Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.06.2017.

KAKO SU DONALD TRUMP I EU SRUŠILI SNOVE MILORADA DODIKA I DRAGANA ČOVIĆA!

IZDALI ME PRIJATELJI, IZDAO ME BRAT: Kako su Trump i EU srušili snove Dodika i Čovića!

Svega nekoliko mjeseci je bilo potrebno da se mantra o Trumpu kao savezniku Dodikove politike i HDZ-u BiH kao miljeniku Evropske unije raspukne kao mjehur od sapunice.
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Bijela kuća objavila je kako je predsjednik Donald Trump produžio važenje sankcija za osobe i organizacije s područja zapadnog Balkana koje se smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i interesima Sjedinjenih Država, uključujući one koji opstruiraju provedbu Daytonskog sporazuma.

 

Osobe koje su i dalje pod američkim sankcijama uglavnom su poznata imena s tim da je popisu od početka ove godine pridruženo i ime Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske.

Dodik je pod sankcije dospio na isteku Obaminog mandata. Stoga, nije zgoreg podsjetiti se euforije koja je u Dodikovom kabinetu i među društvenim strukturama bliskim njemu vladala nakon što je Trump izabran za predsjednika SAD-a. Novinski stupci i televizijske emisije medija bliskih Dodikovom režimu tada su bili prepuni analiza "teoretičara" i "eksperata" koji su nam najavljivali da slijedi radikalan zaokret u politici SAD-a prema BiH i početak blagonaklonog odnosa prema RS-u a sam Milorad Dodik je na sankcije reagovao tako što je ih nazivao privremenom i nebitnom mjerom "odlazeće američke administracije". Uzalud su bila upozorenja nekih upućenijih i ozbiljnijih ljudi da vanjska politika SAD-a ima stabilan kurs i da čak ni promjena predsjednika, uz svu Trumpovu nacionalitičku retoriku tokom kampanje, neće bitnije promijeniti osnovne temelje na kojima se ona zasniva.

Uporedo s tim od HDZ-a BiH, Dodikovog vjernog saveznika, trajala je žestoka kampanja kojom su u bh. javnosti nastojali nametnuti sliku da upravo ova organizacija predstavlja "oličenje evropskih vrijednosti". Lažno zaneseni nekim beznačajnim rezolucijama koje je HDZ Hrvatske izlobirao u Evropskom parlamentu, bh. društvo su nastojali uvjeriti kako ova stranka tobože ima podršku Evropske unije za svoju politiku troentitetske podjele BiH. S ništa manjim oduševljenjem ni među krugovima bliskim Draganu Čoviću nije dočekana pobjeda Donalda Trumpa na američim predsjedničkim izborima, uz nadu da će s njom uslijediti zaokret SAD prema pitanju cjelovitosti BiH.

Međutim, u svega nekoliko sedmica snovi Dodika i Čovića su brutalno srušeni. Nakon što je vrlo brzo postalo jasno da će i pod Trumpom administracija SAD-a zadržati isti odnos prema Bosni i Hercegovini kao i do sada, nastavak takve politike definitivno je i potvrdila odluka da se Dodiku produže sankcije.

Više sreće nije imao ni Čović s EU. Nakon žestoke huškačke nacionalističke kampanje od strane društvenih krugova bliskih HDZ-u BiH i Draganu Čoviću, koja je kulminirala napadima na Haški tribunal i koncertom podrške "hercegbosanskoj šestorci", na kojem je nastupio kontroverzni i u mnogim evropskim državama zbog koketiranja s fašizmom zabranjeni Marko Perković Thompson, HDZ je na sebe uspio navući nedvosmisleno zvanično protivljenje Vijeća za implementaciju mira (PIC), Evropske komisije i Delegacije Evropske unije u BiH, da bi danas Dragan Čović čak došao i u neku vrstu verbalnog okršaja s najvišim funkcionerima Haškog suda.

Tako je svega nekoliko mjeseci bilo potrebno da se mantra o Trumpu kao savezniku Dodikove politike i HDZ-u BiH kao miljeniku Evropske unije raspukne kao mjehur od sapunice. No, kada se uzme u obzir kakvi kadrovi obnašaju funkcije Dodikovih i Čovićevih stratega i savjetnika, ovakvim komičnim političkim kampanjama se nije ni čuditi.


(D.H.)

/////////////////////////////

///////////////////

SAVEZ LOGORAŠA BIH: "Čovićev istup politički motiviran i nedopustiv"

Istup člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića na današnjoj konferenciji o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Sarajevu je krajnje neodgovoran i isključivo politički motiviran, te kao takav nedopustiv, saopćeno je danas iz Saveza logoraša u BiH.



SAVEZ LOGORAŠA BIH: 'Čovićev istup politički motiviran i nedopustiv'

"Čiji je posao, ako ne pravosudnih institucija, da kvalificiraju krivična djela i izriču presude za ista? Možda bi i Haaški tribunal, kako to neki sudovi u Bosni i Hercegovini već godinama rade na štetu logoraša/žrtava torture, prije izricanja presude trebao konsultovati Dragana Čovića i druge bh političke predstavnike da mu oni sugeriraju kako bi pojedine presude trebalo da glase", navedeno je u saopćenju.

