Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

01.06.2017.

TIŠINA ETNIČKOG ČIŠĆENjA

Tišina etničkog čišćenja


 Predrag Blagovčanin

Autor
30.5.2017. 


Tišina etničkog čišćenja

Foto: Aljazeera

////////////////////

Opstrukcija je bila, jer bi se u suprotnom stvari riješile. Očigledno je da su politike u ovom prostoru prišle tom problemu na način da kupe što više vremena kako bi ljudi izgubili volju za povratkom u svoj rodni kraj. Odnosno, da prekriže taj dio svoga života. Imovina će ostati kao imovina, kuće i imanja, ali ljudi nema.“ Frano Piplović

Da je postojao barem minimum političke volje za ispunjenje Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma Banja Luka danas ne bi dijelila sudbinu drugih etnički čistih sredina u Bosni i Hercegovini. Tokom ratnih dešavanja  tadašnje vlasti Republike Srpske iz Banja Luke nasilno su protjerale hrvatsko i bošnjačko stanovništvo. Statistički gledano Banja Luku je u tom periodu napustilo 29.000 Hrvata, 28.000 Bošnjaka i 23.000 ljudi koji su se u tom trenutku izjašnjavali kao Jugosloveni.

Danas, u drugom najvećem bh. gradu prema objavljenim podacima popisa stanovništva živi 7.681 Bošnjaka, 5.104 Hrvata, a ostatak od 165.750 čine Srbi. Da su podaci iz popisa stanovništva u velikoj mjeri frizirani najbolje pokazuje stanje na terenu.

Hrvati u Banja Luci su prepušteni sami sebi

Voditelj studija evropske akademije banjalučke biskupije Frano Piplović naglašava da u Banja Luci i okruženju danas živi nešto manje od 4000 Hrvata. Ističe da je većina povratnika u Banja Luku starije i srednje životne dobi.

„Povratak Hrvata u Banja Luku se nije dogodio. Hrvata je prije rata bilo oko 29 tisuća, danas ih u samom gradu i okruženju ima manje od četiri tisuće. Kada govorimo o povratku sigurno se dosta više Bošnjaka vratilo u grad. Također, dogodio se i povratak Srba koji su bili protjerani iz Hrvatske jer je Hrvatska prihvatila svoju obavezu da ono što je vojska porušila tijekom operacija Bljesak i Oluja obnovi, što je velikim dijelom i urađeno. Takvi uvjeti nisu stvoreni za Hrvate u Banja Luci.“

banja luka 2

Razloge malog broja povratnika hrvatske nacionalnosti u Banja Luku Frano Piplović vidi u činjenici da političke elite suštinski nisu imale ikada namjeru osigurati minimum uslova za povratak raseljenih lica.

„Opstrukcija je bilo sigurno, jer bi se u suprotnom stvari riješile. Očigledno je da su politike u ovom prostoru prišle tom problemu na način da kupe što više vremena da ljudi izgube volju za povratkom u svoj rodni kraj. Mnoge kuće ni dan danas nisu obnovljene. Što se tiče stanova priča je drugačija, jer su stanovi vraćeni. Jedan dio tih stanova je ostao u vlasništvu ljudi koji se nisu vratili zato što nisu imali posla.“

Prema riječima Piplovića, izostanak radnih mjesta, nedostatak sredstava za obnovu kuća, imovinsko-pravni odnosi, problemi su sa kojima se povratnici u Banja Luku svakodnevno susreću.

„Imate probleme sa zapošljavanjem gdje bi se trebali poštovati zakoni. Nažalost, to se ne poštuje. Također, nemogućnost dobijanja sredstava za obnovu, problemi imovinsko pravnog karaktera pogotovo na području grada Banja Luke, gdje je došlo do ekspanzije nelegalne gradnje pa tu imate zloupotreba u katastru i gruntu gdje su se prekrajali pojedini placevi. Ti ljudi lutaju jer ne znaju kod koga mogu svoje pravo ostvariti. Političari su napravili takve ograde da se njima jednostavno ne može prići. Onda ljudi dolaze kod biskupa Komarice za savjet. Katoličkoj crkvi je u velikom interesu da se ljudi vrate jer će na taj način oživjeti i vjerska zajednica.“

Piplović naglašava da pitanje povratka u ovom trenutku iniciraju isključivo ljudi koji se žele vratiti. Međutim, prema njegovom mišljenju politička volja za povratak ljudi ne postoji.

