE DODIKOVOG HUŠKANJA, MLADI SE VRAĆAJU U PODRINJE'

'Ne plašimo se Dodikovog huškanja, mladi se vraćaju u Podrinje'


Višegrad

Predstavnici boračkih organizacija iz Podrinja rekli su da se ne plaše izjava Milorada Dodika (na fotografiji)


///////////////////////////////////////

Na izjavu predsjednika RS Milorada Dodika „da su muslimani finansirani kako bi ponovo okupirali Drinu“, reagovali su iz Koordinacije boračkih saveza Tuzlanskog kantona (TK). Bivši borci okarakterizirali su to kao huškačko, nacionalističko i rasističko ponašanje predsjednika RS-a.

Predstavnici boračkih organizacija iz Podrinja rekli su da se ne plaše izjava Milorada Dodika, te da su se vratili na svoja ognjišta s kojih su protjerani i da nikada ništa tuđe nisu okupirali.

„Mislim da ga je strah omladine koja izrasta, koja dolazi, koja se vraća u Podrinje. Naša omladina se školuje, školuje se po Federaciji BiH, širom svijeta i naša omladina ima nijet (namjeru) da se vrati u Podrinje, da se u Podrinju započne neki novi život“, kaže Fahrudin Hasanović, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida.

Iz boračkih udruženja upozoravaju da je izjava Milorada Dodika izravno kršenje Ustava BiH, te da se jasno protivi povratku Bošnjaka u RS.

„Ovdje je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, člana 7, koji garantuje povratak, a ovi žele da obustave“, kaže Hajrudin Halilović, predsjednik Saveza porodica šehida i poginulih boraca Tuzlanskog kantona.

Muhamed Čikarić, predsjednik Udruženja najvećih ratnih prizanja Podrinja pak smatra da izjavu Milorada Dodika ne treba smatrati bezopasnom.

„Možete zamisliti – kada prvi čovjek Republike Srpske onakvom izjavom nekom prosječnom Srbinu, u svoj neimaštini koju ima, kaže jednu takvu izjavu – ja vjerujem da takvi ljudi onda i za svoju neimaštinu i sve što preživljavaju krivca traže u nama, Bošnjacima. No, ovo treba da bude pouka Bošnjacima da mi moramo, pogotovo mi u Podrinju, biti zajedno, jer ja ne vidim druge mogućnosti da nas spriječi u našem povratku i življenju u Podrinju, sem da nam se nastave praviti problemi koje mi imamo.“

/////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 18. juli/srpanj 2017.






18.07.2017.

BOŽO SKOPLJAKOVIĆ : SPRIJEČITE POGUBNE IZMJENE IZBORNOG ZAKONA KOJE KOJE JE PREDLOŽIO HDZ BiH

Božo Skopljaković, predsjednik Hrvatske stranke BiH: Spriječite pogubne izmjene Izbornog zakona koje je predložio HDZ BiH

Juli 18. 2017.



Predsjednik Hrvatske stranke BiH Božo Skopljaković pozvao je lidera HDZ 1990 Iliju Cvitanovića da njegovo stranka spriječi u Parlamentarnoj skupštini BiH usvajanje diskriminirajućega prijedloga izmjena Izbornoga zakona BiH čiji je kreator HDZ BiH.

– Očigledno je da je i zbog godišnjih odmora pomalo splasnulo zanimanje javnosti oko ponuđenoga prijedloga izmjena Izbornoga zakona koji se nalazi u hitnoj proceduri na što, čini se, računa i predlagač ovih diskriminirajućih izmjena. Posve je jasno kako ulazimo u kritičnu fazu kad se mora djelovati i zaustaviti usvajanje izmjena Izbornoga zakona BiH koji kod velikoga broja Hrvata u Srednjoj Bosni, Bosanskoj Posavini i u RS-u izaziva traume i strahove za političku budućnost – naglasio je Skopljaković.

Predsjednik Hrvatske stranke BiH (bivša Nova hrvatska inicijativa) je kazao i da je u neformalnom susretu, ali i iz brojnih istupa čelništva HDZ 1990, prepoznao čvrsto opredijeljenje za požrtvovnu borbu za ravnopravnost Hrvata, na cijelom područja BiH.

– Ne sumnjajući niti jednoga trenutka da bi ste se mogli pokolebati pozivam Vas s toga da kao lider ‘devedesetke’ utječete i pozovete vašeg delegata u Domu naroda Parlamenta BiH gospodina Martina Raguža i zastupnicu u Zastupničkom domu Parlamenta BiH gospođu Dijanu Zelenika da svojim glasovima spriječe usvajanje pogubnih izmjena Izbornoga zakona – naglasio je Skopljaković.

On je dodao i da je svjestan da ti glasovi možda neće biti presudni i dovoljni da se usvajanje prijedloga Izbornoga zakona BiH koji je predao HDZ BiH u konačnici spriječi, ali bi ti glasovi protiv, bili veliki znak ohrabrenja velikom broju Hrvata kojima prijeti izborna diskriminacija.

– Za naše dvije stranke to bi bio dobar temeljac za buduće partnerske odnose – otvoreni je poziv predsjednika Hrvatske stranke BiH Bože Skopljakovića predsjedniku HDZ-a 1990 Iliji Cvitanoviću.

(Kliker.info-Vijesti)




















18.07.2017.

DOGOVOR U VIŠEGRADU: EMIR KUSTURICA, MILORAD DODIK I MATIJA BEĆKOVIĆ O OSNIVANJU RUSKE POLITIČKE STRANKE

DOGOVORI U VIŠEGRADU: Kusturica, Dodik i Bećković o osnivanju ruske političke stranke

Sastanku na kojem se govorilo o osnivanju ruske političke partije u BiH prisustvovali su Emir Kusturica, Matija Bećković, Slobodan Pavlović, Milorad Dodik, te ruski književnik i oficir Zahar Prilepin. Prilepin je veteran rata u Čečeniji, a svoje borbene sposobnosti iskazivao je i na ratištu u Ukrajini






Rusi planiraju osnivanje svoje političke stranke u BiH, saznaje Žurnal iz više domaćih i međunarodnih izvora. Za te svrhe već je obezbijeđeno oko 800 hiljada maraka, a na nedavno održanom sastanku u Višegradu razgovaralo se eventualnim kadrovskim rješenjima.

 

"Stranka ne bi imala ruski predznak, već bi bila stranka koja bi se nazivom uklopila među ostale političke partije. Na čelu stranke bili bi Srbi iz RS-a. Aktivnosti, političke ciljeve i finansiranje u BiH preuzela bi Ruska Federacija“, navedeno je u jednom od dokumenata u koji je Žurnal imao uvid.

 

Sastanku na kojem se govorilo o osnivanju ruske političke partije u BiH prisustvovali su Emir Kusturica, Matija Bećković, Slobodan Pavlović, Milorad Dodik, te ruski književnik i oficir Zahar Prilepin. Prilepin je veteran rata u Čečeniji, a svoje borbene sposobnosti iskazivao je i na ratištu u Ukrajini. Čest je gost Emira Kusturice. Upravo je Kusturica bio domaćin ovog susreta na kojem se razgovaralo o osnivanju ruske političke partije u BiH.

 

„Predsjednik RS-a Milorad Dodik iznio je prijedloge koje bi stranke mogle biti razbijene i na koji bi način bilo nužno preuzeti njihov politički kadar“, navedeno je, između ostalog, u jednoj od zabilješki.

 

Najviše pažnje posvećeno je PDP-u kao potencijalnoj meti, dok je bilo razgovora o i Radikalnoj stranci, NDP-u Dragana Čavića, te o SNS-u i  Adamu Šukalu za kojeg je navedeno da „odavno izražava negodovanja prema EU i NATO integracijama“.

 

„Razgovaralo se i o Ognjenu Tadiću, članu SDS-a koji se samo vodi kao član, a javno napada svoju matičnu stranku SDS i podržava Milorada Dodika“, piše u dokumentima.

 

Kako bi motivisali neke od lidera manjih političkih stranaka, na sastanku u Višegradu je zaključeno da se predloži da plata predsjednika novoformirane ruske stranke u BiH iznosi 6000 KM, te da se užem rukovodstvu, uz pomoć aktualne vlasti u RS-u, obezbijede direktorske pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. 

(SB/Žurnal.info)   

18.07.2017.

ODGOVOR MILORADU DODIKU MUSLIMANKE IZ FOČE : NE MOŽEMO OKUPIRATI NEŠTO ŠTO JE NAŠE

Odgovor Miloradu Dodiku muslimanke iz Foče : Ne možemo okupirati nešto što je naše


Juli 18. 2017.


Dženana Karup Druško, iz organizacija Rekom i Tranzicijska pravda, napisala je odgovor predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku povodom njegovih izjava u Bratuncu da su “Bošnjaci starosjedioci Podrinja okupatori”, a njeno pismo objavljujemo u cijelosti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje.

(Kliker.info-Avangarda)

///////////////////
/////////////////////

VUKANOVIĆ DEMOLIRAO DODIKA: 'Neron je zapalio Rim a ovaj naš imperator je zapalio cijelu Republiku Srpsku'!

VUKANOVIĆ DEMOLIRAO DODIKA: 'Neron je zapalio Rim a ovaj naš ...


//////////////////////////

Dijaspora

Ramić pisao gradonačelniku Prijedora : Proglasite 20. juli Danom žalosti za nevino pobijene



////////////////////////////////////////


///////////////////////////////////////


Demobilisani borci 40 dana nakon protesta: Šta da kažem djeci za šta sam se borio?

Demobilisani borci koji mirno protestuju u parku ispred zgrade Vlade Federacije BiH ni nakon više od mjesec protesta nisu se izborili za svoja prava. Emir Palić iz Ilijaša, kaže nam

////////////////////

OTVORENA NOVA AMBASADA BiH U BEOGRADU: Evo za koju zgradu je BiH izdvojila 1,5 miliona maraka

OTVORENA NOVA AMBASADA BiH U BEOGRADU: Evo za koju ...

//////////////////////

SKANDALOZNO: Međed tvrdi da osobe iz Federacije pale Republiku Srpsku

SKANDALOZNO: Međed tvrdi da osobe iz Federacije pale Republiku ...

/////////////////////////////

/////////////////////////

17.07.2017.

MINISTAR DRAGAN MEKTIĆ: "UGOVOR O TRANSPORTNOJ ZAJEDNICI SRUŠIO JE DRAGAN ČOVIĆ U DOGOVORU S MILORADOM DODIKOM, STAŠI KOŠARCU SE ISPRED IMENA TREBA DODATI SLOVO U"

MEKTIĆ: "Ugovor o Transportnoj zajednici srušio je Čović u dogovoru s Dodikom, Staši Košarcu se ispred imena treba dodati slovo U"

Što se tiče Transportne zajednice, on je rekao da je na telefonskoj sjednici on glasao za Transportnu zajednicu i da su HDZ-ovi ministri glasali protiv zbog toga što štite Dodika.

"HDZ je oborio sporazum na telefonskoj sjednici. Neka se međunarodna zajednica obrati njima", rekao je Mektić.


Image result for dragan mektic

RTRS je prije nekoliko dana objavio da je izvjesni Adnan Dlakić, savjetnik u Ministarstvu sigurnosti BiH, bivši pripadnik brigade "El Mudžahid". Tim povodom danas se oglasio se i sam ministar sigurnosti Dragan Mektić koji je demantovao navode RTRS-a i Dževada Galijaševića.

 

"Izašlo je na vidjelo lopovluk, kukavičluk, patološka mržnja, vidite da se raspadaju od svega toga. Vrti se već danima informacija kako je izvjesni Adnan Dlakić pripadnik brigade "El Mudžahid", savjetnik ministra Dragana Mektića. I onda se pojavljuje Dževad Galijašević, ekspert za bezbjednost, terorizam, sigurnost i za krizne situacije. On kaže da Adnan Dlakić vodi glavnu riječ u kabinetu ministra Mektića. Mi imamo Adnana Dlakića, zaposlenog u Ministarstvu, ali to nije taj. Zamijenili su identitet. Opljuvali i osramotili čovjeka, koji je početkom '90-tih imao 10 godina", naveo je Mektić.

 

Kako je kazao, "uhvatili su teroristu od 10 godina u kabinetu ministra".

 

"Postoji još jedna osoba, ali ta nema veze sa ministarstvom. Kako ih nije sramota, kako da isprave ljagu koju su nanijeli njemu i njegovoj porodici. On nema veze sa tom osobom koju oni pominju. Neće zato što je patološka mržnja i paranoja", naveo je Mektić.

 

"Neki dan se vraćam, putovao sam kroz Srbiju, stao sam na benzinsku pumpu. Vidim list Informer, moja slika. Kad Dževad Galijašević, govori kako je u Mektićevom kabinetu pripadnik odreda El Mudžahid", kazao je Mektić.

 

On je dodao da je Dlakić koji radi u Ministarstvu sigurnosti tek 2002. godine otišao u vojsku i odslužio 2003. godine nakon čega je otišao na policijsku akademiju.

 

On je podsjetio na izjave Dževada Galijaševića, kojeg je nazvao ekspertom za glupost, koji je rekao da je Dlakić glavni strateg Mektić, a preko kojeg se štiti terorizam i napada RS-a. Kako kaže, Adnan Dlakić je za vrijeme rata imao 10 godina, a RTRS i Dževad Galijašević su ga pomiješali sa drugim Adnanom Dlakićem. 

"Kako ih nije sramota i kako sad da isprave ljagu koju su nanijeli tom čovjeku i njegovoj porodici? Oni se neće izviniti zbog patološke mržnje", rekao je Mektić. 

Mektić je rekao da je Galijašević znao za zločine nad Srbima koje je počinila maglajska brigada i da se nikada nije oglasio o zločinama u logoru u Gostovićima. 

Osvrnuo se i na izjave šefa Kluba zastupnika SNSD-a Staše Košarca za kojeg je kazao da mu se nakon sastanka u Mostaru ispred imena može dodati slovo "U" (Ustaša). 

Pozvao je Dodika da kaže koliko je miliona kredita digla njegova porodica i zašto ne vraćaju kredite. On je kazao da zna zbog čega političari napadaju OSA-u ističući da je Čović rekao da institira na postavljanju određene osobe za šefa mostarskog ureda Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

 

Također, ispričao je da je glavni i odgovorni urednik RTRS-a Siniša Mihajlović davao novac za kompromitaciju SDS-a i Mektića.

 

-Izvjesni Boris Grujić jučer je rekao da je bio prisutan kada je Mihajlović davao pare, 70.000 eura, Goranu Suvari da kompromituje SDS, a posebno mene - kazao je ministar sigurnosti BiH, te dodao da je Mihajlović čak putovao u Srbiju, u Novi Sad, kako bi sa Suvarom dogovorio njegovu kompromitaciju. 

 

- Zar je to istraživačko novinarstvo kada se glavni i odgovorni urednik takozvanog javnog servisa dogovara sa osobom sa Interpolove potjernice koja je osuđena za pljačku, kako bi kompromitovao ministra - istakao je Mektić.

 

On se pita za koga RTRS "misli da su toliki retardi u ovoj državi" i da njihova politika nije svojstvena ni diktatorima već pravljenje budale od naroda. Poručio je da se na ovom neće stati i da će se rasvijetliti kriminal težak 70.000 eura. 

Kako kaže, Grujić će danas podnijeti krivičnu prijavu dodajući da je lopovluk, kukavičluk i patološka mržnja RTRS-a izašla na vidjelo.

 

V.d. glavnu tužiteljicu Tužilaštva BiH Gordanu Tadić optužio je da "vodi rat" kako bi bila imenovana na ovu funkciju. Zbog toga je, kaže ministar, otvorila istragu protiv glavne kantonalne tužiteljice KS Dalide Burzić, a sve na osnovu teksta na jednom portalu. 

 

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izjavio je da je HDZ BiH oborio ugovor o Transportnoj zajednici, a sve na osnovu sporazuma lidera te stranke Dragana Čovića sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom. 

 

Mektić je kazao danas novinarima u Sarajevu da je on glasao za pristupanje Transportnoj zajednici.

 

On je kazao da će predložiti SDS-u da se konsultuju sa HDZ-om 1990 i da na taj način štite interese Hrvata, isto kao što se HDZ BiH konsultuje sa SNSD-om. 

Mektić je kazao da SDS treba sjesti s Bošnjacima i definisati interese, odnosno napraviti historijsko pomirenje i uspostaviti sistem koji će ljudima omogućiti život u BiH.

 

Ministar je pozvao Bošnjake i Srbe na pomirenje i izgradnju države BiH iz koje mladi neće odlaziti.

///////////////////////////////////

IZETBEGOVIĆ DEMANTIRAO ČOVIĆA: "HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona, nije i SDA-ov prijedlog"

Izjave predsjednika HDZ-a BiH da je prijedlog Izbornog zakona kojeg je ta stranka uputila u parlamentarnu proceduru zapravo i SDA-ov prijedlog je, smatra predsjednik SDA Bakir Izetbegović, nekorektan potez Dragana Čovića.



IZETBEGOVIĆ DEMANTIRAO ČOVIĆA: 'HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona, nije i SDA-ov prijedlog'

- Dva puta je to uradio, kada je u pitanju zajednički pokušaj iznalaženja rješenja za Mostar i ovaj put u vezi sa Izbornim zakonom. SDA ima svoje predstavnike i oni će reći prijedloge SDA. Ovo što predlaže HDZ nema veze sa prijedlogom SDA. SDA neće ništa učiniti što nije u okviru implementacije presude "Sejdić-Finci" i ništa što će izazvati novu salvu apelacija u odnosu na Sud u Strazburu. Ovim što predlaže HDZ ponovo bi niz građana bio u situaciji da im se oduzme pravo na kandidaturu, Hrvata iz niza kantona, a isto tako Bošnjaka iz niza kantona u Federaciji BiH – kazao je Izetbegović, naglasivši da Čovićeve izjave neće doprinijeti odnosima između SDA i HDZ-a.

 

Govoreći o takozvanoj "njemačkoj inicijativi", koja se navodno, sudeći prema medijskim izvještajima, odnosi na ideju o građanskom uređenju BiH, Izetbegović je izjavio da zna samo za "Njemačko-britansku inicijativu" iz koje se, kako je kazao, izrodila i Reformska agenda.

 

- Mislim da se svi trebamo fokusirati na Reformsku agendu. Ova priča o tome da je njemačka kancelarka Angela Merkel krenula sa nekom inicijativom nepovoljnom za Hrvate u BiH se prvi put pojavila u Večernjem listu. Dakle, dva puta prije nego što su ostali reagirali i prenijeli stavove koje su pročitali u Večernjem listu, a koji je blizak rukovodstvu bh. Hrvata. Zašto je to tako, to trebate pitati autora teksta – izjavio je Izetbegović.

17.07.2017.

PROTIVUSTAVNO DJELOVANJE MILORADA DODIKA: PROČITAJTE ŠTA JE BAKIR IZETBEGOVIĆ NAPISAO TUŽILAŠTVU, OHR-u I PIC-c

PROTIVUSTAVNO DJELOVANJE DODIKA: Pročitajte šta je Izetbegović napisao Tužilaštvu, OHR-u i PIC-u

Izetbegović se obratio nadležnim bh. i međunarodnim tijelima - OHR-u, PIC-u i Tužilaštvu BiH, od kojih je zatražio da reaguju, sankcionišu i zaustave "višegodišnje anticivilizacijsko, antidejtonsko i protivustavno djelovanje Milorada Dodika".

 Pročitajte šta je Izetbegović napisao:

 

Poštovana,
 
Postupajući u skladu sa članom II stav 4. i 5. i članom V Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 213. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, obavještavam Vas o sljedećem:

Dana 7. jula 2017. godine, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, u svom govoru na javnom skupu u Bratuncu, u prisustvu velikog broja ljudi, među kojima su bili i zvaničnici iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, rekao je:
 
„Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih koje su tražili i samo usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način...“.
 
Navedenu izjavu Milorada Dodika zabilježio je veliki broj medija i ista je postala dostupna najširoj javnosti u Bosni i Hercegovini.
 
Radi se o najopasnijoj izjavi jednog visokorangiranog zvaničnika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas, koja predstavlja direktan udar na Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma te na odredbe iz člana II Ustava BiH vezane za nediskriminaciju i izbjeglice i raseljena lica.
 
Iz navedene izjave Milorada Dodika nedvosmisleno proizilazi da on smatra da su Bošnjaci do 1992. godine bili okupatori na Drini, pa ih je valjda zbog toga trebalo protjerati iz njihovih vjekovnih domova i nad njima počiniti ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, te da njihovo Dejtonskim mirovnim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovano pravo na povratak predstavlja „ponovnu okupaciju“ tog dijela Bosne i Hercegovine koju treba spriječiti.
 
Zloupotrijebivši svoj položaj predsjednika entiteta Republika Srpska, koji ga obavezuje da brine o pravima svih konstitutivnih naroda i građana, Milorad Dodik je navedenom izjavom javno izazvao i raspirio nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima.  Drugačije nije moguće razumjeti njegovu tvrdnju da su Bošnjaci, kao konstitutivni narod, okupatori tog dijela Bosne i Hercegovine.  Iz ovoga proizilaze osnovi sumnje da je Milorad Dodik, kao predsjednik entiteta Republika Srpska, počinio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
 
Navedena izjava Milorada Dodika predstavlja i ozbiljnu prijetnju kojom se u većem razmjeru ili sa širim posljedicama želi spriječiti izbjeglice ili raseljena lica da se vrate u svoj dom ili da koriste svoju imovinu koje su bili lišeni.  Iz toga proizilaze i osnovi sumnje da je Milorad Dodik, poduzimajući ozbiljnu prijetnju, počinio i krivično djelo sprječavanja povratka izbjeglica i raseljenih lica iz člana 146. stav 1. u vezi sa članom 26. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.
 
Očekujem da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine postupi u skladu s članom 35. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, te da me obavjestite o Vašoj odluci.

tuzilastvo-2

tuzilastvo-3

 

(Vijesti.ba/SB)

////////////////////////////////

DAN KADA SU MONSTRUMI IZ 'ŠKORPIONA' SVIREPO STRIJELJALI SREBRENIČANE: 'Očekivala sam da će me manje boljeti, ali boli me sve više' (UZNEMIRUJUĆI VIDEO) - 3

DAN KADA SU MONSTRUMI IZ 'ŠKORPIONA' SVIREPO STRIJELJALI ...

///////////////////////

PREVIŠE SMO SE BAVILI ČILIĆEM: Kćerka legendarnog sarajevskog košarkaša osvojila juniorski Wimbledon

//////////////


GUBITAK VEĆI OD KAPITALA: Sud odobrio stečaj Robnih rezervi RS!

GUBITAK VEĆI OD KAPITALA: Sud odobrio stečaj Robnih rezervi RS ...

//////////////////////////

16.07.2017.

VALENTIN INZKO: MILORAD DODIK ZASTRAŠUJE POVRATNIKE I KRŠI DEJTONSKI SPORAZUM

Visoki predstavnik Valentin Inzko : Dodik zastrašuje povratnike i krši Dejtonski sporazum


Juli 16. 2017.


Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je da je pravo izbjeglica na povratak garantovano Dejtonskim sporazumom, a da je zastrašivanje povratnika neprihvatljivo i protivno Dejtonu.

“Komemoracije nevinim žrtvama ratnih zločina, te genocid u Srebrenici, ne smiju se nikada koristiti kao platforma za raspirivanje etničke, verske netrpeljivosti ili mržnje”, rekao je Inzko, komentarišući nedavnu izjavu predsjednika RS Milorada Dodika da su se Bošnjaci vratili u Podrinje da “ponovo okupiraju Drinu”.

“Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražile i usmjeravale svoje pare da bi se ovde, uz Drinu, vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način”, rekao je tada predsjednik RS.

Prema riječima Inzka , takvo ponašanje je suprotno temeljnim i univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, zaslužuje svaku osudu i suštinski je neprihvatljivo i predstavlja uvredu za svaku žrtvu ili preživjelog.

“Žrtve strašnih zločina počinjenih tokom rata, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili ostali, moraju se poštovati; one zaslužuju smirenje i da dostojanstven tretman, a ne da se zloupotrebljavaju za površne političke ciljeve i zastrašivanje bilo koga, posebno onih koji su, uprkos svim teškoćama, pretrpljenom bolu i drugim okolnostima, odlučili da ponovo izgrade svoje živote kao povratnici”, istakao je visoki predstavnik.

Regionalna N1 televizija je objavila da je Incko podsjetio da Aneks 7 Dejtonskog sporazuma jasno kaže da svaka izbeglica i raseljena osoba ima pravo da se slobodno vrati u svoj predratni dom u Bosni i Hercegovini, i da će strane-potpisinice Dejtonskog sporazuma obezbjediti da se izbjeglice i raseljeni mogu vratiti u sigurno okruženje, “bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, posebno na osnovu njihove etničke pripadnosti, vjerskih uvjerenja ili političkih stavova”.

“Aktivnosti ili izjave usmjerene protiv ovih eksplictno navedenih i izvornih odredbi, protivne su Dejtonskom sporazumu koji su potpisale sve strane”, naglasio je visoki predstavnik u BiH.

On je ocjenio da je jedini cilj izjava, kakvu je nedavno dao Dodik, jeste da “unesu strah među pripadnike jedne od najugroženijih kategorija stanovništva u BiH”.

“Dodik bi trebalo da zna da nikakva politička kampanja ne može opravdati takve izjave. Međutim, građani znaju bolje: Pokazali su brojnim primjerima da znaju kako zajedno živjeti u miru, toleranciji i dostojanstvu”, naglasio je Inzko.

(Kliker.info-RSE)

///////////////////////////////

BOSNA I HERCEGOVINA

Nedjelja/nedelja, 16. juli/srpanj 2017.

/////////////////////
////////////////
//////////////////////


MEKTIĆ NAJAVIO ŽESTOK ODGOVOR RTRS-u I DODIKU: 'Sutra ću otkriti nešto vrlo interesantno'

MEKTIĆ NAJAVIO ŽESTOK ODGOVOR RTRS-u I DODIKU: 'Sutra ću ...

///////////////////////

IMA LI PARLAMENT BiH SNAGE: Da negatore genocida pošalje u zatvor?!

IMA LI PARLAMENT BiH SNAGE: Da negatore genocida pošalje u zatvor?!

//////////////////////

PERO SIMIĆ PROZVAO BEOGRADSKU NOVINARKU, ONA MU UZVRATILA: "Vi i Dodik ste produžena ruka genocida"

//////////////////////////////////

REAKCIJE NA SKANDALOZNU IZJAVU MILORADA DODIKA: "Opasnost da muslimani opet okupiraju Drinu"

//////////////////////////////////

FRLJOKA JE PRISLUŠKIVALA: Sebija Izetbegović i Amela Šehović-Mehmedagić dogovaraju izbor dekana Medicinskog fakulteta

///////////////////

SJEĆATE SE ILME KARAHMET: S 13 godina je bila neviđena senzacija, a onda pala u potpuni zaborav...

/////////////////////////////////////

OBJAVLJENA VUČIĆEVA ČITULJA: Slijede oštre sankcije za autora!

Na toj “čitulji” je napisano: “Umro je naš Vučić. Dragi naš Vučiću neka te anđeli vječno čuvaju u sumpornom jezeru.”

Na Twitteru je objavljena navodna “čitulja” predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ali je u međuvremenu uklonjena sa naloga na kojem je bila postavljena.

 OBJAVLJENA VUČIĆEVA ČITULJA: Slijede oštre sankcije za autora!

Na toj “čitulji” je napisano: “Umro je naš Vučić. Dragi naš Vučiću neka te anđeli vječno čuvaju u sumpornom jezeru.”

 

Kao “ožalosćeni” navedeni su “Mi mudri i pametni SNS sendvičari iz Centralne ljubavne uprave”, a uz to je stavljen i znak srca, prenosi Telegraf.rs.

 

Vučić je na to reagovao da je ne samo živ i zdrav, već i dobre volje, pred sastanak sa šefom Nacionalne garde i dodao da je velika čast i za Srbiju i za njega lično što će ga američki zvaničnik primiti u svojoj kućiu, u znak posebnog poštovanja.

 

„Živ sam, dovoljno zdrav da se sekiraju mnogo što ne mogu da me pobede”, rekao je Vučić šaljivo novinarima koji izvještavaju o njegovoj posjeti Washingtonu.

 

.

Srbija je sazrela za  ženu na čelu vojske:  Marija ObradovićMarija Obradović

 

Potpredsjednica naprednjaka Marija Obradović kaže da je ovo sramno, kažnjivo i za svaku osudu.

 

- Prvo sam pomislila da ne treba reagovati na gluposti i ružne, nekontrolisane šale neodmerenih ljudi, ali ovo nije prvi put da se ovakvi "postovi" šire društvenim mrežama i zato treba oštro osuditi neprimereno ponašanje. Mogu da razumem da se nekima ne dopada Vučićeva politika i da ih izluđuju njegovi uspesi i rezultati, ali moramo poštovati norme političke kulture. Neprestano ću ponavljati da ovakvo ponašanje i "šale" koje podležu krivičnoj odgovornosti nisu dopustive u Srbiji, čak i kada je predsednik Vučić u pitanju, jer, složićete se, polako nas nekorektno i prostačko ponašanje opozicije navikava da je prihvatljivo vređati i predsednika i premijera Srbije, posebno ako je to Aleksandar Vučić. Nećemo to dozvoliti nikada. Sramno, kažnjivo i za svaku osudu - kazala je ona za "Alo!". 

///////////////////////

FEDEREROV SIN JE HIT WIMBLEDONA : Sestre ga udarale zbog ponašanja, dok je njihov tata držao pobjednički govor (VIDEO)

Sestre ga udarale zbog ponašanja, dok je njihov ... - Slobodna Bosna


///////////////////////////////////////////

VUČIĆEV "INFORMER" OBJAVIO SKANDALOZNU KARIKATURU: Ismijavaju političare koji su bili u Srebrenici

“Selam Alejkum braćo i sestre. Predstavljam vam novu koaliciju koja će zasigurno pobjediti na prvim narednim izborima: Srebrenica Forever!”, riječi su koje na karikaturi navodno govori lider Pokreta slobodnih građana Saša


VUČIĆEV 'INFORMER' OBJAVIO SKANDALOZNU KARIKATURU: Ismijavaju političare koji su bili u Srebrenici

Beogradski tabloid “Informer”, koji je u vlasništvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, objavio je skandaloznu karikaturu na kojoj su lideri srbijanske opozicije Čedomir Jovanović, Saša Janković i Nenad Čanak, zbog odlaska na komemoraciju žrtvama srebreničkog genocida u Potočarima, predstavljeni kao muslimani.

 

Na karikaturi pod naslovom "Dosmanlije formirale novi savez" vrijeđaju se ideri opozicije ali i vjerska osjećanja muslimana.

 

“Selam Alejkum braćo i sestre. Predstavljam vam novu koaliciju koja će zasigurno pobjediti na prvim narednim izborima: Srebrenica Forever!”, riječi su koje na karikaturi govori lider Pokreta slobodnih građana Saša Janković.

 

Kliknite na sliku za pregled u većem formatu:

15.07.2017.

MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: "SVAKI KAMEN I SVAKA STOPA U SREBRENICI SVJEDOCI SU GENOCIDA"

MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: "Svaki kamen i svaka stopa u Srebrenici svjedoci su genocida"

" To je bio zločinački juriš na Bosnu kakvu znamo, Bosnu dobrih ljudi, nezavisno od njihove vjere. Zato se mi poklanjamo nevinim žrtvama koje su stradale da bi se Bosna razgradila”, istakao je u pismu.



MITROPOLIT CRNOGORSKI MIHAILO: 'Svaki kamen i svaka stopa u Srebrenici svjedoci su genocida'

Poglavar crnogorske pravoslavne crkve mitropolit i vladika Mihailo, koji je ranije posjetio Memorijalni centar u Potočarima, obratio se pismom u kojem je rekao da je cilj genocida bio razgrađivanje Bosne.

 

Vladika Mihailo je istaknuo težinu zločina nad nedužnim Srebreničanima samo zato što su se rodili pod znakom polumjeseca.

 

“Svi koji se na ovom prostoru osjećamo ljudima nosimo to breme zla na svojim plećima i molimo se Svevišnjem da se više nikada ne ponovi takav genocid kakav savremeni svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata. Tragove tog užasa, nedostojnog svakog bića koji se smatra čovjekom, moramo učiniti javnim cijelom svijetu, a onima koji ga poriču moramo poručiti da svaki kamen, svaka stopa zemlje u Srebrenici svjedoče o zlu koje se dogodilo. To je bio zločinački juriš na Bosnu kakvu znamo, Bosnu dobrih ljudi, nezavisno od njihove vjere. Zato se mi poklanjamo nevinim žrtvama koje su stradale da bi se Bosna razgradila”, istakao je u pismu.

 

Potočari simboliziraju odnos svjetske civilizacije prema zločinu genocida koji neće dozvoliti da se genocid ponovi i Bosna razgradi po mjeri zločinaca koji su genocid osmislili, dodao je vladika Mihailo.

 

“Ja vam u svoje lično ime i u ime crnogorske pravoslavne crkve poručujem da budete dostojanstveni u svom bolu za vašim najmilijima, a zločince će Gospod nagraditi prema zaslugama. Vaše je da u ime ljudskosti oprostite, ali nikad ne zaboravite”, poručio je na kraju.

////////////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

SRPSKI RATNI VETERANI UBIJAJU PO SRBIJI: Devedesetih klali po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, danas ubijaju svoje žene i djecu

Dr. Marković posebno se bavila nasiljem u porodici koje čine ratni veterani u Srbiji.
“Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive… Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma…


SRPSKI RATNI VETERANI UBIJAJU PO SRBIJI: Devedesetih klali po Hrvatskoj, BiH i Kosovu, danas ubijaju svoje žene i djecu

Slučaj Milana Lovrića šokirao je Srbiju ovih dana. Milan Lovrić (48) krvnički je smrskao kamenom glavu svojoj supruzi Olgi (39) na ulaznom holu Centra za socijalni rad, u kojem je trebalo da se dogovore kako će viđati djecu poslije razvoda. Milan Lovrić je kasnije izvršio samoubistvo, skočivši pod voz.

On je bio registrovani nasilnik. Ranije je osuđivan za nasilje u porodici, a tek je nedavno izašao sa dvogodišnje robije. Sudski ljekari su isvršili psihološko vještačenje nad Lovrićem i utvrdili da pati od posttraumatskog sindroma, koji je stekao tokom boravka na ratištu devedesetih godina. 

Sličan slučaj dogodio se sedam dana kasnije kada je Marko Nikolić u Centru za socijalni rad zadavio sina i ubio ženu. U Srbiji se veoma često događaju slični slučajevi nasilja. Najpoznatiji zločin u Srbiji počinio je Ljubiša Bogdanović (60), koji je 9. aprila 2013. godine počinio masakr i usmrtio 13 rođaka i komšija u Velikoj Ivanči.

 

Mnogi srpski ratni dobrovoljci, odnosno ratni veterani, kako ih nazivaju u Srbiji, a koji su ratovali i ubijali za Veliku Srbiju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, žive sa posttraumatskim sindrom.

Srbija probleme ratnih veterana zataškava, jer želi da sakrije svoju ulogu u ratovima devedestih godina prošlog stoljeća. Dr Olivera Marković odbranila je doktorsku disertaciju “Društveni položaj ratnih veterana u Srbiji – studija slučaja”.

 

“Iako Srbija nije zvanično učestvovala u ratovima, funkcioneri njenih državnih struktura na nezvaničan način priznaju to učešće”, piše u svojoj disertaciji dr Marković, prenosi list Vreme. “Međutim, ciljevi zbog kojih je Srbija podržavala angažovanje svojih građana u ratu nisu postignuti, ratom nije došlo do ujedinjenja svih teritorija na kojima žive Srbi, niti su Srbi ostali na teritorijama drugih republika u kojima su živjeli. Veterani su ostali kao simbol te izgubljene politike i zbog toga su nepoželjni i marginalizovani.”

 

Dr. Marković posebno se bavila nasiljem u porodici koje čine ratni veterani u Srbiji.

 

“Karakteristika ratnih veterana jeste da imaju teškoća u uspostavljanju odnosa sa vlastitom porodicom, u radnom kolektivu i uopšte u društvenom okruženju u kojem žive… Jednako kao i sami veterani, njihove porodice su u istoj mjeri žrtve posttraumatskog sindroma… Ispitanici govore da ratna trauma kolerira sa nasiljem u porodici i da ove dvije pojave često idu zajedno ali da niko o tome ne želi da razgovara, ni žrtve nasilja, ni državni organi na taj način što bi preduzeli konkretne akcije u cilju suzbijanja nasilja u veteranskim porodicama”, piše dr Marković u svojoj disertaciji.

 

“Razloge ovome možemo tražiti i u simptomima PTSP-a, od kojih se neki sastoje od pojačanog neprijateljskog osećanja i problema u kontrolisanju agresivnosti. Ispitanici iz ovog istraživanja svjedoče da imaju problem sa kontrolom agresivnog ponašanja, pogotovo prema djeci. Da koriste snažne resurse kako ne bi došlo do fizičkog kažnjavanja djece jer se prije svega plaše od prekomjerne upotrebe sile. Pored toga, govore da imaju ‘kratak fitilj’, nerijetko su došli u sukob sa zakonom, te da nisu tolerantni prema neistomišljenicima.”

14.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: 'GARANTI' I 'JAMCI' NESPORAZUMA

Kurspahić: 'Garanti' i 'jamci' nesporazuma



Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu

Nesporazumi na gomili: Filip Vujanović, Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Mladen Ivanić, Tamara i Aeksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović, Đorđe Ivanov i Milorad Dodik u Beogradu
*)

.........................................

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je, nakon susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trampom (Trump) u Varšavi, izjavila je kako je sa njim razgovarala i o Bosni i Hercegovini, „o potrebi da se ta zemlja politički i u svakom drugom pogledu emancipira“ uz njen naglasak na jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda.

Izjavila je kako se u tom susretu osvrnula i na britansko-njemačku inicijativu za Bosnu i Hercegovinu koja naglasak stavlja na ekonomske i socijalne reforme i iznijela vlastito mišljenje kako „gospodarske i socijalne mjere nisu ni izdaleka dovoljne“ i kako su potrebne „političke reforme i političke promjene“. U evropskim krugovima posljednjih mjeseci zapažen je napadan angažman hrvatske politike da novi status te zemlje – kao članice Evropske unije – stavi u službu promocije „jednakopravnosti“ po mjeri vladajuće hrvatske partije i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Nije se, naravno, teško složiti s hrvatskom predsjednicom da su potrebne i političke promjene ali je jednostrano zalaganje samo za prioritete HDZ-a, kao što su promjene izbornog sistema kao korak prema obnovi međunarodno osuđenog projekta hrvatske „države u državi“ i očuvanje obrazovnog aparthejda u vidu „dvije škole pod jednim krovom“, počelo da izaziva zabrinutost i kritiku u evropskim krugovima kako se na taj način u institucije Unije u tom jednostranom angažmanu unose neriješeni sukobi sa Balkana.

Od članica Unije očekuje se da evropske vrijednosti primjenjuju, prije svega, u vlastitoj kući – ne ostavljajući prostora za širenje fašističke ideologije, u slučaju Hrvatske za rehabilitaciju ustaštva, i dosljedno prihvatajući evropski standard poštovanja vladavine prava, koji ne dozvoljava slavljenje ratnih zločina i njihovih počinilaca.

Kad god se suoče s prigovorima iz međunarodnih krugova kako s bezuslovnim svrstavanjem isključivo iza političkih projekata svojih sunarodnika istovremeno otežavaju traženje i postizanje unutrašnje saglasnosti u samoj Bosni i Hercegovini, politički prvaci i iz Hrvatske i iz Srbije potežu argument kako su na taj aktivizam u vezi s unutrašnjim pitanjima susjedne zemlje obavezni i kao „garanti dejtonskog mirovnog sporazuma“. Tačno je da su taj sporazum – uz predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića – potpisali i predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.

To je predstavljalo i prećutno priznanje kako su oni, svojim neposredno predratnim dogovaranjem o prisvajanju značajnih dijelova Bosne i Hercegovine, snosili suodgovornost i za izbijanje rata i imali moć da ga zaustave. Kao potpisnici dejtonskog sporazuma oni su preuzeli odgovornost za njegovo provođenje - za stabilizovanje, a ne razgradnju, Bosne i Hercegovine.

Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu
Nasljedni nered: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Dejtonu

Kad se danas njihovi nasljednici na vlasti u Beogradu i Zagrebu pozivaju na tu ulogu „garanata“ ili „jamaca“ Dejtonskog sporazuma, morali bi znati da on, uprkos svim kompromisima i nesavršenostima prihvaćenim kao cijena okončanja rata, ne ostavlja prostora za etnonacionalne avanturističke projekte bilo otcjepljenja postojećih ili uspostave nekog „trećeg entiteta“. Ne može se iz pozicije „garanta dejtonskog sporazuma“ ohrabrivati i podržavati antidejtonska retorika sračunata na omalovažavanje i propast bosanske države i osamostaljenje Republike Srpske kao što se iz pozicije „jamca dejtonskog sporazuma“ ne može pod okriljem kampanje o „ugroženosti hrvatskog naroda“ – pozajmljene iz srpskog nacionalističkog projekta devedesetih – Bosni i Hercegovini agresivno nametati obrazovni i medijski aparthejd.