 

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini u potpunosti podržava rad Haaškog tribunala i izuzetno cijeni njegov doprinos na polju procesuiranja počinitelja najtežih oblika krivičnih djela ratnih zločina počinjenih nad građanima Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

 

Svjesni smo da će veliki broj počinilaca ratnih zločina ostati nekažnjen, ali ovakav i slični istupi nosilaca najviših političkih funkcija u Bosni i Hercegovini neće doprinijeti njihovom procesuiranju već upravo suprotno.

 

Uvjereni smo da Haaški tribunal neće podleći ovom ali i sličnim političkim pritiscima i da će apelaciono vijeće tribunala, u postupku koji se vodi u predmetu “Jadranko Prlić i dr.”, izreći pravednu presudu, odnosno potvrditi kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata, navodi se u saopćenju.

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

22.06.2017.

TARIK HAVERIĆ PROZVAO DRAGANA ČOVIĆA: "LIDER HDZ-a NAPRAVIO JE PRAVNI INCIDENT PRVOG REDA"!

HAVERIĆ PROZVAO ČOVIĆA: "Lider HDZ-a napravio je pravni incident prvog reda"!

Član Predsjedništva Naše stranke Tarik Haverić reagirao je na stav člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića da Haški tribunal, kao i bh. pravosuđe, ne bi trebali koristiti institut udruženog zločinačkog poduhvata u kvalifikaciji događaja na području BiH 92-95.



HAVERIĆ PROZVAO ČOVIĆA: 'Lider HDZ-a napravio je pravni incident prvog reda'!

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

"Dovođenjem u pitanje rada Haškog tribunala, kao i rada pravosuđa, Dragan Čović je napravio incident prvog reda. Presude Haškog tribunala su uređene Statutom tog tijela i normama međunarodnog krivičnog prava te nisu stvar impresija nosilaca vlasti bilo koje od članica UN, pa tako ni BiH. S obzirom na to da je izjavu dao na konferenciji o radu ICTY-ja, a u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Čović bi morao povući ovaj neodgovorni zahtjev koji BiH svrstava u red izolacionističkih režima koji ne priznaju međunarodne pravne norme i sudove. Dragan Čović ne bi smio učiti Haški tribunal pravnoj pameti“, kazao je Tarik Haverić.

 
Koliko bi se političara u Evropi moglo održati na funkciji kada bi se potvrdilo da su iz privatnih potreba skretali vodotokove, kao što je učinio Čović, pita se Haverić.

 

Pa ipak, on se neobaviještenim međunarodinim sagovornicima uporno predstavlja kao “nosilac evropskih vrijednosti”.

 

Upravo njegova najnovija izjava potvrđuje da politika koju vodi nije u skladu sa evropskim političkim standardima. 
 
„Jasno je da bi Dragan Čović volio da i na međunarodni krivični tribunal može ostvariti isti politički utjecaj koji vrši na pojedine instance u BiH, gdje su u procesima protiv njega u toku postupka nestajali dokazi. Međutim, sa ICTY-jem će to teže ići: njegove presude moraju izvršavati svi nosioci izvršne vlasti svih zemalja, a činjenica da Čović ne poštuje taj imperativ pokazuje da nije dostojan funkcije koju obnaša, i da politika koju vodi nanosi trajnu štetu Bosni i Hercegovini i njenim građanima“, zaključio je Haverić.

22.06.2017.

KO JE SAUDIJSKI PRESTOLONASLjEDNIK: VOĐA AGRESIVNE POLITIKE PROTIV IRANA

Ko je saudijski prestolonasljednik: Vođa agresivne politike protiv Irana

Juni 22. 2017.


Najmlađi ministar odbrane na svijetu i prvi u redu za preuzimanje trona, 32-godišnji prestolonasljednik Saudijske Arabije  Mohammed bin Salman Al Saud također je i zamjenik premijera ovog kraljevstva.

Rođen je 31. augusta 1985. godine. Njegova majka, princeza Fahda bint Falah bin Sultan bin Hathleen, je iz plemena Ajman čiji lider je njen otac Rakan bin Hathleen.

Mohammad bin Salman je 2008. godine oženio princezu Sarah bint Mashhoor bin Abdulaziz Al Saud. Imaju troje djece.

Obrazovanje

Osnovno obrazovanje je završio u Rijadu, prijestolnici ove države, gdje je kotirao kao jedan od 10 najboljih učenika kraljevstva.

Diplomirao je pravo na Univerzitetu Kralj Saud gdje je bio drugi najbolji u klasi. Dok je bio univerzitetski student, Mohammed bin Salman prošao je veći broj programa obuke i treninga.

Nakon što je diplomirao, Mohammed bin Salman pokrenuo je nekoliko firmi prije nego se aktivirao u saudijskoj administraciji. Radio je kao generalni sekretar Konkurentskog vijeća Rijada, specijalni savjetnik predsjednika Odbora Fondacije Kralj Abdulaziz, te kao član Odbora povjerenika udruženja za razvoj Albir.

U sklopu svog filantropskog rada, Mohammed bin Salman je uspostavio i Fondaciju MiSK, neprofitnu organizaciju koja radi na poboljšanju učenja i liderskih vještina saudijske omladine i razvija start-up kompanije širom države kroz razne poslovne inkubatore.