„Samo otvaranje tog postupka vraćanja ljudi znači i saniranje poremećenih odnosa koji su se dogodili. Ljudi na ovom prostoru vjeruju u suživot. Tih 20.000 ljudi koji su se prijavili za obnovu kuća, čekaju novac ali niko ne želi da dadne sredstva. Novca ima, ali politike neće da se dogovore i da kažu to je naš cilj. Hrvati na ovom području napušteni su od strane hrvatskih političara u BIH  kao i od politike iz Hrvatske. Da je njima bilo u interesu da se ljudi vrate, vodile bi se kampanje.“

Politički problemi na nivou čitave Bosne i Hercegovine svakodnevnica su i povratnika hrvatske nacionalnosti u Banja Luci. Međutim, Frano Piplović napominje da su međuljudski odnosi na visokom nivou, što nije bio slučaj u prošlosti.

„Postoji osnova da se život vrati u svom punom kapacitetu ali činjenice su da svi problemi proizilaze iz loših politika i loših politicara. Postoje problemi koji su političke naravi i oni su očigledno identični na čitavom nivou BIH ali su  rješivi samo da ima više volje i suradnje. Što se tiče samih ljudi tu problema nikakvih nema i surađuje se.  Sukoba kakvih je nekad bilo više nema.“

Tišina u Šeheru odnosno Srpskim Toplicama

Uporedo sa protjerivanjem vlastitog stanovništva tadašnje lokalne vlasti u Banja Luci pokrenule su i proces mijenjanja identiteta grada. Sukladno toj ideji veliki broj naziva mjesnih zajednica, trgova i ulica je promijenjen. Pa tako danas naselja Mejdan, Budžak ili Gornji Šeher nose nazive Obilčićevo, Lazarevo i Srpske Toplice.

Upravo su Srpske Toplice odnosno Gornji Šeher mjesna zajednica sa većinskim povratničkim bošnjačkim stanovništvom. Ono što se može primjetiti jeste da su kuće obnovljene ali da u ovom naselju živi veoma mali broj stanovnika.

Nedžib Zukančić stanovnik naselja Gorni Šeher naglašava da veliki dio prijeratnog bošnjačkog stanovništva Banja Luku posjeti uglavnom ljeti, u periodu godišnjih odmora.

„Život je normalan, nema nikavih problema. Ovaj dio gdje ja živim je kao bošnjacki dio ali danas ovdje nema ni Bošnjaka ni Srba. Sve je to otišlo vani, a sa ljetom se vrate i obiđu imovinu.  Što se tiče povratka ovdje su se vratili uglavnom penzioneri, a što se tiče naziva Srpske Toplice taj naziv niko ne koristi. Svi govore Šeher.“

Opstrukcije prilikom povratka bošnjačkog stanovništva u Banja Luku bile su izražene u periodu nakon završetka rata. Kakva je atmosfera tada vladala možda najbolje opisuju nemili događaji od 7. maja 2001. godine kada je prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhat-Pašine džamije oko 4000 srpskih nacionalista napalo 300 Bošnjaka. Zbog povreda koje je zadobio Murat Badić je nedugo nakon toga i preminuo.

banja luka 1

Prema riječima Nedžiba Zukančića, međunacionalnih sukoba danas nema, a kako ističe najveći problemi Bošnjaka i Srba u Banja Luci su nedostatak posla.

