Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.06.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : POLA STOLjEĆA POLITIČKOG JADA

Zlatko Dizdarević : Pola stoljeća političkog jada

Juni 12. 2017.


Minule sedmice napunilo se pedeset godina otkako je začeta jedna od najjadnijih priča o takozvanom međunarodnom poretku, a zapravo o svekolikom samozavaravanju povodom tog poretka. U samo šest dana bliskoistočnog »junskog rata« 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan od Hashemitske kraljevine, Gazu od Egipta a Golansku visoravan od Sirije.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Nije to bila ni prva ni posljednja okupacija u novijoj istoriji. U krajnjoj liniji čak ne ni najkrvavija pa ipak, obilježila je poluvjekovnu šprdnju sa svjetskom »pravdom« i (ne)sposobnošću planetarnih institucija da se za vlastite zakletve o pravdi izbore.

Od Drugog svjetskog rata do danas, nikada povodom bilo koje okupacije, sukoba, kršenja međunarodnog prava, usvojenih odluka i rezolucija, svijet nije pokazao toliko nemoći, oportunizma, spremnosti na politička i mnoga druga ponižavanja, samozavaravanja i laganja – kao u slučaju takozvanog »Palestinskog pitanja«. Malo je kad neko, uz pomoć moćnog sponzora, toliko uporno pokazivao od šake do lakta cijelom svijetu ismijavajući ga, kao što je to ona izraelska unutar Izraela koja, ponajviše, vlada od pomenutih okupacija juna 1967. godine do danas.

Cijela ta storija opisana je u nebrojenim knjigama, udžbenicima, filmovima, ušla je u enciklopedije, povijest…Tema se rutinski i prigodničarski ponavlja bez efekta, rugajući se elementarnom smislu pravde, istine, politike i svega onoga na čemu završava kao laž o sposobnosti homo politicusa da to bude. Pola vijeka od onih »šest dana« poništilo je u temeljima čak i vrhovni cilj koji su osnivači Izraela, Deklaracijom o neovisnosti, postavili sami sebi: da nova država bude jevrejska i demokratska.

Izrael danas nije samo jevrejska država jer su u njoj tu silom i Palestinci, građani drugog reda. Tamo ih zovu tek – Izraelskim Arapima. Izrael nije ni demokratska država, jer to ne može biti onaj ko pod okupacijom drži, uz stanovnike, i teritoriju koja nije njegova ni po kakvom međunarodnom pravu sem – njegovom vlastitom.

Jevreji na okupiranim teritorijama jesu i Jevreji i Izraelci, zahvaljujući prije svega raznim interesima i na Zapadu, ali i među arapskim režimima. Ambasadorica Amerike u UN-u Nikki Haley čak prijetećim tonom upozorava bespogovorno svijet ovih dana da »SAD više nikada neće dopustiti da UN ‘maltretiraju’ Izrael«. Prijetnja je upućena na sjednici Vijeća UN za ljudska prava, ni manje ni više. Toliko i o poimanju ljudskih i drugih prava u Ujedinjenim narodima.

Mimo ovakvog osjećanja povodom onog juna ’67. kada je u šest dana pobjede Izraela poraženo svjetsko dostojanstvo za narednih pola stoljeća, mnogo je epizoda koje kazuju kako se sa takvom logikom tumačenja interesa Izraelaca ne identificiraju svi ni u toj zemlji. Čak i oni što su po definiciji svog posla bili zaduženi da državu čuvaju od svake opasnosti. Zanimljiva je priča o jednom od njih, Carmi Gillonu, ne po »spektakularnosti« već naprotiv, po normalnosti u neuobičajenom kontekstu.

Gillon je, naime, od ’94. do ’96. bio šef Shin Beta, centralne i veoma moćne izralske bezbjednosne agencije, zadužene za unutrašnju sigurnost. Podnio je ostavku na ovu dužnost vodeći se profesionalnim i moralnim principima nakon atentata u Tel Avivu na Jichaka Rabina, izraelskog premijera, u vrijeme kada se činilo da se u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja nazire svjetlo na kraju tunela.