Propagandisti projekta obnove Herceg-Bosne idu i tako daleko da ideji vladavine kolektivnih prava konstitutivnih naroda, koja poništava ideju jednakosti građana, daju dignitet „institucionalnog pluralizma“ kakav se – kako kažu – primjenjuje u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi. Posezanje za ovim svjetskim poređenjima, na nivou poslovične balkanske sklonosti ka pretjerivanju u pridavanju samome sebi umišljene važnosti – po principu „malo mačku teleća glava“ – zanemaruje drastičnu razliku između ravnopravnosti praktikovane u ta tri svjetska iskustva i „jednakopravnosti“ koja zahtijeva zasebne škole i televizije na jezicima koje i jedni i drugi savršeno i stopostotno razumiju.

U Švicarskoj se taj „institucionalni pluralizam“ praktikuje na njemačkom, francuskom, italijanskom i retroromanskom jeziku; u Belgiji – na holandskom (60 posto stanovništva) i francuskom (40 posto); u Kanadi na engleskom (57 posto) i francuskom (21 posto stanovništva).

A gdje je Bosna i Hercegovina kad njeni susjedi, po uzoru na dogovore iz Karađorđeva i karte podjele crtane na salveti za diplomatskom večerom, stranim državnicima govore o potrebi njene „emancipacije“? U njeno ime – baš kao ni u dejtonskim pregovorima – nema ko da govori. Sve je svedeno na nacionalistički projektovane „interese tri konstitutivna naroda“ koji ne ostavljaju ni najmanje mogućnosti za jednakopravnost građana kakvu je naložila Evropa u presudi u „slučaju Sejdić-Finci“ i omogućuju blokadu čak i popunjavanja evropskog upitnika i bilo kakvog reformskog projekta u ime tih proizvoljno definisanih „interesa“. Ne mislim da bi dobar odgovor na diplomatsku ofanzivu hrvatske predsjednice bilo tužakanje Hrvatske za miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ali bi – u ime dostojanstva bosanske države – bilo krajnje vrijeme da njeni predstavnici u rijetkim prilikama kad su pripušteni u predvorja međunarodne politike zahtijevaju da ih susjedi ostave na miru ako već ne žele pomoći u traženju bosanske saglasnosti o evropskom putu što bi nalagala uloga „garanata“ i „jamaca“ kojom se tako uporno i neosnovano kite.

14.07.2017.

AHMED BURIĆ: KNJIGA SVIH NAS

Ahmed Burić : Knjiga svih nas


Juli 14. 2017.


Ivica Đikić: Beara

Kad čovjek počne tražiti odgovore na pitanja do kojih se ne može doći, to može prerasti u bolest. Kad se razbolim u julu, znam da je to od Srebrenice, pokušavam pobjeći od slika i vijesti, ali me one neumoljivo sustignu. Pisac Ivica Đikić učinio je veliku stvar za sve nas. I zato mu hvala. Tražiti odgovore na pitanja o Srebrenici koji nisu opća mjesta je veličanstven i plemenit posao.

Piše : Ahmed Burić (Radio Sarajevo)

Takva knjiga je Beara. Veliki je to roman: motiv, tema, jezik, obim istraživanja, introspekcija i način prezentacije, sve nas to, dok čitamo tih dvjestopedeset stranica upućuje na to da je to velika, važna knjiga. Ali, odmah nas potom sustigne i pitanje – “zašto ljudi, zašto javnost i kulturne zajednice i akademska zajednica i čitateljstvo, ma koliko danas svi ti pojmovi bili relativni, ne znaju za to?” Ili, barem, ne znaju u onoj mjeri u kojoj svako ko drži do sebe zna nešto o velikim pokoljima 20. stoljeća, a Aushwitzu, Babjem jaru, Jasenovcu ili Katynu? Odgovor se, nekako, nametne nakon što sklopite posljednju stranicu, nakon popisa literature kojom se autor služio – što je kod nas izuzetak, a ne pravilo –  i duboko uzdahnete.

Prvo, zato što je Srebrenica teret. Teret koji nose svi. Prvenstveno Srbi koji su tih dana jula počinili taj jezivi zločin.

No, među Srbima, odnosno onim što razumijemo kao većinu političkog vodstva, i osnovnu ideju koja vlada u tom tkivu, još uvijek – osim u najodgovornijem i najboljem dijelu te zajednice – ne postoji svijest o tome šta je zaista počinjeno. Međutim, dok šuma prohoda, kao kod Shakespearea u Machbethu, odnosno dok se počinitelji ne suoče s dubinom zločina, mogu proći desetljeća, a i nakon toga nije sigurno da će taj toponim zauzeti odgovarajuće mjesto u (pod)svijesti.

Srebrenica je teret i za Bošnjake: ni četvrt stoljeća nakon zločina kolektivna svijest toga naroda nije uspjela naći nijedan drugi format za Srebrenicu, osim uloge žrtve. Taj se, pak, format perpetuira u ostanku na vlasti onih istih, koji vlastitu nesposobnost za društvenu kontekstualizaciju zločina, i moguće načine njegovog prevazilaska, pokrivaju amblematskim obilježavanjima i političkim manevrima, a ne suštinskom pažnjom i odgovornošću, što ta tema i ti događaji jedino i zaslužuju.

Kod Bošnjaka, nota bene, nije profilirana niti vodeća politička struja koja bi imala znanja i viziju oko smještanja Srebrenice u kontekst koji bi pomogao sazrijevanju zajednice. I za hrvatsko političko tijelo, koje je najčešće pratilo Srebrenicu s dostojnim pijetetom, Srebrenica je teret, ali na jedan sasvim drukčiji način od ostale dvije zajednice. Hrvatskoj je Srebrenica teret zbog dijeljenja sudbine: misao da u dijelu hrvatske javnosti postoji svijest o tome da bi ratna povijest te zemlje izgledala bitno drukčije da se srpski zločinci nisu bili opsesivno fokusirali da se osvete “Turcima” i za ono što su im “ustaše” napravile, nije sasvim bez osnova.

O tome, i još o mnogim stvarima, govori ta knjiga. Naše kulture su, naprosto, preslabe da recepcijski prihvate ovakvo djelo, dijelom i zbog žanrovskog određenja. Dokumentarni roman nije česta pojava u nas. Kod nas se piše ili fikcija (od koje je veći dio nečitljiv), ili vlada bijeda znanstvene publicisitike u kojoj se dokumentaristikom stiču politički poeni. Preostaje još memoaristika koja uspijeva samo rijetkima (u slučaju Srebrenice H. Nuhanoviću, E. Suljagiću, M. Aliću), jer je to žanr koji pored životnog iskustva, zahtijeva i izvjesnu disciplinu u redanju misli i činjenica, pa se takve knjige mogu čitati samo iz pera autora koji bi imali što reći i da im život nije bio tako obilježen tom stravičnom činjenicom.

Đikićevo pisanje nije ispalo “žrtva fakata”, koji u ovakvim situacijama snagom materijala prijete da poruše cijelu strukturu romana. Misleći na čitatelja Đikić mu “daje” onoliko istine koliko može podnijeti, iako sve vrijeme čitatelju knjiga ispada iz ruku. Toliko je imena, toponima, odnosa i ljudi u ovoj knjizi da biste za njezinu vizualizaciju morali zamisliti FBI-jevu tablu iz Puzovog i Coppolinog Kuma gdje na na velikoj tabli stoji nekoliko desetina pripadnika mafije, povezanih linijama subordinacije.

Osim što je bila klanica, Srebrenica je bila i vrlo zahtjevan tehnički posao: pobiti više od osam hiljada ljudi u šest dana može netko tko o tome dugo misli i ima lojalne i logistički opremljene ljude, spremne na to da pucaju u nedužne  dok ih ne zaboli prst na okidaču.

O toj banalnoj ravni zla, o kojoj je pisala Hanna Arendt, čovjek sebi postavlja pitanja, ali nije uvijek kadar odgovoriti na njih. Đikić svoje “zašto” u svojoj knjizi formulira na 19. stranici:

Što misliš zašto su to napravili? Zašto su pobili sve zarobljenike koje su uhvatili?” – znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici genocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavili sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi povrđni odgovori na moje pitanje nužno bili pogrešni.

Nama koji smo iz prethodnih života imali – ili smo barem tako mislili – odgovore na neka od tih pitanja, u glavu nije išlo nešto drugo. Kako je bilo moguće organizirati takav horror za tako kratko vrijeme? Đikić u svojoj knjizi, skoro maničnom posvećenošću iščitavanja haških dokumenata, opisuje organizaciju zločina, punjenje autobusa, dovođenje ubica, zakopavanje leševa… Praćenje tog procesa zahtijeva iznimno jak želudac, čitatelj se u jednom trenutku zagrcne od tolikog broja imena, stratišta i žrtava, a ako ne prije, na epilogu  konačno zaplače. Jer, mora. Noćnoj mori kakva je Srebrenica ova je knjiga bila neophodna, i biće teško zamisliti istraživanja te tragedije bez konsultiranja ove knjige koja je, u osnovi, mogla biti biografija Ljubiše Beare, nekadašnjeg kapetana bojnog broda, što u kopnenoj vojsci odgovara činu pukovnika.

Ljubiši Beari, zlikovcu s golmanskim prezimenom, koji je umro u zatvoru u Berlinu, osuđen na doživotnu robiju, bio je namijenjen zadatak istrijebljenja cijele jedne zajednice, i on ga je izvršavao predano, kako je umio i znao. Drama činjenice da se to poklopilo s danima oko njegovog 56. rođendana (rođen je 14. jula, što je 1995. bio dan kad je pobijeno oko 1500 Bošnjaka) i njegova potpuna neosjetljivost na to što se oko njega događa prikazani su “hladno”, što je, valjda, bila i jedina mogućnost kad se piše o takvim stvarima.

Zbog šutnje u Srebrenici i šume koja, vjerojatno, nikada neće prohodati, Ljubiša Beara nikada neće biti opjevan među Srbima u epskom registru, neće ga se slaviti i okivati u zvijezde kao, recimo, njegovog pretpostavljenog Ratka Mladića. Niti će ga Bošnjaci zapamtiti kao jednog od svojih najvećih krvnika u 20. stoljeću. Njega i sve oko njega prekrit će mrak, a ova će knjiga ostati kao neumoljivo svjedočanstvo da velike zločine ne čine nikakvi veliki ratnici ili heroji, nego kapetani, pukovnici, koji nisu ostavili nikakvoga traga osim krvavog. Koji nisu smislili ništa, napisali ništa, ni išta rekli što bi se moglo pamtiti. Osim možda  pokoju repliku koju su zabilježili haaški stenogrami. Ništa sljezove boje, da parafraziramo naslov jedne od prošlih knjiga Ivice Đikića.

Katarza neće doći odatle odakle bi je žrtva eventualno očekivala. Jer, ta šutnja s one strane, može trajati vječno. U njoj je Ljubiša Beara samo jedna nevidljiva čestica koja ni na koji način nije htjela narušiti unaprijed planiran poredak stvari.

Zlo nikada ne spava. Tome nas je poučio Ivica Đikić. I zato mu, ponovo, hvala. Učinio je nešto za sve nas.

//////////////////////////

//////////////////////////////

  //////////////////////////////////////

Reis Kavazović : Postojeće političke garniture će proći i njihovo vrijeme će isteći ma šta oni o sebi mislili !

/////////////////////////////

Njemački parlamentarac Josip Juratović : Njemačka neće šutjeti na destruktivno

/////////////////////

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi težak udarac Trumpovoj zabrani ulaska u SAD

PREUSKO PROTUMAČENA ODLUKA: Američki sudija zadao novi ...

/////////////////////

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA: 'Hrvatska pozicija je vrlo jasna, BiH je koncipirana na načelu jedna država, dva entiteta i tri konstruktivna naroda'

PLENKOVIĆ PROTIV TREĆEG ENTITETA ... - Slobodna Bosna


////////////////////////////
///////////////////////

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je antievropska i, što je još gore, usmjerena protiv interesa RS'

BORENOVIĆ SECIRAO POLITIKU SNSD-a: 'Njihova politika je ...

////////////////////////////

/////////////////////////////////////////


Kakvog političara treba Balkan u 21. vijeku : Političkih lidera poput Macrona ili Trudeaua nigdje ni na vidiku !?


Obrazovanje, stav, poštenje, vještina, komunikativnost, šarm, karizma i, naravno, posjedovati cilj… Ovo je dio osobina koje bi morao imati svatko tko želi postati lider.Nije malo ako se namjeravate baviti politikom


///////////////////////

Uznemireni Dodik : Neprihvatljiva optužnica za RS, svim raspoloživim sredstvima stati u odbranu optuženih

Predsjednik RS-a Milorad Dodik izjavio je da je za RS neprihvatljivo to što je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv četiri člana Komisije za provođenje referenduma zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda [...]

13.07.2017.

MASOVNE EGZEKUCIJE U SELU KRAVICA : NA DANAŠNJI DAN POČELE MASOVNE EGZEKUCIJE OKO SREBRENICE

Masovne egzekucije u selu Kravica : Na današnji dan počele masovne egzekucije oko Srebrenice


Juli 13. 2017.

Učenjem Fatihe (muslimanske molitve) i polaganjem cvijeća, preživjele žrtve genocida u Srebrenici  danas su obilježile godišnjicu masovnih egzekucija svojih najbližih, koje su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske ubijali u selu Kravica jula 1995. godine, javlja agencija Anadolija.

Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu traje suđenje osmorici bivših pripadnika Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, koje optužnica tereti da su hangarima zemljoradničke zadruge u Kravici i u okolini ubili 1.313 Bošnjaka iz srebreničkog kraja.

Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinić, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić.

Ubijeni sinovi, braća…

Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“ kaže kako je prisustvovala suđenju, ali ističe kako je stekla dojam da optuženi neće biti kažnjeni.

Hotić je u julu 1995. ostala bez sina, muža, dvojice braće… Nabrajajući ih poimenično, kaže da je ubijeno 56 članova njene rodbine.

„Nama je doći, obilježiti i podsjetiti se toga. Ne možemo mrtve vratiti, a Boga molimo da se procesuiraju odgovorni zbog budućnosti da se više nikada ovako nešto ne ponavlja. Niko nam ne može nikakvom presudom vratiti ubijene, ali može služiti kao opomena i nauk budućim generacijama“, smatra ona.

Njen brat Mustafa Đilović odveden je u hangar u Kravicu, ispred kojeg je danas položeno cvijeće. Njegovi posmrtni ostaci bili su nekompletni.

Nedostajala je glava, a Mustafa je, priča Hotić, prije smrti krvnički premlaćivan. Ukopan je pored brata Ekrema koji je pronađen u masovnoj grobnici Crni vrh.

Ramizi Gurdić u genocidu su ubijena dvojica sinova Mustafa (20 godina) i Mehrudin (18), te muž Junuz. Rastanak sa svakim od njih bio je pretežak, a kada se opraštala sa mlađim sinom, on joj je, sjeća se brišući suze, rekao da se više nikada neće vidjeti.

„I tako je i bilo, nisam ga više nikada vidjela. Muža Junuza sam malo vidjela u koloni, a Mustafu prema igralištu u Kasabi, odakle su ga otjerali na Branjevo i tu je završio. Čula sam da ga je Erdemović (Dražen, op.a) strijeljao. Tražila sam preko Crvenog križa da se sa njim sastanem, a on je poručio: Ne mogu se majko s tobom sastati, meni je bilo naređenje“, priča Gurdić.

Osim Kravice, tokom dana preživjeli su posjetili više lokacija na kojima su žrtve ubijane i odali im poštovanje uz poruku kako takva ubistva nikom ništa dobro nisu donijela, a razorila su hiljade porodica i zbog toga ne smiju nikada biti zaboravljena.

Početak masovnih egzekucija

Na današnji dan prije 22 godine, 13. jula 1995. godine, vojnici bosanskih Srba su se ukradenom opremom UN-a počeli predstavljati kao „mirovnjaci“ i na prijevaru zarobljavati Srebreničane koji su nakon pada „zaštićene enklave“ započeli svoj Marš smrti prema Tuzli, piše portal INS.

Bio je to zlokobni uvod u početak masovnih egzekucija u Srebrenici, odnosno početak genocida.

Tako je jedna egzekucija manjih razmjera izvršena već ujutro na rijeci Jadar. Sedamnaest muškaraca je odvezeno na mjesto na obali rijeke, gdje su ih postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz kolone, koji su bježali kroz šumu, zarobljeni su i zatočeni na polju kod Sandića. Odvezeni su autobusima ili pješice u skladište u zloglasnu Kravicu. Oko 18.00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu.

“Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć“, ispričao je jedan svjedok.

(Kliker.info-INS)

//////////////////////
///////////////////////////////////

Žarko Korać : Genocid u Srebrenici je kolektivna odgovornost srpskog naroda, a

////////////////////////////////////

Intervjui

///////////////////////////////////////

Ambasador Jonathan Moore: Treći entitet ne dolazi u obzir

//////////////////////

“Sedmica sjećanja” : U Richmondu usvojena Povelja o kulturi sjećanja na žrtve genocida u BiH

Juli 13. 2017.


Tužno i dostojanstveno istovremeno , bilo je ovih dana u Ricmondu u američkoj državi Virginiji  gdje je u  organizaciji Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida iz Kanade , održana  “Sedmica sjećanja”  na genocid u Srebrenici,   počinjen nad Bošnjacima Istočne Bosne od strane  srbijanske vojske i vojske i policije bosanskih Srba,  1995. godine.

Predsjednika KBSA  Eldina Elezovića, najviše je kaže,  dojmila atmosfera  u Muzeju holokausta  kada je tokom prikazivanja dokumentarnih scena genocida cijela dvorana plakala.

-Više od 350 gostiju, što naših ljudi, što Amerikanaca, među kojima je bilo i  političara, odnosno kongresmena i senatora   je pratilo projekciju slika genocida i budite uvjereni da niko nije mogao suspegnuti suze. I ovo nam govori  da je na nama ogromna  odgovornost da ne bi  došli u situaciju  da umjesto never again kažemo here we go again.  Jednostavno moramo biti istrajni na putu  traženja istine jer ona vodi ka pravdi, koja se dalje usmjerava prema  miru i prosperitetnoj budućnosti -, ocjenjuje Elezović i ističe da svi oni koji njeguju i unaprijeđuju kulturu sjećanja potenciraju,  ne  osvetu, nego  odbranu svojeg  bića i  opstojnosti svojih  familija, naroda i države,   pošto  nije isključeno da agresori neće pokušati ponovo  jer  je konstantno negiranje počinjenog genocida  prva stepenica u pravcu njenog ponavljanja.


Njegovo mišljenje dijeli i direktor Instituta za ostraživanje genocida, Kanada, profesor Emir Ramić , naglasivši naročito da je  na panel diskusiji u Richmondu ,  uz aktivno učešće: akademika prof. dr Smaila Čekića, gospodina Mira Lazovića, predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, prof. Ive Komšića, člana Predsedništva Republike Bosne i Hercegovine i jednog od gradonačelnika Sarajeva, prof. dr Senadina Lavića, predsjednika Bošnjačke zajednice kulture Preporod Sarajevo; gospodina Saliha Brkića, istaknutog novinara i reportera,  prof. dr Harisa Alibašića, jednog od predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, Eldina Elezovića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, te brojnih drugih ličnosti, usvojena  Povelja o kulturi sjećanja na žrtve genocida u BiH.


1. Institucije i organizacije u Sjevernoj Americi kontinuirano djeluju na širenju i jačanju svijesti šire američke i kanadske javnosti o genocidu, najtežem obliku zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji je izvršen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995, kao i u svim okupiranim mjestima, gradovima u opsadi i drugim sigurnim zonama Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini.

2. Zahvaljujemo se Kongresu u Senatu SAD-a i Parlamentu Kanade na usvajanju više rezolucija o genocidu u Srebrenici i Republici Bosni i Hercegovini; gradonačelnicima više od 20 američkih i kanadskih gradova, koji su 11. juli proglasili Danom sjećanja na genocid u Srebrenici i Republici Bosni i Hercegovini. Posebnu zahvalnost izražavamo i dugujemo Kanadskom muzeju za ljudska prava i slobode (engleski naziv) na stalnoj izložbenoj postavci o genocidu u Srebrenici. Također iskazujemo zahvalnost Windzoru i lokalnoj zajednici na izgradnji prvog spomen obilježja žrtvama genocida u Srebrenici u dijaspori; akademskim naučno-istraživačkim i obrazovnim institucijama u SAD i Kanadi koje istražuju i izučavaju genocid u Srebrenici.

3. Civilizacijska je obaveza i kulturna potreba razvijanje kulture sjećanja na žrtve genocida u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. i cijeloj Republici Bosni i Hercegovini, ali i znatno šire, kako u Evropi, tako i u cijelom svijetu. Cilj ovog projekta je:

– da se naučno istraži i naučno sazna naučna istina o zločinu genocida; govori u ime nevino ubijenih žrtava genocida; razvija individualna i društvena svijest i individualna i kolektivna potreba i odgovornost za prevenciju genocida i odgovarajuću blagovremenu reakciju; permanentno istrajavati i istrajati na priznanju krivice i prihvatanja odgovornosti za izvršeni genocid; intenzivno u kontinuitetu planski, organizovano, sistematično, ciljno i svrsishodno raditi na procesuiranju odgovornih; istrajati u ostvarenju barem minimalne pravde, kao individualne ljudske i društvene satisfakcije; razvijati aktivnosti trajnog pamćenja na genocid i žrtve genocida; ostvariti faktičke moralne i pravno-normativne pretpostavke i uslove onemogućivanja negiranja genocida.

4. Problem genocida je problem cijelog čovječanstva. Shodno tome, i genocid u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.  Genocid treba biti bitan činilac društvene svijesti i savjesti međunarodne zajednice, koja, nažalost, i danas prelazi preko toga na način da čak i u toj zoni ne dopušta bošnjačkoj djeci, potomcima genocida, školovanje na bosanskom jeziku i učenje istine o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj historiji i kulturi tradicije. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se, pored ostalog, vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikodržavnih projekata osvajačkog, fašističkog i genocidnog karaktera. U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. To im je omogućio upravo Dejtonski mirovni sporazum. Entitet  Republika Srpska je tvorevina nastala na genocidu.

5. Misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju kulturnih i političkih ciljeva? Dejtonski mirovni sporazum, nažalost, pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države Bosne i Hercegovine?  Donošenje nužnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini i njena evroatlanska integracija nije moguća uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države Bosne i Hercegovine i tražimo da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava.

6. Genocid u Republici Bosni i Hercegovini je proces koji je počeo 1992. i završio 1995. – genocidom u Srebrenici. Međunarodna zajednica je intervenirala nakon genocida u Srebrenici i zbog toga je insistirala na tome da se samo zločin koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine nazove genocidom. Bosanskohercegovačko društvo nije izvuklo pouku od genocida u Republici Bosni i Hercegovini koji je kulminirao genocidom u Srebrenici.  Proces suočavanja međunarodne zajednice sa odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini trebao bi da teče paralelno sa procesom suočavanja sa činjenicama o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Svaki genocid ima svoj državni i međunarodni kontekst, pa tako i genocid u Bosni i Hercegovini. Bez prešutnog odobrenja i bez ignorirajućeg odnosa međunarodne zajednice nijedan genocid nije moguć. Međunarodna zajednica je daleko od toga da se suoči sa svojom odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kad međunarodna zajednica bude spremna da se suoči sa svojom odgovornošću, krenut će i proces suočavanja u Bosni i Hercegovini.

7. U Bosni i Hercegovini je negiranje genocida norma. Negiranje genocida je praktično zvanični diskurs vlasti u entitetu Republike Srpske. Sve dok vlasti tog entiteta i vlasti u Srbiji ne budu spremne da se suoče sa svojom odgovornošću za genocid u Republici Bosni i Hercegovini, to negiranje će trajati. Proces priznavanja genocida je složen, jer podrazumijeva, prije svega, političke konsekvence u Bosni i Hercegovini. Suočavanje s genocidom od vlasti entiteta Republike Srpske znači pristanak na ustavne promjene, podrazumijeva pristanak na pravednija rješenja, a ne promoviranje legitimiziranja ciljeva genocida. Teorije o genocidu ne promoviraju ideju o genocidnim narodima, ali govore o masovnom učešću u genocidu. Promovirati tezu da su genocid izvršili samo pojedinci, udaljava nas od odgovora na pitanje zašto se neki ljudi ponašaju kao spasioci, neki kao izvršioci, a neki kao posmatrači. Srpska negacija zločina genocida nad Bošnjacima je rezultat političkog projekta srpskih vlasti, bez obzira koja je partija na političkoj sceni.

8. Priznanje genocida u Srebrenici, kao jedinog genocida koji je izvršen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, predstavlja temelj pomirenja u Bosni i Hercegovini i regionu, temelj bolje zajedničke budućnosti bosanskohercegovačkog društva i države i temelj evroatlanskih integracija Bosne i Hercegovine. Država u kojoj je izvršen genocid, pored više pokušaja, nije usvojila dokument o osudi genocida. Evroatlanska budućnost Bosne i Hercegovine podrazumjeva, pored ostalog, usvojanje rezolucije o osudi genocida, podrazumijeva razvijati sistem obrazovanja koji će učiti generacije da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena višestruka agresija, a nad Bošnjacima genocid. Negiranje historijskih činjenica, koje su i sudskim presudama i političkim odlukama potvrđene, može rezultirati novim genocidom. Bez pouka iz prošlosti, bez istine i pravde, nema bolje budućnosti. Kakvu budućnost možemo očekivati bez pravde i istine? Onima koji negiraju genocid bilo bi bolje da se suoče s istinom, kako bi i njihova djeca imala sigurniju, bolju budućnost. Bolja budućnost zasnovana na učenju o genocidu, na institucionalizaciji kulture pamćenja, na istini i pravdi nema alternative. Zalaganje za obrazovanje o genocidu ostaju naše aktivnosti u kojima definitivno nećemo računati na sve one koji ponižavaju istinu i pravdu, te dehumaniziraju žrtve. Mlade generacije ćemo učiti o vrijednostima mira, vrijednostima kulture sjećanja, vrijednostima istine i pravde, vrijednostima ideje Bosne i bosanskog duha, ali i o kontinuiranoj antibosanskoj kampanji raznih političkih establišmenata u Bosni i Hercegovini.

9. Tražimo izmjenu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kako bi se, pored ostalog, zabranilo negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje zločina genocida. Implementacija presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine, kojom je kao pravna činjenica utvrđeno da je u sigurnoj zoni Ujedinjeni nacija Srebrenici počinjen genocid 1995, nema rok trajanja. Na ovaj način doprinijelo bi se izgradnji sigurnog društva, ali i iskazalo poštovanje sa žrtvama agresije i genocida. Istraživači genocida ističu kako je posljednja faza genocida negiranje da se on dogodio. Naša je moralna i historijska obaveza da širimo istinu o genocidu, tražimo pravdu za žrtve genocida, institucionaliziramo kulturu pamćenja.

10. Pozivamo predstavnike Evropske unije da u procesu otvaranja novih poglavlja za pregovore o priključenju Srbije Evropskoj uniji postave uvjet da ta zemlja mora priznati odluke međunarodnih sudova o genocidu u Republici Bosni i Hercegovini. Pozivamo predstavnike Evropske unije da od Hrvatske, koja je već članica Evropske unije, zatraže poštovanje odluka međunarodnih sudova. Pozivamo predstavnike Evropske unije da u procesu otvaranja poglavlja za pregovore o priključenju Bosne i Hercegovine  Evropskoj uniji ne pregovaraju sa onima koji negiraju odluke međunarodnih sudova, jer ukoliko neko ne poštuju te odluke kako će poštovati druge evropske standarde. U dijelu Bosne i Hercegovine, zatim Srbiji, u kontinuitetu se  negira genocid nad Bošnjacima, veličaju se najveći ratni zločinci, a i danas je na djelu ideologija i politika, uključujući i medije koji siju novo agresivno genocidno sjeme zla. Mlađe generacije koje nemaju vlastito iskustvo vremena u kome je počinjen genocid mogu biti žrtve manipulacije nekažnjenih ideologa ili podržavalaca genocida i doći u priliku da ponove genocid. Inkriminacija negiranja genocida ima simboličku funkciju za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je počinjen genocid. Da bi se u njoj omogućilo razlikovanje prošlosti od sadašnjosti potrebno je javno priznanje činjenica o izvršenom genocidu kao jednom od najvažnijih uslova evroatlanskih integracija.

11. Bošnjaci, žrtve genocida imaju povijesnu dužnost pamćenja i podsjećanja na genocid, koji je nad njima počinjen. Nosioci ideologije i politike genocida, kao i izvršioci genocida, imaju historijsku odgovornost da osude ideologiju, politiku i praksu genocida i da zahtijevaju da se u tom procesu najodgovorniji primjereno kazne.

12. Sadašnja civilizacija mora omogućiti žrtvama genocida da ostvare pravo i na materjalno – financijsku nadoknadu za izvršeni genocid, Stoga pozivamo sve preživjele žrtve genocida da se obrate Vijeću sigurnosti UN, vodečim državama međunarodne zajednice, posebo SAD i Kanadi, kao i Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i entitetu Republika Srpska sa zahtijevom ostvarivanja navedenog prava.

(Kliker.info)

13.07.2017.

NJEMAČKI PARLAMENTARAC JOSIP JURATOVIĆ: NJEMAČKA NEĆE ŠUTJETI NA DESTRUKTIVNO PONAŠANJE HRVATSKE, NE ŽIVE SVI HRVATI U BiH U HERCEGOVAČKOM KANTONU

Njemački parlamentarac Josip Juratović : Njemačka neće šutjeti na destruktivno ponašanje Hrvatske, ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu


Juli 13. 2017.


Svjedoci smo ovih dana bombastičnih naslova i neugodnih poruka iz Hrvatske prema Njemačkoj. Što me čudi da Hrvatska vlada koja je ušla u EU kao primjer ostalima i morala te pristupne uvjete ispuniti koji važe za EU po pitanju BIH se destruktivno ponaša navodno štiteći interese Hrvata u BIH.

Svaka pomisao na građansku BIH im ulijeva strah u kosti te se uporno nameće od Hrvata i Srba da je građanska BIH probošnjacka ideja, čak se spominje i lobiranje Erdogana kod Merkel za uspostavljanje građanske BIH što je teški apsurd.  Pa ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu, naglasio je u razgovoru za Vijesti.ba Josip Juratović zastupnik SPD-a u njemačkom Parlamentu.

VIJESTI.BA: Prema pisanju pojedinih medija u BiH, Berlin insistira da BiH bude uređena kao građanska država, čemu se zvanični Zagreb oštro protivi. Koliko i doista prema Vašim saznanjima postoje inicijative te vrste? 

JURATOVIĆ: Očigledo je da se u Briselu iza zatvorenih vrata već duže raspravlja sa ciljem da se proces ulaska država Zapadanog Balkana u EU ubrza. Naposlijetku i i takozvani Berlinski porces plus koji se ovih dana održava u Trstu za njegov uspjeh je potrebno paralelno i raditi na procesu reformi koje će ubrzati u EU. Svjedoci smo ovih dana bombastičnih naslova i neugodnih poruka iz Hrvatske prema Njemačkoj.Što me čudi da Hrvatska vlada koja je ušla u EU kao primjer ostalima i morala te pristupne uvjete ispuniti koji važe za EU po pitanju BIH se destruktivno ponaša navodno štiteći  interese Hrvata u BIH.

Očito postoji veliki strah kod vladajućih političkih struktura u BIH koji su se prepali za svoje pozicije pa svaka pomisao na građansku BIH im ulijeva strah u kosti te se uporno nameće od Hrvata i Srba da je građanska BIH probošnjacka ideja, čak se spominje i lobiranje Erdogana kod Merkel za uspostavljanje građanske BIH što je teški apsurd.  Pa ne žive svi Hrvati u BIH u hercegovačkom kantonu.  Moramo napokon biti pravedni i uzeti u obzir činjenicu da se ovdje toj ideji protive političke elite sva tri etnički čista tora. Uzmimo na primjer o bosanskim Hrvatima nitko desetljećima ne vodi brigu jer nemaju svoje predstanike u vlasti. Svaki Hrvat iz Bosanske Posavine koji je obespravljen u etnički čistoj  Republici Srpskoj  i Hrvat iz Srednje Bosne u većinskom bošnjačkom okruženju s radošcu odobrava ravnopravnu građansku BIH, jednaku za sve, a ne da im nad glavom stoje ploče neke umjetne tvorevine Republike Srpske zbog čije ideje su i protjerani.

Mislim da je licemjerno ovo nazvati brisanje Hrvata iz BIH, pa zar bosanski Hrvati moraju ponovno  biti žrtve samo zato jer nisu rođeni u Hercegovini a dobro znamo iako preko 200.000 protjeranih bosanskih Hrvata danas ih još uvjek ima više u Bosni nego u Hercegovini.  Zašto se te velike vođe ne pitaju kako je njihovim pripadnicima naroda kao manjinama u etnički čistim kantonima, nego još cinično pozivaju da se humano presele sa svojih djedovina u neke etno torove gdje im nacionalni vođe obećavaju sigurnost, a ako je etno čista Hercegovina toliko sigurna zašto je onda tisuće obitelji zauvjek napuštaju.  Vrijeme je da se BIH riješi svoje rekordne disfunkcionalnosti, nacionalno homogene getoizacije, gdje se i dan danas slave promotori i akteri etničkog čišćenja, odražavju koncerti u čast onih koji su ubijali druge, oslikavaju se zgrade ratnim zločincima. U zemlji u kojoj postoje dvije škole pod jednim krovom nema mjesta u Europi a političke vođe to dobro znaju. Što se naroda tiče i narod je te činjenice svjestan sa time što velika većina nema problema sa idejom suživota. Jedino političke elite i političko privilegirani ne žele da dođe do pristupanja BIH u EU jer bi to značilo i njihov kraj.

VIJESTI.BA: Kako vi generalno gledate na taj odnos građanskog i etničkog kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i njena integracija u Evropsku uniju. Znamo da su sve zemlje EU u državno-pravnom smislu zajednice građana na etnija? 

JURATOVIĆ: Građanska država je ona u kojoj svi građani, bez obzira na nacionalnost, imaju ista prava, dok etnička država kojoj i samo ime govori, nastoji nacionalno homogenizirati svoje stanovništvo pri čemu prednost ima samo jedna etnička skupina. Bosna i Hercegovina na svom putu u EU zasigurno mora biti uređena kao držva građana sa svim jednakim pravima za sve. Nedovršeni procesi  Sejdic i Finci govore koliko  manjine u BIH nemaju nikakva prava a država koja ne štiti manjine nema što raditi u EU jer EU stoji na temeljima ravnopravnosti i jednakosti svih građana. Sudeći po određenim napisima, u medijima i rekacijama vladajućih političkih opcija  što god da se u BiH pokuša promijeniti – potencijalni je razlog za rat, tako bar političke elite tumače.

Dakle, najbolje bi bilo po vladajućima u njihovim uhljebima da se ništa i ne radi te da BiH  i dalje tapka na mjestu a  da EU i Amerikanci šalju novce kako  Balkanci opet ne bi zaratili.  Mislim da je svima dosta tog bacanja prašine u oči i da se samo pojedinci boje da će građanskim ustrojem izgubiti povlastice, vlast a neki se čak i boje Sanaderovog sindroma. Uvjeren sam u to da si slobodni i demokratski svijet EU neće  više dozvoliti takvo ucjenjivanja a i niti narod BIH. To i političke elite dobro znaju i očajno pokušavaju na sve moguće načine spriječiti bilo kakve promjene.

VIJESTI.BA: Postoje i određena vrste razmišljanja da Hrvatska na ovaj način želi napraviti pritisak na Njemačku kako bi upravo Njemačka uzela kao legitimne zahtjeve političkih krugova iz Hrvatske i BiH, koji su u suprotnosti sa građanskim principom. Koliko je to realno?

JURATOVIĆ: Njemačka je tradicionalno prijateljski nastrojena prema Hrvatskoj i pokazala se u više navrata i dokazala svojim podrškama. Međutim kada nešto nije ispravno i vidimo da to šteti i nije u skladu sa normama modernog europskog društva, moramo ukazati na to svjesni da se to vladajućim kastama koje se više od dva desetljeća nisu pomaknuli sa mjesta neće svidjeti. BIH je danas kronični bolesnik jedna od najkompliciranijih država u EU pa čak i svijetu i definitivno je posljednja rasistička zemlja u Europi. Sa tri konstitutivna naroda, dva entiteta, deset županija, jednim distriktom 143 općine pri čemu su promjene ne samo nužne nego prijeko potrebne.  Promjena mora biti, sviđalo se to vladajućima ili ne. Hrvatska i Srbija su potpsinice Daytonskog sporazuma i s time se obavezuju za mir i sigurnost te cjelovitost BIH koja se pak može sačuvati samo time ako će štiti interese i prava svih građna BiH a ne samo svojih etničkih nacionalnih jedinica, pri čemu je tragedija od strane hrvatske politike još veća što ne štiti čak interese svih Hrvata u BIH nego interese samo određene skupine. Osobnog sam mišljenja da se EU nalazi u preslagivanju po pitanju njene budućnosti. Plašim se da je hrvatska aktualna politika zalutala lošim strujama po ugledu autokrata Mađarske i Poljske,  umjesto putem  zapadne Europe demokratskih sloboda, koja se priprema za nova vremena ekonomskog prosperiteta i socijalne sigurnosti.

VIJESTI.BA: Da li je u tome smislu postojala neka inicijativa Hrvatske koja u Njemačkoj nije naišla na razumijevanje? 

JURATOVIĆ: Njemačka je zemlja koja je prije sedamdeset godina bila simbol zla, i danas postala zemlja poštovanja i nade. To je uspjela samo iz tog razloga što se duboko distancira od svoje rasističke  i nacionalističke povjesti vjerodostojno zastupa demokratsko uređenje koje se zasniva na slobodi i ljudskim pravima svih njenih građana, te štiti mir i stabilnost u dobroj suradnji sa svim članicama EU i susjednim zemljama. Njemačka je svjesna svoje odgovornosti po pitanju budućnosti EU koja je prije svega projekt mira , slobode i blagostanja svih gradjana EU. Iako je Njemačka brojčano najjača država EU ona ne dijeli države po njenoj veličini, ekonomskoj moći, već se trudi i inzistira na tome da se sve članice EU drže onoga čime su se obavezale ulaskom u EU,  te da se zalažu za mir i demokratske slobode kako unutar EU tako i susjednih zemalja. Dakle Njemačka, nije u ulozi da traži prijatelje ili neprijatelje već se drži sebi zadatih principa, svjesna činjenice da bi napuštanje tih principa bilo pogubno za mir i stabilnost u EU. Njemačka je svjesna iz vlastitih povjesnih iskustava da EU niti je trgovački centar niti bankarski fond, već projekt mira slobode i blagostanja.

VIJESTI.BA: Ustavni sud BiH suspendirao je odredbe Izbornog zakona,  i bez izmjena Izbornog zakona, teško da će se upće moći implementirati rezultati sljedećih izbora. U kojem pravcu bi trebale ići izmjene izbornog zakonodavstva, odnosno može li BiH obezvrijeđujući glasove svojih građana iz pojedinih kantona, kako predlaže HDZ BiH, na takav način svoje zakonodavstvo uskladiti sa evropskim?

JURATOVIĆ: Mislim da bi trebalo cjelokupnu BIH  podijeliti na izborne jedinice i po ugledu na Njemačku poslanike birati iz izbornih jedinica kako bi građani znali tko ih zastupa u pralamentu. Pralament je najviši organ demokratskog sustava pošto su parlamentarni zastupnici direktno od naroda birani. Parlament onda uspostavlja vladu koja je izvršni organ a ne kao što je sad u praksi da nacionalne vođe kroje sudbinu naroda i njihovih političkih zastupnika.

Parlament kao najviši organ demokratskog sustava mora naći kompromisom modus kako će biti interesi svih građana zastupani,  pri cemu se mora postivati ustav pri donošenju zakona. Ustavni sud kontrolira da li je zakon ustavnopravni dok izvršna vlast kroz ministrastva sprovodi zakonodavstvo u praksu.

