Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.06.2017.

HRVATSKI RAT PLOČAMA

Hrvatski rat pločama



Jure Francetić, 1942.

Jure Francetić, 1942.


Image result for ure Francetić i ante pavelic fotosImage result for ure Francetić i ante pavelic fotos
Image result for ure Francetić i ante pavelic fotosImage result for ure Francetić i ante pavelic fotos
Image result for ure Francetić i ante pavelic fotos

Image result for ure Francetić i ante pavelic fotos

Image result for ure Francetić i ante pavelic fotos


Image result for ure Francetić i ante pavelic fotos

///////////////////////////

U Hrvatskoj kao da se vodi rat pločama. Taman kako je nakon šest mjeseci postignut konsenzus da treba maknuti ustaški pozdrav sa ploče poginulim hrvatskim vojnicima u Jasenovcu, svega dva kilometra od nekadašnjeg ustaškog logora, jedna udruga iz dijaspore želi u Otočcu postaviti spomen-ploču ustaškom zapovjedniku Juri Francetiću. Ova nova inicijativa naišla je na nepodijeljenu osudu, ali postavlja se pitanje – pa do kada tako?

Oko uklanjanja ploče poginulim pripadnicima stranačke milicije HOS Hrvatske stranke prava (HSP) u Jasenovcu sa ustaškim pozdravom konačno je postignut konsenzus. I premijer Andrej Plenković priznao je da je pozdrav sporan, a predsjednik Ustavnog suda koji se nada reizboru Miroslav Šeparović kazao je da je potez na Vladi.

"Sa takvim pozdravom 'Za dom spremni' oni objektivno mogu povrijediti žrtve Jasenovca. Zato mislim da su tu tablu trebali prvenstveno oni skinuti, a ako ne, da onda Vlada nađe zakonit način da se ona ukloni", rekao je Šeparović.

Narodnjaci koji su nedavno ušli u Plenkovićevu Vladu kažu da će ploča biti maknuta za najdulje mjesec dana.

Da se ne mire sa pobjedom zdravog razuma u slučaju ploče u Jasenovcu, pokazalo je danas izaslanstvo nekoliko lokalnih veteranskih udruga koje je došlo izvršiti pritisak na Ministarstvo uprave da ne miče "Za dom spremni" sa ploče u Jasenovcu, jer da to nema veze sa Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH), nego da je to "stari hrvatski pozdrav" koji, tvrde oni, nema veze sa ustaštvom.

Splitski ratni veteran Ivan Turudić, poznat po prosvjedima povodom suđenja za ratne zločine u Lori, pročitao je njihov stav.

"Ističemo kako ne gajimo nikakve simpatije prema ustaškom režimu i kako želimo izraziti pijetet poginulim suborcima. U skladu sa europskom pravnom praksom u odnošenju prema simbolima ključno je sagledati kontekst u kojem se pojedini simbol pojavljuje, odnosno – veliča li u konkretnom slučaju totalitarni režim", rekao je Turudić.

Ivan Turudić: Sagledati kontekst u kojem se simbol pojavljuje
Ivan Turudić: Sagledati kontekst u kojem se simbol pojavljuje

Povjesničar Hrvoje Klasić u izjavi za Radio Slobodna Europa odgovara im da – lažu.

"Potpuna je laž i obmana hrvatske javnosti da kontekst iz 91' nema veze s kontekstom iz 41'. Ako se već netko ne sjeća, pogledajte samo po novinama što su tadašnji lideri pravaša Anto Đapić, Ante Prkačin i Dobroslav Paraga govorili o 'Za dom spremni', o poglavniku Paveliću, o 10. travnju i o NDH", navodi Klasić.

"Tada nisu nijednom koristili termin 'stari hrvatski pozdrav', nego su vrlo jasno radili aluzije i nostalgiju prema ustaškom pokretu, NDH i poglavniku", podsjeća Klasić.

"To ne znači da su svi mladići koji su 1991. ušli u HOS bili ustaše niti da su podržavali ustaške zločine, ali oni koji su osnovali i organizirali HOS itekako su vezali jedan kontekst uz drugi kontekst", zaključuje Klasić.

Međutim, rat pločama se nastavlja. Jedna hrvatska udruga iz Švicarske planira 1. srpnja postaviti spomen-ploču na rodnu kuću ustaškog zapovjednika Jure Francetića u Otočcu, istog Francetića kojem su početkom 2000-tih digli spomenik u Slunju, pa ga je Ivo Sanader makao čim je došao na vlast.

Ta je inicijativa naišla na nepodijeljenu osudu i vladajućih i oporbe. Vlada je kazala da bi postavljanje spomen-ploče Francetiću bilo "veličanje ustaškog zločinačkog režima" i da je "protivno izvorišnim osnovama Ustava, a Vlada postupa i postupat će u skladu s Ustavom i zakonima, te štititi ugled i interese Hrvatske".

Inicijativu o postavljanju spomen-ploče Francetiću osuđuju i HDZ-ove (Hrvatska demokratska zajednica) gradske vlasti Otočca, a policija kaže da nitko nije prijavio održavanje skupa i da će oni, u slučaju da se netko u subotu tamo pojavi, "spriječiti eventualno protupravno ponašanje".

"Radi se o marginalnoj skupini ljudi koji tako žele privući pozornost javnosti", kaže za Radio Slobodna Europa politički analitičar Žarko Puhovski, koji kaže kako je Francetić bio specifična figura unutar ustaškog pokreta, ali u svakom slučaju osoba odgovorna za masovne zločine koja takvu ploču nikako ne zaslužuje.

Žarko Puhovski: Želja da se privuće pozornost
Žarko Puhovski: Želja da se privuće pozornost

Kako je Hrvatska nakon kraćeg zatišja sada šest mjeseci zaokupljena pločom u Jasenovcu, a sada se pojavljuje i pokušaj postavljanje nove podjednako problematične ploče, pitali smo – pa do kada tako?

"Oni koji su pustili duha iz boce sada ga ne mogu vratiti. Dakle, tu više nikakva vlast ne može više sama po sebi odlučivati a to se vidi iz jedne vrlo jednostavne i paradoksalne činjenice: mimo svake povijesne logike, mimo logike toka vremena, kod nas su zločini jednih i drugih i zločinački režimi jednih i drugih ove 2017. godine aktualniji nego 2007. ili 1997. godine, iako bi s protokom vremena trebalo biti obrnuto!", ocjenjuje Puhovski.

"Dakle, ne radi se više o samim povodima, nego su oni kao neka vrsta grude snijega u lavini dobili tzv. momentum i povećavaju se tom kotrljanju i to je po mom sudu u ovom trenutku nemoguće zaustaviti", dodaje Žarko Puhovski.

Njegova je procjena da će s vremenom to biti marginalizirano, ali da će ostati kao dio folklora, kao i u nizu drugih država.

"Poljska je dobar primjer za to, Finska u kojoj toga ranije nije bilo je jako dobar primjer, Italija koja to nije imala desetljećima, a sada se vraća je dobar primjer, što sve pokazuje da postoji jedna vrsta opće pravilnosti", zaključuje Puhovski.

28.06.2017.

SPORAZUM BORACA I VLADE FBiH: NAREDNIH PET GODINA BIT ĆE IZDVOJENO 100 MILIONA KM

SPORAZUM BORACA I VLADE FBiH: Narednih pet godina bit će izdvojeno 100 miliona KM

Premijer Federacije BiH Fadil Novalić smatra da je ovo prvi korak u promjeni načina rješavanja pitanja ove populacije, ponovivši da je važno riješiti pitanje reprezentativnosti udruženja budući da ih je sada u Federaciji 1.601 te se svako može proglasiti kompetentnim u pregovorima s Vladom.



SPORAZUM BORACA I VLADE FBiH: Narednih pet godina bit će izdvojeno 100 miliona KM - 2

Petogodišnji Sporazum Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i predstavnika boračkih udruženja o dostignutom nivou sredstava u budžetu FBiH na poziciji resornog ministarstva namijenjenih za rješavanje prioritetnih zahtjeva boračkih kategorija potpisan je danas u Sarajevu.

 

Radi se o dokumentu o kojem su predstavnici Vlade i udruženja koji okupljaju pripadnike boračke populacije pregovarali više od godinu dana, a u posljednje dvije godine upriličeno je 200 sastanaka da bi se u taj sporazum ugradilo sve ono što je ta populacija navela kao prioritetno.

 

Potpisnici ovog sporazuma izrazili su danas zadovoljstvo ovim činom, ističući da predstavnici udruženja koji su bili dio tih pregovora okupljaju oko 300.000 pripadnika boračke populacije i članova njihovih porodica, a njime se garantira da se u narednih pet godina dostignuta prava boraca neće umanjivati.

 

Kako su na pres-konferenciji potvrdili predsjednik Udruge hrvatskih vojnih invalida domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Dragan Rodić i uime Koordinacije boračkih organizacija Armije Republike BiH Šerif Patković, svi oni zalažu se za uspostavljanje registra.

 

– Time bi se osiguralo da se tačno zna šta su čije zasluge, ko su pripadnici tih udruženja te bi se konačno stavila tačka na ovu priču – istaknuli su, dodajući da zbog toga i oni traže uspostavljanje registra.

 

Patković je još dodao da problem predstavlja i federalni Zakon o udruženjima i fondacijama koji dozvoljava da tri osobe budu u nekoj organizaciji, ali i da oni koji nisu pripadnici boraca mogu udruženje nazvati tako.

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata Salko Bukvarević iznio je podatak da će u narednih pet godina biti preusmjereno više od 100 miliona KM za rješavanje socijalno-statusnih pitanja korisnika boračko-invalidske zaštite.

 

Važnim je nazvao da se konačno dođe do ljudi kojima je pomoć potrebna, a do sada je nisu dobijali, što bi registrom boraca trebalo biti utvrđeno.

 

Ministrica finansija Federacije BiH Jelka Milićević podsjetila je da se 30 posto ili oko 570 miliona KM prihoda u federalnom budžetu izdvaja za braniteljsku populaciju, dodajući da je potpisanim Sporazumom garantirano da će Vlada FBiH i dalje biti glas boraca.

 

– Mora se otvoreno pričati o svim ljudima koji imaju prava po bilo kom osnovu u budžetu te se mora napraviti i iščistiti registar korisnika ovih sredstava – pojasnila je Milićević.

 

Premijer Federacije BiH Fadil Novalić smatra da je ovo prvi korak u promjeni načina rješavanja pitanja ove populacije, ponovivši da je važno riješiti pitanje reprezentativnosti udruženja budući da ih je sada u Federaciji 1.601 te se svako može proglasiti kompetentnim u pregovorima s Vladom.

 

– Ključne zakone koji bi trebali riješiti pitanja boraca Vlada je utvrdila i uputila u parlamentarnu proceduru čime je Vlada u tom smislu uradila svoj dio posla – istaknuo je Novalić, još jednom kazavši da je važno borcima vratiti dostojanstvo i osigurati im da žive od svog rada.

Kako je zaključeno, današnji čin potpisivanja Sporazuma predstavlja dobru saradnju Vlade Federacije BiH i Koordinacije boračkih udruženja te je izražena nada da će tako biti i u budućnosti.

/////////////////////////////
///////////////////////////////////

KAPITALNA POMOĆ ALUMINIJSKOM KOMBINATU: Vijeće ministara podržava bescarinski uvoz repromaterijala

Zamjenici predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, Vjekoslav Bevanda i Mirko Šarović, sudjelovali su na okruglom stolu Vanjskotrgovinske komore BiH, i bezrezervno podržali inicijativu Uprave mostarskog Aluminija za ukidanje carinske stope na uvoz repromaterijala - nelegiranog aluminija.



KAPITALNA POMOĆ ALUMINIJSKOM KOMBINATU: Vijeće ministara podržava bescarinski uvoz repromaterijala - 2

Riječ je o metalu koji Aluminij koristi za pretapanje, koristeći plin kao jeftino gorivo, a zahvaljujući čemu, bez potrošnje skupe električne energije, može podići svoju proizvodnju za čak 30 posto. Kako toga metala nema u zemljama EU-a i Cefte, nego na tržištu Ruske Federacije, koje podliježe carinskom režimu, u postojećim je uvjetima posao neisplativ. Prepoznajući golem potencijal Aluminijeva prijedloga, VTK BiH, na čelu s dr. Brunom Bojićem, organizirala je Okrugli stol s nizom ključnih aktera, kako bi tema bila do kraja artikulirana prije delegiranja službenoga dokumenta Vijeću ministara BiH.

 

– Ciljane suspenzije carina dobar je mehanizam pomoći razvitka izvozno okrenutih firmi i postizanju međunarodne konkurentnosti njihovih proizvoda. Aluminij jest jednom od najvećih bh. tvrtki i, prepoznajući benefite ove inicijative, podržavam usvajanje predloženog rješenja – izjavio je ministar Šarović, na kojega se nadovezao ministar Bevanda, istaknuvši kako je Uprave Aluminija izašla s dobro osmišljenim rprijedlogom.

 

Bevanda je naglasio kako predstoji nužan završni korak, a to je potpuno suglasje i na Vijeću ministara. Naime, najviše tijelo državne izvršne vlasti Odluku o ukidanju postojeće carinske stope na nelegirani aluminij može donijeti tek za 2018. godinu, s tim da je u mogućnosti već sada usvojiti privremenu mjeru za ostatak tekuće godine, što će od njih službeno zatražiti i predsjedništvo VTK BiH, kako se ne bi gubilo dragocjeno vrijeme.

 

– Naš je posao prepoznati i pomoći valjane prijedloge za rasterećenje i razvitak domaće privrede U ovoj inicijativi prepoznali smo moćnu polugu za ubrzanje restrukturiranja poslovanja Aluminija, kao i za gotovo nemjerljiv financijski i socijalni benefit za BiH – izjavio je dr. Bojić, nakon što je direktor Aluminija Mario Gadžić okupljenim ministrima, kao i predstavnicima Uprave za neizravno oporezivanje BiH, bankarima i diplomatskomu osoblju zainteresiranih zemalja održao prezentaciju o prednostima ukidanja carinske stope.

 

– Državna korist po toj stopi sada je 0 KM, jer taj metal niko u BiH ne uvozi, a ukoliko dođe do ukidanja carine, Aluminij će uvesti 25.000 t, podići svoju proizvodnju na nikada dosegnutih 180.000 t, udvostručiti postojeću vanjskotrgovinsku razmjenu s Rusijom i osnažiti državni izvoz za 55 miliona dolara. To je automatski pozitivan utjecaj na bilancu BiH, na državni porezni i mirovinski sustav, te na rast zapošljavanja i javne potrošnje – poručio je prvi čovjek Aluminija, čije su poruke podržali i predstavnici Uprave za indirektno oporezvanje BiH, grupacije metalne i elektro-industrije pri VTK, potom zamjenik ruskog ambasadora u BiH Petr Frolov, kao i hrvatski ambasador u BiH Ivan Del Vechio.

28.06.2017.

STEFAN SCHWARZ: EVROPA MORA URADITI NEŠTO PO PITANjU KRIVICE ZA SREBRENICU

Schwarz: Evropa mora uraditi nešto po pitanju krivice za Srebrenicu

Stefan Schwarz, bivši poslanik CDU u Bundestagu o presudi suda u Hagu: Stalno svaljivati krivicu na Holanđane je jeftin izgovor. Odgovornost snosi cijela Evropa.

"Bili su to UN i Evropljani, koji su dopustili da stvar ode tako daleko i dođe do masakra. Stalno svaljivati krivicu na Holanđane je jeftin izgovor. Odgovornost snosi cijela Evropa, također Njemačka i njemačka vlada.

Büroübernahme von Care USA zu Care (DW)

Stefan Schwarz

Najkasnije nakon Goražda, koje je napadnuto godinu ranije, a već od Prijedora, Višegrada i mnogih drugih mjesta, međunarodna zajednica je morala znati da može doći do najgoreg masakra.

U Goraždu smo vidjeli kako se masakr može spriječiti, naime napadima iz zraka. Tako je NATO u Goraždu spasio hiljade ljudi.

Isto su tako Ujedinjene Nacije u Srebrenici hiljade ljudi poslale u sigurnu smrt. Vrijeme je da se žrtve više ne prisljavaju na mučne sudske procese. Evropa tek mora da prizna svoju krivicu i da tu krivicu i nosi", kaže Stefan Schwarz i dodaje

"U njemačkom budžetu kao uostalom i budžetu EU, predviđena su sredstva za humanitarnu pomoć i pomoć u teškim situacijama.

Vrijeme je da se donese primjerice jedan desetogodišnji program u kojem bi sa 10 miliona eura godišnje za Srebrenicu Evropa konkretno uradila nešto po pitanju svoje krivice. Novac ne može vratiti život ljudima, ali može dostojanstvo žrtvama i dostojanstvo Evropi od praznih govora za 11. juli kada nakon obećana i svih riječi ne slijede djela.

Bosna i Hercegovina mora ozdraviti. Amputacija države nagrađivanjem počinioca sa polovinom teritorija je fatalna, istorijska greška, koja mora biti ispravljena. Za pomirenje je potrebna pravda. Ko žrtvama genocida "reparira" državu, doživjeće čudo. Žrtve ne žele osvetu, samo malo skromnog života nakon pakla, koji su doživjeli.

Ako Evropa želi spriječiti da Balkan padne u ruke ekstremista, mora djelovati. Jeftinije je sada investirati u Balkan nego davati ekstremistima mogućnost da tamo stvaraju svoju bazu", kaže Stefan Schwarz za Deutsche Welle.

 /////////////////////////////

/////////////////////

SAFET ORUČEVIĆ: 'Nikad HDZ više neće dobiti na poklon mjesto gradonačelnika u Mostaru!' (VIDEO)

SAFET ORUČEVIĆ: "Nikad HDZ više neće dobiti na poklon mjesto gradonačelnika u Mostaru!" (VIDEO)

//////////////////////////////////// /////////////////////////


///////////////////////////////////

Ana Brnabić predstavila ekspoze i sastav kabineta : Uprkos uvredama u javnom govoru ja ću istinu i činjenice braniti s dostojanstvom i dignitetom !

Odluke svog tima Vlade Srbije, čiji prioriteti će biti ekonomski razvoj, obrazovanje i digitalizacija, braniću sa dostojanstvom, izjavila je danas mandatarka za sastav nove Vlade Srbije Ana Brnabić i pozvala

27.06.2017.

EMIR SULjAGIĆ O PRESUDI HOLANDIJI: OVO JE KRAJ JEDNE EPOHE

Emir Suljagić o presudi Holandiji: Ovo je kraj jedne epohe

Juni 27. 2017.


Emir Suljagić, preživjela žrtva genocida u Srebrenici gostovao je u emisiji Dan uživo gdje je prokomentarisao današnju drugostepenu presudu Vrhovnog suda u Hagu.Vrhovni sud u Holandiji u Hagu utvrdio je danas u drugostupenoj presudi da je Holandija djelimično odgovorna za smrt blizu 300 muslimana koji su protjerani iz UN-ove baze u Srebrenici.

Odluka Haškog žalbenog suda podupire odluku iz 2014. godine da su holandski mirovnjaci trebali znati da će muškarci koji su tražili utočište u njihovoj bazi u Potočarima biti ubijeni od strane vojske bosanskih Srba ukoliko ih se natjera da napuste bazu, kao što je i bilo.

Ovo je kraj jedne epohe gdje su preživjeli i društvo pokušavali dobiti zadovoljštinu, jer pravdu nije moguće dobiti. Ovo je pouzdan dokaz da od toga više nema ništa i da se pravda ne može dobiti na međunarodnim sudovima. Trebamo prestati vjerovati da će pravdu, odnosno zadovoljštinu, biti moguće dobiti na bilo kakvim sudovima“, rekao je Suljagić.

Žrtve su podijeljene u tri kategorije: one koji su bili unutar UN-ove baze, one koje su se nalazili oko baze i muškarce koji su se uputili ka šumama. Vlada Holandije je proglašena odgovornom za smrt samo onih osoba koje su se za vrijeme pada Srebrenice zatekle unutar UN-ove baze, ali ne i za muškarce koji su se nalazili oko baze, kao ni za one koji su put od sigurne smrti pokušali naći u šumama uputivši se na ono što će kasnije postati poznato kao Marš smrti.

Od samog početka, od 1996. godine do danas, od prvog izvještava Ministarstva Holandije, preko izvještaja njihovog instituta za ratnu dokumentaciju do danas postoji jasan napor holandske države da umanji odgovornost svojih vojnika za dešavanja u Potočarima. Nuhanović i ja smo imali puni uvid kako su se sramno ponašali vojnici Holandije“, rekao je Suljagić i nastavio:

Holandski vojnici su se ponašali nečovječno. Trenutak u kojem sam shvatio kako idu stvari bio je 12. jula kada su počeli stizati kamioni i autobusi, a jedan od holandskih vojnika mi je rekao: “Evo ga, dolazi Ratko Mladić da vas evakuiše”. Nekoliko desetina ljudi koji su došli da mole za pomoć je vraćeno s kapije UN-ove baze. Holandski bataljon je odbio pružiti pomoć, čak i staricama i starcima“, ispričao je Suljagić.

On smatra da principi liberalne demokratije prestaju gdje počinje muslimanska većina. “Tako je bilo 1992. godine, zatim 1995. godine, a tako je i danas.

“13. jula 1995 izašao sam iz fabrike u Potočarima i krenuo u pravcu Srebrenice. Naišao sam na Ratka Mladića i jedan sam od dvojice ljudi koji su preživjeli taj susret. Nisam imao dilemu šta će se dogoditi sa zarobljenim Srebreničanima. Do 21. jula sam ostao u Srebrenici, a onda me je UN, zajedno sa kolegom Hasanom, izvukao iz Srebrenice. Imao sam puni uvid u jednu od najvećih izdaja kojoj je čovjek mogao svjedočiti kada UN nije intervenisao. Vrlo rano sam naučio kako izdaja izgleda”, pisao je Emir Suljagić.

To je bilo 13. jula poslijepodne, tokom evakuacije. Ja sam bio u društvu oficira UN-a za koje sam radio i imao sam dubioznu privilegiju, odnosno nesreću da naiđem na Ratka Mladića. Tu su bili i ljudi koji su kasnije osuđeni za genocid. To je bio trenutak kada budeš siguran da više nećes biti živ. Bio sam siguran da to neću preživjeti, ali preživio sam“, prisjetio se Suljagić.

Advokat Semir Guzin, koji predstavlja preživjele žrtve genocida u Hagu, u razgovoru za N1 najavio je reviziju današnje presude.

Neka se iscrpe sva pravna predstava, ali presuda pokazuje da se zadovoljština ne može dobiti na sudovima. Ili ćemo sami preuzeti stvari u svoje ruke i na svojim sudovima kazniti ljude koji su činili zlo ili nećemo. Kako je iko mogao misliti da će neko poslije 11. jula 1995. učiniti išta za nas?”, zapitao se gost N1 televizije.

Suljagić je kazao da je tada bilo izručeno 300 muškaraca, iako nije bilo nikakve sumnje da će biti pobijeni.

Holandski vojnici su vidjeli i mogli vidjeti stotine leševa oko fabrike. Nije bilo dileme šta će se dogoditi s tim ljudima. Ali holandski vojnici su imali samo jedan imperativ – da izađu nepovrijeđeni, živi i bez stresa.

Idućeg mjeseca, 11. jula biće obilježena 22. godišnjica genocida u Srebrenici.

Deprimiran sam onim što vidim u i oko Srebrenice. Evo sada se govori se i o spomeniku Vitali Čurkinu, a o tome se ne oglašavju se ni tzv. zaštitinci bošnjačkih interesa u Srebrenici.

Za kraj Emir Suljagić je kazao da nakon ove presude treba početi razmišljati kako memorijalizirati Srebrenicu.

Neka se upamti i zapiše na više mjesta. Memorijalni centar treba prestati biti pogrebno društvo i postati mjesto gdje se uči, proučava i podučava o onome što se dogodilo 1995. godine u Potočarima.”

(Kliker.info-N1)

/////////////////////

Utorak, 27. juni/lipanj 2017.

Učitajte više sadržaja...

27.06.2017.

DRUGOSTEPENA PRESUDA ŽALBENOG SUDA: HOLANDIJA 'DJELIMIČNO ODGOVORNA' ZA SMRT 350 SREBRENIČANA

Drugosteperna presuda Žalbenog suda : Holandija ‘djelomično odgovorna’ za smrt 350 Srebreničana


Juni 27. 2017.


Žalbeni sud Holandije presudio je da je ta država djelomično odgovorna za smrt 350 ljudi koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici.Radi se osobama koje su se nalazile u bazi Ujedinjenih naroda, odnosno holandskog bataljona u Potočarima, u trenutku kada je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu.

Izričući drugostepenu presudu po tužbi udruženja koje okuplja preživjele žrtve genocida u  Srebrenici  protiv Holandije, Sud je utvrdio da je Holandija odgovorna za njihovu smrt 30 posto, te da nije sigurno da bi 350 Srebreničana preživjelo i da su ostali u bazi.

Sud je odlučio da je država Holandija djelovala „djelomično nezakonito“ u Srebrenici te da je dužna isplatiti „30 posto odštete“ porodicama žrtava, javlja Reuters.

U presudi se navodi da su se holandski vojnici „ponašali nezakonito“ kada su istjerali bosanske muslimane iz zgrade holandskog bataljona u Potočarima 1995, ali da ne se ne može zaključiti da su holandski vojnici bili „100 posto odgovorni za sudbinu“ tih ljudi.

Holandija ‘nije odgovorna za ubistva izbjeglica’

Sud je odlučio da je tim Srebreničanima uskraćena mogućnost preživljavanja.

Žalbeni sud također je odlučio da Holandija nije odgovorna za djela holandskog bataljona prije pada Srebrenice, jer se to događalo u okviru lanca komande Ujedinjenih naroda.

Sud je utvrdio da Holandija nije odgovorna za djela holandskog bataljona prije pada SrebreniceAl Jazeera – Arhiva

Osim toga, Sud je odlučio da Holandija nije odgovorna za smrt izbjeglica koje su potražile zaštitu u sigurnoj zoni Srebrenice, a koje je kasnije ubila vojska bosanskih Srba.

Iznos odštete bit će naknadno određen.

Moguća je žalba na presudu Vrhovnom sudu.

„Zadovoljni su pravni predstavnici holandske države jer je smanjena procentualna odgovornost Holandije“, javlja iz Haga reporter Al Jazeere Emir Skenderagić.

Pravni presedan

„Predstavnici pravnog tima Srebreničana su nezadovoljni zbog procentualnog iznosa, ali kažu da je dokazano da je holandsko Ministarstvo preuzelo komandu nad holandskim bataljonom neposredno prije nego što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu.

Ističu i kako je ovo svojevrstan presedan u međunarodnom pravosuđu s obizrom da je prvi put proglašena odgovornom za ratni zločin jedna država koja je djelovala u okviru misije UN-a.“

Predstavnice udruženja žrtava potpuno su nezadovoljne presudom, jer traže odgovornost za smrt svih 8.000 ubijenih u genocidu.

„Pravo nije zadovoljilo pravdu. Sto hiljada Jevreja  je otjerano iz Holandije i oni su za to prihvatili odgovornost, za 10.000 muslimana nisu prihvatili odgovornost. Ja sam danas doživjela presudu kao majka muslimanka, da nisam mogla dobiti pravdu zato što sam muslimanka. Ja im nikad to neću oprostiti“, rekla je Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenice i Žepe“.

Prvostepenom presudom iz 2014. godine Holandija je proglašena odgovornom što nije spriječila ubistva približno 300 ljudi tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, javlja Skenderagić.

Na prvostepenu presudu žalile su se obje strane.

Govoreći nakon prvostepene presude, udruženja preživjelih najavila su da će se boriti do Strasbourga, ako bude potrebno, kako bi dokazali odgovornost Holandije za smrt svih žrtava.

(Kliker.info-Aljazeera)

//////////////////
////////////////////

Diskriminacija žrtava i licemjerje UN-a: “Majke enklava Srebrenica i Žepa” na sudu u Holandiji

Nezadovoljstvo žrtava zbog djelimične odgovornosti Holandije za ...

.........................
///////////////////////

SUĐENJE ZA UBISTVO BOŠNJAKA I ROMA U PRIJEDORU: 'Od jednog metka padoše dvojica'

SUĐENJE ZA UBISTVO BOŠNJAKA I ROMA U PRIJEDORU: 'Od ...

///////////////////

Višegrad: Sjećanje na žrtve ‘žive lomače’

Juni 27. 2017.


U organizaciji udruženja “Žena – žrtva rata” u Višegradu se obilježava 25. godišnjica stradanja Bošnjaka u “živoj lomači”.

Godine 1992. u naselju Bikavac, u Pionirskoj ulici, živo je spaljeno više od 70 osoba.  Najmlađa žrtva bila je beba stara dva dana.

Zločin su počinili pripadnici paravojne jedinice „Osvetnici“.

Za ovaj i druge zločine nad bošnjačkim civilima Višegrada osuđeni su Milan Lukić na doživotnu zatvorsku kaznu i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

Oštećena kuća

Nepoznati vandali prošle godine oštetili su obnovljenu kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje se desio zločin.

Ovu kuću obnovila je njegova kćerka, Sumbula Zeba.

Predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata” Bakira Hasečić, rekla je tada da je odmah obavijestila policiju i predsjednika Skupštine Opštine Višegrad Sulju Fejzića.

Dodala je da je kuća oštećena kamenicama, a vidljivi su bili i tragovi crne boje te ljuske od jaja.

Nadležne komunalne službe u Višegradu u 2014. su, uz asistenciju policije, uklonile riječ genocid sa spomenika na mezarju Stražište, a za koji je nadležna općinska služba izdala nalog da se ukloni.

Na 23. godišnjicu zločina počinjenih nad Bošnjacima, 2015. otkrivena je spomen-ploča koja trajno podsjeća na zločin u Pionirskoj ulici.

Bakira Hasečić je tada poručila da je Višegrad grad “živih lomača”, a da će ta spomen-ploča u Pionirskoj ulici trajno svjedočiti o gnusnom zločinu nad Bošnjacima Višegrada.

(Kliker.info-Aljazeera)

27.06.2017.

GODIŠNjICA ZLOČINA U VIŠEGRADU: SVJEDOCI I DALjE ĆUTE GDJE SU TIJELA SPALjENIH

Godišnjica zločina u Višegradu: Svjedoci i dalje ćute gdje su tijela spaljenih



Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

Obilježena 25. godišnjica jednog od najstravičnijih zločina počinjenih u proteklom ratu

Udruženje Žena – žrtva rata danas je organiziralo posjetu kućama Sumbule Zebe i Mehe Aljića u višegradskoj Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac, u kojima je prije 25 godina oko 140 osoba zatočeno i živo zapaljeno.

Ni četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da kod svjedoka ovih zločina proradi savjest, te da barem informacijom gdje su izmještena izgorjela tijela žena, djece i staraca, omoguće njihov dostojanstven ukop.

U podrumu kuće u kojoj je izgubio devet članova porodice, Huso Kurspahić danas je s bolnim uzdasima gledao u njihove fotografije. Ne prolaze godine, već decenije, a informacija o tome gdje su njihovi posmrtni ostaci nema.

„Pet puta sam ja bio u Hagu. Ganj'o pravdu i čekao da komšije kažu, da nađemo bar kosti. Da bar jednu kost nađem, da ukopam ovo familije, da mirno umrem“, kaže.

„Ovdje mi je stradalo šestero iz familije: otac, majka, snaha, troje djece od brata. Cijela familija mi stradala ovdje, u ovoj kući. Izgorjeli su. I nemam šta da kažem. Nažalost, nikad kosti nismo pronašli. Neće niko da kaže, od komšija, poznanika, gdje je to. Nažalost. Moraš bit' dobro jak da bi ovo sve izdrž'o i podnio ovakve stvari. Teško je. Vrlo teško“, dodaje Ramo Kurspahić.

Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.
Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

Predsjednik medžlisa Islamske zajednice Višegrad, Bilal Memišević, danas je uputio molbu svim Višegrađanima da pomognu u potrazi za posmrtnim ostacima žrtava:

„Neću i ne mogu da povjerujem da nema u ovom gradu, u ovom komšiluku, u neposrednoj blizini ovoga mjesta onih koji imaju takve informacije. Molim ih, molim ih u ime sviju vas, da živo spaljene ljude sahranimo na način kako to svevišnji Bog propisuje. Druga stvar koju želim kazati: nema potrebe da se na ovom prostoru podižu bilo kakvi spomenici i bilo kome. Najveći spomenici zločina u gornjedrinskom regionu su ovdje i na Bikavcu. Ovdje su zločinci sebi spomenik izgradili.“

Nakon posjete Pionirskoj ulici i danas obnovljenoj kući u kojoj je ugašeno oko sedamdeset života, među kojima je bila i beba od dva dana, koja ni imena nije imala, u Carevoj džamiji u Višegradu proučen je tehvid. U 15 časova planirana je posjeta naselju Bikavac i kući Mehe Aljića, u kojoj se desio skoro identičan zločin.

U borbi za pravdu i istinu, porodice žrtava prepuštene su same sebi, kaže predsjednica Udruženja Žene žrtva rata Bakira Hasečić:

„Na sramotu predstavnicima Republike Srpske, od kojih se možda i ne nadamo, na sramotu našim predstavnicima, posebno iz reda bošnjačkog naroda, na svim nivoima, što se do danas nisu potrudili i izvršili pritisak, od Dodika do ostalih, da kažu gdje su kosti, ne samo žive lomače Pionirske i Bikavac, nego i drugih devet lomača.“

Do danas su osuđeni samo Milan Lukić, na doživotni, i Sredoje Lukić, na 27 godina zatvora
Do danas su osuđeni samo Milan Lukić, na doživotni, i Sredoje Lukić, na 27 godina zatvora

Zbog zločina u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, koji je pred Haškim tribunalom okarakteriziran kao jedan od najmonstruoznijih u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, do danas su osuđeni samo Milan Lukić, na doživotni, i Sredoje Lukić, na 27 godina zatvora.

///////////////////
/////////////////////////////
/////////////////////////

Diskriminacija žrtava i licemjerje UN-a: “Majke enklava Srebrenica i Žepa” na sudu u Holandiji

Odluka suda: Holandija delimično odgovorna za smrt Bošnjaka u ...

//////////////////////

Ilustracija Predrag Koraksić Corax

Pančić: Vladin gladac i vladin jadac - Radio Slobodna Evropa

27.06.2017.

74% GRAĐANA SVIH NACIONALNOSTI SMATRA DA JE BiH NjIHOVA DRŽAVA

IPAK VEĆINA: 74% građana svih nacionalnosti smatra da je BiH njihova država

S tvrdnjom “Bosna i Hercegovina je moja država” u potpunosti se slaže 44,7 posto ispitanih građana BiH, dok se uglavnom slaže 28,9 posto. Uglavnom se ne slaže 13,2 posto ispitanika, a uopće se ne slaže 7,2 posto.



IPAK VEĆINA: 74% građana svih nacionalnosti smatra da je BiH njihova država

Očekivano, najmanje Srba doživljava BiH kao svoju državu, a najviše Bošnjaci. Ipak, postoji i 3 posto Bošnjaka koji ne doživljavaju BiH kao svoju državu!

 

Na ovo pitanje nije odgovorilo šest posto građana BiH, podaci su istraživanja banjalučke Agencije „Prime Communications“ o tome da li, i u kojoj mjeri, građani Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao svoju državu.

 

- Među Hrvatima nalazimo 31 posto onih koji se u potpunosti slažu s tvrdnjom da je ‘Bosna i Hercegovina moja država, dok se 44 posto uglavnom slaže. Uglavnom se ne slaže 15,5 posto Hrvata, dok se jedan posto uopšte ne slaže, saopćeno je iz Agencije „Prime Communications“.

 

S tvrdnjom “Bosna i Hercegovina je moja država”, potpuno se slaže 70,5 posto Bošnjaka, dok se 22,1 posto uglavnom slaže. Ne slaže se tri posto Bošnjaka, dok se 0,5 posto uopće ne slaže.

 

Da je “Bosna i Hercegovina moja država” potpuno se slaže 9,5 posto Srba, dok se 34,1 posto uglavnom slaže. S ovom tvrdnjom se uglavnom ne slaže 28,5 posto Srba, dok se njih 20 posto uopće ne slaže.

 

Iz Agencije „Prime Communications“ navode da je ukupno ispitano 1.500 građana tehnikom usmenog intervjua, na osnovu unaprijed pripremljenog upitnika.

 

Populacija reprezentovana istraživanjem je definisana kao opšta populacija Bosne i Hercegovine, starija od 18 godina. Primijenjen je višeetapni stratifikovani slučajni uzorak (moguća greška + - 3 posto).

Istraživanje je realizovano od 5. do 15. aprila ove godine za potrebe ove agencije.

///////////////////////

Daniel Serwer: Bijela kuća nema politiku prema Balkanu, Rusi nisu ...

//////////////////////////

POTVRĐENO U HAŠKOM TRIBUNALU: "Holandija djelimično odgovorna za genocid u Srebrenici!"

U pitanju je potvrda presude iz 2014. godine



POTVRĐENO U HAŠKOM TRIBUNALU: 'Holandija djelimično odgovorna za genocid u Srebrenici!'

Apelaciono vijeće Haškog tribunala potvrdilo da Holandija snosi djelimičnu odgovornost za smrt 300 muslimana koji su ubijeni tokom genocida u Srebrenici.

 

Oni su ubijeni nakon napada bosanskih Srba na bazu pod zaštitom UN-a.

 

U pitanju je potvrda presude iz 2014., po kojoj su pripadnici mirovnog bataljona UN iz Holandije mogli da znaju da će muslimanski muškarci i dječaci koj su tražili utočište u Potočarima biti ubijeni ako budu natjerani da izađu iz dijela pod zaštitom UN-a.

 

U pitanju su događaji iz 13. jula 1995., a na presudu iz 2014. žalila se država Holandija.  

 

(SB/B92) 

///////////////////////

'ANGAŽOVANI SMO U NEMOGUĆOJ MISIJI': Vojnici traže od Holandije 4,5 miliona eura zbog Srebrenice

'ANGAŽOVANI SMO U NEMOGUĆOJ MISIJI': Vojnici traže od ...

//////////////////////

MANDATARKA VLADE SRBIJE ODLUČILA: Ovo su imena 21 ministra nove vlade Ane Brnabić

MANDATARKA VLADE SRBIJE ODLUČILA: Ovo su imena 21 ministra ...

////////////////////////////

///////////////////////////////////////////

27.06.2017.

GOSPOĐO GRABAR, NEŠTO VAM FALI?

Gospođo Grabar, nešto vam fali?


Edin Osmancevic

Autor
26.6.2017. 



Gospođo Grabar, nešto vam fali?


Image result for ante pavelic i dragan covic


Image result for ante pavelic i dragan covic


Image result for ante pavelic i dragan covic


Image result for ante pavelic i dragan covic


Image result for ante pavelic i dragan covic

Image result for ante pavelic i dragan covic
Image result for ante pavelic i dragan covic

Image result for ante pavelic i dragan covic

Čovićeva politika ”humanog preseljenja” u rezervat nazvat Herceg-Bosna pripada najmračnijim ideologijama nacionalfašizma koji ne samo da ne prijete opstanku Hrvata već i države Bosne i Hercegovine! Insistiranje na trećem entitetu i izjmenama Izbornog zakona je nešto čemu se svjesno teži. Vi kao i gospodin Čovic te politika HDZa svojom ”brigom” otvoreno iskazujete teritorijalne pretenzije prema susjednom i nezavisnoj državom čiji suverenitet svjesno potkopavate! Vi želite drugim riječima nestanak Bosne i Hercegovine što jasno ukazuje vaša politika i postupci!

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je na prijemu na Pantovčaku, prilikom obilježavanja Dana državnosti Republike Hrvatske  da ”u žarištu nacionalnih i državnih interesa moraju biti Hrvati u Bosni i Hercegovini gdje su konstitutivan povijesni narod, ali im prijeti da postanu manjina, kazala je. Insistiram i uvijek ću insistirati na jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato treba najozbiljnije pristupiti rješavanju političkih pitanja kao što je hitna promjena izbornog zakona”, poručila je te dodala da je BiH nužno što prije “povući” prema euroatlantskim integracijama.

Prije svega koristim priliku da građanima Republike Hrvatske čestitam njihov Dan državnosti. Takođe im čestitam i 22 juni,  Dan ustanka, dan kada su građani nama susjedne zemlje jasno rekli NE fašizmu i domaćim kolaboracionistima i slugama. Zaista mi je žao da o ovom danu u sredstvima javnih medija gotovio ništa nije reklo, mada je to jedan od najsvijetlijih dana njihove moderne historije!  No vratimo se ”brizi” gospođe Kolinde za Hrvatima u Bosni i Hercegovini!

Jedno sasvim normalno pitanje koje se dojmi jeste: ”Draga godpođo Kolinda, dokle više floskulama nacionalpatriotizma ”hraniti” hrvatski narod? Smatrate li da u vašoj zemlji kao i u susjednoj BiH nema normalnih ljudi,koji razmišljaju svojim glavama i  koji vaše obraćanje gledaju kao pucanj u prazno? Zašto BiH ne tretirate kao i svaku drugu zemlju u kojoj imate hrvatsku dijasporu, drugim riječima kao međunarodno priznatu državu? Da li svijetu postoji neka druga država gdje je ”hrvatska dijaspora” jednako ravnopravna sa domicilnim građanima nego što je to u Bosni i Hercegovini? Hoćemo li ponovo tražiti isprike u tzv. ”konstitutivnosti” i  ”lažama i paralažama”?

Najveću odgovornost za masovno iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine snosi upravo HDZ politika i njen mentor Čović jer se želi načiniti poseban rezervat za Hrvate što je više nego pogubno za naše sugrađane. Čovića zanima vlast a najmanje Hrvati u BiH! Jer da ga zanima narod koga predstavlja, BiH bi bila funkcionalna zemlja sa visokim stepenom zaposlenosti i nivoom ekonomskog razvoja gdje bi Hrvati ostajali a ne išli trbuhom za kruhom!

Čovićeva politika ”humanog preseljenja” u rezervat nazvat Herceg-Bosna pripada najmračnijim ideologijama nacionalfašizma koji ne samo da ne prijete opstanku Hrvata već i države Bosne i Hercegovine! Insistiranje na trećem entitetu i izjmenama Izbornog zakona je nešto čemu se svjesno teži. Vi kao i gospodin Čovic te politika HDZa svojom ”brigom” otvoreno iskazujete teritorijalne pretenzije prema susjednom i nezavisnoj državom čiji suverenitet svjesno potkopavate! Vi želite drugim riječima nestanak Bosne i Hercegovine što jasno ukazuje vaša politika i postupci!

Jedina politika koja nama svima može pomoći je spoznaja da vi kao predsjednica Hrvatske morate jednom zauvijek raščistiti sa zaostavstinom NDH i utemeljiti vašu državu na antifaštisičkim vrijednostima na čijim se osnovama množe graditi povjerenje i mir. Dok god Tita, Kardelja i ostale hrvatske velikane trpate u isti koš sa Pavelićem, Stepincom, Artukovićem, Francetićem i drugim zločincima, Hrvatska  neće ići naprijed! Jer zaboga, znate li što se događa sa  kućom  koja se gradi na lošim temeljima? Prazno kmečanje, dok zemlja iz dana u dan tone u kaos, sramotne su isprike za masovno iseljavanje, koje je preostao bosanskohercegovačkim Hrvatima.

27.06.2017.

(ZLO)UPOTREBA POVIJESTI

(Zlo)upotreba povijesti


Tomislav Jakić

Autor
26.6.2017. 



Image result for tomislav jakic

/////////////////////

Izdvajamo

  • No, živimo u vremenu u kojem se povijest siluje kao najordinarniju prostitutku, dok se političke prostitutke (da ne kažemo: izdajnike) iz prošlosti ili uzdiže na pijedestal nacionalnih heroja, ili im se u najmanju ruku nastoje pronaći olakotne okolnosti koje bi mogle opravdati njihovo svrstavanje u kategoriju “zabludjelih domoljuba”. Povijest se – kratko i jasno rečeno – zloupotrebljava, kako bi se u njoj, toj falsificiranoj povijesti u kojoj je često više mitova, nego utvrđenih činjenica, našlo i opravdanje i utemeljenje za današnju politiku. To je politika svojstvena gotovo svim evropskim tzv. tranzicijskim zemljama (onima što su se nekada, pod sovjetskom dominacijom, nazivale socijalističkima). U njima su demokracija i višestranačje shvaćeni (a i prakticiraju se tako) kao bianco mjenica za zatiranje istine i za promicanje laži. To se radi sustavno, već gotovo puna tri desetljeća, prvenstveno kroz obrazovni proces i putem publicistike i medija. Nebrojeno je mladih ljudi nepovratno zaraženo virusom povijesnih laži, pa oni – bez ikakve volje, ali i sposobnosti – da o tome razgovaraju, “znaju” da se kolaboriralo samo pod prisilom, da su se (napr. u tzv. NDH) rasni zakoni donosili samo zato što su to tražili nacisti, da su Titovi partizani bili borci protiv samostalne hrvatske države, da je logor u Jasenovcu bio sabirni i radni logor za neprijatelje hrvatske države (napr. djecu i starce od osamdesetak godna), a da su pravi krvnici (koji su – naravno – ubijali samo Hrvate) stupili na scenu u Jasenovcu tek nakon Oslobođenja (koje za njih nije oslobođenje, nego početak srbo-četničke okupacije), dakle u vrijeme kada logor u Jasenovcu dokazano više nije postojao (uništili su ga ustaše neposredno pred kraj rata). Knjigu koja brojnim fotografijama demantira laž o poslijeratnom logoru u Jasenovcu zato će se “elegantno” preskočiti, umjesto da joj se u TV Dnevnicima dade barem onoliko prostora koliko dobije Zdravko Mamić zbog svojih ispada na sudu u Osijeku.
.............................
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Zavedeni, neinformirani narod. Narod kakav postaje sve više karakteristika većega dijela Evrope, a njezinoga istočnoga dijela pogotovo (u Litvi svake godine marširaju bivši pripadnici Waffen SS, a njihov pripadnik na televiziji, svjedocima usprkos, izjavi kako je ratovao uz divne ljude, a sve te priče o zločinima nisu “znanstveno dokazane” – zvuči li vam to nekako poznato?). Nekada se govorilo da je politika prostitutka. Živimo u vremenu kada je politika od povijesti napravila prostitutku, i to onu najniže klase. Može li je se spasiti iz blata u koji je gurnuta?  Ima li nekoga tko bi to želio, znao i mogao napraviti? Ima li?

Da oni koje obično nazivamo povijesnim revizionistima, mada je riječ o falsifikatorima povijesti, nemaju ama baš nikakvih skrupula pokazala je nedavno poljska premijerka Beata Szydlo u obraćanju prilikom obilježavanja 77. obljetnice dolaska prvoga transporta zatočenika u najozloglašeniji nacistički logor smrti – Auschwitz. Umjesto prigodnog obraćanja, kakvo bi priličilo takvome mjestu i povodu, ona je izrekla riječi koje nisu ništa drugo, nego slabo prikriveno opravdanje protuimigrantske politike što je vodi njezina vlada. Kako, naime, drugačije protumačiti njezinu poruku da je “u današnjim nemirnim vremenima, Auschwitz velika pouka da se mora učiniti sve kako bi se zaštitila sigurnost i životi građana”?

U Auschwitzu (kao i u Dachauu, Bergen Belsenu, ili da ne idemo tako daleko – u Jasenovcu) stvar nije bila u tome da su bili ugroženi “sigurnost i životi građana”, nego u zločinačkoj politici koja je određene kategorije građana pretvarala u one drugoga reda, negirajući im time i pravo na život. To je bio smisao i svrha postojanja logora smrti, bez obzira na to jesu li “nadljudi” zatočenike ubijali organizirano, doslovno tvorničkim metodama (što su radili nacisti), ili neorganizirano, divljački, kamom i batom, kao što su radili ustaše. U pitanju je bila politika što je dijelila ljude na osnovu rase, nacije i vjere na one predoređene da vladaju i one druge kojima je bilo namijenjeno da služe, odnosno da idu u smrt – kada nisu (još ili više) mogli služiti (poput djece, starih ljudi ili krajnje iscrpljenih i za rad, smislen ili besmislen, svejedno, nesposobnih). O tome poljska premijerka nije progovorila. A mogla je i morala je. Umjesto toga krajnje cinično zloupotrijebila je Auschwitz kako bi, samo dan nakon što se njezina zemlja, uz Češku i Mađarsku, našla na udaru Evropske unije zbog odbijanja da sudjeluje u prihvatu izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike, pošalje poruku čiji je smisao opravdavanje upravo takve politike. Jer, ove tri zemlje, mada one nisu jedine, objašnjavaju svoje nesudjelovanje u  zajedničkoj evropskoj politici saniranja izbjegličke krize upravo “brigom za sigurnost i živote” svojih građana. Činjenica što počinitelji terorističkih napada koji postaju u Evropi sve češći ne dolaze iz redova izbjeglica, nego su u pravilu potomci ljudi koji su iz nekadašnjih kolonija došli u zemlje-kolonijalne sile (Francuska, Britanija, Belgija), da bi se tamo suočili s marginaliziranjem i guranjem u stranu, drugim riječima s diskriminacijom – mada ona na papiru nigdje ne postoji, ta činjenica ove nove evropske konzervativce, a zapravo rasiste, nimalo ne smeta.

Pa će cinično zloupotrijebiti čak i zločin Holokausta, jedinstven u povijesti čovječanstva, da bi opravdali svoju aktualnu uskogrudnost, a “zaboravljajući” pri tome kolaboraciju, odnosno sudjelovanje pripadnika vlastitih naroda u naci-fašističkim zločinima. Da, Poljska je imala Pokret otpora (točnije rečeno – dva, onaj komunistički i onaj pod kontrolom izbjegličke vlade u Londonu), i Češka je imala Pokret otpora (potpuno pod kontrolom Londona), Francuska je imala i komunistički pokret otpora i onaj kojim je, često prkoseći i Britancima i Amerikancima, rukovodio čelnik Slobodne Francuske, general Charles de Gaulle. No, sve su te zemlje imale i jaku suradnju s okupatorima – od Petainove Francuske (neokupiranog dijela, o okupiranome da ne govorimo), preko Leona Degrella u Belgiji, Vidkuna Quislinga u Norveškoj, pa do – da se opet malo približimo našim prostorima – Draže Mihajlovića i Milana Nedića u Srbiji, odnosno Ante Pavelića, Mile Budaka et. comp. u Hrvatskoj. S time da su logori za ubijanje samo u Hrvatskoj (to treba uvijek iznova ponavljati: samo u Hrvatskoj) bili u rukama domaćih kvislinga, a da su njihove metode bile takve da se ponekada užasavale i same okupatore.

No, živimo u vremenu u kojem se povijest siluje kao najordinarniju prostitutku, dok se političke prostitutke (da ne kažemo: izdajnike) iz prošlosti ili uzdiže na pijedestal nacionalnih heroja, ili im se u najmanju ruku nastoje pronaći olakotne okolnosti koje bi mogle opravdati njihovo svrstavanje u kategoriju “zabludjelih domoljuba”. Povijest se – kratko i jasno rečeno – zloupotrebljava, kako bi se u njoj, toj falsificiranoj povijesti u kojoj je često više mitova, nego utvrđenih činjenica, našlo i opravdanje i utemeljenje za današnju politiku. To je politika svojstvena gotovo svim evropskim tzv. tranzicijskim zemljama (onima što su se nekada, pod sovjetskom dominacijom, nazivale socijalističkima). U njima su demokracija i višestranačje shvaćeni (a i prakticiraju se tako) kao bianco mjenica za zatiranje istine i za promicanje laži. To se radi sustavno, već gotovo puna tri desetljeća, prvenstveno kroz obrazovni proces i putem publicistike i medija. Nebrojeno je mladih ljudi nepovratno zaraženo virusom povijesnih laži, pa oni – bez ikakve volje, ali i sposobnosti – da o tome razgovaraju, “znaju” da se kolaboriralo  samo pod prisilom, da su se (napr. u tzv. NDH) rasni zakoni donosili samo zato što su to tražili nacisti, da su Titovi partizani bili borci protiv samostalne hrvatske države, da je logor u Jasenovcu bio sabirni i radni logor za neprijatelje hrvatske države (napr. djecu i starce od osamdesetak godna), a da su pravi krvnici (koji su – naravno – ubijali samo Hrvate) stupili na scenu u Jasenovcu tek nakon Oslobođenja (koje za njih nije oslobođenje, nego početak srbo-četničke okupacije), dakle u vrijeme kada logor u Jasenovcu dokazano više nije postojao (uništili su ga ustaše neposredno pred kraj rata). Knjigu koja brojnim fotografijama demantira laž o poslijeratnom logoru u Jasenovcu zato će se “elegantno” preskočiti, umjesto da joj se u TV Dnevnicima dade barem onoliko prostora koliko dobije Zdravko Mamić zbog svojih ispada na sudu u Osijeku.

I sva je prilika da će u Hrvatskoj povijest biti još jednom zloupotrijebljena famoznim referendumom o promjeni imena Trga maršala Tita. Umjesto da se jasno kaže kako se to ime želi ukinuti (ali i da se navedu stvarni razlozi), građane glavnoga grada Hrvatske uporno se zasipa podacima kako se sve taj trg zvao kroz povijest, da ih se ne bi suočilo s ključnim pitanjem, i samo s njime: “Jeste li za promjenu imena Trga maršala Tita”, uz mogućnost odgovora samo s “da”, ili “ne”. Umjesto toga, ako je vjerovati najavama, građani će odgovarati na tri pitanja: jesu li za to da ostane sadašnje ime trga, jesu li za to da se trg zove Sveučilišni, ili su pak za to da se zove Kazališni. Referendum će najvjerojatnije biti usred ljeta, u vrijeme kada većina od preostalih Zagrepčana neće biti u gradu, ali će na njega izaći stanovnici rubnih dijelova metropole, vjerni glasači aktualnoga gradonačelnika. A on će nakon toga prvom prilikom otići na neki skup antifašista i reći kako on za promjenu nije odgovoran, jer “narod je tako odlučio”.

Zavedeni, neinformirani narod. Narod kakav postaje sve više karakteristika većega dijela Evrope, a njezinoga istočnoga dijela pogotovo (u Litvi svake godine marširaju bivši pripadnici Waffen SS, a njihov pripadnik na televiziji, svjedocima usprkos, izjavi kako je ratovao uz divne ljude, a sve te priče o zločinima nisu “znanstveno dokazane” – zvuči li vam to nekako poznato?). Nekada se govorilo da je politika prostitutka. Živimo u vremenu kada je politika od povijesti napravila prostitutku, i to onu najniže klase. Može li je se spasiti iz blata u koji je gurnuta?  Ima li nekoga tko bi to želio, znao i mogao napraviti? Ima li?

Novossti

26.06.2017.

MAJKE SREBRENICE O POSTAVLjANjU SPOMENIKA VITALIJU ČURKINU

Majke Srebrenice o postavljanju spomenika Čurkinu



Foto: GettyImages















Preminuli ruski ambasador Vitalij Čurkin, kojem udruženje "Istočna alternativa" želi u Srebrenici postaviti spomen-bistu


Image result for draza mihailovic i radovan karadzic


Nakon što je Udruženje građana "Istočna alternativa" iz RS-a pozvalo građane Srebrenice na postavljanje spomen-biste preminulom ruskom ambasadoru u UN-u Vitaliju Čurkinu koji je 2015. oborio Rezoluciju o Srebrenici, oglasile su se Majke Srebrenice i Ćamil Duraković.

Naime, prema navodima iz ovog Udruženja, bista sa Čurkinovim likom već je izrađena i osim njegovog imena na njoj ruskim jezikom piše "Hvala za rusko NE".

Postavljanje ili u najmanju ruku - pokušaj postavljanja, bit će održano 8. jula.

Predsjednica Udruženja "Majke Srebrenice" Munira Subašić, rekla je za Klix.ba, kako se ne bi začudila ni da se u Srebrenici postave spomenici "Vojislavu Šešeju i drugim ratnim zločincima".

"Oni su ponosni na ono što su uradili u Srebrenici. Nikad se nisu pokajali. Oni su bolesni i njima treba pomoći da se izliječe. Načelnik Srebrenice, mlad i bolestan, pred 11. juli da to uradi majkama žrtava... Nikad mu neću halaliti i oprostiti, ni njemu, a ni drugim zagovaračima te politike. Tamo na tim prostorima zločinci su još u prednosti. Neka se stide njihove neljudskosti", kazala je Subašić.

Postavljanje spomen-biste ispred Udruženja "Žene Srebrenice" osuđuje i predsjednica Hajra Ćatić.

"Oni svake godine rade nešto uoči 11. jula. To je više prevazišlo svaku mjeru. Ne znam šta više mogu izmisliti kako bi isprovocirali povratnike i preživjele žrtve genocida", dodala je Ćatić.

Predsjednik Uruženja "Istočna alternativa" Vojin Pavlović ranije je rekao kako je razlog inicijative za postavljanje spomen-biste Čurkinovo "zalaganje za istinu i sprečavanje izglasavanja britanske rezolucije o Srebrenici u UN-u".

Bivši načelnik općine Srebrenica Ćamil Duraković ističe kako je "Pavlović irelevantna osoba devijantnog ponašanja".

"On živi u Bratuncu, a u Srebrenici pokušava uvrijediti građane. I ranije je to radio postavljanjem nekakvih ploča na zgradi Suda u Srebrenici. On je jednostavno instruiran od političkih elita koje žele skrenuti pažnju sa 11. jula", kaže Duraković.

On dalje dodaje kako nije upoznat s tim da li je dozvoljeno postavljanje spomen-biste koje je najavljeno za 8. juli.

"Načelnik se mora izjasniti da li je dobio zahtjev i odobrio postavljanje spomenika. Ne vjerujem da je moguće postavljanje tog spomenika osim na nelegalan i nasilan način. Svakako živimo u entitetu koji diskriminira Bošnjake i preživjele žrtve genocida", naglasio je Duraković.

Predstavnici "Istočne alternative" navodno su u februaru ove godine na protokol Skupštine općine Srebrenica predali zahtjev za iznalaženje lokacije na kojoj bi bila postavljena spomen-bista Čurkinu. Klix.ba je naveo da su pokušali kontaktirati načelnika Grujičića kako bismo saznali da li je Općina odobrila postavljanje spomen-biste, ali bez uspjeha.

Vitalij Čurkin iznada je umro u februaru od srčanog udara na svom radnom mjestu u Ujedinjenim nacijama u Njujorku.

26.06.2017.

MINISTAR SIGURNOSTI DRAGAN MEKTIĆ: MILORAD DODIK JE PARADIGMA ZA LOPOVLUK I KORUPCIJU U ENTITETU RS-u

Ministar sigurnosti Dragan Mektić: Dodik je paradigma za lopovluk i korupciju u RS-u

Juni 26. 2017.


Ponedjeljak, početak nove radne sedmice, donio je i početak novog verbalnog obračuna na relaciji ministra sigurnosti BiH i predsjednika Republike Srpske. Verbalni sukob Dragana Mektića i Milorada Dodika, inače poznatih po karakterističnim nastupima u javnosti i bez dlake na jeziku, započeo je izjavom ministra sigurnosti BiH koji je od Dodika zatražio da objasni porijeklo 200.000 eura koje je u maju iz Srbije unio u BiH.

“Igraju su se sa stotinama hiljada eura, koji se po džepovima nose, iznose, unose, a istovremeno pričaju o izdajnicima. Dodik je pričao da od rentanja objekta koji ima otplaćuje kredit u Pavlović banci, a sada se ispostavlja da odnekle drugo vuče 200.000 eura. Neka to objasni narodu, a ne može govoriti šta je izdaja ili ne, jer se zna ko je za vrijeme rata bio u RS-u i šta je radio”, izjavio je Dragan Mektić.

Nekoliko sati kasnije predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nije izdržao da ne odgovori u svom stilu, te je Mektića nazvao ‘bosanskim političkim klovnom’.

“Želim samo zbog javnosti da kažem da sam u svom imovinskom kartonu, što je svakom vidljivo, proteklih godina uredno prijavio i dva stana u vlasništvu od po 77 kvadratnih metara u Beogradu u Bulevaru Kralja Aleksandra, koji su kupljeni 1989. godine, a koje sam nedavno prodao i to je novac koji sam legalno prijavio i unio u Republiku Srpsku”, kazao je on. Nedugo zatim na scenu ponovo stupa Dragan Mektić. On u izjavi za N1 kaže da ga “ne iznenađuju nebulozne izjave ljudi koji su paradigma za lopovluk i korupciju u Republici Srpskoj”.

“Uvijek kada nema argumenata Dodik potegne nacionalističku retoriku i govor mržnje. Valjda zbog kratkoće između Cesninih letova. Kod njega nikad kao kod ostalog naroda. Navodno je prodao stanove u Beogradu, pa eure stavio u džep i preko granice. Zašto ne radi kao sav normalan svijet nalogom banci da prebaci pare? Tako i kod Pavlović banke – jednom kaže podigao jedan, a drugi put dva kredita. Ne zavirujem u njegov “prljavi” đžep”, poručio je prvi čovjek Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine.

(Kliker.info-N1)

Image result for milorad dodik karikature
26.06.2017.

POKOPAVANjE ŽIVIH SUNARODNjAKA

Pokopavanje živih sunarodnjaka


Gradimir Gojer

Autor
23.6.2017. 



Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

/////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Posljednji Čovićev poziv pod stijeg Herceg Bosne nosi elemente rasističkog razbrojavanja, a u krajnjem ishodu etničkog čićenja haveoovskih teritorija. Stravično je to opiranje matrici stvorenoj stoljetnim zajedničkim življenjem, a ne nikako življenjem jednih pored drugih. Pritisak da se nastavi sa uskrsavanjem kadavera imenom Herceg Bosna nastavlja i Čovićev pobočnik Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH, koji orkestrirano ponavlja da će, ako se ne ispoštuje sve što je osmišljeno u kuhinji HNS, te rogobatne Čovićeve udruge za discipliniranje svih Hrvata, doći do disolucije BiH!??!

.............................

Da li moramo čitati iste listove, ustvari stranačke biltene, da li moramo bespogovorno veličati vođu i članove njegovog kriminogenog klana, da ne bismo bili živi pokopani u zemlji koju volimo, u kojoj smo rođeni – u Bosni i Hercegovini, koja, zapamtite i vi i vaš uzor Milorad Dodik, kao država nije stvorena u Dejtonu?! Stoljetni zajednički život Bosanaca i Hercegovaca snažniji je cement od svake vaše velikohrvatske urote i izravnih udara na zajedništvo normalnih ljudi – Hrvata, Srba, Bošnjaka, Židova, Roma i svih onih koji neće u vaše nacionalne torove!

Dragan Čović najnovijim svojim istupom pokazuje, ustvari, dosljednost svoje politike, koja je suštinski sva usmjerena stvaranju trećega entiteta, a na matrici i političkim pretpostavkama anakrone i antihrvatske kadaverične tvorevine Herceg Bosne. Svojom izjavom, koja je, očito usmjerena na stvaranje novih konflikata i usmjeravanje pozornosti sa suštinskih problema našega bh. društva, kao što su slabljene ukupne ekonomske moći građana, nezaposlenost, prodaja i gašenje i ostatka ostataka naših negdanjih gospodarskih kapaciteta, prvi u Hrvata sad neuvijeno od najmanjeg naroda u Bosni i Hercegovini traži preseljenja na teritorije koje je držao HVO, znači okupljanje svih Hrvata na teritoriji paradržavne fašistoidne tvorevine Herceg Bosne.

Davno sam pisao tekst „Što ćemo s nama sjeverno od Salakovca?“. Nemam stoga namjeru objašnjavati i u ovom tekstu da se skrb Čovićeve bratije okrenute i naslonjene na logiku: šta je ko jamio jamio je, odnosi u budućnosti samo na prave Hrvate, a to bi značilo da su žrtvovani Hrvati Posavine, Središnje Bosne, te da se želi nastaviti s politikom stvaranja krajnje neprirodnih i krajnje nehumanih naseobina poput Šuškovog i Bobanovog, sa učvršćivanjem Mostara kao stolnoga grada, sa daljim promicanjem pogubne fašistoidne matrice: jedan narod, jedan vođa i jedna partija…

Gadi mi se ispisivati ove retke, jer davno sam o ovom, po moje sunarodnjake uništavajućem planu tihog curenja Hrvata iz BiH, pisao i govorio.

Međutim, posljednji Čovićev poziv pod stijeg Herceg Bosne nosi elemente rasističkog razbrojavanja, a u krajnjem ishodu etničkog čišćenja haveoovskih teritorija. Stravično je to opiranje matrici stvorenoj stoljetnim zajedničkim življenjem, a ne nikako življenjem jednih pored drugih.

Pritisak da se nastavi sa uskrsavanjem kadavera imenom Herceg Bosna nastavlja i Čovićev pobočnik Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH, koji orkestrirano ponavlja da će, ako se ne ispoštuje sve što je osmišljeno u kuhinji HNS, te rogobatne Čovićeve udruge za discipliniranje svih Hrvata, doći do disolucije BiH!??!

Da li su građani dužni iz dana u dan slušati naume kriminogene skupine zaštitnika lopovskih lobija i promicatelja fašističkih ideja, koji bi u dvadeset prvom stoljeću ponovo da organiziraju sabirne centre i logore za nehrvate, ali i za one koji nedovoljno ćute hrvatsko nacionalno biće…

Da li ste, gospodine Čoviću, odlučili nas iz Sarajeva, Središnje Bosne i Posavine jednostavno prekrižiti kao ljudska bića, jer ne nosimo iskaznice HDZ-a, jer ne mrzimo Bošnjake i Srbe, jer smo protiv Dodikovog, ni od koga u pametnom svijetu podržanog, plana disolucije međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine? Da li moramo čitati iste listove, ustvari stranačke biltene, da li moramo bespogovorno veličati  vođu i članove njegovog kriminogenog klana, da ne bismo bili živi pokopani u zemlji koju volimo, u kojoj smo rođeni – u Bosni i Hercegovini, koja, zapamtite i vi i vaš uzor Milorad Dodik, kao država nije stvorena u Dejtonu?! Stoljetni zajednički život Bosanaca i Hercegovaca snažniji je cement od svake vaše velikohrvatske urote i izravnih udara na zajedništvo normalnih ljudi – Hrvata, Srba, Bošnjaka, Židova, Roma i svih onih koji neće u vaše nacionalne torove!

Propagiranje etnonacionalističkih ideja, kojima, nažalost, u posljednje vrijeme  vjetar u leđa daju i neke osobe iz svijeta kulture i estrade, koje bi morale po vokaciji imati kozmopolitske poglede, poprima zastrašujuće dimenzije, a oživljavanje političkih fašistoidnih kadavera poput Herceg Bosne moralo bi dobiti snažnije odgovore, prije svega od sudbene vlasti, jer pred međunarodnim sudištem još se vodi proces za politički iznimno opasne pothvate u nedalekoj prošlosti, koji su rezultirali kolektivnim i pojedinačnim tragedijama Bosanaca i Hercegovaca, najnoviji poziv pod stjeg Herceg Bosne od aktualnog člana Predsjedništva BiH, u najmanju ruku je državnički neprimjeren… Zašto to toleriraju inozemne diplomate jasno mi je. Građani Bosne i Hercegovine, osobito moji sunarodnjaci Hrvati, nisu mi jasni.