Ovih dana sa Gillonom je Ips-journal.eu objavio intervju, podsjetivši i na rijetko zanimljiv pa i čudovišan film »Gatekeepers« iz 2012. godine u kojem je, pored Carmi Gillona, još pet bivših direktora Shin Beta direktno, u kameru, saželo svoja iskustva »odbrane Izraela«. U pitanju je gorak zaključak šestorke: proizvodnjom terorizma guralo se ciljano u stranu stvaranje palestinske države, kao najboljeg rješenja za dugoročnu sigurnost Izraela. Kažu da su u tome dobili sve bitke, ali nisu rat…

Treba li napominjati koliko su sva šestorica, pripadnici različitih političkih opcija u Izraelu, od desnog Likuda preko Liberala do Laburista, bili rigorozno selektirani temeljem spremnosti da daju sve za odbranu Izraela, da bi na kraju karijera došli do osjećanja o svojevrsnom porazu, neupitno sa stanovišta trajne sigurnosti Izraela.

U pomenutom intervjuu povodom pedesetogodišnjeg salda politike Izraela i jada svjetske politike, Carmi Gillon danas sublimira svoje iskustvo, uz ostalo, ovako: .. Kao mladi vojnik, prije 1987. išli smo u Istočnom Jeruzalemu u diskoteke i plesali zajedno s Palestincima…Ideja o razmjeni »zemlje za mir« bila je logična za mnoge u Izraelu. Problem je bio kako obezbijediti sigurne granice…Niko nije gledao na okupaciju sa moralnog stanovišta…Sigurnost je uvijek bila relevantni argumenat u Izraelu…Za to smo uvijek imali rješenje…Moramo da mijenjamo taj način razmišljanja, da razmišljamo šta je dobro za Izrael, a ne šta je loše za Palestince…Prema današnjem mentalitetu, spremni smo da izgubimo jedno oko ako Palestinci izgube oba. To je suludo…

A Netanyahu misli da je ovako sve dobro i da treba samo stvarati impresiju da nam je Iran opasnost…Rukovodioci Mossada i vrh armije ne misle tako…U Izraelu se proizvodi konsenzus oko toga da nema šansi za mir s Palestincima jer oni mrze nas i mi njih…U svemu tome, pa i u odnosima prema rijetkim prijateljima Netanyahu pokazuje da nije državnik nego je tek trećerazredni političar…On mnogo više razmišlja kako će obezbijediti podršku ekstremne desnice u zemlji, nego o istinskim interesima Izraela…Ovdje nema politike, nema liderstva…Danas je u Izraelu najveća nada Donald Trump. Zašto? Zato što on osjeća da ima snage prisiliti Netanyahua da prihvati dogovor. On želi da impresionira svijet obezbjeđujući veliki regionalni »deal« koji će uključiti Sunni Arape – Egipat, Saudijsku Arabiju i Jordan…

Gillon, ne sam u ovakvim razmišljanjima, vjeruje da je solucija »dvije države« i dalje najbolja za sigurnu budućnost Izraela. Za njega pedeset godina nakon »šestodnevnog rata« koji je »sedmim danom« uništio mnoge šanse i za Izrael i za mir u regionu, rješenje postoji. Ono je u povlačenju najvećeg broja Izraelaca iz Istočnog Jeruzalema, kao i ilegalnih kolonista iz naselja s okupiranih teritorija u Izrael, i stavljanje svetog Starog grada pod međunarodnu kontrolu…

Pragmate će pitati – ko će to platiti? Gillon kaže, možda zemlje Zaljeva. Eto prilike Rijadu i sponzorima da kažu kako su istinski doprinijeli oslobađanju Palestine. Šta je u ovome, danas, novo.

Zapravo ništa, sem istine da je ovakva ideja mogla proći prije nekoliko decenija kada je svijet bio drugačiji, politička logika bliža univerzalnim vrijednostima koje su danas samo sjećanje, a Ujedinjene nacije nešto što je imalo smisla i onda budilo nadu. Tada su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua i sličnih nisu bili ni do koljena. Velike sile baš i nisu mogle preko malih izaslanika prijetiti UN-u kako »više nikada neće dopustiti da maltretiraju Izrael«. Zapravo da ne maltretiraju Netanyahua. On je njihov igrač, a ne ljudi poput one šestorice iz Shin Beta koji su sigurno bili i ostali bliži iskonskim snovima Izraela, nego profiteri tipa Netanyahua.