„Nemamo problema i dan danas  sa komšijama pravoslavcima se družim. Pijemo kafu idemo na slave i Bajrame. Živimo jedan normalan život međutim, narod pati i Bošnjaci i Srbi su ostavljeni bez posla i prepušteni sami sebi. Ovdje svako, pogotovo od mlađih ljudi bez obzira na nacionalnost samo traži način da pobjegne.“

Bošnjački i hrvatski povratnici u Banja Luci nažalost, ostavljeni su i zaboravljeni od strane vlastitih nacionalnih politika i deklarisanih zaštitnika nacionalnih interesa barem do svakog novog izbornog ciklusa. Tada problemi i izazovi povratnika u Banja Luci barem na kratko budu na marginama interesa javnosti. U međuvremenu dijele svakodnevnicu svih stanovnika drugog najvećeg grada u Bosni i Hercegovini. Nadu za boljim životom ako ne u gradu na Vrbasu onda u Minhenu, Oslu ili Frankfurtu.











01.06.2017.

ZVORNIČKE NESTALE ŽRTVE

Zvorničke nestale žrtve



Žene iz Srebrenice pored masovne grobnice u selu Kozluk kod Zvornika

Žene iz Srebrenice pored masovne grobnice u selu Kozluk kod Zvornika

//////////////////////////

Devet žrtava, od nekoliko hiljada stradalih Zvorničana iz 1992. godine, u četvrtak je ukopano u memorijalnom kompleksu u Kalesiji. Dvadeset i pet godina poslije još uvijek se traga za više od četri stotine tijela stradalih Zvorničana. Ahmet Grahić iz Udruženja stradalih Zvorničana kaže za Radio Slobodna Evropa da odgovornost za to što se više ne vrše ekshumacije ni identifikacije snosi isključivo Institut za nestale osobe BiH.

Kada je u pitanju Institut ja sam se nadao da će to sve krenuti na bolje jer su osnivači Instituta Vijeće ministara BiH i ICMP. Institut ima svojih 17 istražitelja koji su uposleni i koji bi trebali svaki dan biti na terenu i tražiti grobnice. Međutim to nije tako. Ima čak ljudi koji u deset godina svog rada nisu niti jednu jedinu kost pronašli. Zašto onda prima platu? Nama je to nezadovoljstvo kao porodicama. Smatrao sam da će ti istražitelji koji su i Srbi i Hrvati i Muslimani tražiti nestale osobe ne gledajući na nacionalnu pripadnost. Međutim, Srbi traže Srbe, Hrvati Hrvate i Muslimani Muslimane.“

Grahić je mišljenja da uposlenima pri Institutu uopće ne odgovara da se vrše ekshumacije jer bi to značilo i zatvaranje Instituta, kao i gašenje radnih mjesta i ukidanje visokih plaća uposlenima.

Srbi traže Srbe, Hrvati Hrvate i Muslimani Muslimane: Ahmet Grahić
Srbi traže Srbe, Hrvati Hrvate i Muslimani Muslimane: Ahmet Grahić

„U Institutu ljudima odgovara da ovo traje što duže. Jer imaju dobre plate. Ne znam znate li za podatak da Institut već godinama nema ni Kolegij direktora kao ni Upravni odbor. A nama porodicama je sve ovo jako teško, jer mi već 25 godina imamo svaki put ponovo rez po istom mjestu. Samo da znate kako to boli.“

U Institutu za nestale osobe BiH odbacuju ovakve optužbe. U proteklih dvadeset godina u BiH je otkriveno više od 750 masovnih grobnica, ekshumirani su ostaci više od 25 tisuća nestalih osoba, od čega je identificirano njih oko 23 tisuće.