Jer, valjda je doba Hitlera i nacizma iza nas???

Ili nije?

Od mene toliko i nemojte reći da nisam upozoravao da smo pasivnošću dozvolili duboku fašizaciju bh. društva!








////////////////////////////////
26.06.2017.

PROF. NENAD VELIČKOVIĆ: JEDINSTVENI PROGRAMI JEDINO REALNO RJEŠENjE PODIJELjENIH ŠKOLA

Veličković: Jedinstveni programi jedino realno rješenje podijeljenih škola


Image result for prof nenad velickovic fotos

Nema drugog razloga da se djeca u obrazovanju dijele, osim toga da im se o vremenu i državi u kojoj žive laže na tri ista načina: Veličković

///////////

Nakon što su srednjoškolci u Jajcu dobili jednu bitku protiv segregacije u školstvu, bosanskohercegovački pisac, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i urednik magazina Školegijum, Nenad Veličković, to naziva simboličnom pobjedom, a postaće više od toga ukoliko se proširi na druge sredine u kojima je prisutna praksa "dvije škole pod jednim krovom".

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa Nenad Veličković kaže da je dobar znak što su se okupili mladi iz Asocijacije srednjoškolaca u Travniku, ali da bi njihova borba imala pravi efekat, akademska zajednica je ta koja bi trebala dati argumente da nacionalističko obrazovanje nije kvalitetno obrazovanje. Ali pitanje je da li to akademska zajednica uopšte želi.

RSE: Na problem postojanja podjeljenjih škola po etničkom principu ukazuje se već godinama, ali ništa do sada nije imalo ovakav odjek kao borba srednjoškolaca iz Jajca za obrazovanje bez segregacije. No, reakcija ministrice obrazovanja SBK Katice Čerkez ne odudara od dugogodišnje prakse, koju ovdašnji političari godinama provede u BiH. Kakvu to poruku šalje ministrica obrazovanja Katica Čergez?

Veličković: Njena je poruka jasna i očekivana: da je sigurna u silu kojom raspolaže. Ta sila je prije svega administrativna i birokratska. Ministrica Čerkez đake, srednjoškolce iz Bosne i Hercegovine, ne smatra ozbiljnom prijetnjom po svoje interese. Čak i to što im je pripisala da su oni samo mehanizam međunarodne zajednice isto pokazuje da ni međunarodnu zajednicu ona ne smatra ozbiljnim partnerom za razgovor.

Tako da to što je izjavila i to kako se ponaša nije ništa iznenađujuće. Možda ne bi loše bilo da, kad govorimo o njoj, imamo na umu da je ona samo jedan uzorak opšte politike, da to što radi ona, na slične načine rade i ostali ministri obrazovanja, bez obzira u kom se obrazovnom sektoru nalazili – srpskom, hrvatskom ili bošnjačkom.

RSE: Srednjoškolci u Jajcu su svijetla tačka u društvu u kojem i odrasli već godinama samo sliježu ramenima na igre nacionalističke politike. Jasno je da njima etničke podjele trebaju, ali kako tu praksu prekinuti u obrazovanju?

Veličković: Najprije treba biti jasno svakome da se to ne može prekinuti brzo, odmah, preko noći. Mnogo ljudi trenutno ne vidi u tome problem ili ne vidi veliki problem, ne gleda dugoročno. Te ljude treba, naravno, uvjeriti dobrim argumentima u suprotno, a proces argumentacije, uvjeravanja, ako nije nasilan, mora trajati uvijek dugo. Šta se može uraditi?

Očekivati u narednom periodu da se svi protivnici segregacije nekako ozbiljnije udruže, da u nekakvoj mreži imaju bolji protok informacija i da tako udruženi rade jače političke pritiske na vlasti koje provode tu segregacionu politiku. Struka bi, recimo, mogla da kreiranjem alternativnih programa ili kritikom postojećih pokrene neke reforme koje bi vodile ka jedinstvenim programima.

Jedinstveni programi su jedino realno moguće rješenje podijeljenih škola. Roditelji bi, recimo, mogli da djeluju prije svega podrškom djeci, da stoje s njima na protestima, da ne prave problem od njihove pobune, ili da ih ne sprečavaju da se bore za ono što smatraju važnim. Roditelji mogu da podrže djecu u bojkotu nastave, mogu da podnose tužbe protiv obrazovnih vlasti koje krše zakone i rade protiv važećih presuda. Roditelji mogu da traže od političkih stranaka da se u svojim izbornim programima obavežu na djelovanje protiv segregacije, ali da to ne bude samo deklarativno ili onako, predizborno, nego da pokažu da imaju stručnjake uključene u to, da imaju grupe koje se time bave, da imaju realne planove i realne programe za rješenje takve situacije.

To što su ovi mladi ljudi iz Jajca uradili, to jeste jedan gest, akcija koja obećava, ali mnogo puta su se obećanja ovdje ugasila: Veličković
To što su ovi mladi ljudi iz Jajca uradili, to jeste jedan gest, akcija koja obećava, ali mnogo puta su se obećanja ovdje ugasila: Veličković

Učenici su već uradili dosta, oni mogu da nastave sa umrežavanjem, sa uzajamnom podrškom, mogu da aktivnije i masovnije učestvuju u alternativnim programima. Nevladine organizacije mogu djelovati finansijskom podrškom, mogu pomoći organizaciji... Mogućnosti ima mnogo, samo je pitanje koliko zapravo ljudi u svemu tome želi da učestvuje. Zaboravio sam nastavnike. Oni su možda čak i najvažniji. Nastavnici takođe mogu djeci da daju podršku, mogu vlastitim primjerom, subverzijom ili protivljenjem nelegalnostima da učestvuju u tome.

RSE: Zašto je društvo tako dugo bilo pasivno? Zašto je dopušteno da obrazovanje u BiH više liči na aparthejd nego na obrazovanje u savremenom svijetu, moderno i kvalitetno?

Veličković: Nije ono ni sada nešto bitno drugačije nego prije. To što su ovi mladi ljudi iz Jajca uradili, to jeste jedan gest, akcija koja obećava, ali mnogo puta su se obećanja ovdje ugasila, izjalovila i nisu se ostvarila, tako da ovo što sam maloprije rekao, bez toga ništa od promjena i od njihovog trenutnog bunta neće biti. Zašto je to tako bilo? Razlog je, mislim, što mnogima to tako odgovara. Mnogo ljudi uključneih u proces strahuje za egzistenciju. Aktuelne vlasti kao dominantne linije u svojim politikama imaju zastrašivanje ljudi mogućim sukobima, ratovima.

Zbog toga su toliko aktivni narativi o prethodnom ratu, neraščišćeni računi itd. Ljudi su nesigurni, ljudi su obeshrabreni, uplašeni i nemaju hrabrosti, nemaju čak ni znanja, ne dolaze im niodakle ohrabrenja da se time bave. To je, mislim, jedan razlog. Drugi je, i to vrlo često u zadnje vrijeme govorim, jedna vrsta neodgovornosti akademske zajednice. Unutar nje postoji dovoljno znanja i postoji dovoljno slobode i najmanje razloga za strah za egzistenciju. Akademska zajednica je ranije trebala na ovo da reaguje. Ona je trebala već da ima spremne alternativne programe. Nažalost, očito da je i ona dobrim dijelom korumpirana i uključena da radi na suprotnoj strani. Očito je da uprkos svim akademskim standardima i humanističkim vrijednostima akademska zajednica izgleda nema problema sa segregacijom.

RSE: Mladi iz Jajca su se godinu dana borili i uspjeli da spriječe otvaranje nove škole koja bi značila novu podjelu i ohrabreni su zbog toga, ali kako sada da se očuva i 'nahrani' njihova ideja o ukidanju prakse dvije škole pod jednim krovom?

Veličković: Oni su uspjeli da se druga škola ne otvori, ali i dalje su podijeljeni u ovoj školi u koju idu na način da su to različiti pristupi nacionalnoj grupi predmeta, da Jajce i dalje ostaje mjesto u kojem su podijeljeni u osnovnim školama. To nije pobjeda nakon koje bi mi sad trebali svi da se veselimo. To je samo početak, jedan znak, signal nekog opravdanog nezadovoljstva. Možda simbolično to ima neku vrijednost. I ta vrijednost će postati više od simbolične ukoliko se ta ideja proširi na druge sredine.

Mislim da je jako dobro ovo što se Asocijacija srednjoškolaca u to uključila i taj njihov dolazak u Travnik je, iako možda nije bio masovan kao što se očekivalo, iz raznoraznih opravdanih razloga, dobar znak. Mislim da treba mlade ohrabrivati u drugim sredinama da se bune, ne samo protiv podjela. Ali buniti se nije dovoljno. Treba tražiti nešto bolje, a oni su to uradili. Oni su vrlo jasno rekli da hoće kvalitetno obrazovanje. Sad je potrebno da se da dovoljan broj argumenata da nacionalističko obrazovanje nije kvalitetno obrazovanje. To nije teško i to bi opet bio posao akademske zajednice, a nažalost, nisam siguran da će ona taj posao pošteno raditi.

Mislim da je važno i mladima, a i ostalima, ukazati na činjenicu da se obrazovanje u Bosni i Hercegovini dijeli sa opravdanjem ili pod izgovorom na pravo na obrazovanje na tri jezika, na tri "materinja" jezika, ali da je to laž. Istina je da mi svi ovdje govorimo jednim jezikom. Ne radi se o tri različita jezika, nego o tri različite nacionalne priče koje se pričaju djeci na istom jeziku. Djeca se udaljavaju jedna od drugih, jedni se drugima prikazuju kao opasnost, potencijalni neprijatelji, šire se predrasude. Nema drugog razloga da se djeca u obrazovanju dijele, osim toga da im se o vremenu i državi u kojoj žive laže na tri ista načina. Jer, kad bi oni čuli sve tri priče na jednom mjestu, shvatili bi da ne mogu sve tri biti istinite, a vrlo brzo bi došli do zaključka da su sve tri neistinite.

RSE: Nameće mi se pitanje: koliko je Bosna i Hercegovina daleko od normalnog obrazovnog sistema? Kad kažem "normalnog" mislim kvalitetnog, modernog, zasnovanog na humanističkim vrijednostima, na ljudskim pravima.

Veličković: To je važno pitanje i protivnici reformi ga vrlo često postave, znajući da mi u okruženju nemamo baš svijetle primjere. Obrazovanje ni u Mađarskoj nije bolje, u Poljskoj nije bolje, da ne govorimo o Srbiji i Hrvatskoj. Neke svijetle primjere imamo u skandinavskim zemljama, prednjači Finska. U Americi je ono dosta problematično i o tome se dosta piše. Naš problem ovdje nije originalno naš, dosta toga smo mi uvezli. Zato ga i ne možemo lako i brzo riješiti. Ni međunarodna zajednica nema rješenje.

Ali, sigurno da ima jako mnogo primjera dobre prakse svuda u Evropi, da se time ljudi vani mnogo ozbiljnije bave, tako da možda nećemo lako i brzo doći do nekog opštezadovoljavajućeg rješenja, ali da može biti bolje od ovog kako je sad, može sigurno. I čak mislim da smo mi onako baš zgodna zemlja da to uradimo, jer kod nas je to korištenje obrazovanja u ideološke svrhe mnogo očiglednije nego što je, recimo, u Poljskoj. Ovdje se mnogo lakše vidi jer smo bliže jedni drugima i unutar jednog administrativnog državnog sistema to se mnogo lakše vidi kako i jedni, i drugi i treći lažu svoju mladu populaciju.


////////////////////////
26.06.2017.

TEOLOG PAVLE MIJOVIĆ: RELIGIJE NISU PROBLEM, VEĆ POJEDINCI

Mijović: Religije nisu problem, već pojedinci


Image result for teolog pavle mijovic

Danas religija traži neke nove putove da se približi modernom čovjeku: Pavle Mijović

Regionalna agencija New Moment osvojila je četvrtog zlatnog Lava na festivalu u Kanu za međureligijski projekt „The One – Jedna knjiga za mir“, autora Mirnesa Kovača, u kategoriji dizajn. Prije toga, ovaj projekt nagrađen je sa dva bronzana i jednim srebrenim Lavom u kategorijama Print, PR i Promo End Activatation. O tome razgovaramo sa jednim od učesnika, teologom, Pavlom Mijovićem.

RSE: Kako je nastao projekt The One - Jedna knjiga za mir?

Mijović: Projekt je nastao na inicijativu novinara i teologa Mirnesa Kovača, koji je osmislio taj koncept. Želio je da najširim masama približi teološke temeljne ideje. Onda je angažirao mene, sa Katoličko-bogoslovnog fakulteta, i mog kolegu Muhameda Fazlovića sa Fakulteta Islamskih nauka. Ideja je bila vrlo jednostavna, s ciljem približavanja teoloških ideja širokoj publici, da izaberemo deset tema, kako iz Kurana, tako i iz Biblije, koji govore o ljubavi, o odnosu prema bližnjem, i da na te teme prikupimo po deset citata te da ih usporedimo. Glavna ideja je bila u pozadini, da proberemo citate koji imaju univerzalnu važnost, koji nisu isključivo teološki, koji imaju široku univerzalnu, opće ljudsku poruku.

RSE: Šta je vama bio motiv da učestvujete u jednom ovakvom projektu?

Mijović: Meni je glavni motiv bio što smatram da su to najprirodnije stvari koje ljudima često promaknu. Budući da se danas, u društvu BiH, velika većina ljudi izjašnjavaju kao vjernici, na neki način, iz tih vjerskih tradicija, često poprilično selektivno, biraju teme koje im odgovaraju. Taj selektivni pristup vlastitim vjerskim tradicijama na neki način ljude zatvori, ograniči ih u jednu perspektivu.

Moja glavna ideja i želja za sudjelovanjem u projektu je bila da pokažemo koliko monoteističke religije imaju mnogo toga zajedničkog, a da ljudima te, upravo univerzalne poruke, na žalost često promaknu.

RSE: Četiri nagrade, samo na jednom festivalu, potvrđuju da se radi o impozantnom poduhvatu. Koliko Vama znače ta priznanja?

Mijović: Drago mi je jer je često društvo BiH etiketirano negativno. Ova nagrada mislim da je zaslužena jer knjiga lijepo vizualno izgleda. O sadržaju smo već pričali, ali je vizualno prelomljena na jedan način koji je doživio afirmaciju na Kanu. Mislim da nam svima može biti drago što je BiH, na jednom prestižnom festivalu, dobila tu nagradu.

RSE: Kako ljudi vani gledaju na ovaj projekt, obzirom da dolazi iz države u kojoj se prije dvije decenije ratovalo i gdje je velika većina ljudi danas razdvojena po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti?

Različite verske građevine u Sarajevu: Ilustrativna fotografija
Različite verske građevine u Sarajevu: Ilustrativna fotografija

Mijović: Koliko sam imao prilike podijeliti s ljudima ideje vezane za knjigu, vidim da su na neki način oduševljeni. BiH često je brendirana negativno u međunarodnoj javnosti. Ovdje su bila grozna, ratna vremena, čije se posljedice i danas osjete. Mnogima je poprilično neočekivano da vide da ljudi ovdje normalno žive, normalno surađuju i normalno komuniciraju. Vjerujem da je velika većina društva u BiH opredijeljena za zdravi vid komunikacije. Nagrade, koje je knjiga dobila, su priznanje svim tim ljudima u konkretnom životu, ali možda i na nekim drugim nivoima, da jednostavno komuniciraju.

RSE: Zbog čega je bitno na ovakav način govoriti o religiji?

Mijović: Religija mnogo ovisi o ljudima koji je prakticiraju. Ako neko u sebi ima naglašen neki primjer za militantni aspekt, vjerojatno je religija koju on prezentira takva. Sve religije, kada se ogoli njihov institucionalni aspekt, promoviraju normalan odnos čovjeka prema čovjeku. To često puta nedostaje. Mi smo toga svjesni i zato smo usporedili vrlo jednostavno određene citate, koji pokazuju upravo to.

RSE: Smatrate li da se u današnjem vremenu religija često zloupotrebljava?

Mijović: Naravno, ali ne samo danas. Gotovo kroz čitavu povijest religija je mnogo puta bila instrumentalizirana. Ni jedna vjerska tradicija nije bila imuna na to. U ime religije su se vodili ratovi, osvajanja i sve te militantne rabote, kojih se normalan čovjek srami. Smatram da su veći problem, nego sama religija, bili ljudi pojedinci, ponekada često i institucije, koji su tu religiju prakticirali. Danas, u XXI stoljeću, je vrlo važno stalno naglašavati tu pacifističku paradigmu nove suvremene religioznosti i podsjećati ljude na nju.

RSE: Kako komentarišete sve češću pojavu, naročito kod mlađih generacija, da odbijaju učiti o drugom i drugačijem, pravdajući to gubitkom njihovog, vlastitog?

Mijović: Ima tu svega. Adolescencija je period u životu gdje čovjek traži neku svoju vrstu odabira i identiteta. Zbog toga se mladi čovjek često puta se getoizira. Ne samo u religiji, već i u smislu navijačkog opredjeljenja, u odabiru glazbe, sporta, bilo čega. Vjerujem da ta religijska opcija nije imuna na to. Kod adolescenata to je donekle razumljivo i često ta faza pokazuje jednu nedovršenost religije. Vjerujem da će jednim normalnim razvojem, i svoje vlastite ličnosti i vjerskog odgoja, shvatiti da niti jedna religija nije izolirana, nego da se sve religije testiraju u odnosu na druge.

RSE: Knjiga je napravljena u audio-vizualnoj formi. Da li je to jedan od načina na koji se religija može približiti javnosti na jedan moderan način?

Mijović: Slažem se. Danas religija traži neke nove putove da se približi modernom čovjeku. Knjiga je objavljena u klasičnom formatu i vrlo je lijepo prelomljena. Dostupna je i na Internetu u PDF formatu. Taj oblik audio knjige, mislim da može pomoći.

RSE: Projekt je rađen za Međureligijsko vijeće BiH, koje obilježava 20 godina rada i postojanja. Koliko je to važno za njih?

Mijović: Mislim da je dosta važno da je ovakav projekt dobio podršku Međureligijskog vijeća BiH. Samo Međureligijsko vijeće je projekt suživota čitavog društva u BiH. Ovo je njihova obljetnica i mislim da 29. juna slave 20. obljetnicu. Ove nagrade i neke pozitivne poruke pokazuju i ono što je Međureligijsko vijeće, više-manje uspješno, ipak pokušalo promovirati na ovim prostorima.

///////////////////////////////////////////

///////////////////

Ponedjeljak/ponedeljak, 26. juni/lipanj 2017.















26.06.2017.

KO IMA VEĆE PRIVILEGIJE - KATOLIČKA ILI SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Ko ima veće privilegije - Katolička ili Srpska pravoslavna crkva


Kardinal Josip Bozanić i patrijarh SPC Irinej

Kardinal Josip Bozanić i patrijarh SPC Irinej

////////////////////////////////////

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o privilegijama Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne u Srbiji. Sagovornici su bili dva sociologa religije - Ivica Maštruko iz Zadra i Srđan Barišić iz Beograda.

Bilo je reči o tome kakve privilegije Katoličkoj crkvi obezbeđuju ugovori koje je Hrvatska pre dvadeset godina potpisala sa Vatikanom, kako srpska država finansira Pravoslavnu crkvu, zašto te dve crkve moraju da finansiraju i oni koji pripadaju drugim religijama ili uopšte nisu vernici, koliko je bogatstvo Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, zašto crkve ne plaćaju porez, kako država sveštenicima obezbeđuje plate i penzije, zašto crkva ima prednost prilikom vraćanja nacionalizovane imovine, zašto se ne može otvoriti nijedan novi objekat bez blagoslova crkve, o krsnim slavama opština, škola i javnih ustanova u Srbiji, kako se političari utrkuju ko će da sedne u prvi red kada kardinal Bozanić služi misu i patrijarh Irinej liturgiju, kao i o tome ko ima veće privilegije - Katolička ili Srpska Pravoslavna crkva.

Omer Karabeg: Položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj regulisan je u četiri ugovora koje je hrvatska država potpisala sa Vatikanom između 1996. i 1998. godine. Kritičari ovih ugovora već duže vremena traže njihovo raskidanje tvrdeći da oni nanose štetu Hrvatskoj. Gospodine Maštruko, kako vi gledate na te ugovore?

Ivica Maštruko: Slažem se sa onima koji su za reviziju tih ugovora. Ne za njihovo potpuno odbacivanje jer to nije moguće, nego za njihovu izmjenu.

Omer Karabeg: Da li su oni štetni za Hrvatsku?

Ivica Maštruko: Štetni su u jednom dijelu, ali nisu svi problematični. Prvi ugovor, koji je potpisan 1996. godine i u kome se definira status Katoličke crkve u hrvatskom društvu, nije sporan, jer je on u okvirima uobičajenih međunarodnih ugovora. Problematičan je ugovor o suradnji na području odgoja i kulture gdje se govori o obaveznoj nastavi vjeronauka u osnovnim školama i u dječjim vrtićima. Problematičan je i ugovor o gospodarskim pitanjima u kome se govori o načinu finacirannja Katoličke crkve. To je temeljni problem.

Omer Karabeg: Gospodine Barišiću, da li su odnosi između države Srbije i Srpske pravoslavne crkve regulisani posebnim sporazumom?

Srđan Barišić: Ovde je sve zasnovano na zakonskoj regulativi koja je išla obrnutim smerom. Prvo je donesena uredba o uvođenju veronauke u škole, zatim je usvojen zakon o crkvenim i verskim zajednicama, pa tek onda je položaj verskih zajednica regulisan ustavom, što je pravni nonsens, jer je ispalo da se nižim pravnim aktima definišu odredbe viših pravnih akata, pa i onog najvišeg - ustava. Sve je to urađeno pod pritiskom verskih zajednica među kojima je najgromoglasnija bila Srpska pravoslavna crkva. Nedavno smo čuli izjavu patrijarha Irineja da je došlo vreme da veronauka postane obavezan predmet, što je naišlo na kritiku građanskog društva.

Ivica Maštruko: Ukazao bih na razliku između situacije u Srbiji i one u Hrvatskoj. Položaj Srpske pravoslavne crkve regulira se zakonima države Srbije, dok se položaj Katoličke crkve regulira međunarodnim sporazumom između Svete stolice i Hrvatske. Taj sporazum ima prioritet nad zakonima koji se donose u državi Hrvatskoj. On ima karakter međudržavnog ugovora i nije ga moguće mijenjati teže bez suglasnosti dviju strana.

Milijardu kuna Katoličkoj crkvi

Omer Karabeg: Kako se finansira Katolička crkva?

Ivica Maštruko: Prema Vatikanskim ugovorima hrvatska država osigurava u svom budžetu oko 300 milijuna kuna za plaće i mirovinsko osiguranje svećenika i za karitativnu djelatnost. Oko 230 milijuna kuna se izdvaja za vjeronauk. Tu je onda i 60 milijuna kuna za zaštitu kulturnih dobara. Za vojni ordinarijat godišnje se osigurava 115 milijuna kuna. Taj novac se troši na hodočašća i plaće svećenicima koji su aktivni vojnici jer imaju činove.

Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje: Ivica Maštruko
Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje: Ivica Maštruko

Recimo, generalni vikar, odnosno glavni vikar za vojsku koji je u rangu biskupa, prima plaću general bojnika. Predviđena je i naknada za imovinu koja je u Jugoslaviji bila oduzeta Katoličkoj crkvi. Ne treba zaboraviti ni ono što izdvajaju općine i županije za pomoć crkvi, crkvene svečanosti, hodočašća, popravku crkvenih objekata i slično - tako da po mojoj procjeni Katolička crkva dobija preko milijardu kuna godišnje.

Omer Karabeg: To je oko133 miliona eura.

Ivica Maštruko: Tu nije uračunato da Katolička crkve uopće ne plaća porez. Ne oporezuju se plaće koje svećenici primaju iz budžeta, jer se to ne vodi kao plaća nego kao nadoknada, odnosno nagrada. Katolička crkva ne plaća porez na prihode koje dobija za vjenčanja, pogrebe i krštenja, a ne plaća ni carinu na uvoz predmeta koji joj služe za mise.

Crkve ne plaćaju porez

Omer Karabeg: Da li se Srpska pravoslavna crkva finasira iz budžeta?

Srđan Barišić: Država direktno finansira obnovu hramova i izgradnju hrama Svetog Save. Taj hram ima tretman državnog projekta. Već nekoliko godina svaki građanin, koji u periodu od 15. juna do 31. avgusta koristi usluge PTT-a, mora da na svaku pošiljku zalepi takozvanu doplatnu marku od 10 dinara, a prihod od njene prodaje ide za izgradnju hrama Svetog Save. Ako uzmete da jedna obična advokatska kancelarija dnevno pošalje oko 20 pisama, da ustanove šalju gomile raznih dopisa, možete zamisliti koliko se novca prikupi.

U okviru programa za očuvanje kulturne baštine Srbija izdvaja velike svote za obnavljanje hramova Srpske pravoslavne crkve. Iz budžeta se dobrim delom plaća socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika. Kad je reč o porezu, podsetio bih na nedavnu izjavu patrijarha Irineja da crkva neće plaćati porez sve dok joj ne bude vraćena sva imovina. To je bezmalo ultimatum državi.

Sada se slave blagdani katoličkih svetaca - zaštitnika gradova i općina: Maštruko
Sada se slave blagdani katoličkih svetaca - zaštitnika gradova i općina: Maštruko

Omer Karabeg: U kojoj meri je Srpskoj pravoslavnoj crkvi vraćena nacionalizovana imovina?

Srđan Barišić: Ona prednjači na listi za restituciju. Vraćeno joj je preko 70 posto imovine. Reč je o stotinama hektara obradive zemlje i šuma i velikom broju stanova, lokala i drugih objekata po centrima gradova gde je nekada bilo locirano visoko sveštenstvo. To je veoma mnogo s obzirom na pravnu zamršenost procesa restitiucije jer su objekti nakon nacionalizacije nekoliko puta menjali vlasnika.

Veleposednici

Omer Karabeg: Da li su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj vraćene nekretnine koje su bile nacionalizovane?

Ivica Maštruko: Vraćeno je dosta toga. Zna se da je Katolička crkva bila veliki zemljoposjednik i da je jedan od njenih biznisa bio trgovanje zemljom i posjedima. Ondje gdje su zemljišta i građevine u nekoliko navrata mijenjale vlasnike teško je vratiti imovinu, pa se onda vode sporovi o naknadi. A kada su u pitanju novci, tu je Katolička crkva vrlo osjetljiva tako da ti sporovi dugo traju. Neke od samostanskih i crkvenih zgrada na području Dalmacije, koje su vraćene Katoličkoj crkvi, sada se koriste u turističke svrhe. Pretvorene su u ljetovališta pod vidom crkvenog turizma, ali, kao što sam rekao, crkva ne plaća porez na te prihode.

Omer Karabeg: Da li je Katolička crkva u Hrvatskoj bogata?

Ivica Maštruko: Sasvim sigurno, zato se i protivi eventualnim promjenama u financiranju. Naime, jedan broj civilnih udruga je predlagao da se u Hrvatskoj prihvati talijanski model financiranja crkve gdje svaki pojedinac izdvaja osam promila za vjersku zajednicu koju on odabere, ali to nije prihvaćeno.

Omer Karabeg: Da li je Srpska pravoslavna crkva bogata?

Srđan Barišić: Ako pogledate pojedine eparhijske dvorove, to je nesporno - tu posebno mislim na eparhijske dvorove u Bijeljini i Mostaru. Ali ako uđete u patrijaršijski dvor videćete da je tamo sve jako skromno, skoro asketski. Određen broj ljudi, koji rukovodi crkvom, raspolaže velikom imovinom, pogotovo što to nema nikakve finasijske kontrole i što crkva ne plaća porez, a ponekad je reč o prilično velikim transakcijama. S druge strane, na nižim nivoima hijerahije poslovi i prihodi su mali.

Međutim, ako pogledate šta je sve crkva dobila poslednjih desetak godina u procesu restitucije, videćete da je ona poprilično značajan veleposednik. Ne verujem da po obrtu i preduzetničkoj moći može da parira ekonomskim gigantima u Srbiji, ali svakako predstavlja ozbiljan ekonomski potencijal. Zanimljiv je odnos vlasti prema crkvi. Iako se crkva pita za mnoge stvari i političari redovno trče da se rukuju i konsultuju sa visokim jerarsima, crkva je često ostavljena po strani kada se donose odluke od državnog interesa.

Ako pogledate šta je sve crkva dobila poslednjih desetak godina u procesu restitucije, videćete da je ona poprilično značajan veleposednik: Srđan Barišić
Ako pogledate šta je sve crkva dobila poslednjih desetak godina u procesu restitucije, videćete da je ona poprilično značajan veleposednik: Srđan Barišić

Omer Karabeg: U Hrvatskoj nije tako. Političari gledaju da udovolje zahtevima Katoličke crkve, pogotovo HDZ?

Ivica Maštruko: Nego kako. Postoji tiha i trajna suradnja između Katoličke crkve i vlada, pa i onih socijaldemokratskih, jer lideri političkih partija misle da se na taj način osiguravaju glasači. Ta suradnja je vidljiva na različitim manifestacijama gdje je obavezno prisustvo visokog svećenstva, biskupa i slično.Ta veza kojom se negira sekularni karakter države vidljiva je i u školama prilikom različitih proslava. To se proširilo i na sveučilišta gdje se organiziraju crkvene svečanosti povodom završetka i početka akademske godine. Ta suradnja je na svim razinama i postala je više nego iritantna.

Omer Karabeg: Govorili smo o tome da se i Katolička i Srpska pravoslavna crkva finansiraju iz budžeta. To onda znači da ih finansiraju i pripadnici drugih religija kao i oni koji nisu vjernici.

Ivica Maštruko: Naravno. Recimo, iz budžeta se finacira svako vojno hodočašće u Lurd gdje odlaze vojne pjevačke klape, zatim postrojbe hrvatske vojske - sve do generala i ministara. Katoličku crkvu financiramo i preko poreza koji plaćamo u svojoj općini i gradu. Dio tog novca izdvaja se za crkvu nezavisno od državnog budžeta.

Badnjak u Predsedništvu Srbije

Omer Karabeg: U Srbiji je postao običaj da popovi osveštavaju svaki novi objekt. Ko na tome insistira - Srpska pravoslavna crkva ili vlasnici tih objekata?

Srđan Barišić: Moramo da pravimo razliku između onoga što je državno, što plaćaju svi građani Srbije, i onoga što je privatno. Kao privatnik možete da pozivate sveštenike Srpske pravoslavne crkve da vam blagosiljaju šta god želite. Ali, ako u zgradi opštinske administracije - koja je servis svih građana opštine među kojima ima i pripadanika drugih verskih zajednica i nevernika - iza državnog službenika visi neki pravoslavni svetac, onda je to već potpuno druga priča. Ista je stvar i sa ostalim državnim ustanovama, školama i vojskom gde se pozivaju sveštenici Srpske pravoslavne crkve da osveštavaju objekte. Dosadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić na pravoslavni Božić unosio je badnjak u zgradu predsedništva. Sekularna država to ne bi smela da dozvoli.

Omer Karabeg: Imaju li javne institucije i obrazovne ustanove svoje krsne slave?

Srđan Barišić: Škole imaju svoju slavu - to je Sveti Sava. To je jedan od centralnih događaja u školskom kalendaru. Tog dana nema nastave, izvode se programi i peva se himna Svetom Savi. Svaka opština u Srbiji ima svog ktitora, svog sveca, to jeste svoju krsnu slavu. Pravoslavne svece možete videti i na zastavama i grbovima gradova i opština.

Tomislav Nikolić na pravoslavni Božić unosio je badnjak u zgradu predsedništva. Sekularna država to ne bi smela da dozvoli, smatra Barišić
Tomislav Nikolić na pravoslavni Božić unosio je badnjak u zgradu predsedništva. Sekularna država to ne bi smela da dozvoli, smatra Barišić

Omer Karabeg: Da li se u Hrvatskoj u školama i u javnim ustanovama nalaze obeležja Katoličke crkve?

Ivica Maštruko: U nekim školama ih ima, u nekima ne. Zavisi od upravitelja škole. Ali ljudi su oportunisti pa se dodvoravaju crkvi. Što se tiče općina i gradova, situacija je slična kao u Srbiji. Više se ne slavi dan oslobođenja kao nekada. Sada se slave blagdani katoličkih svetaca - zaštitnika gradova i općina, a njihovi likovi se nalaze na grbovima općina i gradova.

Fijasko biskupa Košića

Omer Karabeg: Političari u Hrvatskoj se utrkuju u tome ko će da bude viđen na misama i ko će da sedi u prvom redu kada kardinal Bozanić služi misu. Zašto je to političarima toliko važno?

Ivica Maštruko: Računaju da će pojavom na tim skupovima dobiti podršku vjernika, jer svećenici i biskupi prilikom izbora često izravno lobiraju za pojedine stranke. Uglavnom su to stranke desnice ili desnog centra kao što su HSP ili HDZ. Ni u kom slučaju ne lobiraju za stranke ljevice i centra. Posebno ne za liberale koji su im trn u oku.

Omer Karabeg: Mada se i političari Socijademokratske partije trude da se nađu u prvom redu.

Ivica Maštruko: Da, jer misle da će osigurati glasače, što međutim nije uvijek točno. Recimo, na zadnjim izborima sisački biskup Košić, poznat po svojim retrogradnim stajalištima, otvoreno je govorio protiv socijaldemokratskog kandidata za gradonačelnika, ali to nije imalo odjeka u biračkom tijelu njegove biskupije koje je glasalo suprotno od njegovih preporuka.

Omer Karabeg: Da li političari u Srbiji prisustvuju liturgijama na kojima služe patrijarh i vladike?

Srđan Barišić: Naravno. Nacionalni identitet se tesno povezuje sa verskim. Danas se prosto podrazumeva da državni vrh ide po blagoslov za neke važne odluke, da se političari konsulutju sa duhovnim autoritetima kao što je patrijarh na najvišem nivou ili episkopi na nižem nivou. Ipak, crkva često nema veliki uticaj na političke odluke što se pokazalo i u nedavnon izboru premijerke. Država je gurala svoju priču uprkos negativnom stavu Srpske pravoslavne crkve.

Pahomije i Kačavenda

Omer Karabeg: Da li sveštenici, kada učine krivično delo, završe na sudu ili pravosuđe izbegava da protiv njih pokrene postupak i da ih osudi?

Ivica Maštruko: Bilo je nekoliko takvih slučajeva, pa čak i jedan slučaj pedofilije, ali su organi gonjenja reagirali.

Omer Karabeg: Koliko znam, vladika Pahomije, protiv koga je u Srbiji bio pokrenut postupak za pedofiliju, nikada nije osuđen. Njegov slučaj je zastareo.

Srđan Barišić: Imali smo i slučaj zvorničko-tuzlanskog episkopa Kačavende i još neke slučajeve. Sudovi u Srbiji uradili su sve što su mogli da nijedan osumnjičeni sveštenik ne bude izveden pred lice pravde. Sve je nekako vešto gurnuto pod tepih, a crkva je te slučajeve rešavala tako što je osumnjičene sveštenike penzionisala.

Ivica Maštruko: Pomenuo bih da Biskupska konferencija od 2002. godine ima poseban ugovor sa Hrvatskom radiotelevizijom koji praktično predstavlja zbir želja Katoličke crkve o broju religijskih emisija koje se moraju emitirati na javnoj televiziji. Pri tome je najveći dio ostalog programa protkan religijskim duhom.

Srđan Barišić: U Srbiji je odnos javnog servisa sa Srpskom pravoslavnom crkvom rešen tako što je dugo godina na čelu Radiodifuzne agencije bio episkop tako da su postojala vrlo jasna pravila o emitovanju religijskog sadržaja na javnom servisu i ostalim emiterima koji imaju nacionalnu frekvenciju.

Oniks umesto mermera

Omer Karabeg: Ko ima veće privilegije - Katolička crkva u Hrvatskoj ili Pravoslavna u Srbiji?

Ivica Maštruko: Mislim da su u tome ravnopravne. Nema dvojbe da su obje crkve u privilegiranoj poziciji. Jer ako se u Hrvatskoj na zgrade Biskupske konferencije i vojnog vikarijata, čija je izgradnja financirana iz budžeta, stavlja oniks - ne mramor već oniks - onda se sigurno može govoriti o privilegiranom statusu. A u Srbiji, po ovome što smo čuli od kolege Barišića, situacija nije mnogo različita.

Srđan Barišić: Slažem se da je to slično. Često kažem - kada bi Srpska pravoslavna crkva bila organizovana kao Rimokatolička, mislim da bi bila toliko jaka da bi zamenila državu.

/////////////////////////////////
///////////////////////
26.06.2017.

BAJRAM U PRIJEDORU: HILjADU BAKLAVA I LIMUNADA PODIJELjENO GRAĐANIMA SVIH NACIONALNOSTI

BAJRAM U PRIJEDORU: Hiljadu baklava i limunada podijeljeno građanima svih nacionalnosti

„Htio sam da naš praznik proslavimo svi zajedno bez predrasuda, te da građani drugih nacionalnosti vide našu tradiciju i podijele zajedno s nama radost Bajrama. Ovo je veliki korak za grad Prijedor i, evo, prvi smo u okruženju koji nastoje da zbliže narode i razbiju predrasude bilo koje vrste i izgrade mostove jednih prema drugim na duhovnoj osnovi“, rekao je za efendija Redžić.





Manifestaciju „Podijelimo radost Bajrama zajedno“ organizovala je Islamska vjerska zajednica u Prijedoru, a podržana je od strane Gradske uprave, gradonačelnika Prijedora Milenka Đakovića i predsjednika Gradske skupštine Seada Jakupovića.

 

Građanima je na Malom gradskom trgu podijeljeno hiljadu baklava i 200 litara limunade, prenosi Anadolu Agency.

 

Efendija Omer Redžić, imam Čaršijske džamije i autor ovog projekta koji je prihvaćen i preuzet kao Medžlisov i koji je održan i uz podršku nevladinih organizacija „Čisto srce“ i Udruženja djece sa posebnim potrebama „Neven“, kaže da su učešće uzele i djevojke iz KUD „Osman Džafić“ koje su dijelile baklavu i limunadu. Počašćeni su i radnici okolnih ugostiteljskih, trgovačkih i drugih objekata.

 

„Hiljadu baklava je napravljeno i podijeljeno građanima Prijedora svih nacionalnosti. Htio sam da naš praznik proslavimo svi zajedno bez predrasuda, te da građani drugih nacionalnosti vide našu tradiciju i podijele zajedno s nama radost Bajrama. Ovo je veliki korak za grad Prijedor i, evo, prvi smo u okruženju koji nastoje da zbliže narode i razbiju predrasude bilo koje vrste i izgrade mostove jednih prema drugim na duhovnoj osnovi“, rekao je za efendija Redžić.

 

Prijedorčanin Sulejman Halvadžić kaže da je danas na trgu zajedno sa svojim sugrađanima uživao u prelijepoj manifestaciji, te da takvih događaja treba biti više.

altNjegovo mišljenje dijeli i Prijedorčanka Hamida Hadžipašić, koja ističe da ovakve manifestacije na najljepši način zbližavaju ljude.

 

„Ovo je zaista divno i ovo nam svima treba da se vidi da je Prijedor grad u kojem zajedno proslavljamo vjerske praznike i da je to grad u kojem smo ponosni na suživot i toleranciju koju smo izgradili međusobno“, ističe Hadžipašić.

 

Na Malom gradskom trgu u Prijedoru ovih dana se održava manifestacija „Dani maline“, a jedan od učesnika je i Nijaz Pađan iz Hambarina kod Prijedora. Nijaz je za današnju manifestaciju „Podijelimo radost Bajrama zajedno“ sugrađanima podijelio baklavu, sok od malina i maline.

 

„Prekrasno je vidjeti na jednom mjestu toliko ljudi svih nacionalnosti kako se druže, smiju, pričaju i uživaju u baklavi. Želim i ja na ovaj način da poručim Evropi i našim građanima u dijaspori da dođu u Prijedor i da vide kako mi živimo i da nemamo nikakvih problema. Naprotiv, i današnja manifestacija je najbolji pokazatelj i govori tome u prilog“, kaže Pađan.

 

Predsjednik Omladinske humanitarne organizacije „Čisto srce“ Mile Vujasin kaže da aktivisti ovih nevladinih organizacija sa radošću učestvuju u manifestaciji za Bajram.

 

alt„Ovo je najbolji način da pokažemo da poštujemo druge, da se radujemo zajedno i da na ovaj način iskažemo ljubav prema bližnjima”, ističe Vujasin.

 

Glavni imam Islamske vjerske zajednice Prijedor Husein ef. Velić naveo je da je u haremu Čaršijske džamije sinoć održan i bajramski prijem za predstavnike privrednog, političkog i kulturnog života grada Prijedora.

 

„Bili su i predstavnici drugih konfesija i svima smo zahvalni što su s nama podijelili radost povodom Bajrama. Danas smo odlučili da našu radost proširimo i na sve ostale građane. Ovo je pionirski projekat, jedna novost i nadam se da će naići na odobravanje sviju, jer radost što se više dijeli, ona se povećava. Mislim da je Islamska zajednica Prijedor prva u okruženju koja je poduzela ovu aktivnost, jer je grad Prijedor po mnogo čemu prvi i siguran sam da će i po ovoj manifestaciji, za koju se nadam da će postati tradicionalna, postati prvi u Bosni i Hercegovini“, poručio je glavni imam IZ Prijedor Velić.

26.06.2017.

MEHO OMEROVIĆ : "SRAMOTNE RIJEČI MILORADA DODIKA, ŠTETI SRBIJI, VUČIĆU, BOSANSKIM SRBIMA U BiH"

Meho Omerović : “Sramotne riječi Dodika, šteti Srbiji, Vučiću, Srbima u BiH”

Juni 26. 2017.


Image result for karikature milorada dodika

Izjava predsjednika Republike Srpske je smišljena provokacija koja nanosi štetu Srbiji.To je ocijenio predsjednik Odbora Skupštine Srbije za ljudska i manjinska prava Meho Omerović komentarišući izjavu Dodika da će Republika Srpska “jednog dana biti država”.

“Ova sramotna izjava pokazuje koliko je njemu stalo do politike koju vodi Srbija”, naveo je Omerović u izjavi dostavljenoj agenciji Beta.

Prema njegovim riječima Dodik – frustracije koje ima zato što je ostao na crnoj listi SAD pokušava da “zataška na stari oproban način-dolivanjem ulja na vatru”.

“Koliko god se trudio… Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH i garant je Dejtonskog mirovnog sporazuma”, naveo je Omerović.

Dodao je i da Dodik “ovakvim izjavama nanosi štetu Srbiji, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, budućoj Vladi Ane Brnabić, ali i Srbima u BiH”.

Dodik je izjavio ranije danas da će RS “jednog dana biti država”, koja će odlučivati samostalno i bez tutora.

(Kliker.info-Beta)

//////////////////////

MEKTIĆ OPTUŽUJE DODIKA: 'U maju je u RS unio 200.000 eura u kešu'

MEKTIĆ OPTUŽUJE DODIKA: 'U maju je u RS unio 200.000 eura u kešu'

///////////////////////

BAKIR IZETBEGOVIĆ, NA KOVAČIMA: Fašizma i nacionalizma će biti uvijek, ali je pitanje koliko su te politike snažne (FOTO)

BAKIR IZETBEGOVIĆ, NA KOVAČIMA: Fašizma i nacionalizma će biti ..

////////////////////////////

25.06.2017.

KLANjAN BAJRAM-NAMAZ ŠIROM BiH: BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

Klanjan bajram-namaz širom BiH: Bajram Šerif Mubarek Olsun

Juni 25. 2017.


Muslimani širom svijeta danas obilježavaju  jedan od dva najveća blagdana, Ramazanski bajram, koji traje tri dana.Prema takvimu Rijaseta Islamske zajednice (IZ) u BiH, bajram-namaz klanjan je jutros u 5.43 sati, a Centralna bajramska svečanost u BiH održana u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Bajramsku hutbu održao je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

 

Braćo i sestre.

Dočekali smo bajramsko jutro. Radost ovih mubarek-dana ispunit će naše domove, naše mahale i sokake. Okupljeni u našim džamijama, upućujemo dove Allahu da kabul učini naš ibadet i naša dobra djela, a da preko onih ružnih pređe, da nam ih oprosti i ukaže nam milost, koju željno iščekujemo.

Ramazan je ispunio naše duše Istinom i ljepotom pokornosti, ojačao naše vjerovanje i zbližio nas u ljubavi i zajedništvu.

Naš cilj je bio takvaluk (bogobojaznost). Činili smo ono što je trebalo da nam pomogne da budemo bolji, da ojača i rastereti naše duše, da nas poveže s braćom i sestrama. Allah nas je pozvao da vjerujemo i činimo dobro, sebi i drugima, da pobijedimo zlo u sebi i da ga se klonimo. Vjerovjesnik, a.s.,uputio nas je:

Ko isposti mjesec ramazan, čvrsto vjerujući i žudeći za Allahovom nagradom i Njegovim zadovoljstvom, bit će mu oprošteni raniji grijesi.

Nesretan je samo onaj kome je u ovom mjesecu (bio) uskraćen Božiji oprost.

Braćo i sestre.

Allah nam vjeru nije učinio teškom. Sve njene istine lahko su razumljive i shvatljive. Osnova toga puta je vjerovanje u Boga i činjenje dobra, a izbjegavanje zla i suprostavljanje nepravdi i zulumu. Moralnost, kako nas je Vjerovjesnik učio, nije nikakva lista onoga što bi trebalo, a što se ne mora činiti. Moral je unutarnja snaga koja nas vodi kroz život, usklađena s Božijim propisima. Vjerovjesnik nam je to objasnio riječima: Vrhunac dobra je lijep odgoj, a grijeh je ono što te kopka u duši, a ne bi volio da to saznaju ljudi. (Muslim)

Duša je skona zlu, kako nas Kur'an upozorava. Naučimo je da je kajanje temelj vjere, lijek za nju posrnulu. Zlo može zadovoljiti samo kazna, a grijeh može izbrisati samo pokajanje. Duša koja samu sebe kori je ona koja se obraća svome Gospodaru za pomoć, tražeći kod Njega oprost i utočište. Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: Dunjaluk je ahiretska njiva, ko na njemu posije dobro – ubraće sreću, a ko posije zlo – ubraće kajanje.

Braćo i sestre.

U nedavnoj prošlosti bili smo iskušani velikom nevoljom: strahom, glađu, neimaštinom, genocidom i uništenjem naših dobara. Strpljivo i uz veliki napor oduprli smo se tom zlu. Činili smo to u želji da budemo što bliže Allahovim riječima:

A strpljivo podnositi i Allaha se bojati; tako trebaju odlučni postupiti.

”Duh našeg naroda stasao je u vjeri i jeziku naših predaka”

Bez obzira s kakvim se izazovima budemo suočavali u budućnosti, znajte, da je zdravlje i budućnost našeg naroda sadržano u ovom ajetu. Nemojmo to nikada zaboraviti, kao ni ono što smo preživjeli.

Uz to, volio bih da poslušamo i ove Božije riječi i da oćutimo, u sebi, njihovo značenje: Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je milostiv. (60:7)

Musliman ne bi smio prekidati odnose s bratom muslimanom (ali ni s drugima), jer udaljavanje ljudi jednih od drugih dovodi do mržnje i podjela. Neka nas ne očaraju grubost, prepredenost i osorost, koju neki pokazuju. Nije snaga u tome. Naša je snaga u dobroti i strpljivosti, jer to su vječite vrline po kojima se ljudi pamte.

Braćo i sestre.

I u ovoj svečanoj prilici, pozvani smo da govorimo o našoj Domovini, našem narodu i našoj Zajednici. Bosna i Hercegovna je zemlja s hiljadugodišnjom tradicijom trajanja. To je naš zavičaj, naša sadašnjost i budućnost; tu su naše uspomene i tragovi naših očeva. Duh našeg naroda stasao je u vjeri i jeziku naših predaka.

U nama su položeni temelji vjere i vrijednosti iz prošlih vremena. To je sjeme za našu sadašnjost i našu budućnost.

No, samo sjeme nije dovoljno da se polje zazeleni. Ne može se živjeti od prošlosti, slave i truda predaka, ma kako na njih bili ponosni. Allahova uputa je jasna: O vjernici, pobrinite se o sebi… i to važi za svaku generaciju muslimana. Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on ne promijeni ono što je u njemu.

Drugi, ma koliko nas voljeli i pomagali nam, ne mogu učiniti ono što mi moramo. Davno je rečeno da traženje krivca u drugima samo predstavlja izgovor da se ne bavite sobom i svojim problemima. Odgađanje problema neće ga riješiti, kažu mudri ljudi. Bez naše posvećenosti zajednici, truda i odricanja, neće biti ni puta, ni džamije, ni škole, ni bolnice, struje ili vode u našim kućama. To bi bar svima nama trebalo biti jasno.

Neka su nam uvijek na umu Vjerovjesnik, a.s., i njegovi ashabi. Njihovi uspjesi su ispunjeni odricanjem, ustrajnošću i marljivošću. To su njihovi temelji, a kuću moramo zidati sami. Naša zajednica je otvoreno gradilište. Svi smo pozvani da donesemo svoju ciglu i ugradimo je. Pozivam vas da budemo graditelji naše Islamske zajednice. Ona je naša zajednička kuća.

Braćo i sestre.

Iz Kur'ana smo naučli da je vjera slobodan izbor: Nema prisile u vjeru. Biti musliman znači živjeti u vjeri, sa svojom savješću, poštujući svačiji izbor. Mir i dobro, među ljudima, treba da bude i naša briga. Musliman je samo onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ljudi, govorio je Vjerovjesnik. Mir ne dolazi spolja. Potražimo mir u sebi prije nego ga zatražimo od drugog.

Allah, dž.š., nam je stavio u obavezu da se čuvamo tuđeg haka i da čuvamo tuđe pravo kao i svoje.

Život, imetak i čast moraju ostati sveti za svakog od nas. Onaj ko oskrnavi ove svete vrijednosti, kod ljudi, nije od nas, pa makar i nosio naše ime.

Još nas je naš Poslanik poučio da je pravo bližeg komšije preče od prava daljeg brata. Kod muslimana, komšiluk je najvažnija zajednica ljudi. O tome je Vjerovjesnk, a.s., rekao: Džibril mi je toliko govorio o lijepom odnosu prema komšiji da sam pomislio da će on biti nasljednik mog imetka.

Bosna je na komšiluku građena, stoljećima! Bajram je prilika da podijelimo našu radost s komšijama, da ih ugostimo i da prema njima pokažemo poštovanje i toplinu.

Na kraju želim vam ukazati na obavezu prema našim najmlađima. Oni su emanet u našim rukama kojeg nam je Allah povjerio na čuvanje. Vjerovjesnik je roditelje uporedio s dobrim pastirom, koji čuva i brine o emanetu. Naša je obaveza da u našoj čeljadi probudimo osjećaj za zajedničko dobro i ljubav za druge ljude. Odgajajmo ih da budu marljivi i odgovorni u ispunjavanju svojih obaveza.

”Sklapajmo prijateljstva gdje god možemo”

Poučimo ih dovi koju je Vjerovjesnik, a.s., često učio: Allahu moj, od Tebe tražim zaštitu od brige i žalosti, od slabosti i ljenosti, od kukavičluka i škrtosti, da me dug ne savlada i da me ljudi ne nadvladaju. Učimo ih da budu hrabri i da pred poteškoćama ne uzmiču.

Braćo i sestre.

Vjerujte u Boga; držite se Njegove riječi i izvršavajte ono što je On stavio u obavezu. Činite to prema svojim mogućnostima, jer Bog ne duži iznad naših mogućnosti. Budite otvorenih srca i zadovoljni u duši s onim što vam je određeno. Trudite se, jer nema nagrade bez truda i dobra djela. Upućujte dovu Allahu, jer primljena dova može promijeniti našu sudbinu.

Sutra je Dan šehida. Posjetimo šehitluke i u zajedničkoj dovi se prisjetimo njihove velike žrtve. Neka su nam oni uvijek u našim dovama, jer su položili svoje živote za ovu divnu zemlju i časnu slobodu.

Budimo uz ljude u nevolji: uz slabe, siromašne i bolesne.

Zaštitimo našu nejač i pružimo podstreka i priliku mladima.

Sklapajmo prijateljstva gdje god možemo.

Zalažimo se za istinu, kada god vidimo da se želi naturiti laž.

Izbjegavajmo svađe i prepirke o onome u čemu nema koristi, a u čemu je šteta očita.

Praštajmo jedni drugima, jer to učvršćuje veze među ljudima i narodima.

Muslimanima i muslimankama u domovini Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i dijaspori, želim sretne i berićetne bajramske dane. Provedimo ih s porodicom, rodbinom i prijateljima.

Bajram šerif mubarek olsun!”, poručio je reis Kavazović u svojoj bajramskoj poruci. 

(Kliker.info)

///////////////////////////////

////////////////

'SB' ČESTIT(K)A: Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

"SB" ČESTIT(K)A: Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

24.06.2017.

BAJRAMSKA ČESTITKA REISA KAVAZOVIĆA : VIŠE NEGO IKADA TREBA NAM DOBRIH VIJESTI

Bajramska čestitka reisa Kavazovića : Više nego ikada treba nam dobrih vijesti

Juni 24. 2017.


Povodom nastupajućeg Ramazanskog bajram reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović uputio je danas Bajramsku čestitku.

Bajramsku čestitku prenosimo u cjelosti:

“Braćo i sestre,

Ispratili smo još jedan ramazan. Iza nas je mjesec Božije milosti i oprosta. Mjesec u kojem smo vidjeli pune džamije na mukabelama i teravijama. Posebno smo obradovani velikim brojem mladih ljudi koji su, ne samo učestvovali u aktivnostima svojih džemata, nego su brojne aktivnosti i sami organizovali. Sve to nas je ohrabrilo.

I da nam ramazan nije donio nijednu više blagodat ova bi bila dovoljna da imamo razloga sretni dočekati sutrašnji Bajram.

Na nama je sada da tu nadu i snagu koju nam je ulio ramazan prenesemo u našu svakodnevnicu. Taj duhovni preporod koji smo iskusili na ličnom i kolektivnom nivou treba biti naš zalog za uspjehe koje moramo postizati zarad budućih generacija.

Danas nam više nego ikada treba dobrih vijesti i nade u bolje sutra.

Bajramski dani su prilika da u svoje živote unesemo radost i da je podijelimo s drugima, da barem na kratko ostavimo sve probleme i neslaganja iza sebe.

I Uzvišeni nam u Kur`anu poručuje da nikada ne smijemo klonuti duhom i prepustiti se beznađu. Njegove su riječi: „Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su s pravog puta skrenuli.“

Braćo i sestre,

Svima vama u domovini Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i dijaspori, želim sretne i berićetne bajramske dane.

Provedimo ih s porodicom, rodbinom, prijateljima i komšijama.

Neka u srca svih nas Uzvišeni unese nadu u Njegovu milost i dobro u svijetu u kojem živimo.

Bajram šerif mubarek olsun”, stoji u bajramskoj čestitki reisu-l-uleme Kavazovića.

(Kliker.info)


///////////////////////////////////////
///////////////////////////////////

KARDINAL PULJIĆ ČESTITAO MUSLIMANIMA BAJRAM: "Iz vjere u Boga budimo graditelji mira i sigurnosti"

"Posebno je važno da iz vjere u jednog Boga ugrađujemo Božji zakon u međuljudske odnose i stvaranje stabilnosti i perspektive za ovo društvo u svojoj različitosti", napisao je kardinal Puljić u čestitci.


KARDINAL PULJIĆ ČESTITAO MUSLIMANIMA BAJRAM: 'Iz vjere u Boga budimo graditelji mira i sigurnosti'


U povodu Ramazanskog Bajrama nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uputio je čestitku reisu-l-ulemi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini mr. Huseinu ef. Kavazoviću i svim muslimanima koje kao poglavar predvodi.

 

"Nakon ramazanskog posta vi muslimani s radošću dočekujete slavlje Bajrama", napisao je kardinal Puljić koji je poželio da "iz vjere u Boga budemo graditelji mira i sigurnosti u ovoj zemlji koja proživljava još teške posljedice nemilog rata".

 

"Posebno je važno da iz vjere u jednog Boga ugrađujemo Božji zakon u međuljudske odnose i stvaranje stabilnosti i perspektive za ovo društvo u svojoj različitosti, koje se treba temeljiti u jednakopravnosti", stoji u čestitci kardinala Puljića.

24.06.2017.

BOSANSKI HRVATI KRITIKUJU DRAGANA ČOVIĆA: "UREĐENjE NA ETNIČKIM OSNOVAMA NE VODI JEDINSTVU I JEDNAKOPRAVNOSTI"

HRVATI IZ BOSNE KRITIKUJU ČOVIĆA: "Uređenje na etničkim osnovama ne vodi jedinstvu i jednakopravnosti"

Oštra polemika unutar hrvatskog naroda nakon sinoćnje izjave Dragana Čovića da će u reorganizovanoj državi Hrvati živjeti na prostoru koje je branio HVO i gdje je bila organizovana Herceg-Bosna. Postavlja se pitanje je li Čović Hrvate iz drugih krajeva pozvao na preseljenje ili ih je otpisao...



Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature
Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Related image

Image result for dragan covic karikature


Related image


„Ono što mi tražimo je da se promijeni Ustav BiH i na tom se danas do kraja radi i u BiH i mnogo dalje od BiH. I u tim rješenjima, sva ona područja koja je čuvala 'Herceg Bosna', koja je odbranio HVO bit će sastavnica prostora na kojem će živjeti Hrvati u BiH. U to takođe ne sumnjajte“, rekao je sinoć Dragan Čović.

 

Danas reakcije. "Hrvate treba uvažavati gdje god da žive", veli Franjo Topić. "Tamo gdje su većina trebaju uvažavati i ostale narode, ali ih treba štititi i tamo gdje su manjina.

 

Mislim da je šteta da se na taj način razmišlja o Hrvatima u BiH. Nemoguće je sve ljude staviti u jednu općinu, regiju jer ljudi žive ovdje stoljećima, nismo ovdje nikakvi došljaci“, kaže Topić.

 

"Evidentno je da gro Hrvata ostalo na područjima gdje je HVO uspio da sačuva kontrolu nad tim teritorijem.

 

Također je evidentno da je ogroman broj Hrvata ostao na drugim područjima Bosne i Hercegovine i nemamo pravo niti pozivati te ljude na preseljenje niti zanemariti trenutnu poziciju tog dijela hrvatskog naroda“, navodi lider HDZ 1990 Ilija Cvitanović.

 

Sa ovakvim rješenjima svi narodi su gubitnici, poručuje lider nove Hrvatske stranke.

 

“Tražiti rješenja unutarnjeg uređenja BiH na ratom osvojenim prostorima ili po etničkom načelu samo po sebi govori da to ne vodi ka jedinstvu i jednakopravnosti“, kaže lider HSBiH Božo Skopljaković.

 

Dodaje, svima se moraju osigurati prava bez obzira na kojem dijelu BiH su branili svoj dom.

 

„Za nas, svaki Hrvat i svaki pripadnik HVO-a jednako je važan, stoga pozivamo sve da se prestanemo koristiti braniteljima za dobivanje jeftinih političkih poena“, navodi Skopljaković.

 

„Ne vjerujem da postoji ijedan ozbiljan Hrvat, na razini predsjednika ozbiljne političke stranke, koji je spreman odreći se jednog prostora gdje su Hrvati ne tako davno bili u ogromnoj većini, kao što je Posavina, kao što je veliki dio Središnje Bosne, kao što su neka područja zeničko-dobojske županije, dakle ne mogu prihvatiti da se neko može odreći tih područja i zagovarati nekakvu ustrojbenu jedinicu“, smatra Cvitanović.

 

I kardinal Vinko Puljić je u posljednjem intervjuu za TV1 upozoravao da je politika koja zaboravlja Hrvate katolike na teritorijama koje nisu etnički čiste, pogrešna.

 

„Mislim da je ta teorija još u ratu bila, kada su rekli da nas više nema, a ja sam znao reći - nemojte nas žive kopati, mi postojimo.

 

Sigurno je da je organiziranost bila jedan način obrane, ali nije istina da tamo gdje 'Herceg Bosna' nije pokrivala Hrvata nema. To nije točno.

 

Obrana jeste organizirana i hvala Bogu da jeste, ali ne možemo žive pokopati one koji žive izvan tog prostora“, rekao je tada Puljić. 

 ////////////////////////////////


////////////////////

FEDERALNI PREMIJER FADIL NOVALIĆ: 'Za uvođenje boračkog dodatka potrebno je dodatnih 770 miliona KM. To nije realno'!

FEDERALNI PREMIJER FADIL NOVALIĆ: 'Za uvođenje boračkog ...

/////////////////////////////////////
ZASJEDALA FEDERALNA VLADA: Zahtjev za braniteljskim dodatkom je nerealan

ZASJEDALA FEDERALNA VLADA: Zahtjev za braniteljskim dodatkom je nerealan

24.06.2017.

POGLED NA BiH IZ BERLINA: ,,BiH SE SUSREĆE SA SIGURNOSNIM RIZIKOM - MILORAD DODIK TRAŽI OTCJEPLjENjE A DRAGAN ČOVIĆ TREĆI ENTITET"!

POGLED NA BIH IZ BERLINA: „BiH se susreće sa sigurnosnim rizikom - Dodik traži otcjepljenje a Čović treći entitet“!

Njemački nedjeljnik "Spiegel", u tekstu pod naslovom "Pastorčad kontinenta", navodi da Evropska unija gubi svoju privlačnost za stanovnike "prostora između Bosne i Makedonije".



Image result for ante pavelic i draza mihailovic fotosImage result for ante pavelic i draza mihailovic fotos


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


"Na Balkanu, u evropskom ihstorijskom kriznom regionu, kontinentu prijeti sigurnosni rizik. Privlačna snaga EU opada, nekadašnja nacionalistička retorika se vraća. Kada bi postojala zajednička evropska spoljna i odbrambena politika, njen najveći test bi bio trajno smirivanje Zapadnog Balkana", piše u članku novinara Valtera Majera i Jana Pula, podijeljenom na tri poglavlja posvećena Kosovu, Makedoniji i Bosni i Hercegovini.

 

Treće poglavlje teksta posvećeno je Bosni i Hercegovini, a ovi su neki od najzanimljivijih pasusua posvećenih aktulenim prilikama u našoj državi.

 

 "Srbi, Hrvati i Bošnjaci se i dalje bore jedni protiv drugih pod zajedničkim krovom svoje federacije. Republika Srpska prijeti otcjepljenjem i planira da iz školskih udžbenika izbriše poglavlje o genocidu nad 8.000 muslimana u Srebrenici. 

Nakon što su SAD vazdušnim napadima okončale genocid nad muslimanima, natjerali su tri zaraćene strane da u Daytonu potpišu mirovni plan. On važi i danas. Problem je u tome što je planom utvrđena etnička podjela. Bosna i Hercegovina je podijeljena na srpski dio – Republiku Srpsku – i federaciju koju čine bošnjački i hrvatski kantoni.

Političke funkcije se dodjeljuju po komplikovanim principima pariteta. Neke institucije su trostruko prisutne, na primjer, elektrodistribucije, penziona osiguranja, vodovodne mreže", navodi se u tekstu, a potom se dodaje: "Ni EU sa razvojnom pomoći vrijednom milijarde nije mogla da promijeni činjenicu da je Bosna i Hercegovina država koja loše funkcionira. Njeni stanovnici uglavnom ne pokazuju interesovanje da se angažiraju za zajedničko dobro (...)

Da bi zabašurili zastoj, bosanski političari se i dalje služe nacionalističkim jezikom 90-ih. U Republici Srpskoj tako predsjednik Milorad Dodik već godinama traži otcjepljenje, a to je povreda Daytonskog sporazuma. A u hrvatskim kantonima Dragan Čović se zalaže za formiranje trećeg, hrvatskog, entiteta, sa izgledom na pripajanje Hrvatskoj koja je članica EU. 

Evropska unija, sila-zaštitnica i sponzor hladnog bosanskog mira, o tome – šuti.

U tekstu se zaključuje da je na Balkanu primjetno "odstupanje od Evrope iako nema rata".

 

"U rano ljeto 2017, na Zapadnom Balkanu nema rata; nema ni stanja koje bi ličilo na građanski rat. Ali, na potezu između sjeverne Hercegovine i Ohridskog jezera, jasno se vidi odstupanje od evropskog projekta.

To što je EU kao simbol sigurnosti i blagostanja izgubila privlačnu snagu i utjecj, jeste razumljivo, ali je i opasno", zaključuju autori.

///////////////////////////////
/////////////////////

ČUDO OD ČOVJEKA: Godišnjica smrti Emerika Bluma, najvećeg bh. privrednika ikada!

ČUDO OD ČOVJEKA: Godišnjica smrti Emerika Bluma, najvećeg bh ...


////////////////////////////

Travnički muftija Ahmed ef. Adilović: Bajrami u kafanama nespojivi sa vjerom

Travnički muftija Ahmed ef. Adilović je u intervjuu za Anadoliju govorio o blagodatima svetog muslimanskog mjeseca ramazana, i praznika Bajrama. Jedna od ovogodišnjih poruka mubarek Ramazanskog bajrama je to da kako [...]

////////////////////////////

Mladen Ivanić u Beogradu : Atmosfera je gora nego prije 15 godina, migrantska kriza je pomogla da Brisel shvati važnost regiona !

Atmosfera u regionu je gora nego prije 15 godina, a Evropska unija je zbog migrantske krize shvatila značaj Zapadnog Balkana.Ovo je rekao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Mladen Ivanić, nakon sastanka

//////////////////////////////
23.06.2017.

LIDER "DEVEDESETKE" ODGOVORIO DRAGANU ČOVIĆU: "NIKO NEMA PRAVO POZIVATI HRVATE NA PRESELjENjE"

LIDER "DEVEDESETKE" ODGOVORIO ČOVIĆU: "Niko nema pravo pozivati Hrvate na preseljenje"

Predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović prokomentirao je izjavu predsjednika HDZ-a Dragana Čovića da će Hrvati živjeti na onim područjima koje je oslobodio HVO.





!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

U okviru svečanog obilježavanja 25. godišnjice akcije oslobađanja grada Mostara i doline Neretve "Lipanjske zore 2017". predsjednik HDZ-a BiH Čović, govorio je u dvorani “Hercega Stjepana Kosače” u Mostaru.

 

Tom prilikom Čović je pored ostalog kazao i to da će Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na prostoru kojeg je oslobodio i odbranio HVO, kako će se izboriti i za izmjene Izbornog zakona da mogu birati svoje političke predstavnike, imati svoj javni RTV servis.

 

Predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović to je shvatio kao Čovićev poziv za preseljenje naroda..