Godine 2013. dobio je nagradu bliskoistočnog Forbesa „Osoba godine“ kao predsjednik Omladinskog centra Kralj Salman, također poznatog kao Fondacija MiSK. Time je odato priznanje njegovoj podršci mladima Saudijske Arabije i njihovom razvoju.

Politika

Mohammed bin Salman započeo je svoje političko putovanje 2007. kada je dvije godine radio kao savjetnik Vijeća ministara. On je 2009. postao specijalni savjetnik svome ocu, koji je tada bio guverner Rijada, te nastavio raditi za komisiju eksperata u saudijskom kabinetu kao povremeni savjetnik do marta 2013. godine.

Mohammed bin Salman je imenovan ministrom odbrane 23. januara 2015. godine nakon što je njegov otac preuzeo tron. Iste godine, imenovan je zamjenikom prestolonasljednika. Najpoznatija odluka Mohammeda bin Salmana kao ministra odbrane je vođenje operacije “Odlučujuća oluja”, međunarodne koalicije u Jemenu na čelu sa Saudijskom Arabijom, a koja je pokrenuta dva mjeseca nakon njegovog imenovanja. Operaciju vodi osam država gdje su sunitski muslimani većina i koji se bore protiv pobunjeničkog pokreta Husi koga podržava Iran.

Za novog princa se kaže kako vodi veoma agresivnu politiku protiv utjecaja velikog rivala, Irana.

Prije njegovih posljednjih imenovanja, Mohammed bin Salman proveo je nekoliko godina kao pomoćnik oca. Ranije je bio predsjednik Kraljevskog vijeća kada je kralj Salman bio prestolonasljednik, gdje je počeo uvoditi promjene.

Uz postojeće poslove, Mohammed bin Salman je također prvi čovjek Vijeća ekonomskih odnosa i razvoja koje nadgleda ekonomske poslove kraljevstva, a koje na kraju kreira i političke i sigurnosne politike.

Stavovi

Aprila 2016. godine je uveo program Vision 2030 – vizija budućnosti Saudijske Arabije – kojem je cilj da kraljevstvo bude srce arapskog i islamskog svijeta, lider investicija i mjesto koje povezuje tri kontinenta.

Reformska inicijativa ima za cilj diversifikaciju i privatizaciju ekonomije čime bi ona bila manje ovisna o nafti. Do 2030. godine, inicijativa želi uspostaviti sistem elektronske Vlade (e-government).

Mohammed bin Salman poziva na više mogućnosti poslovanja u Saudijskoj Arabiji, i za porodice i za mlade. Kabinet je usvojio regulaciju za slabljenje moći vjerske policije, tijela koje je uspostavljeno u maju 2016. godine.

U pokušaju da prevaziđe tradiciju, Mohammed bin Salman je također aktivirao mlade učenjake saudijskih muslimana koji su aktivni na društvenim mrežama i poznati među omladinom što je u suprotnosti sa starijim učenjacima koji uspostavljaju zvaničnu vjersku politiku i često objavljuju vjerska mišljenja.

(Kliker.info-Aljazeera)

















22.06.2017.

SERGE BRAMMERTZ POKLOPIO MLADENA IVANIĆA I MILORADA DODIKA: "SRBIJA I ENTITET RS-a MORAJU IMATI ČASTI DA PRIZNAJU GENOCID U SREBRENICI"

BRAMMERTZ POKLOPIO IVANIĆA I DODIKA: "Srbija i RS moraju imati časti da priznaju genocid u Srebrenici"

'Teško će početi pravo pomirenje dok se to ne dogodi', poručio je glavni tužitelj Haškog suda, Serge Brammertz.



BRAMMERTZ POKLOPIO IVANIĆA I DODIKA:  'Srbija i RS moraju imati časti da priznaju genocid u Srebrenici'

Glavni tužitelj Haškog suda Serge Brammertz smatra kako se treba nadati da će Srbija i bh. entitet Republika Srpska službeno priznati da je u Srebrenici počinjen genocid 1995. godine. Prema njegovim riječima, "to jednostavno nije za diskusiju".

 

"Te vlasti (Srbije i Republike Srpske) moraju imati časti i hrabrosti da priznaju istinu. To nije potpuno rješenje, ali teško je vidjeti da će se taj problem početi rješavati i da će početi pravo pomirenje ako i dok se to ne dogodi", naveo je Brammertz u intervjuu sarajevskom Oslobođenju.

 

I iz Srbije i iz bh. entiteta Republika Srpska uporno ponavljaju da se u Srebrenici tokom proteklog rata dogodio zločin, ali ne i genocid.

 

"Haški sud je osudio pojedince za zločine, uključujući genocid. Optuženi za genocid vole reći da su 'radili u ime Srbije', minimizirajući vlastitu krivicu i pokušavajući stvoriti 'kolektivnu krivicu'", rekao je Brammertz.

 

Kako kaže Brammertz, "negiranje genocida koji je počinjen u Srebrenici postalo je uobičajeno".

 

"Rekao bih da je genocid najosjetljivije pitanje za žrtve, posebno za obitelji onih 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u Srebrenici i onih 30.000 žena, djece i starijih koji su bili terorizirani i silom istjerani iz svojih domova", naveo je.

 

Ukazuje i kako se žrtve i njihove obitelji "još bore da obnove svoje živote".

 

"Svi mi to trebamo zapamtiti i pružiti im podršku", zaključio je Brammertz.