„Ovakav rezultat niti jedna zemlja u svijetu nije zabilježila. Proces traženja nestalih osoba u BiH ocijenjen je kao fascinantan od strane relevantnih međunarodnih institucija kao što je Radna grupa UN-a za prisilne nestanke“, rekla je Lejla Čengić glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Na pitanje kako komentira optužbe iz Udruženja stradalih Zvorničana da ljudima koji rade pri Institutu odgovara da ovaj proces traje što duže, Čengić odgovara:

„Meni je žao što neki od predsjednika udruženja stradalih tako misli. Posebno zato što u Institutu rade ljudi koji su izgubili svoje koje još uvijek nisu pronašli. Također, znam i koliko se svaki od istražitelja trudi na terenu da pronađe i najmanju kost.“

Grad obavijen tišinom o ratnim zločinima: Zvornik
Grad obavijen tišinom o ratnim zločinima: Zvornik

Mustafa Muharemović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zvornik rekao nam je da je pravosuđe Srbije više vodilo sudskih procesa za zločine u Zvorniku i donijelo osuđujućih presuda za odgovorne, nego pravosuđe u BiH. Iako povratnici svjedoče o svakodnevnoj diskriminaciji u institucijama, Muharemović je pohvalio odnos Bošnjaka s institucijama RS-a.

„Beogradski sud je više uradio na procesuiranju zločina počinjenih na području Zvornika nego što su to uradile pravosudne institucije u BiH. Također, mi imamo i dobru saradnju s lokalnom policijskom samoupravom gdje se dogovaramo i oko organizacije svih naših događanja. Mi nemamo nikakav problem kada je u pitanju sigurnost ljudi. Odnosi nisu poremećeni ni nakon referenduma. Najopasniji su odnosi bili nakon ubistva policajca u Zvorniku. Svi politički događaji ostavljaju traga na ljudima, ali ne toliko da se mi ne osjećamo sigurno. Mi se osjećamo sigurno jer smo na svome i u svojoj državi.“

Dvadeset i pet godina nakon zločina u Zvorniku, povratnici koji su ujedno i žrtve proteklog rata i danas se nose s brojnim političkim manipulacijama kojima se stradanja pokušavaju uglavnom umanjiti.

Mehmed Pargan, publicist i analitičar, smatra da je odgovornost zato danas na samim Bošnjacima povratnicima da istinu dovedu do kraja.

„Mi smo se složili da je ključni problem u nama jer mi u posljednjih dvadeset godina nismo uradili posao koji je bio na nama. Prije svega da publikujemo zločine u Zvorniku. Drugo, nismo napravili registre ubijenih, registar zločinaca niti registar masovnih grobnica. Nismo uradili ništa što smo kao ozbiljan narod bili obavezni. S druge strane, konstatovali smo da u toj našoj borbi za istraživanje ratnih zločina nemamo podršku druge strane. Mi nemamo podršku prijatelja iz Zvornika. Nama još niko od naših sugrađana srpske nacionalnosti nije pružio ruku da nas podrži u toj našoj borbi, da nam kažu da su se spremni uključiti da istražimo ratne zločine kako bi se oni kaznili.“

Ukop četiri člana porodice Ribič iz Zvornika koja je pobijena 1992. godine
Ukop četiri člana porodice Ribič iz Zvornika koja je pobijena 1992. godine

Pargan dodaje daje zato jedina odgovornost na onima kojima je stalo. Da jasno kažu ono što im je učinjeno. Samo tako, kaže Pargan, i povijesne činjenice će biti – ne samo jasne nego i potpuno čiste.

„Mi znamo da je Zvornik mjesto gdje su vršena najbrutalnija streljanja, gdje su ljudi nabijani na kolac, spaljivani u svojim kućama, gdje je sahranjivano dvadeset ljudi u jedan tabut jer su nakon spaljivanja bili samo jedna gruda spečene mase. Zato se moramo zapitati je li ovo društvo, odnosno civilizacija na tom nivou da je spremna dostojanstveno nositi ovo vrijeme? Ja tvrdim da nije. Jer u Americi se za najmanji zločin dobija doživotna kazna. U BiH za 2.005 civila ubijenih na području Zvornika, za desetine masovnih grobnica mi još uvijek nemamo ni stotinu godina osuđujućih presuda.“

Iako je prošlo dvadeset i pet godina od stradanja u Zvorniku kada su građani bošnjačke nacionalnosti protjerani i odvedeni u logore, Zvornik još uvijek živi tu tragediju koja mu je učinjena. Mnoge obitelji čak znaju i mjesta masovnih grobnica koje nikada nisu otvorene. Insitut za nestale osobe je od strane zvorničkih žrtava prozvan kao odgovorna institucija o čemu svjedoči i podatak da njihov izvještaj o radu već dugo nije usvojilo niti Vijeće ministara BiH.