 

"HVO kao legitimna vojna organizacija Hrvata u BiH ne smije biti predmet nikakvog političkog potkusurivanja a kamoli manipuliranja. Evidentno je da gro Hrvata ostalo na područjima gdje je HVO uspio da sačuva kontrolu nad tim teritorijem. Također je evidentno da je ogroman broj Hrvata ostao na drugim područjima Bosne i Hercegovine i nemamo pravo niti pozivati te ljude na preseljenje niti zanemariti trenutačnu poziciju tog dijela hrvatskog naroda. Dakle, moramo pokazati više empatije i saosjećanja prema ljudima koji se nalaze na područjima gdje su u manjini. Tek tada će to biti konstruktivna politika i prema području na kojem je HVO odbranio pozicije i prema području gdje su Hrvati ostali u manjini", kazao je Cvitanović.

 

On je dodao kako ne vjeruje da postoji ijedan ozbiljan Hrvat na razini predsjednika ozbiljne političke strane da je spreman odreći se jednog prostora gdje su Hrvati ne tako davno bili u ogromnoj većini, kao što je Posavina, kao što je veliki dio Središnje Bosne, kao što su neka područja zeničko-dobojske županije.

 

"Dakle ne mogu prihvatiti da se neko može odreći tih područja i zagovarati nekakvu ustrojbenu jedinicu, pri čemu će ti Hrvati biti u potpunosti zanemareni i biti potpuno neuvaženi kao politički narod i faktor u Bosni i Hercegovini. Teško mi je komentirati koje su namjere, ali mislim da je to jedno u  nizu obećanja koje neće biti realizirano", smatra Cvitanović.

 

Cvitanović ističe da bi takvom politikom svi Hrvati u Bosni i Hercegovini, dugoročno gledajući, mogli doći u poziciju u kojoj se sada nalaze Hrvati koji žive na područjima gdje su manjina.

 

"Kratkoročno u tome kontekstu i u toj priči Hrvati na tim područjima po ovome što sam pročitao i što sam čuo, ostaju, ali i dugoročno svi Hrvati u BiH bit će u poziciji u kojoj se nalaze Hrvati koje pominjemo. Nedopustivo je da itko na takav način razmišlja a ne da uradi i dijeli hrvatski korpus na Hrvate Bosne i Hrvate Hercegovine. Mi smo jedna integralna cijelina kao konstitutivni narod u BiH u kojoj ćemo ostati, živjeti i biti konstitutivni usprkos svim lošim politikama, i hrvatskih predstavnika ali i predstavnika druga dva naroda", kazao je Cvitanović.

 

Govoreći o tome da li su prijedlog izmjena Izbornog zakona i posljednje najave koje govore da se ne računa sa svim Hrvatima u skladu sa konstitutivnošću naroda, Cvitanović ističe da su izmjene Izbornog zakona su na adresi na kojoj se moraju realizirati, i da ih vidi kao podlogu za konstruktivan dijalog.

"Ja ih vidim kao podlogu za konstruktivan razgovor iz kojeg će proizići jedno prihvatljivo rješenje svim narodima i građanima jer ne bi bilo dobro za državu i nedopustivo je da jedan narod drugome nameće ključna i najosjetljivija pitanja kao što je član Predsjedništva i Izbor u Dom naroda i nema potrebe da se tim više manipulira i nužno je provesti presudu Ustavnog suda, da bi Hrvat u Tuzli bio ravnopravan Hrvatu u Širokom ili u Rami, ili RS-u. Izborni zakon vidim kao jednu podlogu oko koje se moraju okupiti zdrave snage u BiH koje žele dobro i narodima i građanima a i BiH samim time", poručio je Cvitanović.

23.06.2017.

NASLjEĐE HAŠKOG TRIBUNALA: PRESUDE NAJODGOVORNIJIMA, NA REDU DOMAĆI SUDOVI

Nasljeđe Haškog tribunala: Presude najodgovornijima, na redu domaći sudovi



Šta ostaje iza Tribunala u Hagu?

Šta ostaje iza Tribunala u Hagu?

////////////////////////////////

Haški tribinal ispunio je svoj najveći cilj, pokazao je da ne postoji nekažnjivost, te dokazao razmjere zločina koji su se dogodili na ovim prostorima. Pomirenje i prihvatanje činjenica je stvar svake zemlje ponaosob, što bi podrazumijevalo i potpuno drugačiji politički diskurs koji je nespreman da se suoči sa istinom. Ovo su neki od glavnih zaključaka iznesenih na konferenciji o naslijeđu Haškog tribunala koja se održava u Sarajevu

Politička klima još je značajna barijera djelotvornijem ostvarivanju pravde, obaveze se preuzimaju ali se ne pretaču u konkretno djelovanje, stav je koji je iznio glavni tužilac haškog Tribunala Serž Bramerc ocjenjujući šta Tribunal ostavlja kao nasljeđe.

Podcrtavajući da je uloga tog tijela bila da se dokažu zločini i kazne najodgovorniji, ostalo je razočarenje u vidu negiranja zločina i političkog uplitanja. To je kaže danas gore nego prije pet godina.

“Za svaku tvrdnju o potpori međunarodnoj pravdi postoji mnogo neumjesnih komentara koji se miješaju u rad pravosuđa. Ono što najviše zabrinjava jeste glorifikacija ratnih zločinaca i široko rasprostranjeno negiranje zločina. Ovo je bila i jedna od glavnih stvari o kojoj smo raspravljali predstavljajući izvještaj pred Vijećem sigurnosti. To je veoma nesretan razvoj događaja i za mene koji sam 10 godina na ovoj dužnosti najveće razočarenje", rekao je Bramerc.

Najviše zabrinjava glorifikacija ratnih zločinaca i široko rasprostranjeno negiranje zločina: Serž Bramerc
Najviše zabrinjava glorifikacija ratnih zločinaca i široko rasprostranjeno negiranje zločina: Serž Bramerc
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Iako navodi kako spada u skupinu onih koji smatraju da bez Tribunala ne bi pred lice pravde bili izvedeni najodgovorniji za ratne zločine, član Predsjedništva BiH Dragan Čović ne spori politički uticaj. Ni sam nije propustio da iznese vlastiti stav, kritizirajući kvalifikacije koje su dio presuda:

"Ja sam uvjeren da smo u ovom vremenu imali previše iskušenja koja su nas dodatno podijelila, tako kad mi danas razgovaramo o mnoštvu tema o kojima i vi morate razgovarati iako se bavite samo pravdom i dolaskom do istine to je pitanje selektivnosti u primjeni pravde i zbog toga, vrlo jasno da kažem i kad je odnos prema nekim fenomenima i institutima mjesto kao što je udruženi zločinački poduhvat vjerujemo da mu nije mjesto u procesima koji se vode i u Haškom tribunalu jednako tako procesima koji se vode na prostorima BiH kroz naše pravosudne institucije.“

Činjenica je pak i to da su za udruženi zločinački poduhvat u prvostepenom postupku osuđeni čelnici bivše Herceg-Bosne, u predmetu Prlić i drugi. Njima bi do kraja godine trebala biti izrečena i konačna. Činjenica je da je Čović jedan od brojnih bh. zvaničnika koji je dočekivao osuđene upravo pred Tribunalom. Prisustvovao je svečanom dočeku Darija Kordića koji je zbog zločina u Ahmićima osuđen na 25 godina zatvora, a pušten je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Činjenica je da je Čović jedan od brojnih bh. zvaničnika koji je dočekivao osuđene upravo pred Tribunalom
Činjenica je da je Čović jedan od brojnih bh. zvaničnika koji je dočekivao osuđene upravo pred Tribunalom
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Unutar svake od zemalja je da se pozabavi svojim odnosom i prihvatanjem činjenica, te pomirenjem, jer to nije bila primarna uloga Tribunala, podsjeća njegov predsjednik Carmel Agius:

„Tribunal nije uspostavljen da bi uspostavio pomirenje u regionu i nikada nije trebao dovesti pravdi i suditi sve koji su počinili zločin. Zadatak koji mu je povjerilo Vijeće sigurnosti jeste da procesuira najodgovornije za ove zločine i one koji su doprinijeli narušavanju mira u regionu.“

Ostatak je na domaćem pravosuđu, tvrde čelnici Tribunala, a ono je do sada pokazalo kako stvari teku sporo. Oko pet hiljada predmeta ratnih zločina na nekom od sudova u zemlji još čeka na procesuiranje.

Ono što je ključna stvar koja ostaje kao nasljeđe Suda jesu činjenice, navodi Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

„Haški tribunal je prikupio odgromnu građu, ogromnu dokumentaciju, izjave, rad na terenu njihovih istražitelja... To je građa koja BiH puno znači jer je prvi put takav zločin i obim zločina na ovim prostorima dobrim dijelom dokumentovan, i koji može u budućnosti, itekako poslužiti, naročito istraživačima“, zaključuje Tahirović.

















23.06.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: TRI (NEVAŽNA) 'MIŠLjENjA'

Kurspahić: Tri (nevažna) 'mišljenja'



Pritvorska jedinica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Hag

Pritvorska jedinica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Hag

//////////////////////////

Kratka novinska vijest o pozdravnom govoru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića na otvaranju trodnevne konferencije o nasljeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – koja se od četvrtka do subote održava u Sarajevu – prepričala je to izlaganje u samo tri rečenice.

One, svaka za sebe i sve zajedno, pokazuju duboko nerazumijevanje uloge Haškog tribunala i tragičnu zabludu bosanskohercegovačkih političkih sljedbenika ratnih projekata koji su umislili da oni treba da sude Tribunalu a ne Tribunal političkim projektima koji su ih iznjedrili.

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Šta je u te tri rečenice, prema novinskim izvještajima, rekao Čović?

U prvoj: kako "ni Tribunal ni domaći sudovi nisu mjesta na kojima se može govoriti o udruženom zločinačkom poduhvatu".

To je poziv na poništavanje – ili bar relativizaciju i nepoštovanje – ključnog nalaza iz gotovo četvrt vijeka rada Tribunala. Istrage, dokumenti i svjedočenja pred Tribunalom pokazali su kako "sve ono što nam se dogodilo" devedesetih nije bilo tek neka vremenska nepogoda ni "tragični sukob" ili kulminacija "viševjekovnih mržnji" već ima svoju nacionalističku inspiraciju, komandne centre, vrhovne vođe i regionalne izvođače radova na projektima stvaranja "velikih država".

Ono što se, u nedostatku odgovarajuće međunarodnopravne terminologije, nazivalo "etničkim čišćenjem" širokih područja Bosne i Hercegovine imalo je – kako je dokazano u postupcima pred Tribunalom – svoju istoriju u vidu dogovaranja Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o komadanju susjedne države i formiranja i srpske i hrvatske države u državi koje su to mogle postati samo masovnim progonima stanovništva drugih nacionalnosti i vjera.

U drugoj: kako u ovoj prilici – na otvaranju konferencije o nasljeđu Tribunala – ne može govoriti u ime sva tri člana Predsjedništva jer oni o tome imaju "različita mišljenja".

Ponovo nesporazum o vlastitoj relevantnosti. Tribunal je organ međunarodnog prava, odgovoran za svoj rad Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i ništa u njegovom djelovanju i njegovom nasljeđu ne zavisi od toga kakvo će "mišljenje" o njemu imati Čović, Bakir Izetbegović ili Mladen Ivanić.

U trećoj rečenici: poručio je prisutnima kako zadatak Tribunala nije bilo pomirenje, već pravda.

Ovo odvajanja koncepata pomirenja i pravde pokazuje nerazumijevanje najdublje povezanosti ta dva procesa. Pravda je, naime, temeljni uslov pomirenja: bez utvrđivanja činjenica o ratnim zlodjelima, kažnjavanja njihovih inspiratora i počinilaca i obznanjivanja i poštovanja žrtava – ne može biti iskrenog pomirenja.

Političari u Bosni i Hercegovini, na žalost, više su doprinosili potkopavanju nego poštovanju Tribunala i afirmaciji ideje vladavine prava.

Kad Čović dovodi u pitanje nalaze haških suđenja o udruženom zločinačkom poduhvatu on istovremeno nastoji dovesti u sumnju prvostepenu presudu ratnim civilnim i vojnim vođama "Herceg-Bosne" i uticati na predstojeću konačnu presudu Tribunala. On je svoj odnos prema haškim suđenjima i nalazima demonstrirao i onda kada je prije tri godine na stadionu u Busovači prisustvovao svečanom dočeku haškog osuđenika Darija Kordića. Kao da nikada nije bilo pokolja u Ahmićima i Stupnom Dolu, logora od Heliodroma do Dretelja, masovnih progona na kojima je nastala "Herceg-Bosna".

Isti takav odnos nepoštovanja međunarodnog prava uporno demonstrira i aktuelno vodstvo Republike Srpske: od imenovanja studentskog doma na Palama po haškom osuđeniku Radovanu Karadžiću preko insistiranja da se uprkos odluci Ustavnog suda 9. januar obilježava kao dan entiteta pa do dodjele najviših odlikovanja osuđenima za ratne zločine i najavljene zabrane lekcija iz istorije o Srebrenici i opsadi Sarajeva – entitetske vlasti uporno guraju Republiku Srpsku u nesporazume s tzv. međunarodnim faktorom sve do sankcija i političke samoizolacije.

U tom kontekstu i na prvi pogled hvale vrijedni postupci, kao što je bio odlazak vodećeg srpskog političara Aleksandra Vučića na godišnju komemoraciju u Srebrenici, gube na uvažavanju pred njegovim poricanjem genocida i proslavljanjem u Srbiji ruskog veta protiv zapadne rezolucije o osudi genocida kao "velike pobede".

Pred tom političkom opstrukcijom uvažavanja razmjera ratnih zločina i poštovanja žrtava glavni haški tužilac, Belgijanac Serž Bramerc (Serge Brammertz), ovih dana kaže kako tek treba dočekati stvarni čin političke hrabrosti: priznanje da se u Srebrenici dogodio genocid.

Selektivno poštovanje za međunarodno pravo pokazuje i bošnjački član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović: uvažava i podržava nalaze i presude Tribunala za "udruženi zločinački poduhvat" ali je demonstrirao nerazumijevanje – pa i nepoštovanje – međunarodnopravnih institucija i procedura u nedavnom neuspjelom pokušaju obnavljanja tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Iako je taj sud na vrijeme upozorio kako je za bosanskohercegovačkog zastupnika u tom procesu potrebno novo ovlaštenje državnog Predsjedništva, Izetbegović je – ignorišući to upozorenje – pokrenuo obnovu postupka i po cijenu novih napetosti u odnosima i u zemlji i u susjedstvu.

Da se vratimo Čovićevom žaljenju što Predsjedništvo čiji je član ima podijeljena "mišljenja" o nasljeđu Tribunala: kada bi uvažavao ta "mišljenja" Tribunal bi bio jednako nefunkcionalan kao i bosanska država. Ovako, njegova dokumentacija ostaje najdragocjeniji izvor za istoriju balkanskih devedesetih.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
23.06.2017.

PREDSJEDNIK MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU SUDIJA CARMEL AGIUS: ČETIRI PUTA SMO DONIJELI PRESUDU ZA GENOCID, DA LI JE POTREBNA JOŠ NEKA POTVRDA?!

Predsjednik Haškog tribunala Carmel AgiusČetiri puta smo donijeli presudu za genocid, da li je potrebna još neka potvrda ?!(Video)

Juni 23. 2017.



Mi smo četiri puta donijeli odluku da je u Srebrenici počinjen genocid. Donijeli smo odluku nakon dugog suđenja koje je trajalo godinama da je Sarajevo bilo pod opsadom. Da li Haški Tribunal treba potvrdu da se u Srebrenici desio genocid? Da li nam je potrebna još neka potvrda za sve ono što se dešavalo te značajne sedmice u julu 1995.godine. Mi kao Tribunal smo uradili najbolje što smo mogli da ispostavimo dokaze za ono što se dešavalo. kazao je za TV1 predsjednik Haškog tribunala Carmel Agius.

TV1: Gospodine Agius,  kako gledate na to da tri strane u BiH imaju različite ocjene za rad  Haškog tribunala?

AGIUS: Na to je pitanje vrlo lako odgovoriti. Ja moram priznati da su mi ovo pitanje postavljali mnogo puta. Ja mislim da različiti ljudi imaju različita očekivanja, o radu Tribunala u ovisnosti o tome kako oni razumiju mandat tribunala. Upoznao sam neke ljude koji su mislili i još uvijek misle da je Tribunal trebao privesti licu pravde ne samo 161 osobu koju smo optužili nego još stotine i hiljade drugih. Ta  kategorija ljudi je pogrešno shvatila svrhu Tribunala i zbog toga moj stav po tome pitanju jeste, da ako niste zadovoljni sa radom Tribunala ja se sa vama ne mogu složiti jer Tribunal i nije zamišljen da privede licu pravde sve, nego samo one najodgovornije za zločine u bivšoj Jugoslaviji.Mi smo optužili 161 osobu, a u određeno vrijeme nas je čak i Sigurnosno vijeć čak i zaustavilo i rečeno nam je da ne podižemo druge optužnice i druge osmumnjičene.

Zatim, postoje ljudi koji smatraju da je Tribunal imao jedan važan madat da proizvede pomirenje u bivšoj Jugoslaviji u sve tri republike u kojima se vodio rat, i to je također greška, zato što nijedan sud pravde u popisu svojih funkcija nema odgovornost za ostvarenje pomirenja između zaraćenih strana. Tribunal je imao odgovornost da privede licu pravde one koji su osumnjićeni za zločine i da donese presudu vezano za te osobe bez obzira da li će to doprinijeti pomirenju ili ne.

Zatim postoji i treća grupa ljudi koja je pravilno shvatila da mi nemamo mandat da pravimo pomirenje i mandat da pravdi privedemo više osoba nego što jesmo. Međutim, ni ti ljudi nisu zadovoljni, jer nisu zadovoljni sa nekim presudama koje je donio Tribunal, sa nekim kaznama, očekivali su veće, ili blaže kazne, u ovisnosti ko su oni i šta su bila njihova očekivanja

Moram biti iskren; da li smo ispunili svoj mandat ili ne, to nešto o čemu stalno razmišljam. Da li smo ispunili mandat u najboljoj mjeri. Smatram da jesmo. Postoje ljudi koji se ne slažu sa mnom. Tim nekim ljudima ponekad vrlo lako mogu objasniti svoj stav, a nekada je teško jer se morate staviti u kožu te osobe, pokazati saosjećanje i razumijevanje

TV1:Član Predsjedništva Dragan Čović je danas rakao da Udruženi zločinački poduhvat nije posao tribunala, ni domaćih sudova. Kako vi komentirate ovu tvrdnju?

AGUIS: Ja neću komentarisati tu izjavu, kao sudac sa iskustvom i u mojoj zemlji, i iskustvo šesanest godina u Tribunalu, govorim samo u svojim presudama. Svako ko želi znati šta ja mislim o Uduženom zločinačkom poduhvatu, mora sačekati dok ne donesemo naredne dvije presude koje se očekuju krajem novembra i to će biti službeni stav Tribunala. Ja mogu samo reći da se Tribunal u više navrata oglasio po ovom pitanju.

TV1: Kako gledate na činjenicu da se u Bosni i Hercegovini genocid još uvijek negira i da se čak i slave zločinci?

AGUIS: Da, imao sam kratak razgovor sa tužiocem danas. Postojo razika u mišljenjima između nas dvojice u smislu da ja kao predsjednik Tribunala koji ima direktnu pravosudnu ulogu, smatram da trebam biti suzdržan vezano za otvorene kritike izjava koje smo nedavno čuli vezano za genocid u Srebrenici ili opsadu Sarajeva. On je u drugaćijoj poziciji i može dodati drugačijeg tona u svojim komentarima, ja to ne mogu. Ali vam mogu reći da me to jako uznemirava iz jednostavnog razloga. Mi smo četiri puta donijeli odluku da je u Srebrenici počinjen genocid.

Donijeli smo odluku nakon dugog suđenja koje je trajalo godinama da je Sarajevo bilo pod opsadom. Da li Haški Tribunal treba potvrdu da se u Srebrenici desio genocid? Da li nam je potrebna još neka potvrda za sve ono što se dešavalo te značajne sedmice u julu 1995.godine. Neću reći više ništa od toga. Mi kao Tribunal smo uradili najbolje što smo mogli da ispostavimo dokaze za ono što se dešavalo tokom četiri i pol godine sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujem da postoji još činjenica koje trebaju biti otkrivene, ali ja to trenutno neću komentarisati.

 

TV1: Kada se Sud zatvori, šta slijedi, ostaje li sve na domaćim sudovima?

AGIUS: Ne baš tako. Počnimo odavde a ja ću pokušati da to jednostavno objasnim. Mi imamo dva slučaja koji su u toku. Jedan je žalba, a u jednom slučaju tek treba donijeti presudu, i to  će biti kraj priče, mada će vjerovatno biti zahtjeva za neku reviziju te žalbe, međutim tah zahtjev neće biti prihvaćen od strane Tribunala jer Tribunal više u to vrijeme neće postojati, ali postoji mehanizam. Slično je i u slučaju Mladić. Suđenje Mladiću također biti završeno u novembru. Ja ne radim na tome slučaju, tako da nemam pojma kako će se to suđenje završiti a i da znam, ne bih ništa rekao, ali siguran sam da bez obzira na presudu, bit će žalba. Ta žaba se neće naći pred Haškim Trubunalom jer Tribunal će mjesec dana nakon donošenja odluke biti zatvoren, tako da će to za mehanizam koji će naslijediti Tribunal, ali to se odnosi samo na ovadva slučaja koja traju.

Postoji još jedno ponovljeno suđenje vezano za slučaj gdje je Tribunal donio presudu i Žalbeno vijeće je također donijelo presudu prije godinu dana, to je ponovno suđenje Stanišići u Simatoviću i to ponovoljeno suđenje vrši mehanizam. Ne očekujem da će biti drugih slučajeva koji će se pojaviti osim ove dvije žalbe. Imamo već žalbu u slučaju Karadžić. Dake to su sve slučajevi kojima će se baviti mehanizam koji će naslijediti Tribunal. Svi drugi slučajevi koji nikad nisu dospjeli do Tribunala a takvih je na stotine u BiH, neko mi je jutros pomenuo broj od hiljadu slučajeva, a vjerujem da postoji još slučajeva u Srbiji i Hrvatskoj, ti slučajevi će ostati odgovornost lokalnih sudova.Svaka zemlja ima svoje vlastite institucije koje se bave ratnim zločinima. Ja sam posjetio sve tri zemlje i znam tačno šta one imaju.

Problem je definitivno vrijeme. Mi smo se već odmaki 26.godina od početka sukoba, mnogi ljudi su umrli ili stare i posljednja stvar koju žele jeste da počinju svjedočiti nečemu. Neki ljudi su još uvijek traumatizirani i oni se boje da svjedoče a neki su jednostavno nezainteresovani. Lokalno pravosuđe ima probleme i vrlo je važno da oni dobiju pomoć koja je potrebna. Bitno je da se privođenje pravdi dešava na vrijeme, u suprotnom ćete živjeti u zemlji gdje mnogi ljudi se približavaju kraju svog života sa osjećajem da im je uskraćena pravda a to sigurno nije dobro za pomirenje i budućnost

TV1: Koliko bi bilo lakše da u domaćem pravosuđu još uvijek imamo međunarodne sudije i tužioce, a koji su prije nekolio godina napustili Bosnu i Hercegovinu i je li po vašem mišljenju to bila greška?

AGUIS: Imam svoje lično mišljenje na ovu temu ali prosuđujem da je bolje da ga zadržim za sebe. Odluka da se svi strani tužioci i sudie pošalju kući, ta odluka je donesena na političkom nivou. Ja se ne miješam u političke odluke. Razgovarao sam sa mnogim sudijama koji su radili i rade na ratnim zločinima i mislim da bi ovo pitanje trebalo biti upućeno njima. Oni su mi rekli šta misle ali vam to ne mogu prenijeti, niti reći šta ja o tome mislim

TV1: 16 godina života ste posvetili radu u ovom sudu, kakva ćete sjećanja sa sobom ponijeti kad sud bude zatvoren?

AGIUS: Imam suradnike koji me pokušavaju zainteresovati da napišem i memoare, što ću možda i uraditi a moje uspomene su, broj jedan; kakvo fantastično iskustvo sam imao i ne mogu dovoljno Bogu zahvaliti na sreći koju sam imao učestvujem u ovome ekperimetnu koji za nekoga ko ne zna kako to funkcioniše, od prvoga dana znači saradju sa sudijama koje ne poznajete, sa sudijama koji su naviknuti na drugačije pravosudne sisteme, sudijama koji imaju različito mišljenje o tome šta je Tribunal, sa sudijama koji se ne moraju nužno slagati sa procedurom.

Kad sam stigau u Tribunal 2001.godine on je imao malo internih propisa. Sud je osnovan 1993. a sudije su dokaze počele prikupljati tek 1994.godine i sve je to bilo minimalistički kada sam stigao, i to je bila velika promjena za mene. Bio sam sudija u svojoj zemlji i radio sam na drugi način, a imao sam više od dvije decenije iskustva kao sudija i onda odete u Haag i nađezte se u drugom okruženju. Ja sam odmah bio predsjedavajući viječa u suđenju Brđaninu, imao sam kolege iz Češke i Japana i to je bilo prekrasno iskustvo. Naučio sam da su sudije iste svugdje. Ako imate dvojicu sudija, njihov glavni interes će biti da se poštuju propisi, da i Tužilaštvi i Odbrana imaju isti tretman.

Još jedno važno iskustvo, kada pogledam u nazad. Između 1995.i 2001.godine ja sam pregovarao u ime malteške vlade o nečemu što je kasnije postalo statu Međunarodnog krivičnog suda. Bio sam uključen u teške diskusije i sjećam se koliko je bilo teško dobiti bitku protiv nekažnjivosti, zapravo ta bitka još uvijek nije dobijena, i koliko je po mom mišljenju bilo revolucionarno dostignuće Tribunala  da pošalje jasnu poruku širom svijeta. U prošlosti smo imali kraljeve i careve kojima se davao azil u drugim zemljama svijeta, čak i u zemlji koja je domačin Tribunala a sada je to zemlja koja je šampio međunarodne pravde i shvatio sam da smo odigrali revolucionarnu ulogu.

Bili smo predmet kritike, zbog trajanja suđenja, zbog toga koliko smo novca koštali UN, jer nismo razvili sistem za kompezaciju za naknadu štete žrtvama i nismo uspostavili mehanizam za pomirenje. Iako su neke od tih kritika validne, ja mislim da  treba pozitivno gledati na stvari jer postigli smo da smo dali ponovno rođenje međunarodnog humanitarnog prava. Dali smo svijetu sistem pravila za izvođenje dokaza kojeg su kasnije usvojii i pregovarači koji su radii na otvaranu Međunarodnog krivičnog suda. Mi smo pomogli osnivanju tog suda. Bili smo instrument u UN da upostave druge tribunale za Liban, Kambodžu. Čak i EU sada čini korak da upostavi tribunal za zločine na Kosovu. Mi smo bili instrument koji je pomogao da sve ove institucije nastanu, tako da sam zadovoljan našim postugnućem, i ne samo to nego ekstremno zadovoljan i ponosan.

(Kliker.info-Vijesti)

////////////////////////////
//////////////////////////////
///////////////////////////////////

Prof.dr. Dejan Jović : Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i

///////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj : Dvoje đaka pod jednim krovom

//////////////////////////////////////////////

Zlatko Dizdarević : Nasilje nad ljudskošću

///////////////////////////////////////////
22.06.2017.

KAKO SU DONALD TRUMP I EU SRUŠILI SNOVE MILORADA DODIKA I DRAGANA ČOVIĆA!

IZDALI ME PRIJATELJI, IZDAO ME BRAT: Kako su Trump i EU srušili snove Dodika i Čovića!

Svega nekoliko mjeseci je bilo potrebno da se mantra o Trumpu kao savezniku Dodikove politike i HDZ-u BiH kao miljeniku Evropske unije raspukne kao mjehur od sapunice.
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Bijela kuća objavila je kako je predsjednik Donald Trump produžio važenje sankcija za osobe i organizacije s područja zapadnog Balkana koje se smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti i interesima Sjedinjenih Država, uključujući one koji opstruiraju provedbu Daytonskog sporazuma.

 

Osobe koje su i dalje pod američkim sankcijama uglavnom su poznata imena s tim da je popisu od početka ove godine pridruženo i ime Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske.

Dodik je pod sankcije dospio na isteku Obaminog mandata. Stoga, nije zgoreg podsjetiti se euforije koja je u Dodikovom kabinetu i među društvenim strukturama bliskim njemu vladala nakon što je Trump izabran za predsjednika SAD-a. Novinski stupci i televizijske emisije medija bliskih Dodikovom režimu tada su bili prepuni analiza "teoretičara" i "eksperata" koji su nam najavljivali da slijedi radikalan zaokret u politici SAD-a prema BiH i početak blagonaklonog odnosa prema RS-u a sam Milorad Dodik je na sankcije reagovao tako što je ih nazivao privremenom i nebitnom mjerom "odlazeće američke administracije". Uzalud su bila upozorenja nekih upućenijih i ozbiljnijih ljudi da vanjska politika SAD-a ima stabilan kurs i da čak ni promjena predsjednika, uz svu Trumpovu nacionalitičku retoriku tokom kampanje, neće bitnije promijeniti osnovne temelje na kojima se ona zasniva.

Uporedo s tim od HDZ-a BiH, Dodikovog vjernog saveznika, trajala je žestoka kampanja kojom su u bh. javnosti nastojali nametnuti sliku da upravo ova organizacija predstavlja "oličenje evropskih vrijednosti". Lažno zaneseni nekim beznačajnim rezolucijama koje je HDZ Hrvatske izlobirao u Evropskom parlamentu, bh. društvo su nastojali uvjeriti kako ova stranka tobože ima podršku Evropske unije za svoju politiku troentitetske podjele BiH. S ništa manjim oduševljenjem ni među krugovima bliskim Draganu Čoviću nije dočekana pobjeda Donalda Trumpa na američim predsjedničkim izborima, uz nadu da će s njom uslijediti zaokret SAD prema pitanju cjelovitosti BiH.

Međutim, u svega nekoliko sedmica snovi Dodika i Čovića su brutalno srušeni. Nakon što je vrlo brzo postalo jasno da će i pod Trumpom administracija SAD-a zadržati isti odnos prema Bosni i Hercegovini kao i do sada, nastavak takve politike definitivno je i potvrdila odluka da se Dodiku produže sankcije.

Više sreće nije imao ni Čović s EU. Nakon žestoke huškačke nacionalističke kampanje od strane društvenih krugova bliskih HDZ-u BiH i Draganu Čoviću, koja je kulminirala napadima na Haški tribunal i koncertom podrške "hercegbosanskoj šestorci", na kojem je nastupio kontroverzni i u mnogim evropskim državama zbog koketiranja s fašizmom zabranjeni Marko Perković Thompson, HDZ je na sebe uspio navući nedvosmisleno zvanično protivljenje Vijeća za implementaciju mira (PIC), Evropske komisije i Delegacije Evropske unije u BiH, da bi danas Dragan Čović čak došao i u neku vrstu verbalnog okršaja s najvišim funkcionerima Haškog suda.

Tako je svega nekoliko mjeseci bilo potrebno da se mantra o Trumpu kao savezniku Dodikove politike i HDZ-u BiH kao miljeniku Evropske unije raspukne kao mjehur od sapunice. No, kada se uzme u obzir kakvi kadrovi obnašaju funkcije Dodikovih i Čovićevih stratega i savjetnika, ovakvim komičnim političkim kampanjama se nije ni čuditi.


(D.H.)

/////////////////////////////

///////////////////

SAVEZ LOGORAŠA BIH: "Čovićev istup politički motiviran i nedopustiv"

Istup člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića na današnjoj konferenciji o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Sarajevu je krajnje neodgovoran i isključivo politički motiviran, te kao takav nedopustiv, saopćeno je danas iz Saveza logoraša u BiH.



SAVEZ LOGORAŠA BIH: 'Čovićev istup politički motiviran i nedopustiv'

"Čiji je posao, ako ne pravosudnih institucija, da kvalificiraju krivična djela i izriču presude za ista? Možda bi i Haaški tribunal, kako to neki sudovi u Bosni i Hercegovini već godinama rade na štetu logoraša/žrtava torture, prije izricanja presude trebao konsultovati Dragana Čovića i druge bh političke predstavnike da mu oni sugeriraju kako bi pojedine presude trebalo da glase", navedeno je u saopćenju.

 

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini u potpunosti podržava rad Haaškog tribunala i izuzetno cijeni njegov doprinos na polju procesuiranja počinitelja najtežih oblika krivičnih djela ratnih zločina počinjenih nad građanima Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

 

Svjesni smo da će veliki broj počinilaca ratnih zločina ostati nekažnjen, ali ovakav i slični istupi nosilaca najviših političkih funkcija u Bosni i Hercegovini neće doprinijeti njihovom procesuiranju već upravo suprotno.

 

Uvjereni smo da Haaški tribunal neće podleći ovom ali i sličnim političkim pritiscima i da će apelaciono vijeće tribunala, u postupku koji se vodi u predmetu “Jadranko Prlić i dr.”, izreći pravednu presudu, odnosno potvrditi kvalifikaciju udruženog zločinačkog poduhvata, navodi se u saopćenju.

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

22.06.2017.

TARIK HAVERIĆ PROZVAO DRAGANA ČOVIĆA: "LIDER HDZ-a NAPRAVIO JE PRAVNI INCIDENT PRVOG REDA"!

HAVERIĆ PROZVAO ČOVIĆA: "Lider HDZ-a napravio je pravni incident prvog reda"!

Član Predsjedništva Naše stranke Tarik Haverić reagirao je na stav člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića da Haški tribunal, kao i bh. pravosuđe, ne bi trebali koristiti institut udruženog zločinačkog poduhvata u kvalifikaciji događaja na području BiH 92-95.



HAVERIĆ PROZVAO ČOVIĆA: 'Lider HDZ-a napravio je pravni incident prvog reda'!

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

"Dovođenjem u pitanje rada Haškog tribunala, kao i rada pravosuđa, Dragan Čović je napravio incident prvog reda. Presude Haškog tribunala su uređene Statutom tog tijela i normama međunarodnog krivičnog prava te nisu stvar impresija nosilaca vlasti bilo koje od članica UN, pa tako ni BiH. S obzirom na to da je izjavu dao na konferenciji o radu ICTY-ja, a u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Čović bi morao povući ovaj neodgovorni zahtjev koji BiH svrstava u red izolacionističkih režima koji ne priznaju međunarodne pravne norme i sudove. Dragan Čović ne bi smio učiti Haški tribunal pravnoj pameti“, kazao je Tarik Haverić.

 
Koliko bi se političara u Evropi moglo održati na funkciji kada bi se potvrdilo da su iz privatnih potreba skretali vodotokove, kao što je učinio Čović, pita se Haverić.

 

Pa ipak, on se neobaviještenim međunarodinim sagovornicima uporno predstavlja kao “nosilac evropskih vrijednosti”.

 

Upravo njegova najnovija izjava potvrđuje da politika koju vodi nije u skladu sa evropskim političkim standardima. 
 
„Jasno je da bi Dragan Čović volio da i na međunarodni krivični tribunal može ostvariti isti politički utjecaj koji vrši na pojedine instance u BiH, gdje su u procesima protiv njega u toku postupka nestajali dokazi. Međutim, sa ICTY-jem će to teže ići: njegove presude moraju izvršavati svi nosioci izvršne vlasti svih zemalja, a činjenica da Čović ne poštuje taj imperativ pokazuje da nije dostojan funkcije koju obnaša, i da politika koju vodi nanosi trajnu štetu Bosni i Hercegovini i njenim građanima“, zaključio je Haverić.

22.06.2017.

KO JE SAUDIJSKI PRESTOLONASLjEDNIK: VOĐA AGRESIVNE POLITIKE PROTIV IRANA

Ko je saudijski prestolonasljednik: Vođa agresivne politike protiv Irana

Juni 22. 2017.


Najmlađi ministar odbrane na svijetu i prvi u redu za preuzimanje trona, 32-godišnji prestolonasljednik Saudijske Arabije  Mohammed bin Salman Al Saud također je i zamjenik premijera ovog kraljevstva.

Rođen je 31. augusta 1985. godine. Njegova majka, princeza Fahda bint Falah bin Sultan bin Hathleen, je iz plemena Ajman čiji lider je njen otac Rakan bin Hathleen.

Mohammad bin Salman je 2008. godine oženio princezu Sarah bint Mashhoor bin Abdulaziz Al Saud. Imaju troje djece.

Obrazovanje

Osnovno obrazovanje je završio u Rijadu, prijestolnici ove države, gdje je kotirao kao jedan od 10 najboljih učenika kraljevstva.

Diplomirao je pravo na Univerzitetu Kralj Saud gdje je bio drugi najbolji u klasi. Dok je bio univerzitetski student, Mohammed bin Salman prošao je veći broj programa obuke i treninga.

Nakon što je diplomirao, Mohammed bin Salman pokrenuo je nekoliko firmi prije nego se aktivirao u saudijskoj administraciji. Radio je kao generalni sekretar Konkurentskog vijeća Rijada, specijalni savjetnik predsjednika Odbora Fondacije Kralj Abdulaziz, te kao član Odbora povjerenika udruženja za razvoj Albir.

U sklopu svog filantropskog rada, Mohammed bin Salman je uspostavio i Fondaciju MiSK, neprofitnu organizaciju koja radi na poboljšanju učenja i liderskih vještina saudijske omladine i razvija start-up kompanije širom države kroz razne poslovne inkubatore.

Godine 2013. dobio je nagradu bliskoistočnog Forbesa „Osoba godine“ kao predsjednik Omladinskog centra Kralj Salman, također poznatog kao Fondacija MiSK. Time je odato priznanje njegovoj podršci mladima Saudijske Arabije i njihovom razvoju.

Politika

Mohammed bin Salman započeo je svoje političko putovanje 2007. kada je dvije godine radio kao savjetnik Vijeća ministara. On je 2009. postao specijalni savjetnik svome ocu, koji je tada bio guverner Rijada, te nastavio raditi za komisiju eksperata u saudijskom kabinetu kao povremeni savjetnik do marta 2013. godine.

Mohammed bin Salman je imenovan ministrom odbrane 23. januara 2015. godine nakon što je njegov otac preuzeo tron. Iste godine, imenovan je zamjenikom prestolonasljednika. Najpoznatija odluka Mohammeda bin Salmana kao ministra odbrane je vođenje operacije “Odlučujuća oluja”, međunarodne koalicije u Jemenu na čelu sa Saudijskom Arabijom, a koja je pokrenuta dva mjeseca nakon njegovog imenovanja. Operaciju vodi osam država gdje su sunitski muslimani većina i koji se bore protiv pobunjeničkog pokreta Husi koga podržava Iran.

Za novog princa se kaže kako vodi veoma agresivnu politiku protiv utjecaja velikog rivala, Irana.

Prije njegovih posljednjih imenovanja, Mohammed bin Salman proveo je nekoliko godina kao pomoćnik oca. Ranije je bio predsjednik Kraljevskog vijeća kada je kralj Salman bio prestolonasljednik, gdje je počeo uvoditi promjene.

Uz postojeće poslove, Mohammed bin Salman je također prvi čovjek Vijeća ekonomskih odnosa i razvoja koje nadgleda ekonomske poslove kraljevstva, a koje na kraju kreira i političke i sigurnosne politike.

Stavovi

Aprila 2016. godine je uveo program Vision 2030 – vizija budućnosti Saudijske Arabije – kojem je cilj da kraljevstvo bude srce arapskog i islamskog svijeta, lider investicija i mjesto koje povezuje tri kontinenta.

Reformska inicijativa ima za cilj diversifikaciju i privatizaciju ekonomije čime bi ona bila manje ovisna o nafti. Do 2030. godine, inicijativa želi uspostaviti sistem elektronske Vlade (e-government).

Mohammed bin Salman poziva na više mogućnosti poslovanja u Saudijskoj Arabiji, i za porodice i za mlade. Kabinet je usvojio regulaciju za slabljenje moći vjerske policije, tijela koje je uspostavljeno u maju 2016. godine.

U pokušaju da prevaziđe tradiciju, Mohammed bin Salman je također aktivirao mlade učenjake saudijskih muslimana koji su aktivni na društvenim mrežama i poznati među omladinom što je u suprotnosti sa starijim učenjacima koji uspostavljaju zvaničnu vjersku politiku i često objavljuju vjerska mišljenja.

(Kliker.info-Aljazeera)

















22.06.2017.

SERGE BRAMMERTZ POKLOPIO MLADENA IVANIĆA I MILORADA DODIKA: "SRBIJA I ENTITET RS-a MORAJU IMATI ČASTI DA PRIZNAJU GENOCID U SREBRENICI"

BRAMMERTZ POKLOPIO IVANIĆA I DODIKA: "Srbija i RS moraju imati časti da priznaju genocid u Srebrenici"

'Teško će početi pravo pomirenje dok se to ne dogodi', poručio je glavni tužitelj Haškog suda, Serge Brammertz.



BRAMMERTZ POKLOPIO IVANIĆA I DODIKA:  'Srbija i RS moraju imati časti da priznaju genocid u Srebrenici'

Glavni tužitelj Haškog suda Serge Brammertz smatra kako se treba nadati da će Srbija i bh. entitet Republika Srpska službeno priznati da je u Srebrenici počinjen genocid 1995. godine. Prema njegovim riječima, "to jednostavno nije za diskusiju".

 

"Te vlasti (Srbije i Republike Srpske) moraju imati časti i hrabrosti da priznaju istinu. To nije potpuno rješenje, ali teško je vidjeti da će se taj problem početi rješavati i da će početi pravo pomirenje ako i dok se to ne dogodi", naveo je Brammertz u intervjuu sarajevskom Oslobođenju.

 

I iz Srbije i iz bh. entiteta Republika Srpska uporno ponavljaju da se u Srebrenici tokom proteklog rata dogodio zločin, ali ne i genocid.

 

"Haški sud je osudio pojedince za zločine, uključujući genocid. Optuženi za genocid vole reći da su 'radili u ime Srbije', minimizirajući vlastitu krivicu i pokušavajući stvoriti 'kolektivnu krivicu'", rekao je Brammertz.

 

Kako kaže Brammertz, "negiranje genocida koji je počinjen u Srebrenici postalo je uobičajeno".

 

"Rekao bih da je genocid najosjetljivije pitanje za žrtve, posebno za obitelji onih 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u Srebrenici i onih 30.000 žena, djece i starijih koji su bili terorizirani i silom istjerani iz svojih domova", naveo je.

 

Ukazuje i kako se žrtve i njihove obitelji "još bore da obnove svoje živote".

 

"Svi mi to trebamo zapamtiti i pružiti im podršku", zaključio je Brammertz.

 

Reakciju glavnog tužitelja Haškog suda Sergea Brammertza dolazi u vrijeme aktuelne rasprave u BiH oko Krivičnog zakona i prijedloga Vijeća ministara BiH da se sankcionira negiranje genocida a čemu su se usprotivili bezmalo svi lideri vladajućih i opozicionih stranka u Republici Srpskoj.

 

Tako je  predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pozvao sve poslanike iz RS u Parlamentu BiH da glasaju protiv takvih izmjena Krivičnog zakona BiH.

 

"To govori o tome da bi vi ovdje u udžbenicima mogli da izučavate da su Srbi počinili genocid, da naša djeca to uče, što nije tačno, kao ni to da je RS nastala na genocidu", napomenuo je Dodik. 

 

Srpiski član Predsjendištva BiH, Mladen Ivanić, govori isto kao i Dodik, samo to čini na perfidniji način.

 

Ivanić za svoju najveću zaslugu smatra to što je, mimo ovlaštenja Predsjedništva BiH, pisao pisma Međunarodnom sudu pravde kako bi spriječio reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid.

 

Štaviše, Mladen  Ivanić je danas poručio da se o genocidu i zločinima ne bi trebalo ni govoriti, pravdajući to podlom zamjenom teza da se svaki govor o genocidu i zločinama tobože svodi na to da su „samo Bošnjaci žrtve“.

 

"Nastavak stare tradicije u kojoj su samo Bošnjaci žrtve dodatno će nas unazaditi. Nakon svakog poteza motivisanog takvim stavom sve je manje BiH“, rekao je Ivanić.

 

Drugim riječima kazano, Mladen Ivanić odriče pravo Bošnjacima da govore o genocidu, pri čemu ne nalazi ništa sporno u tome da se genocid javno poriče.


/////////////////////////////////////

SAMO KULTURNO, PREDSJEDNIČE: Dok je trajao govor predsjednika Haškog suda Agiusa, njegov kolega Ranko Debevec KOPAO NOS (FOTO)

Haški tribunal je u skoro 25 godina postojanja procesuirao i istražio veliki broj predmeta, ali je njegov uticaj u regiji smanjen zbog političke neodgovornosti, revizionizma i negiranja zločina, rečeno je na konferenciji u Sarajevu


SAMO KULTURNO, PREDSJEDNIČE: Dok je trajao govor predsjednika Haškog suda Agiusa, njegov kolega Ranko Debevec KOPAO NOS (FOTO)

Predsjednik Haškog suda Carmel Agius se zahvalio svim bivšim i sadašnjim radnicima Tribunala na njegovoj uspješnosti. “Ova konferencija će biti vrhunac postojanja Međunarodnog suda”, kazao je Agius.

 

I dok je trajao pozdravni govor Carmela Agiusa, predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, njegov kolega, predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec je prevrtao po papirima i nekulturno kopao nos.

 

(SB)

 

 

22.06.2017.

AMERIČKI PREDSJEDNIK DONALD TRUMP POTPISAO ODLUKU O ZAPADNOM BALKANU: MILORAD DODIK I DALjE NA "CRNOJ LISTI" SAD!

TRUMP POTPISAO ODLUKU: Dodik i dalje na "crnoj listi" SAD!

Na ranije objavljenoj listi su, između ostalih, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Sonja Karadžić-Jovičević, Momčilo Krajišnik, Ljiljana Zelen-Karadžić i Aleksandar Karadžić




TRUMP POTPISAO ODLUKU: Dodik i dalje na 'crnoj listi' SAD! - 3

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

"Američki predsjednik Donald Trump donio je odluku o zapadnom Balkanu, kojom se produžavaju vanredne mjere koje je prije 16 godina donio bivši američki predsjednik George W. Bush", objavila je Bijela kuća danas.

 

Odluka između ostalog obuhvata i objavu tzv. crne liste osoba i organizacija koje su pod sankcijama SAD-a zbog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prijetnje nacionalnoj sigurnosti i interesima SAD-a. Od početka ove godine na listi se nalazi i lider SNSD-a i RS-a Milorad Dodik.
 
Trump je prvi put od preuzimanja dužnosti potpisao neku izvršnu odluku koja se odnosi na zapadni Balkan te je produžio za još jednu godinu.
 
Bush je 26. juna 2001. godine donio izvršnu uredbu kojom se proglašava da su ugroženi interesi SAD-a od pojedinaca i organizacija u BiH, Makedoniji i na Kosovu.

 

Ona predviđa niz pravnih posljedica, uključujući blokadu imovine, zabranu ulaska u SAD i finansijskih transakcija za haške optuženike i oko 150 osoba i organizacija koje se dovode u vezu s optuženicima za ratne zločine, terorističkim organizacijama ili podrivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

 

Washington smatra da te osobe ugrožavaju mir i proces stabilizacije u regionu. 
 
„Prijetnja koja se ogleda u postupcima osoba koje su uključene, pomažu ili finansiraju ekstremističko nasilje u Makedoniji i na drugim mjestima na zapadnom Balkanu, ili u opstrukcijama provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i rezolucije UN-a na Kosovu nije otklonjena", navedeno je u odluci koju je, nakon Busha i Baracka Obame, potpisao i Trump.
 
Na osnovu te Bushove odredbe iz 2001. godine formirana je tzv. crna lista osoba i organizacija s kojima je američkoj vladi i kompanijama zabranjeno sarađivati te kojima se u SAD-u blokiraju imovina i novčane transakcije.

 

Listu, na koju se stavljaju osobe koje obuhvata i ova odluka, kao i druge sličnog tipa, objavljuje Ured za kontrolu stranih sredstava (OFAC), koji djeluje u sklopu američkog ministarstva finansija.
 
Na ranije objavljenoj listi su, između ostalih, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Sonja Karadžić-Jovičević, Momčilo Krajišnik, Ljiljana Zelen-Karadžić i Aleksandar Karadžić.

 

Tu su, također, Milovan Bjelica, Ljubomir Borovčanin, Stojan Župljanin, Duško Sikirica, Milan Simić, Senad Šahinpašić, Hasan Čengić, Bakir Alispahić, Ljubo Ćesić, Valentin Ćorić, Savo Krunić, Zoran Petrić i Naser Keljmendi

 

(SB/Vijesti.ba/Fena)  


/////////////////////////////////
22.06.2017.

EDIN POBRIĆ: ŠTA JE TO ČITAO DžEVAD KARAHASAN!?

Edin Pobrić: Šta je to čitao Dževad Karahasan!?


Edin Pobrić

Autor
21.6.2017. 


Edin Pobrić: Šta je to čitao Dževad Karahasan!?
Foto: K. Softić; šg
//////////////////////

Izdvajamo

  • Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Njen zadatak je da u modifikovanom vremenu svede stvarnost na jednu tačku, jer vrijeme, kako to kaže Paul Riccoeur , postaje ljudsko u onoj mjeri kada je artikulisano na jedan narativan način, a sama priča dobiva svoje značenje kada postane uslov vremenskog postojanja. U svim „velikim pričama“ čovjek je oduvijek težio nekom poretku u kome će dobro i zlo biti odvojeno i time jasno pozicionirano. Bog i đavo su oduvijek bili personifikacije čovjekove iskonske želje da sudi prije nego što razumije. Na toj želji, između ostalog, utemeljen je svaki oblik ideologije. Ona svoje izmirenje s čovjekom pronalazi na onoj liniji prevoda jezika ljudskog relativizma u dogmatski diskurs u kojem uvijek neko mora govoriti istinu, a drugi lagati. To je vjekovna ljudska nesposobnost da se gleda naspram nekog vrhovnog suda. Roman je sve suprotno. On svojim žanrovskim postankom odbacuje mišljenje zasnovano na binarnim opozicijama. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije.“ (E.P., str, 70-71)

..................................

Dževad Karahasan, profesor, pisac, predsjednik Društva pisaca u BiH, dao je opsežni intervju za Život: časopis za književnost i kulturu (god, LXV br 1-2, 2017). U svom intervjuu, moj kolega, profesor Karahasan govori, između ostalog, o svojoj književnosti, književnoj sceni BiH, književnoj kritici, govori o ideologiji, o mržnji, o tome kako je bio nepravedno napadan, vrlo često neshvaćen i sa dozom cinizma primjećuje:“(…)neprijatelja se smije napadati lažima i klevetama, argumentima i falsifikatima, uvredama i istinama“. (Karahasan, Život, god, LXV br 1-2, 2017, str. 8)

U istom intervju, na moje veliko iznenađenje, dvije stranice teksta, moj kolega, posvećuje mojoj malenkosti, fiktivno i proizvoljno se referišući na posljednju knjigu koju sam objavio, Priča i ideologija: semiotika književnosti, Sarajevo: Samouprava, 2016. U nimalo ugodnom tonu, s visoka, autoritativno, s dozom cinizma i ironije, profesor Karahasan kreće u težak obračun s kojim, paralelno, izražava žaljenje što nema dijaloga o književnosti!?

Karahasan tvrdi I.: „Mi nemamo književnu kritiku, nemamo nijednu formu razgovora o književnosti, a književnost je, prije svega, razgovor(…) Živimo u društvu koje se raspalo, sve vrijednosti i svi autoriteti su dovedeni u pitanje, obrazovni sistem se sistemski uništava. U tom ambijentu se gube obziri i nestaju pitanja, svako osjeća da ima pravo izjaviti i objaviti sve što mu padne na um. A tu sve postaje prah, nastaje svijet bez čvrste tačke.“ (Karahasan, str. 14)

Nakon što je pripremio čitatelja za prostor u kome se sve raspalo, kolegi Karahasanu je bio neophodan primjer u liku i djelu Edina Pobrića. I gle čuda, u potpunosti  uvjeren da svijet mora biti onakav kako ga profesor/pisac Karahasan zamišlja, i da shodno tome u tom svijetu svi činimo i govorimo onako kako on misli (kao u profesorovim romanima), dovelo je Karahasana, nažalost, „do jedne sasvim posebne vrste nesporazuma i s realizmom i sa realnošću, u kojoj ne pomaže ni znanje, ni iskustvo.“

Kad se pročita intervju, i u tom intervjuu sve ono što je o meni izgovorio profesor Karahasan, i kada se, s druge strane, pročita dio iz knjige Priča i ideologija, pod nazivom Žanr romana, čovjek shvati da su Karahasanove tvrdnje mogle biti rezultat samo dvije opcije: Ili, profesor Karahasan nije čitao moju knjigu pa je na osnovu glasina i novinarskih naslova i podnaslova popljuvao ono o čemu je on umislio da sam pisao (što bi bilo vrlo neozbiljno za jednog profesora), ili je pročitao knjigu i iz nekih razloga, njemu znanih, nažalost, napao „lažima i klevetama, argumentima i falsifikatima, uvredama i istinama.“

Kolega Karahasan tvrdi II: „Moj kolega je, primjera radi, objavio knjigu u kojoj tvrdi da roman nije potekao iz epske tradicije, nego iz tragedije. To znači da je Heliodorov roman Povijest lijepe Harikleje ili Etionuka potekao iz Sofoklove tragedije, recimo Antigone, a Tristram Šendi Lorensa Sterna iz Magbeta.“ (Karahasan, str.15)

Mora se priznati, dosjetljivo ali i plitko, a bilo bi čak i smiješno da nije tragično, u korespodenciji sa istinom, za jednog ozbiljnog profesora kakvim se predstavlja Karahasan. Šta sam, u stvari, napisao:

„Iako je za Lukácsa roman izraz svijeta koji je u stalnoj duhovnoj krizi, a to je poimanje koje se bitno razlikuje od Hegelovog, ipak je pogriješio u jednom. Lukács je poetiku romana, kao i Hegel, posmatrao kroz filozofiju povijesti i time je historiji dao nužno linearni slijed (ni roman ni poetika romana ne posmatra povijest na taj način), pa je za posljedicu toga njemu roman „nastavak epske tradicije u novom ruhu“[1]. Taj slijed dosljedno mogu, eventualno, preuzeti trivijalni i historijski romani[2] u kojima se akteri pojavljuju kao tipovi a ne karakteri, i koji su kao takvi nepovratno udaljeni od one zone uzbudljivosti, kako elaborira u svojim Lektirama Tvrtko Kulenović[3] razliku između trivijalnog i umjetničkog, i pokrivaju zonu zanimljivosti. To su, na primjer, romani Waltera Scota[4] koji u konačnosti nemaju ništa zajedničko sa romanima Meše Selimovića, pa time i cijele one linije na kojoj se formirao roman kao književno-umjetnički žanr. Dakle, epska tradicija je samo jedna od linija nastanka i „razvoja“ romana. Uostalom, još od F. Nietzschea je poznato da je potraga za uzrocima golemi nesporazum, uzaludno traženje početka koje sprečava da se stvari vide onakve kakve jesu. Nastanak romana nije tekao jednom rijekom i pravolinijski, nego se etablirao kroz niz podzemnih tokova, ulijevanja i račvanja s nekoliko različitih „voda“. Ukratko rečeno, porijeklo romana dolazi kroz povijest s najmanje četiri istovrijedne dimenzije (podvukao E.P.): najprije sa onim Homerovim epskim prelaskom s arhaičnog svijeta Ilijade na prosvjetiteljski um koji se može uočiti u Odiseji, zatim kroz tradiciju proze gdje su osnovne preteče grčka historiografija i filozofija (sokratovski dijalog i menipejska satira) pa već sa Platonovom pričom o Atlantidi govorimo o počecima romana, a Ksenofontov Odgoj Kirov, u ovom kontekstu, možemo smatrati prvim romanom, nadalje tu je poseban tip helenističke proze u kojoj se razvija model ljubavne i avanturističke priče s jednostavnim zapletom: sastanak – rastanak – ponovni sastanak, i najzad, to je 17. stoljeće kada imamo roman u formi u kojoj ga prepoznajemo i danas. Ako je pored plastičnosti žanra svojstvo temporalnosti osnovno poetsko načelo romana, onda je roman mogao nastati samo kao novovjekovna tvorevina, kao produkt razvoja nauke i filozofije koje svoju krunu, naspram srednjovjekovne evropske misli, dobivaju u 16. i 17. stoljeću. Roman, dakle, nije i ne može biti neposredni nasljednik epa (podvukao E.P.). Sličnost s epom proizilazi iz vanknjiževnog konteksta: tematika i položaj i jednog i drugog žanra unutar književnih epoha koje su u umjetničkom smislu, možda, u najvećoj mjeri i odredili. Roman je, pradoksalno rečeno, reprezentativna vrsta moderne[5] i žanr kakvog prepoznajemo nakon Cervantesa, a gdje mu Balzacov zahtjev, da treba biti u skladu sa naučnim i filozofskim dostignućima, daje konačno usmjerenje.“ (E. Pobrić: Priča i ideologija: semiotika književnosti, str. 68-69)

Kolega Karahasan tvrdi III: “Naprotiv, historija književnosti nas uči da roman nastaje u svijetu i vremenu u kojima tragedija više nije moguća. Tragediju, naime, naseljavaju heroji, polubožanska bića koja se ne kolebaju i ne pitaju, jer osjećaju, misle i djeluju u skladu s principima herojske etike“. (Karahasan, str. 15)

Pisao sam: „Ako se baš mora odabrati linija u kojoj ćemo prepoznati čiji je roman sljedbenik, onda nije u pitanju ep nego tragedija. To je onaj žanr koji cjelovit u drami više ne postoji nego se njegove značajke pronalaze unutar poetskih određenja drame u užem smislu, ali se na isti način njegov suštinski žanrovski oblik tragičkog[6] može pronaći gotovo u svim vrstama umjetnosti. Po Aristotelu, suština tragičkog nalazi se u drastičnom preokretu, padu iz sreće u nesreću, u kome tragični doživljaj ne slijedi toliko zbog nekog etičkog defekta koliko zbog ogrešenja, prelaska granice kao posljedice čovjekove nesposobnosti da prepozna mjeru stvari.[7] Nadalje, sama činjenica da je čovjek konačan i da ne mogu a da ga ne uzbuđuju problemi uzajamnog odnosa života i smrti, i da je historija čovječanstva zasićena tragičnim događajima, i ako je roman, zbog svoje temporalne ose, najbliži pojavnoj stvarnosti u odnosu na sve druge književne žanrove, onda nije čudno što je oduvijek bio sklon tragičkoj formi –  onoj vječnoj čovjekovoj potrazi, rođenoj iz sukoba pojedinca i svijeta, za mjerom stvari.

Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari. Njen zadatak je da u modifikovanom vremenu svede stvarnost na jednu tačku, jer vrijeme, kako to kaže Paul Riccoeur[8], postaje ljudsko u onoj mjeri kada je artikulisano na jedan narativan način, a sama priča dobiva svoje značenje kada postane uslov vremenskog postojanja. U svim „velikim pričama“ čovjek je oduvijek težio nekom poretku u kome će dobro i zlo biti odvojeno i time jasno pozicionirano. Bog i đavo su oduvijek bili personifikacije čovjekove iskonske želje da sudi prije nego što razumije. Na toj želji, između ostalog, utemeljen je svaki oblik ideologije. Ona svoje izmirenje s čovjekom pronalazi na onoj liniji prevoda jezika ljudskog relativizma u dogmatski diskurs u kojem uvijek neko mora govoriti istinu, a drugi lagati. To je vjekovna ljudska nesposobnost da se gleda naspram nekog vrhovnog suda. Roman je sve suprotno. On svojim žanrovskim postankom odbacuje mišljenje zasnovano na binarnim opozicijama. Zahtjev romaneskne riječi nije da sudi, nego da razumije.“ (E.P., str, 70-71)

Kada kolega Karahasan govori istinu, ali stavljajući iskaz u sasvim drugi kontekst, izgleda ovako: „Roman je sve suprotno tome, roman u književnost uvodi individualca, otpadnika, skeptika. Nijedna se zajednica ne prepoznaje u junaku romana, jer on je uvijek osamljeni pojedinac, prognanik, otpadnik.“ (Karahasan, str. 15)

Kolega Karahasan tvrdi V: „Temeljni princip evolucionističke historije književnosti kaže da jedna dovršena forma ne proizvodi drugu formu. Iz soneta ne može nastati madrigal, iz rubaije se ne razvija gazel, iz tragedije ne može nastati nešto što nije tragedija. Ovca rijetko rodi kravu, a i onda kad je rodi to se odigra u glavi profesora književnosti, a ne u stvarnom svijetu“. (Karahasan, str. 15)

Pisao sam: „Roman čija se dimenzija tragičkog, za razliku od drame,  redovno ispoljava u govoru tišine – u neizrecivosti, samo je sljedbenik tragedije (podvuka E.P.). Tragedija može bez smjehovne kulture (iako jedna od najpoznatijih tragedija, Shakespeareov Hamlet, posjeduje, pored tragične, upravo dimenziju smijeha i ironije), a apsolutnu epsku distancu (jedno od načela na osnovu kojeg je moguće uspostaviti razliku između epa i romana) razara upravo smijeh koji se u obliku ironijskog diskursa nalazi u samoj poetici romaneskne priče. Smijeh je po svojoj prirodi neprijateljski prema hijerarhiji, klanjanju pred autoritetima. Smijeh je rušilac svih tabua i shema o rangovima. Tamo gdje je smijeh, tu je anarhija. Međutim, za razliku od ostalih anarhija, smijeh unosi naspram sebe veliku razliku: anarhična poplava stvara nered, a ponekad i haos, a poplava smijeha od nereda i haosa rađa red i harmoniju. Smijeh unutar romaneskne riječi, preobražen u ironiju, parodiju, grotesku ili pastiš preobražava i obnavlja svijet. Smijeh ne poznaje udaljenost, on spaja. U krajnjoj instanci, smijemo se zbog toga što smo jedina vrsta na zemlji koja je svjesna svoje smrtnosti. A o smrti, u principu, ne govori epski diskurs, nego ironijski. Ironijski diskurs je u stanju pokazati smrtnost i zla koje pobjeđuje, a ep uvijek potvrđuje besmrtnost junaka koji gine. Ep je, ali i tragedija, „tužna pjesma“ o nenadoknadivom gubitku heroja, ali u isto vrijeme su i oda ideji o „produžavanja čovjekovog života u čovječanstvu i (ili) u Bogu“.[9] Ukrštavajući se s problemom tragičnog na novi način, na onom mjestu na kojem se ocrtava vječna neusklađenost pojedinca i svijeta, romaneskni žanr, putem smjehovne kulture, pokušava ideju smrt i tragičnosti učiniti sastavnim dijelom onoga što je živo. S romanom, netragički likovi postaju junacima tragičkih situacija. Stoga je smijeh u romanesknoj riječi, u različitim svojim oblicima – od komičnog do ironije – jedan od načina, između ostalog, na koji savremeni čovjek pokušava učiniti prihvatljivom nepodnošljivu ideju vlastite prolaznosti. (E.P. str. 71)

Kolega Karahasan tvrdi VI: „Zašto je moj kolega ipak odlučio da roman dobije iz tragedije, a kravu iz ovce? Valjda zato što mu je ćeif, zato što u našem slobodnom svijetu čovjek ima pravo bez nelagode govoriti šta ga volja, jer znanje, pravila i autoriteti više ništa ne znače, zato što se stari obrazovni sistem sasuo u prah i nikog ni na šta ne obavezuje.“ (Karahasan, str. 16)

Pisao sam: „Zbog svega navedenog, nije ni malo slučajno što roman kao moderni žanr počinje u 17. stoljeću kada vrijeme, za razliku od srednjeg vijeka, postaje ovozemaljsko. Naravno, kako je već rečeno, da je bilo romana i prije Cervantesovog romana Don Kihot, ali roman kakvog prepoznajemo danas, konstruira se upravo u ovom periodu kada historijsko-biografska osa poništava linernu osu epa i avanturističkog romana[10], dakle u vremenu racionalizma i prosvjetiteljskog uma, perioda koji je neprikosnoveno odredio evropsku misao modernog doba“. (E.P. str. 72)

Na kraju (s obzirom da riječi i sintagme nastanak, razvoj, porijeklo, sljedbenik, moderni roman, roman prije Cervantesa itd. nisu sinonimske riječi), a kako sam posve siguran da neću dobiti demant profesora Karahasana, i da će javnost ostati uskraćena za malu dilemu, da li je ili nije čitao moj kolega knjigu o kojoj mu se tako ćefnulo da zdušno govori, bio bih zadovoljan da makar profesor Karahasan objasni javnosti: ko od profesora zamišlja krave, ovce, gazel(e) i sonete a govori/piše o epu, tragediji i romanu!?

[1] Lukácseva teza nije uspostavljena na osnovu pjesničkih rodova o kojima je, na primjer, pisao E. Staiger u knjizi Temeljni pojmovi poetike, nego se odnosi na tezu da je ep kao žanr, a ne epsko kao rod, isključivi prethodnik romana.

[2] To su romani u kojima se radnja odigrava u historijski značajnom periodu koji karakteriziraju neki prelomni događaji kao što su ratovi, osvajanja, revolucije itd, pa je otuda i struktura romana obilježena rekonstrukcijom običaja i mentaliteta prikazanog vremena. Na isti način, ovaj tip romana se skoro po pravilu prepoznaje po auktorijalnom pripovijedanju pa su u priču redovno uključene moralističke digresije.

[3] Tvrtko Kulenović: Lektira III: (ogledi i prikazi). Sarajevo: Svjetlost, 1988.

[4] Vidjeti tekst Literarizacija historijskog diskursa; E. Pobrić. U: Ivanhoe; Scot Valter. Sarajevo: BH Most, 2005, str. 5-10

[5] Moderna ovdje nije ni u kom slučaju sinonim za modernizam, čak su u izvjesnoj mjeri ova dva pojma u opreci. Moderna vremena i moderna počinju sa Descartesom i u sebi baštini ideju progresa, napretka, cjelovitosti i racionalnosti subjekta, vladavinu logosa itd., dakle to su ona društva koja su se posvetila materijalnom i tehnološkom napretku. Modernizam, s druge strane, kao književno-umjetnička epoha 20. st. s romanima Kafke, Prousta, Bulgakova itd. prevazilazi i kritikuje svaku od nabrojanih ideja. Roman je, naprosto, moderan žanr. A sam pojam modernosti je, treba reći, u najmanju ruku čudan pojam. S jedne strane, to je očajanje zbog toga što ništa nije trajno, a s druge, radost zbog saznanja da nakon te „smrti“ svaka forma ima mogućnost novog postojanja koje nikada nije bezazleno.

[6] Šire o fenomenu tragičnog i žanru tragičkog vidjeti u knjizi Muhameda Dželilović: Kalhasovo proročanstvo. Sarajevo: Connectum, 2006.