 

Reakciju glavnog tužitelja Haškog suda Sergea Brammertza dolazi u vrijeme aktuelne rasprave u BiH oko Krivičnog zakona i prijedloga Vijeća ministara BiH da se sankcionira negiranje genocida a čemu su se usprotivili bezmalo svi lideri vladajućih i opozicionih stranka u Republici Srpskoj.

 

Tako je  predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pozvao sve poslanike iz RS u Parlamentu BiH da glasaju protiv takvih izmjena Krivičnog zakona BiH.

 

"To govori o tome da bi vi ovdje u udžbenicima mogli da izučavate da su Srbi počinili genocid, da naša djeca to uče, što nije tačno, kao ni to da je RS nastala na genocidu", napomenuo je Dodik. 

 

Srpiski član Predsjendištva BiH, Mladen Ivanić, govori isto kao i Dodik, samo to čini na perfidniji način.

 

Ivanić za svoju najveću zaslugu smatra to što je, mimo ovlaštenja Predsjedništva BiH, pisao pisma Međunarodnom sudu pravde kako bi spriječio reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid.

 

Štaviše, Mladen  Ivanić je danas poručio da se o genocidu i zločinima ne bi trebalo ni govoriti, pravdajući to podlom zamjenom teza da se svaki govor o genocidu i zločinama tobože svodi na to da su „samo Bošnjaci žrtve“.

 

"Nastavak stare tradicije u kojoj su samo Bošnjaci žrtve dodatno će nas unazaditi. Nakon svakog poteza motivisanog takvim stavom sve je manje BiH“, rekao je Ivanić.

 

Drugim riječima kazano, Mladen Ivanić odriče pravo Bošnjacima da govore o genocidu, pri čemu ne nalazi ništa sporno u tome da se genocid javno poriče.


/////////////////////////////////////

SAMO KULTURNO, PREDSJEDNIČE: Dok je trajao govor predsjednika Haškog suda Agiusa, njegov kolega Ranko Debevec KOPAO NOS (FOTO)

Haški tribunal je u skoro 25 godina postojanja procesuirao i istražio veliki broj predmeta, ali je njegov uticaj u regiji smanjen zbog političke neodgovornosti, revizionizma i negiranja zločina, rečeno je na konferenciji u Sarajevu


SAMO KULTURNO, PREDSJEDNIČE: Dok je trajao govor predsjednika Haškog suda Agiusa, njegov kolega Ranko Debevec KOPAO NOS (FOTO)

Predsjednik Haškog suda Carmel Agius se zahvalio svim bivšim i sadašnjim radnicima Tribunala na njegovoj uspješnosti. “Ova konferencija će biti vrhunac postojanja Međunarodnog suda”, kazao je Agius.

 

I dok je trajao pozdravni govor Carmela Agiusa, predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, njegov kolega, predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec je prevrtao po papirima i nekulturno kopao nos.

 

(SB)

 

 

22.06.2017.

AMERIČKI PREDSJEDNIK DONALD TRUMP POTPISAO ODLUKU O ZAPADNOM BALKANU: MILORAD DODIK I DALjE NA "CRNOJ LISTI" SAD!

TRUMP POTPISAO ODLUKU: Dodik i dalje na "crnoj listi" SAD!

Na ranije objavljenoj listi su, između ostalih, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Sonja Karadžić-Jovičević, Momčilo Krajišnik, Ljiljana Zelen-Karadžić i Aleksandar Karadžić




TRUMP POTPISAO ODLUKU: Dodik i dalje na 'crnoj listi' SAD! - 3

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

"Američki predsjednik Donald Trump donio je odluku o zapadnom Balkanu, kojom se produžavaju vanredne mjere koje je prije 16 godina donio bivši američki predsjednik George W. Bush", objavila je Bijela kuća danas.

 

Odluka između ostalog obuhvata i objavu tzv. crne liste osoba i organizacija koje su pod sankcijama SAD-a zbog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prijetnje nacionalnoj sigurnosti i interesima SAD-a. Od početka ove godine na listi se nalazi i lider SNSD-a i RS-a Milorad Dodik.
 
Trump je prvi put od preuzimanja dužnosti potpisao neku izvršnu odluku koja se odnosi na zapadni Balkan te je produžio za još jednu godinu.
 
Bush je 26. juna 2001. godine donio izvršnu uredbu kojom se proglašava da su ugroženi interesi SAD-a od pojedinaca i organizacija u BiH, Makedoniji i na Kosovu.

 

Ona predviđa niz pravnih posljedica, uključujući blokadu imovine, zabranu ulaska u SAD i finansijskih transakcija za haške optuženike i oko 150 osoba i organizacija koje se dovode u vezu s optuženicima za ratne zločine, terorističkim organizacijama ili podrivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

 

Washington smatra da te osobe ugrožavaju mir i proces stabilizacije u regionu. 
 
„Prijetnja koja se ogleda u postupcima osoba koje su uključene, pomažu ili finansiraju ekstremističko nasilje u Makedoniji i na drugim mjestima na zapadnom Balkanu, ili u opstrukcijama provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i rezolucije UN-a na Kosovu nije otklonjena", navedeno je u odluci koju je, nakon Busha i Baracka Obame, potpisao i Trump.
 