Uz dobru volju barem što se tiče naroda tu nema nikakvih problema jer po mom saznanju na terenu narod  bi se lako i brzo dogovorio. Najveći problem je u politici koja  već dvije decenije od svakog riješenja napravi problem. No ipak o svojoj sudbini odlučuje sam narod, jer su mu dati demokratski mehanizmi odlučivanja kroz tajno glasanje. No da bi demokracija funkcionirala neophodno je razvijati i svijest vraćanja ljudskog dostojanstva koje se barem u BIH decenijama gazilo i omalovažavalo prije svega od samih nacionalnih vođa. Po meni je tragično da jedno društvo šalje obrazovanu djecu da budu sluge u stranom svijetu dok političke elite to besramno podržavaju a njihovi roditelji se hvale da su se im djeca snašla. Krajnje je vrijeme da proradi ljudska svijest da se prevazidje strah i mali sitni interesi te da narod  ispravi kičmu,  obrani svoje ljudsko dostojanstvo i krene složno graditi društvo slobode, mira i blagostanja.

 Nihad Hebibović (Vijesti)

//////////////////////////////

/////////////////////////////////////////

ČOVIĆ O INICIJATIVI NJEMAČKE ADMINISTRACIJE: 'Zalaganje Njemačke za građansku država je medijski spin, probni balon...'!

ČOVIĆ O INICIJATIVI NJEMAČKE ADMINISTRACIJE: 'Zalaganje ...

//////////////////////////

//////////////////////////

/////////////////////////

SRAMNI VUČIĆEVI TABLOIDI: 'Srebrenica je montirana, muslimani su ubijali muslimane, sve je to izmišljeno...'

SRAMNI VUČIĆEVI TABLOIDI: 'Srebrenica je montirana, muslimani su ...

12.07.2017.

MINISTAR MIRKO ŠAROVIĆ: ODOBRENA SU NAM ČETIRI PROJEKTA, NO SVI SU 'ZALEĐENI' ZBOG OPSTRUKCIJE VLADE ENTITETA RS-e!

MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: "Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS"!

Zbog uslovljavanja iz Republike Srpske bh. delegacija u Trstu vjerovatno neće potpisati ugovor o pristupanju naše zemlje regionalnoj Transportnoj zajednici.



MINISTAR ŠAROVIĆ PORUČIO IZ TRSTA: 'Odobrena su nam četiri projekta, no svi su 'zaleđeni' zbog opstrukcije Vlade RS'!

„Ne može varijanta "mi smo za članstvo u Transportnoj zajednici, ali pod našim uslovima". Uslovi su jednaki za sve, tekst ugovora se ne može mijenjati, to su nam rekli iz Evropske komisije“, kazao je Mirko Šarović, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

 

Kako saznaje "Slobodna Bosna", Evropska komisija ukupno je odobrila sedam investicionih projekata za zapadni Balkan koje će finansirati sa 535,8 miliona eura. Riječ je o jednom energetskom projektu iz Srbije, četiri transportna projekta iz BiH te po jednom transportnom projektu iz Srbije i Makedonije. 

Za četiri projekta u BiH Evropska komisija spremna dati 46,1 miliona eura nepovratnih sredstava a radi se o tri dionice na koridoru 5C, dvije u Federaciji i jednoj u RS, te grantu za rekonstrukciju luke Brčko.

 

Ministar Šarović kaže da su svi projeti koji su odobreni BH "na ledu" zbog protivljenja Vlade RS članstvu BiH u Transportnoj zajednici.

Šarović ističe kako je ugovor važan i za Srbiju, jer će sjedište Transportne zajednice biti u Beogradu.

„Ovakav rad protiv opšteg interesa mora doživjeti neki svoj krah i ja sa svoje strane snažno podržavam članstvo BiH u Transportnoj zajednici za zapadni Balkan i uvjeren sam da će prevladati razum i da iracionalnost neće imati šansu“, navodi Šarović. 

//////////////////////////

12.07.2017.

DžEPARENJE HISTORIJE

Džeparenje historije


Zlatko Dizdarević

Autor
12.7.2017. 


Image result for zlatko dizdarevic
..................................

Izdvajamo

  • Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.
........................

Više od polovine čovječanstva – Jevreji, kršćani i muslimani – doživljavaju Jeruzalem kao kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Uporna nastojanja onih koji ta vrata žele pritvoriti za jedne i širom otvoriti za druge, nastavljaju se žešće nego ikad. Jedan od takvih je i Benjamin Netanyahu, sada već dugogodišnji premijer onog Izraela koji bi da po svaku cijenu neprikosnoveno vlada pomenutom kapijom. Silom i lukavštinama.

Minulog petka u Sarajevu je bila promocija knjige Izraelski aparthejd Britanca Bena Whitea. Sjajan autor izuzetne knjige. Sve je objasnio kako treba, savršeno precizno, dokumentirano, jasno, sistematično, cjelovito ali i do detalja o tome kako je temeljni cionizam, uz pomoć moćnih bjelosvjetskih profitera ove priče u svijetu, i jadnih oportunista podjednako, poništio vrijednost činjenica.

I smiješnim učinio takozvani međunarodni poredak.

Istu tu večer, palestinski ambasador u nas Rezeq Namoora saopćio je znakovitu vijest: Na samitu UNESCO-a u Krakovu, stari grad Hebron na okupiranoj Zapadnoj obali, priznat je kao palestinska svjetska baština. Hebron je stavljen i na UNESCO-vu listu “ugroženih mjesta”. Za ovu odluku glasali su predstavnici dvanaest zemalja Komiteta za svjetsku baštinu, šest ih je bilo uzdržano a dvoje je bilo protiv.

UNESCO-va rezolucija je ovim priznala historijski značaj mjesta starijeg od tri milenija u kojem predstavnici sve tri monoteističke religije imaju svetište. Riječ je o “Pećini Patrijarha” u kojoj su po vjerovanju Jevreja sahranjeni Abraham i njegova žena Sara, potom Isaac i Rebeka, te Jakov i Lea. Po tome je Hebron za Jevreje postao “Grad Patrijarha”.

Muslimani koji su također poštivali Abrahama, Ibrahima kao oca i judaizma i islama. Za njih je “Pećina Patrijarha” –Ibrahimova džamija. Prostor je mjesto vječitih sukoba i zato danas podijeljen, s posebnim ulazima za Jevreje i muslimane. Prema kršćanskoj tradiciji, Hebron je jedan od tri grada za koje je vezano vjerovanje da je dom i mjesto rođenja Ivana Krstitelja.

Izraelski premijer Netanyahu u petak je, odmah nakon objave odluke iz Krakova, kazao kako je “za žaljenje da organizacija koja je osnovana da promovira mjesta historijskog naslijeđa pokušava iz političkih razloga odvojiti Jevrejski narod od njegovog naslijeđa…” Nije pri tome kazao ništa o tome kako je njegova zemlja, Izrael, početkom ove godine – sluteći ovakvu moguću odluku, ubilježio “Pećinu Patrijarha” i još jednu grobnicu kraj Jeruzalema, kao mjesta nacionalnog naslijeđa Izraela!

Oba su mjesta na Zapadnoj obali koja, prema svim međunarodnim odlukama pripada Palestini.

Mnogo veći cinizam je, zapravo, u moru činjenica o otimačini Izraela o kojoj je, nasuprot reakciji Netanyahua, igrom slučaja, istu večer u Sarajevu govorio Ben White, inače Jevrej porijeklom. Posebno o okupatorskoj politici spram Jeruzalema, svetinje tri religije– koju u kontinuitetu s Benom Gurionom, Moshe Dajanom, Shamirom, Sharonom i drugima uporno provodi i Netanyahu.

Jeruzalem je još od Kralja Davida, hiljadu godina prije naše ere, uvijek bio zajednički “Sveti grad”. Svaki pokušaj nametanja jedne vjere značio je negiranje druge dvije, a tako bio i povod za rat bez trajnog pobjednika.

Ipak, davne 1950. godine, samo dvije godine nakon što je odlukom UN stvoren Izrael u podijeljenoj Palestini, premijer Ben Gurion kazao je kako je još Kralj David učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela, pa će tragom toga i novostvorena država učiniti isto. U momentu kada su zahvaljujući UN-u 1948. dobili polovinu zemlje od one kojoj su se nadali stoljećima, a Palestincima uzeto tri četvrtine od onoga što su imali – znalo se da će otimačina ići i dalje. Jeruzalem, prema istoj odluci UN tretiran kao sveto mjesto pod međunarodnim upravom, postao je cilj otvorene nezajažljivosti.

Zid plača kao ostatak Solomonovog hrama, mjesta gdje je prema jevrejskoj tradiciji ostao da bdije božanski duh, bivao je dovoljan argument za prisvajanje kompletne historije grada unazad nekoliko hiljada godina, uz poništavanje svetinja kršćanstva i islama. Kod kršćana, uz ostalo, svega najvažnijeg vezanog uz Isusa Krista, od Crkve svetog groba, Maslinove Gore, Via Dolorose, Golgote…

O “Al-Qudsu”, kako Jeruzalem zovu muslimani, pričat će vam tamo svako palestinsko dijete kroz Kur’an-sku storiju o čudesnom noćnom putovanju Poslanika iz svetog grada Mekke, i o tome “kako je Muhameda probudio anđeo Gabriel i odjahao s njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovečiju glavu”. Odatle se Poslanik Muhamed uzdigao na nebo gdje su mu otkrivene pouke islama. Tamo je kasnije, 638. godine, osvajač Jeruzalema halifa Omar sagradio malu drvenu džamiju. Pola vijeka poslije tu je podignuta “Kupolu na stijeni”, zovu je i Omarova džamija, sa zlatnom kupolom. Prema mnogima, to je najljepši objekt u historiji islamske arhitekture. Samo malo dalje, na istom platou nekadašnjeg jevrejskog hrama, nalazi se džamija Al Aqsa, jedno od najvažnijih svetih mjesta islamske civilizacije.

Ovih nekoliko najkraćih mogućih objašnjenja o “trojnoj” svetosti Jeruzalema, kazuje dovoljno o agresivnosti ambicije da se sve skupa, kao nikada u povijesti, pokori jednoj državi, jednom narodu i jednoj vjeri. I to na tuđoj, okupiranoj teritoriji što je pod međunarodnom ingerencijom. A upravo je to izraelski Kneset (parlament) učinio ponovo 1980. godine, temeljem “Osnovnog zakona”, proglašavajući Jeruzalem “nedjeljivom prijestonicom Izraela”. Vijeće sigurnosti UN-a je Rezolucijom 478 poništio ovo proglašenje, ali džaba.

Palestinski Istočni Jeruzalem okupiran je još 1967. a od tada se Palestinci uporno – temeljem “legalnih” odluka, uredbi i zakona protjeruju. Izraelskih naseljenika tamo je već blizu šest stotina hiljada. Trump im je obećao da će prebaciti Američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem i tako “ovjeriti” cijeli grad kao glavni – izraelski. Potom se privremeno predomislio, valjda shvativši da bi to poremetilo business s nekim njemu važnim arapskim režimima koji to baš ne mogu kod kuće narodu lako objasniti. America first! Valja malo sačekati.

Eto, Netanyahu bi da sada zaboravi povodom Hebrona to uporno historijsko džeparenje cijelog Jeruzalema i njegovih svjetskih svetinja. Jer zamislite, u Hebronu mu “Pećinu Patrijarha” trpaju nekim tamo Palestincima koji, kao što znamo, ne postoje. Umjesto da su sve pripisali jedino postojećem Izraelu! Uostalom, kada mu se može da cijelom svijetu ospori pravo na Jeruzalem, mimo Izraela, šta je osporavanje te tvrdnje UNESCO-a o “palestinskom Hebronu”. Zna Bibi da ima leđa.

U ratu smo ovdje govorili da čovjek mora biti malo lud da ne bi poludio.

Netanyahu je samo dio dostignute svjetske realnosti danas: Treba biti potpuno lud da bi te politika novih vladara, logike sile i otimačine smatrala – normalnim.

Teško starinski normalnima poput Bena Whitea ili ovih iz UNESCO-a.

radiosarajevo.ba













12.07.2017.

ZAŠTO SE STIDITE GENOCIDA?

Zašto se stidite genocida?

 Tomislav Marković

Autor
10.7.2017. 



Zašto se stidite genocida?

..............................

Izdvajamo

  • Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

.................................

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

 

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Iznervirana zrtva (1)

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.


/////////////////////////////////
///////////////////////////////
12.07.2017.

'ČEKAM GA 22 GODINE'

'Čekam ga 22 godine'




U Memorijalnom centru obavljena je kolektivna dženaza za 71 Bošnjaka, ubijenog u genocidu jula 1995. godine. Najmlađa žrtva koja je danas ukopana je Munib Salkić, koji je imao samo 15 godina. Sa današnjom dženazom u Memorijalnom centru Potočari ukopano je 6.575 identifikovanih Bošnjaka iz Srebrenice i osam susjednih opština.

Pored jednog od 71 tabuta sa posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana, poredanih pred musalom, kleči Emina, sestra ubijenog Muniba Salkića.

Munib je najmlađa je žrtva kojoj je danas klanjana dženaza. Imao je samo 15 godina, kada je ubijen. Njegova sestra Emina starija je godinu dana.

"Čekam ga 22 godine. Svaki dan sam zamišljala kako mi dolazi, a nikako da dođe. Sad kad smo skupa, nikome ga ne dam", iskreno će Emina.

Munib se od porodice rastao na današnji dan, prije 22 godine. Tada su se posljednji put vidjeli.

"Bio je visok i nije smio da ide sa nama. Majka je govorila da ga preobučemo u žensko i da ga sakrijemo. Imala sam i sestru, bila je policajka, ali je i ona ubijena. Ubijen mi je i otac. Brata sam tražila 22 godine, dosadila sam više ljudima koji istražuju grobnice. Uvijek su mi govorili da nema još ništa, a sad kad ima, ne dam brata nikome", kroz suze priča Emina.

Emina pored bratovog tabuta
Emina pored bratovog tabuta

Najstarija žrtva koja je danas ukopana u Memorijalni centar je Alija Salihović. Volio je Srebrenicu i nije htio da je napusti do posljednjeg dana, kaže kćerka Fadila Redžematović koja sada živi u Plavu.

"Moj otac nije želio da izađe iz Srebrenice. Vojnici su ga prisilili da dođe u Potočare. Tu se susreo sa mojom majkom. Prilikom transporta žena iz Potočara, moj otac je odvojen i odveden u nepoznatom pravcu. Čekali smo 22 godine da dođemo do ovoga čina", kaže Fadila.

Jedna kćerka Alije Salihovića sada živi u Švedskoj, a petoro unuka u nekoliko zemalja svijeta. Vahid je djedu na dženazu došao iz Amerike.

"Živim u Njujoruk, ali, evo danas sam ovdje da odam dužnu poštu svom djedu. Dugo smo živjeli u nadi, živjeli sa njom, ali napokon smo dočekali tužnu, ali i lijepu vijest – djed je pronađen. To je zaista tužno, ali je sada lijepo kad znamo da djed ima svoj mezar i da tu možemo doći, da budemo uz njega", riječi su Vahida.

Alija Krdžić iz sela Osmače ukopao je danas oca. I sam je preživio strahote rata.

"Zarobljen sam 1993. godine. Bio sam u nekoliko logora i pred kraj rata sam razmijenjen. Moj otac je krenuo šumom ka Tuzli, ali se nije uspio spasiti. Nakon 22 godine neizvjesnosti, ukopao sam ga i sada znam gdje mi je otac", kaže Alija Krdžić.

Na posljednji, vječni smiraj, brata je danas ispratio Mevludin Jahić iz okoline Bratunca.

"Od mog brata pronađene su samo tri kosti. To sam znao i prošle godine, kada je identifikovan, ali nisam pristao na dženazu – čekao sam da se pronađe bar još koja kost, ali nije uspjelo. Sada sam odlučio da mu klanjam dženazu i da znam gdje mu je mezar. Još tragam za jednim bratom, ali, nema nikakvih vijesti", kaže Mevludin.

Mevludin Jahić pored mezara svog brata
Mevludin Jahić pored mezara svog brata

Saosjećanje prema žrtvama izrazila je danas američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack.

"I danas sam ovdje u ime naroda i Vlade Sjedinjenih Američkih Država da bismo izrazili trajnu podršku i trajnu posvećenost žrtvama srebreničkog genocida. Ostajemo posvećeni da se zadovolji pravda za žrtve, a njihovoj djeci obezbijedi bolja budućnost", istakla je Cormack.

I pored svega što se ovdje dogodilo, još ima negatora genocida.

"To je genocid i nema tog suda koji može suditi umesto nas. Nadam se da će se ovde u najskorije vreme pojaviti predstavnici Srbije i Republike Srpske koji treba da budu sposobni da urade ono što samo oni mogu i umeju", poručio je Čedomir Jovanović iz Liberalno-demokratske partije Srbije.

Sa istorijom se moramo suočiti, ako želimo da imamo budućnost, ukazuje predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.

"Mi zbog toga godinama tražimo da srebrenička tragedija uđe u udžbenike u Srbiji i da se o njoj u školama otvoreno govori. Ali, govoriti o žrtvama, značilo bi govoriti i o onima koji su to proizveli. Znamo da takvih još uvek ima u političkom životu u Srbiji", naveo je Čanak.

Direktor Memorijalnog centra Potočari Mersed Smajlović podsjeća da je sa današnjim danom u Memorijalnom centru Potočari ukopano 6.575 žrtava genocida.

"A još oko 200 žrtava je, na zahtjev članova porodica, ukopano na drugim lokacijama, odnosno u mjesnim i porodičnim mezarjima", rekao je Smajlović.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

////////////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 12. juli/srpanj 2017.

/////////////////////////////////////////////
12.07.2017.

LATINKA PEROVIĆ: CIJELI SVIJET JE PRIZNAO GENOCID U SREBRENICI, A U SRBIJI IZBJEGAVAJU. TO JE VEOMA UPOZORAVAJUĆE!

Latinka Perović: Cijeli svijet je priznao genocid u Srebrenici, a u Srbiji izbjegavaju. To je veoma upozoravajuće!

Juli 12. 2017.


Ugledna srbijanska historičarka i bivša političarka dr. Latinka Perović, po mnogima guru demokratske Srbije, kazala je u  razgovoru za INS da je negiranje genocida kao karaktera događaja u Srebrenici i srednjem Podrinju jula 1995. godine “veoma upozoravajuće”.

Podsjeća da se godišnjica genocida u Srebrenici ove godine obilježava ne samo u BiH i bivšoj Jugoslaviji, već i u svijetu.

– Napisano je mnogo knjiga. Neki autori, koji su pisali odmah poslije događaja, ponovo se na to vraćaju. Čitaju ta svjedočenja. Po njima preko 200.000 takvih svjedočenja ima u Haškom tribunalu. Događaj je, dakle, izuzetan po svojoj težini, po svojoj morbidnosti, političkoj suštini i mnogo ljudi u svijetu obraća pažnju na Srebrenicu, evo već godinama. Ima mnogo inicijativa u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Taj Marš mira, manifestacije u Hrvatskom saboru, onda te različite manifestacije koje dolaze iz Vukovara. Događaj se, zaista, obilježava kao nešto što je nezaboravno, što obilježava to vrijeme i što jako usporava taj proces, neću reći pomirenja, već bilo kakve obnove povjerenja između Srba i Bošnjaka – kazala je Perović za INS.

Naglašava da je u međuvremenu objavljena biografija Radovana Karadžića čiji je autor američki historičar Robert J. Donia.

– To su dokumenti koji imaju savršenu naučnu preciznost i negirati karakter tog događaja je veoma upozoravajuće. Slušala sam predsjednika Republike Srbije (Aleksandra Vučića, op.a.) koji je govorio da je to stravičan zločin, ali je izbjegavao da pomnije riječ genocid, iako je on tako okvalifikovan u svjetskoj javnosti i međunarodnim sudovima. Tako ga vidi bošnjački narod. Mi moramo, na kraju, da postavimo pitanje može li se udaljavati i ignorisati taj događaj. Vidim da se i u Bosni vodi rasprava oko toga da li donijeti zakon o kažnjivosti poricanja genocida. To su sve dokazi koji govore o tome da nismo priznali razmjere i posljedice toga događaja. To mora biti upozoravajuće, ne samo za vlasti Srbije već i srpsku javnost – smatra Perović.

Na pitanje da li su žive ideologije koje su dovele do genocida u Srebrenici, Perović je istakla da cijeni pomake u društvu.

– Naravno, i u vlasti, koja je u vrijeme dok se taj događaj dešavao bila na neki način suodgovorna. Dakle, ne samo Milošević već ni opozicija to nije osuđivala. Vrlo sam, naravno, skeptična prema shvatanju posljedica tog događaja. Mislim da je izbjegavanje kvalifikacije, izbjegavanje suštine rata koji je vođen za ujedinjenje svih Srba, stvaranje jedinstvene srpske države i uklanjanje svih drugih koji su bili smetnja na tom putu. Kod nas i u svijetu je toliko toga napisano da ignorisati to znači biti daleko od odgovornosti da se prizna suština – zaključila je Latinka Perović u razgovoru za INS.

Faruk Vele (INS)


/////////////////////////////////

////////////////////////////


POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini' - 2

POTPREDSJEDNICA VLADE SRBIJE: 'Evropa želi da se Balkan ujedini'

//////////////////////////////////////

HAHN: 'EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balkan'

HAHN: "EU želi investirati milijardu eura u Zapadni Balka


///////////////////////////////////
11.07.2017.

OBILJEŽENA GODIŠNJICA GENOCIDA, SMIRAJ ZA 71 ŽRTVU

Obilježena godišnjica genocida, smiraj za 71 žrtvu


Prizor iz Potočara

U Memorijalnom centru Potočari održana je komemoracija, ukop i dženaza za 71 identifikovanu žrtvu 22. godišnjice genocida u Srebrenici.

Riječ je zločinu u kojem je Vojska Republike Srpske 11. jula 1995. godine ubila 8.372 muškarca – Bošnjaka, među njima i veliki broj dječaka.

"Molimo Te Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica", poručio je, kao i svake godine, u dovi šehidima reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

Danas ukopane žrtve genocida će, kako se nadaju njihovi najbliži, konačno naći smiraj. U Potočarima je sa ovom dženazom ukopano 6.575 identifikovanih Bošnjaka iz Srebrenice i osam susjednih opština. Još se traga za oko hiljadu žrtava genocida.

Među 71 žrtvom, najmlađa je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

Obilježavanje 22. godišnjice genocida počelo je komemoracijom u Memorijalnom centru Potočari, obraćanjem brojnih zvanica. Njihova ključna poruka je bila da se osuđuje negiranje genocida i da pomirenja nema bez pravde i istine.

Prvi se skupu obratio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović koji je rekao, pored ostalog, rekao da su "na ovom mjestu i na ovaj dan primjerene samo šutnja i molitva".

"Ali vrijeme u kojem živimo od nas zahtijeva da govorimo, da ponovo podignemo glas i odgovorimo onima koji još nisu razumjeli ili ne žele da razumiju zastrašujuću poruku genocida koji je ovdje počinjen. Šta se ovdje desilo u ljeto '95. godine, dobro je poznato", rekao je Izetbegović.

"Odredi smrti zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nakon višegodišnje opsade slomili su otpor iscrpljenih branilaca i pogubili hiljade zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka, želeći da na ovom prostoru potpuno zatru postojanje jednog naroda. Šta su i kome su skrivili ovdje mučki pobijeni muškarci, dječaci i starci, ljudi koji su branili svoje porodice i gole živote, svi do jednog, ostaće tajna zauvijek skrivena u tamnim ponorima duša zlikovaca koji su to počinili", poručio je Izetbegović.

Odgovora mora biti, ističe Bakir Izetbegović, a oni se nalaze u životu ispunjenom pomirenjem koje je potrebno svima.

"Ono je potrebno kako nikada više u Bosni i Hercegovini ni jedna majka ne bi tražila kosti svoje djece. Pomirenja u BiH ne može biti bez pravde i istine, s čime se suočavamo svaki put kad kažemo Srebrenica. Upućujemo poziv srpskom narodu da prihvati istinu i prestane poricati genocid, što bi bio najvažniji korak za pomirenje. Od borbe za istinu i pravdu nikada nećemo odustati", riječi su član Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.

Izetbegović: Bez pravde i istine nema pomirenja u BiH
Izetbegović: Bez pravde i istine nema pomirenja u BiH

Dopremijer Republike Turske Nurman Kurtumluš poručio je da zločin u Srebrenici mora biti podsjećanje cijelom svijetu.

"Na jednom ovakvom komemorativnom skupu, biti s vama 11. jula, naša je ljudska dužnost. Poginulo je i ubijeno 8.372 srca. Njihove kosti ćemo danas ponovo dati zemlji. Ovo je još jednom prilika da sebe preispitamo. Bio sam ovdje prije nekoliko godina, to je bio jedan od najtužnijih dana u mom životu", rekao je Kurtumluš.

On je ukazao da se i danas na sve četiri strane svijeta dešavaju zločini.

"Zašto ne učinimo nešto da to zaustavimo? Jedanaestog jula 1995. ovdje je počinjena drama, pred očima cijelog svijeta u srcu Evrope, u jednoj savremenoj zemlji. Nažalost, zašutili su svi, nisu čuli vapaje ljudi. Nakon priprema koje su trajale mjesecima ovdje se desio genocid. Svijet je to samo posmatrao", istakao je dopremijer Turske.

Nurman Kurtumluš je kazao da je "sada red da svi položimo račune".

"Onaj koji od zločinca ne traži nikakvu odgovornost ne može biti čovjek koji podržava nevine i mlade. Ovo ne smije biti izvor mržnje ali moramo osuditi zločince. Ne može se samo reći da ćemo biti uz nevine, bez da ukazujemo zličince", rekao je Kurtumluš.

Predstavnik Kraljevine Saudijske Arabije Abduhal Humud al Harbi je posebno istakao da Saudijska Arabija podržava stabilan život i mir svih naroda Bosne i Hercegovine.

"Nadamo se širenju srednjeg islamskog puta u borbi protiv terorizma i ekstremizma u svim njegovim oblicima, širenju sigurnosti i stabilnosti za sve narode u svijetu, suživota među religijama, kulturama i civilizacijama, u borbi protiv siromaštva a koji se smatraju glavnim uzrocima, oslanjajući se na riječi uzvišenoga Allaha koji kaže: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu, da budete svjedoci protiv ostalih ljudi", rekao je Al Harbi.

Specijalni predstavnik Evropske unije u BiH Lars-Gunnar Wigemark istakao je da je dužnost cijele međunarodne zajednice da pamti šta se desilo u Srebrenici.

"EU je upravo uspostavljena da se na evropskom tlu nikada više ne dogode ubijanja i genocid. Ali, prije 22 godine u tome nismo uspjeli i desio se genocid. Danas moramo nastojati da se takav zločin nigdje i nikada ne desi. Riječ Srebrenica nas podsjeća na nevine žrtve a ja želim da u budućnosti iz Srebrenice dolaze uspješne slike privrednog razvoja i mirnog suživota", rekao je Wigemark.

Wigemark: Prije 22 godine nismo uspjeli
Wigemark: Prije 22 godine nismo uspjeli

Šef Misije OSCE u BiH Jonathan Moore je izrazio nadu da će 71 žrtva, koja će biti ukopana, pronaći svoj smiraj uz više od 6.000 već identifikovanih i pokopanih.

"Naša pojedinačna i kolektivna obaveza mora biti i čuvanje sjećanja na svakog od njih pojedinačno, jer zaborav i ravnodušnost su najveći neprijatelji za nadu i budućnost u vremenu dok tražimo pravdu. Govoreći o tragično stradalim žrtvama ne možemo a da ne govorimo o preživjelima", rekao je Moore.

Briga za porodice žrtava genocida i zločina protiv čovječnosti ostaje trajna obaveza svih nas, naveo je šef Misije OSCE u BiH.

"Mi smo svakodnevno prisutni u Srebrenici, 365 dana u godini na raspolaganju smo Srebreničanima i Podrinjcima. Želimo koliko je to god moguće pomoći Srebrenici da zaliječi svoje rane, da se podigne iz pepela, da umije svoje lice i zasja ljepotom koja ju je krasila prije negoli je zadesila njena tragična sudbina - genocid", kazao je Moore.

"Odgovorni za najužasnije zločine protiv čovjeka i humanosti zaslužuju naš najdublji prezir i najoštriju osudu, te im nema mjesta ni uloge u javnom životu", dodao je Jonathan Moore.

Na komemoraciji je govorio i predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Carmel Agius.

Rekao je da pred zvanicama stoji ponosno jer "mogu reći da bez Haškog tribunala ovo mjesto ne bi bilo kao što izgleda danas".

"Mnoge žrtve i mnoge masovne grobnice nikada ne bi bile pronađene, genocid nikada ne bi bio dokazan. Kad sam prvi put došao ovdje, bio je užasan prizor, s očajnim glasovima preživjelih koji su tražili pravdu i pravda je došla. Presudama Haškog tribunala je dokazano da su muškarci odvajani i odvedeni da bi bili likvidirani. Veliki broj dječaka i muškaraca koji su nastojali da dođu do Tuzle hvatani su jedan po jedan i ubijani. Hiljade muškaraca i dječaka je ubijeno i bačeno u masovne grobnice, sve dok ih nismo pronašli", riječi su Agiusa.

Carmel Agius je uputio i tri poruke.

"Prva poruka je onima koji misle da će profitirati negiranjem i relativiziranjem genocida, druga poruka je za žrtve i porodice, za preživjele i porodice žrtava i stanovništvo ove zemlje, i treća poruka za lidere ove uvažene zemlje", rekao je Carmel Agius.

"Ja ću krenuti od onih koji genocid negiraju ili relativiziraju. Izvrtanje istorije ili poricanje predstavlja namjeran napad na istinu. Razumijevanje prošlosti je ključno za shvatanje pojedinaca, za njihovo shvatanje društva i postizanje zajedničkih ciljeva. Genocid u Srebrenici ne može se porediti sa bilo kojim drugim zločinom prije njega. Dokumentovan je u cijelom nizu presuda, na više međunarodnih sudova, uključujući i naučno potkrijepljene i najmanje detalje tog zločina. Revizionisti, vi koji negirate, nikada nećete uspjeti u naporima da sakrijete pravu prirodu genocida. Vaša djeca, vaši unuci će jednog dana shvatiti da istina dešavanja na ovim prostorima ne leži na mjestima gdje je izvrtana, gdje je ova istina izvrtana, već tamo gdje je dostupna. Oni će otkriti istinu, pravu istinu, i pitaće se šta ste to još od njih krili", istakao je Agius i dodao:

"Što se tiče žrtava iz jula '95., to je moja druga poruka – meni je žao što oni koji negiraju i relativiziraju i dalje slamaju srca preživjelih. Istorija, vrijeme i međunarodna zajednica su na vašoj strani. Zakopajte mržnju koja vas povremeno obuzima i dajte dopirnos miru i budućnosti. I treća poruka za domaće lidere – pred vama je mnogo problema u vođenju zemlje i mnogo vapaja za istinom. Teško je postići ravnotežu kad su sjećanja tako svježa. Osiguravanjem pravde to se može postići. Bez pravde nema mira, bez pravde nema budućnosti za BiH. Vi morate osigurati prosperitet svojim narodima i BiH."

"Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrekao je niz presuda za genocid i ratne zločine ovdje u Srebrenici u julu 1995. U novembru 2018. očekujemo presudu haškom optuženom Ratku Mladiću, a potom i Radovanu Karadžiću", rekao je Duraković.

Žrtvu u zločin u Srebrenici, prema riječima Durakovića, ne odvajano od ubijanja Bošnjačkog naroda, nevinih građana BiH od Prijedora do Trebinja, od Ahmića, Stoca do Bijeljine.

"Mi danas u Srebrenici opominjemo i sjećamo se žrtava logora Keraterm, Omarska, Trnopolja, Gabela, Heliodroma i Dretelja. Sjećamo se opsade Sarajeva, ubijenih na Korićanskim stijenama, ubijene mladeži na Tuzlanskoj kapiji, silovanih žena Foče i Višegrada. Potočari i put preko šume su samo tačke u vremenu i prostoru, gdje je zločinačka namjera doživjela svoju punu provedbu i vrhunac, gdje je logistički i operativno nedvosmisleno potvrdila da je paradržavni sistem Republike Srpske zločin genocida počinio planski i smišljeno kao dio ratne strategije", kazao je predsjednik Organizacionog odbora.

Danas, svi se mi svojim snagama borimo protiv završne faze genocida, a to je negiranje – ponovio je Ćamil Duraković.

"Negiranje stravičnog zločina tolikih razmjera, koji se desio u Srebrenici, također zahtjeva organiziran pristup. Želim poručiti, da mi nećemo posustati. Genocid nećemo nikada zaboraviti. U Istočnoj Bosni se opet rađaju djeca. Nova generacija povratnika, oni koji ovog jula beru maline, kupe svoja sijena, polažu ispite na fakultetima, pokreću svoje poslove. Oni su dokaz da od naše zemlje ne odustajemo, jer ako odustanemo od povratka, od naših domova, onda odustajemo i od naše domovine i gazimo žrtvu onih koje danas ukopavamo", naveo je Duraković.

"Pozivam Srbe koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave Institutu za traženje nestalih BiH, da bi nakon 22 godine porodice mogle ukopati svoje voljene, na dostojanstven način", dodao je Ćamil Duraković.


Povodom 22. godišnjice genocida upućene su brojne poruke međunarodnih zvaničnika.

Visoka predstavnica EU i potpredsjednice Evropske komisije Federica Mogherini i komesar Johannes Hahn povodom komemoracije godišnjice genocida u Srebrenici, dali su zajedničku izjavu.

"Dok obilježavamo 22. godišnjicu genocida počinjenog u Srebrenici, naša srca i naše misli su sa žrtvama i njihovim preživjelim porodicama i prijateljima. Danas, odajemo počast žrtvama. Vrijednosti koje su tako žestoko prekršene prije 22 godine – poput poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti – sada su u središtu našeg odnosa sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, na putu ka EU integracijama", istaknuto je u izjavi.

Navodi se i da će se već sutra lideri regiona sastati u Trstu i razgovarati o tome kako region može napredovati na zajedničkim inicijativama.

"Proces pristupanja EU je tu da pruži podršku cijelom regionu ka pomirenju, pravdi i saradnji", naveli su u zajedničkoj izjavi Mogherini i Hahn.

Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici poručio da "trebamo zastati i prisjetiti se onih koji su izgubili živote u Srebrenici, i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, i razmisliti o posljedicama mržnje i fanatizma".

"Trebamo gledati i u budućnost, ka zadatku izgradnje bolje budućnosti za Bosnu i Hercegovinu. Iz tog razloga, Ujedinjeno Kraljevstvo podržava neophodne reforme kojima je cilj da pomognu otvaranju novih radnih mjesta i borbi protiv kriminala i korupcije", poručio je Johnson.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN) Antonio Guterres je uoči 22. godišnjice genocida u Srebrenici pozvao sve da iskreno pogledaju prošlost i osiguraju da zločini koji su počinjeni nikada ne budu ponovljeni.

"Međunarodna zajednica i UN prihvatili su svoj dio odgovornosti za tragediju koja se dogodila u Srebrenici i naporno su radili kako bi naučili lekcije iz svojih propusta", rekao je Guterres.

Prvi čovjek UN-a je istakao kako za izgradnju bolje i zajedničke budućnosti različite zajednice u BiH moraju prepoznati tragedije prošlosti.

Godišnjica genocida u Srebrenici, bila je udarna vijest u brojnim svetskim medijima. Većina od njih podsjeća da je prije samo nekoliko dana Holandija, čiji su vojnici u sastavu UN trebali čuvati zaštićenu zonu, proglašena djelomično krivom te da je, faktički, pomogla Vojsci Republike Srpske u provođenju genocida.

Uz to, naglašavaju da je zločin u Srebrenici proglašen genocidom u presudama Tribunala i stavovima Ujedinjenih naroda, ali da je rezoluciju o genocidu u Vijeću sigurnosti prošle godine zaustavila Rusija.



U Potočare je dan ranije pristiglo više od 5.000 hiljada učesnika "Marša mira" koji su tri dana pješačili trasom dužom od 100 kilometara kojom su se 1995. godine probijali Srebreničani nadajući se prelasku na slobodnu teritoriju.

Među učesnicima "Marša mira" su i nekadašnji stanovnici Žepe, druge zaštićene zone UN-a tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Ova ruta iz Žepe za Srebrenicu je funkcionisala za vrijeme rata između opsjednutih enklava kao "put hrane".


Nakon 227 pretrčanih kilometara, iz Vukovara u Potočare su stigli i ultramaratonci Duško Štrbac, Elvir Rakipović, Dražen Čučić, Goran Draksler i Zmago Horvat.

Na komemoraciji je učestvovalo i više od 400 učesnika Internacionalnog moto maratona "Srebrenica 2017." koji su krenuli u ponedjeljak iz Sarajeva prema Srebrenici. Među učesnicima maratona bili su motociklisti iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije, Švedske, Libije, Švicarske i Turske.

U ponedjeljak je održana i komemorativna sjednica Skupštine opštine Srebrenica kojom je odata počast svim bošnjačkim i srpskim žrtvama stradalim tokom rata. Komemoraciji nisu prisustvovali predstavnici Udruženja majki Srebrenice.

Načelnik Opštine Srebrenica Mladen Grujičić poručio je da je namjera skupa da se pošalje poruka saosjećanja i izgradnje međusobnog povjerenja.

Grujičić je ponovio da neće prisustvovati dženazi, ali je najavio da će posjetiti Memorijalni centar u Potočarima tokom ove godine.

Predsjednica udruženja "Žene Srebrenice" Hajra Ćatić izjavila je da majke nisu prisustvovale komemorativnoj sjednici, jer "neće da slušaju onog ko negira genocid".

Genocid u Srebrenici događao se između 13. i 19. jula 1995. godine, kada je ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca s područja enklave Srebrenice.

Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom zonom, a Vojska Republike Srpske zauzela je 11. jula 1995. godine.

U januaru 2007. godine Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije okarakterisao je djelovanje srpskih snaga u Srebrenici kao genocid.

Evropski parlament je u januaru 2009. godine proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je za zločine u Srebrenici optužio ukupno 21 osobu.

Prvi osuđeni za zločin u Srebrenici koji je priznao kazneno djelo ubistva je plaćenik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen u novembru 1996. na pet godina zatvora. Nakon tri i po godine zatvora, Erdemović je oslobođen.

Nekadašnji general Drinskog korpusa Radislav Krstić je 2001. godine osuđen za genocid i dobio je 46 godina zatvora, koja je nakon podignute žalbe 2004. godine smanjena na 35 godina.

Pukovnik Vidoje Blagojević je u januaru 2005. godine proglašen krivim za ratne zločine u Srebrenici i osuđen na zatvorsku kaznu od 18 godina, koja je nakon podignute žalbe smanjena na 15 godina.

Pet godina kasnije, 10. juna 2010. godine, Tribunal je donio presude sedmorici vojnih i policijskih dužnosnika za genocid u Srebrenici i Žepi, u najvećem suđenju te ustanove to tada.

Vujadin Popović, obavještajni potpukovnik Drinskog korpusa Armije Republike Srpske, i Ljubiša Beara, pukovnik iste vojske, proglašeni su krivim za genocid, istrebljenje, progon i ubistva i osuđeni na doživotne kazne u zatvoru.

Drago Nikolić, šef sigurnosti Zvorničke brigade, proglašen je krivim za učešće i pomaganje u genocidu, te je osuđen na 35 godina zatvora.

Ljubomir Borovčanin osuđen je za pomaganje i učestvovanje u istrebljenju, ubistvu, progonu i prisilnu deportaciju i osuđen je na kaznu od 17 godina.

Vinko Pandurević dobio je 13, Radivoje Miletić 19, a Milan Gvero pet godina zatvorske kazne.

Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno- sigurnosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske tokom rata u Bosni i Hercegovini, optužen je u sedam tačaka za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, istrebljenje, ubistva, progon, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Godine 2012. proglašen je krivim po šest od sedam tačaka optužnice i osuđen na doživotni zatvor.

Za genocid u Srebrenici je krivim proglašen i Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant vojnih snaga RS-a. Haški tribunal osudio ga je na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora.

Za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini optužen je i Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Planirano je da se presuda objavi u novembru ove godine.

////////////////////////

BRITANSKI ŠEF DIPLOMATIJE, BORIS JOHNSON: 'Genocid u Srebrenici najkrvaviji čin masovnog ubijanja u Evropi'

BRITANSKI ŠEF DIPLOMATIJE, BORIS JOHNSON: 'Genocid u ...


////////////////////////

U Potočarima klanjana dženaza za 71 žrtvu srebreničkog genocida

////////////////////

SB U POTOČARIMA: Suze Munibove sestre Kadire nikada nitko neće obrisati (FOTO)

SB U POTOČARIMA: Suze Munibove sestre Kadire nikada nitko neće ...

//////////////////////////////////


//////////////////////


DA VUČIĆEV SIN NE BI OSTAO 'MAGARAC': 'Njegov otac bi morao izgovoriti istinu o Srebrenici'

DA VUČIĆEV SIN NE BI OSTAO 'MAGARAC ... - Slobodna Bosna

////////////////////////////

10.07.2017.