[7] Čitava kultura antičke Grčke može se posmatrati kroz četiri izreke koje stoje uklesane na ulazu u svetište Delfe (Ničeg previše, ničeg preko mjere; Pazi na granice; Omrzni hybris; Najprikladnije je najljepše), a svaka od njih je inkorporirana u strukturu kako monoteističkih religija tako i u socijalnu sliku savremenog svijeta.

[8] Pol Riker: Vrijeme i priča; prijevod Slavica Miletić. U: Treći program Radio-Beograda, br. 72-I-1987. str. 334

[9] Jurij Borjev: Estetika. Sarajevo: Bosanska riječ, 2009.

[10] Linearno vrijeme podrazumijeva hronološko trajanje koje u sebe ne uključuje biografsku svijest o vremenu. Odnosno, junake epa ili avanturističkog romana, kome je svojstveno ovo vrijeme, ne dotiču promjene koje sa sobom donosi prolaznost vremena, nego se one odvijaju, tako reći, mimo njih. Vidjeti šire u knjizi Vrijeme u romanu od realizma do postmoderne; E. Pobrić. Sarajevo: BH Most, 2004.











21.06.2017.

UČENICI IZ JAJCA, VI STE DANAS MOJI HEROJI!

Učenici iz Jajca, vi ste danas moji heroji!


Mr. sci Edin Osmancevic

Autor
20.6.2017. 



Učenici iz Jajca, vi ste danas moji heroji!

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

U Jajcu neće biti otvorena nova srednja škola koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nego će u postojeće dvije biti uvedeni historija i geografija Bosne i Hercegovine, a učenici će dobiti i mogućnost da izaberu obilježja na svjedodžbama, potvrdila je ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Katica Čerkez. Na upit kako je došlo do ovog obrata, Čerkez je istaknula da je do toga, među ostalim, doveo snažan pritisak međunarodne zajednice koja se protivila otvaranju nove škole.

Dakle učenici iz Jajca su protiv podjela grada. Oni smatraju da će podjele u srednjim školama od njihovog grada napraviti novi Mostar, ‘u kojem će se svi mrziti’. Složni iz Jajca oni poručuju; „Za nas, koji se protiv produbljenja segregacije u Jajcu borimo već godinu dana, današnja vijest predstavlja veliku satisfakciju i dokaz da je već načinjene političke odluke moguće okrenuti u svoju korist, ali samo ukoliko smo dovoljno ustrajni i ukoliko verujemo u promenu. Mi smo u našu borbu verovali istim intenzitetom od prvog dana, pa sve do danas!“

Ova djeca su dokazala da su dostojna divljenja i poštovanja! To su ta ista djeca na koje su danas ponosni svi antifašisti, prije svega oni iz 1941. sa Sutjeske, Neretve, Kozare, Drvara, Kadinjače, oni koji su zajedno, rame uz rame, ginuli za ideale slobode, suživota, ravnopravnosti i jednakosti. Na njih su ponosni i svi oni antifašisti iz ’91 koji su vjerovali u ove ideale i za taj ideal dali ono što je najvrjednije: svoje živote! I upravo je to ono što želim da istaknem u ovom tekstu: „Odbrana tradicionalnih vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva koje krase mentalitet i karakter bosanskog bitka“! Zato su ovi učenici vrijedni divljenja.

Ovaj genetski kod ili chip ne datira od juče već je uklesan u bosanskog čovjeka davno od vremena dobrih Bošnjana i dobrijih dana Kulina bana! Dakle, od onog vremena kada se nismo razlikovali po vjeri ili imenima i kada smo utočište pružali svima onim koji su iz tih istih razloga bili proganjani. To je bilo ono vrijeme kada smo empatijom i razumijevanjem branili tradicionalne bosanske vrijednosti odbrane čovjeka i njegovih prava i otvoreno se suprotstavljali nepravdi pred razno-raznim osvajačima i krvnicima. Kada smo mislili svojim glavama i kada nam je u centru svega bio čovjek kao individua. Država Bosna je od svog nastanka pa do dolaska Turaka upravo bila preteča današnje Evrope koja je ujedinjena ali duboko svjesna rizika podjela među državama i kulturama koje nas mogu odvesti i u treći svjetski rat. Te vrijednosti do današnjih dana nisu nestale premda je svaki osvajač od Osmanlija, preko Austrougara pa do Kraljevine SHS kao najubojitije oružje u uništavanju tih vrijednosti koristio (ne)pravdu i podjele. Hoćemo li ikada naučiti lekciju iz naše historije?

Zato dragi moji učenici iz Jajca, vi ste danas moji heroji! Vi ste oni koji upravo brane ono na čemu se zasniva naš genetski kod dobrog Bošnjanina iz „dobrijih dana Kulina bana“. U jednom neformalnom razgovoru sa mojim poštovanim kolegom gospodinom Esadom Bajtalom, na njegovu opasku da omladina može donijeti promjene u ovom društvu odgovorio sam sa skepsom da su upravo ta djeca ogledalo svojih roditelja, koji danas apatično čekaju da će im neko drugi donijeti promjene. Kao Free-rideri na tacni. Upravo su ta djeca shvatila da su najveće žrtve prošlog rata, jer im je oduzeto pravo na kvalitetno obrazovanje i budućnost.

Pogriješio sam i želim da vjerujem da oni mogu biti pokretači promjena u društvu! A vi koji i dalje čekate na te promjene bez da ste spremni da se žrtvujete i uhvatite u koštac sa problemima, duboko zavaljeni u fotelje, zaista vas žalim! Negdje ste na tom putu izgubili bosanski genetski kod.

21.06.2017.

AKADEMIK PROF. DR. ESAD DURAKOVIĆ: BOSNU I HERCEGOVINU KAO DRŽAVU NE MOGU SPASITI SAMO BOŠNjACI

Akademik Duraković u Pressingu : Bosnu i Hercegovinu kao državu ne mogu spasiti samo Bošnjaci

Juni 21. 2017.


Jedan od vodećih intelektualaca u BiH, orijentalista i akademik Esad Duraković gostovao je u emisiji Pressing na N1.Da li je realna ‘bošnjačka država’, ako bi se sve zatvorilo u nekih 25% teritorije, da li bi nastao haos?

To bi bila Gaza, jedna enklava u kojoj bi bilo nemoguće živjeti. Srbi i Hrvati bi kazali da neće živjeti sa entitetom koji je većinski radikalan. Jedina alternativa je da se Bošnjaci i svi patrioti za BiH kao suverenu i samostalnu zemlju s tim što nije realan unitarizam koji nam pripisuju. Alternativa je da se Bošnjaci i bošnjačke institucije i akademska zajednica snažno odupru toj početnoj invaziji utjecaja spolja“, kazao je Duraković.

On je istakao da “govori o tim stvarima stavljajući svoju glavu na kocku”.

Rizikujem puno. Optužen sam za antisemitizam, ali svjestan sam da je to u daljoj budućnosti ozbiljna prijetnja opstanku BiH i Bošnjaka. Bošnjaci ne mogu opstati u bošnjačkoj državi.

Navala Arapa u BiH kao da je splasnula?

Ne pratim dovoljno da li dolaze ili ne. Čitao sam da najavljuju masovne dolaske avionima u toku ljeta. Nisam antisemit, nisam antiarap, ne mrzim nikoga. Osjećam se kosmopolitom. Ali vrlo dobro znam da masovno doseljavanje tih ljudi znači da prodajemo vlastiti tlo pod nogama i da jako puno rizikujemo da se promjene naši adeti u BiH, naše navike, da se radikalizira naš kosmopolitizam koji je tradicionalan. Ne znam ko tu ima interesa, možda se pere neki novac, ali predlažem da naši ljudi od pameti gledaju 10-15 godina unaprijed. Na kraju, neka djeluje pravna država jer tu ima jako puno radnji koje nisu u skladu sa zakonom“, odgovorio je Duraković.

Postoji li opasnost da se među turiste involvira neki terorista ili potencijalni napadač u BiH ili negdje drugo u Evropi?

Naravno, jer nikada ne znamo ko sve dolazi. Ako nema takvih onda sama činjenica da dolaze u tako velikom broju znači da BiH nije u prilici da amortizira veliki pritisak. Pretpostavka o mogućim ekstremistima uvijek postoji.

Da li će islamofobija u Evropi i SAD prerasti u nešto gore? Svjedoci smo odmazde, nakon terorističkih napada, na muslimane u evropskim i američkim gradovima.

Margolis, američki autor napisao je jednu knjigu u kojoj navodi da američki teleevangelisti, njihov svećenik, na 75 radio stanica i 125 televizijskih stanica širom SAD-a i Kanade dva puta dnevno govori o tome kako je najveća prijetnja modernom svijetu islam. Zamislite koja je to propaganda. Ko je osudio taj govor mržnje? Niko. Trump je u predizbornoj kampanji uvrijedio jednu muslimansku porodicu čiji je sin dao život za američku državu, samo zato jer je musliman“, kazao je Duraković.

Bh. akademik smatra da će terorizam u svijetu jačati zato što mu se ne oduzima motivacija.

Da bi se zaustavio mora se uspostaviti mir u muslimanskom svijetu. Zapadne zemlje ne bi smjele razarati taj svijet jer to ga generira. Morale bi ne samo zaustaviti ratove, već pomoći tom svijetu da se obnovi kako bi pokazali dobru volju.
Čim neko od muslimana učini neki zločin u Evropi nazove se s teroristom i to s pravom. Ja osuđujem svaki terorizam pogotovo ako je iz muslimanskog svijeta. Muslimani u Evropi su dovedeni u situaciju da se kolektivno pravdaju.

Duraković je kazao da je cilj da se nametne muslimanima u Evropi i svijetu kolektivni osjećaj krivnje tom stigmatizacijom jer su se počeli pravdati da nisu teroristi.

To dalje vodi da se muslimani markiraju kao ekstremisti, a da nakon toga postanu legitimna meta.

Kako da bh. muslimani skinu tu stigmu i da dokažu da nisu teroristi?

Muslimani u BiH imaju samo jedan način i put, a to je da njegove strukture i intelektualci djeluju protiv radikalizacije muslimana. Trebalo bi vidjeti šta je bilo s paradžematima, da li su oni neutralizirani, da li su uključeni u IZ. Nemamo povratne informacije o tome. IZ i svi Bošnjaci moraju uložiti krajnji napor da ne dopuste, a ima vremena, da se ti ekstremistički elementi uključe u BiH i djeluju destruktivno“, mišljenja je Duraković.

Za kraj je kazao da su u ime kršćanstva učinjeni su najveći zločini u svijetu i istrebljene su čitave kulture.

Ja bih bio neuk čovjek kad bih rekao da je to kršćanstvo. To nije kršćanstvo, to je u ime kršćanstva. Prema tome, ovo što rade ekstremisti rade u ime islama. Svaki pucanj i dinamit teroriste je pucanj u samo srce islama. Islam nema nikakve veze s tim.”

U Bosni i Hercegovini su prisutne selefije, vehabije, šiitska zajednica, Arapi koji su kupili bosansku zemlju, pripadnici Gulenovog pokreta, Turci koji su za Erdogana.

Može li BiH, odnosno bosanski muslimani postati žrtve sučeljavanja ovih ideologija uz tradicionalano umjerene muslimane? Na ovo je pitanje odgovorio akademik Esad Duraković gostujući u Pressingu na N1.

Itekako može imati negativne posljedice po BiH, odnosno Bošnjake. Ovdje su selefije prisutne, ali još ne u zabrinjavajućem broju. Ovdje su prisutni i šiiti, iako su relativno mirni i pritajeni, ali su vrlo utjecajni i djeluju na drugi način kroz kulturu i nauku. Imali smo Gulenove škole koje djeluju ideološki, ne vjerski. Zatim smo imali saopćenje turskog ambasadora u BiH kako se iz FBiH potiskuju Gulenove škole i da će ih zamijeniti tzv. Mearif škole“, rekao je Duraković.

On je dodao: “Na prostoru BiH toliko utjecaja, ambicija i aspiracija je nešto što nas mora jako zabrinuti. To treba osujetiti dok nije uzelo maha. Svi oni vide BiH kao svoj prostor. Srećom nisu ga osvojili, ali IZ i naši političari moraju biti svjesni te opasnosti i boriti se protiv nje.

Duraković je komentarisao dešavanja na svjetskoj i lokalnoj političkoj sceni.

Ne vidim u svijetu mnogo dobrih stvari, od BiH i težnje da se dalje dramatično devastira i fragmentira, preko Bliskog istoka i do Sjverne Koreje i nepredvidljivih reakcija Trumpa koje mogu odvesti svijet u kataklizmu. Imamo mnogo razloga za brigu, ali ima i pozitivnih događaja“, smatra Duraković.

Dodao je da vladajuće stranke ustvari “šminkaju stvarnost i prikazuju je onakvom kakva nije”.

Mislim da ljudi na vlasti šminkaju stvarnost i prikazuju je onakvom kakva nije. Često ćemo čuti od naših političara da stanje ide ka progresiji, ali građani to ne osjećaju. Riječ je o jednoj obmani političkoj da bi imali alibi za svoju poziciju i ostali na vlasti prikazujući se pozitivni“.

“BiH kao državu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, nego je nužno da ih podrže i druga dva naroda, ali BiH mogu upropastiti samo Bošnjaci. Važno je da se nađu u druga dva korpusa patriotske snage.

Duraković smatra da bh. političari neće dati ostavke i da ih neće dati.

Oni ne daju ostavke i neće ih dati. Ono što zvuči kao fraza, ali ipak narod treba povući odlučujući potez jer mislim da je došao trenutak da se sve tri političke opcije konačno detroniziraju, da se razvlaste i dođu neke nove snage. U sva tri nacionalna korpusa i oba entiteta. Problem je u tome što oni nemaju ni političke sposobnosti niti volje da mijenjaju stvari na bolje, jer oni profitiraju iz opće političke nedaće“, dodao je.

Ja mislim da je naša situacija da se političke stranke iz sva tri korupa maknu i stupe na snagu neki savezi i koalicije patriotskih stranaka koje će krenuti drukčijim putem od ovoga kojim su išle dosadašnje stranke. Imamo puno ‘disidenata’, pogotovo iz SDA koji se okupljaju i koji znaju da udruženim snagama mogu promijeniti političku scenu u BiH“, ističe Duraković i dodaje:

No, nije dovoljno samo da Bošnjaci budu takvi, treba tražiti političke snage i potencijale u druga dva korpusa“.

Ima li optimizma za budućnost?

Optimizam temeljim na činjenici da su ovi “disidenti” osvojili veliki broj glasova na prošlim izborima. Znam da je narodu dosta političkih partija na vlasti koje 25 godina ne čine ništa kvalitetno. Ja te “disidente” vidim kao nužnost da se izađe iz začaranog kruga, a izgleda da postoje i kapaciteti za to. Njihov uspjeh će zavisiti od toga koliko će ti pojedinci u toj koaliciji uspjeti prevladati vlastite sujete. Jako je važno da i IZ i sve zajednice vjerske se ne vezuju za jednu partiju, nego za onu koja je progresivna i nju podrže“, smatra akademik Duraković.

Dodao je da BiH kao državu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, nego je nužno da ih podrže i druga dva naroda.

BiH kao državu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, nego je nužno da ih podrže i druga dva naroda, ali BiH mogu upropastiti samo Bošnjaci. Važno je da se nađu u druga dva korpusa patriotske snage. Garanti Dejtonskog sporazuma su Srbija i Hrvatska, zemlje koje su izvršile agresiju na BiH. S druge strane, te zemlje obje se nisu odrekle ratnih ciljeva koje pokušavaju realizovati drugim sredstvima i metodama. Kada bi istinski Hrvatska i Srbija imale na umu ili djelovale onako kako govore probosanski, onda ove ekspoziture ne bi djelovale tako destruktivno“, istakao je on.

Na konstatacije da je unitarist, Duraković je odgovorio:

Ja nisam unitarist nego čovjek koji želi da BiH normalno funkcioniše. Stigmatizirajući patriote kao unitariste, želi ih se diskreditirati a to rade isključivo separatisti. Oni koji su isključivo za separaciju BiH i pripajanje drugim zemljama“.

Glede aktivizma učenika iz Travnika i Jajca, Duraković je kazao:

Jako je važna činjenica učenici traže da se ukine taj “aparthejd”, to osnivanje dvije škole pod jednim krovom i to onajčešće od onih ljudi kojima su usta puna Evrope. To su mladi ljudi koji daju lekciju svojim profesorima, ministrima i ostalim“.

Da li vjeruje da će u BiH doći do protesta?

Teško je to reći, samo Bog zna po mom uvjerenju. Mislim da uz ovaj indikator i da će ovaj jedan zamajac pokrenuti i druge pozitivne snage koje su čekale u jednoj apatiji. Ja se nadam možda zato što ja to jako želim“.

Esad Duraković je istakao da je BiH kao država i dalje u smrtnoj opasnosti, ali da pozitivni trendovi postoje.

Ne znam šta reći šta je međunarodna zajednica. Ako je to EU, ona je po mom sudu dehumanizirana. Osim Merkelove, ja ne vidim tu nikakvog vizionara. BiH je izuzetno jaka, jer nakon 25 godina nisu uspjeli da je razgrade. Niti agresori, niti lobisti, ali ona i dalje ostaje. Međunarodna zajednica tvrdi da će biti onako kako se mi dogovorimo. Država je i dalje u smrtnoj opasnosti, ali ima nekih pozitivnih trendova“, ističe Duraković.

Kazao je da je slučaj Mostara pokazao da političari govore jedno, a rade drugo.

Na slučaju Mostara se pokazalo da govore jedno, a rade drugo. Mostar je mnogo više od jednog grada. Na slučaju ideje HDZ-a o ukrupljavanju monolitnih kantona u jedan kanton, sve to upućuje da su bošnjački političari spremni na to da idu na razgradnju BiH i stvore tri entiteta, da oni imaju svoju državicu. Mislim da su toga svjesni ovi politički “disidenti” i da će oni to raskrinkati“.

Još je kazao da političarima ne treba suditi prema rječima, nego prema potezima.

Nijedan političar bošnjački neće reći da želi bošnjačku državu, nego će svi reći da su za bosansku državu ali im trebamo suditi po potezima koje povlače po terenu. Trebamo biti jako oprezni i sumnjičavi prema njihovim namjerama. Mislim da se trude kako će to narodu predstaviti. Tu je formula jednostavna: Bošnjaci mogu opstati isključivo u okvirima BiH“.

Jedan od vodećih intelektualaca u BiH, orijentalista i akademik Esad Duraković gostovao je u emisiji Pressing na N1.

Da li stigmatizacija bh. muslimana i optužbe za njihovu radikalizaciju najavljuju haos i konačni obračun u ovoj zemlji?

Stigmatizacija otkriva namjere onih koji su izvršili agresiju na BiH. Njima treba argument koji će naknadno abolirati Karadžića, Mladića i ostale koji su govorili da u BiH staju na branik kršćanstvu u Evropi“, kazao je Duraković.

On napominje da iz inostranstva i susjednih zemalja stižu ozbiljne optužbe na radikalizaciju bošnjačkih muslimana.

Tvrdim da su te optužbe i stigmatizacija neosnovane i neutemeljene, barem još uvijek. Bosanski muslimani ili Bošnjaci su narod koji je naučio stoljećima da živi ovdje i koji je opstao zahvaljujući svojoj sposobnosti za toleranciju, suživot, uzajamno poštovanje“, smatra Duraković.

Akademik je mišljenja da se nastoji iz inostranstva inputirati BiH, odnosno bosanskim muslimanima da su radikalizovani da bi se imao argument za djelovanje protiv njih jer je islamofobija trend u svijetu.

Ako bi se eventualno dokazalo da Bošnjaci u BiH jesu radikalni u jednom islamističkom smislu onda su oni markirani kao legitimna meta borbe protiv njih, odnosno kao argument za otcjepljenje Herceg-Bosne i Republike Srpske od muslimana. To je jedna konstrukcija, stigmatizacija bosanskih muslimana koja je potpuno neutemeljena i koja otkriva krajnje ciljeve sa konačni obračun.

Stručnjak za terorizam Vlado Azinović kazao je da BiH nema problem s terorizmom, ali ima problem sa mogućim isceniranim terorističkim napadima kako bi se dokazalo da su bh. muslimani radikalni i skloni terorizmu.

To je jako dobro postavljeno. Iako bosanski muslimani nisu takvi – imamo negativan trend, a to je masovno doseljavanje Arapa u BiH. Također imamo izvjestan broj selefijskih zajednica i moguće je da oni koji spolja stigmatiziraju BiH kao potencijalno leglo terorizma, isceniraju nekoliko incidenata kako bi imali argumente da to prenesu kao odliku cijelog naroda. Odgovornost je prije svega na Bošnjacima, njihovim strukturama i Islamskoj zajednici da se odupire jačanju tih mogućnosti za terorističko djelovanje odnosno za infiltriranje nepoželjnih elemenata izvan BiH”, prokomentarisao je Duraković.

Da li se Islamska zajednica (IZ) dovoljno jasno, glasno i odlučno bori protiv radikala? Bila je akcija protiv paradžemata, to je gurnuto pod tepih i ne govori se više o njima. Je li problem nestao ili je tu i “spava”?

Islamska zajednica bi trebalo da čini znanto više nego što čini. Postoji realna opasnost od tzv. vehabija. Imali smo slučaj da je Islamska pedagoška akademija u Bihaću preimenovala se i dobila naziv po saudijskom kralju. Univerzitetska biblioteka u Sarajevu trebala je dobiti naziv po saudijskom kralju. Lično sam osujetio takvu mogućnost kada sam bio član Senata UNSA“, rekao je Duraković.

On je ispričao da je na službenoj stranici Rijaseta pročitao nešto što ga je šokiralo.

Tamo piše da je reis-ul-lema član UO Kulturnog centra kralj Fahd. To je nespojivo jer je selefizam ili vehabizam službena religija u Saudijskog Arabiji. Osim toga po funkciji ne smije biti član UO, a pogotov saudijskog, šiitskog, iranskog ili nekog drugog. Islamska zajednica bi trebala djelovati više i ozbiljnije jer se bojim da u njihovim strukturama ima tih problema, da su se infiltrirale selefije, šiiti itd.

Islamska zajednica u BiH je u posljednje vrijeme zabavljena sama sobom, a stvari su kulminirale sukobom na relaciji predsjednik Sabora Hasan Čengić – reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

Gostujući u Pressingu na N1 televiziji akademik Esad Duraković je iskoristio priliku da kaže kako ‘poštuje Islamsku zajednicu i da je njen član te da je IZ jedna od bitnih vertikala Bošnjaka’.

Ovo govorim da bih instalirao gromobran koji će mi biti potreban jer će biti negativnih reakcija na ovo što govorim. Sukob u IZ po onome što znam sa portala i od prijatelja je vrlo žestok na relaciji reisu-l-ulema i predsjednik Sabora zbog toga što je reis osujećen u mnogim aktivnostima i kompetencijama“, kazao je Duraković.

Voditelj Pressinga Amir Zukić se nadovezao kazavši “da je reis osujećen u pokušajima da depolitizira IZ i da SDA više nema primat”.

To je jako važno. Čengić, valjda iz SDA, vuče IZ u taj podanički odnos prema SDA što ne smije uraditi. IZ se ne smije podanički ili pokroviteljski odnositi ni prema jednoj političkoj partiji“, smatra Duraković.

Akademik je kazao da su u BiH ‘u potpunosti ispreturane nadležnosti’.

Imamo slučaj da Rijaset IZ donosi rezoluciju o bosanskom jeziku. Prvo, o jeziku se ne donose rezolucije, to se utvrđuje naukom. Drugo to nije u kompetencijama Rijaseta. Imali smo primjer da predsjednik države ili član Predsjedništva države presjeca vrpcu na otvorenju džamije. Kod nas su u potpunosti ispreturane kompetencije i nadležnosti. Ne zna se šta treba da radi Rijaset, a šta država. Sve to ide na štetu bošnjačkog interesa i osjećaja kako se treba graditi država.”

Komentarišući ovu temu, Duraković je kazao da će, prema njegovim saznanjima, predsjednik Sabora IZ Hasan Čengić biti opozvan jer je sakupljen dovoljan broj potpisa.

(Kliker.info-N1)



















21.06.2017.

SREDNJOŠKOLCI BiH PROTIV PODJELA U ŠKOLAMA: NEĆEMO U NACIONALNE TOROVE

Srednjoškolci BiH protiv podjela u školama: Nećemo u nacionalne torove


Srednjoškolci ne žele da ih razdvajaju u školama

Srednjoškolci ne žele da ih razdvajaju u školama

///////////////////////////

Srednjoškolci iz svih krajeva Bosne i Hercegovine okupili su se danas na mirnom protestu ispred zgrade kantonalne Vlade u Travniku, tražeći ukidanje segregacije u obrazovanju, odnosno fenomena "dvije škole pod jednim krovom". Nakon sastanka sa kantonalnom ministricom obrazovanja, još jednom je potvrđeno da su male šanse da se želje učenika ostvare.

S transprentima „Segregacija je loša investicija“, i „Ovdje smo da stvaramo budućnost, a ne da ponavljamo prošlost“, srednjoškolci iz cijele BiH danas su u Travniku zatražili ukidanje segregacije u školama i fenomena "dvije škole pod jednim krovom".

„Želimo kvalitetno obrazovanje, a ne podjele... Želimo posao, a ne da nas svrstavaju u torove i vraćaju 20 godina u prošlost“, kaže član Asocijacije srednjoškolaca BiH Faruk Gutić.

Nedugo nakon što su se s transparentima pojavili ispred zgrade kantonalne Vlade, uzvikujući „Zajedno u školu“ i pjevajući pjesmu „Sistem te laže“, srednjoškolce je primila ministrica obrazovanja SBK Katica Čerkez, koja im je poručila da neće biti osnivanja nove srednje škole u Jajcu, ali da se problem „dvije škole pod jednim krovom“ u cijeloj BiH ne može brzo riješiti.

„Njihova inicijativa kao djece je u redu, ali problem koji oni ističu je problem BiH i on se ne može riješiti u par koraka. To je dubinski problem društva koji je definiran i Ustavom i zakonom", kazala je Čerkez.

Ponovila je da ostaje stav da nova srednja škola u Jajcu neće biti osnovana i da će srednjoškolci u tom gradu ostati zajedno u klupama, kao i da su predviđena dva dodatna predmeta

"To su predmeti povijesti i geografije za Bošnjake, a u školama već egzistira islamska i katolička vjeronauka, te bosanski i hrvatski jezik. Mi nismo imali podijeljene škole u Jajcu, ali sad ćemo dobiti dubinsku podjelu unutar razreda jer će jedni slušati hrvatski, drugi bosanski, jedni povijesti a drugi historiju...", istaknula je Čerkez, dodajući da će se na početku godine djeca moći izjasniti koji će simbol biti na njihovoj svjedožbi - naroda, županije ili države BiH.

Iako im je poručeno da od ukidanja „dvije škole pod jednim krovom“, za sada, nema ništa, srednjoškolci nisu obeshrabreni i tvrde da ipak nastavljaju s borbom. Poručuju da odustajanje vlasti od etničke podjele srednjih škola u Jajcu, jeste pobjeda učenika, ali da borba nije završena jer još postoji više od 50 nacionalno podijeljenih škola.

„Tražili smo očigledno nemoguće, a to je ukidanje 'dvije škole pod jednim krovom' u cijeloj BiH. To nam neće biti ispunjeno jer je previše kompliciran naš sistem, a i politika ima prste u tome. Ipak, ne odustajemo od pokušaja da nešto promijenimo", kazala je srednjoškolka iz Jajca Azra Keljalić.

„Mi ne mrzimo jedni druge, a to što političari pokušavaju usaditi mržnju u nas, to je drugo. Mi se ovdje borimo i čujete i sami sve ove ljude koji pjevaju 'Sistem te laže'“, kaže Adnan Brajamović iz Sarajeva.

Iako su učenici danima pozivali građane da im se pridruže na protestima, u Travniku danas tek manji broj njihovih starijih sugrađana. Među njima je i penzionisana nastavnica iz Viteza Fikreta Zukan koja je upozorila na pogubnost razdavajanja djece u školskim klupama.

„Kad je krenuo u prvi razred osnovne škole, unuk me je pitao zašto ne ide zajedno u školu sa Josipom, svojim drugom iz vrtića, u kojem su se igrali zajedno. Tužno je to... Pa je li samo u pitanju jezik? Ima u Evropi jezika koliko hoćete, ljudi se sporazumijevaju i ovako i onako, mimikom ako treba. Lijep osmijeh i pogled služe za sporazumijevanje i ja ne znam zašto mi to ne možemo to napraviti. Djeca se jednostavno ne poznaju“, ističe ona.

Otkako je počeo bunt srednjoškolaca iz Jajca protiv osnivanja nove srednje škole, koja bi razdvojila djecu bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, podršku im pružaju predstavnici međunarodne zajednice, nevladinog sektora, te brojni intelektualci. Među njima i konceptulani umjetnik Damir Nikšić koji je i danas bio u Travniku.

„Ovo danas je samo refleksija pravog nasilja, koje entokratski režim u BiH provodi nad ovom djecom. Strah koji oni imaju od ove djece nije to da će oni sjediti u istim klupama i pohađati istu nastavu... Njihov istinski strah je da će se oni zaljubiti jedni u druge u tim klupama, kasnije možda ležati u istom krevetu, osnovati porodicu, napraviti djecu, pa će biti troje djece pod istim krovom. I šta će onda s tom kozmopolitiskom generacijom, novih Bosanaca i Hercegovaca“, ističe Nikšić.

////////////////////////////////////
//////////////////////////////////////////
////////////////////

Ekstremne navijačke skupine, najprije su podsticane kao oblik pritiska na strukture koje ''naši'' trebaju osvojiti: Šaškor (ilustrativna fotografija)

Šaškor: Sport od zvijezda do trnja - Radio Slobodna Evropa

////////////////////////////

Sudbonosni projekat za budućnost BiH : Do izbora 2018. organizovati front lijevih i građanskih opcija


Danas je u Sarajevu održana 23. sjednica Predsjedništva Demokratske fronte. Razmatrajući aktuelnu političku situaciju u zemlji, Predsjedništvo je podržalo generalni stav stranke da se do narednih opštih izbora organizuje fron

/////////////////////////////////////


//////////////////


NAJVEĆA OPSESIJA POSRNULOG TAJKUNA: Todorić je htio nadmašiti Tita u lovu!

NAJVEĆA OPSESIJA POSRNULOG TAJKUNA: Todorić je htio ...

///////////////////////////

///////////////////////////////
20.06.2017.

PREDSJEDNIK MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU SUDIJA CARMEL AGIUS

AGIUS POSJETIO ČLANOVE PREDSJEDNIŠTVA BIH, PA OTIŠAO U MUZEJ GENOCIDA: Treba gledati u budućnost, ali prošlost ne smijete zaboraviti (FOTO)


Člаnоvi Prеdsјеdništvа BiH Dragan Čović i Bakir Izetbegović primili su predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sudiju Carmela Agiusa, koji boravi u zvaničnoj posjeti Bosni i Hercegovini.




Ova posjeta je druga u nizu posjeta državama nastalim na području bivše Jugoslavije prije okončanja rada Suda krajem 2017. godine.

 

Predsjednik Agius je informisao članove Predsjedništva BiH o izazovima s kojima se susreće Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pred kraj mandata. Naglasivši značajan napredak u radu Suda, Agius je izrazio nadu da će Sud okončati svoj mandat na optimalan način i u predviđenom roku.

 

Predsjednik Agius je informisao članove Predsjedništva BiH o aktivnostima Suda na „Outreach“ programu koji se odnosi na nasljeđe Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te o dinamici uspostavljanja informativnih centara u Bosni i Hercegovini.

 

Članovi Predsjedništva BiH su izrazili zadovoljstvo dosadašnjom saradnjom Bosne i Hercegovine s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju te su izrazili zahvalnost za pruženu pravnu pomoć pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini.

 

Nakon posjete Predsjedništvu BiH, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius posjetio je danas i Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 koji na vjerodostojan i simboličan način prikazuje razmjere počinjenih zločina u Bosni i Hercegovini.

 

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida obiluje bogatom arhivskom građom i nudi multidisciplinarni pristup upoznavanju i istraživanju događaja na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu 1992.-1995.

Ovaj muzej objedinjuje dokaze o zločinima protiv čovječnosti, logorima (simulacija samice i torture), zločinima počinjenim nad djecom, dokaze o masovnim grobnicama, genocidu u Srebrenici, videoizjave i svjedočenja žrtava, a u njemu je moguće pogledati i nekoliko dokumentarnih filmova.

 

Agius je nakon obilaska kazao da nije lako napraviti ovakvu muzejsku postavku, istaknuvši da je za 16 godina koliko radi kao sudija u MKSJ-u vidio mnogo toga šta se dogodilo tokom rata.

- Treba gledati naprijed, planirati budućnost, ali prošlost se ne smije zaboraviti. Zato je važno poštovati i sjećati se onih koji su izgubili živote za vrijeme sukoba - naglasio je Agius.

 

Kako je kazao, iako se na ovu postavku može gledati kao na nešto što nije najbolji način za pomirenje, ona je upravo put ka pomirenju jer su u njemu predstavljena stvarna stradanja i tragedije, sve se to dogodilo i zato je važno sjećati se ovih događaja.

 

Podsjetio je da su tokom rata stradali pripadnici svih etničkih grupa te se zbog toga treba uložiti napor da se ništa slično ne bi ponovilo.

 

Budući da ovaj međunarodni sud uskoro završava svoj mandat, Agius je ocijenio da je on ispunio svoju misiju, posebno naglašavajući da zadatak suda nije bio da ispunjava želje jednih ili drugih, nego da najodgovornije za zločine privede pravdi.

 

- Smatram da smo to i uradili. Međutim, još se na hiljade odgovornih za zločine slobodno kreće po BiH, Srbiji ili Hrvatskoj, ali naš zadatak nije bio da procesuira sve njih. Sada je odgovornost svake države da osigura da oni budu privedeni pravdi - naglasio je.

 

- Prošlo je već gotovo četvrt stoljeća od kraja rata. Ljudi koji su svjedoci umiru te će sve teže biti doći do onih koji mogu dati svoje iskaze i stoga treba požuriti s prikupljanjem dokaza prije nego što bude kasno. Još je na hiljade onih koji traže pravdu - kazao je predsjednik MKSJ-a.

 

Kako je zaključio, MKSJ je učinio koliko je mogao, on će uskoro biti zatvoren, ali ostat će Mehanizam za krivične sudove koji će nastaviti s radom da bi završio zadatak, no glavni teret tog rada sada prelazi na države koje su učestvovale u sukobima devedesetih godina prošlog vijeka.

 

(SB/Fena)

///////////////////////
//////////////////////////////////////////

IGRE KOJE SE NE SMIJU IGRATI: Erdogan ima važnu poruku za svijet u vezi s Bosnom i Balkanom...

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan izjavio je kako se ne smije dozvoliti krugovima koji žele bliskoistočne krize i podjele preslikati i na Balkan i da se mora poštovati suverenitet i teritorijalna cjelovitost svake balkanske zemlje



IGRE KOJE SE NE SMIJU IGRATI: Erdogan ima važnu poruku za svijet u vezi s Bosnom i Balkanom... - 2

U intervjuu za albansku televiziju "Top Channel", turski predsjednik Erdogan je izrazio nadu da će predstojeći parlamentarni izbori u Albaniji donijeti početak nove ere razvoja i prosperiteta te zemlje.


Ističući kako Turska sa Albanijom gaji jedinstvene bilateralne odnose koji se temelje na dubokim historijskim, kulturnim i drugim vezama, Erdogan je kazao kako postoji obostrana odlučnost da se ti odnosi i zajedništvo nastave i u budućnosti.

Ukazujući na multikulturalnost i multirelikonfesionalnost Albanije, Erdogan je kazao kako to bogatstvo treba čuvati i kako se ne smije dozvoliti prostor krugovima koji žele sijati podjele i svađe u toj zemlji.

“Želimo u budućnosti vidjeti dosta bolju i prisniju saradnju između novoizabranog predsjednika i premijera Albanije jer nesuglasice između njih ništa dobrog zemlji ne mogu donijeti. Uvjeren sam da će i nakon predstojećih izbora jedinstvo u Albaniji biti dodatno ojačano“, kazao je Erdogan.

Naglasivši da je Turska spremna Albaniji pružiti svaku vrstu političke, vojne, ekonomske i druge pomoći, Erdogan je kazao kako je Albanija važan faktor sigurnosti i stabilnosti na Balkanu.

Na upit da li Albance vidi kao dobre potencijalne investitore, Erdogan je kazao da se sve u životu ne može gledati isključivo kroz prizmu ekonomije, a posebno ne kada je riječ o Albaniji i susjednim balkanskim zemljama sa kojima Turska dijeli pet stoljeća zajedničke historije i mnoge kulturno-historijske i porodične veze.

“Nije to slučaj samo sa Albanijom, već i u Makedoniji, Bosni i Hercegovini ili Srbiji možete vidjeti mnoge tragove tih veza. Mi ne želimo da se te veze prekidaju, želimo ih očuvati i ojačati. Sve te zemlje treba da budu dovoljno jake da lako stoje na svojim nogama i razvijaju se“, poručio je Erdogan.

Na upit da komentira ideje nekih krugova o ujedinjavanju Albanije, Makedonije i Kosova u neku vrstu velike Albanije, turski predsjednik Erdogan je kazao kako su to loše i neprihvatljive ideje jer Turska glasno zagovara poštivanje suvereniteta i cjelovitosti zemlja na Balkanu.

“To su loše stvari. Eto, vidite šta se dešava na Bliskom istoku, u Iraku, u Siriji... Ne želimo da se takve krize događaju na Balkanu. Postoje oni koji za Balkan pokušavaju skrojiti takve planove, ali im ne smijemo dopustiti to.

 

Mi zagovaramo poštivanje suvereniteta i cjelovitosti država i to se mora shvatiti. Zato se takve igre više ne smiju igrati ovdje u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Albaniji, Srbiji. Sve te zemlje treba da nastave svoj put kojim idu“, poručio je Erdogan.

Turski predsjednik Erdogan dalje je kazao kako se različitosti u svakoj zemlji i društvu moraju prepoznati i iskoristiti kao bogatstvo, te je dodao da takvo shvatanje stvari može pomoći Albaniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu i drugim zemljama koje imaju to bogatstvo.

Na upit novinara da prokomentira navode nekih krugova da otvoreno podržava neke političke stranke u zemljama regije, turski predsjednik i čelnik turske vladajuće AK Partije Erdogan je kazao da je veoma podlo iznositi takve tvrdnje jer se Turska nikada nije,niti će diektno uplitati u političke utrke u zemljama na Balkanu.

“Mogu postojati stranke koje dijele naš pogled na svijet, ali to je druga stvar. Isto to važi i za cijelu Evropu. Ustaljena je stvar da evropske političke stranke razmjenjuju mišljenja i ideje sa strankama u zemljama Balkana.

 

Naravno da ima na Balkanu partija koje žele da uče iz našeg političkog djelovanja i iskustva. Mi im naravno možemo pružiti tu vrstu podrške u idejama i mišljenjima. Niko ne treba da se uznemirava zbog razmjene iskustava, ali Turska nikada nije direktno ulazila u političke utrke u tim zemljama.

 

Dakle, u međunarodnom smislu možemo slobodno razmjenjivati i iskustva i savjetovati se sa onima koji to žele, ali mislimo da je ispravno da se ne uplićemo direktno na političke scene u tim zemljama“, pojasnio je Erdogan.

 

(SB/N1/AA) 

20.06.2017.

IZABRANO NOVO RUKOVODSTVO ANUBiH: MILOŠ TRIFKOVIĆ PREDSJEDNIK, ZIJO PAŠIĆ GENERALNI SEKRETAR

IZABRANO NOVO RUKOVODSTVO ANUBIH: Miloš Trifković predsjednik, Zijo Pašić generalni sekretar

Skupština Akademije nauka i umjetnosti BiH danas je za predsjednika Akademije, za naredni trogodišnji period, od 1.septembra 2017. do 1.septembra 2020., izabrala akademika Miloša Trifkovića, potpredsjednice su akademkinje Lidija Lincender Cvijetić i Adila Pašalić-Kreso, a generalni sekretar ANUBiH je akademik Zijo Pašić.





Akademik Miloš Trifković izabran za predsjednika ANUBiH

//////////////////////

Na Izbornoj skupštini ANUBiH, za trogodišnji mandatni period, potvrđen je i izbor sekretara odjeljenja koji su ranije izabrani na sjednicama odjeljenja ANUBiH.

 

Član Predsjedništva iz Odjeljenja tehničkih nauka je akademkinja Branislava Peruničić, član Predsjedništva iz Odjeljenja humanističkih nauka Vladimir Premec, član Predsjedništva iz Odjeljenja društvenih nauka je dopisni član Miodrag Simović, član Predsjedništva iz Odjeljenja umjetnosti akademik je Ivan Štraus, član Predsjedništva iz Odjeljenja medicinskih nauka je akademik Husref Tahirović, a član Predsjedništva iz Odjeljenja prirodnih i matematičkih nauka je dopisna članica Mirjana Vuković.

 

- Za sekretare odjeljenja ANUBiH potvrđeni su akademik Ivan Cvitković (sekretar Odjeljenja društvenih nauka), akademik Esad Duraković (sekretar Odjeljenja humanističkih nauka), akademik Muhidin Hamamdžić (sekretar Odjeljenja medicinskih nauka), akademik Enver Mandžić (sekretar Odjeljenja tehničkih nauka), akademik Abdulah Sidran (sekretar Odjeljenja umjetnosti), akademik Taib Šarić (sekretar Odjeljenja prirodnih i matematičkih nauka) - saopćila je Služba za odnose s javnošću ANUBiH.

/////////////////////

Ministrica Katica Čerkez učenicima iz Jajca poručila: Idite u disko, vi ste instrument međunarodne zajednice !?

Juni 20. 2017.


Srednjoškolci iz Jajca bili su na sastanku sa ministricom obrazovanja Srenjobosanskog kantona, Katicom Čerkez – nakon kojeg im je ona poručila da su “instrument međunarodne zajednice i da treba da idu u disko”.

Kako javlja reporteka Anđelka Marković, Čerkez je nakon sastanka izjavila: “Vi ste instrument međunarodne zajednice. idite u disko, ja se ne mogu boriti sa vjetrenjačama”.

Ministirca Cerkez ucenicima: Vi ste instrument MZ. Idite u disko. Ja se ne mogu boriti sa vjetrenjacama.

Podsjećamo, stotinjak učenika iz cijele BiH okupilo se danas u Travniku u znak mirnog protesta protiv fenomena dvije škole pod jednim krovom. Učenici su isprted zgrade Vlade Srednjobosanskog kantona poručili da ne žele etničke podjele u školama.

Srednjoškolci su u Travniku danas skandirali: “U školu zajedno”, a nosili su transparente na kojima piše “Embargo za suživot”, “Segregacija je loša investicija”, “Vrijeme je za školovanje”.

Podsjetimo, uprkos tome što je objavljeno da se odustalo od formiranja nove srednje škole u Jajcu, koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, Vijeće učenika Srednje strukovne škole Jajce i Asocijacija srednjoškolaca u BiH nisu odustali od današnjih protesta.

(Kliker.info-N1)

20.06.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : NASILjE NAD LjUDSKOŠĆU

Zlatko Dizdarević : Nasilje nad ljudskošću

Juni 20. 2017.


Minulih sedmica zaskočilo me nekoliko usputnih, reklo bi se dnevnih, prolaznih provokacija kojima se čovjek obično ne bavi, grda su vremena pa je pažnja okrenuta nečem važnijem. Ova kratka zastajkivanja na prvi pogled su nepovezana ali su mi se, eto, konačno slila u nesvjesnu provokaciju da im se vratim kao nevidljivoj mušici koja te dekoncentriše, ne znaš zašto, ali osjećaš da ne popušta.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Male provokacije se nisu složile hronološkim redom ali su isti paket:

Počelo je ručkom na koji je, uobičajeno »nasmiješeno – službenim« povodom društvo pozvala ambasadorica velike evropske zemlje u Sarajevu. Stranci uobičajeno demonstrirali (ne)znanja i (ne)razumijevanje o »nama«.

Mi domaći, rutinski i naviknuto odgovarali na pitanja bez ambicija da će se išta promijeniti u njihovim glavama. Na naša objašnjenja najčešće su reagirali začuđenim podizanjem obrve. Poznato. Onda je ambasadorica izgovorila rečenicu, sasvim uvjerena u njenu tačnost: »…pa na ovim prostorima prije nije postojala nikakva ekonomija i proizvodnja, mi sada nastojimo da se počene stvarati od nule…«

Bio sam zblanut preciznošću zablude pa sam postavio pitanje koje je trebalo da odagna nevjericu. Dotična je doista rekla ono definitivno uvjerena da govori istinu. Kao, poznavala je sve što je ovdje bilo prije. Uz ovakve epizode vazda mislimo, šta se može, valja nam ići dalje. Ipak, epizoda me kopkala…Kako to da ne znaju? Pa zato što ne moraju da znaju. Sjećanje im je nepotrebno, a može biti i štetno.

Drugi usputni crv pojavio se prilikom otvaranja jedne izložbe organizirane opet iz velikog inozemstva. Tema: Granice, utopija ili stvarnost. Slojevito, pomalo provokativno kako bi se posjetiocu predstavilo »ključne historijske i geopolitičke koncepte, u narativu koji kombinira historiju velikih seoba, geografiju granica, svjedoke prelazaka i poglede savremenih umjetnika…« Zanimljivo i na nivou promišljanja i intelektualno upozoravajućih inspiracija za nas ovdje, iz njihove perspektive.

Pozvan da kažem nešto o tom velikom povjesno filozofskom problemu granica – vjerovatno iz pozicije »balkanskog ambasadora«, novinara, putopisca i svjedoka raznih lomova po svim mogućim granicama, posebno Istoka – shvatio sam da se u startu ne razumijemo.

Njihov uvodničar omeđio je temu, naravno, na odjednom traume velikih, povodom izbjegličkih migracija malih u svijetu. A mi ovdje evo stoljećima živimo sa granicama na koje veliki, svako malo, udaraju svoj razorni pečat. Ti »veliki« ne moraju biti uvijek isti ali, vječno su istih apetita. Otuda se taj ugao meditiranja o ovoj temi svodi na strah od napadnute sigurnosti i blagostanja – sa druge strane dalekih granica. Dok su bili samo povoljna radna snaga, ok. Ali otkud sada »odjednom« toliko migranata i izbjeglica, divljih, agresivnih i terorista. Šta im bi?

Mi sa granicama muku mučimo manje više svakih pola stoljeća. Ono »prije« vazda se  proglašava pogrešnim pa se ponovo prilagođavamo istom, upitnom i nedovršenom. Tako i veliki diktiraju. Što bi kazao Predrag Matvejević, »naše su granice zemljopisne i anegdotske«, a pritiskuju se uvijek iz početka uz »tezu da je mnogo toga i dalje neriješeno i nedovršeno jer je trajalo krivo…«

Ti veliki nemaju ni razloga ni namjere da se bave prošlošću, jer je njena slika neupitna i ovjerena pa bi svako propitivanje bilo višak, moglo bi ponešto i zakomplicirati, pa bi tako postalo i opasno. Zato se ne analizira pošteno zašto izbjeglice, već samo način na koji ih valja spriječiti da pritiskuju njihove granice.

Treća je provokacija potekla sa Sardinije, iz Cagliaria, sa sjajnog festivala literature, umjetnosti i kulture pod nazivom »Leggendo metropolitano«. Povodom različitih provokativnih tema tamo dolaze mnogi zanimljivi gosti, intelektualci, pisci, novinari, ljudi koji se imaju čega sjećati. Generalni okvir je isti: »Između sjećanja i zaborava.« Zvali me da govorim o »brutalnim temama Bliskog istoka i Bosne…«

Pred iznenađujuće puno ljudi, na otvorenom, bilo je uzbudljivo. U publici puno izrazito mladih ljudi, neki možda još srednjoškolci. Vidljivo i pomalo zbunjeni onim što su čuli, tražili su tumačenja detalja iz prošlosti čak i ne vjerujući da je »tamo« nekad bilo tako kako je bilo, dobro.

A pri tome nisu pacijenti desnice koja lažno obećava nekadašnjost. Stariji su uglavnom šutili na način koji se mogao nazvati probuđenim sjećanjem a ne rijetko i – nostalgijom. Srednje generacije u publici bilo je ponajmanje. Pomislio sam gledajući rijetke te dobi, oni sjećanja nemaju, a budućnost im je već oprana od entuzijazma.

Sva tri ova »crva« koja su se očigledno sretala negdje u meni, pojavila su se na jednom mjestu zajedno uz slučajno ponovno čitanje teksta »Politika nostalgije« Diega Rubia, objavljenog na više portala minulog mjeseca. Prvi put pročitani jeste me zagolicao ali je ipak završio među onim, na početku pomenutim dnevnim, prolaznim i usputnim provokacijama…I onda se sve vratilo, pomalo iritantno. Rubio je pripadnik srednje generacije, respektabilne biografije.

Doktorirao filozofiju na Oxfordu, uz ostalog predavao na Columbia University u New Yorku, istoriju na Sorboni u Parizu, bio na mjestu savjetnika u UN misiji u Libiji…

Shvatio sam zašto me Diego Rubio izuzetno obrazovan, lucidan i opran od viška duše i uronjen u moderni pragmatizam, pomalo nanervirao. Nije riječ o sukobu generacija, eto ja matorac pa sentimentalan spram bivšeg života u kojem mi jeste bilo lijepo, a on u naponu snage okrenut ekskluzivno budućnosti. Nisam onaj koji ne shvata ljude što vole ili ne vole prošlost ili budućnost.

Ne dijelim ljudi po takvim ili sličnim sklonostima. Nemam ambicija da ikome priznajem ili ne priznajem ova ili ona »ljudska prava«. Možda me zato i jeste zatekla sklonost kojom visoko-obrazovani doktor, profesor i savjetnik u sistemu UN-a, definira svačije prirodno i ljudsko poravo na nostalgiju proglašavajući to bezmalo praktično opasnim za kolektivnu budućnost.

Ta zavjera sjećanja na »nekad«, iskreno, zbunila me. Blago kazano. Ne zato što on tako misli, već zato što vidim, svakodnevno, kuda vodi »nepotrebnost« da se danas – uz svu zagledanost u budućnost – prisjetimo i činjenica koje jesu postojale, koje jesu formirale drugačiji svijet i realnosti u njemu, koje jesu bile dobre a danas se brutalno odguruju, gaze i poništavaju.

Neće Rubio promijeniti svijet, nije o tome riječ. On je možda tek nesvjesno alhemičar nove platforme koja šminkerski moderno zvuči u doprinosu svjetlijoj budućnosti temeljem obračuna sa prošlošću.

Pa kaže: »…Nostalgija je benigna kao zaslađivač sličnih uspomena i nadahnuće za pisanje istorijskih romana, ali može biti pogubna kao pokretač nade glasača i osnova vođenja politike. Za to ima mnogo razloga. Prvo, nostalgija je varljiva. Ona je skok u imaginarni čamac za spasavanje s broda koji zapravo ne tone (?!) Zlatno doba u koje populistički pokreti žele da nas vrate nikada nije postojalo. Istraživanja jasno pokazuju da prošlost nije bila bolja gotovo ni po čemu (?!). Drugo, nostalgija je opasna zato što je nazadna. Partije desnice koriste je za lukavo plasiranje svojih ksenofobičnih, seksističkih i izolacionističkih programa i sprečavanje napretka ka pravednijem društvu. Na kraju, nostalgija podržava loše politike jer nas odvodi na putovanje u nemoguće…(?!) Društva ne mogu da se kreću unazad – niko od nas ne može – a kada to pokušaju, rezultat je obično katastrofalan…«

Nije nejasno iz koje akademske pozicije, temeljem kojih uvjerenja bez iskustva prošlosti, o »nekad zlu« i »budućem dobru«, pristiže ovakvo razmišljanje. Generaliziranje neznanja o prošlosti koju su ljudi živjeli, pa zato sve skupa sveli na katastrofalne posljedice poput »činjenica« iskazanih za ručkovima ambasadora, ili u poimanju granica samo temeljem vlastite istorije, ili programiranog neznanja jednosmjerno »opranih« srednjih generacija spram prošlosti i interesne budućnosti, a evo sad i ideološko prepadanje od nostalgije pa i sjećanja – nasilje je nad ljudskošću.

Šta smo i ko smo bez sjećanja. Gdje je ono tu kao zadovoljstvo a šta će se prepustiti zaboravu ne smije biti stvar ideologije ili dodvoravanja »modernosti«, u ime budućnosti. Uostalom, i antifašizam se trpa, na ovoj liniji, u »prošlost« spram koje, eto, ne smije biti ni nostalgije ni pamćenja. Opasno za budućnost. Šta reći mom prijatelju, sjajnom arhitekti, intelektualcu, kad neka stara vremena – očigledno kapitalno drugačija od današnjih, naziva »Belle Epoque«. Da laže, da je dekadentan ili čak opasan, protiv svijetle budućnosti.

Ne znam kakva će biti budućnost, ali slutim da neće biti bolja time što će se sjećanje na prošlost, pa i nostalgija gdje joj ima mjesta, proglasiti politički dekadentnim. A koliko je zla več učinjeno, i sprema se ponovo, zato što se zaboravljalo, ili lagalo ili čak i na silu zatiralo sjećanje uz nostalgiju. U ime budućnosti.


















20.06.2017.

ZA MARŠ MIRA PRIJAVLjENO 2.500 OSOBA IZ CIJELOG SVIJETA: OČEKUJE SE UČEŠĆE VIŠE OD 5.000

Za Marš mira prijavljeno 2.500 osoba iz cijelog svijeta: Očekuje se učešće više od 5.000


Juni 20. 2017.


Od Nezuka kod Kalesije pa do Potočara i ove godine će u Maršu mira učestvovati hiljade muškaraca, žena i djece iz svih dijelova svijeta, javlja Anadolija.

Prijave do 1. jula

Hodat će više od 100 kilometara u znak sjećanja na hiljade ubijenih na putu ka slobodnoj teritoriji poslije pada Srebrenice jula 1995. godine i počinjenog genocida. Hiljade Srebreničana, među kojima je bilo i žena i djece, je tog toplog jula 1995. godine krenulo na “put spasa ili smrti”. Mnogi su ubijeni u šumama oko Srebrenice ali ima i onih koji su uspjeli doći do slobodne teritorije Nezuka.

Već više od deset godina organizuje se Marš mira koji je, pored komemoracije i dženaze žrtvama, jedna od glavnih aktivnosti u sklopu obilježavanja 22. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice.
Munir Habibović, koji je na čelu organizacionog pododbora za Marš mira potvrdio je da do danas imaju prijavljenih oko 2.500 učesnika ovogodišnjeg Marša mira.

“Prijave i dalje traju. Mi smo bili za organizovane grupe odredili neki datum do 20. juna, međutim, zbog malo većeg interesovanja produžen je taj rok za prijave organizovanih grupa do 1. jula”, pojasnio je Habibović.

Sve je to u cilju, kako je kazao, adekvatne pripreme i obezbjeđivanja mjesta za kampovanje.
“Ove godine smo uveli i novitet za organizovane grupe, za njihova vozila koja idu u logistici, da obezbijedimo akreditacije da mogu bezbijedno da ulaze u kampove”, istakao je Hebibović.
Kada su u pitanju individualne prijave one ostaju na snazi do 8. jula, pred sam početak Marša mira i polaska iz Nezuka.

“Mi smo obišli cijelu trasu i imamo dosta radova. Znači, trasa će biti spremna 3. jula, kada imamo završno izviđanje trase gdje ćemo odrediti tačne lokacije logora i kampova. Mi bismo faktički 4. već mogli da startujemo”, rekao je Habibović za Anadoliju.

Učesnici i ove godine dolaze iz svih dijelova svijeta.
“Imamo najveću grupu iz Turske, prijavljeno je 115 učesnika. Zatim, imamo jednu delegaciju ljekara i medicinskih tehničara koji su izrazili želju da pomognu učesnicima Marša mira, oni dolaze i Irana i ima ih 94. Imamo naše grupe iz Švicarske, Holandije, Amerike, to su grupe koje su i do sada dale svoje učešće u Maršu mira. Ove godine imamo i novitet, učesnike biciklističkog maratona iz Mostara”, pojasnio je Habibović.

Moguće i više od 5.000

Očekivanja su da će i ove godine, kao i prethodnih, biti oko 5.000 učesnika, iako je Habibović mišljenja da bi moglo biti i više od tog broja.Na trasi od Nezuka pa do Potočara učesnici prolaze maršrutom: Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni Vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci – Burnice – Kameničko Brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Šušnjari – Budak – Potočari (Memorijalni centar).

U Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula bit će klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop na desetine novih identifikovanih posmrtnih ostataka žrtava genocida, kojeg su u julu 1995. godine počinile Vojska i policija RS, kao i paravojne formacije iz RS i Srbije nad Bošnjacima ”zaštićene zone UN-a”.

(Kliker.info-AA)

///////////////////

Dr. Mahira Tanović : BiH je fenomen u negativnom smislu zbog nereda koji se održava već četvrt vijeka

Juni 20. 2017.


Zdravstvo u BiH je u haosu, kao da je ljudski život nebitan. Ljekari nemaju sredstva ni uslove za rad, pacijenti u nezavidnom položaju. Neobjašnjiva je situacija gdje niko ne misli, pa ni ljekari, da će i oni biti pacijenti jednog dana, kaže za RSE dr Mahira Tanović, koja živi i radi u SAD.

Dr Mahira Tanović vlasnica je privatne ljekarske prakse za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju u Njujorku koju je otvorila prije 15 godina. U Sjedinjene Američke Države stigla je sa porodicom iz Mostara prije 23 godine zbog rata u Bosni i Hercegovini.

Kaže da je sretna jer živi u zemlji koja joj je omogućila da radi posao koji voli na najbolji mogući način. Ističe da njene kolege po struci u BiH nisu u takvoj situaciji te da je njihov rad podcijenjen zbog čega se i pacijenti nalaze u nezavidnom položaju.

„Moje viđenje zdravstva u BiH je da je ljudski život nebitan i najmanje cijenjen. Iz toga proizilazi sve – stav prema ljekaru i stav prema pacijentu. Kad se uspostave neke druge relacije – ja se nadam da će se one dogoditi – gdje se pacijent malo više cijeni i poštuje, i ljekar će se malo više poštovati, a ljekar se ne može poštovati ako nema s čim raditi, ne može ništa pružiti svom pacijentu. Ja ne mislim da nama nedostaje pameti, ne mislim da nam nedostaje struke. Naši ljekari imaju i struku i pamet. Nemaju sredstva za rad, iz toga proizilazi da pacijentu djeluje da su ljekari nesposobni. Ljekar nema strukturu koja ga podržava, dovoljnim sredstvima i svim, i nema organizaciju gdje ljekar treba biti samo ljekar”, smatra ona.

BiH je danas država iz koje zbog boljih uslova rada i lakšeg pronalaska radnog mjesta u inostranstvo odlaze brojni medicinski radnici. Kao ilustracija stanja u bh. zdravstvenom sistemu može poslužiti i činjenica da je dobijanje doktorske specijalizacije, na primjer, često povezano sa odgovarajućom stranačkom iskaznicom. O tome dr Tanović kaže:

„To je najgora stvar koja se može dogoditi. Evo, ja, kao neko ko je završio medicinu na Sarajevskom univerzitetu – bavim se elitnom strukom koja je po svim nekim normativima, za koje su mi govorili da to može dobiti samo američki student, američki ljekar – to nije istina, evo, ja sam dobila tu specijalizaciju, ja se time bavim. Pola mojih pacijenata ne može izgovoriti moje ime i prezime, ali će mi poslati sestru, dovesti dijete, što znači da je zaista irelevantno ko si ti kao osoba. Kvalitet mora postojati i mora se primarno poštovati. Bez tog nema uspjeha. Ja lično mislim da bi specijalizacije trebale biti kad ljudi apliciraju na izvjestan način anonimno. Treba čovjek pokazati stvari koje zna. Ali mi nemamo ni te mjere, nemamo objektivne faktore koji mjere kvalitet.“

Stotine hiljada građana BiH danas žive širom svijeta. Među njima su brojni stručnjaci različitih profila. Naša sagovornica smatra da su potrebna sistemska rješenja kako bi taj rudnik zlata bio bolje iskorišten.

„Kad se neko obrati ljekaru koji sjedi, evo, gdje ja sjedim, govorim o komunikaciji na visokom nivou. Ona ne bi trebala da postoji na ličnom nivou, niti bi trebala da bude: ‘Možeš li ti pomoći meni da ja tom nekom nešto obezbijedim’. Ne može tako. Trebaju se ustanoviti sistemi, uhodani principi i pravila, zahtjev na osnovu kojeg se taj neko kandidovao za tako nešto. Meni nije bitno da li je to dijete od mog brata ili sestre. Meni je bitno da je to najkvalitetnija osoba koja može doprinijeti u svom poslu. Kad se kod nas bude obraćalo pažnje na to, promijeniće se neke stvari. Kod nas postoji jedna čudna, meni zaista neobjašnjiva situacija, gdje niko ne misli, pa ni ljekari, da će i oni biti pacijenti jednog dana. Zašto nije interes svake osobe koja ima ikakvu vezu sa zdravstvom, da to zdravstvo bude najbolje što može biti?“

Za dr Mahiru Tanović Bosna i Hercegovina je fenomen u negativnom smislu zbog nereda koji se održava već četvrt vijeka.

„Teško je održavati nered, a kod nas je opšti nered. Uz dužno poštovanje svim vlastima, svim ljudima koji donose pravilnike, ali kao da je pozitivno da je nered, da je haos, da niko ne zna ko kosi, ko vodu nosi. Ja zaista ne znam, a opet ću se vratiti na ono: kome to odgovara? Jedino ljudima koji žele nered. Ali, ja mislim da je to mali broj ljudi, s obzirom na to da veliki broj ljudi želi red. Meni nije jasno kako nered opstaje. I zašto ljudi odlaze? Zato što ne vide budućnost, ne vide perspektivu, ne vide da se ispunilo obećanje od prije pet godina.“

U BiH je i pojam odgovornosti izgubio skoro svaki smisao i građani moraju stalno insistirati da se takvo stanje promijeni, ističe dr. Tanović.

„Ne mogu se obećanja stvarati, obećavati, a da nisi odgovoran za nesprovođenje toga. Naprosto, nema nikakve odgovornosti. Ja mislim – ako ja imam jednu platformu koju sam obećala da će se dogoditi, ja sam obavezna objasniti, ako se ona nije dogodila, zašto se nije dogodila, i ako nemam dovoljan broj razumnih argumenata, ja moram nekome odgovarati za to. Pa možda i krivično”, zaključuje dr Mahira Tanović.

Arnes Grbešić (RSE)

20.06.2017.

NOVI POLITIČKI BLOK: "DEVEDESETKA" OKUPLjA ALTERNATIVU ČOVIĆEVOM HDZ-u

NOVI POLITIČKI BLOK: "Devedesetka" okuplja alternativu Čovićevom HDZ-u

Sporazum o programskoj i političkoj saradnji HDZ-a 1990 i Posavske stranke potpisan je u Bosanskom Brodu.



NOVI POLITIČKI BLOK: 'Devedesetka'  okuplja alternativu Čovićevom HDZ-u


NOVI POLITIČKI BLOK: 'Devedesetka'  okuplja alternativu Čovićevom HDZ-u - 2


NOVI POLITIČKI BLOK: 'Devedesetka'  okuplja alternativu Čovićevom HDZ-u - 3

Potpisnici su Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ-a 1990, i Ninoslav Sušilović, predsjednik Posavske stranke.

Potpisivanju je prisustvovao i Tomislav Tomljanović, predsjednik Centralnog odbora Hrvatske stranke BiH i predsjednik Kluba Hrvata u Vijeću naroda Republike Srpske koji je izrazio uvjerenje da će se i Hrvatska stranka BiH također pridružiti ovom sporazumu.

 

Potpisnici su pozvali sve političke subjekte u Bosni i Hercegovini, kojima su prioriteti poboljšanje položaja Hrvata u BiH, a posebno na području RS-a, te izgradnja i jačanje demokratskih političkih standarda, izgradnja pravne države, demografske, socijalne i kulturne politike da se pridruže ovoj saradnji.

 

Vinko Marić, član predsjedništva HDZ-a 1990, javno se založio da stranka napusti HNS koji je pod potpunom kontrolom HDZ-a.

 

"Na zadnjoj sjednici sam tražio da još jučer izađemo iz HNS-a, jer prema mom mišljenju svaki dan ostanka HDZ 1990 u HNS-u je gubitak za našu stranku i naš narod. Hrvati su u BiH zaslužili mnogo više i mnogo bolje. HDZ BiH na čelu s Draganom Ćovićem zadovoljio se nadzorom u Zapadnoj Hercegovini i Mostaru, a a što se tiče ostalih prostora na području BiH gdje žive Hrvati ne čine ništa.  HDZ BiH hrvatskom narodu u BiH samo deklarativno obećava, a ništa  ne ispunjava. Možemo povući paralelu što je federalna vlada u zadnje tri godine od kada je na vlasti u kojoj sudjeluje i HDZ BiH uložila na prostorima gdje žive Hrvati, osim Zapadne Hercegovine , pa vam je jasno je li to i 10 posto od ukupnih investiranja.

 

Posebno sam nezadovoljan izmjenom Izbornoga zakona kojega je u proceduru poslao HDZ BiH kao prijedlog HNS-a i mi taj prijedlog ne možemo prihvatiti iz razloga što prema tom prijedlogu u Federalni dom naroda iz Zeničko-dobojske županije  pripada jedno zastupničko mjesto, a prema svim izračunima i popisu pučanstva  iz 1991. i 2013. i  broju Hrvata koji žive u Zeničko-dobojskoj županiji trebamo imati  dva izaslanika. I do sada smo imali dva izaslanika pa se pitam zašto nam netko uzima našeg izaslanika na uštrub Zapadno-hercegovačke županije.

 

Također, sam mišljenja da se promjena Ustava mora riješiti na razini države(BiH), a ne  samo Federacije BiH. HDZ- 1990 do jeseni treba dati svoj prijedlog  Izbornog  zakona i  oko naše stranke trebamo okupiti  što više stranaka s hrvatskim predznakom i na sljedećim izborima poraziti politiku koja nas vodi od rata do danas, a svi vidimo dokle su nas doveli", izjavio je Marić.

 

alt

 








20.06.2017.

BALKAN JE U HAOSU; BRISEL OZBILjNO TREBA RAZMOTRITI PRIJEM BiH U EU

ANALIZA UGLEDNOG AMERIČKOG MAGAZINA: "Balkan je u haosu; Brisel ozbiljno treba razmotriti prijem BiH u EU!"

Zapad se nalazi pred teškim izborom – ili će tretirati Balkan kao strateško sredstvo ili riskira izgubiti regiju u ruskom utjecaju, uz infiltraciju islamskog ekstremizma



ANALIZA UGLEDNOG AMERIČKOG MAGAZINA: 'Balkan je u haosu; Brisel ozbiljno treba razmotriti prijem BiH u EU!'