Na osnovu te Bushove odredbe iz 2001. godine formirana je tzv. crna lista osoba i organizacija s kojima je američkoj vladi i kompanijama zabranjeno sarađivati te kojima se u SAD-u blokiraju imovina i novčane transakcije.

 

Listu, na koju se stavljaju osobe koje obuhvata i ova odluka, kao i druge sličnog tipa, objavljuje Ured za kontrolu stranih sredstava (OFAC), koji djeluje u sklopu američkog ministarstva finansija.
 
Na ranije objavljenoj listi su, između ostalih, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Sonja Karadžić-Jovičević, Momčilo Krajišnik, Ljiljana Zelen-Karadžić i Aleksandar Karadžić.

 

Tu su, također, Milovan Bjelica, Ljubomir Borovčanin, Stojan Župljanin, Duško Sikirica, Milan Simić, Senad Šahinpašić, Hasan Čengić, Bakir Alispahić, Ljubo Ćesić, Valentin Ćorić, Savo Krunić, Zoran Petrić i Naser Keljmendi

 

(SB/Vijesti.ba/Fena)  


/////////////////////////////////
22.06.2017.

EDIN POBRIĆ: ŠTA JE TO ČITAO DžEVAD KARAHASAN!?

Edin Pobrić: Šta je to čitao Dževad Karahasan!?


Edin Pobrić

Autor
21.6.2017. 


Edin Pobrić: Šta je to čitao Dževad Karahasan!?
Foto: K. Softić; šg
//////////////////////

Izdvajamo

  • Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Njen zadatak je da u modifikovanom vremenu svede stvarnost na jednu tačku, jer vrijeme, kako to kaže Paul Riccoeur , postaje ljudsko u onoj mjeri kada je artikulisano na jedan narativan način, a sama priča dobiva svoje značenje kada postane uslov vremenskog postojanja. U svim „velikim pričama“ čovjek je oduvijek težio nekom poretku u kome će dobro i zlo biti odvojeno i time jasno pozicionirano. Bog i đavo su oduvijek bili personifikacije čovjekove iskonske želje da sudi prije nego što razumije. Na toj želji, između ostalog, utemeljen je svaki oblik ideologije. Ona svoje izmirenje s čovjekom pronalazi na onoj liniji prevoda jezika ljudskog relativizma u dogmatski diskurs u kojem uvijek neko mora govoriti istinu, a drugi lagati. To je vjekovna ljudska nesposobnost da se gleda naspram nekog vrhovnog suda. Roman je sve suprotno. On svojim žanrovskim postankom odbacuje mišljenje zasnovano na binarnim opozicijama. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije.“ (E.P., str, 70-71)

..................................

Dževad Karahasan, profesor, pisac, predsjednik Društva pisaca u BiH, dao je opsežni intervju za Život: časopis za književnost i kulturu (god, LXV br 1-2, 2017). U svom intervjuu, moj kolega, profesor Karahasan govori, između ostalog, o svojoj književnosti, književnoj sceni BiH, književnoj kritici, govori o ideologiji, o mržnji, o tome kako je bio nepravedno napadan, vrlo često neshvaćen i sa dozom cinizma primjećuje:“(…)neprijatelja se smije napadati lažima i klevetama, argumentima i falsifikatima, uvredama i istinama“. (Karahasan, Život, god, LXV br 1-2, 2017, str. 8)

U istom intervju, na moje veliko iznenađenje, dvije stranice teksta, moj kolega, posvećuje mojoj malenkosti, fiktivno i proizvoljno se referišući na posljednju knjigu koju sam objavio, Priča i ideologija: semiotika književnosti, Sarajevo: Samouprava, 2016. U nimalo ugodnom tonu, s visoka, autoritativno, s dozom cinizma i ironije, profesor Karahasan kreće u težak obračun s kojim, paralelno, izražava žaljenje što nema dijaloga o književnosti!?

Karahasan tvrdi I.: „Mi nemamo književnu kritiku, nemamo nijednu formu razgovora o književnosti, a književnost je, prije svega, razgovor(…) Živimo u društvu koje se raspalo, sve vrijednosti i svi autoriteti su dovedeni u pitanje, obrazovni sistem se sistemski uništava. U tom ambijentu se gube obziri i nestaju pitanja, svako osjeća da ima pravo izjaviti i objaviti sve što mu padne na um. A tu sve postaje prah, nastaje svijet bez čvrste tačke.“ (Karahasan, str. 14)

Nakon što je pripremio čitatelja za prostor u kome se sve raspalo, kolegi Karahasanu je bio neophodan primjer u liku i djelu Edina Pobrića. I gle čuda, u potpunosti  uvjeren da svijet mora biti onakav kako ga profesor/pisac Karahasan zamišlja, i da shodno tome u tom svijetu svi činimo i govorimo onako kako on misli (kao u profesorovim romanima), dovelo je Karahasana, nažalost, „do jedne sasvim posebne vrste nesporazuma i s realizmom i sa realnošću, u kojoj ne pomaže ni znanje, ni iskustvo.“