Njihov Izrael, dugoročno stabilan i miran, »jevrejski i demokratski«, moguć je jedino uz nezavisnu i suverenu Palestinu u granicama prije onih »šest dana« kojima, uz vječitu proizvodnju straha, klaustrofobije, agresija i okupacija, trguju mali politički formati. Svesrdno im pomaže do besmisla rasplinuta birokracija korumpiranih međunarodnih organizacija i administracija. Ova pedesetogodišnjica, njihov je novi rođendan kojeg će »zabrinuto« i kobajagi dostojanstveno a rutinski obilježiti. Sve je to pet decenija trenirano. A onda, idemo dalje, eno Katara, Irana…I Saudijaca, lidera u borbi protiv terorizma?!

Koga briga što su »čuvari kapija« Izraela ispravno shvatili, makar i kasno, da su uspješno čuvali vrata carstva čijoj se sigurnosti, zapravo, prijetilo iznutra mnogo više nego izvana. I što su makar i nakon pedeset godina zakašnjenja, profesionalno upozorili na činjenicu da za ispravku dosadašnjih pogrešnih procjena neće biti novih pola stoljeća. Ma šta o tome mislili zaduženi za »ljudska prava i slobode« po svijetu što evo pet decenija profesionalno pate zbog Palestine.





















12.06.2017.

IZET PERVIZ : PISMO PAPI FRANjI

Izet Perviz : Pismo papi Franji

Juni 12. 2017.


Da imam adresu pape Franje, napisao bih mu pismo. Odmah, bez ikakvih kurtoazija, upozorio bih ga da se ne sastaje, čak ni u hodniku, sa političarima iz Bosne. Ako baš mora, onda neka bude stoglavo oprezan. Mnogi su, dragi Franjo, kako se to u našem narodu kaže, s konopca i koca skinuti. Sve čine samo da uzmaknu od krhke ruke bosanske pravde. Nju godinama drže zavrnutu, nemilosrdno, do lopatične kosti.

Piše : Izet Perviz (Aljazeera)

Jedno misle, drugo govore, treće rade, a djeluju čoporativno. U njedrima guju nose. Kad izađu iz svoje zemlje stotinu maski navlače na lice i presvlače se u trista koža. Vukovi su to, dragi Franjo, kurjaci u ovčijem runu. Kad se sastanu, onda je to čopor. Tada preblijede sve ovce po Bosni i zadrhti svaki živi stvor. Taj strah, kojeg su i zmijama do sada utjerali u kosti, drži ih na vlasti. Toliki je da i mrtvaci glasaju za njih.

Eto, bio je kod tebe nedavno jedan takav i ljubio ti ruku. Umiljavao se taj i smješkao se i milozvučne s jezika puštao leptirove. A pokreti mu blagi i svako malo – evo mu ruke na srcu. Govori slatkorječivo, kao da svaku riječ s duše otkida. Na ranu da ga previješ. Eto takav se pričinio.

To je onaj što ti je poklonio dres bosanskohercegovačke reprezentacije. I još jedan, onako, ko biva usput: dres ovogodišnjeg prvaka naše nesretne nogometne lige u čijim se zadnjim kolima raspliće tako maštovito da bi puno toga imali naučiti i pisci scenarija za turske serije.

Morao si ga zapamtiti. Ako ne po onoj auri kojom je zračio, zbog koje Dostojevski tjera popove da padaju na koljena pred njegovim likovima, onda po tome što te, kao nijedan političar do sada, pozvao da posjetiš ne njegovu zemlju, ne glavni grad države na čijem je čelu, ne sjedište nadbiskupije, već da dođeš u stolni grad, kako ga on zove.

Ne dolazi u Mostar

Eto, zato ti pišem: Nikako ne dolazi u Mostar! Tamo su njegovi politički očevi, nimalo sportski, od stadiona načinili sabirni centar za logore. Morali su tako, po sili zakona kojeg su donijeli kako bi oteli zemlju od suvlasnika druge vjere i prisvojili je samo za sebe.