ESAD BAJTAL: UJED ZMIJE SJEĆANJA

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA


Esad Bajtal

Autor
10.7.2017. 



Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

foto: Mikel Olba


/////////////////////////

Izdvajamo

Nikada više neću reći: "Postojim" a da se pri tom ne zastidim

.........................................................

Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice

Smrt je u zaboravu,
a ne u faktu smrti.
Čovjek je mrtav tek onda
kad ga se više niko ne sjeća.

F. Alfirević

U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,
smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.

Ali,
u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja
za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,
i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,
postaje i bolnije i okrutnije čak
i od same smrti.[1]

Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,
svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.

O bolu suočavanja majki sa
konačno pronađenim ostacima
zločinački pogubljenih sinova.

O paklu beznadežnog suočavanja
iz koga nikakav bijeg nije moguć.
Pa ni onaj neizbježni.

Jer,
ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.

Baš kao što se počinioci tih zločina,
uprkos svoj njihovoj očiglednosti,
čak ni notornih laži negiranja svojih zločina
ne žele odreći.

U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.

Dijalektika uzaludnog prizivanja zaborava,
koji se žrtvi uporno ne odaziva.

Traženje koje duše smiruje,
naziv je dokumentarnog filma
o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za
zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.

Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,
film nam prikazuje i pokazuje
upravo taj potresni nemir – živih.

Odnosno,
u svojoj dvadestominutnoj
dokumentaristički temporalnoj svedenosti,
ovaj film se, uglavnom,
odvija na centripetalnoj orbiti momenta
šokantnog suočavanja majki s
konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.

Zemnim ostacima života
reduciranog na puko Ništa.

Ništa skršenih, i
skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.

Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,
u čije se nepojmljivo postojanje ne može više
ni sumnjati ni vjerovati.

Stjerana uza zid opore
i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;
suočena s konačnim ishodom
odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;
izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,
jedna od neutješno ojađenih majki,
mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,
u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,
kratko i poluodsutno izgovara:

Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,
najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je
ta izgubljena majka,
sudbinski tako nestvarno-tragično,
a realistički krajnje surovo
suočena.

_68664539_68664538

Oporost njenog iskaza:
Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!
bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene
da se suoči upravo sa onim za čim je godinama
tako istrajno i neumorno tragala.

A tragala je za posljednjom istinom svog života.

Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.

Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti
i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,
nije ni spremna ni kadra prihvatiti.

Jer,
htjeti je jedno,
imati je – drugo,
a prihvatiti
sudbinski
nepojmljivo okrutnu spoznaju,
nešto je
– sasvim treće.

Kad rezignirano kaže da
“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,
ta bolno ucvijeljena majka samo
vjeruje da – ne vjeruje.

Odnosno,
ona bi samo htjela
da – ne vjeruje.

U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,
ona dobro zna da je sve to baš tako.

Tako kako joj vlastite oči
kazuju i po-kazuju.

Ali,
realno stiješnjena između
potresnog Bola Istine,
i konačno Izgubljene Nade,
ona naprosto ne želi vjerovati
da vidi to što vidi.

I da jest – to što jest.

Evidentnu i najzad pronađenu istinu
(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),
njen razoreni um sada
odbija da prihvati.

Pod presijom te
tako nestvarne stvarnosti,
elementarni pojmovi školski uobičajenog
reda i poretka stvari,
u njenoj se glavi refleksno obrću
u svoju logičku suprotnost.

U tom emotivno prisilnom obrtanju,
ona svoju bolnu Nevjeru
izriče glasom Razuma,
dok racionalnu Nauku
reducira na unutranji glas čiste Vjere.

Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,
samo zato, jer joj tako
hladna Nauka kaže.

0,,5782549_4,00

Istovremeno,
ona “ne vjeruje” u ono očigledno i
opipljivo-prisutno,
jer,
njeno skrhanošću pobunjeno srce,
tu očiglednost odbija da prihvati.

Izgubljena u svojoj nevjerici,
ona,
s tim suhim,
ogoljelim i deformisanim kostima,
– “kao da” nema ništa.

U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti
iracionalnog trenutka suočavanja,
te su joj beživotne kosti – u isti mah
i nešto tuđe,
i nešto – sveto.

Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,
a svojom uzvišenom svetošću bolno i
neodoljivo privlače.

Pokrenuto
tom užasno svetom nedodirljivošću,
tonom neviđenog strahopoštovanja,
uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,
upućeno doktoru-forenzičaru:

“Mogu li Ovo dirnuti”?

Mogu li “Ovo dirnuti”,
na jeziku
ambivalentne majčinske nevjerice, znači:

Smijem li dirnuti to tako moje,
a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.

Odnosno,
to Božanski nedodirljivo i Sveto,
a majčinski, ipak moje,
i – samo moje.

Tražene i konačno nađene,
te gole, suhe kosti,
DNK-ovski sabrane, tu,
pred njenim presahlim očima,
u koje sada
niti želi niti može da vjeruje,

ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti
osionih čuvara naciona!

Odraz su pomamne okrutnosti
idejnog fanatizma
i netrpeljivosti
besmisleno nepotrebne i
planski kovane mržnje
dokonih etno-spisatelja i
etno-“spasitelja”.

Bol_sestre

Mržnje koja bezdušno
laže,
bije i
ubija!

U ime čega?
I zašto?

U ime Politike!
U ime Nacije!
U ime Vjere!

Čije Politike?
Čije Nacije?
I čije Vjere?

I šta su
ta Politika,
ta Nacija
i
ta Vjera

u odnosu na bolnu Nevjeru
ove jadom skrhane žene?

Nevjeru njene nespremnosti
da povjeruje u
okrutnost i idejno bezumlje
strahobnog povijesnog zločina,
što se,
u gomili skršenih kostiju,
zrcali,
tu, pred njenim
usahlim očima.

Njena svijest
o besmisleno krvavom krojenju istorije,
čini tu istoriju neljudskom i
ljudski neprihvatljivom.

Za nju,
ta histerična historija
nema više nikakvog smisla.

I nikada ga više neće imati.

Uprkos očiglednosti
opipljive gomile požutjelih kostiju,
u tako bezočni ishod jednog
smišljenog zločina
ne može se povjerovati.

Niti se,
tim kostima očigledno potvrđeni,
a razumu neshvatljivi zločin,
može majčinski ikad prihvatiti.

bosch

I zato,
ova bolom skrhana majka,
niti želi,
niti može,
niti hoće

da – povjeruje u ono
što vidi.

U trenutku kad ga je konačno našla,
ona sumnjičavo odbija
upravo To za čim je,
godinama,
tako uporno,
majčinski strasno
tragala.

Budimo realni.

Ne vjeruje ona više ni
Nauci na koju se
u svojoj bolnoj nevjerici
poziva.

U tom gorkom,
spoznajno pogubnom momentu
nadrealne scene suočenja

Nauka je za nju
samo častan izgovor
“zdravog razuma”.

Vid odbrane pred neshvatljivim i
majčinski neprihvatljivim
tragovima ratnog užasa
i idejno-planski osmišljenog
nasilja.

Ona,
više Nikada,
više Nikome,
i više Ništa,
neće,
niti može,
niti želi vjerovati.

Sve što je imala
za nju je definitivno,
nepovratno, i
za sva vremena –
izgubljeno!

Pred njenim očima plutaju još
samo sablasne Sjenke Privida.

I Privid Svijeta
oličen tim Sjenkama.

U hipu tog
tragično-potresnog suočenja,
njen stvarni svijet
stropoštava se u
mračni ambis
Idejnog Ništavila.

A u pomrčini tog Ništavila,
njene presahle oči
nemaju više šta da traže.

Niti imaju šta da vide.

I sve što je još preostalo,
tim,
iracionalnom nadom
iznevjerenim očima,
jeste samo to
– da zaplaču
i plaču.

Tiho.
Nijemo.
Bez glasa.

I bez suza.

srebrenica_memorial

Posljednja scena tog
ljudski poraznog,
psihološki slojevitog i
filmski uvjerljivog kazivanja,
govori nam upravo o tome.

Budi nas za
potresnu istinu jedne
ljudski i civilizacijski
porazne stvarnosti.

Naglo suočena
s gomilom pronađenih kostiju,
u hipu te neshvatljive istine,
umire majčina
Posljednja Nada.

Njeno iracionalno htijenje
da bi,
uprkos svemu što
zna i vidi,
ipak,
moglo biti i – drugačije.

Drugačije od
tragičnog ishoda koji,
tim nijemim kostima
na stolu polumračne kosturnice,
potvrđuje sve one crne slutnje
od kojih je –
svjesno se nadajući
– nesvjesno bježala.

Ali,
nisu samo te suhe i
nepomične kosti – mrtve.

Prije nego ih sahrani,
one su nju – živu
– već sahranile.

Definitivno srušen,
i zajedno
s njom živom pokopan,
nestaje svaki smisao ostatka
njenog života.

Od tog trenutka,
on nepovratno pripada
još samo nestvarnom sjećanju
nekog davno prohujalog
vremena.

I zato,
na samom kraju,
ljudski postiđeno, i
s dužnim poštovanjem
koje im pripada,

valja odlučno stati i
pokloniti se
pred
porazno neizrecivim bolom
tih hrabrih
Žena-Majki.

Majki koje to više nisu.

Tih povijesno-nasilno i
moralno-tragično
razmajčenih majki.

Kao živi mrtvaci
sumorno-poratne bosanske zbilje,
one su jedini istinski svjedoci
užasno neljudskog, i
ogavno suludog zločina.

Zločina
koji leži na savjesti jednog
bezočno poganog vremena,
kome,
nažalost,
i sami pripadamo.

I čijoj poganosti
mnogi od nas,
ako ničim drugim,
a ono
svojom kukavnom ratnom i
poratnom šutnjom,
podosta toga
bar – moralno
duguju.

Upravo zato,
zbog neizmjernog bola
ovih Dostojanstvenih
i
Uspravnih Žena,
svako od nas
umjesto lažnih molitvi
iza kojih se krijemo

pokajnički ponizno
i mantrički uporno
iz dana u dan
iz sata u sat, i
“šezdeset puta u minuti”

treba da ponavlja one
uzvišene riječi,
etički sabrane
i
cioranovski pobunjene
savjesti:

Nikada više neću reći:
“Postojim”
a da se pri tom
ne zastidim.

srebrenicacb

Iz knjige prof. dr. Esada Bajtala:
Neofašizam u etno-fraku,
Rabic, Sarajevo, 2013.

[1] Osnovu priče čini ekspresija impresije tokom promotivne projekcije dokumentarnog filma “Traženje koje duše smiruje“, autora F. Sokolovića, u Domu kulture Kakanj 06. 07. 2009.



10.07.2017.

ZAŠTO SE STIDITE GENOCIDA?

Zašto se stidite genocida?


 Tomislav Marković

Autor
10.7.2017. 


Zašto se stidite genocida?

Andy Spyra/Courtesy FP Magazine

...............................

Izdvajamo

  • Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

...............................

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima

Piše: Tomislav Marković

Ratovi u zemljama bivše Jugoslavije odavno su završeni, prošle su već decenije, bilo je dovoljno vremena i za kažnjavanje zločinaca, i za započinjanje suočavanja s prošlošću, ali i za pisanje ratnih memoara, biografija i autobiografija, bilo je vremena da se ispričaju ratne priče. Međutim, u Srbiji, zemlji koja je sve ratove započela, izvršila agresiju i harala po susedstvu godinama – taj period je obavijen velom ćutanja. Kao da su svi dobili iznenadni napad kolektivne amnezije koja je nekim čudom pojela baš sećanje na devedesete godine. S druge strane, nikad nije bilo više priča o srpskim herojima, o tome kako zli zapadnjaci i neke belosvetske sudije nastoje da im doakaju, o tome kako moramo braniti naše junake, o tome kako smo svi mi Ratko ili Radovan. Imamo toliko srpskih heroja, nadnaravnu količinu junaka po glavi stanovnika, ali pojma nemamo u čemu je zapravo njihovo herojstvo.

Diskretni ratni zločinci

Ispostavilo se da su naši div-junaci neočekivano diskretne persone, krajnje samozatajne i nesklone hvalisanju svojim junačkim delima, čemu se niko razuman od srpskih superheroja ne bi nadao. Čak i kad se neki od njih odvaže da napišu memoare, poput Veselina Šljivančanina, Biljane Plavšić ili Milana Lukića, po pravilu se radi o ljudima koji su već osuđeni za ratne zločine, pa se javljaju publici pisanim putem ne bi li demantovali nepobitno utvrđene činjenice. Tu sve vrvi od opštih mesta poput odbrane srpstva, ugroženosti Srba od drugih naroda, nužnosti odbrane od zlih agresora i sličnih izmišljotina. Dobro, svaki čitalac memoara je navikao da ne traži baš golu istinu u tom žanru, istina se tu po pravilu malo ulepšava, autor sebe predstavlja u boljem svetlu nego što realno zaslužuje, ali ovi domaći ratni memoaristi toliko lažu da to ni pas s maslom ne bi pojeo. A ni s kavijarom.

Iz retkih priča o ratu koje dolaze s agresorske strane, koje se povremeno objave u knjigama ili u medijima, svašta se može pročitati osim jedne stvari – šta su učesnici u ratu stvarno radili. Stvarnost je nekim čudom isparila iz njihovih sećanja, pretvorivši se u maglu i dim. Stiče se utisak da se heroji zvani ratni zločinci stide onoga što su činili u ratu. A dok su ubijali, proterivali i divljali, uopšte nisu pokazivali nikakve znake stida, naprotiv. Činilo se kao da ne znaju za stid i sram. Umesto da se hvališu svojim ratnim poduhvatima, da se busaju u prsa hrabrim ubijanjem civila, da udaraju na sva zvona otvaranje konc-logora, masovna streljanja i silovanja, oni ni mukajet. Kad treba da se kolje i pljačka, naši heroji rade prekovremeno i prebacuju normu, a kad treba da se o tome prozbori koja reč – oni ćute kao zavezana vreća. Junaci na delu, kukavice na rečima. Ili su prosto skromne osobe koje ne vole da se razmeću svojim delima.

 

The Act of Killing

Nisu svuda na zemljinom šaru zločinci tako sramežljivi kao kod nas. Recimo, u Indoneziji njihove kolege po nožu i žici nemaju običaj da se snebivaju, već otvoreno pričaju o onome što su činili i hvališu se svojim koljačkim delima. U dokumentarnim filmovima “The Act of Killing” i “The Look of Silence” Džošue Openhajmera defiluju krvnici čija je iskrenost često jedva podnošljiva. Vojska je 1965. godine zbacila legalno izabranu indonezijsku vladu. Ko se protivio vojnoj diktaturi mogao je biti optužen da je komunista. Tu su spadali članovi sindikata, farmeri bezemljaši, intelektualci, Kinezi. Za manje od godinu dana, uz direktnu pomoć Zapada ubijeno je preko milion “komunista”. Vojska je koristila paravojne formacije i gangstere za izvršavanje ubistava. Isti ljudi su i danas na vlasti, porodice žrtava ne smeju da progovore o onome što se desilo njihovim bližnjima, ali zato su dželati hrabro stali pred kamere i ponosno ispričali svoje priče, demonstrirajući kako su ubijali svoje žrtve.

Jedan od dželata, Anvar Kongo, sada u poznoj starosti, objašnjava kako je nastojao da izbegne prolivanje previše krvi, jer je, kako kaže, “to grozno smrdelo”. Odvodi filmsku ekipu na mesto gde je ubijao ljude, pokazuje stub na koji je vezivao žicu, ponovo to čini u svojevrsnom reenactmentu i pokazuje na primeru kako je davio žrtve.

Tu je i izdavač novina Ibrahim Sinik koji objašnjava svoju ulogu u genocidu: “Kao urednik novina, moj zadatak je bio da učinim da ih javnost mrzi”. Ubistva su se odvijala i u prostorijama koje pripadaju novinskoj kući. Poslovi su bili podeljeni, baš kao i u Srbiji, jedni se bave medijskom propagandom, a drugi izvođenjem krvavih radova, ali zato bar nisu bili prostorno odvojeni. Kongo opisuje kako je u redakciji Sinikovih novina ubijao žrtve stavljajući im nogu od stola na vrat, potom bi nekoliko dželata selo na sto i čovek bi bio mrtav.

Logika zločinačkog uma uživo

Kongo je jedini kome savest nije baš apsolutno mirna. Žali se kako povremeno ne može da spava i kako mu se u noćnim morama priviđaju neke oči. Misli da te oči pripadaju jednoj žrtvi kojoj je mačetom odsekao glavu, glava je odletela, a oči su ostale otvorene i sad ga proganjaju u snu. Kongov prijatelj i kolega po genocidu Adi Zulkadri nema takvih problema, a nema ni mnogo razumevanja za svog druga i saborca. Na Kongove žalbe, Adi odgovara: “Nemaš mira zato što ti je um slab. Ljudi koje smo pobili su izgubili. Izgubili su još dok su imali tela. Sad imaju samo duše, tako da su sada još slabiji. Kako mogu da te opsedaju?” Vaistinu, pitanje je na mestu. Šta je tom Anvaru Kongu? Mora da mu se nešto pokarabasilo u glavi, pa ima ružne snove i strahuje od aveti. Ljudi njegovog kova obično mirno spavaju, poput Ratka Mladića ili Radovana Karadžića.

Iznervirana zrtva (1)

Ilustracija: Šukrija Meholjić

Adi ima i specifičnu moralnu teoriju za opravdavanje ubistva. Evo šta kaže, dok ga šminkaju za povratak u prošlost: “Ubistvo je najgori zločin koji možeš počiniti. Zato je ključno da nađeš način da se ne osećaš krivim. Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora. Na primer, ako neko traži da ubijem nekog – ako je kompenzacija prava, onda naravno da ću to uraditi, i iz te jedne perspektive, nije pogrešno. To je perspektiva u koju moramo naterati sebe da verujemo. Na kraju krajeva, moralnost je relativna”. Pod “pravom kompenzacijom” Adi podrazumeva pristojnu svotu novca. Ako je ponuda dobra, ubistvo nije nikakav problem, pošto moralnog zakona ionako nema, jer je relativan. Logika zločinačkog uma uživo.

Džakartska protiv Ženevske konvencije

Dok se voze kolima po Džakarti, reditelj kaže Adiju: “Ne osećaš u sebi nemir kao Anvar, govoreći sebi da je bio rat. Ali Ženevska konvencija definiše to što si radio kao ratne zločine”. Adi ima i juridičku teoriju koju pomno izlaže: “Ne moram se nužno slagati sa tim međunarodnim zakonima. Kad je Buš bio na vlasti, Gvantanamo je bio ispravan. Sadam Husein je imao oružje za masovno uništenje. Prema Bušu, to je bilo ispravno ali sada nije. Ženevska konvencija je možda današnja etika, ali sutra ćemo imati Džakartsku konvenciju i odbaciti Ženevsku. Ratne zločine definišu pobednici. Ja sam pobednik, pa mogu napraviti svoju definiciju. Ne moram slediti međunarodne zakone. I što je još važnije, nije dobro sve što je istinito. Neke istine nisu dobre, kao na primer kad bi ponovo otvorili ovaj slučaj. Čak iako sve što saznaš bude istinito, nije dobro”.

Na to mu Džošua kaže, pokušavajući da u zločincu probudi elementarnu empatiju: “Ali za milione porodica žrtava je dobro ako istina izađe na videlo”. Adi očigledno spada u koljače sklone promišljanju sopstvenih nedela, uvek ima spreman odgovor: “Dobro, ali pođimo od prvog ubistva, Kaina i Avelja. Zašto se samo fokusirati na ubistva komunista? Amerikanci su pobili Indijance. Je li iko kažnjen za to? Kaznite ih!” Liči pomalo na sadržaj Deklaracije o Srebrenici koju je donela Skupština Srbije.

Za razliku od naših domaćih ukoljica, Indonežani nisu imali sreću da njihov minuli rad stekne pažnju međunarodne javnosti. Kad Džošua pita Adija šta bi bilo kad bi ga izveli pred Haški tribunal, ovaj kaže: “Išao bih. Zašto bih išao ako se ne osećam krivim? Zato što bih bio slavan. Spreman sam. Molim vas, zovite me u Hag.  Zašto ljudi gledaju Džejmsa Bonda? Da vide akciju. Zašto gledaju filmove o nacistima? Da vide moć i sadizam. Mi to možemo. Možemo snimiti nešto što sadrži još više sadizma od onoga što viđate u filmovima sa nacistima. Zato što nema filma gde su ljudi davljeni osim u fikciji, ali to je drugačije, zato što sam ja to radio u stvarnom životu”.

Bog mrzi komuniste

Dželati ne kriju ni kako su se ophodili prema ženama i ćerkama svojih žrtava. Japto Soerjosomarno, lider Pankasila omladine, paravojne organizacije koja je tokom genocida delovala kao odred smrti, priseća se svoje burne mladosti: “Ako su lepe, sve bih ih silovao. Posebno u ono vreme kad smo mi bili zakon. Jeb’o sam ih! Izjeb’o sam koju god sam sreo. Posebno ako uhvatiš neku od 14 godiina. Poslastica! Rekao bih joj: ‘Ovo će biti pakao za tebe, ali za mene – raj na zemlji’.” Danas je Japto ugledni građanin, političar i predsednik Patriotske stranke, što je sasvim logično za silovatelja i ubicu. Šta će drugo da bude takav manijak nego patriota, neće valjda da ode u socijaldemokrate ili liberale. I ne stidi se da priča pred kamerama šta je sve radio, naprotiv, ponosi se ubijanjem i silovanjem, o tome divani najnormalnije, kao neko drugi o tome kako je zbrinjavao beskućnike ili udomljavao siročad.

Adi Zulkadri izlaže i svojevrstan rezime svog minulog koljačkog rada: “Gurali smo im štapove u anuse dok nisu crkli. Lomili smo im vratove. Vešali smo ih. Davili smo ih žicom. Odsecali smo im glave. Gazili smo ih autima. Bilo nam je to dozvoljeno. Dokaz tome je da smo pobili ljude a za to nismo nikad kažnjeni. Ljude koje smo pobili… Ne može se tu ništa uraditi. Moraju to prihvatiti”.

Uostalom, nevini ljudi nisu pobijeni bez razloga, kako se čini na prvi, a i na svaki drugi pogled. U emisiji “Specijalni dijalog” na nacionalnoj televiziji Indonezije, pripadnik Pankasila omladine Ali Usman objašnjava nasmejanoj voditeljki, koja o istrebljenju komunista govori sa manje empatije nego neki ljudi o istrebljenju bubašvaba: “Omladina mora zapamtiti svoju istoriju. Nikad ne smeju zaboraviti. Štaviše, Bog mora da je protiv komunista. Da. Bog mrzi komuniste. Zato je učinio da ovaj film bude tako divan! A što se tiče pomirenja, nema pomirenja! Jer to što se desilo je istorija. Moralo je biti tako. Tako da nema pomirenja”.

Neispisana stranica istorije

Akteri filma se često pozivaju na istoriju, otprilike isto kao Dobrica Ćosić i njegova sabraća akademici, istorija je boginja kojoj se klanjaju ubice, njoj se prinose žrtve kojih nikad nije dovoljno, na oltaru uvek ima mesta za nove glave, tako je konstruisan. A s pozivanjem na Boga koji mrzi određenu grupu ljudi složio bi se ceo Sveti Artiljerijski Sinod Srpske pravoslavne crkve, o nižim činovnicima koji su blagosiljali Škorpione da i ne govorimo.

Stepen iskrenosti koji pokazuju indonežanske ukoljice, kao i neverovatna nonšalancija sa kojom govore o genocidu, zaista su retki u ljudskoj istoriji. To čak ni nacisti nisu praktikovali. I oni su imali izvesnu dozu diskrecije, baš kao i naši balkanski koljači. U tajnom govoru koji je Hajnrih Himler održao 4. oktobra 1943. godine u Poznanju, pred vodećim jedinicama SS-a i policije, pričao je otvoreno o istrebljenju Jevreja, zaključujući na kraju: “To je slavna stranica naše povesti, koja nije napisana i koja nikada ne treba da bude napisana”.

Prava je šteta što su naši domaći krvnici bliži Himlerovoj nego indonežanskoj poetici. Ostali smo uskraćeni za brojne istinite herojske priče poput ovih koje se mogu videti i čuti u jezivo briljantnim filmovima Džošue Openhajmera, koji je očigledno dobro naučio zanat od svog mentora Dušana Makavejeva. Zaista ne priliči srpskim (a ni hrvatskim ili nekim drugim) herojima da se toliko snebivaju. Dok su klali, spaljivali, pljačkali, silovali, proterivali i mučili ljude po logorima nisu se snebivali ni za trenutak, a sad ni reč da prozbore o svojim ratnim iskustvima. I to iz najobičnijeg kukavičluka – samo zato što se ispostavilo da civilizovani deo sveta nema baš mnogo razumevanja za ubilački patriotizam. Otkad to pošten srpski nacionalista – čija je osnovna ambicija da svoje parče planete otcepi od sveta da bi u njemu mogao mirno da koljucka – vodi računa o tome šta drugi misle? Kuda ide ovaj svet ako su i koljači počeli da haju šta svet o njima misli?

Ćutanje za unutrašnju upotrebu

Mada, ćutanje masovnih ubica i nije toliko usmereno ka spolja, svet ionako zna šta su radili. Njihov muk je više namenjen za domaću upotrebu. Naime, oni u čije se ime ubijalo, ona tiha većina koja je ćutke podržavala dželate, ti fini, pristojni građani koji ne bi ni muslimanskog mrava zgazili – to su sve nežne duše osetljivog stomaka. Ne mogu oni da podržavaju ubice koje otvoreno govore o svojim zlodelima. Jer ta klanja, silovanja, streljanja, prebijanja i ostala mučenja – to sve nekako nije lepo, sve to prevazilazi granice dobrog ukusa, a našim nemim posmatračima genocida je tako stalo do građanskih konvencija, do finih manira, do lepog ponašanja i ophođenja u rukavicama.

Kako ti divni, pristojni ljudi da podrže heroja koji bi iskreno rekao: “Branio sam srpstvo tako što sam snajperom gađao decu po Sarajevu”, ili “Streljao sam nevine ljude i bacao ih u jamu sa Korićanskih stijena, i to u vaše ime”, ili “Borio sam se za srpske interese tako što sam u logoru primoravao oca i sina na oralni seks”, ili “Streljao sam zarobljene civile u Potočarima dok mi nije iskočio žulj na kažiprstu, a niko ni hvala da mi kaže za moj herojski napor”, ili “Moj doprinos odbrani srpstva vaskolikog sastoji se u temeljnom pljačkanju stanova onih koje smo prethodno proterali ili pobili”. Stvarno nekako ne zvuči lepo. I ubicama i njihovim pristalicama je mnogo lakše da se međusobno lažu, pa da se zajedno pretvaraju kako nemaju pojma šta se dogodilo. Ni luk jeli, ni genocid mirisali. Jedino tako se svetonazor koji je i doveo do ratova i genocida može održati u postojanju, a da istovremeno postoji privid nekakvog života i normalnosti. Pošto nisu bili dovoljno hrabri da ubijaju svojim rukama, već je to neko drugi činio u njihovo ime i uz njihovo nemo odobravanje, ne može se očekivati od tih finih, pristojnih ljudi da sad preuzmu svoje parče odgovornosti. Što bi rekao njihov indonežanski alter-ego Adi Zulkadri: “Sve se svodi na pronalaženje pravog izgovora”.

////////////////////////////

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA

10.Jul 2017

foto: Mikel Olbar Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice Smrt je u zaboravu, a ne u faktu smrti. Čovjek je mrtav tek onda kad ga se više niko ne sjeća.

..........................................
 10.Jul 2017

10.07.2017.

VELIČANSTVENI SKUP U POTOČARIMA: VIŠE OD PET HILJADA SUDIONIKA

VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika



Svi sudionici "Marša mira" ostaju u Srebrenici i u utorak kada će se u memorijalnom centru u Potočarima održati centralna komemoracija u povodu 22. ogodišnjice genocida.



VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika 'Marša mira' stiglo na komemoraciju (FOTO, VIDEO) - 3

Više od pet hiljada sudionika "Marša mira" stiglo je u ponedjeljak u Srebrenicu na komemoraciju žrtvama genocida nad Bošnjacima 1995. godine. Kolona ljudi iz BiH i inostranstva prošla je tokom tri dana put dug više od stotinu kilometara kojim su se Srebreničani nakon pada enklave u julu 1995. godine pokušavali probiti prema Tuzli i teritoriju pod nadzorom Armije BiH i tako izbjeći sudbinu koja je zadesila više od osam hiljada Bošnjaka ubijenih u genocidu.

 

Nekoliko desetina sudionika marša prešlo je još duži put jer su najprije pješačili od Sarajeva ka Tuzli a potom su se tamo pridružili glavnini kolone.

 

Dio trase od Tuzle prema Srebrenici propješačila je i američka ambasadorica u BiH Maureen Cormack i neki domaći politčari, poput premijera Federacije BiH Fadila Novalića.

 

Svi sudionici "Marša mira" ostaju u Srebrenici i u utorak kada će se u memorijalnom centru u Potočarima održati centraalna komemoracija u povodu 22. obljetnice genocida te pokopani posmrtni ostaci 71 žrtve pronađeni u masovnim grobnicama.

VELIČANSTVEN SKUP U POTOČARIMA: Više od pet hiljada sudionika

////////////////////////////////////////////////

"MARŠU MIRA" PRIDRUŽILA SE I MAUREEN CORMACK: Emotivan susret ambasadorice SAD-a i nane Hasne Fejzić

- Danas sam opet u Maršu mira, ovo je treća godina kako učestvujem. Dolazim svake godine kako bi razgovarala sa ljudima, da bi susrela hrabre, odvažne ljude koji učestvuju u Maršu mira da bi odali počast žrtvama genocida u Srebrenici - poručila je Cormack.

Američka ambasadorica u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack pridružila se danas učesnicima "Marša mira" u Šušnjarima kod Srebrenice, javlja Anadolu Agency.

 

Pozdravila je pristigle učesnike Marša mira, koji danas završavaju trodnevno pješačenje od Nezuka do Potočara.

 

Učesnici se nalaze u selu Šušnjari odakle su 1995. godine na put spasa krenule hiljade srebreničkih muškaraca. Ostala je još mala dionica do dolaska u Potočare, koje je planirano za 17 sati.

 

- Danas sam opet u Maršu mira, ovo je treća godina kako učestvujem. Dolazim svake godine kako bi razgovarala sa ljudima, da bih susrela hrabre, odvažne ljude koji učestvuju u Maršu mira da bi odali počast žrtvama genocida u Srebrenici - poručila je Cormack.

 

Kazala je kako je počastvovana što je u mogućnosti da bude mali dio ovog Marša mira.

 

- Ono što je istinski impresivno za nas jeste hrabrost ovih ljudi i što ponovo koračaju stazom kojom su prošle žrtve genocida i oni koji su uspjeli izbjeći tu sudbinu - naglasila je Cormack.

 

Prema njenim riječima, "i dok gledamo naprijed, ono što trebamo da uradimo jeste da puno i naporno radimo na tome kako bi pravda bila zadovoljena za žrtve i da bismo radili na pomirenju".

 

Pozdravila je i nanu Hasnu Fejzić iz zvorničke Kamenice koja je najstarija i najbrža učesnica Marša mira.

 

- Ovo je četvrta godina da sam u Maršu. Muž Husein mi je ubijen nakon pada Srebrenice. Mene vuče želja da idem. Sve dok mogu, uvijek ću da posjećujem ova mjesta - kazala je Fejzić.

 

Ovoj nani ne smeta ni sunce, ali ni nespavanje u kampu.

 

Muškarci, žene, djeca iz svih dijelova svijeta, ali i oni koji su ljeta '95. preživjeli na "putu smrti", u prethodna dva dana prešli su dvije etape i sinoć stigli do kampa u Mravinjcima odakle su jutros krenuli do Šušnjara, sela u blizini Srebrenice odakle je '95. krenula kolona Srebreničana.

 

Trinaesti "Marš mira Nezuk - Potočari 2017." i ove godine je, uz komemoraciju i dženazu žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja 22. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice.

 

Na trasi od Nezuka pa do Potočara učesnici prolaze maršrutom: Nezuk - Baljkovica - Parlog - Crni Vrh - Snagovo - Liplje - Jošanica - Donja Kamenica - Bakrači - Glodi - Udrč - Cerska - Kaldrmica - Đugum - Mravinjci - Burnice - Kameničko Brdo - Ravni Buljim - Jaglići - Šušnjari - Budak - Potočari (Memorijalni centar).

 

U Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula bit će klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop 71 novoidentifikovanih posmrtnih ostataka žrtava genocida kojeg su u julu 1995. godine počinile vojska i policija RS-a, kao i paravojne formacije iz RS-a i Srbije nad Bošnjacima "zaštićene zone UN-a".

 

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari do sada su smiraj pronašle 6.504 žrtve genocida, a traga se za još oko hiljadu.

////////////////////////////////////////////

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 3

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 3

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ubijenih Srebreničana (VIDEO) - 2

BOLNO SJEĆANJE: Dosad neobjavljeni snimci posljednjih poruka ...

/////////////////////////////////////////

Emir Suljagić : Meta genocida bili su muslimani iz cijele istočne Bosne

Naći pravi način na koji će biti pamćeni događaji srebreničkog genocida jedna je od stvari s kojima će se bh. društvo suočavati u budućnosti. Jedan od načina da se ne

///////////////////////////////

10.07.2017.

IZUDIN ALIĆ: 'UZEO SAM TU ČOKOLADU IZ MLADIĆEVE RUKE'

'Uzeo sam tu čokoladu iz Mladićeve ruke'




Image result for izudin alic u srebrenici fotos

Image result for izudin alic u srebrenici fotos

Image result for izudin alic u srebrenici fotos



Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos


Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos


Image result for ratni zlocinac ratko mladic fotos

Snimak u kojem u Potočarima general Ratko Mladić, optuženi za ratne zločine i genocid, daje čokoladu dječaku Izudinu Aliću, 11. jula 1995. objavljen je na svim televizijskim stanicama. Alić, tada 12-godišnjak, u genocidu je izgubio oca i još nekoliko članova uže porodice. Na sahranu ocu u Potočare, kako kaže, nije išao, jer nije imao novca za put. Danas živi u rodnom selu, 40 kilometara udaljenom od Potočara, i bavi se poljoprivredom.

Kada su svi ljudi 11. jula 1995. godine morali napustiti Srebrenicu, Izudin je sa djedom krenuo u Potočare, kako bi u bazi holandskog bataljona našli zaštitu. Imao je tada deset godina i, praktično, nije znao šta se dešava.

U masi, kamera ga je zabilježila dok je razgovarao sa generalom Mladićem, koji je njemu i ostaloj djeci poklonio čokoladu.

"Bilo je puno djece u Potočarima i jedan čovjek nam je dao po čokoladu. Ja tada nisam znao ko je to, ali obradovao sam se kao i sva djeca", prisjeća se Izudin.

U tom momentu, Izudinu, kao i ostaloj djeci, čokolada je godila, ali sada razmišlja sasvim drugačije.

"Uzeo sam tu čokoladu, a da sam znao ko mi je daje, ne bih je uzeo. Ne bih je nikada pojeo. Sada kad znam, želim da se njemu presudi u Hagu što je prije moguće", kaže on.

Alić: Presudu u Hagu očekujem čim prije
Alić: Presudu u Hagu očekujem čim prije

///////////////////////////

Izudinov otac krenuo je putem spasa ka Tuzli, ali nije preživio. Nekoliko godina Kasnije Izudin se sa djedom vratio u svoje selo Prohići, 40 kilometara udaljeno od Srebrenice. Kad je bila prva dženaza u Memorijalnom centru Potočari, kopan je i njegov otac, ali Izudin nije mogao doći.

"Nisam mogao doći jer sam se samo prije dva tri mjeseca vratio u selo, a to je mnogo udaljeno od Memorijalnog centra. U selu nije bilo nikoga sa automobilom i nisam mogao otići na dženazu. Ali, kad god dođem u Srebrenicu, odem na mezar mog oca i ostalih i proučim fatihu", navodi on.

I danas je u svom selu. Radi i ne kaje se što se vratio.

"Ovdje sam sa bratom, bavimo se poljoprivredom, imamo nešto stoke i to nam je zanimanje. Jedan brat je na fakultetu. Ne kajem se što sam se vratio, jer mi je u selu, u kojem je rođen moj otac, najljepše", zaključuje Izudin Alić.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

10.07.2017.

OTVORENO PISMO MINISTRU DRAGANU LUKAČU: OTKAŽITE SKUP PODRŠKE RATKU MLADIĆU

OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću!

Ovaj događaj podrške Ratku Mladiću na 11. juli, ne možemo, a da ne okarakterišemo kao provokaciju i veliku prijetnju miru i suživotu na ovim prostorima. To je takođe i nipodaštavanje žrtava, i stavljanje soli na rane rodbini stradalih, koji će i u sutra sahranjivati svoje najbliže.



OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću! - 2


OTVORENO PISMO MINISTRU LUKAČU: Otkažite skup podrške Ratku Mladiću! - 2

Dragan Lukač

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Mreža za izgradnju mira uputila je otvoreno pismo ministru unutrašnjih poslova Draganu Entitet RS -a Lukaču u kojem traže otkazivanje skupa podrške Ratku Mladiću u Banjaluci, koji je zakazan za 11. juli kada se obilježava 22. godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici.

 

Riječ je o skupu čije je održavanje odobrio MUP Entitet RS-a i koji je najavljen na Trgu Krajine u 18.00 časova.

 

Srpski sabor “Zavetnici” – Entitet Republika Srpska smatraju da je 11. jul prava prilika da se organizuje skup podrške generalu Ratku Mladiću, jer se tog dana obilježava oslobođenje Srebrenice u kojoj su “horde Nasera Orića od 1992. do 1995. godine činile stravične zločine nad srpskim življem”.

 

Otvoreno pismo prenosimo u cjelosti:

 

“Poštovani g. Ministre Lukač,

 

obraćamo vam se ispred Mreže za izgradnju mira, mreže koja broji više od 120 organizacija i škola iz cijele Bosne i Hercegovine, uključujući i organizacije iz Entiteta Republike Srpske, sa molbom da otkažete skup podrške Ratku Mladiću u Banjaluci, zakazan za 11. juli kada se obilježava 22 godišnjica stradanja Bošnjaka u Srebrenici.

 

Ovaj događaj podrške Ratku Mladiću na 11. juli, ne možemo, a da ne okarakterišemo kao provokaciju i veliku prijetnju miru i suživotu na ovim prostorima. To je takođe i nipodaštavanje žrtava, i stavljanje soli na rane rodbini stradalih, koji će i u sutra sahranjivati svoje najbliže.

 

Uvjereni smo da oni koji organizuju ovakav skup, ne poštuju žrtve i njihove porodice bez obzira sa koje strane dolaze i kojem narodu pripadaju. Za njih su žrtve samo brojevi, koji ne vide patnje ljudi koji 25 godina nakon rata traže i sahranjuju svoje najbliže.

 

Mreža za izgradnju mira se bori za poštovanje i prava svih žrtava u proteklim ratovima i radi na tome da kulturu rata, ubijanja, silovanja, izbjeglištva i stradanja, mijenjamo za kulturu mira, uvažavanja, poštovanja i odgovrnosti za buduće generacije.

 

Ovaj događaj koji je odobrio MUP Entitet Republike Srpske je nastavak rata drugim sredstvima i u suprotnosti je sa onim za šta se zalažemo.

 

Na kraju ovo je loša poruka iz Banjaluke i Entiteta Republike Srpske, koja će otići u svijet i samim tim ne predstavlja nikakav patriotski čin, nego provokaciju i prijetnju krhkom miru i suživotu na ovim prostorima.

Mreža za izgradnju mira.”


..............................................

Helsinški odbor osuđuje skup podrške Mladiću u Banjaluci




Iz Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske osuđeno je održavanje skupa podrške haškom optuženiku Ratku Mladiću u Banjaluci i to upravo na dan komemoracije žrtavama genocida u Srebrenici.

"Poražavajuće je što su nadležne institucije u Republici Srpskoj odobrile održavanje ovakve vrste provokacije, sračunate na izazivanje međuetničke mržnje, vrijeđanja žrtava, falsifikovanja istine i produbljivanje strahova i nepovjerenja", sopćili su iz Heslinškog odbora i pozvali građane da, vođeni humanističkim i civilizacijskim vrijednostima, odaju počast nedužnim žrtvama i daju snažnu podršku izgradnji mira i tolerancije u Bosni i Hercegovini i regionu.


////////////////////////////////












10.07.2017.

SRĐAN PUHALO: "TIJELO DJEČAKA SENADA BEGANOVIĆA PRONAĐENO U ČETIRI GROBNICE, BAŠ SMO SE POTRUDILI"

SRĐAN PUHALO: "Tijelo dječaka Senada Beganovića pronađeno u četiri grobnice, baš smo se potrudili"

– Cijeli dan kopam ovu rupu, braćo Srbi ne može se bez pomoći vlasti, vojske i policije napraviti Tomašica masovna grobnica u kojoj su nađena tijela 388 Bošnjaka!!! – poručio je Puhalo.