////////////////////
//////////////////////////

///////////////////////

01.06.2017.

DRAGAN BURSAĆ: DJECU IM PRIJEDORSKU NE MOGU OPROSTITI

Dragan Bursać : Djecu im prijedorsku ne mogu oprostiti


Juni 01. 2017.


Zašto Srbi ne obilježavaju Dan bijelih traka ? Gdje su? Da l’ im je preča kafa u lokalnom kafiću?

Neko će reći: “Ludost. Šta Srbi prijedorski i bosanskohercegovački trebaju obilježavati početak masakra u Potkozarju?”

A, upravo oni prvi ga trebaju obilježiti. Prvi trebaju tražiti oprost za zlo koje je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka. Predstavnici politički, Srba u Prijedoru, morali bi kleknuti i moliti za razrješenje grijeha u mjesecu ramazanu, e da bi im se Bog i čovjek smilovali. Eh, da, trebali bi…

Početak zla

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”.

Tako je počelo. Tim riječima sa Radio Prijedora ozvaničen je zločin zastrašujućih razmjera, koji je počeo na današnji dan prije 25 godina.

Zločin čiji su epilog 3.174 nevino ubijena civila, od čega 102 djece. Klanica i užas koju je u sistemu logora propatila 31.000 ljudi. Paljenja, silovanja, ubijanja, sistematska protjerivanja Bošnjaka i drugih nesrba… Grad je tada ostao bez 95 posto nesrpskog stanovništva. Potpuno istrjebljenje!

A, sve je to počelo na današnji dan.

I epilog svega je Tomašica, ta najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. Ima li srama?

Stid, šta je to?

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica “oslobođenja grada”. Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel’ to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel’ to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel’ to dan kada su vam monstrumi postali heroji i “branioci”?

Jel’ to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel’ to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel’ to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel’ to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel’ to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Bošnjaci kao pasivni saučesnici

Ali kako očekivati oprost, kajanje i denacifikaciju Prijedora i prijedorskih Srba, kad su u najjeftinijim sitnošićarskim politikama bošnjačke političke partije šurovale sve do sad sa srpskim nacionalistima?

I vrapcima na grani je jasno da se zarad malo vlasti “tala” sa Pavićevim DNS-om i Dodikovim SNSD-om, ništi potreba za bilo kakvom denacifikacijom baš u lokalnih bošnjačkih stranačkih lidera.

Pogledajte, promislite, četvrt vijeka dockan, 102 ubijene djece prijedorske nema svoj spomenik. Nema dostojno, ljudsko obilježje. Ništa zato.

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Ali ima jedno…

Djeca. Ubijena djeca. Djecu im ne mogu oprostiti. Sa denacifikacijom ili bez nje. Sa spomenikom ili bez njega. Sa poklonjenjem ili bez klanjanja….

Ubistvo djece para Vasionu od bola i neoprostivo je!

“Nermina je imala šest, a Nermin 12 godina kada su ih vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće u prijedorskom selu Zecovi, na kojoj je bio obješen bijeli čaršaf.”

I tako 102 puta!

Nema oprosta!

Dragan Bursać (Buka)

//////////////////////
////////////////////////

Edin Ramulić : Nedužne žrtve u Kazanima jednake su žrtvama u Prijedoru!

Juni 01. 2017.


U Prijedoru je danas obilježen Međunarodni dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 stradalih stanovnika prijedorskog kraja nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo i 102 djece. Ova rečenica je objavljena u fotoreportaži na portalu Kozarskog vjesnika, javnog medija kojem je osnivač Skupština grada Prijedora.