Onda su stadion, taj isti na kojem bi ti dobrodošlicu poželjeli, oteli od nogometnog kluba koji nosi ime po planini nad Mostarom i koji je desetljećima bio u srcu svih žitelja ovog grada. I dali su ga tom klubu, nazvanom po vlastelinskoj porodici iz susjedne zemlje i vremena kada je u Bosni živio jedan narod u tri vjere. I podijelili su cijeli grad. Na zapadu su katolici, na istoku muslimani, a pravoslavci… Ne, njih više gotovo da i nema.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se katolički zvonik uzvisuje do komičnih visina, samo da bi tri puta bio viši od hercegovačkih minareta. Nad njim dreči, dva desetljeća raspet, inat-križ. Ulice tamo nose nazive po imenima ustaških zlikovaca. Spomenik antifašistima njihov je najveći dušmanin, razbijaju ga, skrnave i raznose na sve strane, eto, ne mogu podnijeti njegovu ljepotu. Zato će posaditi desetine hiljada križeva pripadnicima Pavelićeve vojske. Ako njih pitaš, nijedan ustaša nije poginuo u borbi, svi su ubijeni s rukama u zraku, na križnom putu, pred licem Božije pravde. Tako i djecu uče.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se svira koncert onima koji čekaju konačnu presudu za etničko istrebljenje. Razbijač smisla koji te pozvao da dođeš u Mostar, redovni je gost na misama koje neki službenici tvoje crkve organizuju za ratne zločince. A pjevaču na tom koncertu svaki normalan grad je zabranio nastup. Kad on pjeva maše se mračnim zastavama, uzvikuju se huškačke parole i pjevaju takve pjesme da čestiti ljudi začepljuju uši.

Ni u Banju Luku

I ne dolazi. Ni u Banju Luku nemoj. Tamo, tvoj smjerni biskup, koji je ostao sa svojim stadom kada ni ptice nisu smjele cvrkutati, već godinama vrišti u gluho bosansko uho. Niko mu se ne odaziva. Kada ga ne čuje ovaj koji se diljem svijeta predstavlja kao predstavnik svih katolika u BiH, kako onda da ga čuje diktator bez države koji vlada iz grada u kojem su džamije raspikavane kao ćumezi.

To što rade vođe naroda u ovoj zemlji, nije za čovjeka, kaže tvoj biskup. Zatvorili su nas u geta i mi pijučemo bespomoćno kao pilići pod sijalicom. Sunce su davno otrgnuli s našeg neba. Truju nam pamet i razvlače um na svojim mučiteljskim spravama skovanim od laži, podvala, intriga, beskrajnih obećanja i strašenja jednih drugima. Ako ratnim zločincima ne drže mise, onda im grudi kite kolajnama, dok obijaju i posljednju dječiju kasicu. Zato, ako hoćeš čuti istinu o ovom gradu, o ovoj zemlji, o njenoj vlasti, pozovi imenjaka iz Banje Luke.

Ni u Sarajevo

I ne dolazi. Ni u Sarajevo. I ovdje su sve uši zatvorene za plač tvog smjernog biskupa. Šta ćeš u gradu koji je četverogodišnju muku, glad, smrt i poniženja svojih građana što preživješe najdužu opsadu u povijesti, bacio u prašinu, pod noge, a samo zbog ukaljanog obraza i krvavih ruku nekolicine njegovih nečasnih sinova. Neka već jednom prestanu sa obećanjima i barem spomen-ploču zakuju nad jamom koju ovdje zovu Kazani, u kojoj dvadeset godina vrije plač nevino ubijenih i u kojoj kuhaju čorbu razdora, mržnje, podjele i negiranja zajedničkog života kojem svjedoči cjelokupna istorija ovog grada. I u Velikom parku neka postave jednu.

Uostalom, šta ćeš u gradu koji je tako surovo podijeljen, koji ima istočni, a nema zapadnog dijela, čiji stanovnici su to prihvatili kao najnormalniju stvar na svijetu i gdje se porodice pretvaraju u horde koje otimaju i pljačkaju bez milosti, bezobzirno, redom? Šta ćeš u zemlji, kojom desetljećima vladaju najokorjeliji razbijači smisla? Zato nemoj u Bosnu nikako doći.

Ni kod susjeda nemoj. Oni su redovni gosti svih evropskih mitinga posvećenih borbi protiv fašizma, a kod kuće zatrli su sve što je antifašističko. Tamo je sasvim normalno da se na mjestu gdje su i djecu umlaćivali maljom postavi ploča sa ustaškim pozdravom i da se o toj tvornici smrti govori kao o običnom radnom logoru.  Za to vrijeme s Pantovčaka se neumorno napikavaju poslušnici, kao bijesni psi, neka trgaju bosansko tkivo sve dok ovu zemlju ne učine nemogućom.