SRĐAN PUHALO: 'Tijelo dječaka Senada Beganovića pronađeno u četiri grobnice, baš smo se potrudili'

Banjalučki sociolog i analitičar Srđan Puhalo svakodnevno svojim statusima na društvenim mrežama izaziva ogromnu pažnju.

 Dan uoči obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici Puhalo je još jednom pozvao javnost u Republici Srpskoj  da se suoči s prošlošću. 

– Dobro jutro Republika Srpska, ostaci 14-godišnjeg dječaka Senada Beganovića pronađeni su u 4 masovne grobnice, baš smo se potrudili – napisao je Puhalo na svom Twitter profilu.

alt

Posebnu pažnju Puhalo je privukao statusima o masovnoj grobnici Tomašica.

 

Puhalo je objavio sliku kako kopa rupu želeći na taj način pokazati da masovne grobnice nije mogao iskopati jedan pojedinac, već da je u taj proces morao biti uključen kompletan sistem od vlasti, vojske, policije, civilne zaštite…

 

– Cijeli dan kopam ovu rupu, braćo Srbi ne može se bez pomoći vlasti, vojske i policije napraviti Tomašica masovna grobnica u kojoj su nađena tijela 388 Bošnjaka!!! – poručio je Puhalo.

///////////////////////

ČEDOMIR JOVANOVIĆ: 'Srebrenica je naša sramota i greh'

ČEDOMIR JOVANOVIĆ: 'Srebrenica je naša ... - Slobodna Bosna

///////////////////

OŠTRA PORUKA IZ BRUXELLESA: 'RS vodi cijelu BiH u prometnu izolaciju'! - 1

OŠTRA PORUKA IZ BRUXELLESA: 'RS vodi cijelu BiH u prometnu ...

////////////////////////////

////////////////////////////////////
09.07.2017.

22 GODIŠNJICA GENOCIDA: TUŽNA POVORKA S TABUTIMA 71 ŽRTVE GENOCIDA STIGLA U POTOČARE

22 godišnjica genocida : Tužna povorka s tabutima 71 žrtve genocida stigla u Potočare

Juli 09. 2017.


Kamion sa 71 tabutom u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici koji je jutros krenuo iz Visokog, nakon prolaska kroz glavni BiH i odavanja počasti žrtvama, stigao je u Potočare gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza-namaz i obavljen ukop.

Majke, braća, sestre, očevi, ali i mnogobrojna rodbina i prijatelji stigli su ispred bivše Fabrike akumulatora u kompleksu Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari kako bi se oprostili od ubijenih članova porodica za čijim kostima su tragali više od dvije decenije.

Oni su u tišini, kao i prethodnih godina, formirali dva reda od kamiona s posmrtnim ostacima srebreničkih žrtava pa do ulaza u prostor nekadašnje fabrike kako bi na rukama prenijeli tabute.

Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, koji su ubijeni u julu 1995. godine, bit će izneseni 10. jula u Musalu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Kamion prekriven zastavom Bosne i Hercegovine jutros je s Gradskog groblja iz Visokog krenuo put Potočara, gdje će 11. jula biti klanjana kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Potočari na 22. godišnjicu srebreničkog genocida.

Među 71 žrtvom koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalazi se i sedam maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukupana 11. jula u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

(Kliker.info-AA)

///////////////////////////

„Kad osvaneš sam“ : Emir je preživio dva zarobljavanja

Juli 09. 2017.


Prilikom pada Srebrenice, jula 1995. godine, tad šesnaesnaestogodišnji Emir Bektić iz sela Bektići kod Srebrenice sa ocem i ostalim muškarcima krenuo je šumama prema slobodnoj teritoriji. Na tom putu, u dva dana, bio je dva puta zarobljen, ali se, ipak, uspio spasiti.

Strijeljanje je izbjegao ulaskom u posljednji autobus koji je prema Kladnju iz Potočara odvozio djecu i žene.Svoju filmsku priču, Emir je pretočio u knjigu pod nazivom „Kad osvaneš sam“.

Emir je uspio završiti fakultet, ali je već sedam godina nezaposlen.

Kada je 11. Jula 1995. godine krenula velika ofanziva na Srebrenicu, Emir je sa porodicom morao napustiti svoje selo Bektiće. Majka i sestra otišle su u Potočare, kako bi našle zaštitu u bazi UN-a, a on je sa ocem, rođacima i komšijama krenuo šumama prema Tuzli.

„Negdje pred sumrak, 12. Jula, sišli smo do jednog potoka i tu sam vidio pet-šest ubijenih mojih komšija. Te slike će mi dugo ostati u sjećanju jer je to bio moj prvi susret sa mrtvim. Otac mi je govorio da ne gledam na tu stranu i da nastavim ići. Ali, to je bio samo uvod u strahote koje ću kasnije doživjeti.Išli smo dalje. Zapali smo duboko u noć, ali smo nastavili ići jer smo smo smatrali da ćemo izbjeći zasjedu pod okriljem noći. Međutim, začuli smo paljbu. Pucalo je sa svih strana. Čuo sam jauke ljudi koji su bili pogođeni. Bili smo iscrpljeni i gladni, ali niko nije pomišljao na glad. Strah je nadjačao svaku drugu pomisao“, govori Emir koji je tada imao šesnaest godina.

Sa povećom grupom komšija, Emir je bio na začelju kolone koja se sporo probijala nepoznatim stazama.

„U jednom trenutku, nama su se pridružila dva čovjeka i rekli su nam da oni znaju put do slobodne teritorije. Rekli su nam da idemo za njima. Sjećam se da je jedan od njih rekao: „Tamo su četnici, idemo da ih pobijemo“. Otac mi je šapnuo da su to srpski vojnici koji će nas samo dovesti u zamku. To se kasnije ispostavilo tačnim. Kad smo došli do jednog potoka, naredili su nam da sjedenemo i rekli su da smo zarobljeni. Pošto je bila mrkla noć, nismo išli dalje. Sjedili smo, a srpski vojnicu su nas držali na nišanu. Čekali su da svane, pa da onda krenemo u njihovu bazu“, prisjeća se Emir.

Pošto su bili svi umorni, i pored ogromnog straha, zaspali su.

„Otac se zaklonio za jedno drvo i ja sam prilegao pored njega i zagrlio ga. Rekao mi je da sam trebao sa majkom i sestrom i ja krenuti ka Potočarima. Međutim, za tako nešto bilo je prekasno. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam da sam sam. Nije bilo ni oca, ni komšija ni srpskih vojnika. Osvanuo sam sam. Bio sam slobodan, nisam više bio zarobljen, ali sam se tada još više uplašio. Morao sam krenuti, ali, nisam znao kuda. Poslije pet-šest sati lutanja, pred mene je naišao vojnički pas vučjak. Prišao mi je, omirisao, nije lajao niti me napao iako sam se ja preplašio. Vučjak se okrenuo i ja sam polako krenuo za njim. Naišao sam na grupu ubijenih mojih komšija, ali u strahu nisam puno zagledao. Možda je među njima bio i moj otac. Nedaleko od njih ugledao sam srpske vojnike koji sjede i smiju se. Shvatio sam da se nalazim u centru strave i užasa“, govori Emir.

Iako je bio još dječak, Emir je shvatio da se mora udaljiti sa ovog mjesta.

„Polako sam se iskrao, a onda sam nastavio trčati. Ne znam jesam li tada bježao ka slobodnoj teritoriji, ili sam se vraćao u pravcu odakle sam došao. Poslije nekoliko sati bježanja, sreo sam dvojicu amiđiča. I oni su bili prestrašeni. Sjeli smo da se odmorimo. Razmišljali smo šta da radimo i kuda da idemo. Niko od nas nije poznavao ovaj teren i bilo je uzaludno praviti bilo kakav plan. Ali, zato su srpski vojnici imali rješenje. Pozivali su nas megafonom da siđemo u selo Sandiće, u blizini Konjević Polja. Dali su nam ultimatum da se do određenog vremena predamo. Nismo imali izbora. Predali smo se i tada sam bio drugi put zarobljen. Naredili su nam da odložimo nakit i novac i da sjednemo na livadu pored ostalih koji su ranije bili zarobljeni“, kaže Emir.

Poslije kraćeg odmora, zarobljenicima je naređeno da krenu.

„Sa rukama na glavi krenuli smo prema Kravici. Rečeno nam je da se ne plašimo jer ćemo biti razmjenjeni. Međutim, dok smo išli glavnom cestom, začuo sam paljbu. Desetak ljudi je ubijeno. Srpski vojnici su rekli da su ti ljudi pokušali da bježe i da su zato ubijeni. Nisam vjerovao da je to tako, jer niko od mojih komšija, od gladi i straha, nije mogao da se normalno kreće, a kamo li da bježi. Izgubio sam nadu da ću preživjeti. Shvatio sam da je to kraj“, prisjeća se Emir.

Ali, sreća se osmjehnula u posljednji trenutak.

"Kad osvaneš sam": Mora se ići naprijed, uzdignute glave

“Kad osvaneš sam”: Mora se ići naprijed, uzdignute glave

„Negdje u blizini Kravice naredili su nam da sjednemo na livadu. Vidjeli smo da autobusi iz pravca Srebrenice odvoze civile. Autobusi su se tu i zaustavili. Jedan srpski vojnik, mislim da je bio komandant, odvojio je nekoliko dječaka i rekao da mogu i oni da uđu u autobus i da idu prema Kladnju. To isto je rekao i meni. Dok je nekoliko dječaka krenulo ka autobusu, ja sam pomišljao da je možda i to neka zamka, možda voze i žene na strijeljanje. Amiđa mi je rekao da idem, ali ja sam bio odlučan da ostanem ovdje. Naredio mi je da idem i da se makar ja spasim. I dok sam vagao sve opcije, autobusi su krenuli. Potrčao sam za posljednjim autobusom, lupao na krajnja vrata i kad sam izgubio nadu, vrata su se otvorila. Uskočio sam u autobus. Krenuo sam ka slobodnoj teritorijii, eto, spasio sam se. Preživio sam, ali sam za dva dana proživio čitav strašni film“, kazuje Emir.

Emirov otac je ubijen. Majka je umrla prije 18 godina. Osvane Emir svako jutro sam. Opisao je svoje doživljaje, kako se ne bi zaboravilo ono što se dešavalo bošnjacima nakon pada Srebrenice.

„Mora se ići naprijed, uzdignute glave. Završio sam studij u Sarajavu prije sedam godina, ali još nemam posla. Upisao sam postdiplomske studije i spremam magistarski rad.

////////////////////////

Šemsudin Gegić : SJEĆANJE na crne kišobrane i živu glavu

Juli 09. 2017.


Sa prozora stana na trinaestom spratu zgrade u “A-fazi” sarajevskog Ali-pašina polja me snajperom na parkingu kod RTV Doma nanišanio Njihov dojavljivač koji je strjeljivo zadužio odmah nakon referenduma o nezavisnosti iste nam domovine.

Piše : Šemsudin Gegić (Faktor)

U tajnosti, Neki od refrendumskih apstinenata su dobili zadatak da zajednički put u nezavisnost prepriječe barikadama, Neki da što duže ostanu u izglasanoj nezavisnoj i, u dogovoreno vrijeme, paleći-gaseći svjetlo u sobama okrenutim prema brdima Njihovim tenkistima i topdžijama, budu “navigatori” ispaljivanja granata, a Neki da sve one koji su zaokružili ZA i javno se o toj odluci hvalisali, jednog po jednog, “skinu” sa životnog spiska…

Siguran sam, na meni se neki od tih “poturenih” na broju trinaest tek uvježbavao, a nije jadan znao da ja u svom matičnom broju imam dvije trinaestice koje me čuvaju od trećeg broja 13 – onog baksuznog.

Onda smo i Mi počeli Njima isključivati struju koju su oni poslije Nama “za vijek-vijekova” (a)nulirali, oduzimali im crne kišobrane koje su danju-noću nosili otvorene iznad glava padala kiša ili ne padala (naivnom, kakav sam ušao u rat kojeg ni po čemu i ni po kome svom nisam zalužio, stari dobri komšija Božur mi je ponudio njegov rezervni “jer oni s brda tako znaju da ispod kišobrana hoda srpska glava koja nije pokretna meta”), (od)uzimali im ćirilično štampane knjige tvrdog poveza iz privatnih biblioteka jer su nam Njihovi zavrnuli i dotok plina iz pravoslavnih dalekih dubina…

Moj odgovor i doprinos u borbi protiv takvih Njihovih tajno naoružanih pištoljima škorpionima i automatskim puškama-snajperima bez dozvole za posjedovanje oružja bio je “preko” tv-ekrana državne televizije čiji repetitori još uvijek nisu bili svi porušeni, pa se mogao program vidjeti nadaleko. Kada su nam roknuli i relej Hum, Mi smo uzjahali telekomunikacioni satelit do kojeg nisu mogle dobaciti Njihove granate made in JNA-a.

Prerušivši se u snajperistu, snimio sam tv-prilog za centralni Dnevnik u kojemu brzim kadrovima-zumom kamere, poput snajperskog hica, pronalazim i “skidam” sa spiska za humanitarnu pomoć djecu u vrtićima, trudnice ispred Domova zdravlja, starce u hodnji do molitvenih kuća… U off-u sam gledateljima ukazao na prisustvo snajperista među nama, na njihovu maniju za ubijanjem i nasilno oduzimanje života građanima vojno opsjednutog multinacinalnog i olimpijskog Sarajeva.

Kada sam ujutro svoju izbledjelu teksas-uniformu izveo u novi trk na radnu obavezu u RTV Dom, zapucaše na mene iz novouspostavljenih snajperskih gnijezda. Dok sam mahajući rukama “rastjerivao” snajperske hice-zujalice koji su me u stopu pratili, ponosno sam se osmjehivao pri pomisli na veliku gledanost mog sinoćnjeg tv- uradka kojim sam, vidjelo se to iz priloženog snajperisanja, naciljao pravu metu.

S prvim sumrakom potražih komšiju Božura, ali avaj:dobroćudni starac je svoj rezervni crni kišobran već prokurvao davši ga u mahalski promet od komšijske bošnjačke do susjedske hrvatske ruke-na smjenu, naravno. Posljednji dnevni korisnik spasonosnog rekvizita je bio obavezan vratiti ga starcu prije nego nastupi policijski sat. I, u ime svih korisnika, nagraditi dobročinitelja konzervom sardina, pakovanjem feta-sira ili sa minimun deset cigareta sarajevske “Drine”.

Kad je osvanuo dan u kojemu mi je prvi jutarnji korisnik crnog kišobrana dojavio kako to jutro nije u kući zatekao komšiju Božura, ali jeste na dogovorenom mjestu u verandi njegove kuće pronašao oba kišobrana (svoj je ostavio da ga predaju meni), baš tada me pozvalo sa IKM-a da tamo hitno dođem i sa tv-ekipom snimim pojavu “malog čuda”.

Tamo me je sačekao komandir VP-e i četrnaestogodišnji dječak koji mi je salutirao, predstavivši se “Valter, glavni kurir!”. Nakon cjelonoćne bitke na brdu Žuč, “pao” je u Našu zasjedu i prvo što je po zarobljavanju zatražio bilo je da, kako znaju i umiju, dobave mene i moju tv-ekipu da bi on-Glavni brigadni kurir Njihove vojske javno dao izjavu od koje ćemo svi, i Mi i Oni, imati koristi.

Snimio sam njegovu izjavu koju je on isto veče, nakon što je razmjenjen za tijela dva Naša ubijena borca, opovrgao gostujući u đogastom dnevniku na Njihovoj TV Srna. Dok smo se rukovali, rekao mi je da, kada nema vojno-kurirskih obaveza, gleda program i Naše televizije, a najviše mu se sviđaju moje reportaže i prilozi jer mu je njegov komandir rekao da sam ja, ustvari, dobar autor samo zbog toga što sam prije rata bio “srpski student”.

Prigrlio sam ga i šapatom priupitao – “Jesu li još na snazi crni kišobrani?”, na šta mi je on došapnuo – “Nakon što je provaljena od Vaše strane, prije tri dana je povučena Naša naredba zvana “crni kišobran”, a zamjenila ju je, samo tebi-Našem “srpskom studentu” ću reći, nova naredba šifrovana kao “popadija”, pa ti sad vidi šta ćeš i kako ćeš zajebati Naše strijelce. Bog ti pomog’o, k’o što si i ti meni!” – reče kurir i uđe u transporter UNPROFOR-a.

Tu su me noć Naši punih deset sati isljeđivali – “Te razmjenjujem ratne zarobljenike, te, propratili su, na špicama mojih autorskih tv-priloga, reportaža i dokumentaraca sve je manje srpskih imena i prezimena koja su se (kako to?!) preslikala na špice emisija paljanske televizije, ne razmišljam s kim sjedam u vozila kada mi stanu ispred RTV Doma…”. Znači, ovo je stvarno pravi rat!

U naredna dva dana sam se pretvorio u pe(h)livana-cirkusanta, komedijaša, akrobatu- u sve ma šta ta riječ značila. Motivirao sam se igrom “Veseli događaji-Zadirkivanje u budale”, šprdačinom koju su u sarajevskim mahalama izvodili pe(h)lvani u XVII stoljeću za vrijeme turske vladavine.

Iz moje mladalačke “crne faze”, supruga Jasmina je sačuvala za mene tad namjenski šiven crni kaput midi-dužine, pleteni crni dugi šal i crni šešir boemskog oboda. Kad ju je tad svukla sa mene “oduzetog”, ni slutila nije za šta bi ta odjeća, osim za podsjećanje na jedan moj nestašni period, mogla zatrebati. Martinke-crne čizme dao mi je poznati sarajevski obućar Marko čiji je ratni izlog, iako prazan, bio okrenut prema Ferhadiji, bivšoj Miskinovoj i prabivšoj Ferhadiji.

Moja kamuflaža u lik “popadije” uspješno je trajala nepune tri sedmice. Čini mi se da tih dana nijedan snajperski metak ili granata nisu bili ispaljeni u pravcu mjesta na kojemu se šepurila moja spodoba u crnom. Uživancija, sve do trećeg petka u mjesecu kada su se baš u baščaršijskim Saračima oko mojih ušiju oglasili snajperski hici-zujalice. Dok sam “zalijegao”, čuo sam povik – “E nećeš ga se pope ti slobodno paradirati Našom čaršijom dok u isto vrijeme na Palama nema jednog živog muslimanskog roba!..”.

Poput zmije kada skida svlak, tako sam i ja ispuzao iz lika “popadije”, obukavši, ni sam na prvu nisam mogao vjerovati, markiranu talijansku robu-maksuziju nabavljenu, niko ne zna gdje, i kroz tunel ispod aerodromske piste donesenu meni “raspopenom” u RTV Dom.

Tako sam se modno-evropski okuražio da bih narednih sedmica svako jutro prije trke do RTV Doma iza oba uha prsnuo mirisnu vodicu koju mi je, preko svojih kurirskih veza, uz dvije šteke američkog “Marlbora”, odnekud u Sarajevo doturio kurir Valter, sada već petnaestogodišnjak. Izrasta kurir, a raste i broj Naših ubijenih.

Jednoga septembarskog dana te 93. godine do mene namirisanog i upeglanog stiže haber da su vojnici Malog brata od Velikog brata na Markalama “pokupili” novinara-književnika mog u ratu stečenog prijatelja i vode ga na trebevićko kopanje rovova. U laganim cipelicama made in Italy potrčah da iz “ralja trebevičkih nemani” pokušam izbaviti prijatelja, a za mnom do pijace sustiže i onemoćali zenički pjesnik na dužnosti zamjenika ratnog republičkog ministra informisanja.

Naš prijatelj im umakao, a na njegovo mjesto u kombi ubaciše mene, a do mene posjedoše onemoćalog zamjenika, pa sa ostalih još osam nafatanih pravo pred bistričku komandu brigade Velikog brata. Postrojiše nas pred, rekoše, načelnika brigade i samozvanog pjevača tuđe pjesme “Ja ti odoh majko, Bosnu brani…ti” koji mene dade u ropstvo i rasporedi u zonu kopačke odgovornosti Malog brata zvanu “srpska Ablakovina”, a pjesnika-ministra u zonu u kojoj, zajedno sa sve do jednim Bošnjakom iz radne obaveze, već mjesec dana kopa i piša krv sarajevski violončelista Vedran Smajlović.

Nakon što me u svojoj komandi Mali brat od Velikog brata umalo nije ubio zbog toga što mu “smrdim” na mirisnu vodicu i, uz druge akreditacije, na vidnom mjestu nosim i akreditaciju PRESS-a Armije BiH, rasporedio me je u “radni vod sastavljen od Srba” koji je kopao tranšee na svega deset metara od prvih Njihovih trebevičko-borbenih linija.

Pokupljeni u radni vod, kopaju ljudi-sarajevski sugrađani, ne obraćajući pažnju na mene novopridošlog i ukopanog u mjestu, sve dok jedan od njih, ugledavši me, ne izusti šapatom – “E, kad su tebe pokupili ne žalim krvavih žuljeva!..”.

Otud sa Njihove strane zazuja pored mog uha poznati “komarac smrti”-bešumno ispaljen snajperski hitac. Istog trena htjedoh zaleći u već iskopanu tranšeu, ali me u namjeri zaustavi onaj isti glas koji izgovorenoj rečenici daje interpukciju udarcima krampe u stjenovitu trebevićku zemlju – “Ostani miran, to oni sa druge strane borbene linije provjeravaju jesi li Srbin. Ako ne reaguješ na zujalicu, onda si Njihov i ne boj se. Evo ti moja kapa od šuškavca da te u njihovim očima još i tako ovjerim kao…”.

Iste noći, sa Trebevića me je sveo komandant jedne druge sarajevske brigade. Onaj koji je istovremeno ratovao i protiv Njihovih, i protiv Naših, i povremeno protiv Velikog i njegovog Malog brata. Poštovao me je zbog toga što sam prvi s kamerom ušao u štab generala JNA-e Kukanjca kada je ovaj s vojskom napuštao zgradu komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Tada sam u jednoj autorskoj tv-reportaži objavio vojne dokumente i karte koje sam sa ekipom pronašao “preturajući” zloglasno komandno mjesto. Moj oslobodilac je tada “zarobio” poznati Kukanjčev vojni džip zvani “puh” u kojem je kasnije, prkoseći, sve vrijeme rata obilazio borbene linije u zoni odgovornosti njegove brigade.

Od mog sam oslobodioca dobio na poklon i novu presvlaku: košulja dugih rukava, hlače, prsluk i plitke cipele. Ako nekad ne budem čuo zujalicu da bar poginem sa ljiljanom izvezenim na prsluku.

Tako “uniformisan” sam na kraju rata izašao u Italiju da sa profesionalnim pe(h)livanima uradim pozorišnu predstavu tematski vezanu za višegodišnju opsadu Sarajeva. Po ratnoj navici prerušavanja, na glavu sam, povrh od briga naboranog čela, “natakao” beretku sa likom revolucionara Če Gevare.

Po povratku u Sarajevo, Naši ćoravi kritičari svega i svakoga zazujaše u medijima kako sam po svom povratku sa apeninskog poluostrva u oslobođeno Sarajevo donio živu glavu i na njoj kapu sa fašističkim obilježjem!?!
Tu sam beretku nosio na glavi sve dok se i Naši i Njihovi nisu uvjerili da su u liku revolucionara Če Gevare na mojoj kapi zlonamjerno “prepoznali fašističko obilježje” oni koji bi ga (fašizam) najradije istetovirali ponad svog bajpasima prošivenog kukavičkog srca.

Opet je vruće ljeto. Za svaki slučaj totalno sam promijenio imidž, ne pojavljujem se u medijima, ponekad na društvenim mrežama objavim ukrštenicu ili rebus kao alias Šemsudin Gegić, ne dajem izjave, svakog policajca pozdravim uljudno izvadivši ruke iz džepova, šapatom dozivam konobara, ne parfemišem se, ne nosim kapu-šuškavac, ni beretku, ne pričam o ratu, nisam potrčao ne pamtim, ne pijem, ne pušim, ne gledam nijedan tv-program, ne šeta me pas, jedem za stolom u ćošku, ne gledam u Trebević a ni u RTV Dom, ne igram loto jer se plašim da ne izvučem treći broj 13-onaj baksuzni…

Jedino uvijek pri ruci imam kolekciju crnih kišobrana. Tu sam, a kao da me nema. Kao da me nije ni bilo. Kao da me neće ni biti ama baš ni u čijem sjećanju.

09.07.2017.

HASAN NUHANOVIĆ : SVI SU IZDALI SREBRENICU I SREBRENIČKI NAROD !

Hasan Nuhanović : Neki namjerno, neki nenamjerno, neki polunamjerno , svi su izdali Srebrenicu i srebrenički narod !

Juli 09. 2017.



Srebrenica je 1995. godine izdata od svih! Kazao je to u razgovoru za „Dnevni avaz“ Hasan Nuhanović, koji je prije 22 godine preživio masakr u ovom gradiću, u kojemu je izgubio cijelu porodicu, oca, majku i brata.
 Od tada se bavi dokazivanjem suodgovornosti Ujedinjenih naroda i njihovog holandskog bataljona za genocid počinjen u Srebrenici, gdje je srpska vojska 1995. godine ubila više od 8.000 Bošnjaka

Izvući pouku

– Neki namjerno, neki nenamjerno, neki polunamjerno izdali su Srebrenicu i srebrenički narod – rekao je Nuhanović.

Na naše pitanje je li Srebrenica mogla biti spašena, odgovorio je da – jeste!

– Da je NATO bombardovao samo pet srpskih tenkova, desetak transportera, Srbi bi stali s napadom. Evo, Goražde je spašeno 1994. godine, a trebalo je pasti. Zašto to nije urađeno i u Srebrenici, ne znam. Mi smo bili u zaštićenoj zoni. NATO je trebao uraditi isto što i u Goraždu. Mogao je. I trebao je to uraditi. Niko drugi nije imao sredstva da za tako kratko vrijeme to spriječi – istakao je Nuhanović.

O Srebrenici kao zaštićenoj zoni piše u knjizi „Zbjeg“, koja je šest dana prije ukopa 70 mučki ubijenih srebreničkih žrtava promovirana u Sarajevu. Kazao je da je to njegova druga knjiga u smislu hronologije.

– U knjizi „Zbjeg“ pišem kako smo uopšte uspjeli preživjeti prije nego što je UN došao u Srebrenicu. A došao je tek 18. aprila 1993. godine – rekao je Nuhanović.

Naveo je da se prošlost ne može promijeniti, ali da iz Srebrenice svi trebamo izvući pouku, da se to ne dogodi više nikome!

– Ja o tome što se desilo govorim svaki dan. Poenta je da država BiH mora imati program, ali i edukativni plan, i da se priča o srebreničkom genocidu. Međutim, bojim se da će trebati još puno vremena da se dođe do nekog zajedničkog narativa, zato što se i sada nakon 60 godina i dalje ne slažu o Drugom svjetskom ratu. Dakle, kada to vidim, onda šta reći za ovaj posljednji rat ili za Srebrenicu – istakao je on.

Nuhanović je na naše pitanje o položaj Bošnjaka, posebno u RS, rekao:

– Svi mi znamo kako Bošnjaci u RS žive, svaki dan to gledamo na TV-u. Nema posla ni za Srbe, a kamoli za Bošnjake. BiH više nije kao što je bila prije rata i, najvjerovatnije, više nikad neće ni biti.

Jačati institucije

On je kazao i da, kada je riječ o RS, Bošnjake trebaju zaštititi Srbi, pa onda Bošnjaci.

– Srbi su većina u RS, njih je 95 posto. Onih pet posto Bošnjaka ne mogu zaštititi sami sebe. No, pitanje je mogu li Bošnjaci iz Federacije zaštititi Bošnjake u RS, odnosno država BiH? Moje mišljenje je da mogu, ali preko institucija, koje se trebaju jačati, a to treba raditi svaki dan – naveo je Nuhanović.

Sud BiH mora odgovoriti zadatku

Nuhanović se osvrnuo i na rad Haškog tribunala, koji se zatvara krajem godine.

– Radili su možda manje nego što su očekivale brojne žrtve – 163 osobe su procesuirane. No, oni ne smiju završiti svoj posao, a da Sudu BiH ne obezbijede maksimalnu podršku za rad u budućnosti. A Sud BiH mora odgovoriti zadatku, zločini se moraju procesuirati – kazao je on.

(Kliker.info-Avaz)

//////////////////
//////////////////////////////////////

PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama

“MOSI igre se ove godine održavaju u Pljevljima. Međutim, i ove godine jedan od entiteta u BiH, odnosno entitet Republika Srpska, se predstavlja kao država. I nije ovo prvi put jer rukovodstvo MOSI konstantno radi na omalovažavanju BiH i njene cjelovitosti”, napisao je na svom Facebook profilu sandžački novinar Almir Mehonić.


PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama - 2
PREDSTAVLJALI SE KAO DRŽAVA: Uklonjena zastava Republike Srpske na MOSI igrama - 2

Nakon reakcije sandžačkog novinara Almira Mehonića, koju su brojni mediji prenijeli, rukovodstvo MOSI igara je sa jarbola uklonilo zastavu bh. entiteta Republika Srpska.

 

Mehonić na svom Facebook profilu napisao sledjeće:

 

“MOSI igre se ove godine održavaju u Pljevljima. Međutim, i ove godine jedan od entiteta u BiH, odnosno entitet Republika Srpska, se predstavlja kao država. I nije ovo prvi put jer rukovodstvo MOSI konstantno radi na omalovažavanju BiH i njene cjelovitosti”, napisao je na svom Facebook profilu  sandžački novinar Almir Mehonić.

 

“Kada sam o ovome pisao prilikom MOSI u Prijepolju, opštinsko rukovodstvo je tada objasnilo da to nije zastava entiteta RS već narodna zastava Srbije bez grba. Ovaj slučaj u Pljevljima pokazuje da to nije istina. Pozivam institucije BiH da reaguju kao i predstavnike institucija Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji i predstavnike lokalnih samouprava u ovim državama gdje tradicionalno žive Bošnjaci. Pozivam ih da upute proglas u kome će pozvati ekipe gradova u kojima učestvuju bošnjački sportisti da bojkotuju MOSI”, naveo je Mehonić u objavi na svom Facebook profilu.

//////////////////
//////////////////////////

BIJEDAN ISTUP SRPSKOG TEORETIČARA ZAVJERE: Boris Malagurski ismijava genocid u Srebrenici! (VIDEO) - 2

BIJEDAN ISTUP SRPSKOG TEORETIČARA ZAVJERE: Boris ...


/////////////////////////////////////////////////

/////////////////////////

DOKUMENTI CIA-e O SREBRENICI: Milošević tražio razmjenu teritorija

DOKUMENTI CIA-e O SREBRENICI: Milošević tražio razmjenu teritorija


////////////////////////////////////
 
KRAJ BITKE ZA MOSUL: Iračke snage porazile teroriste ISIS-a

KRAJ BITKE ZA MOSUL: Iračke snage porazile teroriste ISIS-a

09.07.2017.

KO PODRŽAJE RATKA MLADIĆA

KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu!

Šira bh. javnost za „zavetnike“ je prvi put čula 2014. godina, kada su u Sarajevu na 100. godišnjicu Sarajevskog atentata na mjestu na kojem je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand razvili zastavu Srbije i transparent podrške Principu. Naravno, sve to u ranim jutarnjim satima kada su ulice glavnog grada bile prazne.


KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu! - 2

KO SU MRAČNJACI KOJI STOJE IZA SKUPA PODRŠKE MLADIĆU 11. JULA: Ultranacionalistička organizacija koja je prije 3 godine provocirala u Sarajevu! - 3

Na dan obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici 11. jula u Banja Luci je najavljen skandalozan i sramotan skup podrške haškom optuženiku za zločin genocida Ratku Mladiću.

 

Skup je odobren od strane Policijske uprave Banjaluke, a u njegovom održavanju ni sam predsjednik RS-a Milorad Dodik nije vidio ništa sporno, izjavivši da „mi nismo zemlja koja ugrožava pravo mišljenja i okupljanja“.

 

Iza organizacije ovog sramotnog skupa stoji organizacija „Srpski sabor Zavetnici“. Registrovani su u Srbiji, ali djeluju i na teritoriji BiH. Za sebe kažu da se bore za vrijednosti „nacionalnog suvereniteta, ekonomskog patriotizma, narodne demokratije i teriritorijalnog integriteta država“.

 

Iako su jedva poznati i lokalno, misle globalno, pa tako ističu da je Evropa danas postala marioneta u rukama NATO-a i SAD-a te zagovaraju ujedinjen otpor evropskih nacija procesu globalizacije. S druge strane ne kriju divljenje prema Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu.

 

Šira bh. javnost za „zavetnike“ je prvi put čula 2014. godina, kada su u Sarajevu na 100. godišnjicu Sarajevskog atentata na mjestu na kojem je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franz Ferdinand razvili zastavu Srbije i transparent podrške Principu. Naravno, sve to u ranim jutarnjim satima kada su ulice glavnog grada bile prazne.


D.H.


Prepuna sala u Kolarcu (Foto: Zavetnici)

////////////////////////

NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU MLADIĆU: 'Najvažnije da okupljanje prođe u najboljem redu' - 3
NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU MLADIĆU: 'Najvažnije da okupljanje prođe u najboljem redu' - 3

NI BORENOVIĆ NE TRAŽI ZABRANU SKUPA PODRŠKE RATKU ...

09.07.2017.

AMBASADORICA SAD MAUREEN CORMACK: "POTRESENA SAM JER SAM I SAMA MAJKA, ŽRTVE IZ SREBRENICE SE NIKADA NE SMIJU ZABORAVITI"

AMBASADORICA CORMACK: "Potresena sam jer sam i sama majka, žrtve iz Srebrenice se nikada ne smiju zaboraviti"

"Željela sam biti ovdje da bih odala počast žrtvama i pošto sam i sama majka želim reći Majkama Srebrenice da suosjećam sa njima kao i sa svim ljudima, porodicama i prijateljima".



AMBASADORICA CORMACK: 'Potresena sam jer sam i sama majka, žrtve iz Srebrenice se nikada ne smiju zaboraviti'

Američka ambasadorica Maureen Cormack je danas kazala da je genocid u Srebrenici nešto što je danas jednako važno isto onoliko kao i u trenutku kada se desio.

 

"Danas sam ovdje kao što su moje kolege iz Američke ambasade svake godine ovdje, a kako bih odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. Užasni genocid koji se desio u Srebrenici je nešto što obilježavamo svake godine. Danas je to važno kao i što je bilo važno onda kada se desilo i svi to treba da radimo", kazala je Cormack koja je danas položila cvijeće i odala počast koloni sa tabutima koja je iz Visokog krenula prema Potočarima.

 

Zaustavili su se u Sarajevu gdje su bili brojni građani, ali i zvaničnici.

 

Cormack je dodala da razumije majčinsku patnju, pošto je i sama majka.

 

"Željela sam biti ovdje da bih odala počast žrtvama i pošto sam i sama majka želim reći Majkama Srebrenice da suosjećam sa njima kao i sa svim ljudima, porodicama i prijateljima".

 

Nakon kratkog zadržavanja u Sarajevu, tabuti su ispraćeni prema Potočarima, a dolazak tabuta u Memorijalni centar očekuje se u poslijepodnevnim satima.

 

U Potočarima će 11. jula biti ukopano 71 žrtva genocida, među kojima je pet maloljetnika. Nakon ovogodišnje zajedničke dženaze u kompleksu Memorijalnog centra ukupno će biti ukopane 6574 žrtve.

/////////////////////

'GLAS RAZUMA' IZ SRBIJE STIGAO U SREBRENICU: Saša Janković odao počast žrtvama u Potočarima - 3

'GLAS RAZUMA' IZ SRBIJE STIGAO U SREBRENICU: Saša Janković ...

///////////////////////////////////////////
09.07.2017.

SREBRENICE, IMAL' KRAJA?

SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?


Čedomir Petrović

Autor
6.7.2017. 



Image result for cedomir petrovic fotos

.........................

Izdvajamo

  • Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su "oni" još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više... Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju.
............................

Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?  

Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i delo.

Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvek želeo više, nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želeo da u svemu bude najveći…

Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više… Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, “U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna”. Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju. Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?

Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv delimo, da budemo zajedno i u večnosti, pred nama.

To uvrediti, i želeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome, i da te niko ne vidi i ne čuje, kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi.  Ideš, a ne znaš kuda.

Cediće iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još pre 22. godine, svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju, kad mu nije bilo vreme.

Srebrenica je grad u Republici Srpskoj, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke, to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica, korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći, kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.

Ne zagađujte, tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte so na živu ranu.

Zašto smo takav narod? Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gde su. Uvek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine, svi se teško razbole.

Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu. Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gde im je mesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će poneti neke grickalice. Da li će neko ići i na promociju, i na komemoraciju?

Ako nemaš to u glavi, i srcu, i celom svom telu, toliko žestoko i toliko istinito, da te trese groznica, i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.

Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grehova i za druge. Jahali sa turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…

Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje. Gde su sada ti Srbi?

09.07.2017.

PAUKOVA MREŽA LAŽI

Paukova mreža laži


Slobodan Dukić

Autor
7.7.2017. 



Paukova mreža laži

Foto: Informer.rs
..................................
.....................

Izdvajamo

  • Zemljo otvori se! Petrušićevoj priči koja zaudara od laži ne veruju više ni srpski zvaničnici kojima je dao papire o "pripremi podvale u Srebrenici". Daleko od toga da im ne odgovara njegova tvrdnja da u Srebrenici nije bio genocid. I oni na sva usta govore isto. Ali baš da im advokat bude ovaj đubretar sa deponije laži, ne ide. Lak na peru napisao je sto hiljada stranica dokumenata o svojim otkrićima. Na polzu i korist svog pajdaša Alexandra Dorina, brata lažova i pisca knjige Srebrenica, jedna laž. Njihova imena biće zapisana u istoriji ljudskog besčašća velikim slovima. Paževa Ljiljane Bulatović, vešerke Mladićevih krvavih gaća.
  •  
  • ......................................

U osam grobnica Batajnice nađeno je 15 leševa iz Vukovara i sedam iz Srebrenice. Čuvani u hladnjačama pre nego što su tamo pokopani. Nedirnuti truljenjem. Skrajnut od razuma, ovako govori u ekskluzivnom razgovoru za tiražni beogradski dnevnik Večernje novosti, Jugoslav Petrušić, alijas Dominik. Bivši špijun i kontrašpijun. Za neke u Srbiji čuvar najvećih tajni sveta. Član tzv. grupe Pauk. Dobro podmazan novinarskom natuknicom Vi kategorički tvrdite da u Srebrenici genocida nije bilo, ovaj trulež od čoveka – pauk rugalica odvalio je, kao iz topa, da se još 1993. godine znalo za diverziju u Srebrenici. Moralna nakaza reći će još da je onako iz vazduha prebrojao samo 484 leša oko grada mučenika. Pedantni knjigovođa laži. Dobrodošao ovdašnjim fašistima. Baš uoči komemoracije 11. jula u Potočarima. Bakljonoša koji će raspaliti požar “istine i skinuti krivicu sa srpskog naroda”.

Sažeto, ispovest Dominika iliti Pauka, u tekstu Soroševi plaćenici prebacivali leševe u Batajnicu, glasi: Lično sam srpskom obaveštajcu pukovniku Marku Lugonji i Živku Kuliću, savetniku Slobodana Miloševića, osmog novembra 1994. predao dokument da se sprema velika podvala u Srebrenici. Neshvatljivo mi je da se ceo establišment srpske vojske našao potom u tom gradiću, tog jula 1995. godine kako bi se “slikao” … Da se sprema diverzija u Srebrenici znalo se još 1993. kad je grupa Franca Kosa i Dražena Erdemovića, koji su tada ratovali za Hrvate, iz Tuzle trebalo da bude ubačena u Srebrenicu i da napravi krvavi pir. Nisu uspeli 1993. i pojavili su se 1995. Takođe, bio sam u helikopteru sa pomoćnikom šefa francuske obaveštajne službe, od 13. do 19. jula, koji je “pretresao” 38 kilometara borbi oko Srebrenice i prebrojali smo i slikali 484 leša na više lokacija, koji su tu namerno ostavljeni. Iste te slike imaju i u NATO. To nije genocid…Zbog toga što me je Matić (Goran Matić, ministar informisanja u vladi SRJ prim. s.d.) okrivio za genocid u Srebrenici marta 2012. prijavio sam se sudu u Sarajevu i pojavio se na procesu protiv Franca Kosa. Moje svedočenje je već drugog dana zatvoreno za javnost, a optužnica nikad nije ugledala svetlost dana. Čak ni Kos nije osuđen za genocid nego za ratni zločin. U Haagu sam proveo četiri puta po četiri dana 2002. i pošto sam im pokazao dokumentaciju koju posedujem – izbacili su me.