Kozarski vijesnik je jedini medij kojem je Tribunal u Hagu posvetio posebnu pažnju zbog ratnohuškačke uloge u devedesetim. Sve što je ikad trebalo biti rečeno od strane zvaničnog Prijedora rečeno je u toj rečenici. Priznanje da je 3.176 stanovnika nesrpske nacionalnosti ubijeno, da je među njima bilo 102 djece i da su neki stanovnici Prijedora prije tačno 25 godina bili označeni bijelim trakama.

ISTORIJSKI KORAK & GNUSNE PRIJETNJE

U istom danu Skupština grada Prijedora je jednoglasno u dogovoru sa gradonačelnikom odlučila da odgodi sjednicu zbog obilježavanja Dana bijelih traka i radi komemoracije ubijenoj prijedorskoj djeci. Lokalne vlasti Prijedora su danas učinile istorijski korak koji će morati izazvati lančanu reakciju širom Bosne i Hercegovine. Do prije nekoliko dana to je bio skoro nezamisliv scenarij. Danas imamo razloga da budemo ponosni, aktivizam i upornost porodica ubijene djece će sigurno, u to nemam nikakve sumnje, uskoro rezlutirati dogovorom o izgradnji spomenika.

I onda, iscrpljen nakon svih sitnih poslova organizacije mirne šetnje, pun pozitivnog elana što moj Prijedor postaje neki drugi grad, uključim se na društvene mreže i ostanem preneražen.

Čitam: “Ljude kao ova budaletina R.Hodžić treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge“ piše izvjesni Nusret.

Tidža dodaje: „Šta rade te prijedorske žrtve tamo, neka se organizuju i razbiju tog smrada“.

Njihov facebook kolega Durak pak predlaže likvidaciju. Čitam desetine drugih sličnih komentara.

Sve te gnusne prijetnje upućene su mom zemljaku, Prijedorčaninu Refiku Hodžiću, bez kojeg danas niko ne bi ni pominjao bijele trake. Priča o bijelim trakama bi ostala unutar zidova sudnica u kojima su pojedine preživjele prijedorske žrtve svjedočile o tome da su je morali nositi na ruci, da nije bilo Refika Hodžića.

Upravo on mi se javio 2012.godine kada su nam po prvi put u Prijedoru zabranili jednu komemoraciju, što do tada nije bila praksa. Radilo se o komemoraciji za 266 ubijenih žena i djevojčica najavljenoj da se održi 23.maja 2012.godine, na dvadesetu godišnjicu početka kampanje ratnih zločina u Prijedoru. Refik Hodžić je bio taj koji je u zabrani prepoznao istu onu diskriminaciju i označavanje nesrba u Prijedoru – kao što se to dešavalo u proljeće 1992.godine.

Zabranjenu komemoraciju nismo mogli održati ali je tog dana Emir Hodžić sam stajao na trgu sa bijelom trakom na ruci i pokazao da se vlastima i policiji može i treba prkositi ako su diskriminatorske i ako krše zakon o javnom okupljanju. Refik Hodžić je bio taj koji je od Dana bijelih traka u nekoliko dana napravio međunarodnu kampanju koja se danas obilježava na tri kontinenta u desetinama zemalja.

Harangu protiv Refika Hodžića u kojoj mu neki čak upućuju i prijetnje smrću izazvao je tekst Nedima Hasića u stranačkom SDA glasilu Stav. Već u samom naslovu teksta Hasić je pozvao na linč:

„Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije”. Za polupismene bošnjačke nacionaliste to je bilo dovoljno, oni ionako ne čitaju dalje od naslova.

A da čitaju, vidjeli bi da u tom komentaru koji je Hodžić postavio na svom FB profilu, a kojeg i Hasić prenosi, nema nikakvog poređenja već stoji ovo:

“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga neka pošalju email ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a bogami i sebi.”