Kad se pročita intervju, i u tom intervjuu sve ono što je o meni izgovorio profesor Karahasan, i kada se, s druge strane, pročita dio iz knjige Priča i ideologija, pod nazivom Žanr romana, čovjek shvati da su Karahasanove tvrdnje mogle biti rezultat samo dvije opcije: Ili, profesor Karahasan nije čitao moju knjigu pa je na osnovu glasina i novinarskih naslova i podnaslova popljuvao ono o čemu je on umislio da sam pisao (što bi bilo vrlo neozbiljno za jednog profesora), ili je pročitao knjigu i iz nekih razloga, njemu znanih, nažalost, napao „lažima i klevetama, argumentima i falsifikatima, uvredama i istinama.“

Kolega Karahasan tvrdi II: „Moj kolega je, primjera radi, objavio knjigu u kojoj tvrdi da roman nije potekao iz epske tradicije, nego iz tragedije. To znači da je Heliodorov roman Povijest lijepe Harikleje ili Etionuka potekao iz Sofoklove tragedije, recimo Antigone, a Tristram Šendi Lorensa Sterna iz Magbeta.“ (Karahasan, str.15)

Mora se priznati, dosjetljivo ali i plitko, a bilo bi čak i smiješno da nije tragično, u korespodenciji sa istinom, za jednog ozbiljnog profesora kakvim se predstavlja Karahasan. Šta sam, u stvari, napisao:

„Iako je za Lukácsa roman izraz svijeta koji je u stalnoj duhovnoj krizi, a to je poimanje koje se bitno razlikuje od Hegelovog, ipak je pogriješio u jednom. Lukács je poetiku romana, kao i Hegel, posmatrao kroz filozofiju povijesti i time je historiji dao nužno linearni slijed (ni roman ni poetika romana ne posmatra povijest na taj način), pa je za posljedicu toga njemu roman „nastavak epske tradicije u novom ruhu“[1]. Taj slijed dosljedno mogu, eventualno, preuzeti trivijalni i historijski romani[2] u kojima se akteri pojavljuju kao tipovi a ne karakteri, i koji su kao takvi nepovratno udaljeni od one zone uzbudljivosti, kako elaborira u svojim Lektirama Tvrtko Kulenović[3] razliku između trivijalnog i umjetničkog, i pokrivaju zonu zanimljivosti. To su, na primjer, romani Waltera Scota[4] koji u konačnosti nemaju ništa zajedničko sa romanima Meše Selimovića, pa time i cijele one linije na kojoj se formirao roman kao književno-umjetnički žanr. Dakle, epska tradicija je samo jedna od linija nastanka i „razvoja“ romana. Uostalom, još od F. Nietzschea je poznato da je potraga za uzrocima golemi nesporazum, uzaludno traženje početka koje sprečava da se stvari vide onakve kakve jesu. Nastanak romana nije tekao jednom rijekom i pravolinijski, nego se etablirao kroz niz podzemnih tokova, ulijevanja i račvanja s nekoliko različitih „voda“. Ukratko rečeno, porijeklo romana dolazi kroz povijest s najmanje četiri istovrijedne dimenzije (podvukao E.P.): najprije sa onim Homerovim epskim prelaskom s arhaičnog svijeta Ilijade na prosvjetiteljski um koji se može uočiti u Odiseji, zatim kroz tradiciju proze gdje su osnovne preteče grčka historiografija i filozofija (sokratovski dijalog i menipejska satira) pa već sa Platonovom pričom o Atlantidi govorimo o počecima romana, a Ksenofontov Odgoj Kirov, u ovom kontekstu, možemo smatrati prvim romanom, nadalje tu je poseban tip helenističke proze u kojoj se razvija model ljubavne i avanturističke priče s jednostavnim zapletom: sastanak – rastanak – ponovni sastanak, i najzad, to je 17. stoljeće kada imamo roman u formi u kojoj ga prepoznajemo i danas. Ako je pored plastičnosti žanra svojstvo temporalnosti osnovno poetsko načelo romana, onda je roman mogao nastati samo kao novovjekovna tvorevina, kao produkt razvoja nauke i filozofije koje svoju krunu, naspram srednjovjekovne evropske misli, dobivaju u 16. i 17. stoljeću. Roman, dakle, nije i ne može biti neposredni nasljednik epa (podvukao E.P.). Sličnost s epom proizilazi iz vanknjiževnog konteksta: tematika i položaj i jednog i drugog žanra unutar književnih epoha koje su u umjetničkom smislu, možda, u najvećoj mjeri i odredili. Roman je, pradoksalno rečeno, reprezentativna vrsta moderne[5] i žanr kakvog prepoznajemo nakon Cervantesa, a gdje mu Balzacov zahtjev, da treba biti u skladu sa naučnim i filozofskim dostignućima, daje konačno usmjerenje.“ (E. Pobrić: Priča i ideologija: semiotika književnosti, str. 68-69)

Kolega Karahasan tvrdi III: “Naprotiv, historija književnosti nas uči da roman nastaje u svijetu i vremenu u kojima tragedija više nije moguća. Tragediju, naime, naseljavaju heroji, polubožanska bića koja se ne kolebaju i ne pitaju, jer osjećaju, misle i djeluju u skladu s principima herojske etike“. (Karahasan, str. 15)