Ordinarna belosvetska bitanga J.P. iliti Pauk laži, najavljuje “uskoro punu istinu o Markalama”: Znam kako su te diverzije funkcionisale u Bosni. Uvek su umešani jedan Francuz i jedan Holanđanin. A takav “srpski zločin” su eksploatisali prvo Amerikanci i Englezi… Ekspertizu Markala 1 i 2 radiću veoma skoro. Stručni deo posla radiće balističari iz Amerike, Kine, Indije i verovatno Izraela…Ovaj lunetik dodaje da će rasvetliti tajne srebreničkih i batajničkih grobnica i tako skinuti omču koju su, kako kaže, zauvek hteli da namaknu srpskom narodu Soroševi plaćenici. A da je to Soroševo maslo postoji dovoljan broj ljudi u svetu koji će to potvrditi.

Zemljo otvori se! Petrušićevoj priči koja zaudara od laži ne veruju više ni srpski zvaničnici kojima je dao papire o “pripremi podvale u Srebrenici”. Daleko od toga da im ne odgovara njegova tvrdnja da u Srebrenici nije bio genocid. I oni na sva usta govore isto. Ali baš da im advokat bude ovaj đubretar sa deponije laži, ne ide. Lak na peru napisao je sto hiljada stranica dokumenata o svojim otkrićima. Na polzu i korist svog pajdaša Alexandra Dorina, brata lažova i pisca knjige Srebrenica, jedna laž. Njihova imena biće zapisana u istoriji ljudskog besčašća velikim slovima. Paževa Ljiljane Bulatović, vešerke Mladićevih krvavih gaća.

08.07.2017.

OVO JE TEKST ZBOG KOJEG DRAGANU BURSAĆU PRIJETE SMRĆU: "SLAVI LI BANJA LUKA SREBRENIČKI GENOCID"!

OVO JE TEKST ZBOG KOJEG DRAGANU BURSAĆU PRIJETE SMRĆU: "Slavi li Banja Luka srebrenički genocid"!

Kolumnistu Al Jazeere Balkans, Draganu Bursaću upućene su prijetnje smrću zbog teksta „Slavi li Banja Luka srebrenički genocid?“, u kojem iznosi svoje stajalište o najavljenom skupu podrške Ratku Mladiću, optuženom za najteže zločine počinjene u BiH. Skup je najavljen za 11. jula, na dan kada se obilježava godišnjica srebreničkog genocida.

BH novinari su osudili prijetnje smrću novinaru Draganu Bursaću.

Kao znak solidarnosti s kolegom Bursaćem, prenosimo "sporni" tekst u cijelosti.

 

OVO JE TEKST ZBOG KOJEG DRAGANU BURSAĆU PRIJETE SMRĆU: 'Slavi li Banja Luka srebrenički genocid'!


alt

Piše: Dragan Bursać

 

Policija u Banjaluci odobrila je skup podrške Ratku Mladiću, koji organizuje opskurno nacionalističko udruženje "Zavetnici". Kako se veli u njihovom proglasu, baš je 11. jul najpodesniji za ovaj šizoidni skup, jer je toga dana "oslobođena Srebrenica", i tako se na najbolji način izražava podrška, kako rekoše, "jednom od najvećih srpskih junaka 20. vijeka".

 

Da li su među ovim junacima Mladen Stojanović, Sava Kovačević, Marija Bursać, ili na Olimpu srpstva stoji čiča-Draža, pop Đujić te koljači iz posljednjeg rata, poput višegradskih monstruma Lukića ili srebreničkog egzekutora Krstića, jasno je kao dan.

 

Prvi su antifašisti i "komunistički izdajnici", barem po logici neofašista, organizatora skupa i protestne šetnje. A, drugi? Pa, srBski heroji, naravno! Tako vele "Zavetnici".

 

Legalizacija genocida

 

Da je sva muka u ovoj parafašističkoj organizaciji... A, nije! Gradski oci, gradske vlasti, policija, svi zajedno, pljunuli su po žrtvama genocida. Pljunuli bezglavo, sramno i opet stavili prst u ranu one preživjele bije iz Srebreničke.

 

Ovom sramnom odlukom, kojom se odobrava naci-skup, svi đuture su se svrstali u vagone sa četnicima Dražinim i Đujićevim, sa koljačima Lukićevim, a partizanske epopeje odavno su pretvorene u svenarodni predizborni krkanluk sa gore pomenutim nacionalističkim ikonama na kapama, šajkačama i majicama. Ovim vozom odavno upravlja Ratko Mladić - "heroj, a ne zločinac", poremećeni um koji je u crno zavio bošnjački narod i u sramotu do neba srpski.

 

Nezgodacija po ovu sramotnu vlast u Banjaluci jeste to što nije izborna godina. I, po sistemu "daj šta daš", može proći i parada nacionalista - po cijenu nemira, nereda, podizanja međunacionalne mržnje do tačke ključanja, e da bi se održalo "podgrijano nacionalno biće". Ova vlast ne samo da nema moralnih skrupula, ona je spremna i svoj narod, predominantno srpski, staviti u rascjep i ugroziti bezbjednost svih stanovnika Banjaluke, za koricu pažnje i Mladićev naklon. Žalosno, ali je to tako.

 

Politika jeste vještina mogućeg, ali je u nas vještina indukcije zla.

 

Banjalučani, na vas je red!

 

Ako se skup održi, a održaće se, biće to konačni test za Banjalučane. Obrazovane i manje obrazovane, intelektualce i radnike, penzionere i zaposlene, studente i budžetlije... Biće to ultimativni test, kojem li se Banjaluka priklonila carstvu i da li je do kraja utonula u dubine zla ili postoji barem foton svjetlosti? A, to je lako pokazati. U teoriji, nije teško biti čovjek.

 

Dok opskurna kolona bude šetala centrom Banjaluke, ne treba ih provocirati. To će "Zavetnici" u svojoj patetici velikomučeništva jedva dočekati. Treba pokazati svojim glasom da ste veći i bolji od hordi izbezumljenih nacionalista.

 

Pisci, glumci, novinari, profesori, učitelji, ljekari, pravnici... eto vam prilike da se u ljude upišete. Sa katedri, sa govornica, sa bina i pozornica, iz parkova i sa ulica, iz tekstova i opservacija, sa tribina i okupljališta... pokažite svijetu da u Banjaluci ima i ljudi mimo svjetine. Učite djecu o genocidu srebreničkom, održite istorijski čas. Tu, u parkovima, na blogovima, na društvenim mrežama... Danas je sve javno, vidljivo, dostupno. Svaki, i najmanji trag o čovječnosti o vama i u vama biće u digitalnim spisima eonima dostupan čovječanstvu.

 

I da vidimo jednom tu društveno-angažovanu Banjaluku. Da vidimo te profesore ljevičare, te slobodoumne umjetnike, te nezavisne i etički potkovane novinare. Da čujemo glas struke, teorije, koja djeci kroz vrijeme obrazlaže genezu ljudskog zla. Budite ljudi, budite novinari, okrenite leđa i ignorišite svjetinu. Ne dozvolite da vaše informativne emisije pune opskurni likovi sa četničkom ikonografijom.

 

Neka bude minut ćutnje za žrtve genocida

 

Ako treba da ćutimo, neka to bude minut ćutnje za žrtve srebreničkog genocida. Neka taj, baš taj minut zapara uši neofašistima, a onda se derite, urlajte iz svih raspoloživih sredstava vaše struke i nauke protiv fašista koji karnevališu po Banjaluci. Neka se od Univerziteta do Televizije čuje osuda ljudi koji zlo slave na ulicama vašeg grada.

Eh!

 

Pusti sni zdravog razuma. Ovo bi bilo gdje u svijetu bio aktivistički poziv, koji i ne treba upućivati normalnim ljudima. Samo u Banjaluci ovo je utopizam. Najobičnija idealistička zabluda šačice slobodnomislećih. Ostaće tako Banjaluka navijek ista kukavica, sa pet-šest Don Kihota, koji pokušavaju spasiti obraz onih 200.000 što ne žele da im se obraz spasi. I već vidim kako entitetski režim te hrabre ljude koji ustaju protiv tiranije zla etiketira kao "strane plaćenike i domaće izdajnike" dok "objektivno informiše o dostojanstvenom skupu podrške Ratku Mladiću".

 

Bez zakona mi ne možemo. Zakon je tu da štiti žrtvu, kažnjava zločinca i, prije svega, prevenira novo zlo. A, u nas nema zakona. Genocid ne samo da se može negirati, nego se, kao što vidimo na dan obilježavanja genocida, prave bahanalije u čast onih što ga počiniše.

 

Nego, šta je sa žrtvama genocida iz banjalučke vizure? Nema ih! Ne gleda se to u Banjaluci kao dženaza pobijenim. Ne, to je tek jedna parada "tamo njih", na koju paradom valja odgovoriti. Morbidne glave u foteljama Grada Banjaluke racionalizuju: hepeningom na hepening. Ne, ne, nema tu za njih 8.372 ubijena čovjeka. To nisu mrtvi ljudi... To su tek brojevi, na koje karnevalom četnika u centru Banjaluke treba odgovoriti. I kako nazvati vlast koja ne da zabranjuje jedan neofašistički skup, nego ga odobrava, a da taj naziv bude pristojan? Ne, nema lijepe riječi za njih.

 

Kako nazvati Banjalučane, koji će slijeganjem ramena, mutavo propratiti ovaj morbidluk u po centra grada? E, za to ima riječ: saučesnici!

Saučesnik ili pokajnik

 

Banjalučani, hoćete li izdati onu uncu ljudskosti i nastaviti stranputicom nacionalne narkomanije? Hoćete li po ko zna koji put metaforičko uriniranje po mrtvima prećutno odobravati i racionalizirati nekakvim dankom u krvi, šta li?

 

Ili ćete se upisati u ljude? Vidite, uvijek možete biti bolji profesori, glumci, novinari, sudije, advokati, studenti... ali slabo kad se otvara portal za biti boljim čovjekom.

 

A to je 11. jula. Tada će se u Banjaluci razdvojiti čovjek od nečovjeka. Upamtite, i kolektivni minut ćutnje će biti glasniji od urlikanja svjetine koja zaziva Ratka Mladića.

 

Prestanite slaviti genocid i njegove kreatore. To je ultimatum za upis među ljude.

 

Nema pravdanja! Nema opravdanja! Osudite zlotvore!


///////////////////////////////////////

srebrenica3-4654


spomenik-caru-nikolaju-drugom-72

19430037_1708571512503996_882405433738472424_n

Banja-Luka-orthodox-church

Заветници Републике Српске: “Скуп подршке Ратку Младићу у Бањалуци!”

Обавештавамо јавност да ће се скуп подршке једном од највећих српских јунака 20. века, генералу Ратку Младићу, одржати 11. јула на Тргу Крајине у Бањалуци, са почетком у 18.00 часова.

Тога дана обележавамо ослобођење Сребренице у којој су хорде Насера Орића од 1992. до 1995. године починиле стравичне злочине над српским народом.

У сусрет пресуди генералу Ратку Младићу сматрамо да је управо овај датум права прилика да се пошаље порука подршке српском генералу. У Хашком трибинулу не суди се само Ратку Младићу, већ читавом српском народу.

Сребреница је политички пројекат који годинама уназад служи као инструмент за стални притисак на Бања Луку, са циљем да се Србима наметне колективна кривица, а Република Српска прогласи за геноцидну творевину. Сребреница је постала оружје за одржавање србофобичне атмосфере у западним друштвима и инструмент демонизације српског народа.

Позивамо све оне који поштују велику жртву свих оних који су стварали и бранили Републику Српску да се заједно окупимо на Тргу Крајине и пружимо подршку генералу Ратку Младићу.

Српски сабор Заветници – Република Српска

08.07.2017.

GRADONAČELNIK HAMILTONA PROGLASIO 11. JULI DANOM SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA U SREBRENICI

Gradonačelnik Hamiltona proglasio 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici

Juli 08. 2017.


Povodom 22. godišnjice genocida u „zaštićenoj zoni UN-a” Srebrenica, gradonačelnik grada Hamiltona, Fred Eisenberger na prijedlog članice Skupštine grada Maria Pearson je proglasio 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida nad Bošnjacima Srebrenice.

Na elektronskom panou ispred zgrade Skupštine je napisano: “11 juli Dan sjećanja na Srebrenički genocid u Hamiltonu. Odajemo počast žrtvama genocida u Srebrenici”.

“Nije moguće naći prave riječi utjehe za žrtve genocida u Srebrenici, ali je moguće iskazati poštovanje prema žrtvama. Hamilton je pokazao svijetu da stoje uz žrtve genocida, da osuđuje i svako poricanje ovog genocida.

Žrtve imaju povijesnu dužnost pamćenja i podsjećanja na genocid, koji je nad njima počinjen. Idejni tvorci i izvršioci genocida imaju povijesnu dužnost da osude svoj genocid. Genocid u Srebrenici je zločin protiv Bošnjaka i protiv Bosne i Hercegovine, jer je imao namjenu da demonstrira planiranu sudbinu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Genocid u Srebrenici predstavlja zaokruživanje procesa zločina nad Bosnom i Hercegovinom i njezinim građanima – dovršenje projekta „čiste” srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. Srebrenica se pojavljuje kao mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja drugih gradova u Bosni i Hercegovini. U Srebrenici se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio “Veliku Srbiju”. Zato je Srebrenica je čvorno mjesto mape i mreže zločina genocida nad Bošnjacima.

Kultura pamćenja je Bosni i Hercegovini danas potrebna više nego ikada prije. Posebno je važno pitanje memorijalizacije genocida u Srebrenici. Srebrenica je vlasništvo Bosne i Hercegovine. Zato genocid u Srebrenici mora postati dio zajedničkoge bosanskohercegovačke kulture sjećanja uz povlačenje politike iz srebreničke kulture sjećanja. Institut za istraživanje genocida Kanada već radi na tome. Genocid se nužno treba proučavati i naučno istraživati iz naučnih i društvenih razloga. Obrazovanje i vaspitanje u procesu učenja su bitne komponente socijalizacije, u kojoj se usvajaju određena znanja, vrijednosti, norme, običaji i kultura u funkciji sjećanja i trajnog pamćenja. To je trajna obaveza sadašnjih generacija prema svim žrtvama holokausta i genocida, uključujući i genocid u Srebrenici.

I ako istina i pravda još uvijek nisu zadovoljene žrtve genocida nisu zaboravljene u Kanadi. Kanadska vlada u kontinuitetu na poseban način ispoljava senzibilitet i pijetet prema žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini, a posebno u Srebrenici. To potvrđuje dvije rezolucije Kanadskog parlamenta o genocidu u Srebrenici, izložbena postavka o genocidu u Srebrenici u Kanadskom muzeju za ljudska prava, jednoj od najuglednijih svjetskih muzejskih ustanova, izučavanje genocida u Bosni i Hercegovini u kanadskim školama, otkrivanje spomenika žrtvama genocida u Srebrenici u Windsoru, prvom takvom komemorativnom spomen obilježju u Sjevernoj Americi, podjeli Cvijeta Srebrenice, simbola genocida, svim članovima Kanadskog parlamenta i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici u gradovima Hamilton i Windsor.

Aktivnim odnosom prema kulturi sjećanja grad Hamilton i država Kanada  daju ogroman doprinos podizanju svijesti šire javnosti o genocida u Srebrenici. Ova godišnjica je prilika da podignemo još više svijest šire kanadske javnosti o tragediji i patnji žrtava genocida, te da se sjetimo svih onih koji danas više nisu s nama uslijed genocida. Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego i cijelog svijeta. To je globalno pitanje,” ističu iz Instituta za istraživanje genocida Kanada te dodaju:

Naučno istraživati genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ne podrazumijeva i ne zahtijeva samo poznavanje nauke o genocidu i naučne metodologije istraživanja genocida, već je to i pitanje hrabrosti, principijelnosti, ljudskog dostojanstva i dosljednosti u otkrivanju ljudske, društvene i naučne istine i njene odgovarajuće prezentacije naučnoj i društvenoj javnosti, kojom se utiče na individualnu i društvenu svijest u razvijanju pozitivnog sistema društvenih vrijednosti a etiketiranju zla i razvijanju pretpostavki njegovog društvenog, pravnog i moralnog sankcioniranja. U tom procesu evidentiranja doživljenog (neposredno i posredno) pamćenjem, poređenjem i vrednovanjem nužno je, pored ostalog, afirmisati i razvijati pozitivno i dobro u borbi protiv najvećeg društvenog zla, kakav je zločin genocida.

Institut za istraživanje genocida Kanada se zahvaljuje gradovima Hamilton i Windsor, te državi Kanadi na kontinuiranoj podršci u borbi za istinu o genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini i pravdi za žrtve tog zločina.Obaveza svih nas jeste da otkrijemo i utvrdimo ljudsku, društvenu i naučnu istinu o genocidu kao bitan uslov za ostvarivanje pravde i prava, bez kojih nije moguće postići pomirenje i graditi zajedničku budućnost u Bosni i Hercegovini.

(Kliker)



















08.07.2017.

DRAGAN BURSAĆ: SLAVI LI BANJA LUKA SREBRENIČKI GENOCID?

Dragan Bursać : Slavi li Banja Luka srebrenički genocid?


Juli 08. 2017.


Policija u Banjaluci odobrila je skup podrške Ratku Mladiću, koji organizuje opskurno nacionalističko udruženje “Zavetnici”. Kako se veli u njihovom proglasu, baš je 11. jul najpodesniji za ovaj šizoidni skup, jer je toga dana “oslobođena Srebrenica”, i tako se na najbolji način izražava podrška, kako rekoše, “jednom od najvećih srpskih junaka 20. vijeka”.


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

 

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

 

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

 

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

Image result for ratko mladic ratni zlocinac fotos

 

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

 

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos

Image result for radovan karadzic ratni zlocinac fotos


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature

Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature

Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature

Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature

Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for draza mihailovic, ratko mladic i milorad dodik fotos karikature


Image result for srebrenica fotos

Piše : Dragan Bursać (Aljazeera)

Da li su među ovim junacima Mladen Stojanović, Sava Kovačević, Marija Bursać, ili na Olimpu srpstva stoji čiča-Draža, pop Đujić te koljači iz posljednjeg rata, poput višegradskih monstruma Lukića ili srebreničkog egzekutora Krstića, jasno je kao dan.

Prvi su antifašisti i “komunistički izdajnici”, barem po logici neofašista, organizatora skupa i protestne šetnje. A, drugi? Pa, srBski heroji, naravno! Tako vele “Zavetnici”.

Legalizacija genocida

Da je sva muka u ovoj parafašističkoj organizaciji… A, nije! Gradski oci, gradske vlasti, policija, svi zajedno, pljunuli su po žrtvama genocida. Pljunuli bezglavo, sramno i opet stavili prst u ranu one preživjele bije iz Srebreničke.

Ovom sramnom odlukom, kojom se odobrava naci-skup, svi đuture su se svrstali u vagone sa četnicima Dražinim i Đujićevim, sa koljačima Lukićevim, a partizanske epopeje odavno su pretvorene u svenarodni predizborni krkanluk sa gore pomenutim nacionalističkim ikonama na kapama, šajkačama i majicama. Ovim vozom odavno upravlja Ratko Mladić – “heroj, a ne zločinac”, poremećeni um koji je u crno zavio bošnjački narod i u sramotu do neba srpski.

Nezgodacija po ovu sramotnu vlast u Banjaluci jeste to što nije izborna godina. I, po sistemu “daj šta daš”, može proći i parada nacionalista – po cijenu nemira, nereda, podizanja međunacionalne mržnje do tačke ključanja, e da bi se održalo “podgrijano nacionalno biće”. Ova vlast ne samo da nema moralnih skrupula, ona je spremna i svoj narod, predominantno srpski, staviti u rascjep i ugroziti bezbjednost svih stanovnika Banjaluke, za koricu pažnje i Mladićev naklon. Žalosno, ali je to tako.

Politika jeste vještina mogućeg, ali je u nas vještina indukcije zla.

Banjalučani, na vas je red!

Ako se skup održi, a održaće se, biće to konačni test za Banjalučane. Obrazovane i manje obrazovane, intelektualce i radnike, penzionere i zaposlene, studente i budžetlije… Biće to ultimativni test, kojem li se Banjaluka priklonila carstvu i da li je do kraja utonula u dubine zla ili postoji barem foton svjetlosti? A, to je lako pokazati. U teoriji, nije teško biti čovjek.

Dok opskurna kolona bude šetala centrom Banjaluke, ne treba ih provocirati. To će “Zavetnici” u svojoj patetici velikomučeništva jedva dočekati. Treba pokazati svojim glasom da ste veći i bolji od hordi izbezumljenih nacionalista.

Pisci, glumci, novinari, profesori, učitelji, ljekari, pravnici… eto vam prilike da se u ljude upišete. Sa katedri, sa govornica, sa bina i pozornica, iz parkova i sa ulica, iz tekstova i opservacija, sa tribina i okupljališta… pokažite svijetu da u Banjaluci ima i ljudi mimo svjetine. Učite djecu o genocidu srebreničkom, održite istorijski čas. Tu, u parkovima, na blogovima, na društvenim mrežama… Danas je sve javno, vidljivo, dostupno. Svaki, i najmanji trag o čovječnosti o vama i u vama biće u digitalnim spisima eonima dostupan čovječanstvu.

I da vidimo jednom tu društveno-angažovanu Banjaluku. Da vidimo te profesore ljevičare, te slobodoumne umjetnike, te nezavisne i etički potkovane novinare. Da čujemo glas struke, teorije, koja djeci kroz vrijeme obrazlaže genezu ljudskog zla. Budite ljudi, budite novinari, okrenite leđa i ignorišite svjetinu. Ne dozvolite da vaše informativne emisije pune opskurni likovi sa četničkom ikonografijom.

Neka bude minut ćutnje za žrtve genocida

Ako treba da ćutimo, neka to bude minut ćutnje za žrtve srebreničkog genocida. Neka taj, baš taj minut zapara uši neofašistima, a onda se derite, urlajte iz svih raspoloživih sredstava vaše struke i nauke protiv fašista koji karnevališu po Banjaluci. Neka se od Univerziteta do Televizije čuje osuda ljudi koji zlo slave na ulicama vašeg grada.

Eh!

Pusti sni zdravog razuma. Ovo bi bilo gdje u svijetu bio aktivistički poziv, koji i ne treba upućivati normalnim ljudima. Samo u Banjaluci ovo je utopizam. Najobičnija idealistička zabluda šačice slobodnomislećih. Ostaće tako Banjaluka navijek ista kukavica, sa pet-šest Don Kihota, koji pokušavaju spasiti obraz onih 200.000 što ne žele da im se obraz spasi. I već vidim kako entitetski režim te hrabre ljude koji ustaju protiv tiranije zla etiketira kao “strane plaćenike i domaće izdajnike” dok “objektivno informiše o dostojanstvenom skupu podrške Ratku Mladiću”.

Bez zakona mi ne možemo. Zakon je tu da štiti žrtvu, kažnjava zločinca i, prije svega, prevenira novo zlo. A, u nas nema zakona. Genocid ne samo da se može negirati, nego se, kao što vidimo na dan obilježavanja genocida, prave bahanalije u čast onih što ga počiniše.

Nego, šta je sa žrtvama genocida iz banjalučke vizure? Nema ih! Ne gleda se to u Banjaluci kao dženaza pobijenim. Ne, to je tek jedna parada “tamo njih”, na koju paradom valja odgovoriti. Morbidne glave u foteljama Grada Banjaluke racionalizuju: hepeningom na hepening. Ne, ne, nema tu za njih 8.372 ubijena čovjeka. To nisu mrtvi ljudi… To su tek brojevi, na koje karnevalom četnika u centru Banjaluke treba odgovoriti. I kako nazvati vlast koja ne da zabranjuje jedan neofašistički skup, nego ga odobrava, a da taj naziv bude pristojan? Ne, nema lijepe riječi za njih.

Kako nazvati Banjalučane, koji će slijeganjem ramena, mutavo propratiti ovaj morbidluk u po centra grada? E, za to ima riječ: saučesnici!

Saučesnik ili pokajnik

Banjalučani, hoćete li izdati onu uncu ljudskosti i nastaviti stranputicom nacionalne narkomanije? Hoćete li po ko zna koji put metaforičko uriniranje po mrtvima prećutno odobravati i racionalizirati nekakvim dankom u krvi, šta li?

Ili ćete se upisati u ljude? Vidite, uvijek možete biti bolji profesori, glumci, novinari, sudije, advokati, studenti… ali slabo kad se otvara portal za biti boljim čovjekom.

A to je 11. jula. Tada će se u Banjaluci razdvojiti čovjek od nečovjeka. Upamtite, i kolektivni minut ćutnje će biti glasniji od urlikanja svjetine koja zaziva Ratka Mladića.

Prestanite slaviti genocid i njegove kreatore. To je ultimatum za upis među ljude.

Nema pravdanja! Nema opravdanja! Osudite zlotvore!


08.07.2017.

SRĐAN ŠUŠNICA: DRAGAN ČOVIĆ I HERCEGOVAČKI HDZ NA SVE MOGUĆE NAČINE KIDIŠU NA BiH

Srđan Šušnica: Dragan Čović i hercegovački HDZ na sve moguće načine kidišu na BiH

Juli 08. 2017.


Srđan Šušnica, kulturolog iz Banja Luke, za “Zašto?” objašnjava zbog čega praznici kojima se obilježava državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine nisu postali zajednički za čitavu državu već se koriste kao sredstvo razdora između njena tri naroda.


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic, andrej plenkovic i kolinda grabar kitanovic fotos

Image result for dragan covic, andrej plenkovic i kolinda grabar kitanovic fotos

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


  • Agresija

Nemam nikakavih nedoumica i dilema u pogledu toga zašto nemamo zajedničke simbole koji bi bili građanski i univerzalni.

Mislim da je razlog tome što je politika, ili tačnije politike, koje su devedesetih godina izvršile agresiju i kidisale na Bosnu i Hercegovinu — na bh. identitet, državu, državnost, istoriju, njen način života — još uvijek ne samo žive već su još uvijek vladajuće i još uvijek dominantne, i to naročito u Republici Srpskoj.

  • Država

Republika Srpska se za jedan jot nije odmakla, politički poredak ili režim za jedan jot se nije odmakao od Karadžićevih i Miloševićevskih politika i tendencija.

Oni su u Dejtonu legalizovani, što im je obezbjedilo dugovječnost i ubojiti arsenal protiv BiH kao takve, protiv bh. istorije, protiv formiranja državnopravnog identiteta njenih građana i protiv svih onih koji misle da BiH treba da ostane jedinstvena, cjelovita država i da se uredi kao demokratska, funkcionalna i decentralizovama država, ali ne po etničkim i vjerskim principima.

  • Pozicija

Sa druge strane, imamo i tu komponentu hercegovačko-kriminalnog političkog klana oko Dragana Čovića i hercegovačkog HDZ-a koji takođe na sve moguće načine kidiše na BiH.

Na svu sreću, njihova pozicija nije legalizovana u Dejtonu kao Republika Srpska, kao entitet, na čemu oni rade uveliko, svim silama se trude da se i ta pozicija legalizuje.

  • Zasjedanje

Nisam iznenađen zašto 22 godina poslije završetka rata BiH ne može da dobije svoje simbole, ne može da nađe neki okvir pravni, državni, javni univerzalni koji bi da kažem izrodio potrebu i nužnost da postoji jedan Dan državnosti.

Zna se koji je dan državnosti, zna se kada je BiH postala država — postala je država na zasjedanju ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, Dan ustavnosti kada je dobila svoj ustav, Dan nezavisnosti kad je dobila svoju nezavisnost, dan međunarodnog priznanja i tako dalje.

  • Rat

Jedini dan oko kojeg se oni relativno slažu jeste taj Dayton, taj 21. novembar kada je okončan rat.

Međutim, neki vide Dayton kao datum u kojem su, legalizovali svoje zločine a drugi vide Dejton kao dan kada je prestao rat nauštrb BiH kao građanske države i zato se i to možda malo drugčije posmatra.

  • Spor

U Republici Srpskoj pod sadašnjom propagandom i indoktrinacijom Dodikovskog režima, poduprtog onom starom, ratnom, zločinačkom garniturom, koja je još uvijek prisutna u svim strukturama politike, bezbjednosti i biznisa u RS-u i poduprta ruskom političkom i ekonomskom podrškom stare mantre iz devedesetih su na stazi i nikada neće priznati 1. mart, nikada neće priznati ni Dejton kao početak Republike Srpske.

Oni će negirati da je Republika Srpske stvorena u Dejtonu i da ova Republika Srpska u kojoj mi živimo nije Dejtonska već je to devetojanuarska Republika Srpska i zbog toga ćete imati taj spor.

To je jednostavno tako.

  • Ucjena

Okupacije BiH od strane velikosrpske ideologije još traje, ucjenjivanje BiH od strane velikohrvatske ideologije još uvijek traje.

Ja ne vidim kada će to prestati i na koji način demokratskim sredstvima to može prestati.

(Kliker.info-RSE)

///////////////////////////////////

Više od 5.000 osoba : Marš mira krenuo iz Nezuka ka Potočarima

Juli 08. 2017.



Više od 5.000 osoba krenulo je jutros iz Nezuka ka Potočarima, učestvujući na ovaj način u ovogodišnjem Maršu mira koji se održava u znak sjećanja na sve nevino ubijene Srebreničane u julu 1995. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Ćamil Duraković, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 22. godišnjice genocida podsjetio je da tradicija održavanja Marša mira traje već 12 godina.

“Sada je Marš prerastao u jednu planetarnu aktivnost gdje imamo ljude koji dolaze sa svih strana svijeta, a i oni koji su potomci onih koji su ubijeni ‘95. na ovom putu. Sam naziv Marš mira je poruka da se, kroz način ovog živog sjećanja, kroz hod trasom, barem jednim dijelom osjeti ono što su ljudi preživljavali”, poručio je Duraković.

Cilj je da se oda počast onima koji su izgubili živote na “putu smrti”, da se klanja dženaza u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Duraković je dodao da svake godine jednom trasom Marša mira učestvuje i neko od visokih zvaničnika.

Munir Habibović, jedan od organizatora Marša mira, potvrdio je da očekuju da u Maršu bude između 5.000 i 7.000 osoba.

“Trasa je spremna, jutros smo imali par intervencija na određenim mjestima. Ove godine smo puno radili na trasi. Pozivam sve učesnike da se drže kodeksa ponašanja i da se ponašaju shodno onome zbog čega smo tu”, istakao je on.

Muhamed Papić, jedan od organizatora Marša od Sarajeva do Nezuka, podsjetio je da je grupa od 70-tak osoba na put krenula 3. jula.

“Propješačili smo oko 170 kilometara. Krenulo nas je 68 i ovo je šesta godina zarednom da dolazimo iz Sarajeva”, pojasnio je Papić.

Njegova poruka iz Nezuka jeste da se genocid više nigdje ne ponovi na planeti i da svi “ti šehidi neće biti zaboravljeni”.

Najmlađi učesnik u grupi ima 17, a najstariji 65 godina. Edin Džinalić je sa dvoje maloljetne djece došao iz Tešnja.

“Ovo mi je sedmi put. Krenuo sam da odam počast svim poginulim. Nama danas je opet dobro, kako je bilo njima ‘95. Mi opet idemo i ne bojimo se hoće li neko zapucat… Nije mi teško”, kazao je Džinalić.

Ercin Senlik je stigla s grupom Turaka iz Turske.

“Ovo je prvi put da sam ovdje”, kazala je Senlik. Said Sakić je došao iz Kalesije, a u Maršu učestvuje 12. put.

“U Maršu učestvujem da se ne zaboravi. Imam mnogo prijatelja koji su preživjeli. Najgore mi je kada dođem u Fabriku akumulatora”, poručio je Sakić.

Na trasi od Nezuka pa do Potočara učesnici prolaze maršrutom: Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci – Burnice – Kameničko Brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Šušnjari – Budak – Potočari (Memorijalni centar).

U Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula bit će klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop 71 novih identifikovanih posmrtnih ostataka žrtava genocida, kojeg su u julu 1995. godine počinile Vojska i policija RS, kao i paravojne formacije iz RS i Srbije nad Bošnjacima “zaštićene zone UN-a”.

(Kliker.info-AA)

//////////////////////////////////////
////////////////////////////////////////////


Josip Pejaković : Ne mogu pričati viceve o Sulji i Muji

Monodrama “Bh stend-drp tragedy” novi je komad prvaka drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i jednog od najvećih bh. glumaca Josipa Pejakovića. Monodrama će biti izvedena sutra u galeriji BKC-a u

/////////////////////////

KRAJ AGONIJE: Postignut sporazum s borcima koji su sedmicama protestirali ispred Vlade FBiH

KRAJ AGONIJE: Postignut sporazum s borcima koji su sedmicama ...

///////////////////////////

Nenad Čanak: Srebrenica je podsjetnik šta se dešava kada vlast padne u ruke zločinaca

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i narodni poslanik u Skupštini Srbije Nenad Čanak najavio je da će prisustvovati komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici koja će se održati u Memorijalnom centru [...]

/////////////////////////

GOLOGUZA JUGOSLAVIJA: Bivša država bila je raj za nudiste...

GOLOGUZA JUGOSLAVIJA: Bivša država bila je raj za nudiste ...

08.07.2017.

BiH I HRVATSKA: DOBRI SUSJEDI, EVROPSKI PARTNERI

BiH i Hrvatska: Dobri susjedi, evropski partneri


Image result for andrej plenkovic i denis zvizdic fotos

Andrej Plenković i Denis Zvizdić

///////////////////////////////////

Vijeće ministara BiH i Vlada Hrvatske zajedničkom izjavom navela su kako će sva bilateralna pitanja rješavati kao partneri i dobri susjedi poštujući teritorijalni integritet i suverenitet. Dvije države pripremit će i zajedničke projekte kojima bi se mogle natjecati za finansijska sredstva iz odgovarajućih fondova EU.

Ovoj izjavi prethodila je zajednička sjednica dviju vlada na kojoj je razgovarano o 50 tačaka dnevnog reda. Prednost je, kako je rečeno data onim pitanjima koja su od najvećeg prioriteta..

„Poseban fokus je na evropske integracije, a razgovaralo se i o drugim bitnim pitanjima iz oblasti ekonomske saradnje, jačeg infrastrukturnog povezivanja ponajprije saobraćaja, u rješavanju pitanja koja značejno mogu unaprijediti protok roba, ljudi i kapitala, pogotovu u pograničnim dijelovima, i zbog toga smo razgovarali i dogovorili otvaranje novih graničnih prijelaza", istakao je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić.

BiH i Hrvatska potpisale su i ugovor o evropskom partnerstvu. Hrvatska će ostati posvećena tome da pomogne susjednoj zemlji na tom putu, jer kako je naveo hrvatski premijer Andrej Plenković za Hrvatsku u bilateralnom smislu, važnije zemlje nema.

„Hrvatska želi riješiti što je moguće više otvorenih, bilateralnih, pitanja koja su s nama proteklih godina, ali isto tako snažno podupirati BiH kao cjelovitu i funkcionalnu državu na njenom reformskom putu i putu prema članstvu u EU“, kazao je Plenković.

Ministri spoljnih poslova Hrvatske Marija Pajčinović Birić i BiH Igor Crnadak potpisali su sporazum o evropskom partnerstvu
Ministri spoljnih poslova Hrvatske Marija Pajčinović Birić i BiH Igor Crnadak potpisali su sporazum o evropskom partnerstvu

Uspješno je, kako su naveli predstavnici vlada dvije zemlje riješeno pitanje sticanja vlasništva nad nekretninama građana Federacije BiH u Hrvatskoj i obratno.

Međutim, druga pitanja, za koje je i predsjedavajući Zvizdić rekao da već godinama opterećuju odnose, ostala su mahom na čekanju i bez konkretnih rješenja.

Među njima je i Pelješki most, koji je kamen spoticanja još od najave njegove gradnje. Za BiH, kako je i ovom prilikom rečeno strateški je interes da joj se obezbijedi neškdljiv prolaz, razgraničenje na moru, ali i mogućnost nesmetane morske komunikacije. Za Hrvatsku prioritet je omogućiti komunikaciju s tim dijelom teritorije. O načinima, kažu obje strane, biće još govora. Razgovarano je i o odlaganju nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, ali ima li rješenja, nije saopšteno.

Hrvatski se premijer Plenković dotakao i pitanja jednakopravnosti i konstitutivnosti Hrvata u BiH, u kontekstu Izbornog zakona.

„Vidjeli smo odluku Ustavnog suda o brisanju nekoliko članaka Izbornog zakona i sada očekujemo dalje aktivnosti Izborne komisije. Stoga sam i rekao da očekujem da se na vrijeme, do izbora 2018. na odgovarajući način urede pitanja koja će prije svega omogućiti pravične izbore u BiH“, smatra Plenković.

Slučaj Prlić i ostali pred Haškim tribunalom osjetljiva je tema u odnosima dvije zemlje
Slučaj Prlić i ostali pred Haškim tribunalom osjetljiva je tema u odnosima dvije zemlje

Nisu zaobišli ni teme koje se tiču ratne prošlosti, od hapšenja pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, pa do presude Prliću i drugima u Hagu. Plenković, međutim ne očekuje da to optereti odnose. No, činjenica je da dijelom odnose opterećuju izjave koje BiH stavljaju u kontekst terorističke prijetnje. Za Zvizdića takve su ocjene neutemeljene.

"Pitanje terorizma je globalna pošast od koje niko nije zaštićen. Moja osobna poruka je da se prvo pospremi lično, pa da se onda gleda u dvorište komšije. Mi smo jako posvećeni borbi protiv terorizma, i nijedna osoba iz BiH nije mjesecima otputovala na strano ratište. To su podaci naših obavještajnih službi", kaže Zvizdić.

Pitanje Agrokora, koje je bilo na dnevnom redu, trebalo bi uskoro biti riješeno, najnovijim kreditima i planovima za restrukturiranje kompanije.

BiH i Hrvatska su potpisale i protokol o traženju nestalih, ugovor o uzajamnoj zaštiti tajnih podataka, sporazum o saradnji u oblasti turizma, te memorandum o saradnji mladih. Predstavnici Hrvatske vlade također su podcrtali i da će snažno poduprijeti pokretanje Aktivacijskog plana za članstvo u NATO.

Ovo je i prva sjednica dvaju vlada nakon sedam godina. Na sjednici održanoj 2010. godine u Splitu glavne su teme bile prekogranična saradnja, uključujući saobraćajno povezivanje, zaštitu okoliša, sigurnost i privredu.







08.07.2017.

APEL UPRAVNOG ODBORA PIC-a : "NIJE VRIJEME ZA PROVOKACIJE NEGO ZA ODAVANJE POČASTI ŽRTVAMA"

Apel Upravnog odbora PIC-a : “Nije vrijeme za provokacije nego za odavanje počasti žrtvama”

Juli 07. 2017.


APEL UPRAVNOG ODBORA PIC-a PRED KOMEMORACIJU U SREBRENICI: 'Nije vrijeme za provokacije nego za odavanje počasti žrtvama'

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (Peace Implementation Council-PIC) razmatrao je na posljednjem sastanku u Sarajevu, između ostalog, i događaje u Srebrenici te širem području uoči predstojećih komemoracija.

UO PIC-a apelirao je na učesnike svih vjera i nacionalnosti da se ponašaju dostojanstveno, kako i dolikuje prirodi tog događaja.

– Napadi na ožalošćene i preživjele, kao i na učesnike, neprihvatljivi su i treba ih u potpunosti istražiti, a počinioce dovesti pred lice pravde. Nije vrijeme za provokacije nego da se oda počast žrtvama i razmisli o stvarnoj cijeni sukoba među ljudima – navodi se u izjavi.

Ambasadori UO PIC-a izrazili su puno uvjerenje da će organi na svim nivoima, državnom, entitetskom i lokalnom, kao i organizaciona tijela, organizacije civilnog društva i svi pojedinci koji su uključeni u organizaciju komemoracija doprinijeti uspostavi dostojanstvenog i sigurnog ambijenta tokom trajanja predstojećih događaja, promovirajući pomirenje, toleranciju, dobre odnose i miran suživot.

– Ambasadori su svjesni patnji koje su prouzrokovali genocid i drugi zločini, te su potvrdili prava žrtava i preživjelih, ponovivši potrebu za ulaganjem daljih napora u pravcu pomirenja i uspostavljanja dobrih odnosa u zemlji i regionu. Tolerancija, prihvatanje i miran suživot su apsolutni zahtjevi civilizacija koje se zasnivaju na pravima i slobodama, demokraciji i jednakopravnosti – ističe se u izjavi visokog predstavnika i ambasadora Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira iz Evropske unije, Francuske, Holandije, Italije, Japana, Kanade, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Španije, Turske i Velike Britanije, saopćeno je iz OHR-a.

(Kliker.info)

/////////////////////////

Nenad Čanak: Srebrenica je podsjetnik šta se dešava kada vlast padne u ruke zločinaca

Juli 07. 2017.