Ni kod komšija ne dolazi. I otamo napikavaju svoje sahanolisce da raščereče Bosnu, mitsku zemlju franjevačkog reda. Najvjernije fašističke sluge, koji su na mostovima klale cijele gradove, ubijale cijela sela i zatirale cijele porodice, oni pretvaraju u mirotvorce, u nevinašcad sa maslinovim grančicama, u heroje. To su jataci najvećim balkanskim monstrumima, čije su duše potopljene krvlju desetina, stotina, hiljada nevinih i plus sedamdeset tuzlanskih mladića, djevojaka i djece samljevene njihovom granatom.

Zato ne dolazi, Franjo, nikako, ovamo, na zapad Balkana. Ovo nije za čovjeka, kako reče tvoj smjerni biskup iz Banje Luke












12.06.2017.

ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: MAFIJA I KLANOVI STAVLjAJU POD PUNU KONTROLU CIJELU REGIJU

ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: Mafija i klanovi stavljaju pod punu kontrolu cijelu regiju


ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: Mafija i klanovi stavljaju pod punu kontrolu cijelu regiju

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Piše: Slobodan Vasković

 

1.

“Slučaj Alumina” je državni kriminal, koji prijeti da u potpunosti sruši pravosudni sistem BiH, jer je formiran paralelni, koji donosi odluke, ne obazirući se na već pravosnažno presuđena rješenja.

 

2.

“Alumina” je i dokaz da postoji snažna sprega visokih funkcionera vlasti RS sa nosiocima Paralelnog pravosudnog sistema, koji, za račun Kriminalnih Klanova, čija je centrala van BiH, otvoreno pljačkaju BiH/RS, preuzimajući njene vitalne firme. 

 

Na taj način, Klanovi/Mafija stavljaju pod svoju punu kontrolu kompletne regije - u ovom slučaju Zvorničku regiju, i to na potezu Zvornik-Srebrenica-Milići, što je teritorijalni trougao, kojim će upravljati beogradski Klan, a ne ovdašnje vlasti, ukoliko uspije da sprovede akciju preuzimanja “Alumine” koja je još uvijek u toku.

 

  1.  

Nakon serije tekstova, potkrijepljenih čvrstim dokazima i brojnim dokumemntima, moguće je izvući zaključke od kojih nijedan ne ide u prilog vladajuće elite, na čelu sa Miloradom Dodikom (koji je najveći krivac za ovu aferu), niti u prilog Pravosuđa BiH, funkcionera koji njime dominiraju, jer su dozvolili i tolerišu pravljenje/djelovanje Paralelnog pravosudnog sistema, što funkcionše po principima Mafije i po njihovim direktnim nalozima.

 

4.

Kontroverzna (najblaže rečeno) blokada zvorničke “Alumine” temeljno je narušila kredibilitet pravosuđa BiH i najveća je pravosudno-politička afera u istoriji BiH. 

 

5.

Najveća je iz nekoliko razloga: 

-Vrijednost blokade ubjedljivo je najveća u istoriji BiH - iznosi 155 miliona KM,

 

-Uključen je značajan broj učesnika iz vrha pravosuđa, među kojima su i pojedini članovi VSTS,

 

-Uključen je najznačajniji dio političkog vrha RS, među kojima su najznačajniji Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Zoran Tegeltija i Petar Đokić,

 

-Uključen je značajan dio Opozicije, jer iz tih redova se ne čuju gotovo nikakve kritike na otimanje “Alumine” i ponavljanje pljačke iz 2012. godine; Tada su vlasnici iz Litvanije, na čelu sa Vladimirom Romanovim, opljačkali “Aluminu” i za ovih 155 miliona KM (ukupno su iz FG “Birač” izvukli milijardu KM); Sada to ponovo čini Klan i to po istom osnovu, kao i prije pet godina!

 

-Četvrti aspekt je detalj: Ogleda se u otvorenoj podršci kontroverznog gradonačelnika Zvornika Zorana Stevanovića još kontroverznijoj firmi “Pavgord” iz Foče, čiji je vlasnik Gordan Pavlović. “Pavgord” je sredstvo kojim se pokušava oteti “Alumina”, a niko iz vrha SNSD-a, niti iz vrha vladajućeg Režima, do sada, nije javno kritikovao Stevanovića, niti Pavlovića. Nisu to učinili ni iz Opozicije. 