ŠTA TRAŽIMO OD ZVANIČNOG SARAJEVA

Taj Hodžićev komentar je suština onoga što mi u Prijedoru trebamo i tražimo od zvaničnog Sarajeva. Da ono bude primjer kako se treba odnositi prema nevinim žrtvama jer Sarajevo je glavni grad, pa i Prijedoru glavni grad, što se često i u Sarajevu zaboravlja.

Ako bi bili iskreni, sramotno je iz Sarajeva upirati u prijedorske vlasti da neće da podignu spomenik za 102 ubijene djece kada imena te djece nema ni u parku preko puta Predsjedništva BiH. Sarajevo je bilo glavni grad i ubijenoj prijedorskoj djeci. Ali da to ostavimo po strani, Hodžić u svom komentaru govori o potrebi da zvanično Sarajevo, kao glavni grad, oda počast svim nedužnim žrtvama u tom gradu, da bi zahtjevi i podrške koja idu u manja mjesta širom BiH imala veći kredibilitet. On je pozvao građane Sarajeva da nam pomognu izbiti argument reciprociteta koji u svojim zabranama koriste Marko Pavić i Milorad Dodik.

Nedužne žrtve na Kazanima jesu jednake onima u Prijedoru upravo po nedužnosti. Nikakvih drugih poređenja, a posebno ne izjednačavanja prirode ili obima zločina u Hodžićevom komentaru nije bilo.

A kad smo već kod poređenja, možda zvuči nevjerovatno ali po pitanju memorijalizacije Sarajevo se zaista ne može porediti sa Prijedorom. U Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen ploča koje ukazaju na stradanje Bošnjaka i Hrvata.

Prošli gradonačelnik Marko Pavić je čak govorio i iz budžeta donirao 10.000 KM prilikom otvaranja spomenika u Kozarcu gdje se pored civilnih žrtava nalaze imena i poginulih boraca Armije R BiH i to je jasno istaknuto na tabli tog spomenika. U jednom od prijedorskih logora, u Keratermu koji je gotovo u samom centru grada, nalazi se spomen ploča koja govori o tom logoru i koju od 2003.godine, kada smo je podigli, do danas niko nije ni šarnuo.

Ima li Sarajevo takve primjere?

Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.

Hasić je to sve izokrenuo u Stavu i jasno je da njemu Prijedor ne znači ništa kao ni Dan bijelih traka. On se na Refika Hodžića obrušio zbog toga što je upravo on bio taj koji je raskrinkao Bakira Izetbegovića i njegove  manipulacije sa zahtjevom za reviziju presude protiv Srbije kod Međunarodnog suda pravde. Hasić je dobio nalog od svojih poslodavaca da pozove na linč Hodžića i nije mogao ni dočekati pravu priliku, nego je napravio hajku podmetanjima i izmišljotinama koje je teško i analizirati.

KULT BOŠNJAČKE ŽRTVE

Prije dva mjeseca kada smo unutar inicijative Jer me se tiče razgovarali o obilježavanju Dana bijelih traka, Hodžić je predlagao da odustanemo od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput Antidaytona devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.

Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj “razdvajanja naroda” kojeg je postavio Radovan  Karadžić 12.maja 1992.godine u Banja Luci. Molio sam ga da ne odustanemo i sada mi je teško čitati prijetnje koje mu upućuju razni marginalci jer je ostao sa nama.

Ali znam da on danas ima veliki osmijeh na licu jer smo napravili velike korake u našem Prijedoru, a do Sarajlija je hoće li pratiti te korake ili će se valjati sa Antideytonom po novoj baščaršijskoj kaldrmi.

Edin Ramulić (Žurnal)

01.06.2017.

CIA OBJAVILA TAJNI DOKUMENT O PREGOVORIMA U DAYTONU: ALIJA IZETBEGOVIĆ BIO UCIJENjEN DA STAVI POTPIS !?

CIA objavila tajni dokument o pregovorima u Daytonu : Alija Izetbegović praktično bio ucijenjen da stavi potpis !?