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i narodni poslanik u Skupštini Srbije Nenad Čanak najavio je da će prisustvovati komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici koja će se održati u Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula i da su predstavnici LSV i ranijih godina prisustvovali komemoraciji srebreničkim žrtvama.

“Već dugi niz godina je u Potočarima neko iz LSV prisutan. Bojan Kostreš, potpredsjednik stranke, kada je bio predsjednik Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine u to vrijeme je bio prvi državni funkcioner iz Srbije koji je bio u Potočarima. Meni ovo nije prvi put da idem, to jednostavno mora da se uradi ako se želi napraviti bilo kakav ozbiljan pomak u pomirenju i uspostavljanju normalnih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine“, rekao je Čanak za Anadoliju.

Lider LSV naglasio je da je jasno da pojedinim predstavnicima političkih elita sa svih strana odgovara da manipulišu tako stresnim događajima kao što je bio genocid u Srebrenici.

“Mislim da se tu, s jedne strane onih koji to osuđuju i s druge strane onih koji to napadaju poptuno sramotno relativizuje veličina samog zločina, najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata i mislim da je poenta u tome da se tom relativizacijom praktično dovodi do toga da se sakupljaju jefitni politički poeni. Jer kad god neko na ovim prostorima nema odgovor na ekonomske probleme, na probleme zdravstvene zaštite, penziono-invalidske zaštite i slično, onda se počne hvatati za patriotizam, za žrtve, umjesto da Srebrenica bude strašni podsjetnik do čega dovode države jedna drugu kada vlast padne u ruke zločinaca. Ona, nažalost, se dosta često pretvara u poprište političkih manipulacija“, ocijenio je Čanak.

Komentarišući zvaničan stav bivšeg predsjednika Vlade Srbije, a sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se u Srebrenici dogodio strašan zločin, a ne genocid, i mogućnost da se izborom Ane Brnabić za novu predsjednicu republičke vlade izmijeni državni stav po pitanju događaja u Srebrenici iz augusta 1995. godine, Čanak je naglasio da je taj događaj za njega genocid, i da ne želi da licitira oko toga kakav će biti odnos nove premijerke spram toga.

“Ne bih htio da licitiram oko toga iz jednostavng razloga što ja genocid nazivam genocidom s obzirom na to da je tako opisano u presudi Haškog tribunala i ja nemam namjeru da ispravljam Haški tribunal u tom slučaju. Ako ste primijetili, Haški tribunal je napravio mnogo grešaka, mnogo propusta, donio presude koliko god se ja sa nekima neslagao. Jedna od njih je gotovo sigurno to da Vojislav Šešelj nije nizašta kriv, a lično sam svjedočio mnogim stvarima za koje bi morao biti procesuiran, ako ne pred Haškim tribunalom, ono sasvim sigurno pred sudovima u Srbiji i ne samo on. Ja sam ga naveo kao najpoznatijeg iz devedesetih u tom svjetlu. Međutim s obzirom na to da je to jedini sud koji se bavio zločinom u Srebrenici, tako i ova presuda mislim da nas, ako želimo da poštujemo međunarodne institucije, obavezuje da stvari nazovemo svojim pravim imenom. U tom smislu genocid je genocid, a to što se ponekad kod nas naziva etničko čišćenje je tepanje genocidu, što je nedopustivo. Svako etničko čišćenje je suštinski genocid“, naglasio je Čanak.

Odgovarajući na pitanje da li u procesu pomirenja u regionu mogu da učestvuju ljudi koji su bili u strukturama vlasti tokom ratova na prostoru SFRJ, ili je za to potrebna nova politička elita, predsjednik LSV navodi da nije poenta da li su stari ljudi tu, nego da li su stare ideje tu. Jer ljudi se mijenjaju.

“Da mi je neko rekao da će Srbija 2017. godine opet pred obilježavanje srebreničke tragedije imati i one koji smatraju da je to ‘podvala srpskom narodu’, a da će se u Banjaluci organizovati skup podrške Ratku Mladiću baš 11. jula, ja ne bih u to vjerovao. Ali takođe ne bih ni vjerovao da žena može da bude na čelu Vlade u Republici Srbiji. Znači, događaju se stvari koje su zaista nevjerovatne na svaku stranu. Potrebne su nove ideje, da se hladne glave suoči sa prošlošću. Ne treba bježati od antifašizma, od svega onoga što je ustvari definisalo i Srbiju i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ostale republike bivše Jugoslavije i najzad shvatiti da je moderna Evropa zasnovana na antifašizmu, bez obzira na to koliko je to u trenutno demode ideja. To je jedina ideja uz koju ovaj prostor ima ikakvu budućnost“, zaključio je Nenad Čanak.

(Kliker.info-AA)

07.07.2017.

ISTORIJSKA DVA I PO SATA: DONALD TRUMP I VLADIMIR PUTIN U HAMBURGU DOGOVORILI PREKID VATRE U SIRIJI 1?

Istorijska dva i po sata: Trump i Putin u Hamburgu dogovorili prekid vatre u Siriji !?

Juli 07. 2017.


Predsjednici SAD-a i Rusije Donald Trump i Vladimir Putin tokom prvom susreta u Hamburgu dogovorili su prekid vatre na jugozapadu Sirije, ali i razgovarali o navodima o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore.

Prvi sastanak dvojice lidera trajao je dva sata i 15 minuta.

Američki državni sekretar Rex Tillerson rekao je nakon sastanka da su predsjednici razgovarali o sadašnjim i budućim odnosima dvije zemlje.

Kazao je kako su Trump i Putin pokazali da dijele”jasnu pozitivnu hemiju” tokom njihovog prvog direktnog susreta.

“Što se tiče karaktera njihovog susreta koji je trajao dva sata i 15 minuta, mogu ga opisati kao veoma konstruktivan. Dvojica lidera su, rekao bih, veoma brzo uspostavili vezu”, dodao je on, a prenosi AFP.

Rekao je kako ni Trump, ni Putin, nisu željeli okončati sastanak te da su u jednom trenutku savjetnici poslali suprugu američkog predsjednika, Melaniju Trump, da pokuša prekinuti njihov razgovor, ali se sastanak nastavio još sat, javlja Guardian.

Tilerson je dodao da su dvojica lidera razgovarali o više tema, uključujući situaciju u Siriji i podržali prekid vatre na jugozapadu te zemlje koji će stupiti na snagu od 9. jula, prenosi Reuters.

Oni su također razmotrili kako postići deeskalaciju u drugim dijelovima Sirije koji nisu obuhvaćeni dogovorom o primirju.

Miješanje Rusije u američke izbore

Tilerson je dodao da i Rusija ima interes da Sirija bude stabilna i da dođe do razgovora o budućem vodstvu te zemlje, dodajući da SAD ne vidi buduću ulogu za porodicu Assad.

Način na koji će predsjednik Bashar Al-Assad otići ostaje da bude utvrđeno, ali je izvjesno da će negdje u procesu političke tranzicije on otići, rekao je Tillerson, prenosi Reuters.

Trump i Putin imali su i “oštru razmjenu” mišljenja o tvrdnjama o ruskom miješanju u američke izbore, prenosi AFP.

Rusija je tražila dokaze o navodnom miješanju u američke izbore, rekao je Tillerson, a javlja AP.

Tillerson je kazao kako je Trump nekoliko puta pitao Putina o navodnom ruskom miješanju u američke izbore, a da je Putin negirao upletenost Rusije.

S druge strane, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov rekao je kako je Trump prihvatio Putinovu tvrdnju da se Rusija nije miješala u američke izbore.

Dvojica lidera razgovarali su i o stanju na istoku Ukrajine, Sjevernoj Koreji, terorizmu i drugim pitanjima.

Prije sastanka iza zatvorenih vrata, Putin i Trump nakratko su razgovarali pred novinarima.

“Čast mi je sresti se s vama. Radujem se pozitivnim stvarima za Rusiju i Ameriku”, rekao je Putin Trumpu.

“Drago mi je da sam vas sreo lično. Ranije smo pričali telefonom, ali takvi razgovori nikako nisu dovoljni”, kazao je.

“Ako želite imati pozitivan ishod u bilateralnim pregovorima i riješiti većinu pitanja međunarodne politike, onda su doista potrebni sastanci licem u lice”, dodao je Putin.

Prvi susret uživo

Prethodno su se predsjednici Trump i Putin, prilikom prvog susreta uživo, i rukovali.

Trump je u petak ujutro objavio na svom Twitter profilu da se raduje susretu s ruskim predsjednikom.

“Radujem se svim današnjim susretima sa svjetskim liderima, uključujući i sastanak s Vladimirom Putinom. Imamo o mnogo čemu razgovarati”, napisao je Trump.

Gorbačov: Obnoviti povjerenje

Posljednji predsjednik Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov pozvao je američkog i ruskog predsjednika da obnove povjerenje između dvije zemlje.

Gorbačov je, uoči summita G20 u Hamburgu, kazao ruskoj agenciji RIA Novosti da je dobro što se taj susret konačno događa, ali da je “sramota što do njega dolazi tek sada”, prenosi AFP.

“Izgubljeno je dosta vremena da bi se nadoknadilo. Oni moraju obnoviti povjerenje”, rekao je Gorbačov.

Bivši sovjetski predsjednik uporedio je taj susret sa svojim prvim susretom s tadašnjim predsjednikom SAD-a Ronaldom Reaganom u Ženevi 1985. godine i kazao da su pojedini članovi Reaganove administracije pokušali spriječiti da do njega dođe.

“On nije podlegao pritisku i mi smo na taj sastanak došli s ozbiljnim, konstruktivnim prijedlozima. Sada lideri moraju pogurati neke stvari. Oni sve moraju staviti za pregovarački stol i uspostaviti mehanizam za suradnju”, ocijenio je Gorbačov.

/////////////////
/////////////////////////

ĆIRO BLAŽEVIĆ OTVORIO DUŠU: 'Mamić i Šuker su mi napravili najveće zlo, a tokom karijere najviše me impresionirao Safet Sušić'

ĆIRO BLAŽEVIĆ OTVORIO DUŠU: 'Mamić i Šuker su mi napravili ...

/////////////////////

BURNO ROČIŠTE ZA 'BANKU SRPSKE': Nenaplativi krediti i na Djevičanskim ostrvima, u Panami, Litvaniji...

BURNO ROČIŠTE ZA 'BANKU SRPSKE': Nenaplativi krediti i na ...

/////////////////////////////////
07.07.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: SREBRENICA PO 'BABUŠKI'

Kurspahić: Srebrenica po 'Babuški'



Identični i robotizovani svi "argumenti" poricatelja

Identični i robotizovani svi "argumenti" poricatelja

//////////////////////////////////

(Komentar *)

Kako se približava još jedna, 22. godišnjica, "najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata", genocida u Srebrenici, po već viđenom scenariju množe se i provokacije čija je jedina svrha da umanje žrtve i do boli uznemire preživjele.


Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos


Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos


Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos



Image result for ljiljana bulatovic i srpski nacionalisti fotos


Image result for ljiljana bulatovic negator genocida

NEGATOR GENOCIDA LJILJANA BULATOVIC
Ć  


Image result for milorad dodik i dragan covic karikature


Image result for ljiljana bulatovic negator genocida

LJILJANA BULATOVIC NEGATOR GENOCIDA

...................................

Zakazuje se, pa u posljednji čas odgađa, promocija knjige "Srebrenica: Laž i podvale srpskom narodu" neposredno uoči pokopa još 70 žrtava genocida, među kojima su i djeca.

Onda se umjesto tog kopanja po ranama preživjelih u samoj Srebrenici za 11. juli u Banjaluci najavljuje skup "Podrška generalu Ratku Mladiću – Stop lažima o Srebrenici".

Bolesnu logiku tog nagona da se poriče genocid, umanjuju njegove žrtve i vrijeđaju preživjeli demonstrirao je nedavno prvi srpski gradonačelnik Srebrenice Mladen Grujičić u dokumentarnoj emisiji BBC-a "Srebrenica: Poricanje genocida", u kojoj o haškom osuđeniku za genocid Radovanu Karadžiću govori kao o heroju a podržava i ideju "mirnog razlaza Federacije i Republike Srpske".

Na direktno pitanje da li se u Srebrenici dogodio genocid Grujičić odgovara: jeste bio zločin ali ne i genocid: "Na isti način je ubijan i srpski narod ali to nije okarakterisano kao genocid". Rekao je kako tako govore i najviši predstavnici Srbije i Republike Srpske.

Kako poricateljima dokazati da je u Srebrenici počinjen genocid. 'Babuškama' – nikako"

Na taj način je Grujičić objasnio i lakoću s kojom se iz perspektive srpskog nacionalizma laže o prirodi i razmjerama zločina: ako tako govore najviši predstavnici Srbije i entiteta zašto tako ne bi govorio i "mislio" srpski gradonačelnik Srebrenice i građani sve do djece u školama kojoj se zabranjuju lekcije o opsadi Sarajeva i međunarodno-pravno utvrđenom genocidu u Srebrenici.


To je istorija po principu mitske "Babuške", drvene suvenir-lutke koja se obavezno donosila sa putovanja u Rusiju: kad odvrnete i otvorite tu lutku starice s trouglastom maramom na glavi, iz nje će izviriti ista takva "Babuška", pa onda još jedna i još jedna. Tako je i sa poricanjem srebreničkog genocida u službenoj srpskoj politici: kad čujete Tomislava Nikolića da kaže "bio je zločin ali ne i genocid", isto ćete čuti i od Aleksandra Vučića i od Milorada Dodika sve do Grujičića.

Potpuno su identični i robotizovani i svi "argumenti" poricatelja:

  • "Isto je ubijan i srpski narod" (iako za tako šta nema nikakvih dokaza o namjeri istrebljenja razmjera jednog Prijedora sa logorima Omarska i Keraterm i masovnom grobnicom kao što je Tomašica, ni bilo šta slično spaljivanju desetina žena, djece i staraca u kući u Višegradu i pogotovu ništa približno genocidu u Srebrenici).
  • "Većina poginulih u Srebrenici poginuli su u borbama oko tog mjesta" (laž lako dokaziva snimcima hiljada nenaoružanih zarobljenika, dječaka i staraca, koji su odvedeni na masovna gubilišta gdje je organizovana široka logistika genocida: bageri i kamioni za pokop, iskopavanje i prenos u "sekundarne grobnice" oko 8.000 "nestalih").
  • "Haški sud je izricao političke presude kojima se udovoljava želji Amerike i Engleske" da se lažno osudi srpski narod ("argument" sračunat na prikrivanje stvarnih zločinaca iza "cijelog naroda" kojem se tako nameće kolektivna krivica za nešto što su činile vođe i provodili njihovi sljedbenici).

A kako poricateljima dokazati da je u Srebrenici počinjen genocid. "Babuškama" – nikako: one imaju vlastitu drvenu pamet i logiku u kojoj, recimo, pričaju o međunarodnoj zavjeri da se Srbima natovari genocid.

Da, umjesto robotizovanog ponavljanja službene mantre "bio-je-zločin-nije-bio-genocid" imaju potrebu da nešto i nauče postoje bogati i uvjerljivi izvori o raširenoj međunarodna zavjeri da se pred svjetskom javnošću nekako prikrije i zataška genocid u Srebrenici.

Našli bi svjedočenja o tome kako su u sjedištu UNPROFOR-a u Zagrebu bjelosvjetski diplomati i činovnici "sanitizirali" izvještaje s terena da se ne vide prave razmjere počinjenih zločina.

Mogli bi naći kazivanje norveške naučnice-antropologa Tone Bringa o tome kako je nakon prvih saznanja o mogućim zločinima velikih razmjera u Srebrenici sa dvije kolegice specijalizovane za ljudska prava hitno otišla u Tuzlu i prisustvovala kazivanju jednog preživjelog iz "kolone smrti" – koji je u detalje opisivao mjesta i događaje i kako je preživio ispod gomile pobijenih – i kako je bila ljudski pokošena kad je vidjela kako je njihov izvještaj koji je poslan u Njujork govorio o "nedokazanim i nepotvrđenim" pričama iz Srebrenice.

Očajna Bringa – zamolila je američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta (Peter Galbright) da alarmira Vašington. Njegov izvještaj potakao je pomoćnika državnog sekretara Džona Šataka (John Shuttack) da hitno otputuje u Tuzlu i da lično sasluša preživjele iz Srebrenice. Do tada je imao iskustva sa sličnim izvještajem iz Prijedora kad se u administraciji bježalo od kvalifikacije o genocidu jer bi ona obavezivala da se nešto i učini o čemu nije postojala politička volja. Sada je njegov izvještaj o Srebrenici primljen kao alarm da se u Bosni interveniše i zaustavi genocid.

O bolesnoj neutralnosti međunarodne zajednice zanimljivo je i svjedočenje novozelandskog diplomate Dejvida Harlanda (David): jednom je iz Sarajeva poslao dnevni izvještaj o kršenjima primirja i napisao da je bilo 920 prekršaja zabrane korištenja teškog naoružanja sa srpske i 80 sa bosanske strane. Iz Zagreba je u Njujork otišao neutralni izvještaj o "hiljadu kršenja primirja" raspoređujući krivicu na obje strane.

Harland o genocidu u Srebrenici kaže: "Da su odobreni vazdušni udari 8. ili čak 10. jula, sve govori da bi srpska ofanziva stala, a svi pobijeni bili bi živi da je UNPROFOR uradio ono za šta je imao mandat ali nije imao političke volje da se uradi".

07.07.2017.

SONJA BISERKO : ALEKSANDAR VUČIĆ I ANA BRNABIĆ MORAJU PRIZNATI GENOCID, MILORAD DODIK STOJI IZA PROVOKACIJA

Sonja Biserko : Vučić i Brnabić moraju priznati genocid, Dodik stoji iza provokacija

Juli 07. 2017.

Osnivačica je i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko kazala je u razgovoru za INS da rukovodstvo Srbije na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vručićem i premijerkom Anom Brnabić mora priznati da se u Srebrenici 11. jula 1995. godine desio genocid, te da će to dugoročno biti tema odnosa Srbije i BiH.

– Mislim da je mnogo važnije da oni kažu da to jeste genocid, nego hoće li se neko pojaviti u Srebrenici. To niko nije zvanično rekao u Srbiji, barem u ovih pet godina, a ni ranije. To je ono što se od njih očekuje. Da li će prisustvovati ili ne, to će jednog dana svakako morati da urade, ali na jedan dostojanstven način, a ne ovako… To ostaje tema za Srbiju i odnose sa Bosnom dugoročno. Očigledno nema spremnosti u Srbiji da se time bave na jedan moralan način – kazala je Biserko za INS.

Biserko je zajedno sa predstavnicima više organizacija civilnog društva u srijedu zatražila zabranu odražavanja promocije knjige Ljiljane Bulatović u Srebrenici, osobe koja je poznata kao biografkinja Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te aktivni negator genocida. Zahvaljujući i ovoj reakciji, promocija je danas otkazana.


Image result for knizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knizevnica ljiljana bulatovic fotos

Ljiljana Bulatović Negator Genocida

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

– Negiranje genocida od  strane Srbije se nastavlja. Pogotovo od nekih snažnih centara u samoj zemlji, a država tu nije baš naročito jasna kada je u pitanju genocid. Treba biti spreman na reakcije od djela društva koji osuđuje genocid u Srebrenici, a zbog svega  što se u Srbiji dešava u pogledu poricanja genocida. Bulatović je poznata po tim svojim knjigama u kojima brani Mladića, Kradžića i negira genocid u Srebrenici. Bilo je prije par godina takvih  pokušaja i na Pravnom fakultetu u Beogradu, kada su neke organizacije osudile taj događaj pa je došlo i do incidenta kojeg su izazvale razne radikalne desne grupe. Nažalost, to je i zvanična politika društva. Onaj dio civilnog društva i medija koji osuđuju genocid, moraju stalno i iznova reagovati. To još uvijek nije prihvaćeno, kao neka istina – kazala je Biserko.

Ona je komentirala i odluku vlasti u Banjoj Luci da dozvole održavanje skupa podrške Ratku Mladiću i to na 11. juli ove godine kada je izvršen genocid u Srebrenici.

– Što se tiče odobravanja sukpa podrške Mladiću 11. jula, to je ono što je proklamovana politika Milorada Dodika i RS, tako da to ne čudi. To je u funkciji provociranja međunarodne zajednice, da se vidi dokle se može ići – zaključila je Biserko.

(Kliker.info-INS.ba)

////////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 7. juli/srpanj 2017.

07.07.2017.

'PREŽIVIO SAM STRIJELJANJE U SREBRENICI'

'Preživio sam strijeljanje u Srebrenici'





Nedžad Avdić ispred mezara svog oca, Potočari

////////////////////////////////

Jula 1995. godine Nedžad Avdić, tada 17-ogodišnjak, preživio je strijeljanje u Petkovcima kod Zvornika. Prije toga, na početku rata, njegovo selo u okolini Vlasenice je zapaljeno i sa porodicom je izbjegao u Srebrenicu.

Prilikom pada Srebrenice, sa ocem je krenuo šumama u konvoju spasa. Nedžad je zarobljen, a otac je ubijen na tom putu i, nakon što je ekshumiran, sahranjen u Memorijalnom centru Potočari.

Nedžad je nakon 20 godina šutnje odlučio da progovori. Širom svijeta prenosi istinu o događanjima u Srebrenici i proglašen je počasnim doktorom univerziteta Luton u Velikoj Britaniji. Vratio se u Srebrenicu, našao posao, oženio se i dobio troje djece.

Drama Nedžada Avdića počela se odvijati dok je još kao izbjeglica boravio u Srebrenici.

"Naše selo u blizini Vlasenice je spaljeno odmah na početku rata, a mi smo protjerani i došli smo u Srebrenicu. Ja sam tada imao 17 godina. U Srebrenici je bilo teško, ali sam navikao da svakodnevno gledam masakre, mnogo ubijenih ljudi. Međutim, ono što se dogodilo u julu 1995. godine, na to nisam bio spreman, bio sam šokiran", kaže.

Poslije 20 godina šutnje, odlučio sam progovoriti. I šutnja je nekad zločin"

Ono na šta nije bio spreman je gledanje smrti u oči.

Prilikom pada Srebrenice, on je sa odraslim muškarcima krenuo šumama prema Tuzli. U opštoj gužvi, izgubio se od oca i nikada ga više nije vidio. Zarobljen je i odveden na strijeljanje u selo Petkovci kod Zvornika.

"Poslije zarobljavanja, doveli su nas u jednu školu u selo Petkovci kod Zvornika. Čim je pao mrak, oni su počeli sa ubijenjem. Imali su jasan plan – svi treba da budemo ubijeni", prisjeća se Nedžad Avdić.

Teškom mukom, prisjeća se tog 14. jula, dana kada je trebao da bude ubijen.

"Ne mene je red došao negdje oko ponoći 14. jula. Prije toga, cijelog dana trajalo je strijeljenje. Čuo sam jauke. Ruke su nam vezali, skinuli gornji dio odjeće, cipele i čarape. Utovarili su nas na kamione. Na putu do strjelišta vidio sam mnogo mrtvih ljudi na obje strane puta. Tad sam shvatio da je to i moj kraj. Do tada sam se nadao da ću ostati živ, isto kao što su i drugi imali nadu. Nismo ni mogli pomisliti da će nas srpski vojnici sve strijeljati", priča Nedžad.

Iako ranjen, pukom srećom je preživio.

"Kamion nas je potom dovezao na mjesto za strijeljanje. Čim je kamion stao, naredili su nam da izađemo i počeli su pucati. Krio sam se iza ljudi, svi su se krili, nadajući se da ćemo živjeti koju sekundu duže. Molili smo da nam daju koju kap vode, pa da nas onda ubiju. Nisu nam dali vode, samo su pucali", kaže on.

U tim trenucima, riječi su Nedžada Avdića, samo sam pomišljao kako ću umrijeti i da moja majka nikad neće saznati gdje sam i kako sam završio.

"Jedan vojnik je narednio da legnemo i kad smo to učinili, počeli su pucati po nama. Jedan metak me pogodio u lijevo stopalo. Bolovi su bili užasni. Tada sam želio samo da umrem. Dok sam ležao, bio sam pogođen u desnu stranu grudnog koša i u ruku. Očekivao sam da će me pogoditi još jedan metak. U jednom trenutku ugledao sam vojničku čizmu pored sebe. Mislio sam da je došao da me dokrajči, jer ko god je davao znake života, bio je ubijen naknadno. Pucao je u čovjeka do mene. Poželio sam da puca i u mene", govori Nedžad.

Sa još jednim ranjenikom, vidio je užasan prizor. Bio je iscrpljen, ali, uspio je da se spasi.

"Mislio sam da te trenutke neću preživjeti. Nije bilo šanse da ostanem živ. Vojnici su otišli i pošto sam mnogo iskrvario, čekao sam da umrem. Okrenuo sam se na drugu stranu da zauzmem položaj, kako bih lakše umro. U tom momentu vidio sam jednog momka koji je takođe ostao živ. Uspjeli smo ustati. Trebali smo negdje bježati, ali nismo znali gdje smo i u kom pravcu treba da bježimo. Danima smo lutali, spavali na pravoslavnim grobljima, u kanalima, u porušenim kućama i slučajno smo nabasali na jedno selo i tako smo se spasili", priča on.

Nedžad Avdić među nišanima Memorijanog centra Potočari
Nedžad Avdić među nišanima Memorijanog centra Potočari

..................................

Poslije 20 godina šutnje, Nedžad Avdić je odlučio da progovori. Promovisan je u počasnog doktora Univerziteta u Lutonu.

"Mnogi negiraju ono što se dogodilo u Srebrenici jula 1995. godine, ali ja sam odlučio da o tome govorim na jedan dostojanstven način, ne zloupotrebljavajući ni jednog trenutka ličnu tragediju. Odlučio sam da o tome treba govoriti jer je nekad i šutnja zločin. Ja o tome, poslije 20 godina šutnje, govorim ovdje u Bosni i Hercegovini, na koledžima, na univerzitetima širom svijeta jer ima mnogo ljudi koji o tome žele slušati. Univerzitet u Lutonu u Velikoj Britaniji dodijelio mi je počasni doktorat. To je za mene veliko priznanje, ali i za sve druge koji se za istinu bore na jedan dostojanstven način", zaključuje on.

Poslije svega što je proživio, Nedžad Avdić se vratio u Srebrenicu. Svakog dana posjeti mezar svog oca koji je ukopan u Memorijalnom centru Potočari.

Dobio je posao i postao otac.

//////////////////////////////////////////////////
///////////////////////////

'NAJVEĆA RATNA PREVARA 90-ih GODINA' : Kako su snage Armije BiH nasamarile Fikreta Abdića i vojsku krajiških Srba

'NAJVEĆA RATNA PREVARA 90-ih GODINA' : Kako su snage Armije ...

///////////////////

ZAVRŠENA ZAJEDNIČKA SJEDNICA DVIJU VLADA: Premijeri Plenković i Zvizdić zadovoljni ostvarenim napretkom - 2

ZAVRŠENA ZAJEDNIČKA SJEDNICA DVIJU VLADA: Premijeri ...

/////////////////////////////


//////////////////////////////

Dijaspora

////////////////////////////////////

Dženita Abaza na čelu Kalmara : Bosanka gradonačelnica najboljeg turističkog grada u

 ///////////////////////////////////////////////

Dr. Mahira Tanović : BiH je fenomen u negativnom smislu zbog nereda koji se održava već četvrt vijeka

//////////////////////////////////////////////

Intervjui

Ambasador Jonathan Moore: Treći entitet ne dolazi u obzir




///////////////////////////////////////////////////

Saša Janković : Siguran sam da nam ništa ne fali, samo imamo vlasti koje na površinu iznose i podstiču

///////////////////////////////

Prof. dr. Rešid Hafizović: Stjecanje znanja je najljepša zahvala islamu

//////////////////////////////////

Dnevnik

Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA (II)

 




Šemsudin Gegić Shems : DNEVNIK SEOBENOG LICA

07.07.2017.

SREBRENICE, IMAL' KRAJA?

SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?


Čedomir Petrović

Autor
6.7.2017.


SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?

..........................................

Izdvajamo

  • Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su "oni" još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više... Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju.

Image result for ljiljana bulatovic

Image result for ljiljana bulatovic

Image result for ljiljana bulatovic


Image result for ljiljana bulatovic

Image result for ljiljana bulatovic

Ljiljana Bulatović

............................

Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?  

Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i delo.

Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvek želeo više, nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želeo da u svemu bude najveći…

Biografkinja cedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska Republike Srpske pobili, moglo je to i više… Cedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, “U kome bi bilo poželjno premestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negde u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna”. Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju. Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?

Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv delimo, da budemo zajedno i u večnosti, pred nama.

To uvrediti, i želeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome, i da te niko ne vidi i ne čuje, kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi.  Ideš, a ne znaš kuda.

Cediće iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još pre 22. godine, svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju, kad mu nije bilo vreme.

Srebrenica je grad u Republici Srpskoj, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke, to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica, korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći, kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.

Ne zagađujte, tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte so na živu ranu.

Zašto smo takav narod? Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gde su. Uvek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine, svi se teško razbole.

Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu. Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gde im je mesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će poneti neke grickalice. Da li će neko ići i na promociju, i na komemoraciju?

Ako nemaš to u glavi, i srcu, i celom svom telu, toliko žestoko i toliko istinito, da te trese groznica, i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.

Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grehova i za druge. Jahali sa turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…

Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje. Gde su sada ti Srbi?

Ko je Ljiljana Bulatović: Mladićeva "sestra po duhu" i bliska prijateljica ...

07.07.2017.

USTAVNI SUD BiH: DAN NEZAVISNOSTI I DRŽAVNOSTI U SKLADU S USTAVOM

Ustavni sud BiH: Dan nezavisnosti i državnosti u skladu s Ustavom

Juli 06. 2017.


Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbacio je apelacije dijela zastupnika Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska o pitanju ustavnosti 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH i 25. novembra kao Dana državnosti BiH kao neosnovane.

Ustavni sud je utvrdio da je Zakon o proglašenju praznika u skladu s Ustavom, te da, za zastupnike sporne, odredbe nisu u suprotnosti s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti obilježavanja 1. marta Danom nezavisnosti i 25. novembra Danom državnosti podnijelo je 30 zastupnika u decembru prošle godine uz obrazloženje da su Srbi diskriminisani postojećim zakonima i da se ti praznici ne obilježavaju u RS-u.

Zahtjev je podnesen nakon što je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim 9. januar kao Dan RS-a.

“Predsjednik tog entiteta Milorad Dodik je uoči odluke Ustavnog suda rekao da će u BiH nastupiti politički haos ako sud ne proglasi neustavnim Dan nezavisnosti i Dan državnosti BiH tvrdeći da je na isti način neustavnim proglašen Dan RS-a”, javlja reporter Al Jazeere Emir Skenderagić.

Izborni zakon i vitalni nacionalni interes Bošnjaka

Ustavni sud BiH danas je razmatrao i apelaciju Bošnjaka u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH o ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka prijedlogom Izbornog zakona Hrvatske demokratske zajednice BiH.

Ustavni sud je ustanovio da vitalni nacionalni interes nije povrijeđen i da je sve urađeno u skladu s procedurama.

Riječ je o proceduri koju su u maju pokrenuli bošnjački delegati u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, nakon što je Dom naroda usvojio hitnu proceduru za razmatranje izmjena Izbornog zakona BiH, čiji je predlagač Klub Hrvata. Bošnjački delegati su tvrdili da se ovim izmjenama povećava diskriminacija.

Stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora su isticale kako se prijedlogom želi spriječiti da jedan narod bira političke predstavnike drugom.

“Bošnjački delegati su tvrdili da su izmjene štetne po njihov naciolani interes u sva tri dijela: u izboru za člana Predsjedništva BiH, delegate u Parlamentu FBiH i vijećnike u Gradu Mostaru. Rekli su da se izmjenama samo pravi veća diskriminacija i naveli da se u slučaju njihovog usvajanja ne bi mogi izabrati ni Bošnjaci ni Hrvati ni Srbi u mjestima gdje nisu većina”, izvještava Skenderagić.

“S druge strane, stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora, koje su predložile izmjene, ističu da je njihov jedini cilj da onemoguće da jedan narod bira političkle predstavnike drugom narodu. Podsjećaju na izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva bIh iz reda hrvatskog naroda uz tvrdnju da je izabran glasovima Bošnjaka. Stranke okupljene oko HNS-a kažu da izmjene ne disriminiraju nikog i da omogućava da se izaberu i Hrvati koji žive u mjestima gdje nisu većina. Navode da je za to potrebno samo da za njih glasa većina Hrvata, a ne, kako kažu, sarajevska čaršija.”

Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio je i da je odredba člana Zakona o policijskim službenicima neustavna, jer je neprecizna i nejasna.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijela je Borjana Krišto, tada zamjenica predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

(Kliker.info-Aljazeera)




















06.07.2017.

NEMA MJESTA ZA KNJIGU LJILJANE BULATOVIĆ KOJA NEGIRA GENOCID

Nema mjesta za knjigu koja negira genocid




Otkazana je za sutra najavljena promocija knjige Ljiljane Bulatović "Srebrenica – Laž i podvala srpskom narodu". Ovo je načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić potvrdio za Radio Slobodna Evropa.

Najava promocije ove knjige nekoliko dana prije obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici izazvala je osude međunarodne i domaće javnosti i brojnih udruženja zbog negiranja genocida i veličanja optuženih ratnih zločinaca najodgovornijih za genocid.

"To je samo pokazatelj koliko mi imamo razumijevanja, koliko mi ne želimo da provociramo i dovedemo do destabilizacije opštine Srebrenica. To je prije svega shvatila gospođa Bulatović, koja je prihvatila moj prijedlog, i kako je to ona sama rekla – 'Ja dajem podršku stabilizaciji Srebrenice i stabilizaciji tog grada, dajem podršku načelniku i jednostavno, neću učiniti nešto što će donijeti neprilike ovdje, za razliku od drugih, koji u kontinuitetu potenciraju da prouzrokuju nešto što bi dovelo do nekog incidenta'", kaže Grujičić za RSE.

"Ja pokušavam da sve ono što je eventualno sporno u ovih nekoliko dana svedemo na minimum, ali ne vidim razumijevanje na drugoj strani. Ovaj gest je pokazao da mi želimo da ovi dani proteknu u najboljem mogućem redu, dostojanstveno, mirno, bez ikakvih incidenata, a onaj ko prouzrokuje incidente, on će snositi odgovornost", zaključuje načelnik opštine Srebrenica.

Mladen Grujičić: Sve sporno svesti na minimum
Mladen Grujičić: Sve sporno svesti na minimum

..............................

Predsjednik Skupštine opštine Srebrenica Alija Tabaković ranije je upozoravao da se organizovanjem ovakvih promocija dižu tenzije u Srebrenici.

Sam čin odgađanja promocije knjiga Ljiljane Bulatović, poznate po negiranju genocida i veličanju lika i djela optuženog ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i Radovana Karadžića, za Tabakovića je "korak naprijed".

"Najava Ljiljane Bulatović da u sklopu Petrovdanskih dana, u Srebrenici, samo tri dana uoči 11. jula, kada Bošnjaci obilježavaju godišnjicu genocida nad Bošnjacima, organizira promociju takve jedne knjige, sa likom i djelom čovjeka koji je najodgovorniji za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i kome se ovih dana sudi u Hagu za zločin genocida, u najmanju ruku je neodgovorno, ponižavajuće i najgore što se moglo desiti u ovom momentu, posebno ako se dešava u Petrovdanskim danima, kada Srbi obilježavaju stradanja i sjećanja na srpske žrtve", ističe Alija Tabaković.

"Ovdje se ne radi o pijetetu i poštovanju prema srpskim žrtvama, nego se pravi veći problem – negiranje nečega što se desilo nad Bošnjacima. Ta je promocija, koja je bila zakazana, sraman čin, i same autorice, a i svih onih koji su učestvovali u tome. Sama odgoda i osuda javnosti, i od međunarodne zajednice, ali i da su to prepoznali i ljudi iz Organizacionog odbora za 'Petrovdanske dane', korak je naprijed, da se otkaže promocija, da nam jednostavno u ovom momentu takve stvari nisu potrebne, da je to bilo suvišno, ali i ponižavajuće za bošnjačke žrtve u Srebrenici", pojašnjava Tabaković.

..............................................

NEGATOR GENOCIDA LJILJANA BULATOVIC
 

Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos
Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos
Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos
NEGATOR GENOCIDA LJILJANA BULATOVIĆ 
Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos
NEGATOR GENOCIDA LJILJANA BULATOVIĆ 
Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos



Image result for promocija knjige ljiljana bulatovic u srebrenici fotos




////////////////////////////
06.07.2017.

BANJALUKA SLAVI RATKA MLADIĆA NA DAN KOMEMORACIJE U POTOČARIMA

Banjaluka slavi Mladića na dan komemoracije u Potočarima

Skup podrške Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću u Banjaluci, 2011.

Skup podrške Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću u Banjaluci, 2011.

//////////////////////////////////////

Policijska uprava Grada Banjaluka odobrila je da 11. jula u Banjaluci bude održan skup pod nazivom "Podrška generalu Ratku Mladiću – Stop lažima u Srebrenici". Skup organizuje udruženje "Srpski sabor zavetnici".

I dok već stižu oštre osude zbog odobravanja takvog skupa i to baš na dan komemoracije srebreničkim žrtvama u Potočarima, u banjalučkoj policiji kažu da nije bilo nikakvog razloga da zabrane skup podrške Ratku Mladiću, kome se, između ostalog, pred Haškim tribunalom sudi i za genocid u Srebrenici.

Portparol Policijske uprave Banjaluka (PU) Marija Markanović kaže da se radi o šetnji koja će krenuti od 18 časova na Trgu Krajine do Hrama Hrista Spasitelja.

"Policijska uprava Grada Banjaluka je u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju Republike Srpske odobrila održavanje javnog skupa u pokretu koji je predviđen za 11. jul 2017. godine. Policijski službenici PU Banjaluka će u skladu sa raspoloživim kapacitetima, izvršiti fizičko, operativno i saobraćajno obezbjeđenje s ciljem omogućavanja nesmetanog odvijanja javnog skupa u pokretu. S obzirom da su ispunjeni svi zakonski uslovi koji su predviđeni Zakonom o javnom okupljanju, PU je odobrila održavanje javnog okupljanja", kaže Markanović.

Kolumnista portala Buka Dragan Bursać kaže da je davanje dozvole za održavanje skupa podrške generalu Ratku Mladiću u Banjaluci 11. jula "velika uvreda za sve srebreničke žrtve".

"Postoje svugdje u svijetu parafašistička udruženja i to nije tajna. Ali da država, u ovom slučaju Grad Banjaluka, konkretnije MUP (Ministarstvo unutrašnjih poslova), ne da zabrani, nego odobri jedno parafašističko dešavanje, u najmanju ruku je skandalozno", ističe Bursać.

"Samim tim se grad sa svim građanima, skandalizuje i deklariše na jednu stranu, na najcrnju nacionalističku, rekao bih i nacističku stranu, gdje su građani i oni koji ne žele da učestvuju u takvom zlu etiketirani i nužno nose teret agresora, iako to ne žele. To je ono o čemu niko ne razmišlja u gradu. To je skupljanje jeftinih političkih poena, a na stranu što je to pljuvanje po žrtvama genocida u Srebrenici", ukazuje Bursać.

Bursać: Skupljanje jeftinih političkih poena
Bursać: Skupljanje jeftinih političkih poena

Dragan Bursać upozorava da najavljeni skup može izazvati rast tenzija među građanima.

"Sasvim sigurno će dovesti do porasta tenzija i nadam se da to neće eskalirati u neke fizičke sukobe i da ima zdrave pameti. Ali kada imate vlast koja dozvoli takvu manifestaciju, umjesto da je prva zabrani, onda su sve stvari moguće i onda govorimo o impotentnoj i poprilično nerazumnoj vlasti", riječi su Bursaća.

Srđan Vukojević, jedan od organizatora skupa podrške generalu Mladiću, rekao je za Euroblic da se očekuje dolazak oko 300 ljudi, te da oni hoće da iznesu "istinu o Srebrenici i stradanju srpskih žrtava prije ulaska Vojske Republike Srpske i generala Mladića".

"Osim toga, ukazaćemo i na manipulaciju brojem žrtava u Srebrenici, na osnovu čega su se Majke Srebrenice enormno obogatile", rekao je Vukojević.

////////////////////////////////////

Povezani članci

///////////////////////////////////

Na dan dženaze u Potočarima : “Skup podrške Mladiću moralni sunovrat i negiranje genocida”

Juli 06. 2017.


Srđan Puhalo, kolumnista i politički analitičar policijsko odobrenje za održavanje skupa pod nazivom “Podrška generalu Ratku Mladiću – stop lažima o Srebrenici” 11. jula u Banjaluci smatra moralnim sunovratom koji sistem, odnosno vlast u Republici Srpskoj prosto odobrava.