 

-Peti aspekt se ogleda u velikom broju neobjašnjivih radnji koji je učinila sudija zvorničkog suda Jelena Todorović i koje su osnov za otimanje “Alumine”, odnosno potka za teške kriminalne radnje što su u toku.

Ako dijelovi pravosuđa ovako postupaju prema jednom od najznačajnijih privrednih subjekata, svjesno ga i pred očima javnosti uništavaju, kako bi ga predali u ruke Mafiji, kakvu pravdu može da očekuje pojedinac pred zvorničkim Osnovnim sudom?! I pred drugim Sudovima, koji djeluju poput navedenog?!!!

 

6.

Da podsjetim; sudija Jelena Todorović je 12.04.2017. godine blokirala “Aluminu”, njene račune, na 155 miliona KM i to po osnovu tri ugovora o zalozi, koje su u decembru 2012. godine upisali Litvanski vlasnici, neposredno pred bjekstvo iz Republike Srpske. 

 

U tekstu, koji sam objavio 10.06.2017. godine, pojasnio sam da je Uprava kriminalističke policije RS u 2013. godini, u krivičnoj prijavi koja je proslijeđena Specijalnom tužilaštvu, dokumentovala da su pomenute zaloge upisane uz izvršenje niza krivičnih dijela.

 

Osnovano se zapitati kako su Litvanci izvršili Krivični djelo upisivanjem zaloga, a Pavlović i oni koji ga podržavaju, nisu učinili krivično djelo kupujući kriminalom stečene zaloge, pokušavajući, nakon toga, na osnovu kriminalom stečenih kriminalnih zaloga, preuzeti “Aluminu”?

 

Odgovor leži u neradu/saučesništvu Pravosudnih institucija, koje ništa ne preduzimaju, jer su im to naložili vodeći Političari!

 

7.

U detalju, istraga o Krivičnoj prijavi UKP-a MUP RS, koja se odnosi na kriminalom stečene zaloge, tapka u mjestu već skoro 4 godine zaslugom posebne tužiteljke Svetlanke Bijelić, dok se po istim tim, kriminalom stečenim i kriminalom kupljenim, zalogama, na drugom kraju RS, u Zvorniku, bavi ''najekspeditivniji'' sudija Jelena Todorović. 

 

Znači, na jednom kraju RS, u Banjaluci, se fingira istraga o kriminalu koji je pratio upis zaloga po osnovu kojih je danas blokirana “Alumina”, dok na drugom kraju RS, u Zvorniku, po istim tim zalogama postupa navodno nepristrasni djelilac pravde Jelena Todorović, koji blokira račune “Alumine”. 

 

8.

Koliko je Svetlanka Bijelić neuspješan tužilac, toliko je Jelena Todorović vrlo uspješna sudinica Mafijaškog pravosudnog sistema; Nečinjenje Bijelićeve i Činjenje Todorovićeve su dvije strane iste medalje, ostvarene na putu ka istom cilju i doveli su do najveće afere u istoriji pravosuđa BiH, ali i na korak od otimanja moćne firme od koje zavisi život u regiji Zvornik i njene predaje u ruke Mafije.

 

Tu dileme nema, o svemu postoje vrlo jasni, precizni dokumenti. I svi ti dokumenti su poznati institucijama RS i BiH!!! 

 

9.

Kako institucije RS nisu činile ništa, jer u njima sjede sve bijelić do bijelića,

otvoren je put Todorovićevoj da počini pravosudni masakr: Prilikom blokade “Alumine” je napravila toliko svjesnih propusta i toliko namjernih teških grešaka, da je trebala već biti suspendovana po hitnom postupku i optužena za ozbiljna krivična dijela.

 

Niko nije reagovao: Tužilaštva u Bijeljini, Banjaluci, BiH i VSTS ostali su nijemi; Nijemi svjedoci javne realizacije teškog kriminalnog djela koje izvršavaju Institucije po nalogu Mafije!

 

10.

Navešću samo neke od pravosudnih zločina koje je počinila Todorovićeva:

-Jelena Todorović je prije blokade “Alumine” u izvršni postupak uvela “Pavgord”, iako je ista ta radnja, u istom postupku, već ranije bila pravnosnažno odlučena od Okružnog privrednog suda u Bijeljini; Taj sud je  zabranio uvođenje “Pavgorda” umjesto “Ukio” banke. Međutim, to Todorvićevu nije interesovalo i odbila je da postupi prema ranijoj odluci suda. Iako je to morala. Kako pripada mafiji, a ne Pravosuđu BiH, Todorovićeva je učinila po nalogu Klana sve što je u interesu Klana i sve što je protiv interesa BiH/RS.