Regija zapadnog Balkana, nakon zapadnih vojnih intervencija devedesetih godina prošlog stoljeća, i dalje je u haosu, razdijeljena međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše časopis American Interest.

 

 

Gubitak apetita

List navodi da su SAD, vjerujući da demokratska budućnost zapadnog Balkana leži u članstvu u EU, odgovornost za politički, institucionalni i ekonomski razvoj regije ustupile EU. Međutim, Evropa nije u potpunosti obavila posao, jer je EU, nakon prihvatanja Hrvatske i Slovenije, izgubila apetit za proširenje i zadržala ostatak regije BiH, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju, da čekaju na pragu.


Brexit, migrantska kriza, uz porast antievropskih osjećanja u posljednjih nekoliko godina uzdrmali su temelje EU, i odložile proces pristupanja novih članica, a u isto vrijeme “krvave tenzije” u regiji i nedostatak razvoja samo su se “zagnojile”, ostavljajući siromašne i nestabilne države na periferiji Europe, a vakuum koji se stvorio počeli su popunjavati drugi akteri, piše američki medij.

Rusija je potvrdila svoju tradicionalnu ulogu zaštitnika pravoslavnog stanovništva, koristeći Balkan kao tampon da spriječi dalju evropsku ekspanziju i učvrsti svoju sferu utjecaja. Rusija je utjecala na javno mišljenje među Srbima, Crnogorcima i Makedoncima kako bi ublažila entuzijazam za članstvo u EU i NATO, te je dodatno ojačala svoju moć kroz vojnu pomoć. Sudeći po nedavno obavljenoj anketi Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), makedonska podrška članstvu u NATO-u na najnižoj je razini od 2008., dok slično istraživanje obavljeno u BiH pokazuje da samo 18 posto Srba snažno podržava ulazak u EU.

Turska i zaljevske države su odgovorile pojačavajući svoju podršku muslimanima na Balkanu, a pomoć koju pružaju nije uvijek benigna – Saudijska Arabija izgradila je džamije i dovela imame od Balkana do zaljeva za vjerske nastave. Neki se zalažu za konzervativni vehabizam, koji je suprotstavljen umjerenom islamu koji se stoljećima prakticira na Balkanu. Sve to dovelo je do porasta islamističkog fundamentalizma među lokalnim muslimanskim stanovništvom.

S obzirom na to okruženje, nije iznenađenje da politika identiteta usmjerena na etno-religijski nacionalizam doživljava preporod. Predsjednik RS-a Milorad Dodik pozvao je na referendum za neovisnost, a poznato je da je on često putovao u Moskvu na konsultacije s Putinom. S druge strane, lider SDA Bakir Izetbegović redovno putuje u Istanbul da bi se slikao sa sve autoritativnijim turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.

 

Poboljšanje saradnje

 

Kao još jedan znak povećanja tenzija, a uprkos stalnom prisustvu 5.000 NATO-ovih trupa i snažnom protivljenju zapadne alijanse, kao i Srbiji i Makedoniji, Hashim Thaci pozvao je na uspostavljanje vojske Kosova, a Srbi su pokušali usmjeriti vlak ukrašen sloganom “Kosovo je Srbija” na Kosovo.

Albanski predsjednik Edi Rama često govori o potrebi za poboljšanje suradnje između njegove zemlje i Albanaca na Kosovu i u Makedoniji, što je navelo kritičare da ga optuže da pokušava uspostaviti “Veliku Albaniju”.

S urušavanjem Bliskog istoka i nuklearnim prijetnjama Sjeverne Koreje, postavlja se pitanje zašto bi Balkan uopće bio bitan Zapadu? Odgovor na to, navodi American Interest, jeste da blizina regije Evropi znači da destabilizacija na Balkanu može brzo postati problem za Evropu. Regija je 2015. bila glavni put za više od milion migranata koji su bježali u Njemačku i Švedsku, a kriza je mogla biti mnogo gora da lokalni lideri nisu uspjeli ostaviti po strani svoje razlike i zajedno raditi. List zaključuje da, ako regionalne tenzije i dalje eskaliraju, ovakva suradnja se ne može očekivati za narednu krizu i to predstavlja kako humanitarni, tako i sigurnosni rizik, jer će borci Islamske države nastaviti koristiti haos i ući u Evropu.

Kako se navodi, Rusija je dugo nadgledala podjele u ovoj regiji kako bi poduprla svoje strateške prednosti nad Evropom, a povećana ravnodušnost ili netrpeljivost prema zapadnim institucijama ide u korist Kremlju. Bez sidra u zapadnim institucijama, i liberalna demokratija i porast vjerskog fundamentalizma će vjerovatno postati norma u regiji.

Prema nekim posmatračima, prekrajanje nacionalnih granica jedini je način da se riješe ove višegodišnje etničke podjele. Međutim, činjenica je da ne postoji način da se iscrtaju granice, a da nijedna etnička grupa nije na gubitku. Uprkos ratovima u BiH, još postoje oblasti, kao Sarajevo, gdje Srbi, Hrvati i Muslimani žive rame uz rame. Štaviše, jednostavna razmjena zemljišta, zasnovana na etničkoj većini je recept za haos na Balkanu.

 


Rješavanje sukoba

 

Na Kosovu, Srbi u Mitrovici se opiru albanskoj većini i žele se pripojiti Srbiji, a kao što postoje albanske zajednice u Preševskoj dolini na jugu Srbije, na papiru bi se moglo pretpostaviti da bi dvije teritorije samo mogle zamijeniti populacije. Ipak, razmjena Mitrovica-Preševo izazvala bi borbe nad teritorijom, jer se ne graniče sve enklave, a iz istog razloga, malo je vjerovatno da će Srbija pristati na predaju većinski muslimanskog Sandžaka BiH, navodi American Interest.

Bolji način je da se uspostave i ojačaju regionalne institucije da olakšaju ekonomsku i političku koordinaciju i rješavanje sukoba. Carinska unija mogla bi biti korak u pravom smijeru, ali ne i zamjena za ulazak u NATO i EU, piše ovaj časopis. Nažalost, EU je sve samo ne napustila svoju strategiju proširenja za regiju, zbog straha da će je preplaviti jeftina radna snaga, ali možda bi za nju bilo bolje da primi zapadni Balkan, što bi moglo dovesti do povećanja regionalne suradnje, samim tim i smanjenja međuetničkih tenzija.

List navodi i da je integracija u NATO jednako važna i lakše ostvariva za zapadni Balkan, a nakon Crne Gore vrata se otvaraju za Srbiju, Makedoniju, Bosnu, čije bi pripajanje poslalo signal da se Balkan vidi kao dio Zapada i da će pomoći odupiranju ruskog nadiranja. Zapad se nalazi pred teškim izborom – ili će tretirati Balkan kao strateško sredstvo ili riskira izgubiti regiju u ruskom utjecaju, uz infiltraciju islamskog ekstremizma.

U septembru prošle godine, BiH je podnijela službeni zahtjev za prijem u EU, što bi Bruxelles trebao ozbiljno razmotriti, a nakon Crne Gore NATO treba uzeti i Srbiju i BiH kao buduće članice. S previranjima u EU, integracija sa zemljama je važnija nego ikada, zaključuje američki list.

Do skora je vladalo mišljenje da je NATO intervencija u BiH bila jedna od krunskih uspjeha post-hladnoratovske ere Zapada – Milošević je poražen, Kosovo proglašeno nezavisnim, i danas su tri zemlje zapadnog Balkana članice NATO-a. Međutim, skoro dvije decenije od Ohridskog sporazuma, regija je i dalje u haosu, razdijeljen međuetničkim tenzijama i demokratskim nazadovanjem, piše u svojoj analizi časopis American Interest.

////////////////////
////////////////////

NOVI POLITIČKI BLOK: 'Devedesetka'  okuplja alternativu Čovićevom HDZ-u

NOVI POLITIČKI BLOK: 'Devedesetka' okuplja alternativu Čovićevom ...

//////////////////////////////////////// /////////////////////////////////////// ////////////////////////////////
20.06.2017.

PROFESOR VLADO AZINOVIĆ UPOZORAVA: BOJIM SE DA SE U BiH PRIPREMA SCENARIO KOJI BI IZAZVAO HAOS

Profesor Azinović upozorava : Bojim se da se u BiH priprema scenario koji bi izazvao haos

Juni 19. 2017.


Percepcija koja se svakodnevno stvara o navodnoj neposrednoj opasnosti od terorizma u BiH i stvarno stanje na terenu sada su već u tolikoj suprotnosti da se sve više bojim mogućnosti da se ovdje inscenira teroristički napad da bi se konačno i u praksi dokazale ove tvrdnje. Upozorio je to u izjavi za “Avaz” profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i stručnjak za terorizam Vlado Azinović.

Propali pokušaj 

Dodao je da se ovakav scenarij čini još vjerovatnijim u kontekstu hibridnog rata koji se vodi protiv BiH, a čiji je cilj omesti ili potpuno zaustaviti njenu integraciju u EU i NATO.

– Teroristički napad u BiH savršeno bi se uklopio u aktivnosti koje se ovdje provode u sklopu tog hibridnog rata, posebno nakon propalog pokušaja da se zaustavi ulazak Crne Gore u NATO – kazao je Azinović.

On ide čak i dalje te tvrdi da BiH trenutno nema problem s terorizmom.

– Posljednji teroristički napadi dogodili su se ovdje 2015. godine i oba su izveli takozvani vukovi samotnjaci. S druge strane, već mjesecima smo svjedoci terorističkih napada koji se događaju na Zapadu. Europol je prošle sedmice objavio da su tokom prošle godine u zemljama EU planirana, pokušana ili uspješno izvedena 142 teroristička napada. Više od polovine tih napada dogodio se u Velikoj Britaniji (76), Francuskoj (23), Italiji (17), Španiji (10), Grčkoj (6), Njemačkoj (5), Belgiji (4) i u Holandiji jedan – istakao je Azinović.

Dodao je da je u tim napadima ubijeno više od 140 osoba, a oko 400 ih je ozlijeđeno.

– Stoga uopće ne vidim kako je BiH više ugrožena terorizmom od ostatka Evrope – rekao je Azinović.

Prema njegovim riječima, sigurnosne agencije u BiH vrlo detaljno prate sve trendove povezane s odlascima bh. građana na strana ratišta.

– Poimenično je identificirano nešto više od 280 osoba koje su od 2012. do 2016. godine otišle, vratile se, poginule ili su još u Siriji i Iraku. To su ljudi iz BiH i naše dijaspore. Neki od njih čak formalno više i nisu državljani BiH – naglasio je Azinović.

Namjerno trovanje

Ističe da se vjeruje da je trenutno u Siriji još oko 60 muškaraca i pedesetak žena porijeklom iz BiH.

– Ovi podaci su više puta objavljivani, a domaći su mediji detaljno izvještavali o ovom fenomenu. Nema nikakvih velikih tajni, ali stalno upadamo u iste zamke jer vjerujemo da ljudi koji nas uvjeravaju u suprotno ne poznaju činjenice i da to čine iz neznanja. Međutim, oni vrlo dobro znaju kako stoje stvari, ali isto tako znaju i zašto uvode alternativne činjenice, kojima nastoje zatrovati javni prostor i uvesti nepovjerenje i strah – zaključio je Azinović.

U prošloj godini 142 teroristička napada na tlu Evrope 

  • 76 – Velika Britanija
  • 23 – Francuska
  • 17 – Italija
  • 10 – Španija
  • 6 – Grčka
  • 5 – Njemačka
  • 4 – Belgija
  • 1 – Holandija





















19.06.2017.

KROZ "TREĆI KANAL" HNS ŽELI VLASTITU MEDIJSKU PUŠKARNICU!

KUKIĆ I KOVAČEVIĆ O ZAHTJEVU HNS-a: Kroz "treći kanal" HNS želi vlastitu medijsku puškarnicu!

Kanal na hrvatskom jeziku nije potreban, jer ga dovoljno ima na javnim emiterima, i u javnom životu, smatraju profesori Slavo Kukić iz Mostara i Slaven Kovačević iz Sarajeva.





!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature




Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature


Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature
Image result for dragan covic karikature

Image result for dragan covic karikature

 


Image result for dragan covic karikature


-Posve je jasno da “treći kanal“ kojeg predlaže HNS najmanje ima veze sa ostvarivanjem prava hrvatskog naroda na tv kanal na svom jeziku. HNS želi kanal na kojem bi se isključivo provodila uređivačka politika koju bi diktirali njegovi čelnici, sukus je reakcije dvojice pfofesora na zahtjev HNS o uspostavi zasebnog tv kanala na hrvatskom jeziku, prenosi TV1.

 

„RTV FBIH 1 sa sjedištem u Sarajevu, RTV FBIH 2 sa sjedištem u Mostaru“ pojasnio je Božo Ljubić.

„Zašto u Mostaru ako je sva struktura u Sarajevu. Po srijedi je naprosto ambicija koja stoji u tekstu, da se izmještanjem tog jednog programa federalne televizije u Mostar ostvare sve pretpostavke da se taj dio federalne televizije stavi pod šapu vlastite kontrole“, rekao je Slavo Kukić, iz Mostara.

 

Mnogo veći problem od samog jezika je zapravo preuzimanje uređivačke politike i finansijskih tokova, smatra profesor Slaven  Kovačević.

 

„Televizije koje plaćaju građani, vrlo vidno nastoje da govore na hrvatskom jeziku i to deset godina najmanje, do te mjere da su i akcenat počeli da preuzimaju na taj način da bi im jedan Zagrebčanin pozavidio na poznavanju hrvatskog jezika“, rekao je Slaven  Kovačević, profesor iz Sarajeva.

 

„Nije po srijedi jezik, po srijedi je ambicija da se na račun građana BiH napravi vlastita medijska puškarnica koja će osiguravati produžavanje vijeka vlastitog političkog trajanja“, kazao je Kukić.

On podsjeća da je postojao medij na hrvatskom jeziku. Radio Herceg Bosne.

 

„Neka HDZ odgovori uposlenicima nekadašnjeg radija HB koji je propao iz finansijskih razloga, i gdje su sada na sudu. Neka njima odgovori šta se tamo desilo. Da bi nama građanima ove zemlje mogao odgovoriti da on umije voditi jednu televiziju“, rekao je Kovačević.

 

Da se radi o prijedlogu koji produbljuje podjele u bh. društvu, oslikava i zahtjev da sjedište “trećeg kanala“ bude u Mostaru.

 

“Mostar može biti samo grad Mostaraca, svih koji tamo žive, a u njemu je udio Hrvata i Bošnjaka ako se o njima radi i po zadnjem popisu takav da je što bi se reklo bara-bara, u njemu je i Srba bez obzira što je značajan dio njih otišao, sada  nas njihov broj tjera na pitanje jesu li oni tu građani trećeg reda. Mada se radi o mehaničkoj izmješanosti stanovništva u Mostaru još uvijek, po sebi odbacuje sve snove moguće o Mostaru kao Stolnom hrvatskom gradu kako ga Čović u jednoj izbornoj noći oslovi. On može biti samo grad Mostaraca pa kako god  da se oni izjašnjavaju“, dodao je Kukić.

 

Treba li napominjati i da HDZ-ovu nemoć u Mostaru najbolje oslikavaju rezultati izbora u kojima ova stranka u Mostaru nikada nije odnijela pobjedu u posljednjih 20 godina. Na vlasti su u Mostaru zadnjih 13 godina, što zahvaljujući neodržavanju izbora posljednjih pet, što zahvaljujući postizbornoim poklonu kojeg su dobili u dva mandata 2004 i 2008 godine, u vidu podrške Ljubi Bešliću.

19.06.2017.

SAFET ORUČEVIĆ, DIREKTOR CENTRA ZA MIR I BIVŠI GRADONAČELNIK MOSTARA : ZAGORČAVAT ĆU ŽIVOT MNOGIMA

Safet Oručević , direktor Centra za mir i bivši gradonačelnik Mostara : Zagorčavat ću život mnogima

Juni 19. 2017.


Odavno jedan događaj kao što je to prošle sedmice bila izložba fotografija “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…”, kojom je započela tradicionalna manifestacija “Putevima pobjede Armije RBiH 92.-95.”, nije pobudio toliko pažnje javnosti, ali i izazvao snažne emocije.

Nakon više od 20 godina oživjela su sjećanja na mostarske heroje, vitezove koji su branili voljeni grad i svoju jedinu BiH. Fotodokumentacija za ovu izložbu uglavnom je u vlasništvu Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, čiji je direktor i osnivač Safet Oručević bio i jedan od govornika na izložbi.

Impresivna izložba

O ovom događaju Oručević, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih gradonačelnika u historiji Mostara, iako se posljednjih godina rijetko pojavljuje u medijima, govori u intervjuu za naš list. Borac za Mostar i u ratu i u miru, učesnik u pomirenju i obnovi grada, izgradnji novog Starog mosta, komentira i aktuelno stanje u svom rodnom gradu, ali i promašaje bošnjačke politike u Hercegovini, gdje, kako poručuje, “ustupaka više ne smije biti”.

Na otvorenju impozantne izložbe “Zdravo, ma gdje bili, heroji Mostara…” jedan od ratnih komandanata čuvene Mostarske brigade Suad Muharemović tokom svog obraćanja konstatirao je da “nema jedinstva među bosanskim i mostarskim patriotima, koje im je tokom rata bilo zajedničko”. Šta je s tim jedinstvom danas, upitao je on, a evo i mi Vas to pitamo? 

– Bila je to stvarno impresivna izložba. Pokazala je puno toga što se događalo i ono najvažnije – jedinstvo boraca i naroda Mostara, Nevesinja, Gacka, Čapljine, Ljubinja i Stoca, koje je ključni faktor opstanka Bošnjaka u Hercegovini. Samo zahvaljujući tom jedinstvu, uspjeli smo se odbraniti na uskom pojasu od samo 500 metara istočnog dijela grada, između dva agresora, VRS s jedne i HVO-a i HV-a s druge strane. Nismo imali oružja, municije, hrane, goriva i vode, ali smo imali jaku volju i borbeni moral da ne dozvolimo finalno etničko čišćenje Hercegovine, koje bi se dogodilo da je Mostar pao.

O tome je govorio Suad Muharemović i upravo to jedinstvo je dovelo do uspješne odbrane i, ono što je najvažnije, očuvanja bosanskohercegovačke supstance u Hercegovini, zahvaljujući čemu je odbranjena država BiH na ovim prostorima, a Bošnjaci Hercegovine imaju kapacitet, i demografski i politički, da ravnopravno učestvuju u svim procesima.

Vjera u jedinstvo 

Imate li Vi odgovor na pitanje zašto tog jedinstva nema danas?

– Razloga za to je mnogo, ali je nesporna činjenica da je veliki broj odgovornih i kompetentnih ljudi i komandanata koji su vodili borbu za odbranu Mostara, Hercegovine i BiH u proteklih 20 godina marginaliziran i nema nikakvu ulogu u vođenju političkih procesa. To nije slučaj samo u Mostaru i Hercegovini, tako je svuda u BiH, i to je ono što nam je donio postratni period. Razumijem politički pluralizam i bogatstvo različitih pogleda na politička događanja. Ne razumijem, međutim, da nema minimuma jedinstva oko najvažnijih, državotvornih pitanja koja određuju sudbinu i položaj naroda u Hercegovini. Ali, to ipak ne znači da tog jedinstva neće biti. Politika je takva i ono što se do jučer činilo nemogućim preko noći se mijenja. Optimista sam i vjerujem u jedinstvo kao trajnu tendenciju za izgradnju bosanskohercegovačkog društva.

Iste večeri kada je održana ova izložba, u Mostaru je organiziran skup podrške haškoj šestorci na kojem je nastupio Marko Perković Thompson. Nacionalne tenzije su bile dovedene do usijanja, slike Mostara i jakih policijskih snaga raspoređenih duž nekadašnje ratne linije razgraničenja obišle su svijet. Kako ste Vi sve to doživjeli?

– Thompsonov koncert podrške ljudima kojima se sudi za ratni zločin prema Mostarcima nikome nije donio ništa dobro. Organizatori su dobili dva šamara, jedan od predstavnika međunarodne zajednice, a drugi od vlastitog naroda, jer uz svu pompu uspjeli su skupiti nekoliko hiljada posjetilaca na koncertu na kojem je ulaz bio slobodan. I to, uglavnom, djece, dakle, uz silni trud i organizirani prijevoz.

I mostarski Hrvati su pokazali da ih ne zanimaju ove „pučke“ predstave i da se oni ne identificiraju s bilo kakvim zločinima ili osobama kojima se sudi za zločine. S druge strane, porodice žrtava, preživjeli logoraši i svi oni koji su preživjeli pakao istočnog dijela Mostara 1993. godine doživjeli su još jedan emocionalni udarac koji nikome nije trebao. Ali, Mostarci su i ovaj put pokazali zrelost i ostali dostojanstveni. Thompson je „odsvirao“ svoje u Mostaru.

Zašto je Mostar u ovakvoj situaciji? 

– Mostar je mjesto teškog ratnog sukoba i stradanja. To je bio brutalno podijeljen grad. Grad čiji je istočni dio poput Hirošime sravnjen sa zemljom, srušene su sve škole, ambulante, hiljade domova i sedam mostova. Sve što su generacije Mostaraca stvarale, pretvoreno je u prah i pepeo. Mostar je, iako teško razoren i podijeljen, imao snage za spor i bolan put pomirenja i ujedinjenja. Danas je to Grad u kojem se ipak zajedno živi i tako će biti zauvijek. Nije bilo lako praviti te korake ujedinjenja, ali smo iz perspektive žrtve pružali ruku pomirenja, radi naše djece i radi našeg Mostara. Rušili smo zidove i plotove podjela, jer smo se i u ratu borili za jedinstveni Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a ne za pola ili dio nečega.

Istovremeno, izgradili smo u kratkom roku gotovo sve što je porušeno, uz pomoć međunarodnih donatora i sa istoka i sa zapada, i kao kruna svega, napravili smo svih sedam mostova i Stari most – kao svjetski spomenik mira i sve to za samo sedam-osam godina. Zahvaljujući tome, Mostar danas živi kao jedan grad, multietnički centar Hercegovine, a ne nikakav stolni ili podijeljeni grad. Sve su tiši i slabiji djelioci i mrzitelji u Mostaru i svakim danom će sve više slabiti.

Šta je, prema Vama, razlog ekonomskog zaostajanja Bošnjaka u Hercegovini?

– Moramo znati da je Mostar teško stradao i da su svi privredni kapaciteti u minulom ratu teško stradali. Što nije ubijeno u ratu, ubila je privatizacija, loše vođenje ili tržište. Hercegovina i njena privreda imaju perspektivu kroz turizam koji je već danas glavna privredna grana u Mostaru koju, naravno, treba modernizirati i urediti, kroz poljoprivredu i obnovljive izvore energije. Za pravilan, strateški pristup privrednom razvoju Hercegovine, treba i kompetentan i stručan tim koji će svakodnevno raditi na ovom problemu. To je zadatak onih ljudi koji danas vode politiku Mostara i Hercegovine.

Gdje je danas Sarajevo u odnosu na Mostar? Je li dovoljno doći iz Sarajeva, dati kakvu zapaljivu izjavu i otići, a brojna mostarska, kao i stolačka pitanja, ostaviti neriješena?

– Mostar je u odnosu na Sarajevo tamo gdje je uvijek i bio. Daleko od očiju, ali nije daleko od srca. Sarajevo jeste takvo kakvo jeste, često samo sebi dovoljno, ali ključno je da li u Mostaru i Hercegovini ima jedinstva i snage da se nametnu Sarajevu u rješavanju ključnih problema. Kada bi bilo takve politike, bilo bi mnogo manje problema u Hercegovini.

Moj dug

Nerijetko se u gradu na Neretvi čuje „…treba Safa ovdje“. Namjeravate li se vratiti u politiku?

– Da budem iskren, takav eho dolazi i do mene. Nikad mi nije manjkalo ponuda da se vratim u politiku i sve sam ih odbio. Dakle, nemam namjeru obavljati bilo kakvu političku funkciju, uradio sam dovoljno kad je bilo najteže. Volio bih da nikad i ne pričam o politici, ali da bi se to ostvarilo, trebale bi biti sahranjene sve ideje stolnog grada ili grada iz dva dijela.

Dakle, dok god budu živjele te ideje koje kompromitiraju sve za što smo se borili u Mostaru, i ja ću govoriti i zagorčavati život nosiocima tih vrijednosti bez obzira s koje strane Mostara oni dolazili. Kao što sam rekao u jednom ranijem intervjuu, mene nikakva fotelja ne interesira.

U Mostaru tražim mjesto gdje ću biti sahranjen i našao sam ga. Ali u jedinstvenom i zajedničkom Mostaru, tako da svi oni koji ga svojataju ili dijele neće biti mirni dok god sam živ. To je moj dug prema mojim mrtvim i živim saborcima, koji najbolje znaju kroz šta smo sve prošli.

Zarad zajedničkog života mora se riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH

Gdje su promašaji bošnjačke politike u Hercegovini i kojim putem, uopće, ići?

– Mislim da je proteklih petnaest godina u Mostaru i Hercegovini, kada gledam iz ugla bosanske politike, provedeno u, za mene, neprihvatljivoj stagnaciji i defanzivnoj politici. U kontinuitetu je afirmirana atmosfera straha od majorizacije, i u toj atmosferi straha kreirana politika koja je, fudbalskim žargonom kazano, igrala „bunker“ umjesto da zabija golove. Istovremeno je, uprkos pobjedi probosanskih stranaka, u dva mandata HDZ-u prepušteno mjesto gradonačelnika. Zašto je to dopušteno, nikad mi neće biti jasno.

Strah je potpuno neutemeljen, jer u Mostaru nijedan narod nema ni natpolovičnu većinu, imamo značajan povratak Srba, kojima smo prvi pružili ruku još 1994. godine. Mostar je često bio žrtva političkih ustupaka zarad mira u Federaciji i to se mora promijeniti.

Osnovni uzrok ovakve politike vidim u nedostatku samopouzdanja i limitiranosti nekih ljudi koji su posljednjih petnaest godina kreirali bošnjačku politiku u Mostaru i Hercegovini.
Ne smije više biti ustupaka u Hercegovini, koju svojata Čović bez ikakvih opravdanih razloga. Ali se, također, zarad zajedničkog života, mora riješiti tzv. hrvatsko pitanje u BiH i posebno način izbora članova Predsjedništva, bez pristajanja na ultimatume.

I to pitanje će prvenstveno odrediti Hrvati između sebe. Unutar hrvatskog korpusa je sve više onih koji se protive ovakvim prijedlozima HNS-a.

To će sigurno biti urađeno na način koji će zadovoljiti istinsku potrebu svih bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne samo onih u Hercegovini, na način za koji se zalaže i Katolička crkva, a koji će osigurati trajnu ravnopravnost na cijelom teritoriju BiH, a ne samo u jednoj regiji i u korist jedne stranke.

“Mimar mira“ pun ponosa i dostojanstva

Bliži se 13. godišnjica obnove Starog mosta, kada Centar za mir i multietničku saradnju tradicionalno dodjeljuje nagrade „Mimar mira“. Nesumnjivo, i ove godine bit će priređen raskošan program?

– To je već tradicionalna manifestacija, da pokažemo da Mostar ne zaboravlja svoje prijatelje i samo je jedan dio aktivnosti Centra za mir. Kroz 16 godina rada prikupili smo značajnu arhivsku građu koja svjedoči o zločinima, urbicidu, ali i politici obnove suživota i predstavlja važno polazište za afirmaciju građanskih vrijednosti i pomirenja na prostorima Mostara i Hercegovine. U sklopu tih aktivnosti dodjeljujemo i dvije nagrade “Mimar mira” i međunarodnu nagradu “Mostar Peace Connection” ljudima i organizacijama koji su dali svoj doprinos uspostavi mira i pomirenja. Nema tu nimalo raskoši, ali ima puno ponosa i dostojanstva. Tako će biti i ove i svih narednih godina.

Meliha Smajkić (Avaz)

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
19.06.2017.

,,VJERUJ U BOGA, ALI NE I U POPA"

„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“

Vedran Sršen

Autor
16.6.2017. 



„Vjeruj u Boga, ali ne i u popa“

Nakon učestalih ispada biskupa Košića

Foto: Pixsell /Anto Magzan

I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Mnogima od nas posljednjih dana, nakon najnovijih političkih ispada biskupa Košića, u pismu kojim dijeli ljude, proziva i etiketira neprijateljima sve neistomišljenike, na misao navire jedno sasvim prosto i jednostavno pitanje: Ima li Hrvatska političara koji će „začepiti“ usta biskupu Košiću? Ima li tu ijedan koji će reći – E, pa dosta biskupe Košiću, prevršio si mjeru! Ima li itko u ovoj našoj oguljenoj i „jadnoj“ zemlji, opljačkanoj do kostiju – a kada se to odigravalo biskupa Košića se čulo nije da o tome viče – da stane na put takvom ponašanju i reče jednom običnom popu: „Dosta pope“!

Jer to, što popovi po Hrvatskoj rade već više od dvadeset godina, prevršilo je svaku mjeru. Nije li ono biskup Marin Barišić „štiteći“ Norca, „ vukao za rukav“ ljude na splitsku rivu, prijeteći udarom i skidanjem s vlasti „bezbožnika“, kako oni nazivaju one koji se ne uklapaju u njihov politički kalup i ne sviraju po njihovim notama, a otvarajući vrata sa splitske rive Sanaderu koji će Hrvatsku guliti i reći  „Mi  smo u banani“.

Ne drže li ti neki „pokvareni“ popovi po crkvama mise za Antu Pavelića, a cijela Crkva katolička i politička elita o tome šuti, a kada netko iz nevladinih udruga to pokuša osuditi dobije „pendrekom po glavi“ i mandatnom novčanom kaznom po džepu od toliko i toliko kuna, sve po zakonima koji se na jedne primjenjuju, a za druge ne važi.

Oni su ti koji uzdižu u nebesa osuđene ratne zločince kao Darija Kordića, vodajući ga sa ženom Venerom po katoličkim župama Hrvatske i Bosne i Hercegovine i predstavljajući ga kao pravednika koji je u haškim kazamatima nevin trpio za vjeru katoličku, naciju i Domovinu, pripremajući teren možebitnog novog Blaženika kada dovoljno isperu mozak naroda koji zaboravlja na istinu i činjenice. Oni su ti koji miješaju vjeru i zločin, njegujući iskrivljeni sustav vrijednosti, slaveći „politiku osvete i krvi“, a rušeći moralne, kršćanske i ljudske zasade. I svi u Hrvatskoj, jadnoj i poniženoj zemlji, to vide a šute, zločin se prekriva krunicom, škropi svetom vodicom i uzdiže u blaženstvo nebesko.

Oni u svojim biskupskim dvorima promoviraju lažni Sedlarov film o Jasenovcu, oni – koji bi trebali ljubiti istinu, potpisuju peticije da se u Hrvatsku vojsku, vojsku Republike Hrvatske, koja je sljednica zavnohovske Hrvatske, uvede pozdrav ustaške fašističke NDH – „Za Dom Spremni“!

A što ćemo, biskupe, sa deset Božjih zapovjedi. Što ćemo sa  – „ Ne ubij“.

Što ćemo sa – „Ne laži“.

Oni poistovjećuju sebe sa vjerom. Oni nas uistinu drže i doslovce ovcama koje ne znaju da vjera i pop nije jedno te isto. Ponašaju se kao da ovaj naš hrvatski narod nije imao jednoga Stjepana Radića, koji je zbog svećeničkih, odnosno biskupskih izleta u politiku još prije gotovo sto godina poručio

 „Vjeruj u boga, ali ne i u popa“.

Radićeve poruke, izrečene u njegovom poznatom govoru u Stepinčevu Krašiću 28.9.1924. godine, aktualne su i danas, ali, na žalost u današnjoj Hrvatskoj ih nema tko prenijeti:

„Stari satrapski popovski ugled raspao se kao što nestaje gusta magla na suncu. Narod je prestao da vjeruje u popa, ali zato nije izgubio svoje kršćanske vjere. Time je najbolje oborena u prah ona popovska doskočica da oni čuvaju vjeru u narodu. Ne čuvaju je oni, nego je čuva narod od njih.

… Kada popovi vjeru pomiješaju sa politikom i to sa ovako poganom politikom osvete, krvi, oholosti i proždrljivosti, onda nisu učitelji nego rušitelji vjere i crkve.

Kada naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i političke vođe, onda je moja i naša dužnost da to prosudimo i ako treba i osudimo.“

Hrvatska se danas ponaša kao da nije imala Stjepana Radića, kao da njegovo djelo nije i naša stečevina, vrijednost i kao da njegove poruke više ne žive.

Hrvatska se treba probuditi i pokazati – Živi li Stjepan Radić još uvijek u Hrvatskoj?

/////////////////////////

///////////////////////////////

Ko će s kim da sastavi vladu?

Ko će s kim da sastavi vladu?

  19.Jun 2017

Foto: Profimedia Pre deceniju i po, kada se pojavila grupa mladića predvođena Albinom Kurtijem, ulicama Prištine sa šarafcigerima u rukama bušene su gume automobilima UMNIK-a, zgrade gde je bila smeštena

/////////////////////////////////////

Knjiga identiteta

Knjiga identiteta

  19.Jun 2017

Crnogorske studije kulture i identiteta, zbornik, Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje, 2016. Radmila Vojvodić, istaknuta crnogorska teatarska redateljka i aktualna rektoresa Univerziteta Crne Gore i profesor Janko Ljumović, aktualni ministar kulture

19.06.2017.

TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: ŠVICARSKI POLITIČAR OSUĐEN ZBOG NEGIRANjA GENOCIDA U SREBRENICI

TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: Švicarski političar osuđen zbog negiranja genocida u Srebrenici

Vijeće ministara BiH je utvrdilo Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojim se sankcionira javno poticanja na nasilje i mržnju kao i negiranje genocida, ali malo je izgledno da će predloženi zakon biti usvojen u Parlementu BiH zbog frontalnog protivljenja goleme većine stranaka iz Republike Srpske.



TAKO RADE CIVILIZIRANA DRUŠTVA: Švicarski političar osuđen zbog negiranja genocida u Srebrenici


Image result for milorad dodik i draza mihajlovic

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Negiranje genocida u Srebrenici koji je utvrđen u brojnim presudama Međunarodnog suda u Hagu, nije a vjerovatno neće ni biti kažnjivo djelo u BiH i Srbiji, ali na svu sreću postoje i države s bitno drukčijom pravosudnom praksom od naše. 

 

Među njima je i Švicarska iz koje je upravo stigla vijest koju bi trebali pročitati političari u BiH, a osobito oni iz Republike Srpske.

 

Naime, lokalni političar iz švicarskog kantona Ticino Donatello Poggi osuđen je za negiranje genocida u Srebrenici i u žalbenom postupku, nakon što je u prvostepenom postupku osuđen u maju 2016. godine. 

 

Apelacioni sud presudom od 2. juna 2017. godine priznao je da je Donatello Poggi kriv zbog rasne diskriminacije i negiranja čina genocida koji se dogodio u Srebrenici. Poggi je 2012. godine objavio dva teksta na portalima TicinoLibero i Corriere del Ticino, gdje je odbio priznati da se u Srebrenici dogodio genocid, te je iznosio svoje mišljenje, a ne činjenice.

 

Sud je zaključio da je Poggi u svojim tekstovima bez ozbiljnih argumenata i dokaza bio izuzetno pristrasan u korist srpskih žrtava, što je shvaćeno kao čin diskriminacije.

 

Poggi je osuđen na 45 dnevnih iznosa po 110 franaka i dvije godine uslovne zatvorske kazne te novčanom kaznom u iznosu od 900 franaka, prenosi Corriere del Ticino.

///////////////////////

LIGA PRVAKA I LIGA EVROPE: Zrinjski, Željezničar, Sarajevo i Široki saznali imena evropskih rivala

U sjedištu UEFA-e u Nyonu održan je žrijeb prvog i drugog pretkola Lige prvaka i ždrijeb prvog pretkola Europske lige


LIGA PRVAKA I LIGA EVROPE: Zrinjski, Željezničar, Sarajevo i Široki saznali imena evropskih rivala

Fudbaler Zrinjskog, aktuelnog prvaka Bosne i Hercegovine, u drugom pretkolu Lige prvaka igrat će protiv slovenskog Maribora; trener Zrinjskog, Blaž Slišković, pred žrijeb je izjavljivao da bi volio da Zrinjski izvuče upravo taj tim.

 

Celtic (Škotska), Legia Warszawa (Poljska), Maribor (Slovenija), Malmö (Švedska), Rosenborg (Norveška) i FH Hafnarfjördur (Island) bili su mogući protivnici Zrinjskog, koji je kao nenosioc bio smješten u grupi prilikom žrijeba u Nyonu.

 

U drugom pretkolu imat ćemo i jedan duel bivše Jugoslavije između beogradskog Partizana i podgoričke Budućnosti, dok je hrvatski prvak Rijeka imala puno sreće i u drugom pretkolu čeka pobjednika meča New Saints - Europa.

 

Fudbaleri Sarajeva u prvom pretkolu UEFA Evropske lige igrat će protiv moldavske ekipe Zaria Baltija, dok će Željezničar igrati protiv crnogorske Zete. 

 

Sarajevski Plavi će igrati protiv crnogorskog tima, koji je prije nekoliko godina eliminisao Bordo tim iz Evropske lige, te će stoga tim sa Grbavice imati priliku da osveti komšije s Koševa.   

 

Sarajevski rivali ne bi trebali imati problema da izbore prolaz u narednu fazu najmasovnijeg evropskog takmičenja, gdje neće biti nosioci i očekuju ih znatno teži rivali.

 

To se ne može reći za Široki Brijeg. Osvajač Kupa BiH nije bio u povlaštenom položaju u današnjem žrijebu, te je za protivnika dobio izuzetno kvalitetnog rivala, ekipu Ordabasyja iz Kazahstana. 

 

Prve utakmice igraju se 29. juna, a revanši 6. jula. Sarajevo će biti domaćin na Koševu, dok će Željezničar nakon 13 godina domaću utakmicu igrati na domaćem terenu stadiona Grbavica. Široki Brijeg će domaćin biti na Pecari 6. jula.


//////////////////////////////
////////////////////

LUKSUZ U ISTOČNOM SARAJEVU: Poslanici iz RS-a ne koriste smještaj plaćen 26 miliona KM - 3

Poslanici iz RS-a ne koriste smještaj plaćen 26 miliona KM | Fokus.ba

////////////////////////////////////


MEKTIĆ ODBRUSIO ČOVIĆU: "Istrijebio si Srbe pa bi sada da ih štitiš, ne petljaj se gdje ti nije mjesto"

///////////////////////////////////

//////////////////////////////////////////

POTPUNI RASPAD U REPUBLICI SRPSKOJ: Dugovanja za PIO dostigla enormnu cifru od pola milijarde KM, ovo su najveći dužnici

////////////////////////////////


/////////////////////////

Zločin u Virginiji : Sedamnaestogodišnja muslimanka ubijena nakon izlaska iz džamije (Video)

Pripadnici policije u američkoj saveznoj državi Virginiji pronašli su tijelo za koje sumnjaju da je 17-godišnja muslimanka koja je napadnuta u blizini džamije prije nego što je nestala. Tinejdžerica, koju

18.06.2017.

DA LI JE SRBIJA SLOBODNA ZEMLjA ZA RATNE ZLOČINCE?

Da li je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince?



Vladimir Lazarević na niškom aerodromu

Vladimir Lazarević na niškom aerodromu
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Doček generala Vladimira Lazarevića po povratku iz haškog zatvora

////////////////////////////////

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliki je uticaj političara na suđenja ratnim zločinima u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili predstavnici dve nevladine organizacije koje prate suđenja za ratne zločine - Milica Kostić, direktorka Pravnog programa Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, i Edvin Kanka Čudić, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva.

Bilo je reči o tome zašto Tužilaštvo Srbije nikada nije optužilo za ratne zločine nijednog visokog funkcionera, zašto za zločin na Kazanima u Sarajevu, u kome su žrtve bili Srbi, nije bilo optužnice protiv viših funkcionera tadašnje vlasti, kako su nakon pritiska vrha Hrvatske iz zatvora u Bosni i Hercegovini pušteni pripadanici Hrvatskog vijeća obrane optuženi za ratne zločine, o svečanim dočecima koje vlast priređuje haškim osuđenicima nakon što izdrže kaznu, zašto većina Srba, Hrvata i Bošnjaka veruje da haški osuđenici njihove nacionalnosti nisu krivi, kao i o tome da li će nakon zatvaranja Haškog tribunala uopšte biti domaćih suđenja za ratne zločine.

Omer Karabeg: Da li je pravosuđe u Srbiji nezavisno, kad je reč o suđenju ratnim zločinima?

Milica Kostić: Nije. Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne. Politički uticaj na rad Tužilaštva vidi se kroz dva aspekta. Jedan je - koga Tužilaštvo optužuje, a drugi - koja dela optužuje. Ako pogledamo koga optužuje videćemo da u Srbiji nikada za ratne zločine nije optužena nijedna visokorangirana osoba.

Pomenuću generala Ljubišu Dikovića, načelnika Generalštaba Vojske Srbije, protiv koga je Fond za humanitarno pravo izneo brojne dokaze koji ukazuju na njegovu odgovornost za zločine na Kosovu, ili narodnog poslanika Božidara Delića, bivšeg komandanta 549. motorizovane brigade na Kosovu. Ni Dikovića, ni Delića niko ne dira.

Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne: Milica Kostić
Politika utiče na gotovo sve faze suđenja za ratne zločine - od istrage, preko optuženja i presude, do izvršenja kazne: Milica Kostić

Jedine visokorangirane osobe koje je Tužilaštvo ikada gonilo su nesrpske nacionalnosti. Ti slučajevi su dobro poznati. Reč je o Iliji Jurišiću, koji je optužen za napad na kolonu JNA u Tuzli, ali je oslobođen zbog loših dokaza, zatim o Ejupu Ganiću, Naseru Oriću i Ramušu Haradinaju. Za ovom poslednjom trojicom Srbija je raspisala međunarodne poternice i, kada su bili zadržani u inostranstvu, tražila njihovo izručenje, ali je u sva tri slučaja doživela fijasko.

Kad pogledamo za koje zločine Tužilaštvo optužuje Srbe, videćemo da su to manji zločini, obično sa jednom žrtvom, dok još uvek nisu podignute optužnice za masovne zločine sa stotinama žrtava. Tužilaštvo nikada nije podiglo optužnicu za genocid, iako se u dva slučaja bavilo ubistvima koja su bila deo srebreničkog genocida. Dakle, svaki aspekt suđenja za ratne zločine umrljan je politikom.

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, da li i pravosuđe u Bosni i Hercegovini sudi pre svega izvršiocima ratnih zločina, a štedi nalogodavce?

Edvin Kanka Čudić: U svakom slučaju. To se jasno vidi na slučaju ubijanja nebošnjačkog stanovništva 1993. na Kazanima u Sarajevu. U ovom slučaju do danas nemate nijednu presudu za ratni zločin. Sve presude, koje je donio Kantonalni sud u Sarajevu, tiču se ubistva ili neprijavljivanja zločina. Samiru Bejtiću, jednom od optuženih, sudi se od 2001. godine i taj slučaj još nije dobio epilog. Odgovornost se svaljuje na Mušana Topalovića Cacu, koji je ubijen 1993. godine, mada mi mislimo da iza tih zločina stoji tadašnji vrh Bosne i Hercegovine i da je on odgovoran za ubijanja Srba u Sarajevu.

Drugi slučaj, koji ukazuje na to da se ne sudi nalogodavcima, je zločin nad Hrvatima u selu Trusina koji se dogodio 1993.godine. Osuđeni su izvršioci, dok nije odgovarao niko od generala Armije BiH, iako je u predmetima osuđenih Edina Džeke i Raseme Handanović utvrđeno da je taj zločin bio planiran. Zabrinjava i to što se za silovanja, maltretiranja i torture počinioci osuđuju na kazne od šest mjeseci do tri godine. Da ne govorimo o tome da je u nekim predmetima, mi znamo i kojim, vršen pritisak na sudije da optuženima daju što niže kazne.

Za vladajuću stranku je on (Šljivančanin) očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama, smatra Kostić
Za vladajuću stranku je on (Šljivančanin) očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama, smatra Kostić

Nedodirljivi general Diković

Omer Karabeg: Gospođo Kostić, kritikujići odnos srpskog pravosuđa prema ratnim zločinima vi ste prilikom predstavljanja godišnjeg izveštaja Fonda za humanitarno pravo rekli da je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince. Da ta ocena nije preoštra?

Milica Kostić: Nije. Ona je sasvim tačna. U Srbiji su na visokim funkcijama osobe za koje postoje dokazi koji ukazuju na njihovu odgovornost za najteže zločine. Pomenula sam generala Ljubišu Dikovića, načelnika Generalštaba. Mi smo u dva dosijea izneli niz dokaza o njegovoj odgovornosti za zločine na Kosovu koji su izvedeni pred Haškim tribunalom.

Tribunal je na višegodišnje kazne zatvora osudio oficire za zločine koje je izvršila Dikovićeva jedinica - 37. motorizovana brigada. Kada smo izneli te dokaze i podneli krivičnu prijavu, posle dva dana usledila je izjava Tužilaštva za ratne zločine koje je saopštilo da su naši dokazi potpuni nonsense i da su oni, citiram, sa dva klika utvrdili da od tih dokaza nema ništa. A danas, nekoliko godina kasnije, kada smo izašli sa novim dokazima i kada je već svima postalo jasno u šta je sve Diković umešan, Tužilaštvo je otvorilo predistragu koja se bavi dokazima na koje mi ukazujemo već šest godina.

Mi smo podneli i nekoliko krivičnih prijava protiv Božidara Delića, bivšeg komandante 549. brigade u čijoj je zoni odgovornosti na Kosovu ubijeno preko 2.000 civila. On do danas nije ispitan. Nedavno smo dobili odgovor od Tužilaštva da je Delić bolestan, pa da zato ne mogu da ga ispitaju. Dva dana nakon toga on se pojavio u sudu kao svedok odbrane u procesu koji se vodi protiv pripadnika njegove jedinice. Znači, može da svedoči nekoliko sati, a ne može da bude ispitan o svojoj odgovornosti.

Imamo i slučaj Gorana Radosavljevića Gurija, bivšeg generala srpske policije, koga povezuju sa ubistvom braće Bitići. On je danas u Glavnom odboru vladajuće Srpske napredne stranke. Tužilaštvo je pre nekoliko godina reklo da protiv njega vodi posebnu istragu. Do danas nema rezultata. Pomenula bih i slučaj generala Novaka Đukića koga je sud Bosne i Hercegovine osudio na 20 godina zatvora za masakr na Tuzlanskoj kapiji 1995. godine, kada je granata ispaljena sa srpskih položaja ubila 71 osobu.

Pošto pored bosanskohercegovačkog ima i srpsko državljanstvo, Đukić je pobegao u Srbiju i Bosna i Hercegovina traži da on tu kaznu služi u Srbiji. Umesto da se ta presuda prizna i Đukić pošalje u zatvor Ministarstvo odbrane Srbije vrši nekakvu rekonstrukciju celog događaja na poligonu u Nikincima u nameri da dokaže da je sud Bosne i Hercegovine pogrešio i da granata nije ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske. Tako da ja zaista mislim da je naša ocena da je Srbija slobodna zemlja za ratne zločince apsolutno tačna i da verno prikazuje odnos vlasti Srbije prema ratnim zločincima.

Pritisak Hrvatske

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, u kojoj meri za pravosuđe Bosne i Hercegovine predstavlja problem to što optuženi koji imaju državljanstvo Srbije ili Hrvatske - a to je vrlo čest slučaj - pobegnu u te zemlje i tako izbegavaju kaznu, jer ni Srbija ni Hrvatska ne izručuju svoje državljane?

Edvin Kanka Čudić: Mislim da je dobar primjer za to Fikret Abdić koji pored bosanskohercegovačkog ima i hrvatsko državljanstvo, pa je njegov predmet vođen pred županijskim sudovima u Hrvatskoj. Kad je odležao kaznu, vratio se u Bosnu i Hercegovinu i danas je gradonačelnik Velike Klaudše. On nije jedini, takvih je mnogo. Većina ljudi iz Republike Srpske ima i državljanstvo Srbije, pa veliki broj onih koji su počinili zločine, posebno na području Foče i Rogatice, živi u Srbiji i najvjerovatnije nikada neće biti izvedeni pred sud. Prošle godine imali smo slučaj sa desetoricom pripadnika Hrvatskog vjeća obrane koji su optuženi za ratne zločine. Njih je u zaštitu uzela Hrvatska, pošto su oni i njeni državljani, a da niko u Hrvatskoj nije ispitivao da li su oni zaista odgovorni za zločine nad Srbima.

Omer Karabeg: Najviše rukovodstvo Hrvatske žestoko je reagovalo kada su oni uhapšeni. Nakon mesec dana pritvora oni su pušteni da se brane sa slobode. Da li su oni pušteni zbog pritska Hrvatske?

Edvin Kanka Čudić: Njima je u svakom slučaju ukinut pritvor zbog pritiska Hrvatske. Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti. Oni najčešće budu zadržani u pritvoru. U ovom slučaju Hrvatska je u stvari štitila Tuđmanovu politiku prema Bosni i Hercegovini.

Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti: Edvin Kanka Čudić
Postavlja se pitanje - zašto se na isti način ne postupa i prema optuženima za ratne zločine koji su bošnjačke i srpske nacionalnosti: Edvin Kanka Čudić

Ratni zločinci kao heroji

Omer Karabeg: Vlast u Srbiji vrlo često ratne zločince tretira kao heroje. Tako je bivšem generalu Vladimiru Lazareviću, koji je na 14 godina osuđen za zločine na Kosovu, po povratku iz Haga priređen svečani doček kome su prisustovala tri ministra i načelnik Generalštaba Vojske Srbije, a osuđeni ratni zločinac Veselin Šljivančanin učestvovao je u Vučićevoj kampanji za predsedničke izbore.

Milica Kostić: To šalje jasnu poruku tužilaštvu i sudu. Ne samo da je Lazareviću priređen svečani doček, po njega su u Hag došli ministri vladinim avionom. Tadašnji ministar pravde Nikola Selaković izjavio je da je Lazrević srpski heroj, jer da nije bilo njega kosovski Albanci bi došli do centralne Srbije. Selaković je tada rekao da učenici u školama treba da uče o njegovim podvizima. Bivši premijer Srbije Nikola Šainović, koga je Haški tribunal osudio za zločine na Kosovu, po povratku u Srbiju odmah je kooptiran u Glavni odbor Socijalističke partije Srbije.

Pomenuli ste da je Veselin Šljivančanin učestvovao na tribinama Srpske napredne stranke u okviru Vučićeve predizborne kampanje. Za vladajuću stranku je on očigledno nekakav moralni autoritet čim ga šalju da ih predstavlja na tribinama. Kada su aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava ušli na tribinu u Beški, na kojoj je trebalo da govori Šljivančanin, i razapeli transparent na kome je pisalo ” Ratni zločinci da zaćute da bi se progovorilo o žrtvama”, oni su bili pretučeni od pristalica Srpske napredne stranke.

Ta stranka je istog dana izdala saopštenje u kome je mlade aktiviste nazvala fašistima i tako poslala poruku da su oni zaslužili to što im se desilo. Ako je vladajuća stranka spremna da do te mere štiti jednog osuđenog ratnog zločinca, onda možemo samo da pretpostavimo šta su sve spremni da učine da bi zaštitili njima bliske ličnosti kojima zbog umešanosti u ratne zločine prete visoke kazne zatvora.

Zločinci su oni drugi

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovni svako slavi svoje ratne zločince, ne samo one koji je Haški tribunal optužio, nego i one koji izdržavaju kaznu. Osuđuju se samo zločinci koji pripadaju drugoj naciji. Da li takva atmosfera utiče na tužioce i na sudije?

Edvin Kanka Čudić: Definitivno utiče. Slavljenje vlastitih ratnih zločinaca je u Bosni i Hercegovini već postalo tradicija, pogotovo u Republici Srpskoj. Tamo se slavi maltene svaki ratni zločinac koji se vrati iz Haga. To je bio slučaj sa Biljanom Plavšić i Momčilom Krajišnikom. U Federaciji Bosne i to je bilo jako vidljivo u slučaju Nasera Orića. Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten. Kad su u pitanju ratni zločinci, u Bosni i Hercegovini postoje tri narativa za razliku od Srbije i Hrvatske gdje postoji samo jedan. Ako Republika Srpska slavi svoje heroje nemojte misliti da to isto neće raditi i Bošnjaci. I Bošnjaci se jednako ponašaju. Mnogi građani Sarajeva i dan danas ne osuđuju previše Mušana Topalovića Cacu za zločine nad civilima srpske nacionalnosti.

Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten
Kada je Orić zbog internacionale potjernice bio zadržan u Švicarskoj, u njegovu odbranu stale su čak i bošnjačke žrtve koje su išle u švicarsku ambasadu i molile da on bude pušten

Omer Karabeg: I u Hercegovini je 2014. godine bio priređen svečani doček ratnom zločincu Dariju Kordiću nakon što je pušten iz haškog zatvora. Na tom dočeku su bili najviši funkcioneri bosanskohercegovačkih Hrvata.

Edvin Kanka Čudić: Da. Haški optuženici su u Hercegovini heroji. Kada su u pitanju Dario Kordić, Jadranko Prlić i ostali, kantoni i općine u Hercegovni staju u odbranu tih ljudi kao da su oni nevini. U Hercegovini se rehabilituju i zločinci iz Drugog svjetskog rata i podižu im se spomenici.

Srbi su se uvek samo branili

Omer Karabeg: Može li se reći da je zbog dugogodišnje propagande protiv Haškog tribunala široko javno mnjenje u Srbiji naklonjeno ratnim zločincima, da veliki broj ljudi ne veruje da su oni počinili ratne zločine za koje su optuženi.

Milica Kostić: Nemamo baš sveža istraživanja javnog mnjenja na ovu temu. Poslednje je rađeno 2011. godine, ali ono je svakako referentno. Ne mislim da se situacija promenila za poslednjih šest godina. Možda se je još i pogoršala. Pomenuto istraživanje pokazuje da apsolutna većina građana Srbije ne može da navede niti jedan ratni zločin koji je procesuiran pred sudovima Srbije.

Od ličnosti kojima je suđeno pred Haškim tribunalom mogu da nabroje samo Mladića, Karadžića, Miloševića i Šešelja. Apsolutna većina građana Srbije nije mogla ili nije želela da odgovori na pitanje šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Srbija je jedina zemlja u celom regionu u kojoj kamera nikada nije ušla u sudnicu za ratne zločine. Ako znamo da se preko 70 posto građana Srbije informiše preko televizije, onda je sasvim jasno zašto je takav odnos prema ratnim zločinima.

Ako suđenja za ratne zločine uopšte nema na televiziji, građani ne mogu biti informisani. A da ne govorim o tome da većina novinara uopšte nije zainteresovana za ratne zločine. Ako i pišu o tome, onda se pre svega bave počiniocima, pa imamo izjave optuženih koji u emotivnom tonu govore o svojoj nevinosti, dok gotovo nikada nećete videti priču porodica žrtava. I kada na sve to dodamo izjave političara koji prave heroje od optuženih govoreći kako su oni išli na ratište da brane svoju zemlju, onda je jasno zašto javno mnjenje ima pozitivan odnos prema optuženim za ratne zločine.

Ja uvek kažem da odnos političara prema ratnim zločinima ima dve strane. Jedna je ideološka, gde se teško priznaje da su Srbi činili najteže ratne zločine, jer po uvreženom mišljenju Srbi su se uvek branili i borili u oslobodilačkim ratovima. To je ideološka strana, a druga je sašvim praktična. Braneći optužene za ratne zločine političari u stvari štite sebe, jer su mnogobrojni funkcioneri, koji su i danas na vlasti, bili umešani u ratne zločine. Oni znaju tajne jedni o drugima i međusobno se štite.

Mušan Topalović Caco

Omer Karabeg: Gospodine Čudiću, da li ovo što kaže gospođa Kostić važi i za Bosnu i Hercegovinu - da političari štiteći ratne zločince praktično štite sebe.

Edvin Kanka Čudić: U Republici Srpskoj imamo potpunu blokadu, kada su u pitanju ratni zločini. Kada odete u Višegrad, Foču ili neki drugi grad stanovništvo ili nedovoljno zna ili pak ništa ne zna. Ako nešto i znaju onda zločine najčešće pravdaju onom poznatom rečenicom “Ali i oni su nama to isto činili”.

S druge strane, Armija Bosne i Hercegovine počinila je veliki broj ratnih zločina. O tim zločinima se uopće ne priča. Građani Konjica malo znaju o zločinu u selu Trusina. U Sarajevu je prije nekoliko godina donijeta odluka da se podigne spomen obilježje na Kazanima, ali to do danas nije urađeno. Čak se više i ne govori o tom spomen obilježju osim kad to pitanje pokrenu nevladine organizacije.

Sve dok je SDA na vlasti - u Sarajevu takvog spomenika neće biti. Zašto? Zato što je Mušan Topalović Caco sahranjen tik do Alije Izetbegovića i na taj način je pokazano da se Caco u stvari smatra herojem. Ni u Hercegovini nije ništa bolje. Tamo imamo čak i ulice koje nose imena zločinaca iz Drugog svjetskoga rata.

Šta posle Haškog tribunala?

Omer Karabeg: Verujete li da će nakon zatvaranja Haškog tribunala, koje je najavljeno za kraj ove godine, suđenja ratnim zločinima biti još više marginalizovana?

Milica Kostić: Bojim da hoće. Ako pogledamo koliko je u Srbiji bilo procesa za ratne zločine u 2016. i u prvoj polovini 2017. godine, jasno je da se suđenja za ratne zločine u Srbiji gase. To se radi vrlo smišljeno. Uzmimo slučaj odbijanja Srbije da Haškom tribunalu izruči troje članova Srpske radikalne stranke koji su optuženi za nepoštovanje Haškog suda. Srbija je u prošlosti redovno izručivala ljude koji su bili optuženi za takva dela, ali sada je odlučila da to ne učini.

Ja mislim da je rukovodstvo Srbije ocenilo da je Haški tribunal sada dosta slab, a da ni Savet bezbednosti nema više mnogo sluha za njegove probleme. Veliko je pitanje kako će se međunarodna zajednica postaviti prema odbijanju Srbije. Mislim da međunarodna zajednica, pre svega Evropska unija, shvata zatvaranje Haškog tribunala kao kraj teme o ratnim zločinima. Oni više nemaju snage da se time bave, jer imaju neke druge probleme. A takav njihov odnos je u stvari poklon političarima Srbije.

Edvin Kanka Čudić: Srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini odavno priželjkuju zatvaranje Haškog tribunala, tako da se bojim se da će, kad Tribunal bude zatvoren, suđenja za ratne zločine zanimati jedino bošnjačku populaciju koja je u tim suđenjima oduvijek vidila mogućnost da dokaže genocid, odnosno istrebljenje Bošnjaka sa područja Republike Srpske.


//////////////////////////////

18.06.2017.

DRAGAN ČOVIĆ I MILORAD DODIK, JAVNO RAZARAJU SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU

AMER JERLAGIĆ O "STRATEŠKIM PARTNERIMA": Opasne namjere Dodika i Čovića dovešće državu do...

Nakon sastanka Milorada Dodika i Dragana Čovića koji je održan u Banjaluci, pristigle su brojne reakcije. Zadnja u nizu je reakcija Stranke za BiH





Reakciju lidera stranke Amera Jerlagića prenosimo u cijelosti:

 

"Stranka za Bosnu i Hercegovinu oštro osuđuje pokušaj Dodika i Čovića da neustavno djeluju putem Vijeća ministra BiH.

 

Podsjećamo da ministri u Vijeću ministra nisu ‘’delegati ispred Entiteta Republika Srpska, niti delegati ispred HNS-a ili nekih kantona iz Federacije BiH, nego ministri koji su svoje mandate dobili od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i isključivo njoj odgovaraju za svoj rad.

 

Gospoda Čović i Dodik bi da uvedu neki ‘’novi unutarnji mehanizam koordinacije’’ i da Vijeće ministara potpuno razvlaste i od njega naprave neku vrstu‘’radne zajednice’’".

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Željko Komšić : Čović se doslovno “zakleo na vjernost svuda i u svemu” svom političkom idolu Miloradu Dodiku!

Juni 17. 2017.



2010. godine, veliki broj ljudi u BiH je povjerovao da je došao taj trenutak promjene političke paradigme. Na žalost, pokazalo se da nije tako. Sada je teže, valja ljude ponovo pokušati ubijediti da je ovo što se najavljuje kao “nova politika ljevice”, iskreno i da neće biti kao što je bilo 2010. To morate pokazati, ne samo novim programom ljevice, nego i svojim ponašanjem i djelovanjem.Biće to teška, a moram reći, i neizvjesna borba, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba, predsjednik DF-a Željko Komšić.
VIJESTI.BA: Jučer je u centrali DF-a održan sastanak delgacija DF-a i SDP-a, u cilju okupljanja građanskih političkih opcija, nevladnih organizacija i intelektualca u jedinstveni blok za skidanje sa vlasti postojećih struktura.  Ni ovi segmenti našeg društva ne funckonišu baš najbolje. Međutim da li ste dobili određene prijedloge od strane nevladinih organizacija i ntelektualaca o tome šta da se radi?

KOMŠIĆ Znate li neki segment našeg društva za koji se možete zakleti da je dobar? Opet,dobri pojedinci postoje svagdje,uključujući i političke partije, kao i tzv.civilno društvo. Nastojite da radite sa onima koji su kvalitetni, dovoljno hrabri i svjesni životne potrebe da se suprostave kako vladajućim strukturama tako i aktuelnoj bosanskoherecegovačkoj paradigmi. Sa takvim pojedincima, bilo da predstavljaju neku instituciju ili organizaciju već je razgovarano i oni su spremni da se uključe u cijelu ovu priču.

VIJESTI.BA: Jasno je da nacionalističke oligarhije nameću dnevni red, pokreću diskusiju u dnevno-političkom životu. Može li se u budućnosti očekivati da ljevica bude ta koja diktira tempo, ne obazirući se šta o tome misle tzv legitimni predstavnici naroda, i Bošnjaka i Hrvata iSrba. Znamo već unaprijed šta misle.

KOMŠIĆ: Tempo, kako kažete, koji nameću nacionalističke oligarhije kao i tzv.nacionalne vođe svakako nas vodi u ambis. Nije to nešto što je karakteristično samo za aktuelni trenutak u kojem živimo. O takvim pojavama je pisao još i Radoje Domanović na početku 20 stoljeća. Svima koje ova tema interesuje, preporučujem da pročitaju njegovu pripovjetku iz 1901.Vođa. Ili ako smo već zainteresovani da “širimo ugođaj” preporučujem da pročitaju Andrićevo “Pismo iz 1920.” (jedna usputna napomena – Andriceva originalna namjera je bila da tu, kratku pripovjetku, proročanski nazove “Pismo iz 1992.”)

Zašto ovo pominjem? Naša trenutna paradigma, “slijepe nacionalističke vođe”, konflikti, itd.nije nešto što je “izum” ili je karakteristično samo za novije vrijeme ili za novije generacije. Problem je daleko dublji, korijeni problema su razgranati u našoj, prije svega, kolektivnoj svijesti, lažnoj demokratiji u kojoj živimo, licemjerju svake vrste. Ne mislite valjda da se to tek tako mijenja, u jednoj godini, na nekim od izbora, u jednom izbornom ciklusu…?

Nametnuti suprotan tempo ovakvoj pardigmi je kolosalna istorijska borba “normalnosti” protiv “isključivosti a pogotovo šovinizma svake vrste”! Znate Vi to isto kao i ja! Kao što svi znamo da se ta borba ne vodi samo na izborima. Vodi se i u porodici, školi, na fakultetu, umjetnosti, medijima, političkim organizacijama, civilnom društvu, u svakodnevnom životu…!

VIJESTI.BA: Izbori 2018.godine od presudne su važnosti za BiH. Da li građanske snage već u ovom trenutku moraju pridobiti podršku međunarodne zajednice i civiliziranog dijela svijeta, za preuzimanje vlasti, ukoliko se ostvari izborna pobjeda, prvenstveno zbog toga što nacionalisti neće lako ispustiti vlast iz svojih ruku, njima bi odgovarao i vječiti tehnički mandat?

KOMŠIĆ: Tzv.“međunarodna zajednica” će prihvatiti sve, samo da se ne puca. Prihvatiće oni svaku vrstu političkih pobjednika, bez obzira na “sistem vrijednosti i ciljeve tih političkih pobjednika”. Da je drugačije, pa oni, “tzv. međunarodna zajednica”, nikada ne bi ni razgovarali a pogotovo ne uvažavali zločinačke, šovinističke, kriminalne, kreature koje su krajem prošlog stoljeća u ime svojih naroda činili tako strašne zločine kao što je genocid, etničko čišćenje, osnivanje logora, itd. A danas se slični zovu, između ostalog, “promicateljima evropskih vrijednosti”, koji ne vide nista loše u zločinu koji je počinjen u “ime svoga naroda”. Pa oni su danas “uvaženi partneri te iste međunarodne zajednice”. Hoću reći, kada spominjete “međunarodnu zajednicu”, teško možete računati na plemenite principe bilo koje vrste. Kod te kategorije zvane “međunarodna zajednica u BiH” postoje samo goli interesi i politička naređenja koja dolaze iz njihovih centrala. Uostalom, sjeća li se iko više ko je trenutni Visoki predstavnik u BiH?

VIJESTI.BA: Da li ljevica treba napraviti jedan zaokret u svojoj socijalnoj politici. Sindikati uglavnom postoje u preduzećima u javnom vlaništvu i čine izbornu bazu nacionalista. Ljudi naprosto glasaju za njih iz konkretnog interesa. Kako motivisati radništvo koje nije sindikalno organizovano da svoj glas da ljevici. U protivnom će ih nadglasati oni što parazitiraju na državnom budžetu i hrane se sa pleća radnika u realnom sektoru?

KOMŠIĆ: Morate ih uvjeriti da neće te biti isti, koristiti se istim metodama, bahati, pohlepni, skloni bezakonju kao što su to nacionalističke vlasti. Moraju vam vjerovati da ćete biti upravo suprotni od njih. 2010. godine, veliki broj ljudi u BiH je povjerovao da je došao taj trenutak. Na žalost, pokazalo se da nije tako.Sada je teže, valja ljude ponovo pokušati ubijediti da je ovo što se najavljuje kao “nova politika ljevice”, iskreno i da neće biti kao što je bilo 2010.To morate pokazati, ne samo novim programom ljevice, nego i svojim ponašanjem i djelovanjem.Biće to teška, a moram reći, i neizvjesna borba.