“Mene ne interesuje jeli to po zakonu ili nije, gledam to sa jednog moralnog ljudskog aspekta, mislim da se to jedino tako može gledati, a to je da je to poraz čovječnosti bez obzira da li je to po zakonu ili nije po zakonu”, kazao je za Anadolu Agency (AA) Puhalo.

Prema njegovim riječima “generalno gledajući sasvim je jasno da Srbi i Bošnjaci imaju različitu percepciju dešavanja u Srebrenici, a ono oko čega se mogu složiti svakako je da se u Srebrenici desio ono što Milorad Dodik, predsjednik RS kaže ”strašan zločin”.

“Desio se zločin – to je konsenzus oko kojeg se slažu i srpske i bošnjačke političke elite i prosto je nevjerovatno s jedne strane da se takvi skupovi održavaju, a ono što je još šokantnije i bezobraznije je to da se ti skupovi održavaju 11. jula. Bez obzira koliko će biti ljudi, kakva će retorika biti, bez obzira šta će se govoriti, mislim da je necivilizacijski, nehumano, da je neljudski – održavanje takvog skupa tog datuma”,rekao je Puhalo.

On smatra “da je to velika mrlja za RS, za građane, prije svega za vlast RS, a onda i za sve te ljude koji će ćutke prihvatiti to kao nešto što je normalno i prihvatljivo”.

Dragan Bursać, banjalučki kolumnista istakao je da je odobravanje ovog skupa bez presedana.

“To je direktno veličanje nacizma, pokolja i ne samo negacija genocida nego i verifikacija i davanje značaja, gotovo institucionalno ljudima, koji su taj genocid počinili”, kazao je Bursać i dodao da u ovakvim situacijama “blago rečeno zdrav razum ostaje zatečen”.

Dodao je da je potrebno konsolidovati se da se sa ovim izbori.

“Mislim da 11. jula ukoliko se to desi u Banjaluci, ukoliko to Banjalučani odobre makar i ćutnjom biće to zaista ultimativna sramota za svakog Banjalučanina bez obzira koje vjere i nacije bio”, kazao je Bursać.

On smatra da je policija morala spriječiti održavanje ovakvog skupa.

“Ako imate skup jedne neofašističke organizacije koji se javno treba iskazati, na javnom mjestu, na javnoj površini, i pri tom se veliča ratni zločinac prije svega to treba zakonski zabraniti, a ne ostavljati mogućnost rasprave oko toga da li se to treba ili ne treba održati – to se trebalo zabraniti”, rekao je on.

Srđan Sušnica, kulturolog i publicista iz Banjaluke smatra da režim u RS nastavlja sa politikom provokacije žrtava genocida, žrtava agresije srpskog nacionalizma na BiH.

“Tako mogu da tumačim najavljeni miting podrške Ratku Mladiću koji se održava baš 11. jula na dan obilježavanja genocida u Srebrenici, baš u Banjaluci koja je crna tačka, najcrnja tačka srpskog nacionalizma na Balkanu”, kazao je Sušnica.

Na pitanje da li je policija mogla i trebala da zabrani održavanje ovakvog skupa Sušnica je pitao “Zašto bi MUP RS koji je izvršilac najtežih krivičnih djela protiv javnog humanitarnog prava, zašto bi policija RS koja je vršila etničko istrebljivanje nesrba, Bosanaca, mješovitih brakova, muslimana, katolika od aprila 1992 do decembra 1995. godine – zašto bi ona branila jedan takav skup kojim se glorifikuje zločin kao najveća srpska pobjeda u 20. vijeku?”.

Da podsjetimo Policijska uprava Banjaluka dozvolila je održavanje javnog skupa u pokretu zakazanog za 11. jul u 18 časova u centru Banjaluke pod nazivom “Podrška generalu Ratku Mladiću – stop lažima o Srebrenici”.

Iako je prijavu policiji za održavanje skupa podnijelo fizičko lice na sajtu srbijanske organizacije “Zavetnici” nalazi se poziv na ovaj skup ispod kojeg je potpisano “Srpski sabor Zavetnici – Republika Srpska”.

(Kliker.info-N1)

////////////////////////////////////////////////

//////////////////////////////////

//////////////////////////

Francis Fukuyama,jedan od najcjenjenijih političkih mislilaca na svijetu tvrdi : “BiH treba snaga koja se zasniva na državljanstvu a ne samo na etničkoj pripadnosti”

Jedan od najcjenjenijih političkih mislilaca na svijetu i profesor američkog univerziteta Stanford Francis Fukuyama u razgovoru za N1 je kazao da je BiH talac vlastitog političkog sistema. Zemlja u "okovima" [...

///////////////////////////

///////////////////////////////
/////////////////////////

IZUDINOVA GORKA SJEĆANJA: Čokolada od Mladića i vječna bol za najmilijima (VIDEO)

IZUDINOVA GORKA SJEĆANJA: Čokolada od Mladića i vječna bol za ...

06.07.2017.

PROF. DR. DENIS ZVIZDIĆ: "BiH JE DRŽAVA VEĆ 1.000 GODINA, A ENTITETI SU NASTALI U DEJTONU"

ZVIZDIĆ ODBRUSIO DODIKU: "BiH je država već 1.000 godina, a entiteti su nastali u Dejtonu"

Povodom današnje prijetnje predsjednika RS, Milorada Dodika, da će nastati politčki haos ako Ustavni sud ne ukine Dan nezavisnosti odnosno Dan državnosti BiH, reagirao je predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, koji kaže da je ovo još jedan pokazatelj da je izborna kampanja nažalost počela četrnaest mjeseci prije vremena i da ona uvijek sa sobom nosi neproduktivnu i radikalnu retoriku.



Image result for prof dr denis zvizdic

Prof. Dr. Denis Zvizdić

................................

“Mi svaki dan svjedočimo nekoj od izjava čiji je cilj izazivanje novih tenzija. Ja bih jako volio da predsjednik Republike Srpske govori o ekonomskim pokazateljima u RS-u, o nivou zaduženja, o činjenici da radnici u prosvjeti, zdravstvu imaju najmanje plaće u regionu, o novim zaduženjima , o nemogućnosti realizacije osnovnih zakonskih uvjeta, a ne o Prvom martu ili 25. novembru“, rekao je Zvizdić.

 

Dodaje da je potrebno posvetiti se pravim pitanjima koja su od životnog značaja za BiH.

 

"Nisu prava pitanja poruka da Sarajevo nikada nije bilo u opasadi, da u Srebrenici nije bilo genocida ili da Srbi imaju dvije države. Dakle, nemaju Srbi dvije države. Srbi imaju Srbiju, i imaju državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj žive kao ravnopravan i konstitutivan narod“, rekao je Zvizdić.

 

Dodaje da su takve poruke neproduktivne, i da se potrebno posvetiti Reformskoj agendi i otvaranju novih radnih mjesta, povećanju životnog standardna.

 

 „Moja je poruka je da prestanemo koristiti jezik mržnje“, kaže Zvizdić.

 

On je dodao da je 1. mart državni praznik i da će se nastaviti slaviti zato što je riječ o obnovi državnosti poslije skoro 480 godina.

 

“BiH nije nastala u Dejtonu i to je moja poruka onima koji na takav način govore o državnosti BiH koja je stara 1000 godina, a entiteti su nastali u Dejtonu“, kaže Zvizdić.


////////////////////////////
////////////////////

Francis Fukuyama,jedan od najcjenjenijih političkih mislilaca na svijetu tvrdi : “BiH treba snaga koja se zasniva na državljanstvu a ne samo na etničkoj pripadnosti”

Juli 05. 2017.



Jedan od najcjenjenijih političkih mislilaca na svijetu i profesor američkog univerziteta Stanford Francis Fukuyama u razgovoru za N1 je kazao da je BiH talac vlastitog političkog sistema. Zemlja u “okovima” Dejtona ne može naprijed, smatra Fukuyama.

“BiH ima jedan od najkomplikovanijih političkih sistema na svijetu”, kaže Fukuyama te dodaje da ne vidi mogućnost stvaranja jake demokratije, jake države BiH uz postojeći sistem.

Ističe i da bi se BiH i njeni političari trebali posvetiti rješavanju vlastitih problema. Očekivanja da će to neko drugi uraditi su neutemeljena. Dodaje ipak da je utjecaj Rusije na prostoru Balkana velik te da bi EU i SAD trebale to prepoznati i pojačati vlastiti angažman.

Na pitanje da li je ipak realno takvo očekivanje, posebno od SAD-a i aktualnog predsjednika Donalda Trumpa u vidu podrške, Fukuyama kaže kako američki predsjednik, što se tiče Balkana, zna samo to da mu je supruga porijeklom iz Slovenije, ali da će američka administracija ipak držati kontinuitet svog odnosa prema regiji.

Zaključuje da je nužno da mladi i civilno društvo uzmu aktivnije učešće u političkim procesima, preuzmu svoju demokratsku ulogu – da biraju svoje predstavnike, koji će BiH povesti putem prosperiteta. Ključ drže građani, poručuje Fukuyama.

(Kliker.info-NAP)

05.07.2017.

HAŠKI TRIBUNAL: ODBIJEN ZAHTJEV HRVATSKE ZA UČEŠĆE U PRLIĆEVOM POSTUPKU

HAŠKI TRIBUNAL: Odbijen zahtjev Hrvatske za učešće u Prlićevom postupku

Na presudu su ove godine iznesene žalbe, u kojima su Odbrane tražile da se presuda ukine ili preinači i da se ponište zaključci o udruženom zločinačkom poduhvatu i učešću Tuđmana, Šuška i Bobetka. Haški tužioci su zatražili više kazne za optužene i potvrđivanje zaključaka o udruženom zločinačkom poduhvatu.



Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
...................................

Haški tribunal (ICTY) odbio je kao neosnovanu žalbu Hrvatske kojom je zatraženo da im se dozvoli učešće u predmetu protiv Jadranka Prlića i još petorice optuženih za zločine počinjene u tzv. Herceg-Bosni.

 ...................................

Predsjednik suda u Haagu Carmel Agius u odluci je naveo da hrvatske vlasti nisu dokazale da je odluka da im se onemogući učešće u predmetu bila pogrešna ili nepravedna.

- Obzirom da Hrvatska nije ni navela da je prvobitnom odlukom došlo do greške u odlučivanju, i s obzirom da preispitivanje ove odluke nije potrebno kako bi se spriječila nepravda, zaključujem da zahtjev nije opravdan - naveo je Agius.

Predsjednik Haškog suda je kazao i da Hrvatska nije stranka u postupku, te da zbog toga ne može imati status u predmetu.

Hrvatska je početkom mjeseca podnijela zahtjev da se preokrene odluka kojom je odbijen njihov zahtjev da se pojave kao prijatelj suda u predmetu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića.

Hrvatskoj je prošle godine prvobitno odbijeno da se pojavi kao prijatelj suda u predmetu protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića, koji su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1994. godine.

Vlasti Republike Hrvatske su u žalbi rekli da su navodi tužilaca o tome da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata na području BiH - “nove činjenice”, zbog čega su zatražili da im se dozvoli da se obrate Žalbenom vijeću prije donošenja konačne presude šestorici optuženih za zločine u Herceg-Bosni.

Haški tužioci su se usprotivili ovoj žalbi, kazavši da je Prvostepeno vijeće donijelo pravilnu odluku kada je odbilo zahtjev Hrvatske da se pojavi kao prijatelj suda.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) osudio je 2013. godine Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon i etničko čišćenje Bošnjaka s područja Herceg-Bosne, koju su htjeli priključiti “velikoj Hrvatskoj”.

Presudom je Prlić osuđen na 25 godina zatvora, Stojić, Praljak i Petković na po 20 godina, Ćorić na 16, dok je Pušiću izrečena kazna od deset godina zatvora.

Na presudu su ove godine iznesene žalbe, u kojima su Odbrane tražile da se presuda ukine ili preinači i da se ponište zaključci o udruženom zločinačkom poduhvatu i učešću Tuđmana, Šuška i Bobetka. Haški tužioci su zatražili više kazne za optužene i potvrđivanje zaključaka o udruženom zločinačkom poduhvatu.

Žalbena presuda se očekuje do kraja ove godine, javio je BIRN BiH.

05.07.2017.

ZABRANITI PROMOCIJU KNJIGE NEGATORICI GENOCIDA U SREBRENICI "LJILJANI BULATOVIĆ"

UDRUŽENJA IZ SRBIJE SLOŽNA: "Zabraniti promociju knjige negatorice genocida u Srebrenici"

Ljiljana Bulatović, čija će knjiga biti promovirana u Srebrenici, u tekstovima je veličala Mladića i Karadžića.



UDRUŽENJA IZ SRBIJE SLOŽNA: 'Zabraniti promociju knjige negatorice genocida u Srebrenici' - 2
Image result for novinarka ljiljana bulatovic
Image result for novinarka ljiljana bulatovic

Image result for novinarka ljiljana bulatovic

Image result for novinarka ljiljana bulatovic

NEGATOR GENOCIDA LJILJANA BULATOVIĆ    

/////////////////////////////////////////////

Nekoliko nevladinih organizacija u Srbiji pridružilo se zahtjevu udruga i institucija Bosne i Hercegovine da se spriječi promocija knjige novinarke Ljiljane Bulatović Srebrenica - laž i podvala srpskom narodu, koja se treba održati u petak, nekoliko dana uoči obilježavanja godišnjice srebreničkog genocida.

 

Knjiga Ljiljane Bulatović trebala bi biti predstavljena na manifestaciji "Petrovdanski dani Srebrenice", koja se održava od 6. do 12. srpnja.

 

Bh. mediji podsjećaju da je Bulatović poznata po bliskim odnosima s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, te da je u svojim istupima i tekstovima negirala srebrenički genocid,

 

Nevladine organizacije navode kako je autorica "aktivni negator genocida, bila je lični biograf optuženog za ratne zločine Ratka Mladića, osnivačica je međunarodnog odbora za istinu o haškom optuženiku Radovanu Karadžiću, napisala je knjige o Srebrenici i Karadžiću, kao i veliki broj tekstova u kojima veliča lik i delo Mladića i Karadžića".

 

Oni podržavaju zahtjeve udruga žrtava iz BiH koje od Mladena Grujičića, načelnika srebreničke općine, bh. institucija i međunarodne zajednice traže da spriječe promociju.

 

Inicijativu su potpisali Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Građanske inicijative, Beogradski centar za ljudska prava, YUCOM - Komitet pravnika za ljudska prava, Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava i Nezavisno udruženje novinara Vojvodine. 

 

U Srebrenici se privode kraju pripreme za obilježavanje 22. godine od genocida nad Bošnjacima. Na dan obilježavanja godišnjice genocida 11. jula u Memorijalnom centru Potočari bit će ukopano 70 identifikovanih Bošnjaka. Do sada je ukupno 6.504 identificirane žrtve genocida u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a.

 

„Negiranje genocida samo potvrđuje genocid, jer ne može se negirati nešto što ne postoji. Dakle, sama činjenica da je toliko aktuelna među nekim srpskim političarima ili krugovima da negiraju genocidu govori o samom genocidu. Nemate potrebu, dakle negirati nešto što ne postoji“, mišljenje je srebreničkog imama Damira ef. Peštalića.

 

Energiju treba preusmjeriti na mnogo korisnije stvari, tvrdi imam Peštelić.

 

„Kamo sreće da svi oni ujedine snage i da se bavimo posljedicama genocida. Da zbog genocida učimo lekcije za budućnost i da na osnovu tih zločina, genocida, grešaka onih koji su mislili da može drugačije nego što je Bosna, ona je naša zajednička. Nadam se da neće doći do promocije knjige, ipak mislim da će razum pobjediti, jer ta nam knjiga ne donosi ništa dobro u ovaj grad“, poručuje srebrenički imam.

 

SB/Agencije

//////////////////////////////////////

///////////////////////////

05.07.2017.

SREBRENICI SE NE POZIVA, MJESTO GENOCIDA ZOVE

U Srebrenicu se ne poziva, mesto genocida zove


Filip David: Nema iskrenog suočavanja sa bliskim događajima

Filip David: Nema iskrenog suočavanja sa bliskim događajima

/////////////////////////////

Da li će neko od zvaničnika Srbije prisustvovati obeležavanju godišnjice genocida u Srebrenici 11. jula – još nije poznato. Umesto toga iz godine u godinu se u Beogradu uoči 11. jula sećanje na žrtve Srebrenice pretvara u neukusno nagađanje ko će i da li će neko otići ili ko jeste a ko nije pozvan da u Potočarima oda počast ubijenima.

Za sada su svoje prisustvo na komemoraciji 11. jula najavili opozicioni lideri Saša Janković i Čedomir Jovanović. Zvaničnici su još bez stava.

"Većina ovih ljudi koji su sada na vlasti bili su ili na vlasti ili bliski vlasti u trenutku kada se dogodio genocid u Srebrenici. Tu nema nekog iskrenog suočavanja sa događajima iz naše bliske prošlosti i mi vidimo da se manje-više te 90-te godine ovde vraćaju, ali ne zato da bi se preispitivala savest onih koji su doprineli da se događaju te užasne stvari koje su se događale, nego se to koristi za političke kalkulacije", ocenjuje pisac Filip David.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je u ponedeljak, nakon susreta sa predsednikom Kosova Hašimom Tačijem i visokom predstavnicom Evropske unije Federikom Mogerini, da ne zna da li će ići na komemoraciju žrtvama u Srebrenici, ali da će svakako tog dana iskazati svoj pijetitet.

"Da vidimo šta je bolje i za same domaćine i koga oni pozivaju, da ništa ne govorim po tom pitanju, oni imaju neke svoje uslove i zahteve. Mislim da je najvažnije da mi sačuvamo naše dobre odnose, a naravno da ću i tog dana iskazati svoj pijetet prema žrtvama na bilo koji način", rekao je Vučić.

S druge strane, opozicioni lider Saša Janković, koji je na aprilskim predsedničkim izborima bio jedan od protivkandidata Vučiću, odlazi ove godine put Potočara.

"Ovo je prvi put da sam pozvan i prvi put ću i otići", kaže Janković.

Predsednik Organizacionog odbora za obeležavanje 22. godine od genocida u Srebrenici Ćamil Duraković kaže za Radio Slobodna Evropa da nema nikakvih preduslova za dolazak u Potočare.

"Mi imamo stav koji je logika za svakog normalnog čovjeka a to je da onaj ko negira zašto bi dolazio na nešto što negira", navodi Duraković objašnjavajući da svako ko negira presudama Međunarodnog suda utvđen genocid nije poželjan u Potočarima.

"Sve ambasade u Bosni i Hercegovini su preko Ministarstva spoljnih poslova dobile samo obavještenje šta se dešava 11. jula u Potočarima. One to dalje prosljeđuju svojim zemljama. Mi imamo dženazu, odnosno sahranu, i mi nikoga i ne pozivamo na tu dženazu i sahranu. Ukoliko neko želi da dođe, država sa državom treba da korespondira, ne može država da korespondira sa organizacionim odborom. To je stvar dve države kako će se one dogovoriti", objašnjava Ćamil Duraković.

Zvaničnici u Beogradu govore da se u Srebrenici dogodio strašan zločin i maskar, ali ne upotrebljavaju reč genocid. Takođe je Skupština Srbije 2010. godine usvojila Deklaraciju o Srebrenici u kojoj se osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu. Međutim, u samoj Deklaraciji se ne pominje reč genocid.

Međunarodni sud pravde u Hagu je 2007. zločin u Srebrenici okarakterisao kao genocid koji je počinila Vojska Republike Srpske. Taj sud je odlučio da Srbija nije kriva za genocid u Bosni i Hercegovini, ali da je kriva što nije učinila sve što je u njenoj moći da genocid u Srebrenici spreči.

U julu 1995. godine u Srebrenici je ubijeno više od 8.000 ljudi.

[RSE specijal – Srebrenica: Svaka fotografija je neispričana priča]

Početkom godine Aleksandar Vučić, tada premijer Srbije, izjavio je da niko ne dovodi u pitanje težinu zločina u Srebrenici, ali da se postavlja pitanje zašto se insistira na pravnoj kvalifikaciji da je to bio genocid.

Vučić je napadnut kada je kao premijer Srbije prisustvovao komemoraciji srebreničkim žrtvama na 20. godišnjicu. Deo prisutnih mu je najpre zviždao, a pogođen je i kamenicom u glavu, te ga je obezbeđenje evakuisalo.

Uoči odlaska govorio je da je spreman da sagne glavu u Potočarima ako to Bošnjaci budu želeli. Prošle godine je 11. jula, obraćajući se medijima sa tadašnjom pomoćnicom državnog sekretara SAD Viktorijom Nuland, rekao da rukovodstvo Srebrenice ima pravo da nekoga želi ili ne želi u Potočarima 11. jula.

"Mi smo i danas poštovali odluku Bošnjaka da niko od nas nije dobrodošao u Srebrenici, nama je zbog toga žao, ali ćemo nastaviti da ulažemo u poboljšanje odnosa između Srba i Bošnjaka", rekao je Vučić prošle godine.


Prethodno je, kako su tada preneli mediji, organizacioni odbor za obeležavanje stradanja u julu 1995. godine u Srebrenici doneo odluku da je "državni vrh Srbije nepoželjan 11. jula na komemoraciji u Potočarima na osnovu prošlogodišnjeg iskustva i činjenice da državni vrh Srbije negira da se u Srebrenici desio genocid".

U ovom trenutku Vlada Srbije još nije raspravljal da li će i ko u ime vlade prisustvovati komemoraciji 11. jula u Srebrenici.

Nova premijerka Ana Brnabić je tokom rasprave u parlamentu o izboru nove vlade odgovarajući na poslaničko pitanje rekla da će vlada odlučitiko će ove godine ići u Srebrenicu.

Najavljujući svoj odlazak u Potočare na komemoraciju srebreničkim žrtvama lider Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanović je rekao da odlazi jer bi ga bilo sramota da niko iz Srbije ne ode.

"Ako ode Ana Brnabić, ona će biti moj predstavnik tamo. Nisam išao kad je išao Aleksandar Vučić, smatrao sam da je to dovoljno", prenose mediji reči Jovanovića.

Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov kaže da je pre dolaska Srpske napredne stranke na vlast bila praksa da visoki zvaničnici odlaze na "okrugle" godišnjice, pa je tako nekadašnji predsednik Srbije Boris Tadić bio u Srebrenici 2005. i 2010. godine.

"Onda nije bilo nagađanja da li će se ići ili neće, nego je bilo najnormalnije da se ode i nije bilo drame oko toga. Sada je svaka godišnjica prilika za razna prepucavanja ili licitiranja", kaže Popov.

Boris Tadić u Srebrenici, 2010.
Boris Tadić u Srebrenici, 2010.

Popov dodaje da ga čudi priča oko odlaska Saše Jankovića.

"Da je bilo pitanje da li je zvan ili nije zvan, eto sad su me zvali pa idem. Mislim da je bilo najnormalnije i da nije zvan i ranije da je išao. Mi iz nevladinih organizacija i ljudi koji su antiratno opredeljeni išli smo i zvani i nezvani. Mene niko nikad nije zvao u Srebrenicu. Tamo sam bio ne znam koliko puta do sada", zaključuje Aleksandar Popov.

U ime izgradnje dobrih odnosa sa susedima Vlada Srbije je do sada donirala pet miliona evra za razne projekte u Srebrenici. Takvi gestovi nikada nisu direktno povezivani sa potrebom prevazilaženja srebreničke traume.

Ipak, iskustva iz godine u godinu, najčešće na godišnjicu zločina, pokazuju da donacije ne mogu zalečiti duboke rane.

////////////////////
.......................
//////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 5. juli/srpanj 2017.

05.07.2017.

PREPORUKA HDZ 1990: NEKA SE DRAGAN ČOVIĆ ISELI IZ BOSNE I HERCEGOVINE

Preporuka HDZ 1990: Neka se Čović iseli iz Bosne i Hercegovine!

Juli 05. 2017.


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica

Image result for karikatura dragana covica

Related image

Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica


Image result for karikatura dragana covica

 

Related image

Član Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice 1990 i delegat u Klubu Hrvata koji djeluje u Vijeću naroda bh. entiteta Republika Srpska Mijo Perkunić smatra neprihvatljivim poziv čelnika HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragana  Čovića o preseljenju Hrvata.

Prema pisanju bh. medija, Čoviće je na manifestaciji “Lipanjska zora” najavio izmjenu Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, tvrdeći da se “neće na tome ostati, već da će Hrvati u reorganiziranoj Bosni i Hercegovini živjeti na prostoru kojeg je oslobodilo i obranilo Hrvatsko vijeće obrane”.

“Hrvatima je dosta iseljenja i preseljenja, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Pozivam Čovića da se on iseli kako bi Hrvati mogli funkcionalno djelovati unutar Bosne i Hercegovine”, rekao je Perkunić novinarima u Banjoj Luci.

‘Čović nije mjerilo koliko je ko Hrvat’

Perkunić je pozvao predsjednika HDZ-a 1990 Iliju Cvitanovića da zbog, kako je rekao, takve Čovićeve politike, što prije sazove sjednicu Predsjedništva i Središnji odbor stranke kako bi zauzeo stav o istupanju iz Hrvatskog narodnog sabora, a da Cvitanović preuzme lidersku poziciju u vođenju Hrvata u Bosni i Hercegovini.

“To je jedina šansa koja je još preostala Hrvatima da bi ostali u Bosni i Hercegovini”, ustvrdio je Perkunić.

Po njegovim riječima, “Čović nije mjerilo koliko je tko Hrvat”.

“Izjavom o preseljenju Hrvata Čović je pokazao svoje pravo lice i da je čovjek sukoba i manipulacija. Što on više izaziva sukobe, sve je manje Hrvata u Bosni i Hercegovini”, smatra Perkunić.

(Kliker.info-AJB)

//////////////////////////////////
///////////////////////

ALEKSANDRA PANDUREVIĆ TRAŽI SUSPENZIJU NIKOLE ŠPIRIĆA: 'Radi se o krivičnom djelu'

ALEKSANDRA PANDUREVIĆ TRAŽI SUSPENZIJU NIKOLE ŠPIRIĆA ...

/////////////////////////

VISOKI AMERIČKI DIPLOMATA HOYT JEE: 'Region neće dostići EU ni za 30 godina' - 3

VISOKI AMERIČKI DIPLOMATA HOYT JEE: 'Region neće dostići EU ni ...


//////////////////////////////////////// //////////////////////////////
04.07.2017.

FRA DRAGO BOJIĆ: STENOGRAMI O PODJELI BOSNE SVJEDOČE O SAMOUBILAČKOM MENTALITETU BOSANSKIH HRVATA

Fra Drago Bojić : Stenogrami o podjeli Bosne svjedoče o autodestruktivnom i samoubilačkom mentalitetu bosansko-hercegovačkih Hrvata

Juli 04. 2017.


Ponovno objavljivanje dijela Stenograma o podjeli Bosne nekome se može učiniti nepotrebnim i uzaludnim poslom jer je u međuvremenu sve poznato i jer je o tome toliko toga rečeno i napisano da se gotovo i nema više što dodati.

Dovoljno se sjetiti koliko su analitičkih i kritičkih tekstova ispisali urednici i suradnici u splitskom Feralu i sarajevskim Danima, zahvaljujući kojima su Stenogrami o podjeli Bosne I i II – autentični zapisi i transkripti razgovora koje je Franjo Tuđman vodio u vrijeme rata, po prvi put 2005. godine i objavljeni.

Uz to, ovakav pothvat može biti i kontraproduktivan jer svako novo ukazivanje na destruktivnu politiku Franje Tuđmana i njegovih suradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini samo dodatno ojačava njegovu i njihovu poziciju unutar hrvatskog naroda u obje države. Što je više dokaza koji razotkrivaju Tuđmanovu politiku, njegove aspiracije na Bosnu i Hercegovinu i političku trgovinu s bosanskim Hrvatima – to ga više Hrvati, pogotovo bosanski, slave i časte!

Prema stenogramima, Tuđman je o podjeli Bosne i Hercegovine govorio već u lipnju 1991. godine (Izvod iz zapisnika sa 7. Sjednice Vrhovnog državnog vijeće Republike Hrvatske 08. 06. 1991.), smatrajući da su granice Hrvatske „apsurd, da su nemoguće i u smislu upravno prometnom, a pogotovu u smislu zaštite tih granica“. Pa prema tome, tvrdi prvi predsjednik Hrvatske i zaneseni povjesničar bez povijesnog znanja i povijesne logike, „s našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća“ i dodaje na toj istoj sjednici da je imao sastanak s hrvatskim predstavnicima, s vodstvom Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini i da oni „jasno podržavaju i to zdušno podržavaju takvo naše stajalište“.

Nekoliko mjeseci kasnije na sastanku predsjednika Tuđmana s delegacijom HDZ BiH i uz prisustvo dužnosnika Republike Hrvatske (27. 12. 1991.), za riječ se javlja i Dario Kordić (u to vrijeme predsjednik Općinskog odbora HDZ-a Busovača i potpredsjednik HZ Herceg-Bosne, a kasnije, od 9. 6. 1994. do 2. 12. 1995.,  predsjednik HDZ BiH) tvrdeći da „hrvatski narod u travničkoj regionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i da je spreman da to ostvari svim sredstvima“. Dario Kordić se doista trudio oko toga – koristio je sva moguća sredstva zbog čega je kao ratni zločinac osuđen u Hagu na 25 godina zatvora.

Na nekim drugim sjednicama i sastancima, pogotovo u vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba, Tuđman će uvijek iznova tvrditi da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod i da je to sva povijest pokazala i „da je prije svega pitanje kako održati državu Hrvatsku, kako u Bosni i Hercegovini dobiti maksimalno što možemo“ pa je s početkom hrvatsko-muslimanskih sukoba dao zadatak ministru obrane Gojku Šušku i generalu Janku Bobetku, načelniku glavnog stožera hrvatske vojske, da se angažiraju u Herceg-Bosni „jer se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države“. Spominje Tuđman i to da je razgovarao i slušao i glas biskupa i svećenika i „da je stekao dojam da biskup Perić u potpunosti shvaća i dijeli politiku vodstva republike Herceg-Bosne, da je biskup Komarica u nekoliko navrata dolazio u Zagreb i da mu je rekao da je jedino ta politika koju vodimo u interesu Hrvata izvan Herceg-Bosne, ali nadbiskup Puljić, vodeći računa o svojoj dijecezi, znači u Sarajevu i Srednjoj Bosni, da bi on bio i za održavanje cjelovite Bosne“ (Izvod iz Zapisnika sa sastanka Predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u „Vili Dalmacija“ u Splitu 05.11.1993.). Tuđmanove političke aspiracije najpreciznije je u vojnom i ratno-osvajačkom kontekstu već u rujnu 1992. godine izrazio Jadranko Prlić (u početku predsjednik HVO-a, a kasnije predsjednik Vlade Herceg-Bosne) kad je kazao„da nećemo imati ono što ne držimo čizmom“

Stenogrami jasno i nedvosmisleno svjedoče da je Franjo Tuđman u suradnji s političkim i vojnim vodstvom Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine kako bi podebljao „neprirodne granice Hrvatske“, a to je značilo da se mora dogovarati sa srpskom stranom i velikosrpskom politikom koja je svojatala dijelove BiH i u međuvremenu već zauzela veliki dio zemlje. To, naravno, ne bi nikako išlo bez suglasnosti političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, a pogodovala mu je i politika Alije Izetbegovića i drugih predstavnika bosansko-hercegovačkih muslimana koji su u svemu tome pokušavali izvući vlastitu korist. Upravo zbog strašnog zla koje je ta politika prouzročila ali i zbog sudbine bosansko-hercegovačkih Hrvata koji zadnjih godina proživljavaju egzodus ima smisla ponovno objavljivati stenograme i uvijek iznova se vraćati na uzroke i aktere koji su doveli do sadašnjeg stanja.

Stenogrami o podjeli Bosne svjedoče o autodestruktivnom i samoubilačkom mentalitetu bosansko-hercegovačkih Hrvata koji su, izručujući se Tuđmanu, zanijekali same sebe – vlastitu povijest, kulturu, zemlju – i tako dugoročno pristali na vlastiti nestanak. Trideset godina poslije, nakon humanih preseljenja, etničkih čišćenja i stradanja, taj je narod ušao u posljednju fazu svoga nestajanja. Svakodnevno iseljavanje zbog teškog ekonomskog i socijalnog stanja kao posljedice nerazumne politike devedesetih i pljačkaške privatizacije u vremenu poraća, završni je čin u kolektivnoj tragediji i nesreći. Ništa ne ukazuje na to da bi moglo biti drugačije, jer je taj narod davno odlučio da želi vlastitu propast i čini se da ga ništa od toga ne može odvratiti. Bilo je među bosansko-hercegovačkim Hrvatima i u Katoličkoj crkvi u BiH i u opasnim i mračnim devedesetim godinama pojedinaca koji su drugačije mislili i upozoravali na pogubnost Tuđmanove i herceg-bosanske politike. Ali oni su kao i oni koji danas o tome kritički pišu u vlastitim redovima prokazani kao izdajnici, unutarnji neprijatelji, prodane duše…

Tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata, međutim, nije otpočela s Tuđmanom i HDZ-om, koliko god su posljedice te politike najstrašnije u cjelokupnoj povijesti bosansko(hercegovačkih) Hrvata. Franjo Tuđman je praktično došao na gotovo jer u vrijeme kad se on nameće kao jedini „bogomdani“ vođa Hrvata na ovim prostorima, bosansko-hercegovački Hrvati su već bili „pripremljeni“ i u duhovnom, i u kulturnom, i u psihološkom i u političkom smislu, da mu se posve izruče. Religijskom terminologijom govoreći, bili su spremni da budu žrtvovani za ideju nacije, za hrvatsku državu na oltaru nametnute „matične“ domovine. Bili su spremni da zaniječu same sebe, da odustanu od sebe i svojih zavičaja, od svoga prirodnoga konteksta života samo da se ostvari „tisućljetni hrvatski san o vlastitoj državi“ s kojim, da stvar bude do kraja tragikomična, bosansko-hercegovački Hrvati u povijesnom smislu nemaju ama baš ništa zajedničko. Takav politički mazohizam doista je rijetka pojava i u svjetskim razmjerima.

U trenutku kad se posvuda u Europi koncem 19. stoljeća rađaju nacije u njihovom modernom smislu, bosansko-hercegovački Hrvati se u identitarnom smislu doživljavaju kao katolici. No, oni će početkom 20. stoljeća, a da toga nisu posve svjesni ni oni a ni njihove vođe, osvanuti u hrvatskom nacionalnom identitetskom ruhu. Pritom će među tada masovno neobrazovanim i apolitičnim bosansko-hercegovačkim katolicima manju ulogu odigrati politika, ali će njezine ciljeve i interese ostvarivati predstavnici Katoličke crkve cijelo stoljeće prije nego što će se pojaviti Tuđman, HDZ i Herceg-Bosna.

Onoga trenutka kada među bosanskim franjevcima zamire ideja Bosne i kada i franjevački i dijecezanski dio Katoličke crkve u BiH bosansko-hercegovačke katolike sve više veže uz Zagreb, „Crkvu u Hrvata“ i „matičnu domovinu“ Hrvatsku, započinje proces apatridizacije cijelog jednog naroda. Preko oltara, propovijedi nacionalno ostrašćenih svećenika, katoličkog nacionaliziranog tiska iz Hrvatske, kulturnih utjecaja i na različite druge načine, bosansko-hercegovački Hrvati postepeno postaju duhovni, psihološki i politički beskućnici u svojoj vlastitoj zemlji.

Zato Franjo Tuđman uopće nije imao težak zadatak i mogao je s bosansko-hercegovačkim Hrvatima raditi što ga volja, o čemu upravo svjedoče i stenogrami. Takvu privrženost i odanost jednom oholom, samodopadnom i po svemu ograničenom čovjeku – i u smislu znanja, kompetencije, sposobnosti, posve lišenom političke odgovornosti, etike i humanosti, teško je pronaći u suvremenoj povijesti. Takav egokratski stav, politička zaslijepljenost, uvjerenost u „božansko poslanje“, s jedne stane, i pokloničko-obožavateljski stav političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, s druge strane, moguće je jedino još pronaći u propalim nacističkim i komunističkim režimima 20. stoljeća. Mučno je čitati one dijelove stenograma u kojima delegacije bosansko-hercegovačkih Hrvata prvi hrvatski predsjednik postrojava i ponižava, upozorava i prekorava, zavodi i manipulira, a oni mu se kao u nekom sektaškom ritualu bespogovorno klanjaju i s ushićenjem i radošću zbog mogućnosti služenja „ocu nacije“, izvršavaju bespogovorno sve njegove zapovijedi, pa i one koje su uključivale humano preseljenje, etničko čišćenje, logore, maltretiranje i likvidiranje ljudi. S kojom bešćutnošću i lakoćom ti ljudi govore o stradanjima svojih sunarodnjaka, kako se poigravaju kartama i sudbinama ljudi, a pogotovo kako bezdušno i brutalno tretiraju pripadnike drugih naroda.

U trenutku kad bosansko-hercegovački Hrvati masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu, što je vjerojatno i posljednji čin njihove kolektivne tragedije, i kada istodobno pjesmom i koncertima, fanatično, frenetično i u opijenom stanju slave baš one koji su odgovorni za njihovu sudbinu, valja još jedanput podsjetiti na glavne aktere te tragedije. To velikoj većini bosansko-hercegovačkih Hrvata ne znači ništa niti će promijeniti njihove stavove o nedavnom ratu i onima koji su ih vodili. Neće to izazvati ni grižnju savjesti kod onih koji su ih vodili niti će promijeniti politiku onih koji ih sada vode.

Zle ljude – kaže na jednom mjestu Terry Eagleton – ne može se odgovoriti od njihova destruktivnog ponašanja jer iza onoga što čine ne postoji nikakva racionalnost. Unatoč tome ili baš zato ima smisla ponovno objavljivati stenograme o podjeli Bosne i Hercegovine i uvijek iznova podsjećati na pogubnu politiku koja je i danas dominantna i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ako bosansko-hercegovačkim Hrvatima još uvijek nije jasno što ih je snašlo, neka čitaju stenograme. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog ispita kolektivne savjesti – a u njoj se nakupilo uznemirujuće puno zabluda, mraka i zla.

(Sa promocije knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru, 1.7.2017. )

(Kliker.info-Tačno)






















04.07.2017.

SKANDALOZNO : KNjIŽEVNO VEČE NEGATORICE GENOCIDA U SREBRENICI

Skandalozno : Književno veče negatorice genocida u Srebrenici

Juli 04. 2017.


Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Ljiljana Bulatović

////////////////////////////////////////////////////////////

Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature

Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature
Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikatureImage result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature

Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature

Image result for ratko mladic na sudjenju  u hagu fotos

Image result for ratko mladic na sudjenju  u hagu fotos


Image result for draza mihajlovic, ratko mladic i radovan karadzic fotos karikature

..........................


Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Image result for knjizevnica ljiljana bulatovic fotos

Ko je Ljiljana Bulatović: Mladićeva "sestra po duhu" i bliska prijateljica ..

...........................

Na manifestaciji “Petrovdanski dani Srebrenice”, koja se održava od 6. do 12. srpnja, najavljeno je i dokumentarna večer s Ljiljanom Bulatović, novinarkom i književnicom.

Uoči obilježavanja godišnjice genocida u  Srebrenici, bit će promovirana njezina knjiga “Srebrenica – laž i podvala srpskom narodu”.

“Za one koji pokušavaju predstaviti stanje u Srebrenici normalnim… Podsjećam da će se ove godine, ono što sam ja strogo zabranjivao, nažalost i desiti. Sa računa Opštine Srebrenica i to zvanično biće plaćena Ljiljana Bulatović da veliča Ratka Mladića baš na mjestu zločina ovdje u Srebrenici”, objavio je bivši načelnik srebreničke općine Ćamil Duraković na svom Facebook profilu.

Bh. mediji podsjećaju kako je Bulatović poznata po bliskim odnosima s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, te da je u svojim istupima i tekstovima negirala srebrenički genocid.

Knjige o Karadžiću i Mladiću

Osim književne večeri na kojoj će Bulatović promovirati svoju knjigu, tokom “Petrovdanskih dana” bit će održano i nekoliko događanja kulturnog, religijskog i sportskog sadržaja.

Središnji događaj višednevne manifestacije, koja se održava pod sloganom “25 godina zločina bez kazne”, najavljeno je za 12. srpnja kada će na Spomen-obilježju Zalazje biti odana počast “poginulim borcima i civilima na Petrovdan 1992. godine”.

Bulatović je, podsjećaju bh. mediji, osnovala Međunarodni odbora za istinu o Radovanu Karadžiću, predsjednica je skupštine Humanitarne organizacije “Branioci otadžbine” i počasna članica Boračke organizacije Srebrenice.

Napisala je tri knjige o Srebrenici, knjigu o Radovanu Karadžiću i veliki broj tekstova u Ratku Mladiću.

(Kliker.info-AJB)

///////////////////////////
/////////////////////////////////////