Pisao sam: „Ako se baš mora odabrati linija u kojoj ćemo prepoznati čiji je roman sljedbenik, onda nije u pitanju ep nego tragedija. To je onaj žanr koji cjelovit u drami više ne postoji nego se njegove značajke pronalaze unutar poetskih određenja drame u užem smislu, ali se na isti način njegov suštinski žanrovski oblik tragičkog[6] može pronaći gotovo u svim vrstama umjetnosti. Po Aristotelu, suština tragičkog nalazi se u drastičnom preokretu, padu iz sreće u nesreću, u kome tragični doživljaj ne slijedi toliko zbog nekog etičkog defekta koliko zbog ogrešenja, prelaska granice kao posljedice čovjekove nesposobnosti da prepozna mjeru stvari.[7] Nadalje, sama činjenica da je čovjek konačan i da ne mogu a da ga ne uzbuđuju problemi uzajamnog odnosa života i smrti, i da je historija čovječanstva zasićena tragičnim događajima, i ako je roman, zbog svoje temporalne ose, najbliži pojavnoj stvarnosti u odnosu na sve druge književne žanrove, onda nije čudno što je oduvijek bio sklon tragičkoj formi –  onoj vječnoj čovjekovoj potrazi, rođenoj iz sukoba pojedinca i svijeta, za mjerom stvari.

Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Njen zadatak je da u modifikovanom vremenu svede stvarnost na jednu tačku, jer vrijeme, kako to kaže Paul Riccoeur[8], postaje ljudsko u onoj mjeri kada je artikulisano na jedan narativan način, a sama priča dobiva svoje značenje kada postane uslov vremenskog postojanja. U svim „velikim pričama“ čovjek je oduvijek težio nekom poretku u kome će dobro i zlo biti odvojeno i time jasno pozicionirano. Bog i đavo su oduvijek bili personifikacije čovjekove iskonske želje da sudi prije nego što razumije. Na toj želji, između ostalog, utemeljen je svaki oblik ideologije. Ona svoje izmirenje s čovjekom pronalazi na onoj liniji prevoda jezika ljudskog relativizma u dogmatski diskurs u kojem uvijek neko mora govoriti istinu, a drugi lagati. To je vjekovna ljudska nesposobnost da se gleda naspram nekog vrhovnog suda. Roman je sve suprotno. On svojim žanrovskim postankom odbacuje mišljenje zasnovano na binarnim opozicijama. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije.“ (E.P., str, 70-71)

Kada kolega Karahasan govori istinu, ali stavljajući iskaz u sasvim drugi kontekst, izgleda ovako: „Roman je sve suprotno tome, roman u književnost uvodi individualca, otpadnika, skeptika. Nijedna se zajednica ne prepoznaje u junaku romana, jer on je uvijek osamljeni pojedinac, prognanik, otpadnik.“ (Karahasan, str. 15)

Kolega Karahasan tvrdi V: „Temeljni princip evolucionističke historije književnosti kaže da jedna dovršena forma ne proizvodi drugu formu. Iz soneta ne može nastati madrigal, iz rubaije se ne razvija gazel, iz tragedije ne može nastati nešto što nije tragedija. Ovca rijetko rodi kravu, a i onda kad je rodi to se odigra u glavi profesora književnosti, a ne u stvarnom svijetu“. (Karahasan, str. 15)

Pisao sam: „Roman čija se dimenzija tragičkog, za razliku od drame,  redovno ispoljava u govoru tišine – u neizrecivosti, samo je sljedbenik tragedije (podvuka E.P.). Tragedija može bez smjehovne kulture (iako jedna od najpoznatijih tragedija, Shakespeareov Hamlet, posjeduje, pored tragične, upravo dimenziju smijeha i ironije), a apsolutnu epsku distancu (jedno od načela na osnovu kojeg je moguće uspostaviti razliku između epa i romana) razara upravo smijeh koji se u obliku ironijskog diskursa nalazi u samoj poetici romaneskne priče. Smijeh je po svojoj prirodi neprijateljski prema hijerarhiji, klanjanju pred autoritetima. Smijeh je rušilac svih tabua i shema o rangovima. Tamo gdje je smijeh, tu je anarhija. Međutim, za razliku od ostalih anarhija, smijeh unosi naspram sebe veliku razliku: anarhična poplava stvara nered, a ponekad i haos, a poplava smijeha od nereda i haosa rađa red i harmoniju. Smijeh unutar romaneskne riječi, preobražen u ironiju, parodiju, grotesku ili pastiš preobražava i obnavlja svijet. Smijeh ne poznaje udaljenost, on spaja. U krajnjoj instanci, smijemo se zbog toga što smo jedina vrsta na zemlji koja je svjesna svoje smrtnosti. A o smrti, u principu, ne govori epski diskurs, nego ironijski. Ironijski diskurs je u stanju pokazati smrtnost i zla koje pobjeđuje, a ep uvijek potvrđuje besmrtnost junaka koji gine. Ep je, ali i tragedija, „tužna pjesma“ o nenadoknadivom gubitku heroja, ali u isto vrijeme su i oda ideji o „produžavanja čovjekovog života u čovječanstvu i (ili) u Bogu“.[9] Ukrštavajući se s problemom tragičnog na novi način, na onom mjestu na kojem se ocrtava vječna neusklađenost pojedinca i svijeta, romaneskni žanr, putem smjehovne kulture, pokušava ideju smrt i tragičnosti učiniti sastavnim dijelom onoga što je živo. S romanom, netragički likovi postaju junacima tragičkih situacija. Stoga je smijeh u romanesknoj riječi, u različitim svojim oblicima – od komičnog do ironije – jedan od načina, između ostalog, na koji savremeni čovjek pokušava učiniti prihvatljivom nepodnošljivu ideju vlastite prolaznosti. (E.P. str. 71)