VIJESTI.BA: Kako komentarište protivljenje prijedlogu izmjena Krivičnog zakona BiH. Čović je danas poručio da HDZ-ovi ministri neće podržati zakon bez usaglašenog stava iz RS-a

KOMŠIĆ: Politika Dragana Čovića je zapravo ista kao i Dodikova. S tim što Čovic nema ono što ima Dodik – svoj entitet. Taj, u Čovicevim očima hendikep, on pokušava nadoknaditi strateškim političkim savezništvom sa Dodikom koji podrazumjeva da imaju iste stavove čak i po pitanju ratnih zločina. Zapravo, današnjim susretom i iznesenim stavovima Čović se doslovno “zakleo na vjernost svuda i u svemu” svom političkom idolu Miloradu Dodiku!

(Kliker.info-Vijesti)

18.06.2017.

ETIČKI PROSTOR I RAT U POEZIJI JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ

Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović


Enver Kazaz

Autor
16.6.2017. 



Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović

////////////////////////

Izdvajamo

  • U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Piše: Enver Kazaz

Jozefina Dautbegović ušla je u bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost zbirkom pjesama Čemerike 1979. godine – s ruba, iz dobojskoga Književnog kluba “Ivo Andrić”. Funkcioniranje takvih klubova u titoističkoj Jugoslaviji bilo je dio socijalističke kulturne politike kojom je ideološki poredak nastojao kapilarno prožeti ukopno društveno polje i ukazati se kao maksimalno human i demokratičan. Naravno, ti klubovi i amaterska kulturna udruženja druge vrste, npr. amaterska pozorišta, kulturno-umjetnička društva i sl, demokratizirali su kulturno polje ukidanjem razlike između elitne i masovne kulture, ali su mu istodobno i nametali vrijednosti usklađene sa zahtjevima ideološkog centra moći. Na toj osnovi, socijalistički model demokratizacije kulture funkcionirao je u kulturnim praksama i kao specifičan vid njihove kontrole, pri čemu je dopuštena forma demokratičnosti pokazivala da ideologija poima kulturu kao svoj altiserovski shvaćen ideološki aparat. U takvom kontekstu, ova pjesnikinja objavljuje svoju prvu poetsku zbirku – u vremenu kada se titoizam liberalizirao i u društvenom prostoru postupno gubio svoju panoptičku ideološku moć. Tada je na jugoslavenskoj književnoj sceni na vrhuncu onaj poetički sistem koji u kontekstu hrvatskog pjesništva Cvjetko Milanja određuje dobom razlika.[1] Pod tim pojmom on podrazumijeva poetički pluralizam u kojem se miješaju modernistički neoizmi sa jugoslavenskom verzijom postmodernizma ostvarenom prije svega u krugu generacije beogradskih estetičara i zagrebačkih fantastičara, te u estradizaciji poezije započetoj još u Slamnigovom pjesništvu.

Moglo bi se čak reći da u takav poetički kontekst Jozefina Dautbegović ulazi s dvostrukog ruba. Taj rub označen je, s jedne strane, pozicijom izdavača, književnog kluba iz maloga bosanskohercegovačkog grada, koji je, uz to, precipiran kao amatersko udruženje, a, s druge, samim poetičkim prosedeom njene prve zbirke. Čemerike su, naime, zbirka pjesama po svemu egzistencijalistička i samo djelomice postegzistencijalistička, a egzsitencijalizam je u tom momentu već dovršio svoje poetičke rezultate i srastao s modernističkim neoizmima, prije svega sa neosimbolizmom. Paradigmatski primjer takve poetičke sinteze je Skender Kulenović u bosanskohercegovačkom, Vasko Popa u srpskom, ili Veselko Koroman i Anđelko Vuletić u hrvatskom pjesništvu, da ne govorimo od inovativnosti Slamnigove, Dragojevićeve ili Gudeljeve poezije u ondosu na stroge norme egzistencijalističkog poetičkog modela. U bosanskohercegovačkom pjesništvu, koje je u tom momentu pravi poetički kontekst u kojem stvara Jozefina Dautbegović, na scenu izlaze postegzistencijalisti sa svojim pjesničkim razlikama, prije svih Vešović, Sidran i Tontić.

No, bez obzira na izvjestan stepen poetičke rubnosti, u nekim svojim poetskim elementima Čemerike nagovještavaju kasniju raskošnu poeziju ove pjesnikinje, njen etički aktivizam i lirski konkretizam, te melankoliju i nostalgiju kao stanja poraženog lirskog subjekta unutar južnoslavenske ratne tragedije i postratne društvene pustinje. Ta zbirka u prvoj semantičkoj ravni zasniva simbolički govor o egzistencijalnom osjećanju apsurda, gdje čemer izbija iz svijeta, a egzistencija u takvom svijetu nije ništa drugo do zbir poraza. Svijet i lirski subjekt u njemu obilježeni su stanjem neprestanog propadanja i nemogućnošću da zadobiju bilo kakav trajniji oblik smisla. Zato je pisanje kao oblik otpora besmislu egzistencije osobeno čemerenje, a pjesma gutanje otrova postojanja i stanje bunila bez mogućnosti racionalnog utemeljenja i subjekta i svijeta. Druga semantička ravan ove zbirke sadržana je u ljubavnom osjećanju i ispovijedanju, pri čemu intimni svijet pokušava da izbori autonomnost u odnosu na društvenu normu, a zatvaranje u intimu podrazumijeva i odbacivanje svake vrste društvene normiranosti egzistencije. Kamijevsko opiranje apsurdu činom stvaranja odvija se unutar ove zbirke kao paradoksalni trenutak opisivanja ljepote koja je čemerna, otrovna, ljepote koja proizvodi bunilo i ne donosi konačan egzistencijalni smisao, nego onaj sizifovski. Pisanje je, dakle, sizifovsko destiliranje čemera egzistencije. Takav osjećaj ponajbolje je izražen u pjesmi Ništa svoje:

Ništa svoje osim riječi
a ona se otuđi izgovorena
ni korijen
ni krov
ni noć
ni smijeh
(otuđenih zvonkih kotrljanja je bilo)
Nikad ništa
ni krilo
ni pup
ni cvijet
Mrije nada mrije vjera
svijet pregolem
ni do groba
ni do Boga
pišti želja od čemera.

Naravno, osjećaj bačenosti u svijet kojemu se ne može pripadati dolazi u ovoj pjesmi iz duha doba u kojem pjesnikinja stvara, a ono je premreženo naslijeđem egzistencijalizma. Otud i osjećaj stranosti u svijetu u kojem nije moguće zadobiti bilo šta svoje, osim riječi. Zato subjekt pjesme vlastiti ontički prostor pronalazi u jeziku, ali se i sam jezik otuđuje, pa je nemoguć bilo kakav izričaj sebe unutar pregolemog svijeta u kojem se egzistencija svodi na pišteću želju od čemera. No, ova pjesma, ma koliko važna kao semantička žiža rane poezije Jozefine Dautbegović, upućuje na ono što će doći u njenom kasnijem pjesništvu: na vještinu upotrebe jezika i komponiranja pjesme. Pjesma se, naime, bazira na eliptičnom iskazu kojem nedostaju glagoli: imati, steći, zadobiti, posjedovati. Egzistencija se na toj osnovi ukazuje kao praznina i nemoć, a njihove mjere se vrlo efketno iskazuju stihovima: ni do groba/ ni do Boga. Elipsa, pak, traži da egzistenciju vidimo kao nemoguće putovanje ili dozivanje, pa se ne može ni stići do groba, niti dozvati Boga, jer su predaleki, a uz to je Božije postojanje neizvjesno. Ali, elipsa omogućuje i drugu značenjsku mogućnost, onu da se ne može viknuti ili dozvati bilo koga ni do groba, ni do Boga. Sada, u ovoj drugoj semantičkoj mogućnosti, nemoć da se vikne ili iskaže bilo šta o smislu ni do toposa groba, ni do metafizičke instance Boga, ukazuje na nemoć jezika kao izraza egzistencijalne praznine. Ako je u prvoj semantičkoj ravni nemanje, nesposjedovanje bilo mjerom egzistencijalne praznine, a u drugoj je to nemoć jezika, onda postaje jasnim koliko vješto pjesnikinja već u svoj prvoj knjizi koristi jezik. Važno je naglasiti i da su vrlo efektno iskazane čeznute, a odsutne, nedosegljive egzistencijalne vrijednosti: ni korijen, ni krov, ni noć, ni osmijeh, ni krilo, ni pup, ni cvijet. Vrlo efektno, jer spajaju naoko razdaleke planove stvarnosti, onaj koji pripada ljudskom sistemu vrijednosti sa onim koji upućuje na poredak vrijednosti u biljnome svijetu. Na toj osnovi, ta dva plana stvarnosti posuđuju jedan drugom značenja, pa se leksema korijen ogleda u leksemi krov koja funkcionira kao sinegdoha pojma kuća, odnosno dom. Stoga je i korijen odjednom postao višeznačna riječ u pjesmi. Naime, to je korijen koji, uz ostalo, može biti shvaćen i kao sinegdoha porodičnog stabla, ali i egzsitencijalni korijen iz kojeg bio mogao niknuti vlastiti svijet. Takva semantička dvostrukost, ili višestrukost, prenosi se na cijelu pjesmu, pa se egzistencija ukazuje ne više samo kao praznina i neposjedovanje vrijednosti nego je i neplodna, jer joj neodostaje pup iz kojeg bi mogao izniknuti bilo kakav plod, baš kako je uskraćena za ljepotu, ili za neki osmijeh, odnosno za krilo u kojem bi se moglo otpočinuti i nekoga dragog milovati. U takvoj egzistencijalnoj praznini čak nam ni noć više ne može pripadati. To je onaj osjećaj bačenosti u svijet što ga u evropski egzistencijalizam donose Albert Camus i Jean-Paul Sartre.

Unutar egzistencijalne praznine ni ljubav nije moguća kao trajna vrijednost već samo kao trenutna utjeha, baš kao što je sam čin stvaranja sizifovski uzaludan, pa se može reći da rana poezija Jozefine Dautbegović kao destilacija čemernog osjećanja jest stalno nošenje sa nekim od transcendenasa koji natkriljuju egzistenciju, a ne uspijevaju je spasiti pred sveprisutnim apsurdom. Tako se ljubav ukazuje kao trenutna, a ne trajna harmonija, možda ponajbolje iskazana u pjesmi U sobi ljubav:

U mojoj sobi spava jedna tajna
sve stvari u njoj miruju i šute
Zidovi se dodiruju ramenima
vrata se s prozorima gledaju
stol stolicu obgrlio drvenim nogama
jastuk pamti oblik jedne glave
Od poda do stropa soba puna ljubavi.

Privremenost ljubavi donosi harmoniju, čak uznesenje sobnih stvari i prostora do onog stadija da one prizivaju ljubavno osjećanje. Zbog toga svojom šutnjom i čuvaju ljubavnu tajnu, dok zidovi, vrata, stol i stolice oponašaju ljubavnike, pa prostor sobe postaje osobeni ljubavni kosmos. Međutim, ljubav može biti mjerom samo privatnog prostora, dok se u javnom ona ne može očitovati stoga što je tajna. Otud je spoljni svijet stalna prijetnja egzistenciji, kako to nagovještava i Uznesenje – druga zbirka pjesma Jozefine Dautbegović, objavljena također u dobojskom Književnom klubu “Ivo Andrić”.

jozefina2

Trenuci poetskog uznesnja zatvorenog u intimno preobrazit će se u narednoj zbirci pjesama Od Rima do Kapue u nošenje poezije s poviješću i savladavanje njenog užasa. I ova zbirka objavljena je kod istog izdavača, ali to više nije poezija koja u književnu praksu ulazi s ruba već se svojim poetičkim prosedeom uspinje na centralnu poziciju tadašnjeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Zapravo, Jozefina Datubegović ovom zbirkom nagovještava kasniji preobražaj bosanskohercegovačkog, hrvatskog, ali i ukupnog južnoslavenskog pjesništva, uvjetovan reakcijom na ratnu tragediju. Na podlozi parabole o patnji Isusa Krista, ona razvija poetsku viziju susreta individue i društvene nomenklature moći, a onda sudara individue i silā povijesti, da bi na tim osnovama ostvarila poeziju etičkog aktivizma i lirskog konkretizma.

Od Rima do Kapue prekretna je knjiga u poetičkom preobražaju ovog pjesništva. U njemu pjesma ima dva oslonca gradnje svoje višeznačne strukture. Prvi je biblijska naracija o Isusovoj patnji koja se u poetskoj paraboli univerzalizira i iz mitskog nadvremena spušta u povijesno vrijeme u kojem je Isus praslika čovjeka u povijesnoj tragediji. Drugi je proces historiziranja biblijskog obećanja o spasu i njegovog prvojeravanja u povijesnom iskustvu. Antipod Isusu u ovoj poeziji postaje parabola o Judi i njegovoj izdaji, ali tako da Juda biva simbolom društvene i povijesne moći koje su se dehumanizirale i djeluju u vremenu kao stratište svakog oblika ljudskosti. Pjesnikinja na toj osnovi ukršta biblijsko i povijesno vrijeme, da bi ih spustila u ljudsku egzistenciju kao izraz povijesne tragike. Zato je ova zbirka najavila sve njene kasnije: Ručak s Poncijem, Prizori s podnog mozaika, Božja televizija i Vrijeme vrtnih strašila. U njima se poezija Jozefine Dautbegović na paradigmatski način uklapa u ovdašnju antiratnu književnost i čini jedan od njenih najznačajnijih elemenata. Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta etičke hronike posljednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije i stanja izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti, nakon što je ratni užas protutnjao kroz naše živote. Pri tom, rat lomi vrijeme na ono od prije, vrijeme vrtnih strašila, čije su fobije djelovale dječije naivno u odnosu na sadašnje vrijeme ubijanja i progonstva, čiji se užas pruža od ljudskog do božanskog – ne ostavljajući nikakvu mogućnost da mu se umakne.

Da li književnost može moralizirati stvarnost i da li u toj nakani ona preuzima neke od nadležnosti drugih diskurzivnih praksi: religije, ideologije, etike, čak politike? Tu stalnu dilemu koja prati literaturu od njenih korijena u antičkoj grčkoj i Aristotelove teze o katarzičnom djelovanju tragedije do najnovijih rasprava otvorenih u povodu odnosa književnosti prema ratnom bestijariju na južnoslavenskom području kao da je na osoben način razriješila američka etička kritika, prije svih Martha Nussbaum tezom da se u činu čitanja odvija moralni učinak kod čitatelja, te ono proizvodi nove morale vrijednosti. Slično je, sjetimo se, za roman i njegovu socijalnu dimenziju zapazio Lucien Goldmann u svom shvatanju sociologije romana[2], primjećujući njegov etički učinak na društvo, pogotovu kad je u pitanju onaj roman koji na različite načine dovodi u pitanje i osporava vladajući, normativni društveni i s njime usklađen etički sistem vrijednosti. I Aristotel i američka etička kritika i Goldmann vide, dakle, književnost u njenoj etičkoj funkciji kao konkurenta drugim diskurzivnim praksama čije horizonte znanja i etičke koncepte ona neprestano subevrzira i mijenja.

U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Ako je u svojoj predratnoj poeziji Jozefina Dautbegović lirski pomalo hermetična, sa pjesmom kao osobenim kardiogramima stanja srca, duše, uma i psihe, prva knjiga sa nagovještajima ratnih slika i strepnje Od Rima do Kapue u bitnoj mjeri mijenja strategiju izgradnje poetske slike, ritma i pjesme u cjelini, dehermetizirajući poetsku sliku i pjesmu i otvarajući ih za upliv razrušene, fobične stvarnosti. Takva pjesma postaje internalizacija onog vanjskog, užasa koji prodire u srce i dušu, razara i potresa um, izaziva fobičnu reakciju ljudske psihe, pa je ona i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Jozefina Dautbegović je u takvoj poeziji ostvarila antologijske vrhunce, kao npr. u pjesmama Bosna II, Zadnja bosanska zima, Pjesma perača gradskih izloga, Na graničnom prijelazu, Vrijeme vrtnih strašila, Dva ručka, Domovina u koferu, Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa, Izbjeglička i dr. U njima se ostvaruje ono što svaka velika poezija nosi: sistem konkretnih univerzalija koje hvataju paradoksalnost ljudske egzistencije ukliještene između poncijevskog i isusovskog načela. Potom se tim načelima dodaje ukliještenost egzistencije između ovidijevske odanosti pravdi i pravičnosti i bezočnih progonitelja, te božanske i ravnodušnosti međunarodnih političkih institucija prema ljudskoj patnji. To posebno dolazi do izražaja u ratnoj situaciji u kojoj je u prvom planu patnja bosanske djece koja na štakama čekaju sudnji dan, uz pjesnikinjino izrazito saosjećanje sa djecom koja vape drukčiji poredak svijeta. U takvoj pjesmi se politički poredak vrijednosti samjerava sa metafizičkim. Otud se Bosna kao topos tragedije univerzalizira na mitskoj podlozi koja pokazuje da čovjekov svijet i postoji na ponavljanju Poncijevog nasilja nad Isusom i Judine izdaje, pri čemu pjesnikinja mitizira historijsku situaciju i pohistoričuje mitsku naraciju, dokazujući je u konkretnom historijskom iskustvu. Na taj način mitska naracija postaje mjerom povijesnog užasa, pri čemu mitsko zlo djeluje naivno u odnosu na razornu snagu savremenih rigidnih ideoloških sistema. Model univerzaliziranja bosanske tragedije bazira se i na intertekstualnoj igri opetovanja Ovidijeve sudbine, samo što je sad Ovidijevo progonstvo u Tome zamijenjeno nesamjerljivo većim nasiljem – etničkim čišćenjem i progonstvom civila sa teritorije koju zauzima agresorska vojska. Tako Ovidije našeg doba nije prognan zbog političke krivice ili kritike vlasti nego zbog etničke ili neke druge razlike što ih savremene rigidne ideologije poimaju kao osnovu svoje rasne ili svake druge “čistote”. Ili se proces poetske univerzalizacije toposa tragedije odvija gotovo danteovskim spajanjem i samjeravanjem vremenā, onog od prije, koje se čini harmoničnim, i ovog sada, koje se pretvorilo u povijesni pakao. Na toj osnovi, nostalgija za domovinom i prošlim skladom ukazuje se kao lirska utopija, kao nostalgija za humanizmom budućnosti, odnosno budućnosna nostalgija – kako ju u knjizi Budućnost nostalgije definira Svetlana Boym[4].

Etički prostor ovog pjesništva ne staje samo u raspon od povijesnog do metafizičkog i od ideološkog zla do božanske šutnje; on se ostvaruje i nizanjem slika od kojih nas hvata groza i na njoj utemeljena čežnja za katarzom. Takav model etičnosti pjesme realizira se gradiranjem slika u kojima se prozrijeva da je savremena civilizacija tek deklarativno humanistička, a, u stvari, bešćutno je birokratska, pri čemu je birokratija za sebe prigrabila božanske ovlasti. Tako se lokalni rat sa svim svojim užasima iznosi kao poetsko ogledalo međunarodne bešćutnosti i civilizacije koja je izgubila etička načela. U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, kako bi kazao Tin Ujević.

Ta dimenzija ovog pjesništva ponajbolje se ogleda u pjesmi Bosna II, jednoj od najvrednijih ratnih pjesama u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ravna onoj ratnoj poeziji kakvu su pisali Ilija Ladin, Miodrag Stanisavljević i Marko Vešović, ova pjesma utemeljuje se na ironiji baziranoj na principu šoka. Taj šok se u osudi moći proteže od međunarodne političke birokratije, njenog licemjernog ustroja baziranog ne na humanističkim vrijednostima nego i na interesima kapitala, ideologije i politike, do metafizike i Boga koji u ovoj pjesmi potvrđuje svoju nazočnost Sudnjem danu – baš kako kakav politički važan zvaničnik, uz obećanje da će ispoštovati odluke Haške konvencije. Taj Bog što se, kako u jednoj Vešovićevoj pjesmi govori majka čiji je sin poginuo u ratnom Sarajevu, sklonio tamo gdje se ne čuje vriska samohranica, postaje pokrićem institucijama političkog sistema za nedjelovanje. On je, na toj osnovi, sveden na političku činjenicu, a postajući u manipulativnoj igri religijskih i političkih institucija dokazom njihova licemjerja – Bog ne može ponuditi nikakav spas ni tamo, u projekciji vječnog života, ni ovdje gdje je život normiran isključivo reduktivnim vrijednostima ideologija zla.

Ironija je u poeziji najuspjelija onda kada skine maske sa onog što nam se čini najautentičnijom vrijednosti. U ovoj pjesmi ona demaskira sve proklamirane vrijednosti, da bi otkrila koliko je u njihov temelj položena laž. Bog koji je obećao ispoštovati odluke Haške konvencije, kako kaže pjesnikinja, i nije Bog svemoći i milosti nego politički faktor koji se pokorava snazi međunarodnih političkih institucija. Svučen je odzogo, iz beskrajne kosmičke nemislivosti, u blato svakodnevne politike koja je svoje nedjelovanje u Bosni, kao i u svakoj drugoj zemlji gdje se vode ratovi, maskirala lažima ispisanim u konvencijama, rezolucijama i drugim dokumentima koji svjedoče, kiševski rečeno, opću povijest beščašća.

Demaskirajuća snaga ironije u ovoj pjesmi ne bi bila moguća da ona u svojoj logici montažiranja stresnih slika nija pošla od najpotresnije moguće: djece koja sele na Ahiret, a za to im nije potreban nikakav dokument koji izdaje politička moć. Blago njoj, potcrtava pjesma, može odhanuti, jer nema više problema s tom djecom: preselila su na Ahiret, mrtva su, pa se moćnici u međunarodnim institucijama ne moraju više mučiti ispitom savjesti. Čitav svijet gubi smisao pred suzom jednog nevinog djeteta, tako je u 19. stoljeću pisao Dostojevski, u romanu Braća Karamazovi. Da, njegovo stoljeće moglo je postavljati takve etičke zahtjeve, jer, bez obzira na svu imperijalnost i ratove u njemu, ono pred klaonicama 20. vijeka izgleda kao vrijeme ljudske nevinosti. Otud Dostojevski u svom etičkom zahtjevu može insistirati na iluziji da suza jednog nevinog djeteta nekoj moći u ljudskom svijetu nešto i znači.

jozefina

Klaonice dva svjetska rata, konclogori, tehnike ubijanja u njima, a onda i svi silni lokalni ratovi u 20. vijeku demaskirali su vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija. Ona više ne operira etičkim nalogom pitanja o smislu čovječanstva koji se gubi pred suzom jednog nevinog djeteta. Ona operira pojmovima kolateralne štete (čitaj: ljudskih smrti) kao posljedicom vojnih intervencija, ljudskih i dječijih prava što ih štiti rezolucijama dok traju zločini i genocidi; ona šalje humanitarnu pomoć dok se zbrajaju dječije žrtve. U odnosu na ono što traži Dostojevski, 20. vijek izgleda kao sveopće stratište, vrijeme ubijanja. Ako je 19. stoljeće, kako bi rekao Andrić u romanu Na Drini ćuprija, nudilo nadu izvjesnosti mira i napretka, 20. je postalo vrijeme sveopće vojne obaveze, militarizacije, klaonica i stratišta. Vrijeme usavršavanja političke moći, zločina i genocida.

Dvadeseto stoljeće otpočelo je kao vrijeme nade, velikih utopija koje su se utemeljivale u tehnološkom napretku i idejama revolucionarnog preobražaja društva. Njegov kraj, pak, obilježen je skepsom i distopijama utemeljenim na njoj. Kao da ništa osim tehnologije nije napredovalo u tom vijeku i, naravno, usavršavanja tehnika ubijanja i totalitarnih društvenih obrazaca. Revolucionarna utopija obećavala je društvo raja za sve, a pretvorila se u Staljinov ili sistem zločina i logora nekog drugog totalitarnog komunističkog moćnika, da bi simbolički i praktično skončala padom Berlinskog zida. Utopija, prema kojoj će tehnologija spašavati čovjeka i čovječanstvo, skonačala je u militarizaciji kapitalističke moći i činjenici da je tehnologija najbolje upotrijebljena i razvijana u vojnoj industriji, u ubilačkoj moći vojske. Utopije kartezijanskog uma koji je dekartovskim cogito ergo sum obećavao nadu da će spasiti čovjeka svih zamki mišljenja i vjerom da čovjek svoj identitet treba izvoditi isključivo u odnosu na svoju misao – raspale su se pred činjenicom da taj um nije učinio ništa drugo do proizveo nove oblike kontrole ljudske slobode. Ideologija je u 20. vijeku postala, kako bi rekao Terry Eagleton, savremenom mitologijom, a misliti se moralo u skladu sa dopuštenim granicama moćnika na vlasti i političkog sistema. Kontrola mišljenja tako je postala tamnicom kartezijanskog uma.

Ništa, dakle, od onog što je obećavao njegov početak nije ostalo na kraju 20. vijeka. U Bosni i na ukupnom južnoslavenskom prostoru taj vijek nije skončao u ironijskim igrama postmoderne i njenom distopijskom stavu prema obećanjima što su ih nudile metanaracije nauke, tehnologije, ideologije, kulture i drugih društvenih diskursa. Ne, on je skončao u nacionalističkim ideologijama i klaonici čiji je simbolički topos genocid u Srebrenici, a karakter te klaonice ponajbolje se posvjedočuje upravo u planskom ubijanju djece.

Baš zato pjesma Bosna II i polazi u svojoj ironiji od načina na koji su ratne ideologije ukalkulirale u svoj račun dječiju smrt i načina na koji tu smrt uključuje u svoje konvencije i rezolucije međunarodna birokratska politička moć. Zapravo, na dječijoj smrti, uvjerena je pjesnikinja, najbolje se ogleda karakter naše civilizacije i stoljeća koje ju je uobličilo. Zato ta smrt u ovoj pjesmi postaje jezički reflektor kojim je osvijetljena od dna do vrha društvena vertikala moći, savremena kultura, njen kanonski poredak vrijednosti, njene “istine” o humanizmu, slobodi, pravu, pravdi, dobru.

Taj jezički reflektor istodobno je i sjajno poetski postavljen. Već u prvim stihovima pjesnikinja uspijeva spojiti nespojivo, dovesti u blisku vezu razdaleke planove naše stvarnosti, da bi ironija obasjala svo licemjerje na kojoj je zasnovana međunarodna moć:

Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret
blago u Gospodinu
putovnica postaje suvišna
Dovoljan je crn pečat
na svim graničnim prijelazima

Šta je, u stvari, ova vrsna pjesnikinja postigla povezivanjem razdalekih planova stvarnosti? To da se politička moć koja nije spremna iseliti djecu iz ratnih zona ogleda u Bogu i smrti, pa da se, onda, pitanje humanizma preispita u zabrani putovanja nesrećnicima, u uzetom pravu na slobodu kretanja, u činjenici da tu djecu neće primiti niko, niti jedna država, jer njihovi dokumenti nemaju vjerodostojnost i pravo kao oni koje ona izdaje. Putovnica djeci iz Bosne jedino još nije potrebna kad sele na Ahiret, kad prelaze granicu života i smrti za šta je dovoljan crn pečat, a na svakom drugom graničnom prijelazu putovnica ih zaustavlja i vraća u geto, u njihovu ratnu zonu, u izloženost smrti, stalnu, svakodnevnu, svakominutnu čak.

Ironija koja ima moć demaskiranja svih društvenih fenomena u svakoj istinskoj poeziji, a pogotovu ovdje, u ovim stihovima – demaskirala je srž, osnovu na kojoj je se utemeljuje međunarodni politički poredak. I to ne samo onim što je rečeno nego i onim što je naznačeno, što se podrazumijeva kao jezički kontekst. Tako je riječ sele prekontekstualizirana: ona je radom ironije iz religijskog diskursa preseljena u politički kontekst. U islamu se sintagmom preseliti na Ahiret imenuje smrt, pri čemu se ovaj i onaj svijet izjednačuju, a smrt nestaje, jer je ona samo forma prelaska iz jednog u drugi oblik života, iz smrtnog u vječni. Međutim, pjesnikinja tu riječ tjera da je vidimo i kao preseljenje iz jednog u drugo mjesto življenja, a onda se odmah uspostavi logika granica i graničnih prijelaza, princip razlika i prava izvedenih u odnosu na njih – da bi se osvijetlio odnos međunarodne moći prema ratnim zonama. One su geta, a oni koji u tim getima žive su kužni, leprozni, njih tamo treba ostaviti da budu ubijeni, zabraniti im izlazak. Njihove putovnice nemaju istu vrijednost kao one međunarodnih moćnika, one su žig njihov, njima su žigosana djeca, kojima je dodijeljeno samo pravo da pređu jednu jedinu granicu – onu između života i smrti.

Ali, ako je na toj riječi bazirala ironijski pogled, pjesnikinja tjera jezik da u sebe usisa maksimum etike. Kakva je ta moć koja žigoše djecu putovnicama? Ona moć, naime, koja se poziva na molitvu i licemjerno kleči pred Bogom u molitvi. Saosjećamo sa stradanjem, osuđujemo ga, reći će ta moć, lažno oplakujući dječiju smrt. A početak pjesme i njen kraj spajaju se u činjenici da je međunarodna politička moć birokratizirala i metafiziku, politizirala je, da je Bog u njenom jeziku postao neka vrsta graničara, strogog i ozbiljnog, koji kontrolira putovnice smrtnika, a, eto, Blago u Gospodinu, bosansku djecu ne; njih ne kontrolira, pripustit će ih u dženet/raj, u vječnu pravdu.

Međutim, ni tu pjesnikinja ne ostaje bez ironijskog pogleda, jer, podvlači ona u svojim pjesničkim slikama, ta će djeca sve vrijeme do dolaska vječnosti stajati na štakama. Možemo zamisliti tu sliku: beskrajni redovi djece u čekanju pred vječnom pravdom na štakama stoje beskonačno dugo; pred licem pravde koja je obećana, baš kao u međunarodnim konvencijama i rezolucijama, a ne dolazi. Smisao vječene pravde odjednom je postao krnj. Kakva je to pravda koja se čeka toliko dugo i u tom stanju, čeka se na štakama…? Sad je u centru jezičkog reflektora poetske ironije sintagama lice pravde. Jasno je da je ona posuđena iz birokratskog jezika. Bog je postao to lice, čimbenik pravde, zvanično lice u uniformi graničara. Dopustio je slobodan prelazak granice između života i smrti, ali vrši kontrolu pred granicom na kojoj se dodjeljuje vječna pravda. Istinska poezija uvijek proširuje granice mašte. Ova slika tjera našu maštu da vidimo Boga kao međunarodnog kontrolora na granici na kojoj počinje teritorij, država vječne pravde. Birokratski jezik, doveden u blisku vezu sa metafizičkim diskursom – pometafizičio je birokratiju i birokratizirao Boga.

Zbog čega je to učinila pjesnikinja? Naprosto zato što je vječna pravda tek gorka utjeha u sveopćoj nepravdi na kojoj se zasniva međunarodni poredak moći. Ta gorka utjeha i nije to: ona utjehom ne može ni biti stoga što je snaga ovozemaljskog zla bacila sjenu na njeno lice. To lice nije više nimalo ni zavodljivo ni lijepo, niti bi Bog morao i trebao dijeliti pravdu samo s onu stranu života, u smrti. Kakava je to, uostalom, pravda koja u obećanju raja vidi jedini smisao, a paklom ispunjava život s ove strane?

Pogled pjesnikinje snažno je, dakle, premrežen jezičkim reflektorom lica pravde u ime djece koja se ljube na grobljima između dva etnička čišćenja, ljube se ispod križeva, u sjeni nišana i brzo uče: Međunarodno priznate granice bezumlja su nepromjenjive. Djeca su to koja igraju školice na jedinoj nozi, a dobijaju so postupkom dehidracije suza čuvanih u deponijama ispod čeone kosti. Sad se u stihovima pojavljuje još jedan jezički reflektor koji ne dozvolja niti jednoj maski kojom uljepšava i ovaj i onaj svijet da ostane cijela i sačuvana. To je jezički sklop - međunarodno priznate granice bezumlja, koje su, uz to, nepromjenjive. One, te granice, u svojoj nepromjenjivosti jedina su stalnost, konstanta povijesti, nauk patnje, skor smrti koja traje baš zahvaljujući tim granicama i tom bezumlju. Naravno, ovdje je iskorišten jezički sklop iz međunarodnih političkih dokumenata o nepromjenjivosti državnih granica koje su prevedene u jezik poezije i tu postale granicama bezumlja, a svaka je država ograničena njima. Niz država kao niz bezumlja, a iznad tog niza poredak međunarodne moći, sistem institucija koje bezumlje čuvaju od promjene.

Napraviti laganim pomacima u jeziku što više asocijativnih mogućnosti, natjerati jednoznačni jezik brikoratije i političkog uma da bljesne višeznačnošću u poeziji – eto, i to je uspjela ova sjajna pjesma. Bez velikih metafora, bez njihove hermetičnosti, poetskom igrom nijansiranih prijelaza između razdalekih diskursa koji se stapaju u jednu jedino pitanje: šta s nama, šta smo to uradili, šta postigli, gdje to idemo, kamo smo se zaputili u vremenu kada priznajemo da je jedina konstanta povijesti nepromjenjivost međunarodno priznatih granica bezumlja?

Etički reflektor u ratnoj poeziji Jozefine Dautbegović spojio je, dakle, metafiziku i politiku, postavio ih u međusobnu vezu kao sistem ogledala, da bi pokazao kako je politička moć zadobila božanske ovlasti, pa je ona postala ontološkom mrežom u kojoj obitava ljudsko trajanje ispražnjeno od svakog višeg smisla. Taj reflektor, nadalje, u političko uvlači mitsko, a onda mu pridodaje i kulturološko – kako bi se bosanska ratna tragedija vidjela na univerzalnim kulturološkim pozadinama i u njoj osvijetlio logos zla historije. Birajući da govori u ime onih sa dna društvene vertikale, onih koji trpe ratni užas i preko kojih je prešla ratna tragedija i samljela sve ljudsko pod sobom, pjesnikinja herojskocentrični pogled na rat tijesno skopčan sa ideološkom moći zamjenjuje onim pogledom koji rat osvjetljava kao antropološko stratište. Takva filozofija povijesti bazirana je na stajalištu onih koji su društveno marginalni, kao npr. u vrsnoj pjesmi u kojoj perač gradskih izloga, žaleći za sinom poginulim u ratu, spoznaje da samo sirotinja u ratovima gine, dok moćnici slave svoje pobjede. Taj pogled oca koji sinovljevu smrt nosi kao temeljno obilježje svog identiteta još jedino može da sanja nerođeno unuče pred izlogom dječijih igračaka – koji upravo pere. Bol je, kao da podvlači pjesnikinja, ono što obilježava društveni identitet nakon ratne tragedije. Zato je to poezija etike boli, nakon što je rat protutnjao kroz naše živote i pretočio ih u pustinju. Ili se rat kao antropološka tragedija, npr. u pjesmi Zadnja bosanska zima, vidi iz perspektive izbjeglica kojima je preostala još samo nostalgija, zima i bol u kostima kao sjećanje na nestalu zemlju, dok tumaraju svijetom kao postapokaliptičnom pustinjom.

Ovakvo poetsko kretanje od slika ljudske nutrine do prazne metafizike, uz to porobljene ideologijom, omogućuje da se etički prostor u poeziji Jozefine Dautbegović uspostavi kao kritika moći u vertikali od političkog do metafizičkog, te da se bol vidi kao osnova na kojoj će se uspostaviti čežnja za autentičnim formama egzistencije u svijetu kao stalnom povijesnom stratištu. Oslonjena na bosansku ratnu tragediju, a pri tom uronjena u kulturološke naracije o sudaru individue i moćnika od Ovidija do našeg vremena, ova je poezija historiju kao antropološku tragediju pretočila u sjajnu poetsku viziju prema kojoj historija i nije ništa drugo do opetovanje tragedije i mučenja – od Rima do Kapue. Tako, zapravo, postoji čovjek u povijesti: tako što neprestano ponavlja stradanje, od Rima do Kapue.

A u svojoj prozi Jozefina Dautbegović kombinira oniričko, fantastičko i stvarno, kako bi ostvarila vrlo slojevitu psihološku priču. Na toj osnovi, njena priča ponire u ljudsku psihu, u ono potisnuto, u podsvjesne slojeve koje opterećuje i muči – bilo kao moralna krivnja, bilo kao etički problem, ili kao propuštena životna mogućnost koja će usloviti kasniju egzistencijalnu dramu. Zato se ova proza po nekim svojim uzusima približava narativnom modelu kakav je u zbirci priča Seansa postavio Vitomir Lukić na zasadima borhesovske fantastike, ili se, pak, odvija u spoju fantastičkog, oniričkog i stvarnog, preispitujući njihove granice i ukazujući na mogućnost da jedna ista svijest u sebi može sabrati niz tuđih egzistencijalnih drama. Takva je npr. priča Jastuci u kojoj se tuđa egzistencijalna drama internalizira u junake do mjere da postaju njihovi lični moralni problemi.

No, da bi se osvijetlila narativna poetike Jozefine Dautbegović, nužno je spustiti se u interpretaciju nekih njenih priča. U priči Kiša razvija se parabola o sistemu isključivanja i stigmatizacije koju društvo provodi nad osobama što ih društvena norma tretira kao nenormalne. Priča slama takvu društvenu normu i u govoru “lude” Ivke dokazuje da ona posjeduje viši oblik egzistencijalnog znanja. Stoga Ivka i otkriva naratorki da je svaka ljudska egzistencija neizbrisiva, te da je u nastojanju da se drugima čini dobro temelj moralnosti na osnovu kojeg je moguće osmisliti vlastito postojanje. Tu se razvija parabola prema kojoj se svaka društvena norma zasniva na stigmatiziranju, isključivanju i diskriminiranju svakog oblika drugosti u odnosu na one vrijednosti što ih moć proglašava uzornim i normalnim, iako oni koji su proglašeni luđacima i isključeni iz društvene norme više znaju od tzv. normalnih što su zajednici nametnuti za sistem uzornih vrijednosti. Tako se priča ukazuje kao pokušaj moraliziranja društvene scene i preispitivanja i osporavanja granice između normativnog, središnjeg i isključenog, marginaliziranog i stigmatiziranog u društvenom prostoru. U priči Čovjek koji je kupovao kuću ta se normativna granica pomjera iz stvarnog u metafizičko, pa kuća koja se prodaje zadobija ontološku i metafizičku vrijednost ljudske egzistencije, a ne onu normativnu – propisanu finansijskom moći tržišta. Pomjeranje granice od tržišnog u metafizički prostor rezultira i promjenom etičkog sistema vrijednosti junaka, pa prodavac bira kupca po sistemu odgovornosti i brige za mrtvu suprugu, gdje se kupac obavezuje da će prostor kuće tretirati kao metafizički prostor ljepote groba prodavčeve supruge. Metafizički prostor na toj osnovi redefinira odnose u društvenom, a kuća i kupac prepoznaju se po mjeri etike izdignute iz društvenog u metafizičko područje.

Nekad se etički problem pojavljuje kao zatureno, zabačeno i potisnuto sjećanje na vlastiti grijeh, kako se pripovijeda u priči Jastuci, u kojoj gosti tete Roze imaju priliku, kao u kakvoj Borgesovoj priči, sanjati tuđe snove. San se, tako, ukazuje kao prostor suočavanja sa vlastitim grijehom – kako bi se u njemu mogla doseći katrza. A nekad se etički problem iz stvarnog seli u fantastičko, po modelu kritike birokratizirane i robotizirane civilizacije, kao npr. u priči Točka – u kojoj se pokazuje da takav model civilizacije tretira čovjeka kao potpunu nebitnost. Robotizirana civilizacija ukazuje se kao egzistencijalna praznina, a Dinko, junak priče, kao da se doziva sa Kafkinim Gregorom Samsom iz priče Metamorfoza, i, na koncu, poražen od robotizirane kuće, pretvara se u tačku, baš kao Gregor Samsa u kukca.

Osobito je inspirativna priča Lopoči gospođe Lukrecije u kojoj propuštena prilika da se začne dijete sa ljubavnikom postaje cjeloživotna Lukrecijina patnja koja je na koncu vodi u samoubistvo. Nerođeni sin stalna je pratnja slikarke Lukrecije u preispitivanju njene savjesti, pa se propuštena ljubav ukazuje i kao izgubljen život. Otud se u njenoj slici lopoča, koju nije pokazala nikom, otkriva simbolizacija Lukrecijinog grijeha gurnutog u podsvjesno, da bi ono isplovilo kao nagovaranje nerođenog sina da Lukrecija skoči s balkona. Podsvjesno se otkriva kao autentični egzistencijalni prostor, dok je, zbog povinovanja društvenoj normi, ono svjesnō postalo prostorom izgubljenog egzistencijalnog smisla i krajnjeg oblika samootuđenja. A u priči Odmor egzistencija se kao praznina slika u iznevjerenom očekivanju bračnog para da ih prijatelji pozovu u goste na ljetovanje, da bi se narativnim obratom pokazalo kako je njihovo očekivanje potpuna iluzija. Na koncu, oni što očekuju prijateljsku gestu postaju žrtve prijateljstva, pa se iznevjereno očekivanje pretvara u osobenu vrstu egzistencijalnog poraza.

Posmatrano u svojoj ukupnosti, poetsko i prozno djelo Jozefine Dautbegović došlo je s ruba i zauzelo jednu od centralnih pozicija hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Ako je u poeziji, nakon zbirke Od Rima do Kaupe, nagovijestila ukupan poetički preobražaj pjesništva kao odgovora povijesnoj tragediji, Jozefina Dautbegović je i svojom prozom potvrdila visoke estetske vrijednosti svoje književnosti.

[1] Isp. Cvjetko Milanja, Doba razlika, Zagreb, 1991.

[2] Isp. Lisijen Goldman, Za sociologiju romana, Beograd, 1967.

[3] Isp. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, odrednica Ideologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

[4] Isp. Svetlana Bojm, Budućnost nostalgije, Beograd, 2005.













18.06.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : 'TRAMPIĆI' IZ NAŠEG SOKAKA

Kurspahić: 'Trampići' iz našeg sokaka



PRVI U ISTORIJI AMERIKE Donaldu Trampu prijeti OPOZIV? Predsjednik SAD Donald Tramp

///////////////////////////////

(Komentar*)

Reporteri koji su u ponedjeljak u Bijeloj kući prisustvovali prvom javnom zasjedanju kabineta predsjednika Donalda Trampa (Trump) – i građani koji su gledali to otvaranje na televiziji - bili su zaprepašteni: pripadnici predsjednikovog najužeg tima, koji su, prema istraživanju The New York Timesa po vrijednosti prijavljene imovine „najbogatija administracija u američkoj istoriji“, nadmetali su se ko će se više dodvoriti predsjedniku obasipajući ga neumjerenim pohvalama u dramatičnoj suprotnosti sa ispitivanjima javnosti koja pokazuju da 60 odsto Amerikanaca ne podržava a samo 36 odsto podržava njegovo predsjednikovanje do sada.

Procesija je, kako su zapazili neki od američkih komentatora, podsjećala na zasjedanja Politbiroa iz vremena vladavine „velikih vođa“.

Tako je šef kabineta Rens Pribus (Reince Priebus), jedan od siromašnijih u tom klubu enormno bogatih sa samo 604.008 do 1,2 miliona dolara imovine, „u ime svih prisutnih“ zahvalio predsjedniku što ih je blagoslovio prilikom da služe njega i njegov program „za američki narod“; šef ministarstva pravde Džef Sešns (Jeff Sessions), težak 2.9 do 9,9 miliona dolara, rekao je kako je „čast biti u prilici služiti Vas“; ministar rada Aleksander Akosta (Alexander Acosta), 431.000 do 965.000 dolara, kako je „duboko počašćen“ što je tu; ministar zdravlja i humanitarnih službi Tom Prajs (Price), sa 8 do 22 miliona dolara, nije mogao biti dovoljno zahvalan za „privilegiju koju ste mi dali i za Vaše liderstvo“.

Toj najbogatijoj administraciji u istoriji pripadaju i ministarka obrazovanja Betsi DeVos (Betsy DeVos) - 579 miliona do 1.5 milijardu dolara; ministar trgovine Vilbur Ros (Wilbur Ross) - 326 do 687 miliona; državni sekretar Reks Tilerson (Rex Tillerson) - 239 do 350 miliona; predsjednikov zet i viši savjetnik Džared Kušner (Jared Kushner), težak 241 do 735 miliona ...

Najbogatija administracija u istoriji, kabinet Donalda Trumpa
Najbogatija administracija u istoriji, kabinet Donalda Trumpa

Ta parada zahvalnosti i odanosti vođi, koja je izazvala reagovanja u rasponu od zabrinutih poređenja s obožavanim vođama iz drugih podneblja i vremena do podsmješljivog smještanja i ove epizode trampizma u građu za satirične noćne komedije na televiziji, ponudila je i građu za još jedan mogući odgovor na čuđenje u kritičkoj javnosti: Otkud naklonost novog američkog predsjednika za međunarodne moćnike koji su u svojim zemljama i međunarodnim institucijama okrivljeni za kršenja ljudskih prava od Putina i el-Sisija do Erdogana pa sve do sjevernkorejskog diktatora Kim Jong Una kojeg je nazvao „pametnim“ i filipinskog predsjednika Dutertea, koji se javno hvali ličnim učešćem u likvidacijama bez suda, u čijoj prijestonici se gradi Trampov toranj Manila.

U Sjedinjenim Državama, bez obzira na teško objašnjivi entuzijazam čak i ličnosti velikog profesionalnog iskustva i neizmjernog bogatstva da podilaze predsjednikovoj samovolji, kult neupitnog „velikog vođe“ teško da bi se mogao primiti sve dok funkcionišu ustavne institucije „provjere i ravnoteže“: sudovi koji su obustavili provođenje Trampovih diskriminirajućih zabrana imigracije iz muslimanskih zemalja; najznačajniji nacionalni mediji koji dnevno razotkrivaju zloupotrebe vlasti, koje su već u ranim fazama administracije dovele do otpuštanja savjetnika za nacionalnu bezbjednost a sada i do istrage nad samim predsjednikom za ometanje pravde u otpuštanju bivšeg direktora FBI zato što nije želio da ispuni predsjednikovu „nadu“ da će obustaviti istragu u vezi sa sumnjivim vezama njegovog kruga sa Rusijom i nije pristao da mu se zakune na lojalnost.

Pred otužnom slikom američkih multimilionera, koji se bezuslovno stavljaju na raspolaganje predsjedniku za provođenje projekata koji bi po autoritativnim analizama siromašne učinili još siromašnijim a bogate još bogatijom, šta je to što recimo pripadnike vladajućih klanova u Bosni i Hercegovini čini tako životno vezanim za njihove partije i vođe.

U njoj se u godinama zapuštenosti institucija demokratije i vladavine prava širila korupcija u najživotnijim ljudskim potrebama i interesima: upisu u škole i zapošljavanju, imenovanjima na najunosnije poslove u javnim institucijama, dobijanju lokacija i dozvola za gradnju domaćim i stranim investitorima, raspodjeli novca iz javnih fondova za kulturu, čak i dnevnom funkcionisanju pravosuđa.

Za više od dvije decenije „društvenog razvoja“ po takvim standardima tako se širila mreža klijentelizma i zavisnosti, u koju su – svako iz svojih interesa – umreženi i najmoćniji i najzavisniji, u kojima je status quo najživotniji interes i onih na vrhu i onih koji su našli uhljebljenje u njihovoj patronaži i izvan toga ne vide nikakvu perspektivu.

Šta je to zbog čega pravosuđe u Sjedinjenim Državama može istraživati i samovolju samog predsjednika Trampa a pravosuđe u Bosni i Hercegovini ne može ispitivati ni tako očite primjere zloupotreba domaćih „trampića“ kao što su multimilionske investicije i čitavi poslovno-stambeni tornjevi i blokovi podignuti novcem potpuno nepoznatog i često sumnjivog porijekla?

Možda je objašnjenje i u tome što je politika u poratnim decenijama imala nevidljivu ulogu, ja tebi ambasadu-ti meni sudijsku dužnost, i u službama koje se u demokratskom svijetu bave sprečavanjem zloupotreba vlasti.


//////////////////////////////////////////
17.06.2017.

PROF. DR. SENADIN LAVIĆ : NE SMIJE SE PRISTATI NA IDEOLOGIZIRANI VOKABULAR ANTIBOSANSKIH POLITIKA

prof.dr. Senadin Lavić : Ne smije se pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika

Juni 17. 2017.



Mi nikako ne smijemo pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno jaku bosansku politiku koja bi se mogla nositi s mnogobrojnim podvalama.Na prigovor da se mora zaustaviti separatizam, separtističke snage odgovaraju da je separatizam reakcija na unitarizam i nepriznavanje etniteta “rs” ili neophodnost federalizacije zbog ugroženosti Hrvata od Bošnjaka. Tako je sintagma “unitaristička politika” dobar izgovor za nastavljanje politike podjela.

Odvažna bosanska politika trebala bi ponuditi koncept regionalizacije  državnog prostora i na njemu uporno insistirati bez obzira na sve srpsko-hrvatske dogovore protiv Bosne.Uz to se mora reafirmirati bosanska etatistička politička filozofija, dakle, novo razvijanje svijesti o važnosti države. Time bi trebala biti okončana bošnjačka jadikovka u zadnjih dvadesetak godina i porazan antipolitika, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić.

VIJESTI.BA: U javnom diskursu često se operiše sa pojmovima poput federalizma, separatizma i unitarizma. Imaju li ovi koncepti ikakvo realno uporište u političkoj praksi, ako izuzmemo nastupe politika koje retorički operišu sa tim pojmovima?

LAVIĆ: Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Takvi pojmovi kakvi su federalizam, unitarizam i separatizam dolaze uglavnom kao političke igre  aktera političkog života kod nas, ali po pitanju separatizma entiteta rs velikosrpska politika je apsolutno usmjerena na taj cilj.  Oblikovanje političke zbilje i glavnih ideja u njoj je posao ideologije par excellence, a to onda znači da su ovi pojmovi uglavnom ideološki određeni i zamišljeni u glavama njihovih konstruktora. Sjetimo se da je M. Kasapović 2005. nametnula i instalirala pojam konsocijacije kao teritorijalne separacije naroda u Bosni i kao jedinog mogućeg modela uređenja političkog sistema u Bosni, a onda je iza toga slijedila orkestrirana priča o federalizaciji i izbornim jedinicama. Na to je pridodata mutna koncepcija N. Kecmanovića o “nemogućoj državi” 2007. godine i do danas nas ta dva, zbratimljena srpsko-hrvatska projekta rastakanja Bosne guše i odvode na slijepi kolosjek povijesti. Kasapovićka je već došla do kiprizacije Bosne (cyprusization). Ova dva imena, Kasapovićka i Kecmanović, svjedoče o velikom moralnom problemu koji je prigušio našu današnju društvenu ziblju! Mi nismo zaboravili kao su na tlu Bosne nastajale “čiste etničke teritorije”.

Na prigovor da se mora zaustaviti separatizam, separtističke snage odgovaraju da je separatizam reakcija na unitarizam i nepriznavanje etniteta “rs” ili neophodnost federalizacije zbog ugroženosti Hrvata od Bošnjaka. Tako je sintagma “unitaristička politika” dobar izgovor za nastavljanje politike podjela, getoiziranja, mržnje, velikosrptva i sličnih poduzeća. Dejtonski politički sistem s oktrojiranim ustavom u Anexu IV donio je mir u Bosnu, ali je, to trebamo naglasiti, ostavio nadu antibosanskim snagama da mogu nastaviti ono što nisu završili u ratu. To je velikosrpska politika odmah shvatila i entitet rs nazvala “srpskom državom”, “ratnim plijenom” ili “ostatkom ostataka srpske etničke teritorije” zapadno od Drine. Sam naziv entitet to omogućava u perspektivi! Mnogi ljudi su već “dresirani” da govore “srpski entitet” bez obzira što je napravljen genocidom nad Bošnjacima.

Unitarizam je lažno poistovjećen s majorizacijom u objašnjenjima separatističkih politika koje ustvari neće državu Bosnu ili hoće samo formalno prisutne državne institucije koje su podređene entitetskim.Unitarni sistem vlasti podrazumijeva da postoji državna vlast koja se ostvaruje na cijeloj teritoriji države.U odnosu na to ideju Bosna je visoko decentralizirana država podijeljena na entitete i kantone što uveliko usporava njezino funkcioniranje. Ključno je da separatizam i federalizam kao dijelovi političke ideologije antibosanstva ne žele jaku državu Bosnu. U ovako izdijeljenoj državi ne može biti govora o unitarizmu.

Ekspanzionistički nacionalizam srpstva i hrvatstva svoj cilj vidi u prisvajanju bosanske teritorije, tada “teritorijalna vlast” etnije znači potiskivanje svega drugačijeg s “naše”  teritorije i nepristajanje da na “našoj teritoriji” državna vlast ili neka nacionalna (državna) institucija ima bilo kakav uticaj. Odatle do disolucije samo je korak. Tako plemenske igre idu do krajnosti. Srpski i hrvatski nacijski projekti traže “bošnjačku politiku” koja bi pristala da na ovaj način provede disoluciju bosanske države i završi s njezinim političko-povijesmim postojanjem.

Odvažna bosanska politika trebala bi ponuditi koncept regionalizacije  državnog prostora i na njemu uporno insistirati bez obzira na sve srpsko-hrvatske dogovore protiv Bosne. Bosna ima pet povijesnih regija koje svoje smisleno postojanje vuku iz srednjevjekovlja i ne treba to smetnuti s uma. Uz to se mora reafirmirati bosanska etatistička politička filozofija, dakle, novo razvijanje svijesti o važnosti države. Time bi trebala biti okončana bošnjačka jadikovka u zadnjih dvadesetak godina i porazan antipolitika.

VIJESTI.BA; Milorad Dodik je sproveo referendum o Danu RS-a, u programskim dokumentima SNSD-a stoji opredljenje za otcjepljenje od BiH, sa druge strane imamo iskustvo tzv samouprave i u zadnje vrijeme i oživljavanje ideje Herceg Bosne. Može li se navesti ijedan konkretan potez tzv. “unitarističke” politike da bi je mogli nazvati takvom?

LAVIĆ: Mi nikako ne smijemo pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno jaku bosansku politiku koja bi se mogla nositi s mnogobrojnim podvalama, simulakrumima, obmanama i zlouptrebama institucija sistema, a sva je naša muka što nije zaživjela vladavina zakona. Dijelovi zakona se primjenjuju samo na nemoćne ili politički neuvezane. Čini se da je sistem prava u ovoj zemlji glavno izvorište korupcije i manipuliranja građanima, takav monstruozan sistem kakav nismo ni slutili. Organizirane grupe su prisvojile “pravo”, institucije prava i ono se pojavljuje kao “stranačko” i “etničko” vlasništvo, plus porodični i rodbinski klanovi, a država je katastrofalno oštećena i pretvorena u “super-xafs” za pljačkanje. Sistem prava je podređen političkim grupacijama koje provode svoje konstrukcije društvenog života.

Slabe institucije države otvaraju prostor svim degenerativnim pojavama koje potkopavaju političku stabilnost. Država je ranjiva, institucionalno uskraćena i ne diše punim plućima. Dobro bi bilo kada bi unitarni sistem vlasti djelovao i preko devolucije organizirao politički život u državi. Bilo bi mnogo više reda, odgovornosti i boljeg života. Ne bi bilo anarhije, lova u mutnom, etnofaulizma u obrazovnom sistemu, anahronih ideologija, mitske svijesti, četništva i ustaštva, negiranja genocida, uskraćivanja prava na bosanski jezik djeci u školama… U postgenocidnom društvu potrebna je jaka i odgovorna država da bi se prevazišle ratne traume i dostigla pravna satisfakcija. Ovo što mi imamo jeste sklepana forma ratnih dostignuća i ispunjenih želja Miloševićevog režima.

VIJESTI.BA: Zbog čega po Vašem mišljenju međunarodna zajednica prešućuje da je njena misija u BiH između ostalog i pomoć pri uvođenju građanskog državnog uređenja i društva na građanskim principa što je suština EU integracija?

LAVIĆ: Ne bi trebali biti naivni i vjerovati birokratima iz tzv. international community, ljudima kakvi su bili, naprimjer, B. B. Ghali, J. Akashi, J. Mayor, M. Lajčak ili C. Bildt i mnogi drugi, znani i neznani. Njima Bosna dođe kao redovni radni zadatak i oni nisu ništa učinili da se unaprijedi život u Bosni. Sjetimo se Cutilliera, Caringtona, Owena, Holbrookea i desetine drugih koji su sve uradili da se neka antibosanska ideja provede u Bosni i da se dovedomo do ludila podjele zemlje prema etničko-religijskim linijam ratnih osvajanja. Oni su bili “samo medijatori” – kao nevino to zvuči.

Ovdje su dolazili kao maharadže sa svojim kolonijalnim naracijama. Današnje generacije ne smiju zaboraviti te ljude i mora o njima ostaviti realno sjećanje. Važno je, primjerice, ostaviti zabilježeno sjećanje na Miterana i slične likove  evropskog cinizma koji su nas uvjeravali da se može šetati u gradu pod opsadom srpskih haubica i snajpera pored spaljenje Vijećnice ili Markala. Oni su našu katastrofu pretvorili u “humanitarno pitanje” i sramotno zatvarali oči pred genocidom nad Bošnjacima širom Bosne.

Osim toga, Bosna je u srcu negdašnjeg južnoslavenskog prostora i ona je “idealna” kao žarište u kojem neprestano mogu učestvovati zapadnjački, evropski, anglosaksonski, germanski, civiliziranimedijatori “stručnjaci” za podjelu teritorija i ostavljanje naroda u konfliktima. Kada to Evropljani prestanu raditi na Balkanu, sasvim sigurno, ovdje će biti mir – da ne kažem vječni mir, jer mi nismo nikada od sebe počinjali ratove. Osvrnimo se na 20. stoljeće i sve će nam se samokazati.

Evropljanima birokratima ne treba građanska Bosna niti mir među južnoslavenskim “plemenima”, jer šta bi onda oni radili i kako bi se nosili sa svojim problemima. Evropljani su četiri godine gledali agresiju na Bosnu i pisali pisma Miloševiću. Nisu osigurali sa UN zaštitu i odbranu jedne nezavisne države. U današnjoj konstelaciji oni se brinu o bosanskim i južnoslavenskim “primitivcima” koji ne znaju šta je “građansko društvo” i igraju ulogu civilizirajućeg faktora.

VIJESTI.BA: Da li građanske političke opcije kao svoju političku platformu naspram nacionalističkih politika mogu preciznije definirati svoju borbu za građansku državu, ako je uopće vode? I zašto u ovako slaboj mjeri pred Evropskom unijom i njenim zvaničnicima prokazuju suštinsko antievropsko zalaganje i prijedloge određenih izmjena zakona od strane pojednih politika?

LAVIĆ: Valjalo bi iskazati skeptički stav prema sintagmi “građanske političke opcije” jer ona nema jasnu semantičku strukturu, kao ni “nacionalistička politika”. Sve dok ne počnemo precizno imenovati pojave oko nas mi nećemo znati šta se s nama dešava! U Bosni je od 1990-ih nametnuta politička matrica etničko-religijskog predstavljanja ljudi tako da se oni ne pojavljuju kao pojedinci, individue, državljani, slobodni građani, nego samo i isključivo kao članovi kolektiva, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali. U toj mizernoj matrici ljudi Bosne nisu autonomni i slobodni pojedinci. Oni moraju misliti kako “kazuje kolektiv” ili sveštenik u ime kolektiva (plemena, naroda, nacije, religije) i time im se oduzima individualitet a oni su samo “topovsko meso” nekih velikih “načertanija” i patoloških stanja hegemonijskih politika. Takav kolektivistički duh je pod kontrolom religijskih institucija i vladajućih političkih oligarhija. Ovdje je religija osnova nacije – i to nam govori gdje smo!

Iluzorno je politiku predstavljati kroz pojmovni par “nacionalistička” i “građanska” politika kad znamo da je to samo zavodeća površina projekta plemenskog razdjeljivanja naroda južnoslavenskog prostora i nametanja Bosni matrice koja se suprotstavlja njezinoj povijesnoj političkoj filozofiji. Naši junački narodi, koji su zaspustili svoju proizvodnju znanja i opću kulturu,kojima upravljaju ljudi sa sumnjivim projektima, tek će biti roblje i kmetovi u nadolazećim uspostavljanjima svjetskog poretka kao sistema hegemonije nekoliko sila. Pojmovni par “građansko” i “nacionalističko” ne odgovara bitnom smislu povijesnog procesa u kojem smo zadešeni s podaničkom političkom kulturom, feudaliziranim krajolikom u kojem se “ne mogu” pojaviti ni građani ni nacionalisti. Mi još nismo naučili da slobodno participiramo u demokratskoj kulturi kao građani sa svojim mišljenjima i interesima. Nama i dalje trebaju plemenske poglavice i sveštenici koji ne znaju ništa o bosanskoj političkoj budućnosti!

Trebamo postaviti pitanja koja nam pomažu da se primarno orijentiramo. Naprimjer, prvo – kako se dogodilo da mi jedini u današnjoj Evropi imamo “plemenski politički sistem” ili “državu plemena”, ovakav ustavni aranžman s nametnutim Anexom IV? Ko nam je to podmetnuo kao Ustav države? Zašto sve evropske diplomate šute po tom pitanju i govore da se “mi dogovorimo” kada su oni kao International community ispunili želje agresora i nacionalističkih snaga na Balkanu a protiv Bosne? Ta cinička evropska birokratija, prije svega, nezavisno od evropskih ideala, predstavlja samodovoljnu, statičnu i uvećavajuću političku grupaciju koja akumulira veliku moć u svojim rukama. Ona se pravi nevještom pred balkanskim fašistima, nacistima, fundamentalistima, jer joj takvi likovi služe kao primjer “primitivnog Balkana” i “divljih slavenskih plemena” koja se kolju bez milosti.

Ta  kolonijalna pozadina i orijentalistička slika o nama onemogućava realan pristup rješavanju problema na ovome prostoru. Tu su, također, prilično niski i licemjerni  potezi hrvatske “evropske” politike koja glumi svoju malograđansku superordiniranost ovome prostoru i pokazuje se drugima kao “baštinik evropskih vrijednosti” dok podržava haške uznike s Tompsonovim pjesmama i ideologijom. To hrvatsko jednoumlje dovelo je do neviđenog egzodusa bosanskih Hrvata iz njihove domovine Bosne i otkinulo ih od njihovog bosanstva.

Drugo usmjeravanje koje nam pomaže da se orijentiramo jeste usmjereno na razumijevanje distinkcije nacionalnog i narodnog, građanskog i etnicističkog. Prije svega, valja podsjetiti da na prostorima jugoistočne Evrope gdje su smješteni južnoslavenski narodi nije uspjela državna konstrukcija tih naroda jer su uglavnom bili opsjednuti vlastitim mitskim, religijskim i etničkim konstrukcijama ili izmišljotinama koje su im služile da sebe predstavljaju kao naciju superiornu u odnosu na druge. U Bosni se to dešava tokom cijelog 20. stoljeća u velikim galamama srpskog i hrvatskoog nacijskog određenja. Tako su nacionalno pitanje oblikovali na vrlo primitivnoj razini kao pitanje stvaranja etničko-religijske države iz koje će biti isključeni svi koji nisu “naši” po vjeri i narodnosti. Ta nesposobnost za razliku odvela je nacionalno pitanje pod kontrolu religijskih institucija srpstva, hrvatstva i bošnjaštva. U jednoumlju se primjećuju nijanse fašizoidnog odnosa prema drugačijem, o čemu je već odavno pisao R. Konstantinović, tako znalački i anticipatorski, kao i Miodrag Popović. Dakle, moglo bi se reći, južnoslavenski narodi, kao i narodi u Bosni, nisu još razvili i iskušali političku kulturu koja nadvisuje “plemensku sliku svijeta” i preferira slobodog čovjeka kao najveću vrijednost društvenog života ljudi.

Trebamo naučiti ljude da ono nacionalno nije plemensko, narodnjačko, pučko, regionalno ili etničko-religijskog određenje čovjeka, već se njime misli pripadnost slobodnog građanina jednoj državi-naciji koja mu osigurava sva ljudska prava kao njezinom građaninu. Nacionalno je time državljansko određenje, pravno-politički koncept života ljudi koji ne isključuje njihove kulturne predstave o sebi.Znači, vrijeme je da naučimo razlikovati političko-pravnu razinu ljudskog života u zajednici od kulturološko-povijesne dimenzije preko koje se prepoznaje neko narodno biće kao specifično među drugima. Bosanski Srbi su zarobljeni u mitologem iz 19. stoljeća o “velikoj srpskoj državi” u kojoj će živjeti svi Srbi i – samo Srbi. Pred njima je veliki povijesni zadatak prevazilaženja vlastitih zabluda, samozavaravanja i povijesnog ćorsokaka. Sličan proces oslobađanja od“osmanske slike svijeta” već su započeli Bošnjaci i provode ga.

Na kraju, treba istaći da kod nas građansko još uvijek nije sazrelo u svijesti o državi građana, nego za sobom povlači historicističke naracije titoizma, bratstva i jedinstva, komunizma i jednopartijskog svijeta, monolitne ljevice, bivstovanja bez identiteta, nerazumijevanja antifašizma, bipolarne diobe svijeta, nemoći da se anticipira nova bosanska ideja života i tako redom.

Ustvari, građansko još nikada nije zaživjelo na ovim prostorima kao politička kultura poštovanja čovjeka, pojedinca, individue, slobodnog građanina bosanske nacije. Mi još ne znamo šta znači biti građanin, slobodan i osvješten u svome bosanstvu? O tome nismo ni razmišljali u ovih trideset zadnjih godina pod opsadom kolektivnih metafizika etničko-religijskih grupa. U ovim današnjim monstruoznim političkim sistemima to izgleda tako utopijski, nestvarno i nedostižno pred diktaturom partijskih oligarhija, vođa i njihovih pobočnika. U toj opasnosti raste i ono spasonosno – Heidegger bi podsjetio na Hoelderlina.

Nihad Hebibović (Vijesti)

/////////////////////////////

//////////////////////////////

Intervjui

Prof.dr. Dejan Jović : Ako državu gradite na slavljenju rata, onemogućavate mir, suverenitet i



///////////////////////////////

prof.dr. Senadin Lavić : Ne smije se pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih

/////////////////////////////////

Mira Furlan : Hrvatska je zagađena vulgarnošću i primitivnim nacionalizmom, ja

/////////////////////////

Kolumne

Sead Omeragić : Laž kao najbolji materijal za vlast




///////////////////////////////////

Kemal Kurspahić : ‘Trampići’ iz našeg sokaka

/////////////////////////////////////

Muharem Bazdulj : Kolektivno svjesno

  //////////////////////////////////

Prof.dr. Slavo Kukić : U BiH država, ako je po statistikama, može bez vlasti – bez državne mafije ne

/////////////////////////////////

Dragan Bursać : Stadionski sjaj bošnjačkog nacionalizma

///////////////////////

Predsjednički ukaz : Trump “otkazuje” Obaminu politiku prema Kubi, vraća ograničenja putovanja i trgovine

Američki predsjednik Donald Trump odlučio je u petak uvesti stroža ograničenja za putovanja na Kubu i ograničiti poslovanje s kubanskom vojskom, kazavši da otkazuje “strašan i pogrešan dogovor” s Havanom svojeg prethodnika Baracka [...
15.06.2017.