 

-Jelena Todorović je blokirala račun “Alumine”, iako je u istom ovom izvršnom postupku postojala pravnosnažna odluka Okružnog privrednog suda u Bijeljini kojim je zabranjena blokada računa “Alumine”. Jasno je da  ponovo, već drugi put, nije postupala po ranijoj odluci suda.

 

-Jelena Todorović nije poštovala ni Privremenu mjeru Okružnog privrednog suda u Banjaluci, koji je zabranio da se “Pavgord” izvršava po spornim zalogama. Todorovićeva već treći put, u istom predmetu, nije postupala po odluci suda. 

 

-Jelena Todorović je blokirala račun “Alumine” na cca 155 miliona KM, iako je “Pavgord” kupio cca 122 miliona KM potraživanja. Nikome nije jasno šta je sa razlikom, odnosno “sitnišem” od 33 miliona KM koja je sudija Todorović dodjelila “Pavgordu”?!

 

-Jelena Todorović je, po prvi put u modernoj istoriji prava, račun jedne firme blokirala po osnovu zaloge…; U vezi s tim se postavlja pitanje: Čemu mjenice, čemu pravnosnažne presude…; Evidentna je “pravna” širina što odgovara mjeri od “minus beskonačno”, kojoj teži ova sudinica…

 

-Jelena Todorović i dalje drži situaciju u kojoj su “Alumina” i njeni radnici Talac “Pavgorda, jer odbija da odluči po Prigovoru koji je “Alumina” uložila na blokadu računa, iako je izvršni postupak hitan i morala je davno da ovu blokadu ukine. 

 

11.

“Alumina” je podnijela krivičnu prijavu protiv Todorovićeve; Narečena je već jednom, 2007. godine, zaradila suspenziju VSTV-a zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. Nije joj strano kriminogeno djelovanje!

 

Sada Visoki sudski i tužilački savjet ponovo odlučuje o njenoj sudbini.

 

12.

Prema dobro obaviještenim izvorima iz pravosuđa, nekoliko visoko kotiranih sudija i tužilaca aktivno lobira da se postupak protiv Todorovićeve obustavi, da joj se ne odredi mjera suspenzije. Pravdaju to “analitikom” da bi suspenzija pomenute sudinice bila “još jedan udar na pravosuđe”, iako je to vrlo maliciozno i lažno argumentovanje, budući da bi suspenzija Todorovićeve srušila cijelu kriminalnu piramidu koja je dovela do blokade računa “Alumine”.

 

I čiji vrh je u djelovanju Todorovićeve. Ukoliko VSTS stane na stranu Todorovićeve, onda će podržati planove Mafije, tu nikakve dileme nema!!! 

 

Za Todorovićevu se najviše zalaže njena direktna saučesnica - predsjednica Osnovnog suda u Zvorniku Slavica Tadić, koja joj još uvijek “drži leđa”, jer tako krije sopstvenu ulogu u ovoj kompleksnoj mafijaškoj akciji.

 

Tadićeva je podređena Zoranu Stevanoviću, on je njen Šef i o tome postoje relevantni dokazi i čvrsta svjedočenja!!!

 

Paralelno sa lobiranjem kod VSTS, vrši se pritisak i na tužilaštva u RS da se ne povede istraga protiv sudije Todorović, jer bi to značilo suspenziju Ključnog faktora u ekipi Mafije, koja otvoreno igra igru otimanja “Alumine”. 

 

14.

Ova Bitka mora dobiti svoj epilog: Ukoliko Todorovićeva opstane, Mafija je pobijedila i dokazala da je RS njena država; Ukoliko Todorovićeva bude suspendovana, pa procesuirana, Mafija bi konačno izgubila jednu bitku, a  struktura okupljena oko “Pavgorda” bi pala!

 

15.

U igri, koja još uvijek traje i koja ima ozbiljan potencijal za nasilje, su izuzetno ozbiljni, opasni, brutalni i beskrupulozni  igrači; Ulog je prevelik, te mjere su i opasnosti…

 

16.

Mafija se neće tek tako predati!

 






















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48892762

Powered by Blogger.ba