Kolega Karahasan tvrdi VI: „Zašto je moj kolega ipak odlučio da roman dobije iz tragedije, a kravu iz ovce? Valjda zato što mu je ćeif, zato što u našem slobodnom svijetu čovjek ima pravo bez nelagode govoriti šta ga volja, jer znanje, pravila i autoriteti više ništa ne znače, zato što se stari obrazovni sistem sasuo u prah i nikog ni na šta ne obavezuje.“ (Karahasan, str. 16)

Pisao sam: „Zbog svega navedenog, nije ni malo slučajno što roman kao moderni žanr počinje u 17. stoljeću kada vrijeme, za razliku od srednjeg vijeka, postaje ovozemaljsko. Naravno, kako je već rečeno, da je bilo romana i prije Cervantesovog romana Don Kihot, ali roman kakvog prepoznajemo danas, konstruira se upravo u ovom periodu kada historijsko-biografska osa poništava linernu osu epa i avanturističkog romana[10], dakle u vremenu racionalizma i prosvjetiteljskog uma, perioda koji je neprikosnoveno odredio evropsku misao modernog doba“. (E.P. str. 72)

Na kraju (s obzirom da riječi i sintagme nastanak, razvoj, porijeklo, sljedbenik, moderni roman, roman prije Cervantesa itd. nisu sinonimske riječi), a kako sam posve siguran da neću dobiti demant profesora Karahasana, i da će javnost ostati uskraćena za malu dilemu, da li je ili nije čitao moj kolega knjigu o kojoj mu se tako ćefnulo da zdušno govori, bio bih zadovoljan da makar profesor Karahasan objasni javnosti: ko od profesora zamišlja krave, ovce, gazel(e) i sonete a govori/piše o epu, tragediji i romanu!?

[1] Lukácseva teza nije uspostavljena na osnovu pjesničkih rodova o kojima je, na primjer, pisao E. Staiger u knjizi Temeljni pojmovi poetike, nego se odnosi na tezu da je ep kao žanr, a ne epsko kao rod, isključivi prethodnik romana.

[2] To su romani u kojima se radnja odigrava u historijski značajnom periodu koji karakteriziraju neki prelomni događaji kao što su ratovi, osvajanja, revolucije itd, pa je otuda i struktura romana obilježena rekonstrukcijom običaja i mentaliteta prikazanog vremena. Na isti način, ovaj tip romana se skoro po pravilu prepoznaje po auktorijalnom pripovijedanju pa su u priču redovno uključene moralističke digresije.

[3] Tvrtko Kulenović: Lektira III: (ogledi i prikazi). Sarajevo: Svjetlost, 1988.

[4] Vidjeti tekst Literarizacija historijskog diskursa; E. Pobrić. U: Ivanhoe; Scot Valter. Sarajevo: BH Most, 2005, str. 5-10

[5] Moderna ovdje nije ni u kom slučaju sinonim za modernizam, čak su u izvjesnoj mjeri ova dva pojma u opreci. Moderna vremena i moderna počinju sa Descartesom i u sebi baštini ideju progresa, napretka, cjelovitosti i racionalnosti subjekta, vladavinu logosa itd., dakle to su ona društva koja su se posvetila materijalnom i tehnološkom napretku. Modernizam, s druge strane, kao književno-umjetnička epoha 20. st. s romanima Kafke, Prousta, Bulgakova itd. prevazilazi i kritikuje svaku od nabrojanih ideja. Roman je, naprosto, moderan žanr. A sam pojam modernosti je, treba reći, u najmanju ruku čudan pojam. S jedne strane, to je očajanje zbog toga što ništa nije trajno, a s druge, radost zbog saznanja da nakon te „smrti“ svaka forma ima mogućnost novog postojanja koje nikada nije bezazleno.

[6] Šire o fenomenu tragičnog i žanru tragičkog vidjeti u knjizi Muhameda Dželilović: Kalhasovo proročanstvo. Sarajevo: Connectum, 2006.

[7] Čitava kultura antičke Grčke može se posmatrati kroz četiri izreke koje stoje uklesane na ulazu u svetište Delfe (Ničeg previše, ničeg preko mjere; Pazi na granice; Omrzni hybris; Najprikladnije je najljepše), a svaka od njih je inkorporirana u strukturu kako monoteističkih religija tako i u socijalnu sliku savremenog svijeta.

[8] Pol Riker: Vrijeme i priča; prijevod Slavica Miletić. U: Treći program Radio-Beograda, br. 72-I-1987. str. 334

[9] Jurij Borjev: Estetika. Sarajevo: Bosanska riječ, 2009.

[10] Linearno vrijeme podrazumijeva hronološko trajanje koje u sebe ne uključuje biografsku svijest o vremenu. Odnosno, junake epa ili avanturističkog romana, kome je svojstveno ovo vrijeme, ne dotiču promjene koje sa sobom donosi prolaznost vremena, nego se one odvijaju, tako reći, mimo njih. Vidjeti šire u knjizi Vrijeme u romanu od realizma do postmoderne; E. Pobrić. Sarajevo: BH Most, 2004.











Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48892784

Powered by Blogger.ba