IVAN ČOLOVIĆ: NASILNO NAM NAMEĆU NACIJU I VJERU KAO SVETINjU

Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje


Bojan Munjin

Autor
15.6.2017. 



Ivan Čolović: Nasilno nam nameću naciju i veru kao svetinje

Ne treba zaboraviti da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. A populizam je, barem kod nas, strategija kojom se narod ubeđuje da vitalno zavisi od identiteta, da ima da bude srećan da ga vlast ne hrani hlebom nego identitetom

S Ivanom Čolovićem, poznatim antropologom i autorom nedavno objavljene knjige ‘Smrt na Kosovu polju’, razgovaramo o suvremenim političkim mitovima, ‘nebeskoj Srbiji’, Aleksandru Vučiću i šansama modernizacije političkog života na Balkanu. Čolović je sudjelovao na tribini koja  se održala  u utorak, 13. lipnja u HND-u.

Razgovarao: Bojan Munjin- Novosti

Jedan od vaših ključnih termina vezanih uz političku kulturu je ‘teror identiteta’: kako se on manifestira danas, kada svjedočimo porastu populizma ne samo na Balkanu nego i u čitavom svijetu?

Koliko vidim, još smo na udaru tog terora, odnosno nasilnog nametanja nacionalnog i verskog identiteta kao svetinje kojoj se svi imaju bespogovorno klanjati. U ime te svetinje se i danas kod nas, kao i u mnogim drugim zemljama, vlada ljudima, onime šta misle i u šta veruju, a bogami i onime šta imaju. I populizam je, barem kod nas, strategija kojom se narod ubeđuje da vitalno zavisi od identiteta, da ima da bude srećan da ga vlast ne hrani hlebom nego identitetom. Drugim rečima, naš današnji, postkomunistički populizam zapravo je masovni nacionalizam, nacionalizam za narod.

Ne treba zaboraviti da je nacionalizam ideologija elite i da je on u izvornom obliku daleko od naroda. Sada i narod svaki dan sluša njemu prilagođenu bajku o identitetu, saznaje da je on njen tvorac i da je ta bajka narodna književnost. Uostalom, to važi i za druge ideologije, pa i za komunizam. Ali mi sada nemamo komunistički populizam, nego samo nešto malo elitnog komunizma, onog koji ispovedaju npr. male grupe studenata.

S druge strane rasprostranjeno je mišljenje kako živimo u postideološkom vremenu, u kojem se brišu granice između kultura, naroda i država. Kako u tome odvojiti istinske vrijednosti od jeftinih proizvoda masovne i globalne kulture?

Ne znam da li je postideološko vreme igde nastupilo, ne mogu da zamislim politiku bez ideološke podloge. Moguće je da se ta podloga menja, da danas nije vidljiva i eksplicitna, ali u svakom slučaju mi u ovom delu sveta još nismo u tom postideološkom vremenu. Kad govorimo o globalnoj kulturi, nisam pristalica teorije da ona ne neguje istinske vrednosti. Štaviše, imam utisak da u globalnom ili transnacionalnom kulturnom prostoru nastaju dela vrhunskog kvaliteta.

Koliko je danas – uz dominaciju drugačijih, jeftinijih i bržih oblika komunikacije i masovne zabave – moguć ‘pravovaljan’ pristup znanju, kulturi i umjetnosti?

Vrednosti klasične i moderne kulture ne moraju da budu ugrožene razvojem tehnologija, naprotiv, mogu da dobiju novu potvrdu, novu publiku i novo mesto u svetu. Nedavno sam čitao Murakamijev roman ‘Kafka na obali mora’ u kome se pominju neka Betovenova i Hajdnova dela. Kad sam na Jutjubu potražio ta dela, našao sam komentare onih koji su to isto uradili, među njima i mnoge koje je takođe potaknuo Murakami. Dakle želju da slušate neko klasično muzičko delo može da vam pobudi jedan globalno popularan japanski pisac, a najbrže i najlakše ćete da je zadovoljite putem interneta.

Danas je participacija građana na mnogim nivoima dovedena u pitanje: socijalnu ili političku mobilizaciju vode direktori kompanija, poslodavci i političari koji samo menadžeriraju odnose između javnih poslova i kapitala. Kako se snaći u nečemu što Boris Buden naziva civilizacijskom apatijom?

Da, rasprostranjeno je mišljenje da politika nije za fine ljude, da pojedinac, pogotovo pošten čovek, ne može tu ništa da promeni. Ipak, ne bih potcenjivao ono šta se radi u civilnom društvu. To, sudeći prema primerima u Srbiji i Hrvatskoj, ne potcenjuju ni partije na vlasti. To se vidi i po tome šta vlasti te dve zemlje potiču stvaranje lažnih nevladinih organizacija, u nameri da pokažu kako je civilni sektor podeljen. I, pre svega, da bi zadatak ometanja akcija civilnog sektora i raznih manifestacija građanskog otpora mogle da povere takvim lažnim nevladinim organizacijama, a ne policiji i vojsci. Inače, civilizacijska apatija nije neka nova pojava. Podsetili ste me na Židovu sotiju ‘Močvare’, u kojoj je glavna tema ta vrsta apatije, na šta ukazuje i njezin naslov, a koja je objavljena krajem 19. veka kao ironična slika apatičnog i apolitičnog francuskog društva tog vremena.

Čini se posvuda da su šanse humanističke, građanske i tolerantne ljevice manje nego ikada. Možete li zamisliti obnovu takvih vrijednosti u dogledno vrijeme, kroz npr. dvadeset godina?

Slažem se, ni ja se ne bih kladio da ćemo uskoro imati takvu obnovu. Ali mogu da zamislim da će se tako nešto ipak dogoditi za dve decenije i želim da se to dogodi, mada ću ja tada verovatno biti sprečen da to proslavim sa vama mlađima.

Kako objašnjavate snažnu podršku što je na izborima u Srbiji dobiva Aleksandar Vučić i njegova partija? I gdje je ta zemlja na današnjoj skali društvene i političke stvarnosti?

Zahvaljujući svakodnevnom pojavljivanju u medijima, Vučić je uspeo da uveri veliki broj ljudi da je on najjači u Srbiji jer je pokazao da je sva vlast u njegovim rukama. Nema na vidiku nikoga ko bi mogao da bude tako jak: njegovi glavni konkurenti se i ne trude predstaviti sebe kao osobe sposobne da uzmu svu vlast, oni koji će državom upravljati kao strogi razredni starešina. Nude podelu vlasti, demokratiju, departizaciju i slične stvari, a publika to tumači kao znak slabosti. Ne bih hteo da osuđujem glasače u Srbiji, zato šta ovde još nismo osetili blagodeti stvarne demokratije, nepoverljivi smo prema njoj i uzdamo se u jake ljude, kao što su bili Pašić, Tito, Milošević

Kako kulturološki objašnjavate potonuće demokratsko-lijeve opcije u Srbiji, koja je bila na vlasti i vrlo prisutna u stvarnosti od 5. oktobra 2000. do izbora 2012., odnosno dolaska SNS-a na čelo države?

Vreme od 5. oktobra do dolaska SNS-a na vlast podelio bih na dva perioda. Prvi je onaj u kome je započeo program izgradnje demokratske, građanske Srbije i koji je završio ubistvom Zorana Đinđića, a drugi onaj u kome su njegovi naslednici počeli da se približavaju Miloševićevim naslednicima, uveravajući nas da je i njima mesto na političkoj sceni demokratske Srbije. Ali nisu bili zadovoljni bilo kojim mestom, nego su se vratili na ono koje su i pre imali – glavno. Kao šta je poznato, nisu se ustručavali da od Đinđićevih naslednika preuzmu takozvanu evropsku agendu, shvatili su da ih ona ne sprečava da nastave Miloševićevu politiku prema Kosovu i da se još više približe Rusiji, zemlji koja je dala utočište nekima od najvažniji ljudi njegovog režima, uključujući mu i ženu, tvorca zloglasnog JUL-a.

Vaša najnovija knjiga ‘Smrt na Kosovu polju’ bavi se, kako navodite u predgovoru, ideološkim i političkim funkcijama sjećanja na Kosovsku bitku: kakva je ideološka i politička interpretacija te bitke u današnjoj Srbiji?

Tu je došlo do nekih promena u odnosu na vreme kad je Milošević, kao i srpski političari u Bosni, Hrvatskoj i Crnoj Gori, upotrebljavao sećanje na Kosovsku bitku ili, tačnije, na tom sećanju izgrađen politički mit, u svrhe svoje političke i ratne propagande. Posle izgubljenog rata na Kosovu 1999. godine došlo je do pada vrednosti kosovskog mita na političkom tržištu. Neki političari su pokušali da to stanje poprave i da taj mit održe u političkom životu. Jedan od poteza da se to postigne bila je odluka političkog vrha Srbije i Republike Srpske da se najveća proslava Vidovdana održi 28. juna 2014. u Višegradu, odnosno u spomeničkom kompleksu koji je napravio Emir Kusturica i nazvao ga Andrićgradom. Tako se, kako sam u knjizi napisao, Gazimestan preselio u Bosnu.

Često se spominje i termin ‘nebeske Srbije’, jednog od simbola kosovskog mita?

Najveću promenu poslednjih godina predstavlja to šta se neki političari, i to najvažniji, deklarativno odriču kosovskog mita i ‘nebeske Srbije’. Tako je Ivica Dačić 2013. govorio da je njegova vlada dobila mandat da radi za zemaljsku, a ne za nebesku Srbiju. Pre neki dan to je ponovio i Vučić. Rekao je da želi da se oslobodi mitskog pristupa Kosovu i o njemu pokrene dijalog bez predrasuda. Međutim, da ga ne treba ozbiljno shvatiti govori i to šta je odmah dodao da taj demitologizovani dijalog mora da ostane u okviru Ustava, a u Ustavu stoji famozna preambula da je Kosovo neotuđivi deo Srbije, za šta osnove postoje samo u mitu. Takođe, u tekstu zakletve koju je položio kao novi predsednik Srbije stoji da mu je prva obaveza da čuva Kosovo u sastavu Srbije. Kako je to moguće bez mitskog pristupa, ostaje da se vidi.

Često u svojim knjigama podvrgavate kritičkoj analizi nacionalizam, uskogrudnost i primitivnu svijest. Postoji li i nešto što bi se moglo nazvati pozitivnim mitom?

O tome se odavno vode razgovori među proučavaocima političkih mitova. Jedni, koje običnom zovemo funkcionalistima, misle da su mitovi neodvojivi od politike, da nema politike bez mitova i da oni mogu da budu u službi i demokratske i liberalne politike. Drugi, čija je pozicija meni bliža, misle da oslanjanje na mitove isključuje kritičku svest i slobodu izbora, da prihvatanje mitova nije stvar slobodne volje, nego nametanja pod pretnjom sankcija.

Što bi bila alternativa inzistiranju na nacionalnom identitetu, koji je i danas u Srbiji motivacijski faktor osjećanja i djelovanja širokih slojeva stanovništva? Drugim riječima, na koji je način moguće obnoviti pozitivan ljudski kapital i društvo u cjelini?

Bliska mi je ideja da je alternativa društvu zamišljenom kao identitetska zajednica, odnosno neka vrsta etničkoga kolektiva, organskog ili duhovnog, politička zajednica koju u životu održava međusobna solidarnost njenih građana i poštovanje zakona, ono šta su idejni tvorci takvih kolektiva zvali društvenim ugovorom. Za Srbiju koja će ići putem te alternative zalagali su se mnogi intelektualci i političari u prošlosti, ali ona je do danas ostala samo alternativa, neiskorišćeni kapital i neiskorišćena šansa.

Vaša Biblioteka XX vek vrijedno istrajava, unatoč mnogim i prošlim i aktualnim iskušenjima i nedaćama. Kad se podvuče crta ispod 46-godišnjeg postojanja, što smatrate najznačajnijim postignućima njezina djelovanja?

Za mene je najvažnije što je i posle nestanka Jugoslavije zadržala svoj transnacionalni karakter, odnosno zadržala autore i čitaoce na prostoru cele naše regije. Ona je i danas neka vrsta zajedničke postjugoslovenske radionice za proizvodnju znanja u društvenim i humanističkim naukama. To potvrđuje i naš katalog i pozivi iz kulturnih centara izvan Srbije da predstavimo pojedina izdanja ili celu biblioteku. Nedavno smo imali promociju u Brčkom, održanu na poziv Brčanskoga demokratskog foruma, kao i u Zagrebu, u sklopu četvrtog izdanja Kliofesta.

15.06.2017.

HOYT YEE U SENATU: ,,NACIONALISTIČKI LIDERI RS ŽELE DA ISKORISTE SLABE BH. DRŽAVNE INSTITUCIJE!"

HOYT YEE NA SASLUŠANJU U SENATU: „Nacionalistički lideri RS žele da iskoriste slabe bh. državne institucije!“

Pohvalio je sve države regije koje su partneri SAD-a u borbi protiv terorizma, ali je upozorio na slabosti institucija i korupciju, gdje je kao primjer naveo Makedoniju i BiH



HOYT YEE NA SASLUŠANJU U SENATU: 'Nacionalistički lideri RS žele da iskoriste slabe bh. državne institucije!' - 3

"Balkan se suočava sa ozbiljnim izazovima, unutrašnjim i vanjskim prijetnjama koje, ako budu zanemarene mogu imati teške posljedice na zapadni Balkan, Evropu i Sjedinjene Američke Države", izjavio je jučer na saslušanju u Vanjskopolitičkom odboru američkog Senata Hoyt Brian Yee, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a.

 

Hoyt Yee je govorio na sesiji Potkomiteta za Evropu posvećenoj „jačanju demokratije te sprečavanju negativnih stranih utjecaja u jugoistočnoj Evropi“, kojom je predsjedavao senator Ron Johnson.  
 
„Unutrašnje slabosti su učinile zapadni Balkan ranjivim na vanjske utjecaje. Slabe institucije, manjak vladavine prava, loše upravljanje neslobodni mediji te korupcija su prisutni u regiji.

 

To ugrožava mlade demokratije i otvara prostor destabilizirajućim akterima, uključujući nasilne ekstremiste, organizirane kriminalne grupe i zemlje koje žele negativan utjecaj, poput Rusije“, rekao je Yee.
 
Pohvalio je sve države regije koje su partneri SAD-a u borbi protiv terorizma, ali je upozorio na slabosti institucija i korupciju, gdje je kao primjer naveo Makedoniju i BiH.
 
"Nacionalistički lideri u RS-u pokušavaju da iskoriste slabe državne institucije da bi ojačali politiku podjela koja može dovesti do povratka nasilju.

 

Bošnjački i hrvatski lideri često pokazuju provokativno ponašanje koje ne pomaže. Vjerujemo da BiH treba mnogo više političkih i ekonomskih reformi da prevaziđe ovu opasnu ranjivost.

 

Unutrašnji problemi otvaraju vrata vanjskim prijetnjama poput one iz Rusije koja želi skrenuti države s evroatlantskog puta", naveo je, između ostalog, zvaničnik američkog State Departmenta u Senatu.
 
Kada je u pitanju ruski utjecaj on je istaknuo da Moskva pokušava kroz prikrivene ili poluprikrivene operacije podržavati određene političke stranke, grupe ili putem malih investicija ostvarivati politički utjecaj.

 

Uz to, Moskva koristi i energetsku ovisnost regiona o ruskom gasu te pokušava ojačati i vojnu saradnju.

 

Istaknuo je da se cijeli region suočava s prijetnjom nasilnog ekstremizma te da vlade u regiji nisu u stanju same se izboriti s ovim problemom iz niza razloga.
 
Hoyt Yee je rekao da su bh. političke institucije duboko nefunkcionalne te da SAD nastavlja raditi s liderima i evropskim partnerima da ohrabre provođenje reformi prije izbora 2018. godine.
 
"Naši ciljevi na Balkanu su ambiciozni, ali smo predani u naporima da regija bude priključena porodici evropskih demokratija, prosperitetnih nacija i partnera SAD-a u zajedničkim interesima", rekao je  Yee.
 
Osim njega na saslušanju su govorili i predstavnici nevladinih organizacija Damon Wilson iz Atlanskog vijeća, Majda Ruge s John Hopkins univerziteta u Washingtonu te Ivana Cvetković-Bajrović. Wilson je, između ostalog rekao da je „Zapadni Balkan trebao biti riješen problem“.
 
"Barem je trebao biti riješen tako da ga Amerikanci mogu povući i predati Evropljanima da završe posao.

 

Ali, to nije slučaj", rekao je Wilson. I ostali učesnici u saslušanju su u svojim istupima podržali jači utjecaj SAD-a u regiji te pozvali Washington da učini dodatne napore za stabilizaciju cijelog regiona, uključujući i BiH. 

 

(SB/Vijesti.ba/Fena) 

////////////////////

TRUMP BLOKIRAO SLAVNOG PISCA: Njegov odgovor sve je oduševio

TRUMP BLOKIRAO SLAVNOG PISCA: Njegov odgovor sve je oduševi

/////////////////////

NEKI DRUGI TERORIZAM: Prošla je 21 godina otkako je IRA srušila centar Mančestera samo jednom bombom, najvećom u historiji Engleske (VIDEO)

Prošla je 21 godina od kako je IRA srušila centar Mančestera samo ..

//////////////////////////

///////////////////////////

//////////////////////////////////////



/////////////////////////


Politički atentat šokirao Ameriku : Napadač preminuo u pritvoru, ranjeni kongresmen u kritičnom stanju !

 James Hodgkinson (66) umro je od ozljeda zadobivenih u pucnjavi s policijom, objavio je u srijedu američki predsjednik Donald Trump nakon incidenta u kojem je Hodgkinson iz još nepoznatih motiva [...

////////////////////////

Počinje ličiti na ozbiljno : Donald Trump i zvanično pod istragom, ispituje se je li počinio teško krivično djelo


Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump nalazi se pod istragom kojom se nastoji utvrditi je li počinio kazneno djelo ‘opstrukcije pravde’, odnosno ometanja istrage, potvrdilo je u srijedu nekoliko dobr
14.06.2017.

SUDBINA BHRT: PRVI BANKROT JAVNOG SERVISA U EVROPI ?

Sudbina BHRT: Prvi bankrot javnog servisa u Evropi?


Način stabilnog finansiranja Javnog servisa u BiH ne postoji već gotovo godinu dana. Fotografija: BHRT

Način stabilnog finansiranja Javnog servisa u BiH ne postoji već gotovo godinu dana. Fotografija: BHRT

/////////////////////////////////

BHRT je pred bankrotom i ako se to dopusti, biće to prvi primjer bankrota javnog servisa u Evropi. Stoga su sa međunarodne konferencije "Nacionalni radiotelevizijski servis u BiH" poslani posljednji pozivi za spas javnog servisa BiH.

Neuređen sistem naplate RTV takse, te političke opstrukcije da se donesu adekvatni zakoni doveli su RTV servis na rub propasti, a mnogobrojni učesnici dvodnevne konferencije koja se održava u Sarajevu pokušaće ponuditi rješenja izlaska iz krize.

Način stabilnog finansiranja Javnog servisa u BiH ne postoji već gotovo godinu dana od kada je prestala da važi zakonska obaveza prikupljanja RTV takse putem telekom operatera. Finansijska situacija je trenutno dramatična.

"S obzirom na to da već krajem ovog mjeseca imamo najave da jedan od preostala dva dominantna telekoma koji kako tako prikuplja taksu, a to je M:tel, prestaje s tom praksom. Definitivno su sva zvona za uzbunu upaljena i ova konferencija je zaista posljednji poziv domaćim predstavnicima vlasti da nešto učine kako BiH ne bi postala jedina država u Evropi koja nema svoj javni servis", rekao je generalni direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović.

Belmin Karamehmedović: Definitivno su sva zvona za uzbunu upaljena
Belmin Karamehmedović: Definitivno su sva zvona za uzbunu upaljena

U Parlamentu BiH nisu uspjeli pokušaji da se RTV taksa plaća putem računa za električnu energiju. Odgovornost za loše stanje u kojem se našao BHRT se prebacuje poput loptice sa međunarodne zajednice na političare, a oni, pak na menadžment. Tako se optužuje međunarodna zajednica da je započela reformu, pa je prepustila domaćim vlastima.

Bosanskohercegovačke vlasti, pak, imaju podjeljeno mišljenje o funkcionisanju javnog servisa. Neki bi spasili ovakav servis kakav je trenutno, a drugi bi uveli 'treći kanal'. U svemu tome trpe uposlenici prije svega BHRT-a.

"Radnici rade na tehnološki vrlo zastarjeloj opremi koja datira još iz 1984. godine. Radnici se muče da bi svakodnevno ispunili svoj zadatak, a to jeste profesionalno izvještavanje o bilo kojem događaju. Radi se o više od 850 radnika koji nemaju redovna primanja, nemaju zdravstevno osiguranje, nisu im uplaćeni doprinosi i rade u nevjerovatno teškim uvjetima", objašnjava urednica BH radija 1 Ermina Hrustemović.

Prazne riječi ne pomažu

A baš u vrijeme ' lažnih' vijesti i populizma, kako je rekao, voditelj Odjela za informacijsko društvo Vijeća Evrope Patrick Pennickx, potrebno je da se čuje glas koji je nezavisan, potpuno slobodan od bilo kakvog uplitanja i uticaja vlasti.

"BHRT je na rubu bankrota, biće to prvi slučaj javnog emitera u Evropi da se nađe u ovoj situaciji. BHRT ima pravo da kao takav ostane, ne samo radi prava, već zato što treba da omogući javno emitiranje koje je nepristrasno i slobodno u svakom pogledu. Prazne riječi više ne mogu pomoći, ono što nam je potrebno je djelovanje", smatra Pennicks.

Apeli za spas BHRT stižu već mjesecima i iz Evropske radiodifuzne unije (EBU), koja je od polovine decembra prošle godine odredila sankcije BHRT-u zbog dugova koje je akumilirao u iznosu od 6,4 miliona eura u proteklih 12 godina.

Ingrid Deltenre: Svi mediji trebaju sarađivati na održanju javnog servisa
Ingrid Deltenre: Svi mediji trebaju sarađivati na održanju javnog servisa

Generalna direktorica EBU-a Ingrid Deltenre uputila je i danas apel bh. politčarima da se osigura stabilan sistem finansiranja BHRT-a.

"Apsurd je možda reći da ovaj sistem koji je trenutno u kolapsu, jeste jedna od najskupljih sistema javne radiodifuzije u Evropi i kao takav nije uspio da se održi, zato je potrebna hitna reforma javnog sistema u BiH, a cjelokupno društvo i svi mediji trebali raditi na tome, da sarađuju na održanju javnog servisa", kaže Deltenre.

Reformu bi trebali da podrže svi. Bivša predstavnica OSCE-a za slobodu medija Dunja Mijatović smatra da je uloga Javnog servisa drugačija od komercijalnih medija.

"Naravno da javni sistem ima potpuno drugu ulogu i da ta uloga treba da bude prepoznata od kompletnog društva u Bosni i Hercegovini što trenutno nije slučaj. Način na koji gledamo servis je nešto što ima ulogu i mnogi ljudi govore da ne plaćaju zato što im se ne sviđa program. To je pogrešno. Mi moramo prije svega uspostaviti sistem koji će odgovoriti zahtjevima društva koje je vrlo kompleksno, a mi ovdje cijelo vrijemo govorimo o tri konstitutivna naroda", kaže Mijatović.

Uz uvjeravanje da je Ministarstvo prometa i komunikacija BIH pratner BHRT-u, ministar Ismir Jusko očekuje od odbora sistema da što prije počne reviziju postojećeg zakona.

"Ministarstvo je donijelo određene odluke kojima je finansijski data podrška Javnom servisu, ali to je samo gašenje požara. Promjena zakona, donošenje rješenja kojima će se stabilizirati naplata RTV taksi je jedini mogući način da se riješi problem", rekao je Jusko.


///////////////////////////////////
14.06.2017.

'BERLIN PLUS' UBRZAVA BiH

'Berlin plus' ubrzava BiH






Međunarodnim inicijativama proteklih godina, kojim se BiH nastojala učvrstiti na "evropskom putu", priduržila se i nova, potekla iz SR Njemačke, koja se odnosi na cijeli Zapadni Balkan, kako bi postao atraktivno ekonomsko područje. U BiH nema zvaničnih reakcija, dok analitičari vide prednosti ove inicijative jedino ako domaći "igrači" shvate važnost signala koji im šalju Njmačka i druge članice EU.

Naziv inicijative "Berlin plus" za političkog analitičara Adnana Huskića nije adekvatan termin, jer kako navodi, već postoji Sporazum sa istim nazivom koji regulira potpuno drugačiju materiju - odnos NATO i EU. Huskić kaže kako je to ustvari ​"nastavak Berlinskog procesa, pokrenutog prije četiri godine, kako bi se region što prije približio punopravnom članstvu EU".

"Radi se o pokušaju da se sada ovaj proces fokusira i prebaci na nekoliko nivoa. Njemački ministar vanjskih poslova Zigmar Gabriel je u svom govoru u Aspenu analitički prezentirao probleme koji postoje u regiji, ali i to sa kakvim se problemima suočava EU. Pritom je ministar naglasio potrebu da se članice EU fokusiraju na Zapadni Balkan, a ukoliko to izostane, posljedice bi mogle biti dalekosežne i negativne i za samu EU. Loši su odnosi u regiji, ekonomski problemi su nagomilani, i u svemu tome, privlačnost EU nije dovoljna da proces drži u pokretu", kaže Huskić.

Politički analitičar Srećko Latal podsjeća da uz njemačku inicijativu, koja će vjerovatno prerasti u evropsku, i u administraciji SAD-a se intenzivno razmišlja o tome kako pomoći balkanskim zemljama.

"Međutim, ta razmišljanja su dobrim dijelom limitirana ozbiljnim unutrašnjopolitičkim dilemama koje postoje u Americi i jednom totalnom podjelom između Bijele kuće, Stejt Departmenta i ostalih dijelova američke administracije. I pored toga, stanovnici Bosne i Hercegovine i Balkana mogu se nadati boljoj i konkretnijoj podršci prije svega Evropske unije i Amerike, ali na kraju opet ostane ono: 'Uzdaj se u se i u svoje kljuse'. O budućnosti i Bosne i Hercegovine i Balkana će odlučivati ljudi iz Bosne i Hercegovine i sa Balkana, a ne drugi", kaže Latal.

Može li zalaganje SR Njemačke, prije svega za ekonomsko osnaživanje regije, za bolju putnu povezanost među državama, za više saradnje među njima, donijeti vidljive rezultate?

Adnan Huskić: Inicijativa teško da će uticati na ključna politička i bezbjednosna pitanja s kojim se region suočava
Adnan Huskić: Inicijativa teško da će uticati na ključna politička i bezbjednosna pitanja s kojim se region suočava

Adnan Huskić smatra da se brzo ne mogu očekivati drastično bolji rezultati, jer je većina evropskih aktera fokusirana na rastuće probleme na globalnoj sceni, pa problemi u BiH ili na cijelom Balkanu, često odlaze u drugi plan. Ipak, podvlači Huskić, "veoma se značajna nova razmišljanja iz SR Njemačke, koja su fokusirana na ekonomsko jačanje BiH i Balkana, kroz bolju poslovnu saradnju s njemačkom privredom".

"Međutim, ta inicijativa teško da će na bilo koji način uticati na ključna politička i bezbjednosna pitanja s kojim se region suočava. U isto vrijeme imamo razmišljanja o doradama ove inicijative, te, prema nekim informacijama, evropski zvaničnici planiraju angažovati dodatne konsultante, stručnjake, kako bi se probila blokada na ključnim reformama. Pokušaj je osuđen na propast ukoliko se ne shvati da BiH nisu potrebni samo stručnjaci nego politička volja, kako bi se pokrenule reforme i zemlja počela kretati ozbiljnije na putu pristupanja EU", kaže Huskić.

Vraćanje fokusa na ovaj dio Evrope

Smanjenje tenzija, sigurnosna i ekonomska stabilnost regiona je temeljna ideja "mini Maršalovog plana". Njegovi zagovornici računaju na smanjivanje broja onih koji odlaze u zemlje EU u potrazi za poslom, očekujuveće zapošljavanje u privredi u matičnim zemljama.

Bh. situacija govori sasvim suprotno – u ovoj zemlji najprofitabilniji je posao političara. O tome svjedoče i podaci koje je nedavno iznio menadžer nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa (CCI) Adis Arapović.

"U Bosni i Hercegovini ima 6.000 političkih funkcija. Na tri i po miliona stanovnika, mi smo svjetski rekorderi. Nezvanično, u Bosni i Hercegovini postoji 25.000 političkih funkcija, zato što na ovih 6.000 dolazi 19.000 rukovodećih i upravljačkih pozicija u javnom sektoru. Tu mislim na brojne upravne i nadzorne odbore, na direktore i rukovodioce, koji se u pravilu postavljaju i nominiraju stranački.

U 95 posto slučajeva direktori i sastavi upravnih i nadzornih odbora su nominirani stranački i postavljeni stranački. Kada su nominirani i postavljeni stranački, u pravilu odgovaraju stranci. Ne odgovaraju ni Ustavu, ni zakonu, ni građanima, ni javnom interesu. I to je izvor politizacije i velikog broja problema u BiH", upozorava Arapović.

Zemlje regiona bi trebale više raditi na promociji EU, njenih novčanih fondova, pretpristupne pomoći. Treba objašnjavati koje prednosti članstvo donosi, što još uvijek nije urađeno u dovojnoj mjeri. Stoga, Srećko Latal naglašava:

"Važno je stvarati novi narativ o tome šta je Evropska unija, zašto je Evropska unija važna za Zapadni Balkan, zbog čega su zemlje Zapadnog Balkana važne za Evropsku uniju? Mora se ljudima objasniti kakav je trgovinski i ekonomski partner EU za Zapadni Balkan, šta EU predstavlja tim zemljama u regiji i šta punopravno članstvo znači", podcrtava Latal.

Inela Hadžić iz Sarajevskog otvorenog centra očekuje da njemačka inicijativa uskoro postane inicijativa EU, kao što je to bio slučaj i sa britansko - njemačkom inicijativom.

"EU je shvatila da se u BiH ne dešavaju pomaci i da su bh. vlasti s nedovoljno ozbiljnosti pristupile ispunjavanju preuzetih obaveza. U fokusu plana nazvanog Maršalov, ostaće ekonomske reforme, vladavina prava, borba protiv korupcije ali će Njemačka ovaj put instistirati da se stvore jasni pokazatelji na koji način će se mjeriti napredak u pojednim oblastima. To nije loše za BiH s obzirom da se fokus vraća na ovaj dio Evrope i nadam se uskoro da ćemo saznati više informacija o onom što planira Njemačka", kaže Hadžić.

Novi prijedlog Berlina za osnaživanje šest zemalja Zapadnog Balkana uskoro će se naći na dnevnom redu Evropskog vijeća u Briselu, koji bi trebalo da ga odobri i odredi poseban novčani fond za balkanske države.

Prema onom što se do sada zna, novac će osigurati Evropska ekonomska zona (EEA) koju čine sve zemlje članice EU, zatim Island, Lihtenštajn i Norveška, kao i Evropska asocijacija za slobodnu trgovinu (EFTA), kojoj, uz navedene države, pripada i Švajcarska.

Iznos još nije poznat, a mediji špekulišu da će biti izdvojene dvije milijarde eura za Balkan kao atraktivno ekonomsko područje.

Njemačka je prije nekoliko godina sa Velikom Britanijom pokrenula inicijativu za BiH, sa privrednim razvojem i većim zapošljavanjem u prvom planu. Nova inicijativa se odnosi na svezemlje Zapadnog Balkana.

///////////////////
////////////////////

POPUŠTA NAPETOST U ZALJEVU: Isključen vojni napad na Katar, ekonomska blokada ostaje do daljnjeg

POPUŠTA NAPETOST U ZALJEVU: Isključen vojni napad na Katar ...

/////////////////////////////////
////////////////////////////////////
/////////////////////////////// /////////////////////////////////////


////////////////////

Utvrđen prijedlog izmjena Krivičnog zakona : Vijeće ministara BiH predložilo kažnjavanje negiranja genocida

ministara Bosne i Hercegovine donijelo je prijedlog izmjena Krvičnog  zakona kojim bi se kažnjavalo negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti, što je često činio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, niječući [...

///////////////////////
više članaka

Dr. Nirvana Pištoljević : BiH je administrativna noćna mora, birokratija a nas spriječava da pomognemo dje

//////////////////////////////////////

Devetnaestogodišnja Aida sa švedskim pasošem i državljanstvom : Vratila sam se u BiH i svoje svijetlo

///////////////////////////////

Institut za istraživanje genocida Kanada : “Hamilton podržava Međunarodni dan

/////////////////////////////////////////
/////////////////////////////

Prof.dr. Mirsad Hadžikadić: Nacionalizam nije put budućnosti, mislim da mora da se probudi svijest

///////////////////////////////////////

DR. Haris Silajdžić : Sa Aloisom Mockom otišao je jedan dobar svijet (VIDEO)

12.06.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ : POLA STOLjEĆA POLITIČKOG JADA

Zlatko Dizdarević : Pola stoljeća političkog jada

Juni 12. 2017.


Minule sedmice napunilo se pedeset godina otkako je začeta jedna od najjadnijih priča o takozvanom međunarodnom poretku, a zapravo o svekolikom samozavaravanju povodom tog poretka. U samo šest dana bliskoistočnog »junskog rata« 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan od Hashemitske kraljevine, Gazu od Egipta a Golansku visoravan od Sirije.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Nije to bila ni prva ni posljednja okupacija u novijoj istoriji. U krajnjoj liniji čak ne ni najkrvavija pa ipak, obilježila je poluvjekovnu šprdnju sa svjetskom »pravdom« i (ne)sposobnošću planetarnih institucija da se za vlastite zakletve o pravdi izbore.

Od Drugog svjetskog rata do danas, nikada povodom bilo koje okupacije, sukoba, kršenja međunarodnog prava, usvojenih odluka i rezolucija, svijet nije pokazao toliko nemoći, oportunizma, spremnosti na politička i mnoga druga ponižavanja, samozavaravanja i laganja – kao u slučaju takozvanog »Palestinskog pitanja«. Malo je kad neko, uz pomoć moćnog sponzora, toliko uporno pokazivao od šake do lakta cijelom svijetu ismijavajući ga, kao što je to ona izraelska unutar Izraela koja, ponajviše, vlada od pomenutih okupacija juna 1967. godine do danas.

Cijela ta storija opisana je u nebrojenim knjigama, udžbenicima, filmovima, ušla je u enciklopedije, povijest…Tema se rutinski i prigodničarski ponavlja bez efekta, rugajući se elementarnom smislu pravde, istine, politike i svega onoga na čemu završava kao laž o sposobnosti homo politicusa da to bude. Pola vijeka od onih »šest dana« poništilo je u temeljima čak i vrhovni cilj koji su osnivači Izraela, Deklaracijom o neovisnosti, postavili sami sebi: da nova država bude jevrejska i demokratska.

Izrael danas nije samo jevrejska država jer su u njoj tu silom i Palestinci, građani drugog reda. Tamo ih zovu tek – Izraelskim Arapima. Izrael nije ni demokratska država, jer to ne može biti onaj ko pod okupacijom drži, uz stanovnike, i teritoriju koja nije njegova ni po kakvom međunarodnom pravu sem – njegovom vlastitom.

Jevreji na okupiranim teritorijama jesu i Jevreji i Izraelci, zahvaljujući prije svega raznim interesima i na Zapadu, ali i među arapskim režimima. Ambasadorica Amerike u UN-u Nikki Haley čak prijetećim tonom upozorava bespogovorno svijet ovih dana da »SAD više nikada neće dopustiti da UN ‘maltretiraju’ Izrael«. Prijetnja je upućena na sjednici Vijeća UN za ljudska prava, ni manje ni više. Toliko i o poimanju ljudskih i drugih prava u Ujedinjenim narodima.

Mimo ovakvog osjećanja povodom onog juna ’67. kada je u šest dana pobjede Izraela poraženo svjetsko dostojanstvo za narednih pola stoljeća, mnogo je epizoda koje kazuju kako se sa takvom logikom tumačenja interesa Izraelaca ne identificiraju svi ni u toj zemlji. Čak i oni što su po definiciji svog posla bili zaduženi da državu čuvaju od svake opasnosti. Zanimljiva je priča o jednom od njih, Carmi Gillonu, ne po »spektakularnosti« već naprotiv, po normalnosti u neuobičajenom kontekstu.

Gillon je, naime, od ’94. do ’96. bio šef Shin Beta, centralne i veoma moćne izralske bezbjednosne agencije, zadužene za unutrašnju sigurnost. Podnio je ostavku na ovu dužnost vodeći se profesionalnim i moralnim principima nakon atentata u Tel Avivu na Jichaka Rabina, izraelskog premijera, u vrijeme kada se činilo da se u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja nazire svjetlo na kraju tunela.

Ovih dana sa Gillonom je Ips-journal.eu objavio intervju, podsjetivši i na rijetko zanimljiv pa i čudovišan film »Gatekeepers« iz 2012. godine u kojem je, pored Carmi Gillona, još pet bivših direktora Shin Beta direktno, u kameru, saželo svoja iskustva »odbrane Izraela«. U pitanju je gorak zaključak šestorke: proizvodnjom terorizma guralo se ciljano u stranu stvaranje palestinske države, kao najboljeg rješenja za dugoročnu sigurnost Izraela. Kažu da su u tome dobili sve bitke, ali nisu rat…

Treba li napominjati koliko su sva šestorica, pripadnici različitih političkih opcija u Izraelu, od desnog Likuda preko Liberala do Laburista, bili rigorozno selektirani temeljem spremnosti da daju sve za odbranu Izraela, da bi na kraju karijera došli do osjećanja o svojevrsnom porazu, neupitno sa stanovišta trajne sigurnosti Izraela.

U pomenutom intervjuu povodom pedesetogodišnjeg salda politike Izraela i jada svjetske politike, Carmi Gillon danas sublimira svoje iskustvo, uz ostalo, ovako: .. Kao mladi vojnik, prije 1987. išli smo u Istočnom Jeruzalemu u diskoteke i plesali zajedno s Palestincima…Ideja o razmjeni »zemlje za mir« bila je logična za mnoge u Izraelu. Problem je bio kako obezbijediti sigurne granice…Niko nije gledao na okupaciju sa moralnog stanovišta…Sigurnost je uvijek bila relevantni argumenat u Izraelu…Za to smo uvijek imali rješenje…Moramo da mijenjamo taj način razmišljanja, da razmišljamo šta je dobro za Izrael, a ne šta je loše za Palestince…Prema današnjem mentalitetu, spremni smo da izgubimo jedno oko ako Palestinci izgube oba. To je suludo…

A Netanyahu misli da je ovako sve dobro i da treba samo stvarati impresiju da nam je Iran opasnost…Rukovodioci Mossada i vrh armije ne misle tako…U Izraelu se proizvodi konsenzus oko toga da nema šansi za mir s Palestincima jer oni mrze nas i mi njih…U svemu tome, pa i u odnosima prema rijetkim prijateljima Netanyahu pokazuje da nije državnik nego je tek trećerazredni političar…On mnogo više razmišlja kako će obezbijediti podršku ekstremne desnice u zemlji, nego o istinskim interesima Izraela…Ovdje nema politike, nema liderstva…Danas je u Izraelu najveća nada Donald Trump. Zašto? Zato što on osjeća da ima snage prisiliti Netanyahua da prihvati dogovor. On želi da impresionira svijet obezbjeđujući veliki regionalni »deal« koji će uključiti Sunni Arape – Egipat, Saudijsku Arabiju i Jordan…

Gillon, ne sam u ovakvim razmišljanjima, vjeruje da je solucija »dvije države« i dalje najbolja za sigurnu budućnost Izraela. Za njega pedeset godina nakon »šestodnevnog rata« koji je »sedmim danom« uništio mnoge šanse i za Izrael i za mir u regionu, rješenje postoji. Ono je u povlačenju najvećeg broja Izraelaca iz Istočnog Jeruzalema, kao i ilegalnih kolonista iz naselja s okupiranih teritorija u Izrael, i stavljanje svetog Starog grada pod međunarodnu kontrolu…

Pragmate će pitati – ko će to platiti? Gillon kaže, možda zemlje Zaljeva. Eto prilike Rijadu i sponzorima da kažu kako su istinski doprinijeli oslobađanju Palestine. Šta je u ovome, danas, novo.

Zapravo ništa, sem istine da je ovakva ideja mogla proći prije nekoliko decenija kada je svijet bio drugačiji, politička logika bliža univerzalnim vrijednostima koje su danas samo sjećanje, a Ujedinjene nacije nešto što je imalo smisla i onda budilo nadu. Tada su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua i sličnih nisu bili ni do koljena. Velike sile baš i nisu mogle preko malih izaslanika prijetiti UN-u kako »više nikada neće dopustiti da maltretiraju Izrael«. Zapravo da ne maltretiraju Netanyahua. On je njihov igrač, a ne ljudi poput one šestorice iz Shin Beta koji su sigurno bili i ostali bliži iskonskim snovima Izraela, nego profiteri tipa Netanyahua.

Njihov Izrael, dugoročno stabilan i miran, »jevrejski i demokratski«, moguć je jedino uz nezavisnu i suverenu Palestinu u granicama prije onih »šest dana« kojima, uz vječitu proizvodnju straha, klaustrofobije, agresija i okupacija, trguju mali politički formati. Svesrdno im pomaže do besmisla rasplinuta birokracija korumpiranih međunarodnih organizacija i administracija. Ova pedesetogodišnjica, njihov je novi rođendan kojeg će »zabrinuto« i kobajagi dostojanstveno a rutinski obilježiti. Sve je to pet decenija trenirano. A onda, idemo dalje, eno Katara, Irana…I Saudijaca, lidera u borbi protiv terorizma?!

Koga briga što su »čuvari kapija« Izraela ispravno shvatili, makar i kasno, da su uspješno čuvali vrata carstva čijoj se sigurnosti, zapravo, prijetilo iznutra mnogo više nego izvana. I što su makar i nakon pedeset godina zakašnjenja, profesionalno upozorili na činjenicu da za ispravku dosadašnjih pogrešnih procjena neće biti novih pola stoljeća. Ma šta o tome mislili zaduženi za »ljudska prava i slobode« po svijetu što evo pet decenija profesionalno pate zbog Palestine.





















12.06.2017.

IZET PERVIZ : PISMO PAPI FRANjI

Izet Perviz : Pismo papi Franji

Juni 12. 2017.


Da imam adresu pape Franje, napisao bih mu pismo. Odmah, bez ikakvih kurtoazija, upozorio bih ga da se ne sastaje, čak ni u hodniku, sa političarima iz Bosne. Ako baš mora, onda neka bude stoglavo oprezan. Mnogi su, dragi Franjo, kako se to u našem narodu kaže, s konopca i koca skinuti. Sve čine samo da uzmaknu od krhke ruke bosanske pravde. Nju godinama drže zavrnutu, nemilosrdno, do lopatične kosti.

Piše : Izet Perviz (Aljazeera)

Jedno misle, drugo govore, treće rade, a djeluju čoporativno. U njedrima guju nose. Kad izađu iz svoje zemlje stotinu maski navlače na lice i presvlače se u trista koža. Vukovi su to, dragi Franjo, kurjaci u ovčijem runu. Kad se sastanu, onda je to čopor. Tada preblijede sve ovce po Bosni i zadrhti svaki živi stvor. Taj strah, kojeg su i zmijama do sada utjerali u kosti, drži ih na vlasti. Toliki je da i mrtvaci glasaju za njih.

Eto, bio je kod tebe nedavno jedan takav i ljubio ti ruku. Umiljavao se taj i smješkao se i milozvučne s jezika puštao leptirove. A pokreti mu blagi i svako malo – evo mu ruke na srcu. Govori slatkorječivo, kao da svaku riječ s duše otkida. Na ranu da ga previješ. Eto takav se pričinio.

To je onaj što ti je poklonio dres bosanskohercegovačke reprezentacije. I još jedan, onako, ko biva usput: dres ovogodišnjeg prvaka naše nesretne nogometne lige u čijim se zadnjim kolima raspliće tako maštovito da bi puno toga imali naučiti i pisci scenarija za turske serije.

Morao si ga zapamtiti. Ako ne po onoj auri kojom je zračio, zbog koje Dostojevski tjera popove da padaju na koljena pred njegovim likovima, onda po tome što te, kao nijedan političar do sada, pozvao da posjetiš ne njegovu zemlju, ne glavni grad države na čijem je čelu, ne sjedište nadbiskupije, već da dođeš u stolni grad, kako ga on zove.

Ne dolazi u Mostar

Eto, zato ti pišem: Nikako ne dolazi u Mostar! Tamo su njegovi politički očevi, nimalo sportski, od stadiona načinili sabirni centar za logore. Morali su tako, po sili zakona kojeg su donijeli kako bi oteli zemlju od suvlasnika druge vjere i prisvojili je samo za sebe.

Onda su stadion, taj isti na kojem bi ti dobrodošlicu poželjeli, oteli od nogometnog kluba koji nosi ime po planini nad Mostarom i koji je desetljećima bio u srcu svih žitelja ovog grada. I dali su ga tom klubu, nazvanom po vlastelinskoj porodici iz susjedne zemlje i vremena kada je u Bosni živio jedan narod u tri vjere. I podijelili su cijeli grad. Na zapadu su katolici, na istoku muslimani, a pravoslavci… Ne, njih više gotovo da i nema.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se katolički zvonik uzvisuje do komičnih visina, samo da bi tri puta bio viši od hercegovačkih minareta. Nad njim dreči, dva desetljeća raspet, inat-križ. Ulice tamo nose nazive po imenima ustaških zlikovaca. Spomenik antifašistima njihov je najveći dušmanin, razbijaju ga, skrnave i raznose na sve strane, eto, ne mogu podnijeti njegovu ljepotu. Zato će posaditi desetine hiljada križeva pripadnicima Pavelićeve vojske. Ako njih pitaš, nijedan ustaša nije poginuo u borbi, svi su ubijeni s rukama u zraku, na križnom putu, pred licem Božije pravde. Tako i djecu uče.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se svira koncert onima koji čekaju konačnu presudu za etničko istrebljenje. Razbijač smisla koji te pozvao da dođeš u Mostar, redovni je gost na misama koje neki službenici tvoje crkve organizuju za ratne zločince. A pjevaču na tom koncertu svaki normalan grad je zabranio nastup. Kad on pjeva maše se mračnim zastavama, uzvikuju se huškačke parole i pjevaju takve pjesme da čestiti ljudi začepljuju uši.

Ni u Banju Luku

I ne dolazi. Ni u Banju Luku nemoj. Tamo, tvoj smjerni biskup, koji je ostao sa svojim stadom kada ni ptice nisu smjele cvrkutati, već godinama vrišti u gluho bosansko uho. Niko mu se ne odaziva. Kada ga ne čuje ovaj koji se diljem svijeta predstavlja kao predstavnik svih katolika u BiH, kako onda da ga čuje diktator bez države koji vlada iz grada u kojem su džamije raspikavane kao ćumezi.

To što rade vođe naroda u ovoj zemlji, nije za čovjeka, kaže tvoj biskup. Zatvorili su nas u geta i mi pijučemo bespomoćno kao pilići pod sijalicom. Sunce su davno otrgnuli s našeg neba. Truju nam pamet i razvlače um na svojim mučiteljskim spravama skovanim od laži, podvala, intriga, beskrajnih obećanja i strašenja jednih drugima. Ako ratnim zločincima ne drže mise, onda im grudi kite kolajnama, dok obijaju i posljednju dječiju kasicu. Zato, ako hoćeš čuti istinu o ovom gradu, o ovoj zemlji, o njenoj vlasti, pozovi imenjaka iz Banje Luke.

Ni u Sarajevo

I ne dolazi. Ni u Sarajevo. I ovdje su sve uši zatvorene za plač tvog smjernog biskupa. Šta ćeš u gradu koji je četverogodišnju muku, glad, smrt i poniženja svojih građana što preživješe najdužu opsadu u povijesti, bacio u prašinu, pod noge, a samo zbog ukaljanog obraza i krvavih ruku nekolicine njegovih nečasnih sinova. Neka već jednom prestanu sa obećanjima i barem spomen-ploču zakuju nad jamom koju ovdje zovu Kazani, u kojoj dvadeset godina vrije plač nevino ubijenih i u kojoj kuhaju čorbu razdora, mržnje, podjele i negiranja zajedničkog života kojem svjedoči cjelokupna istorija ovog grada. I u Velikom parku neka postave jednu.

Uostalom, šta ćeš u gradu koji je tako surovo podijeljen, koji ima istočni, a nema zapadnog dijela, čiji stanovnici su to prihvatili kao najnormalniju stvar na svijetu i gdje se porodice pretvaraju u horde koje otimaju i pljačkaju bez milosti, bezobzirno, redom? Šta ćeš u zemlji, kojom desetljećima vladaju najokorjeliji razbijači smisla? Zato nemoj u Bosnu nikako doći.

Ni kod susjeda nemoj. Oni su redovni gosti svih evropskih mitinga posvećenih borbi protiv fašizma, a kod kuće zatrli su sve što je antifašističko. Tamo je sasvim normalno da se na mjestu gdje su i djecu umlaćivali maljom postavi ploča sa ustaškim pozdravom i da se o toj tvornici smrti govori kao o običnom radnom logoru.  Za to vrijeme s Pantovčaka se neumorno napikavaju poslušnici, kao bijesni psi, neka trgaju bosansko tkivo sve dok ovu zemlju ne učine nemogućom.

Ni kod komšija ne dolazi. I otamo napikavaju svoje sahanolisce da raščereče Bosnu, mitsku zemlju franjevačkog reda. Najvjernije fašističke sluge, koji su na mostovima klale cijele gradove, ubijale cijela sela i zatirale cijele porodice, oni pretvaraju u mirotvorce, u nevinašcad sa maslinovim grančicama, u heroje. To su jataci najvećim balkanskim monstrumima, čije su duše potopljene krvlju desetina, stotina, hiljada nevinih i plus sedamdeset tuzlanskih mladića, djevojaka i djece samljevene njihovom granatom.

Zato ne dolazi, Franjo, nikako, ovamo, na zapad Balkana. Ovo nije za čovjeka, kako reče tvoj smjerni biskup iz Banje Luke












12.06.2017.

ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: MAFIJA I KLANOVI STAVLjAJU POD PUNU KONTROLU CIJELU REGIJU

ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: Mafija i klanovi stavljaju pod punu kontrolu cijelu regiju


ZVORNIK-MILIĆI-SREBRENICA: Mafija i klanovi stavljaju pod punu kontrolu cijelu regiju

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Piše: Slobodan Vasković

 

1.

“Slučaj Alumina” je državni kriminal, koji prijeti da u potpunosti sruši pravosudni sistem BiH, jer je formiran paralelni, koji donosi odluke, ne obazirući se na već pravosnažno presuđena rješenja.

 

2.

“Alumina” je i dokaz da postoji snažna sprega visokih funkcionera vlasti RS sa nosiocima Paralelnog pravosudnog sistema, koji, za račun Kriminalnih Klanova, čija je centrala van BiH, otvoreno pljačkaju BiH/RS, preuzimajući njene vitalne firme. 

 

Na taj način, Klanovi/Mafija stavljaju pod svoju punu kontrolu kompletne regije - u ovom slučaju Zvorničku regiju, i to na potezu Zvornik-Srebrenica-Milići, što je teritorijalni trougao, kojim će upravljati beogradski Klan, a ne ovdašnje vlasti, ukoliko uspije da sprovede akciju preuzimanja “Alumine” koja je još uvijek u toku.

 

  1.  

Nakon serije tekstova, potkrijepljenih čvrstim dokazima i brojnim dokumemntima, moguće je izvući zaključke od kojih nijedan ne ide u prilog vladajuće elite, na čelu sa Miloradom Dodikom (koji je najveći krivac za ovu aferu), niti u prilog Pravosuđa BiH, funkcionera koji njime dominiraju, jer su dozvolili i tolerišu pravljenje/djelovanje Paralelnog pravosudnog sistema, što funkcionše po principima Mafije i po njihovim direktnim nalozima.

 

4.

Kontroverzna (najblaže rečeno) blokada zvorničke “Alumine” temeljno je narušila kredibilitet pravosuđa BiH i najveća je pravosudno-politička afera u istoriji BiH. 

 

5.

Najveća je iz nekoliko razloga: 

-Vrijednost blokade ubjedljivo je najveća u istoriji BiH - iznosi 155 miliona KM,

 

-Uključen je značajan broj učesnika iz vrha pravosuđa, među kojima su i pojedini članovi VSTS,

 

-Uključen je najznačajniji dio političkog vrha RS, među kojima su najznačajniji Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Zoran Tegeltija i Petar Đokić,

 

-Uključen je značajan dio Opozicije, jer iz tih redova se ne čuju gotovo nikakve kritike na otimanje “Alumine” i ponavljanje pljačke iz 2012. godine; Tada su vlasnici iz Litvanije, na čelu sa Vladimirom Romanovim, opljačkali “Aluminu” i za ovih 155 miliona KM (ukupno su iz FG “Birač” izvukli milijardu KM); Sada to ponovo čini Klan i to po istom osnovu, kao i prije pet godina!

 

-Četvrti aspekt je detalj: Ogleda se u otvorenoj podršci kontroverznog gradonačelnika Zvornika Zorana Stevanovića još kontroverznijoj firmi “Pavgord” iz Foče, čiji je vlasnik Gordan Pavlović. “Pavgord” je sredstvo kojim se pokušava oteti “Alumina”, a niko iz vrha SNSD-a, niti iz vrha vladajućeg Režima, do sada, nije javno kritikovao Stevanovića, niti Pavlovića. Nisu to učinili ni iz Opozicije. 

 

-Peti aspekt se ogleda u velikom broju neobjašnjivih radnji koji je učinila sudija zvorničkog suda Jelena Todorović i koje su osnov za otimanje “Alumine”, odnosno potka za teške kriminalne radnje što su u toku.

Ako dijelovi pravosuđa ovako postupaju prema jednom od najznačajnijih privrednih subjekata, svjesno ga i pred očima javnosti uništavaju, kako bi ga predali u ruke Mafiji, kakvu pravdu može da očekuje pojedinac pred zvorničkim Osnovnim sudom?! I pred drugim Sudovima, koji djeluju poput navedenog?!!!

 

6.

Da podsjetim; sudija Jelena Todorović je 12.04.2017. godine blokirala “Aluminu”, njene račune, na 155 miliona KM i to po osnovu tri ugovora o zalozi, koje su u decembru 2012. godine upisali Litvanski vlasnici, neposredno pred bjekstvo iz Republike Srpske. 

 

U tekstu, koji sam objavio 10.06.2017. godine, pojasnio sam da je Uprava kriminalističke policije RS u 2013. godini, u krivičnoj prijavi koja je proslijeđena Specijalnom tužilaštvu, dokumentovala da su pomenute zaloge upisane uz izvršenje niza krivičnih dijela.

 

Osnovano se zapitati kako su Litvanci izvršili Krivični djelo upisivanjem zaloga, a Pavlović i oni koji ga podržavaju, nisu učinili krivično djelo kupujući kriminalom stečene zaloge, pokušavajući, nakon toga, na osnovu kriminalom stečenih kriminalnih zaloga, preuzeti “Aluminu”?

 

Odgovor leži u neradu/saučesništvu Pravosudnih institucija, koje ništa ne preduzimaju, jer su im to naložili vodeći Političari!

 

7.

U detalju, istraga o Krivičnoj prijavi UKP-a MUP RS, koja se odnosi na kriminalom stečene zaloge, tapka u mjestu već skoro 4 godine zaslugom posebne tužiteljke Svetlanke Bijelić, dok se po istim tim, kriminalom stečenim i kriminalom kupljenim, zalogama, na drugom kraju RS, u Zvorniku, bavi ''najekspeditivniji'' sudija Jelena Todorović. 

 

Znači, na jednom kraju RS, u Banjaluci, se fingira istraga o kriminalu koji je pratio upis zaloga po osnovu kojih je danas blokirana “Alumina”, dok na drugom kraju RS, u Zvorniku, po istim tim zalogama postupa navodno nepristrasni djelilac pravde Jelena Todorović, koji blokira račune “Alumine”. 

 

8.

Koliko je Svetlanka Bijelić neuspješan tužilac, toliko je Jelena Todorović vrlo uspješna sudinica Mafijaškog pravosudnog sistema; Nečinjenje Bijelićeve i Činjenje Todorovićeve su dvije strane iste medalje, ostvarene na putu ka istom cilju i doveli su do najveće afere u istoriji pravosuđa BiH, ali i na korak od otimanja moćne firme od koje zavisi život u regiji Zvornik i njene predaje u ruke Mafije.

 

Tu dileme nema, o svemu postoje vrlo jasni, precizni dokumenti. I svi ti dokumenti su poznati institucijama RS i BiH!!! 

 

9.

Kako institucije RS nisu činile ništa, jer u njima sjede sve bijelić do bijelića,

otvoren je put Todorovićevoj da počini pravosudni masakr: Prilikom blokade “Alumine” je napravila toliko svjesnih propusta i toliko namjernih teških grešaka, da je trebala već biti suspendovana po hitnom postupku i optužena za ozbiljna krivična dijela.

 

Niko nije reagovao: Tužilaštva u Bijeljini, Banjaluci, BiH i VSTS ostali su nijemi; Nijemi svjedoci javne realizacije teškog kriminalnog djela koje izvršavaju Institucije po nalogu Mafije!

 

10.

Navešću samo neke od pravosudnih zločina koje je počinila Todorovićeva:

-Jelena Todorović je prije blokade “Alumine” u izvršni postupak uvela “Pavgord”, iako je ista ta radnja, u istom postupku, već ranije bila pravnosnažno odlučena od Okružnog privrednog suda u Bijeljini; Taj sud je  zabranio uvođenje “Pavgorda” umjesto “Ukio” banke. Međutim, to Todorvićevu nije interesovalo i odbila je da postupi prema ranijoj odluci suda. Iako je to morala. Kako pripada mafiji, a ne Pravosuđu BiH, Todorovićeva je učinila po nalogu Klana sve što je u interesu Klana i sve što je protiv interesa BiH/RS.

 

-Jelena Todorović je blokirala račun “Alumine”, iako je u istom ovom izvršnom postupku postojala pravnosnažna odluka Okružnog privrednog suda u Bijeljini kojim je zabranjena blokada računa “Alumine”. Jasno je da  ponovo, već drugi put, nije postupala po ranijoj odluci suda.

 

-Jelena Todorović nije poštovala ni Privremenu mjeru Okružnog privrednog suda u Banjaluci, koji je zabranio da se “Pavgord” izvršava po spornim zalogama. Todorovićeva već treći put, u istom predmetu, nije postupala po odluci suda. 

 

-Jelena Todorović je blokirala račun “Alumine” na cca 155 miliona KM, iako je “Pavgord” kupio cca 122 miliona KM potraživanja. Nikome nije jasno šta je sa razlikom, odnosno “sitnišem” od 33 miliona KM koja je sudija Todorović dodjelila “Pavgordu”?!

 

-Jelena Todorović je, po prvi put u modernoj istoriji prava, račun jedne firme blokirala po osnovu zaloge…; U vezi s tim se postavlja pitanje: Čemu mjenice, čemu pravnosnažne presude…; Evidentna je “pravna” širina što odgovara mjeri od “minus beskonačno”, kojoj teži ova sudinica…

 

-Jelena Todorović i dalje drži situaciju u kojoj su “Alumina” i njeni radnici Talac “Pavgorda, jer odbija da odluči po Prigovoru koji je “Alumina” uložila na blokadu računa, iako je izvršni postupak hitan i morala je davno da ovu blokadu ukine. 

 

11.

“Alumina” je podnijela krivičnu prijavu protiv Todorovićeve; Narečena je već jednom, 2007. godine, zaradila suspenziju VSTV-a zbog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. Nije joj strano kriminogeno djelovanje!

 

Sada Visoki sudski i tužilački savjet ponovo odlučuje o njenoj sudbini.

 

12.

Prema dobro obaviještenim izvorima iz pravosuđa, nekoliko visoko kotiranih sudija i tužilaca aktivno lobira da se postupak protiv Todorovićeve obustavi, da joj se ne odredi mjera suspenzije. Pravdaju to “analitikom” da bi suspenzija pomenute sudinice bila “još jedan udar na pravosuđe”, iako je to vrlo maliciozno i lažno argumentovanje, budući da bi suspenzija Todorovićeve srušila cijelu kriminalnu piramidu koja je dovela do blokade računa “Alumine”.

 

I čiji vrh je u djelovanju Todorovićeve. Ukoliko VSTS stane na stranu Todorovićeve, onda će podržati planove Mafije, tu nikakve dileme nema!!! 

 

Za Todorovićevu se najviše zalaže njena direktna saučesnica - predsjednica Osnovnog suda u Zvorniku Slavica Tadić, koja joj još uvijek “drži leđa”, jer tako krije sopstvenu ulogu u ovoj kompleksnoj mafijaškoj akciji.

 

Tadićeva je podređena Zoranu Stevanoviću, on je njen Šef i o tome postoje relevantni dokazi i čvrsta svjedočenja!!!

 

Paralelno sa lobiranjem kod VSTS, vrši se pritisak i na tužilaštva u RS da se ne povede istraga protiv sudije Todorović, jer bi to značilo suspenziju Ključnog faktora u ekipi Mafije, koja otvoreno igra igru otimanja “Alumine”. 

 

14.

Ova Bitka mora dobiti svoj epilog: Ukoliko Todorovićeva opstane, Mafija je pobijedila i dokazala da je RS njena država; Ukoliko Todorovićeva bude suspendovana, pa procesuirana, Mafija bi konačno izgubila jednu bitku, a  struktura okupljena oko “Pavgorda” bi pala!

 

15.

U igri, koja još uvijek traje i koja ima ozbiljan potencijal za nasilje, su izuzetno ozbiljni, opasni, brutalni i beskrupulozni  igrači; Ulog je prevelik, te mjere su i opasnosti…

 

16.

Mafija se neće tek tako predati!

 






















10.06.2017.

RAZUM PRIPADA PROŠLOSTI?

Razum pripada prošlosti?


Tomislav Jakić

Autor
10.6.2017. 



Image result for tomislav jakić

////////////////////////

Izdvajamo

  • Ima li onda još uopće smisla glasom razuma pokušati doprijeti do ljudi zatrovanih nerazumom (izgrađenim na neznanju i manipulaciji)? Čovjek bi bio sklon reći: nema. A možda ipak ima – tako dugo dok represivni aparat u službi “borbe za demokraciju” ne zatvori usta i onima sve rjeđima koji se još usuđuju istupati u ime razuma, solidarnosti, tolerancije i onoga što se nekada zvalo civilizacijom (miješati tehnološki napredak sa civilizacijom kobna je zabluda). I zato – da, treba i govoriti i pisati tako dugo dok bude moguće, tako dugo dok još ima onih koji to čine u ime razuma, najmanje za dobrobit svoju, a mnogo više sredine u kojoj žive. Samo razmišljati zdravorazumski u svoja četiri zida, to je ravno grijehu. Mada je razuma koji bi to spoznao svakim danom zabrinjavajuće sve manje. Uostalom, u svijetu u kojemu jedan Donald Trump ulazi u Bijelu kuću, u kojem Britanija izlazi iz EU, Hrvatska ima vladu kakvu ima, a rezultati lokalnih izbora u Hrvatskoj su takvi kakvi jesu, treba li još ijedan argument za tezu da razum pripada prošlosti?

...........................

Zemlje-sljednice jugoslavenske federacije redom su zaboravile kako se vodi samostalna politika, oslonjena na vlastite interese i na dobrobit svojih građana. Gotovo bez iznimke rehabilitiraju (sudski ili svakodnevnom praksom) kolaboracionističke, zločinačke režime iz vremena Drugog svjetskog rata. Hrvatska je pak izmislila formula o “osudi svih totalitarnih režima”, čime izjednačava antifašizam (što ga za tu priliku proglašava komunizmom) s fašizmom i uporno radi na tome, pa i formiranjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (u što, naravno, nije uključen onaj ustaški) da pobjednike antifašističkog rata pretvori u poražene krvnike i ubojice, a poražene fašiste, dokazane ubojice, u “tek ponekad” zabludjele domoljube.

Nekada davno, tako su obično počinjale bajke, bilo je vrijeme u kojemu se govorilo o razumu, o razumnom ponašanju, a zdravorazumskom razmišljanju. Ne, nije to bilo nikada idealno vrijeme, ali ipak – svaki puta kada bi nerazum i zlo odnijeli prevagu, kada bi prijetili da bilo pojedine države, bilo cijeli svijet, bace u ništavilo provalije samouništenja, razum bi se i probudio i pobunio; često i u savezu s pragmatičnim rezoniranjem. I plaćalo je čovječanstvo u borbi što bi se razvila nerijetko golemu cijenu, trpilo nezamislive užase, ali razum bi na kraju ipak pobjeđivao. Tako je bilo sve do godine 1990., do godine prestanka hladnoga rata, krajnje opasne konfrontacije između (ne samo) ideološki suprotstavljenih blokova, pri čemu se mir u svijetu održavao zahvaljujući koliko upitnoj, toliko i efikasnoj ravnoteži straha, odnosno spoznaji da u eventualnom otvorenom srazu pobjednika ne bi bilo. No, od početka devedesetih godina prošloga stoljeća, od vremena – dakle – kada je blokovsko sučeljavanje prestalo (zahvaljujući tome što je jedan blok, onaj “socijalistički” nestao), kada je svanula “zora demokracije” zemljama kojima se do tada vladalo čvrstom rukom iz jednoga centra i uz pomoć jedne i jedine stranke i njezinoga represivnog aparata (pri čemu je Jugoslavija bitno odudarala od svih ostalih tzv. socijalističkih zemalja – to se ne može dovoljno puta ponoviti!), svjedočimo stalnome i upornom nazadovanju. Zato danas i živimo u vremenu kada, demokraciji kao sustavu, demokratskim formama i višestranačju usprkos, nezaobilazno treba upitati: pripada li razum prošlosti?

A svi pokazatelji upućuju na potvrdan odgovor.