Juni 01. 2017.


Američka obavještajna agencija CIA objavila je tajni dokument od 15. novembra 1995. sa pregovora u Dejtonu, kojima je okončan rat u BiH, koji svjedoči čime je Alija Izetbegović praktično bio ucijenjen da potpiše mirovni sporazum.

Tako se u dokumentu koji je naslovljen na Tonyja Lakea na tri strane donose ” pročišćene teme za razgovor” koje su pripremljene uoči sastanka sa Izetbegovićem.

Između ostalog, na sastanku je trebao istaći kako nije došao da pregovara, već samo da podrži stavove Richarda Holbrookea, koji je ovlašten od predsjednika SAD-a Billa Clintona za pregovore.

Budući da je ostalo još samo nekoliko sati, došao je u ime Clintona s porukom da prijedlog o podjeli teritorija nije savršen, ali omogućava više od 51 posto, što je najbolji mogući dogovor, dok će nastavak sukoba donijeti nove žrtve bez zagarantiranih ishoda.

U dokumentu se ističu da Izetbegoviću treba prenijeti da je Clinton svjestan težine pregovora, ali i da je razočaran jer nakon 16 dana nije postignut dogovor.

Potom se na posljednjoj stranici navode teze koje će se koristiti “ako je potrebno, da se odluči u vrijeme sastanka”. Nabrojano je šest stavki:

1. Ako vaša Vlada ne želi da prihvati mirovni sporazum koji Srbi mogu prihvatiti i onaj koji je podržan od strane Kontakt grupe, neće biti:
– Snaga Sjedinjenih Američkih Država na terenu,
– Implementacije NATO­
– Ekonomske pomoći i pomoći pri obnovi.

2. Kongres neće odobriti, niti mi možemo od njih tražiti, program za opremu i trening od strane SAD-a

3. UNPROFOR­ će se povući. Bosna bi se mogla naći bez ikakve vojne podrške Zapada i bez formalne podrške.

4. Ako se ovaj proces ne zaključi na zadovoljavajući način u Dejtonu, u narednoj fazi sastanci će se održati u Parizu ili negdje drugo. Sjedinjene Američke Države će biti u daleko manjoj mogućnosti da utiču na ishod, a to će biti na štetu BiH.

5. Mnogo toga je u pitanju za Vas, Bosnu, Sjedinjene Američke Države i predsjednika. Pozivamo vas da pažljivo razmislite o Dejtonu i izgledima za budućnost nakon mira u Bosni uz podršku Sjedinjenih Američkih Država i međunarodne zajednice.

6. Vrlo dobar rezultat je na dohvat ruke. Ne dozvolite da promakne, stoji u dokumentu koji je objavila CIA.

(Kliker.info-SB)

///////////////////////

KRVOLOČNI PAS RATA: Kako je nacista iz Švedske u uniformi HVO-a mučio bošnjačke trudnice u Dretelju i Heliodromu!

KRVOLOČNI PAS RATA: Kako je nacista iz Švedske u uniformi HVO-a ...

//////////////////////

PAPA FRANJO PRIMIO ČOVIĆA: Na poklon dobio dres Zrinjskog i reprezentacije BiH!

PAPA FRANJO PRIMIO ČOVIĆA: Na poklon dobio dres Zrinjskog i ..

///////////////////////////////////// ////////////////////

PREVOĐENJE ŽEDNIH PREKO VODE: Još da imam tendera, vidio bi svirke...

PREVOĐENJE ŽEDNIH PREKO VODE: Još da imam tendera, vidio bi ...

////////////////////

Počasni konzulat BiH zvanično otvoren u Mexico Cityju

Počasni konzulat Bosne i Hercegovine zvanično je otvoren u glavnom gradu Meksika, Mexico Cityju. Predstavnicima diplomatskog i konzularnog kora, zvanicama iz političkog, privrednog i kulturnog života te ostalim visokim gostima [...
Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56704921

Powered by Blogger.ba