U međunarodnim odnosima pratimo renesansu (mada je to u ovome kontekstu zloupotreba izraza) hladnoga rata, novo, svakim danom sve opasnije sučeljavanje između Sjedinjenih Država i Ruske Federacije. Pri čemu je zapravo riječ o grčevitom naporu neoliberalnog kapitalizma da neupitno ovlada svijetom. Da bi to mogao, da bi bio u stanju demokratski izraženom voljom većine (prethodno izmanipuliranih) građana dobiti potporu za svoju politiku ekspanzije pod svaku cijenu, neoliberalni kapitalizam treba neprijatelja. Jer, neprijatelj je najbolje sredstvo za homogeniziranje vlastitoga “stada”. I neprijatelj je nađen u Rusiji, mada je – koje li ironije – upravo demokratski Zapad taj koji danas provodi onu i onakvu politiku hegemonije kakvu je u vrijeme prethodnoga hladnoga rata pokušavao nametnuti nekadašnji Sovjetski Savez. Porušeni su svi osnovni principi na kojima su nekada građeni odnosi među državama. Nikome više i ne pada na pamet da se pozove na načela ravnopravnosti i nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja, kamoli da prizna pravo svakoj zemlji da gradi svoj sustav onako kako njoj najbolje odgovara. U globaliziranom svijetu, a uvjerili su nas u to da je samo takav svijet moguć, sve mora biti “po istom receptu”. Ako nije, brzo se – pod krinkom borbe za ljudska prava i demokraciju (naravno, bez ikakve objave rata, pa i bez “blagoslova” Ujedinjenih naroda kada ga manipulacijom nije moguće dobiti) – dižu borbeni avioni i nemilice bombardiraju upravo oni čija se ljudska prava – kao – brane. Ruše se države, destabiliziraju cijele regije, ubijaju državni čelnici – naravno, ako nisu “naši”. Za astronomske svote dolara prodaje se istodobno oružje upravo onim državama kojima do demokracije i ljudskih prava uoće nije stalo, ali one su “naše”. Svijet se ubrzano dijeli na sve manji dio povlaštenih i bogatih, onih koji vladaju ne temeljem demokracije, nego  svoje moći i sve veći dio potlačenih (u svakome smislu) i siromašnih, onih kojima se vlada. Pri tome, dok u nerazvijenim zemljama dnevno od gladi umiru tisuće ljudi,  Evropa godišnje baci u otpad toliko hrane koliko bi bilo dovoljno da nahrani sve gladne ovoga svijeta. A američki predsjednik fenomen klimatskih promjena (i njihove evidentne posljedice) proglašava izmišljotinom. I gdje je tu onda razum? Nema ga!

A kakva je budućnost (moguća i predvidiva)? Najbliže su dvije varijante. Prva je sukob Istoka i Zapada, bilo odmah izravni, bilo kao posljedica nekog poteza nepredvidivog američkog predsjednika – amatera (napr. raketiranje Sjeverne Koreje). U oba slučaja poljedice bi bile katastrofalne, da ne kažemo samoubilačke. Druga je varijanta samo malo “blaža”. Ona polazi od pretpostavke da će obespravljeni, gladni i siromašni doći do zaključka kako ionako nemaju što izgubiti, osim vlastitih života, pa će svijet zahvatiti vrtlog revolucije s vrlo neizvjesnim ishodom. Najave takvog scenarija vidimo u sve češćim napadima atentatora- samoubojica koji se, doduše, odvijaju pod vjerskom “kapom”, ali koje ne bi bilo moguće privući i motivirati nikakvom vjerom da nema toga iskonskog osjećaja marginaliziranja i lišavanja osnovnih prava, kao onoga na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na rad, ukratko – na život dostojan bića koje se zove čovjek. No, i ovdje se susrećemo s posljedicama nerazumne politike koja je “regrutirala” i obespravljene, i siromašne, ali i patološke tipove, kako bi ih upotrijebila kao instrument za ostvarivanje svojih ciljeva, da bi se sada suočila s ubojicama koje je sama proizvela kao s vlastitim neprijateljima. Politika Zapada ih je financirala, naoružavala i podupirala – bilo izravno, bilo preko zemalja – satelita “velikoga brata” s onu stranu Atlantika, ona ih je stvorila i ona je sada s njima suočena – na globalnome planu – ali još uvijek ne može i neće priznati da su oni najveća opasnost za svijet kakvoga smo znali i da bi borba protiv njih morala biti prvenstveni, zajednički cilj civilizacije; borba na dva kolosjeka: vojnom i razvojnom. I neće prihvatiti savezništvo s Rusijom u toj borbi, nego i dalje zaoštrava odnose s Moskvom (kojoj po potrebi dodaje Iran i Sjevernu Koreju, ponekada i Kinu). Ima li  u tome i trunke razuma? Ne, nema!

A ima li razuma u tzv. tranzicijskim zemljama? Nimalo! Nekadašnji sovjetski vazali samo su promijenili “gospodara”, postali šampioni borbe protiv (nepostojećeg) komunizma – jer to neoliberalnom kapitalizmu itekako odgovara, budući da je njemu i sama ideja komunizma smrtni neprijatelj. Istodobno, te su zemlje duboko uronile u povijesni revizionizam i “pišu” novu povijest Drugoga svjetskog rata i antifašističke borbe, gurajući u stranu vlastitu kolaboraciju s naci-fašizmom. Zemlje-sljednice jugoslavenske federacije redom su zaboravile kako se vodi samostalna politika, oslonjena na vlastite interese i na dobrobit svojih građana. Gotovo bez iznimke rehabilitiraju (sudski ili svakodnevnom praksom) kolaboracionističke, zločinačke režime iz vremena Drugog svjetskog rata. Hrvatska je pak izmislila formula o “osudi svih totalitarnih režima”, čime izjednačava antifašizam (što ga za tu priliku proglašava komunizmom) s fašizmom i uporno radi na tome, pa i formiranjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (u što, naravno, nije uključen onaj ustaški) da pobjednike antifašističkog rata pretvori u poražene krvnike i ubojice, a poražene fašiste, dokazane ubojice, u “tek ponekad” zabludjele domoljube.

Opća atmosfera u svijetu, u regiji i u Hrvatskoj je atmosfera nesigurnosti, straha za budućnost, atmosfera rastuće netolerancije i mržnje ne samo prema drugima i drugačijima, nego prema svima koji se usuđuju i samo drugačije razmišljati. U stvaranju takve atmosfere zlosretnu ulogu igraju ne samo mainstream mediji, nego i društvene mreže, pretvarajući nekada respektabilnu profesiju novinarstva u močvaru intriga, podvala i neistina, a opet u službi politike što je zaboravila pojam razuma.

Ima li onda još uopće smisla glasom razuma pokušati doprijeti do ljudi zatrovanih nerazumom (izgrađenim na neznanju i manipulaciji)? Čovjek bi bio sklon reći: nema. A možda ipak ima – tako dugo dok represivni aparat u službi “borbe za demokraciju” ne zatvori usta i onima sve rjeđima koji se još usuđuju istupati u ime razuma, solidarnosti, tolerancije i onoga što se nekada zvalo civilizacijom (miješati tehnološki napredak sa civilizacijom kobna je zabluda). I zato – da, treba i govoriti i pisati tako dugo dok bude moguće, tako dugo dok još ima onih koji to čine u ime razuma, najmanje za dobrobit svoju, a mnogo više sredine u kojoj žive. Samo razmišljati zdravorazumski u svoja četiri zida, to je ravno grijehu. Mada je razuma koji bi to spoznao svakim danom zabrinjavajuće sve manje. Uostalom, u svijetu u kojemu jedan Donald Trump ulazi u Bijelu kuću, u kojem Britanija izlazi iz EU, Hrvatska ima vladu kakvu ima, a rezultati lokalnih izbora u Hrvatskoj su takvi kakvi jesu, treba li još ijedan argument za tezu da razum pripada prošlosti?

Novossti

10.06.2017.

NSBiH: ANALIZIRATI ĆEMO POSTUPAK GILLIJA, STRUČNI ŠTAB JE NASJEO NA PROVOKACIJE

NSBiH: Analizirati ćemo postupak Gillija, stručni štab je nasjeo na provokacije

Povodom sinoćnjih dešavanja u toku i poslije utakmice BiH - Grčka (0:0), saopštenjem za javnost oglasio se i Nogometni savez BiH.

Autor Sport Centar

Autor: Sport Centar




NSBiH: Analizirati ćemo postupak Gillija, stručni štab je nasjeo na provokacije


/////////////////////////////////////

Saopštenje NSBiH prenosimo u potpunosti:

Nakon prospavane noći i sklapanja mozaika sa sinoćnje kvalifikacione utakmice „A“ reprezentacija Bosna i Hercegovina –  Grčka, želimo se obratiti javnosti u svjetlu svih dešavanja na stadionu „Bilino polje“.

Prije svega, izražavamo žaljenje i upućujemo izvinjenje Fudbalskoj asocijaciji Grčke zbog incidenta koji se desio po završetku meča, kada je fizički napadnut jedan grčki igrač. NS/FS BiH osuđuje svaki vid nasilnog ponašanja, bez obzira o kome se radi.  Postupak pomoćnog trenera Stephana Giillia bit će analiziran, nakon čega će nadležni organ donijeti odgovarajuću odluku u vezi s tim.

Međutim, treba naglasiti da je navedeni incident krajnji epilog svega što se dešavalo na terenu tokom utakmice. Dobro poznati stil igre reprezentacije Grčke, više grub nego agresivan, rezultirao je  povredama dva naša  igrača, koji su morali napustiti teren prije kraja. Senadu Luliću  je  slomljena jagodična kost  i noćas je operisan, a Toni Šunjić je dobio udarac u glavu, srećom bez težih posljedica. Nažalost, nakon grubog prekršaja u 15 minuti kada je Lulić dobio žestok udarac laktom u lice,  protivnički igrač nije dobio niti žuti karton. Isti slučaj je bio i kod povrede Šunjića.

I onda je sve eskaliralo provokacijom Manolasa upućenoj našim navijačima, što je bio samo nastavak storije koja je započela u Atini od novembra prošle godine, kada smo doživjeli niz neugodnosti na tribinama i na terenu. Ostalo se dalo vidjeti na snimku.  Nažalost, na kraju utakmice naši fudbaleri i pojedini članovi stručnog štaba nasjeli su na provokacije i odreagovali implusivno i nepromišljeno.

Na kraju želimo izraziti iskrenu zahvalnost  vjernim navijačima koji su  cijelo vrijeme bodrili ekipu,  te našim sponzorima („Ziraat Bank“ i „Milkos“) koji su osigurali besplatne sendviče i vodu, te našim fudbalerima koji su uložili i posljednji atom snage na terenu. Iz ove utakmice moramo izvući pouku, te se vratiti na put koji nas vodi na Svjetsko prvenstvo u Rusiju još kompaktniji i snažniji. Put će biti  trnovit, ali dok ima šanse, nećemo odustati”.



NOVA PLJAČKA UEFA-INIH SUDIJA: BiH je sinoć brutalno pokradena od Rizzolije

NOVA PLJAČKA UEFA-INIH SUDIJA: BiH je sinoć brutalno pokradena ...


/////////////////////////////////

Image result for na stadionu u grckoj postavljeni transparenti noz zica srebrenica
////////////////////////////
Image result for na stadionu u grckoj postavljeni transparenti noz zica srebrenica

Transparent u Grckoj
//////////////////////////

GRČKI PLAĆENICI TOKOM GENOCIDA U SREBRENICI 1995 ...

Video for grci ulazili u srebrenicu 1995 i ubijali bosnjake
.

.
////////////////////

Smail Čekić - Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini
























10.06.2017.

EU IZVJESTILAC ZA BiH CHRISTIAN DAN PREDA: "IMIDž ENTITETA RS-e U BRUXELESSU JE KATASTROFALAN"

EU IZVJESTILAC ZA BiH CHRISTIAN DAN PREDA: "Imidž RS u Bruxelessu je katastrofalan"

EU ima mnogo kompliciraniju strukturu od BiH, ali za razliku od BiH uspijeva naći kompromis po važnim pitanjima, kojeg ovdje nema, tvrdi u intervjuu za Nezavisne novine Cristian Dan Preda, izvjestilac Evropskog parlamenta za BiH. On ističe da je imidž RS u Bruxselessu katastrofalan jer se, kako tvrdi, ne zna ko donosi odluke na kojoj razini vlasti.



EU IZVJESTILAC ZA BiH CHRISTIAN DAN PREDA: 'Imidž RS u Bruxelessu je katastrofalan'

“Prilično ste nekoherentan dio zemlje. Ne znamo ko ovdje donosi odluke, koje odluke važe na bh. razini i to je velika misterija. OK, BiH jeste kompleksna zemlja i ima toliko različitih razina… Razumijem ambiciju političara iz RS da budu dio donošenja odluka, ali nam je potpuno nejasno ko donosi odluke i koliko te odluke uopće imaju smisla u kontekstu EU integracija”, objasnio je Preda.

 

Prema njegovim riječima sve razine vlasti imaju dobar deklarativan pristup evropskim integracijama. Međutim, ne može shvatiti zašto su rezultati tako mršavi.

 

– Znate, niste vi jedina zemlja u kojoj postoji politička kriza. Ali prirodu političke krize u BiH je teško razumjeti, rekao je Preda dodajući kako svuda postoje podjele, te da i u najtotalitarnijim državama ne misle svi isto.

 

– Osnovni problem je ko kako predstavlja građane u institucijama. Morate uspostaviti konsenzus u BiH oko evropskih pitanja. Konsenzus znači kompromis, a toga jednostavno nema, kaže Preda.

 

– Ugledajte se na Evropu. Naša struktura je neuporedivo složenija i mnogo je teže napraviti kompromis između Estonije, Danske, Rumunje… To je mnogo kompliciranije nego sastaviti Srbe, Bošnjake i Hrvate! Ne sviđa mi se početna pozicija vaših političara koji kažu: “Mi smo najkompliciranije mjesto na svijetu”, zato što to jednostavno nije istina!, navodi Preda.

 

On je naglasio kako je Evropa mnogo pogriješila kad je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, ali kad su shvatili grešku, EU je, kako kaže, čvrsto stala uz BiH.

 

– EU je vaš najveći saveznik. Međutim, nije na Evropi da nađe rješenja u vaše ime. To morate uraditi vi ovdje, tvrdi Preda.


///////////////////////////////

NOVA UZNEMIRUJUĆA SNIMKA: Pogledajte kako trener BiH izbija zube grčkom reprezentativcu

NOVA UZNEMIRUJUĆA SNIMKA Trener BiH izbija zube grčkom ...


///////////////////////////////

DJ KRMAK NAPRAVIO SKANDAL U SRBIJI, PLJUŠTE OSTAVKE, A ON TVRDI:'Ako sam kriv pred narodom, nisam pred Bogom'

DJ KRMAK NAPRAVIO SKANDAL U SRBIJI, PLJUŠTE OSTAVKE, A ...

///////////////////////////////////////
09.06.2017.

REMI BEZ GOLOVA: GRCI IZVUKLI BOD NA BILINOM POLjU

Remi bez golova: Grci izvukli bod na Bilinom Polju

U okviru šestog kola evropskih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiju 2018. godine, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine je remizirala sa Grčkom rezultatom 0:0 na Bilinom Polju.



Remi bez golova: Grci izvukli bod na Bilinom Polju

FOTO: Mahir Sarajlić / SCsport.ba

Utakmica je otvorena grubom igrom, pretežno na sredini terena, što se i očekivalo. Nekoliko grubih startova na početku utakmice, a onda i prva velika prilika na utakmici. Vedad Ibišević je u 12. minuti divno uposlio Edina Višću koji je istrčao sam pred Karnezisa, no grčki golman je pravovremeno istrčao i u posljednjem trenutku spasio pogodak za našu selekciju.

Četiri minute kasnije dogodio se sudar glavama na sredini terena, a deblji kraj je izvukao naš Senad Lulić koji je morao napustiti igru već u 20. minuti. Zamijenio ga je fudbaler Osasune Kenan Kodro.

U svom prvom dodiru sa loptom, Kodro je mogao do gola. U 24. minuti lopta se sretno odbila do fudbalera Osasune, a on je vrlo dobro šutirao, no Karnezis ponovo divno brani. Prvu ozbiljniju priliku gosti su imali u 27. minuti kada je Zeca šutirao silovito, ali preko gola.

U 34. minuti odlično je šutirao Miralem Pjanić iz slobodnog udarca, ali je lopta otišla preko gola. Do kraja poluvremena naši momci su odigrali nešto aktivnije u fazi napada, ali bez velikih prilika.

Drugo poluvrijeme je otvoreno baš onako kako su Grci i željeli. Igralo se grubo i tvrdo na sredini terena, a prilika nije ni bilo. Redali su se žuti kartoni na obje strane.

Očekivano, Grci su prijetili iz kontri. Dvije takve je u posljednjem trenutku spasio Ognjen Vranješ. Prvo je glavom presjekao loptu Zece u posljednjem trenutku, a onda je zaustavio i Mitroglua u napadu.

Najbolju priliku u drugom dijelu za naš tim je imao Edin Džeko koji je šutirao nakon povratne lopte sa ruba šesnaesterca, ali je lopta bila spora i Karnezis je intervenisao. U istoj minuti Grčka je izvela kontru, a Mitroglu je kasnio par stotinki kako bi pretvorio šansu u pogodak.

U 83. minuti Mantalos je promašio najbolju priliku na utakmici, pošto je u situaciji jedan na jedan prebacio Begovića, ali i gol. Dvije minute kasnije najbolji naleti naše selekcije. Prvo je Džeko šutirao tik pored stative, a nakon kornera Višća je divno uposlio Bičakčića koji brani ponovo vrhovima prstiju.

U 91. minuti Džeko je imao dobru priliku, ali je centaršut bio nešto viši, pa nije uspio adekvatno zahvatiti loptu glavom.

Bosna i Hercegovina – Grčka 0:0

Stadion: Bilino Polje. Gledalaca: 13.000. Sudija: Nicola Rizzoli (Italija). Žuti kartoni: Zukanović, Bičakčić, Jajalo (BiH) / Sokratis, Manolas, Donis (Grčka).

BiH: Begović, Vranješ, Bičakčić, Šunjić (od 69. minute Đumić), Zukanović, Višća, Pjanić, Jajalo, Lulić (od 19. minute Kodro (od 77. minute Bešić)), Džeko, Ibišević.

Grčka: Karnezis, Manolas, Tziolis, Zeca, Fortounis, Mitroglou, Bakasetas (od 50. minute Donis), Torosidis, Papastathopoulos, Mantalos, Stayflidis.

09.06.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : BALKANSKE DECENIJE 'ALTERNATIVNE STVARNOST'

Kurspahić: Balkanske decenije 'alternativne stvarnosti'


U BiH se uporno nude obmane bilo o jakoj ili raspadajućoj državi, jednako neistinite i jednako štetne

U BiH se uporno nude obmane bilo o jakoj ili raspadajućoj državi, jednako neistinite i jednako štetne

(Komentar*)

Posmatrajući izbliza u nepunih pet mjeseci predsjedavanja Donalda Trampa (Trump) u Vašingtonu dramu američkog društva, kojem se kao odgovor na domaće i međunarodne izazove nude „alternativne činjenice“, od onih kojima se pokušavala nametnuti diskriminirajuća imigraciona politika do dovođenja u sumnju korisnosti zapadnog vojnog saveza i odbacivanja jedva postignutog globalnog sporazuma o zajedničkim mjerama za suzbijanje klimatskih promjena, ne mogu a da ne razmišljam o zapadnobalkanskim društvima osuđenim da već gotovo tri decenije žive u „alternativnoj stvarnosti“.

Njima se, recimo - u bosanskohercegovačkom slučaju, uporno nude obmane bilo o jakoj ili raspadajućoj državi, jednako neistinite i jednako štetne bilo da polaze od nuđenja predstave o punom suverenitetu koji omogućuje pokretanje postupaka pred međunarodnim sudovima bez prethodne unutarbosanskohercegovačke saglasnosti ili od širenja u narodu neosnovanih očekivanja kako se ustavne promjene mogu iznuditi ucjenama tipa „ako ne bude Herceg Bosne neće biti ni Bosne i Hercegovine“ ili od upornog poricanja istorijski i međunarodnopravno utvrđenih činjenica o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici sve do negiranja i samog postojanja bosanske države.

Tako je upravo ovih dana široko citiran poziv predsjednika Republike Srpske studentima Fakulteta bezbjednosnih nauka u Banjaluci da za entitet koriste termin država jer „on i jeste država“, osim što nema međunarodno priznanje i stolicu u Ujedinjenim nacijama, dok je Bosna i Hercegovina tek „državna zajednica“.

Ta predsjednikova ponuda „alternativne stvarnosti“, u kojoj se studentima nudi šarena laža o državi koja, eto, jedino nema međunarodno priznanje – ni izglednu perspektivu da ga dobije – proizvela je željene efekte uznemiravanja posebno bošnjačke javnosti. Ta zaokupljenost izjavama kojima se poriče državnost Bosne i Hercegovine ponekad potiskuje u stranu čak i najočitije poruke iz svijeta o poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države.

Samo u ovoj nedjelji, nasuprot bezbroj puta ponovljenom negiranju bosanske i propagiranju entitetske državnosti od strane entitetskog vođe, zabilježene su tri relevantne potvrde međunarodnog uvažavanja bosanske državnosti.

Savjet za provedbu mira na zasjedanju u Sarajevu potvrdio je neupitnu podršku „teritorijalnom integritetu i osnovnoj strukturi Bosne i Hercegovine kao jedinstvene suverene države koja se sastoji od dva entiteta“ bez prava otcjepljenja, koji postoje legalno samo na osnovu bosanskohercegovačkog ustava.

Druga potvrda da svijet razumije realnost postojanja Bosne i Hercegovine i njenih državnih institucija došla je u vidu pisma izraelskog premijera ministru spoljnih poslova BiH u kojem izražava žaljenje zbog problema izazvanih djelovanjem Predstavništva Republike Srpske u Izraelu. U površnom zadovoljstvu zbog izraelskog uvažavanja države neki su bošnjački komentatori previdjeli poruku kako će Izrael sarađivati i sa Federacijom i sa Republikom Srpskom, što i nije baš ubjedljivo uvažavanje države kao partnera.

Takva poruka došla je, međutim, sa strane na kojoj je entitetski predsjednik očekivao i materijalnu i diplomatsku podršku: nakon njegovog kratkog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom Moskva je u službenom saopštenju zabilježila kako se predsjednik sastao sa „predsjednikom Republike Srpske – entiteta Bosne i Hercegovine“.

Zaokupljenost izjavama i kontraizjavama, koje i jesu sračunate na uznemiravanje javnosti i koje i ne bi imale efekta kad bi bile jednostavno ignorisane u svojoj beznačajnosti, često zasjenjuje i neuporedivo značajnije poruke i viđenja balkanskih realnosti iz svjetske perspektive.

Evropska unija nije mesija koji može iznenada riješiti sve probleme Zapadnog Balkana: Sigmar Gabriel
Evropska unija nije mesija koji može iznenada riješiti sve probleme Zapadnog Balkana: Sigmar Gabriel

Konkretan povod za ovo zapažanje je izlaganje ministra spoljnih poslova Njemačke Sigmara Gabriela na konferenciji ministara spoljnih poslova Jugoistočne Evrope u organizaciji Aspen Instituta u Berlinu prošle nedjelje.

Ne razumijem zašto bi čovjek na putu od Aerodroma Beograd prema centru grada bio pozdravljan velikim posterom koji slavi rusko-srpsko prijateljstvo dok su žuta i bijela boje Evropske unije potpuno nevidljive“, rekao je ministar u izlaganju na toj konferenciji.

To izlaganje podsjetilo me koliko je korisnije i poučnije slušati i razumjeti šta o nama misli i kaže dobronamjerni svijet nego to čime nas dnevno zastrašuju žalosni „legitimni predstavnici naroda“ koji dokazuju vlastitu relevantnost neprestanim proizvođenjem međusobnih svađa.

Šef njemačke diplomatije, naime, pokazao je razumijevanje za izazove s kojima se suočavaju zapadnobalkanska društva: prirodu njihovih unutrašnjih neslaganja i obnavljanja nacionalističke prijetnje, negativan uticaj susjeda kao sponzora nacionalizma i secesionizma ali i potrebu za neposrednijim i osjetnijim angažovanjem zemalja Evropske unije u poticanju i podršci projektima ekonomskog napretka na Balkanu.

U tom izlaganju pokazao je razumijevanje za „opadanje euroentuzijazma“ u nekim od balkanskih zemalja u suočavanju s odricanjima koja zahtijevaju reforme i dugom i – s obzirom i na evropske potrese – neizvjesnom putu pridruženja. Lijek za to je, kako je rekao, razumijevanje da je ispunjavanje uslova za pridruženje Evropskoj Uniji istovremeno i put uspostave vladavine prava, ekonomskog prosperiteta i bezbjednosti u okvirima evropske zajednice naroda.

„Evropska unija, naravno, nije mesija koji može iznenada riješiti sve probleme Zapadnog Balkana. Takva očekivanja mogu voditi samo razočarenju! Evropska unija takođe nije ni đavolska moć koja prisiljava zemlje Zapadnog Balkana da usvajaju reforme“, rekao je njemački ministar.



/////////////////

Karikature Predraga Koraksića Coraxa - Radio Slobodna Evropa

09.06.2017.

SENAD AVDIĆ: HRVATSKA SE NA PUTU U EU MORALA ODREĆI THOMPSONA, UHAPSITI GOTOVINU I DISTANCIRATI OD DRAGANA ČOVIĆA!

SENAD ANTE-PORTAL; HDZ BIH I "EUROPSKE VRIJEDNOSTI": Hrvatska se na putu u EU morala odreći Thompsona, uhapsiti Gotovinu i distancirati od Čovića!


Drugačije rečeno, autoritarni Čović i njegov rigidni, korumpirani, šovinistički HDZ bili su balast Sanaderu i njegovoj Vladi na njihovom putu integriranja u Europsku uniju koja ga je optuživala za podršku secesionistima u BiH





Piše: SENAD AVDIĆ

Božo Ljubić,
 zastupnik u Hrvatskom saboru i bivši lider HDZ 1990, prije dva dana na zagrebačkom Županijskom sudu kazao je da  nije primio milion i dvjesto tisuća kuna od Ive Sanadera, bivšeg premijera Hrvatske i lidera HDZ-a. Na ponovljenom suđenju Sanaderu u slučaju "Fimi media" u kojeg ga se tereti da je izvlačio i samovoljno trošio novac iz javnih i državnih firmi, Ljubić je ponovio ono što je već ranije rekao: da nisu istinite tvrdnje Mirka Barišića, Sanaderovog osobnog blagajnika i tajnika HDZ-a , da je primio novac iz tajnih fondova nekad najmoćnijeg političara u Hrvatskoj.

 

SAMO JEDNOM SE LJUBIĆ


Ono o čemu se ne govori i što se ne komentira jeste pitanje: zbog čega bi Sanader uopće davao tolike novce Boži Ljubiću? Treba se samo malo vratiti u bližu povijest, pa će to biti malo razgovjetnije. Ljubić je, kako tvrdi Barišić, novac od Sanadera dobio odmah nakon što se odvojio od HDZ-.a i sa grupom otpadnika osnovao "izvorni", "prvoborački", HDZ 1990. Bilo je to 2006.godine, uoči općih izbora u BiH. Sanader je podupro Ljubića da bi dokinuo politički monopol HDZ-a i njegovog lidera Dragana Čovića i ohrabrio pluralizaciju hrvatskog političkog korpusa u Bosni i Hercegovini. 

Drugačije rečeno, autoritarni Čović i njegov rigidni, korumpirani, šovinistički HDZ bili su balast Sanaderu i njegovoj Vladi na njihovom putu integriranja u Europsku uniju koja ga je optuživala za podršku secesionistima u BiH. U Ljubiću su vidjeli kakvu-takvu alternativu i to je razlog za financijsku injekciju iz crnih fondova. Na općim izborima HDZ 1990 ostvario je jako dobar rezultat na svim razinama, čak je imao kapacitet da u državnom Parlamentu spriječi usvajanje famoznog Aprilskog paketa ustavnih reformi.

Tokom prethodnog suđenja, Ivo Sanader je optužen da je iz "crnih fondova" isplatio preko pola miliona eura pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu. Perković je, valjda, jedini muzičar na svijetu koji je obilno nagrađen/korumpiran  samo da ne bi pjevao i javno nastupao. Sanader je smatrao da Thompsonovo pjevanje i muziciranje narušava europski, tolerantni, umiveni imidž Hrvatske na putu za Brisel.

Za ljubav i naklonost briselske, ali i američke birokracije, Sanader je bio prisiljen, kako je to tada kazao HDZ-ov reptil Vladimir Šeks, "locirati, uhititi i transferirati u Haag" najpopularnijeg živućeg Hrvata, tada haškog bjegunca, generala Antu Gotovinu.

 

GLAZBA ZA LAKU NOĆ



Na koncu, ni to nije pomoglo Sanaderu, Hrvatska je morala prinijeti i njega na "oltar domovine", uhapsiti ga i suditi mu za političku i drugu korupciju i kriminal u bezbrojnim procesima, prije ulaska u Europsku uniju.
(Drugo je pitanje, koliko su Sanader, a kasnije i njegova nasljednica Jadranka Kosor bili iskreni u promiviranju i usvajanju europskih vrijednosti, jer se mnogi slažu da je Hrvatska danas po mnogim parametrima na nižoj razini nego prije ulaska u EU 2013.godine).

Šta danas pronose Dragan Čović i njegova podanička klika poltičkih klimoglavaca iz Hrvatska demokratske zajednice, kao monopolistički poltički predstavnici naroda koji, kako prpošno, drsko i autistički tvrde (jedini u BiH) "pronose europske vrijednosti"? Sve dijametralno suprotno od onoga što je činio Ivo Sanader i njegovi nasljednici na putu Hrvatske  prema Europskoj uniji.

 

Korumpiraju Božu Ljubića (sinekurama u Zagrebu i sinekurčinama u Mostaru) da bi bio radikalniji i beskompromisniji od Čovića; dovlače i plaćaju Thompsona u Mostar na zgražavanje civilizirane Europe (vidijeti saopćenje PIK-a) i zaprepaštenje Haškog suda i Vijeća sigurnosti UN-a (pogledati izvještaj tužitelja Sergea Bramertza). Na masovnim, šovinističkim, ratnohuškačkim mitinzima donose presude o ratnim zločinima i zločin(c)ima. Ohrabruju secesiju Milorada Dodika i tercaju njegovom rusofilskom, antieuropskom guslanju...

Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko, Čovićeva eskort-diplomatkinja,  kaže ovih dana da ne postoji narod u Europi koji ima manja prava od Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako sad to: pa samo Hrvati u BiH, i niko više u modernoj Europi, imaju privilegiju da slušaju Thompsonove pastirske, ksenofobne, srbomrzačke poskočice i veličaju ratne zločince koliko ih grlo nosi! 

Niko normalan u BiH ne želi u Europu koja njeguje vrijednosti koje raspiruju Dragan Čović i HDZ BIH : pored ostalog i zbog toga što takva Europa ne postoji, osim, eventualno, u Čavoglavima!

09.06.2017.

HDZ U BiH NE ŽELI DOGOVOR, NEGO DOMINACIJU

Emir Suljagić : HDZ ne želi dogovor, nego dominaciju


Juni 09. 2017.



Trebalo je da Dragan Čović otvoreno podrži javno slavljenje ratnih zločinaca – samim tim i zločina koje su počinili – da bi se ostatak političke javnosti uvjerio u ono što nekolicina nas mjesecima ponavljamo: da on i HDZ nastavljaju da rade na ostvarenju ciljeva Herceg-Bosne na istoj, rasističkoj i neoustaškoj platformi.
Piše : Emir Suljagić (Vijesti)
Tzv. Haška šestorka nije samo osuđena na 111 godina zatvora i ne samo za zločine koji su rezultat zajedničkog zločinačkog poduhvata, nego sa tom vrstom činjenične osnove i izvjesnosti kakva se teško može zamisliti na vrlo malom broju sudskih instanci na svijetu, nacionalnih, državnih ili međunarodnih.
Međutim, ako u svemu ima nešto dobro, onda je to da koncert na kojem je nastupio i Marko Perković Tompson – poznat između ostalog i po izvođenju „Jasenovac i Gradiška stara…“ – predstavlja knačnu političku smrt sarajevskih „konsocijativista“
. Politika ustupaka – od intelektualnih čija je posljedica da su ideje Herceg-Bosne dobile pravo građanstva u „glavnom toku“ javnog mnjenja, preko političkih u obliku previjanja da se isporuči Izborni zakon, do ekonomskih u smislu predaje javnih resursa koji su zajednički u ruke HDZ-u – pokazala se katastrofalnom.
Ekonomske i političke ustupke je napravila SDA, ali intelektualne je napravila tzv. politička čaršija u Sarajevu. Nije ovo prva i jedina intelektualna izdaja u Sarajevu: šutili su ovdašnji „intelektualci“ i na Bošnjačkom saboru 1993. godine, a posljednji put na sjelu u Vijećnici u februaru ove godine. U ovom slučaju, metanisanje dijela sarajevskih akademskih krugova Draganu Čoviću, HDZ-u, prodavanje javnosti maglovitih floskula tipa „relaksacija odnosa među narodima“ dovelo je do erupcije potpuno nove mutacije ustaštva tipične za tlo Bosne i Hercegovine.

Naime, Herceg-Bosna nije srodna ustaštvu, ona predstavlja novu etapu u ideološkoj mutaciji ustaštva. Nove ustaše ne mogu ni da se pretvaraju da vjeruju u glupost o „muslimanskom cvieću“. Oni Bošnjake smatraju genetski stranim, turskim ili poturičkim elementom, rasno drugačijim, na tragu ideja koje je zagovarala Biljana Plavšić. Polazna tačka evolucije ustaške ideologije je sporazum Ante Pavelić-Milan Stojadinović, odnosno istorijski dogovor ustaške i četničke emigracije krajem pedesetih godina prošlog vijeka. Herceg-Bosna je bila izraz političke volje da se taj sporazum u dijelu ili cjelini provede u djelo na teritoriji Bosne i Hercegovine. I u tome je zapravo suština tuđmanizma.

Konačno je jasno da je Bosna i Hercegovina za HDZ tzv. zero-sum-game. I da sve što nije ostvarenje njihove, rasne, vizije naše zemlje doživljavaju kao poraz. I da s njima nagađanje i pogađanje nije moguće zbog toga. HDZ, naime, nije zainteresovan za dogovor. Njihov cilj je dominacija.

Desetine univerzitetskih profesora, analitičara, novinara, publicista godinama već uvjeravaju javnost da eto, ako još malo, mrven popustimo, HDZ i Čović će se konačno „smiriti“, dobiće ono što su htjeli. Tvrdnja da će se kao rezultat toga imaginarno hrvatsko biračko tijelo „pluralizirati“, da će nakon što HDZ i formalno dobije stranačku paradržavu u hard ili soft verziji, procvjetati stranački život ispostavila se kao jeftino političko sljepilo i poricanje stvarnosti.

Neki „kupljeni“ intelektualno, drugi kupljeni uistinu, brojni su sarajevski „eksperti“ godinama odstreljivački, agresivno, nekad i prizemno, napadali svakog ko se suprotstavljao HDZ-u i Čoviću. Drugi su aplaudirali dok su Čovićevi jurišnici neke od nas napadali bjesomučno i primitivno, tretirali na način rezervisan za „Poturke“. U rječniku intelektualnih i medijskih perjanica HDZ-a tretman kojem smo bili izloženi se otvoreno naziva „uljuđivanjem Bošnjaka“.

HDZ je uložio mnogo i nastavlja da ulaže da uđe na medijsko tržište u Sarajevu, prije svega, ali i da uspostavi svoje, stranačke, uglavnom online medije. Međunarodne organizacije od Konrad Adenauer Stiftunga do Westminster Foundation for Democracy radile su ili nastavljaju da rade sa i obučavaju HDZ-ove zvaničnike i članstvo ili omogućavaju platformu za javni nastup nekima od najotrovnijih zagovornika ideja Herceg-Bosne. Mnogo je uloženo u pokušaj legitimacije Herceg-Bosne.

Koncert koji je završen povicima ustaškim „U boj, u boj!“ i „Za dom spremni!“ je čin eskalacije. Slavljenje ljudi osuđenih za zločine počinjene u logorima Herceg-Bosne je logična progresija serije prijetnji institucionalnim blokadama, nasiljem i nemirima koje već mjesecima dolaze iz vrha HDZ-a. Rasističko skandiranje „Gazi baliju!“ i „Ubi baliju!“ na finalu Kupa BiH, u Širokom brijegu, a potom koncert podrške sa ustaškom ikonografijom i „Za dom spremni!“ ne ostavljaju nikakav prostor za interpretaciju.

Nesumnjivo je da Čović pokazuje pravac u kojem ima namjeru krenuti. Scene iz Makedonije ne moraju biti tako daleko kao što se čine. HDZ ima iskustvo iz 2001. godine, Hrvatsku koja ovdje vodi pravi hibridni rat, nezainteresovanu međunarodnu zajednicu i strateškog partnera u SDA čije rukovodstvo se za to vrijeme bavi porodicama političke konkurencije u Sarajevu. Niko ne zna šta je pred nama, ali ako se osvrnemo iza sebe vidjećemo da se nemoguće već dogodilo. I da se nemoguće uvijek može ponoviti.

//////////////////////
///////////////////////////////////////


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Dragan Čović : Dali smo podršku organizatorima koncerta

Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović rekao je da je koncert Marka Perkovića Thompsona u Mostaru "običan koncert", iako su mu neki, kako je istakao, pokušali dati drugačiju dimenziju. Čović je [...

///////////////////////////////////

FRLJOKA; ABDULAH SKAKA POVODOM NAPADA NA LONDON: Ponudio gradonačelniku Sadiqu Khanu pomoć Sarajeva u borbi protiv antiterorizma

Gradonačelnik Abdulah Skaka je izrazio saučešće i u ime humanitarne organizacije "Obrezivanje gradi Bosnu i Hercegovinu", na čijem je čelu  



FRLJOKA; ABDULAH SKAKA POVODOM NAPADA NA LONDON: Ponudio gradonačelniku Sadiqu Khanu pomoć Sarajeva u borbi protiv antiterorizma

Abdulah Skaka, gradonačelnik Sarajeva, povodom terorističkih napada u Londonu u kojima je poginulo osam, a teže i lakše povrijeđeno desetine osoba, uputio je pismo Sadiqu Khanu, gradonačelniku Londona, u kome mu izražava saučešće zbog smrti nedužnih građana.

 

"Građani Sarajeva saučestvuju u boli građana Londona, jer su i sami kroz svoju istoriju bili žrtve povampirenog antiterorizma sa kojim smo se na kraju uspješno obračunali", navodi se u pismu gradonačelnika Skake.

 

U pismu, gradonačelnik Skaka nastavlja: "Antiterorizam je najveća pošast modernog društva, koja ne bira žrtve po vjeri, naciji i boji kože.

 

Stoga, gospodine Khan, imate punu podršku i pomoć mene lično i građana Sarajeva u Vašoj dosljednoj borbi protiv tog zla."

 

Uz "iskrene pozdrave i selame povodom predstojećeg muslimanskog praznika Bajrama", gradonačelnik Abdulah Skaka je izrazio saučešće i u ime humanitarne organizacije "Obrezivanje gradi Bosnu i Hercegovinu", na čijem je čelu.

///////////////////////////////////////
///////////////////////////////////
08.06.2017.

SIMBOLIČNA PORUKA: SA STAROG MOSTA U ZRAK PUŠTENO 150 BALONA

SIMBOLIČNA PORUKA: Sa Starog mosta u zrak pušteno 150 balona


Baloni su pušteni uz pjesmu "Stari" Kemala Montena







Članovi Udruge ''Djeca rata Mostara'' u 21 sat sa Starog mosta u Mostaru u zrak su pustili 150 balona što predstavlja simboličnu poruku

 

Naime, 150 balona predstavlja kaznu od 150 godina zatvora, kojoj se nadaju, za šestoricu zvaničnika nekadašnje Herceg-Bosne koji očekuju drugostepenu presudu pred Haškim tribunalom.

 

Baloni su pušteni uz pjesmu "Stari" Kemala Montena.

 

U Mostaru se večeras održava koncert potpore haškoj šestorci koja u Hagu čeka drugostepenu presudu se održava u organizaciji Udruge Hrvatsko Srce Nade-Mostar, pod pokroviteljstvom Odjela za branitelje Hrvatskog Narodnog Sabora te Zaklade za pružanje pravne pomoći hrvatskim braniteljima HVO-a.

 

Haški tribunal osudio je 2013. šestoricu zvaničnika nekadašnje Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora, kao učesnike zajedničkog zločinačkog poduhvata u koji su bili uključeni i vođa Hrvata u BiH Mate Boban, ali i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar odbrane Gojko Šušak i načelnik štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko.

 

Sud je potvrdio postojanje etničkog čišćenja i udruženog zločinačkog poduhvata, a za etničko čišćenje i stvaranje velike Hrvatske u koju bi ušli i dijelovi BiH, nekadašnji premijer Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, a bivši ministar odbrane Bruno Stojić na 20 godina.

 

Komandanti Glavnog štaba Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su na po 20 godina zatvora, komandant vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, dok je načelnik kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić osuđen na 10 godina. 

 

Izricanje drugostepene presude Žalbenog vijeća očekuje se u novembru 2017. godine.

 

(SB/N1)


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
08.06.2017.

DAVOR IVO STIER O SLUČAJU "PRLIĆ I DRUGI" : HRVATSKA BI MOGLA BITI PROGLAŠENA AGRESOROM NA BiH

Davor Ivo Stier o slučaju “Prlić i drugi” : Hrvatska bi mogla biti proglašena agresorom na BiH

Juni 08. 2017.


Hrvatska bi, ukoliko bude potvrđena nepravomoćna presuda nad šestoricom Hrvata koji su u maju 2013. osuđeni zbog zločina nad muslimanima u BiH, mogla biti proglašena agresorom na BiH.

To je potvrdio Davor Ivo Stier, hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, koji je kazao da je vlada sve učinila kako bi u ovom predmetu zaštitila interese Hrvatske.

“Sud je stvoren ne da sudi državama i ne da stvori novo pravo, nego da se drži norme postojećeg međunarodnog humanitarnog prava. Na tom standardu Hrvatska inzistira”, rekao je Stier novinarima u New Yorku.

Dodao je kako će članicama VS-a poručiti da se ICTY mora držati statuta i mandata VS-a, osobito u pogledu udruženog zločinačkog poduhvata koji se ne smije preširoko tumačiti.

Podsjećamo, riječ je o slučaju Prlić i drugi, u kojem su šestorica Hrvata osuđeni na kazne od 10 do 25 godina, zbog zločina nad muslimanima tokom rata u BiH, u okviru udruženog zločinačkog pokreta u kojem je sudjelovao i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

U tom predmetu osuđeni su bivši predsjednik Vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar odbrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić, te načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić.

(Kliker.info-Fena)


///////////////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
////////////////////////

Image result for ante pavelic i franjo tudjman fotos//////////////////////////////
Image result for ante pavelic i franjo tudjman fotos

Image result for ante pavelic i franjo tudjman fotos

//////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

/////////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

/////////////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

/////////////////////////////////////


///////////////////////////////////////

BRAMMERTZ PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI UN-a: "O genocidu u Srebrenici se uči širom svijeta, ali ne u državi u kojoj je počinjen"

Poricanje zločina i neprihvatanje činjenice koje je utvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je duboko zabrinjavajuće za Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) i međunarodnu zajednicu.

Konstatirao je to glavni tužilac MKSJ-a Serge Brammertz tokom obraćanja Vijeću sigurnosti UN-a u New Yorku.

 BRAMMERTZ PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI UN-a: 'O genocidu u Srebrenici se uči širom svijeta, ali ne u državi u kojoj je počinjen'

- Vijeće je osnovalo MKSJ kako bi utvrdili činjenice i izveli pojedince pred lice pravde za zločine koje su počinili. Tokom više od dvije decenije rada, nezavisne i nepristrasne međunarodne sudije, koje su osigurale da suđenja budu pravična i razmotrile ogromnu količinu dokaza, utvrdile su istinu o onome što se dogodilo. Sukobi na području bivše Jugoslavije svijet su naučili novom izrazu za užase izvršene nad nedužnim civilima: etničko čišćenje. U jednom predmetu za drugim pred MKSJ, taj sud je utvrdio da su širom bivše Jugoslavije visoki politički i vojni zvaničnici sprovodili zločinačku kampanju etničkog čišćenja – kazao je Brammertz.

 

Tužilaštvo je, dodao je Brammertz, ponudilo neoborive dokaze o masovnim grobnicama oko Srebrenice i dokazalo van razumne sumnje da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid pogubljenjem više od 7.000 muškaraca i djece, dok je gotovo 30.000 žena, djece i starijih osoba prisilno otjerano.

 

Pa ipak, danas se genocid poriče. Etničko čišćenje se poriče. Individualna krivica visokih političkih i vojnih rukovodilaca se poriče – kazao je glavni tužilac.

 

Ipak, ističe on, poricanje zločina i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca je nastavljena.

 

- Prije nekoliko dana ministar obrazovanja Republike Srpske je izjavio da će zabraniti udžbenike koji učenike podučavaju o nedavnoj prošlosti, uključujući i o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. Te činjenice se predaju u učionicama širom svijeta, ali ne i u državi gdje su ti zločini počinjeni – poručio je Brammertz, a zatim se osvrnuo i na nastup „ultranacionalističkog pjevača, čiji su koncerti zabranjivani u nekoliko država, na koncertu u Mostaru u čast šestorice osuđenika koji su prvostepeno proglašeni krivim u predmetu Prlić i drugi“.

 

- Ove neprihvatljive provokacije, koje su samo najnovije u dugom nizu, predstavljaju vrijeđanje žrtava, ovog Vijeća i svih koji vjeruju u pravdu – dodao je.

 

Time se, objašnjava Brammertz, šalje jasna poruka da se priznaju svoje žrtve, ali ne i tuđe, te da su "vaši ratni zločinci naši heroji".

 

- Kada neodgovorni zvaničnici koriste podjele, diskriminaciju i mržnju da bi osigurali vlast, sukobi i zvjerstva mogu poprimiti sopstvenu logiku. To je bio slučaj prije dvije decenije, kada su genocid i etničko čišćenje započeti, a to važi i danas – izjavio je Brammertz, naglasivši da je sada važnije nego ikada da se odgovori na ove izazove.

 

Brammertz je kazao da će MKSJ za nekoliko mjeseci zatvoriti svoja vrata, te da se očekuje izricanje presuda u dva posljednja predmeta, prvostepenom u predmetu Mladić i žalbenom u predmetu Prlić i drugi.

/////////////////////

Valentin Inzko : Bonske ovlasti ukoliko Dodik raspiše referendum

Visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko u razgovoru za N1 istaknuo je da očekuje od Milorada Dodika da bude ozbiljan političar i da izbriše iz stranačkih dokumenata stavove o raspisivanju [...]

//////////////////////////

RATNI ZLOČINAC TRAŽI OSNIVANJE NOVE RS: 'Srbima u FBiH dati pravo da formiraju zajednice opština' - 3

RATNI ZLOČINAC TRAŽI OSNIVANJE NOVE RS: 'Srbima u FBiH dati ...

////////////////////////////////////
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

RATNI ZLOČINAC TRAŽI OSNIVANJE NOVE RS: 'Srbima u FBiH dati pravo da formiraju zajednice opština'

RATNI ZLOČINAC TRAŽI OSNIVANJE NOVE RS: 'Srbima u FBiH dati ...

///////////////////////////

Image result for USTAŠKE PORUKE U THOMPSONOVIM PJESMAMA: Podrška haškim osuđenicima uz "Za dom spremni", Pavelićeve uzrečice i Crnu legiju
Image result for USTAŠKE PORUKE U THOMPSONOVIM PJESMAMA: Podrška haškim osuđenicima uz "Za dom spremni", Pavelićeve uzrečice i Crnu legiju

Image result for USTAŠKE PORUKE U THOMPSONOVIM PJESMAMA: Podrška haškim osuđenicima uz "Za dom spremni", Pavelićeve uzrečice i Crnu legiju

USTAŠKE PORUKE U THOMPSONOVIM PJESMAMA: Podrška ...

08.06.2017.

FRA MILE BABIĆ: ŽRTVE ZASLUŽUJU KONCERT, A NE ZLOČINCI

Fra Mile Babić u Pressingu : Žrtve zaslužuju koncert, a ne zločinci


Juni 07. 2017.


Zašto hrvatski nacionalisti napadaju i vrijeđaju bosanske Franjevce, kako su borci za multietničnu BiH postali velikobošnjački unitaristi, ko će pokrenuti dijalog između bosanskih i hercegovačkih Hrvata? O svemu u Pressingu večeras filozof i teolog, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, fra Mile Babić.

Fra Mile Babić je u večerašnjem Pressingu objasnio zašto je prisutan toliki nacionalizam u BiH.

Kod nas imamo religiozni kolektivizam, ljudi pripadaju kolektivu a nemaju osobne vjere. Pravi vjernik ima osobnu vjeru i odgovornost. Ovi danas su sveli vjernika na puku pripadnost religijskom kolektivu“, kazao je i dodao:

Nacionalisti propagiraju nacionalne vrijednosti koje su partikularne, a ljudske vrijednosti su univerzalne. Oni negiraju ljudske vrijednosti svom vlastitom narodu“.

Za sutra je najavljen skup podrške Hrvatima osuđenim prvostepenom presudom u Hagu, kao i koncert Thompsona u Mostaru.

Svaki moralan i odgovoran čovjek bi trebao napraviti koncert za žrtve. To je normalan i vjerski pristup. Pravda i zadovoljština se mora ispuniti prema žrtvama, a ne prema onima koji su počinili te zločine. Tokom povijesti čovječanstva je mnogo ljudskog zla predstavljalo zločince kao heroje“, smatra fra Mile Babić.

Fra Mile Babić je kazao da sve nacionaliste treba podsjetiti na njihovu pozadinu.

Da malo nacionaliste podsjetimo na njihovu pozadinu. Na izborima devedesetih nekadašnji komunisti i udbaši su postali nacionalisti. Gdje god postoji kolektivizam, nema govora o slobodi. Kod njih je zabranjena sloboda misli, govora i savjesti. Oni su smrt za svoj narod“, kazao je Babić.

Dodao je da današnji obrazovni sistem školuje većinom nacionaliste.

Pogledajte naše škole. Ko ide u školu više je nacionalno ideologiziran nego onaj ko ne ide u školu. Škole uče ljude da budu nacionalno isključivi, a nacija postoji radi čovjeka. Politika i religija postoje radi ljudske osobe, a oni sve to izvrću“.

Babić je komentarisao navode Nine Raspudića koji je bosanske franjevce nazvao “daidžama” i “kvislinzima”.

Raspudić nas je nazvao daidžama, a fra Anđela Zvizdovića “kvisling” i izdajica. Podsjetimo se, 1463. godine najveća svjetska sila dolazi u BiH, Osmansko carstvo i sultan Mehmed el Fatih. Ljudi bježe iz Bosne, a fra Anđeo Zvizdović dolazi pred sultana i pita mogu li ostati u BiH njegovi katolici. Sultan ih poziva da se vrate i živi. Da je fra Anđeo pobjegao, katolika ne bi bilo u BiH. Sačuvao je kulturu, narod i ne bi se sačuvali do danas. Da nije fra Anđela bilo, ne bi bilo ni Nine Raspudića, ni mene. I oni njega nazivaju izdajnikom, a nacionalisti su izdajice“.

Šta misli o “trećem entitetu” u BiH?

Zlo svako dolazi iznutra. Neće mene ništa tuđe uništiti, nego unutrašnje. Vrlo je važno to za vjernike jer mi polazimo od toga da vjernik treba sebe da prvo očisti. Nije izdajica onaj koji govori istinu, nego onaj koji širi laž. Da nije bilo fra Anđela Zvizdovića ne bi nas bilo tu. Nema treći entitet. Nego kao u Evropi da imamo demokratske slobode. Što svi idu u Njemačku? Zato što tamo imaju ljudska i demokratska prava. Ovdašnji profiteri im prodaju nacionalna prava kao ljudska“, objasnio je fra Mile Babić.

Fra Mile Babić smatra da su najveći borci za “svoje narode” najviše opljačkali upravo svoje narode.

Svako je u BiH opljačkao svoje. Tolika je razlika između današnjih bogatih i ostalih ljudi da je to bezobrazno. Kako je to tako? Eto gdje nas vodi taj nacionalizam, u rat i bijedu. Najlakše je ljudima manipulirati. Hrvatski lideri pričaju da su za Hrvate, a oni vode u uništenje Hrvata. Svaki dan sa svojom politikom iseljavaju Hrvate. Kad su posjetili stratište kod Prijedora? Nikad niko nije to ni spomenuo“.

Fra Babić smatra da nacionalisti peru svom narodu mozak radi interesa.

Oni radi svog interesa peru ljudima mozak. Ako slušate njihove vijesti ispada da su agresori na BiH bili muslimani, a ne velikosrpska politika. Oni stalno mijenjaju vrijednosti. Ono što je zlo proglašavaju dobrim. Nikad neće reći istinu. Oni dole sve isto govore. Ko danas ugrožava njihov jezik? Ko im brani da ga govore? Ljudi odlaskom iz zemlje pokazuju da im ne vjeruju“, kazao je fra Mile Babić.

Fra Mile Babić je objasnio razliku između građanske države i države naroda.

Uzmimo za primjer Francusku i Ameriku. Kod njih je pravilo da su svi građani slobodni i svi su politički subjekti. Kad bi oni htjeli da država služi narodima, a ne građanima to bi bio rat svih protiv sviju. Posebno u Americi koja ima stotine naroda. Ja sam za građansku BiH, ali u pravom smislu građansku“.

Prema drugom Vatikanskom saboru, mi svećenici i biskupi moramo biti stranački neutralni. To je izrekao papa Franjo. Mi moramo davati sud na temelju moralnih i kršćanskih principa. Nemamo mi pravo kao kršćani tražiti da Bošnjak ima manja prava od Hrvata. Papa je bio tu i rekao: Razlike nas obogaćuju, ali ako ih pretvorimo u suprotno eto nam rata“, dodao je fra Mile Babić.

Fra Mile Babić smatra da oni koji žive u zemlji koju ne vole su u bolesnom stanju.

Živjeti u zemlji u kojoj ne voliš je bolesno stanje. To je protiv pameti, to je izluđivanje. Ja živim po svojoj savjesti, to je moja odgovornost. Svako ima svoju, a ovi koji truju ljude lažima oni iseljavaju ljude odavde“.

(Kliker.info-N1)



PROTEST SPORAN, THOMPSON NIJE: Policija zabranila protestni miting u Mostaru! - 3

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

PROTEST SPORAN, THOMPSON NIJE: Policija zabranila protestni miting u Mostaru!

Udruženje "Djeca rata" Mostar odustalo je od protestnog mitinga na Španskom trgu povodom Thmpsonovog koncerta budući da MUP HNK nije izdao odgovarajuću dozvolu.



PROTEST SPORAN, THOMPSON NIJE: Policija zabranila protestni miting u Mostaru!

Danas su iz ovog udruženja objavili da se protesni miting neće održati jer MUP HNK nije izdao odgovarajuću dozvolu.

 

"Na današnjem sastanku sa odgovornima u policiji dobili smo rješenje da nam je zabranjeno svako okupljanje i mi ćemo to rješenje zakonski ispoštovati. Kao Udruženje građana mi ćemo poštovati odluke državnih institucija bez obzira što su na glavnim pozicijama u njima osobe koje dozvoljavaju nastupe osobama koje veličaju zločine i zločince i samim tim terorišu nas - žrtve rata", naveli su iz ovog Udruženja. 

 

"Skup na Veležovom stadionu ima simboličku vrijednost isto kao da se u Vukovaru održava skup podrške Šljivančaninu, Arkanu, Šešelju i kapetanu Draganu na kojem pjevaju Baja Mali Knindža, Ceca i Bora Čorba! Očekujemo sankcije prema organizatorima ovog koncerta kao i Gradonačelniku te policijskim dužnosnicima koji su dali dozvolu za održavanje ovog monstruoznog skupa", navodi se u saopćenju za javnost Udruženja "Djeca rata" Mostar.

 

Inače, vjesti o Marku Perkoviću Thompsonu odavno su prešle granice Hrvatske i regiona, a vodeće svjetske diplomate traže da se odložii njegov koncert u Bosni i Hercegovini kako njegov nastup i pjesme, uvredljive za Srbe i Bošnjake, ne bi doveli do dodatnih razilaženja u ionako podijeljenoj zemlji, piše agencija Reuters.

 

Britanska agencija podsjeća da je Thompson, čiji koncerti se otkazuju širom Evrope, pozvan u Bosnu kako bi održao koncert u čast hrvatskih čelnika bivše Herceg Bosne u Hagu, istih onih kojima se sudi pred sudom za ratne zločine u BiH između 1992. i 1995. godine.

 

Koncert pod naslovom "Veliki skup podrške hrvatskim čelnicima u Hagu, te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima HVO-a" trebalo bi da se održi u četvrtak u zapadnom dijelu Mostara.

 

U gradu koji je nakon raspada Jugoslavije podijeljen na istočni i zapadni dio, između Hrvata katolika i muslimana Bošnjaka, koji su se u ratu borili jedni protiv drugih, ovaj koncert smatra se događajem visokog rizika, navodi Reuters.

 

Thompsonove pjesme veličaju ratnu paradržavu bosanskih Hrvata, Herceg-Bosnu, i pozivaju na ubistva četnika što je, objašnjava Reuters, pogrdni naziv za Srbe koji se koristio tokom rata.

 

Nekoliko bošnjačkih stranaka takođe je pozvalo na zabranu koncerta. Najavili su i protest u centru Mostara, ali gradonačelnik Ljubo Bešlić iz vladajućeg HDZ-a rekao je da to neće dozvoliti, prenosi portal "Index.hr".

 

Diplomati koji su se okupili u Sarajevu smatraju da lideri bosanskih Hrvata koji sponzorišu Thompsonov koncert u Mostaru, na ovaj način omalovažavaju evropske vrijednosti i želju BiH da se pridruži evropskoj zajednici zemalja. Među zemljama koje nadgledaju sprovođenje mira u BiH su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Njemačka, Francuska, Britanija, itd., podsjeća Reuters.

07.06.2017.

ZBOG ŠIRENjA NACIZMA I FAŠIZMA, TREBA; 'DRAGANA ČOVIĆA I LjUBU BEŠLIĆA' NA CRNU LISTU

Osmančević: Čovića i Bešlića na crnu listu


Mr. sci. Edin Osmančević

Autor
7.6.2017. 



Osmančević: Čovića i Bešlića na crnu listu

Foto: Žarko Bašić/Pixsell

/////////////////////////////

Šta onda direktori PICa treba da urade ako zaista žele da ”najamnicima” pošalju jasnu poruku? Stavite gospodo, Čovića i Bešlića na crnu listu, proglasite ih nepoželjnim osobama u  svojim zemljama jer oni su ustvari isto ono što  i  Thompson! Nalogodavci i promotori fašizma!

Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) osudili su danas  događaj nazvan “Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Hagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima HVO-a” koji je najavljen za 8. juni u Mostaru. Ovo praktično znači da su protiv održavanja koncerta – Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Europske unije, Europska komisija i Organizacija islamske konferencije koju u PIC-u predstavlja Turska.

Dakle svijet se opredijelio i rekao ne Thompsonu! Ovdje Thompson kao lik i nije toliko važan koliko namjera organizatora da ”zatalasa” uzavreli  bosansko-hercegovački lonac”  i  ujedini etnonacinalne korpuse kako bi se prolongiralo vrijeme opstanka neofašističkih ideologa na našim prostorima! Kako se vrijeme izbora približava tako  se narodu više igara servira! Iz zimskog sna dugog četiri godine bude se politički neradnici! Šta će tek biti 2-3 mjeseca prije oktobra 2018. kada će početi obilaziti raju nudeći im pakete kafe i šećera, socijalnu pomoć, dajući potencijalnim glasačima 50ak KM, ili će pompezno najaviti  gradnju novih mostova i autoputeva i sl. Pojedini političari će se iskazati kao nenadmašni matematičari u kojem je glavni cilj prikupiti siguran broj glasova koji im obezbjeđuje prolaz u kantonalne, entitetski i parlamentarne skupštine. U nekim izbornim jedinicama poput Bosansko-podrinjskog kantona, Sarajevskog kantona neki kandidati među Bošnjacima će preko noći  postati Hrvati ili Srbi jer je politički biznis unosan. U biračka tijela će se birati predstavnici  političkih stranaka koji će brojati glasove birača, stoga ne očekujte promjene!  Koga više interesuje obraz, važne su sljedeće  4 godine nerada na budžetskom kolaču, ića i pića!

Vladajući politički establišment je ”uspješno” napravio politički sustav po svojoj mjeri koji narodu nudi ni manje ni više nego najamnički odnos! Zato i ne vjerujem da će se gradonačelnik Mostara ili hrvatski član predsjedništva Čović, ”branitelji europejskih vrijednosti” se puno uzbuditi oko ove halabuke koju su direktori PIC-a digli. Ni do dana današnjeg, ”niko ne zna” ko je organizator Thompsonovog koncerta premda se ustvari sve zna!

Šta onda direktori PICa treba da urade ako zaista žele da ”najamnicima” pošalju jasnu poruku? Stavite gospodo, Čovića i Bešlića na crnu listu, proglasite ih nepoželjnim osobama u  svojim zemljama jer oni su ustvari isto ono što  i  Thompson! Nalogodavci i promotori fašizma!

Nacizam nije pobijeđen ’45-te u Europi lijepim riječima već se zmija u njedrima tukla direktno u glavu!

07.06.2017.

RAT UDžBENICIMA U BiH ZBOG OPSADE I GENOCIDA

Rat udžbenicima zbog opsade i genocida



Srđan Puhalo: Mora postojati taj neki dogovor, konsenzus i svijest ljudi koji upravljaju obrazovanjem naše djece

Srđan Puhalo: Mora postojati taj neki dogovor, konsenzus i svijest ljudi koji upravljaju obrazovanjem naše djece

//////////////////////////////////

Buru reakcija u Bosni i Hercegovini je izazvala nedavna izjava ministra prosvjete i kulture Republike Srpske (RS) Dane Maleševića koji je kazao da će na teritoriji tog entiteta biti zabranjeni udžbenici iz Federacije BiH ukoliko u njima budu lekcije o opsadi Sarajeva ili o genocidu u Srebrenici.

Isto to još kategoričnije je ponovio entitetski predsjednik Milorad Dodik, koji se pozvao na smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika donesene prije skoro 12 godina. Dok roditelji djece Bošnjaka negativno reaguju na takve izjave, analitičari poručuju da je vrijeme za kompromis o učenju istorije 90-ih godina.

Prema onome što se do sada moglo čuti u 22 škole u RS-u, djeci Bošnjaka neće biti dozvoljeno da uče iz knjiga istorije koje su pisane prema planu i programu Federacije BiH. U tim udžbenicima osnovci bi trebali da uče o opsadi Sarajeva i o genocidu u Srebrenici, što je za predsjednika RS-a neprihvatljivo.

"Nemoguće je da ovdje budu u upotrebi udžbenici iz Federacije u kojim piše da su Srbi napravili genocid i da su držali pod opsadom Sarajevo. To nije tačno i to se neće ovdje izučavati – svidjelo se to kome ili ne", kazao je Milorad Dodik.

Dodik se poziva na Okvirni sporazum koji su 2002. godine potpisali entitetski ministri obrazovanja Mujo Demirović i Gojko Savanović, ali i na smjernicame za pisanje i ocjenu udžbenika istorije, koje je 2005. donijela multinacionalna komisija, po preporukama UNESCO-a i Vijeća Evrope.

U njima se, između ostalog, navodi da sporna pitanja trebaju biti objašnjena na način koji ne vrijeđa, te uvažava osjećanja konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina.

"Kontroverzne teme trebaju biti navedene u udžbenicima, kako bi bile otvorene za diskusiju. Navesti da postoje različite interpretacije istih istorijskih događaja, uz obavezno navođenje različitih istorijskih izvora. Jezik koji se koristi u udžbenicima treba biti oslobođen termina i definicija koji navode na mržnju i stvaraju sliku neprijatelja", piše, između ostalog, u ovom dokumentu.

[Fotogalerija: 5. april 2017.]

S druge strane, politički predstavnici Bošnjaka u RS-u tvrde da vlasti tog entiteta već dugo ne poštuju Okvirni sporazum. Objašnjavaju da u školama u RS-u djeci Bošnjaka nije bilo omogućeno da uče nacionalnu grupu predmeta niti svoj jezik.

Ti problem već godinama su vidljivi u školama u Konjević Polju i Vrbanjcima. Iz tih škola su roditelji bošnjačke nacionalnosti ispisivali svoju djecu upravo zbog toga.

U Konjević Polju djeca već nekoliko godina idu u improvizovanu školsku ustanovu u susjednoj Novoj Kasabi, na instruktivnu nastavu koja je za njih organizovana prema nastavnom program Kantona Sarajevo.

Jedan od roditelja Muhizin Omerović, na najave predsjednika RS-a da udžbenici iz Federacije neće u drugi bh. entiet, kaže da su za njih ovakve reakcije očekivane i da nisu iznenađeni njima.

"Naša djeca idu na instruktivnu nastavu koja je po planu i programu Kantona Sarajevo, koji je u jednu ruku najprihvatljiviji za sve. Tako da sve ono što budu izučavala djeca u Sarajevu izučavaće i naša djeca", kaže Omerović.

Povod za reakciju iz Banjaluke, najprije entitetskog ministra prosvjete, a zatim i Milorada Dodika, bila je upravo najava iz Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo da će u udžbenike istorije uvesti lekcije o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva.

Još jedan roditelj Munir Habibović, koji je i član Savjeta roditelja Prve osnovne škole Srebrenica, kaže da su u priči o obrazovanju djece Bošnjaka u RS-u najprije zakazali političari na državnom nivou.

"Dodik, kao i obično, ore i proba čovjek da ore dokle može, čeka da mu neko kaže dokle je međa. Međutim, od naših političara mu niko ne staje na put i on će to provoditi sve dokle može", dodaje Habibović.

Direktor pedagoškog zavoda RS-a Predrag Damjanović tvrdi da je u samo dvije škole u tom entitetu u Kozarcu i Srebrenici Ministarstvo prosvjete odobrilo izučavanje nacionalne grupe predmeta po planu i programu Federacije BiH. Po tom planu, ali bez zvaničnih dozvola, radi se u još 19 škola, tvrdi on.

"Prilikom uvida smo utvrdili da se koriste udžbenici iz susjednih kantona sa uvredljivim sadržajem", ocjenjuje Damjanović.

Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo kaže da ova situacija pokazuje da je došlo vrijeme da odgovorni trebaju da počnu razgovarati o tome šta mogu sva djeca u Bosni i Hercegovini izučavati o događajima iz devedesetih godina.

"I o opsadi Sarajeva i o genocidu u Srebrenici i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i njenim zločinima nad Srbima i o Jasenovcu, bilo toga ili ne u udžbenicima istorije učiće od svojih roditelja ili na internetu i tu je možda ključ problema. Mora postojati taj neki dogovor, konsenzus i svijest ljudi koji upravljaju obrazovanjem naše djece da je potrebno nešto uraditi jer ćemo dobiti djecu koja ne znaju istoriju", zaključuje Puhalo.

///////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 7. juni/lipanj 2017.



/////////////////////////

Geografski prikaz Crne Gore i Kosova

NATO zatvorio pitanje granice Kosova i Crne Gore?

/////////////////////////////////

Put Crne Gore do članstva u NATO trajao je 11 godina

Zastava ispred NATO-a, početak nove Crne Gore

///////////////////////

Policija i hitna pomoć pred iranskim parlamentom

Napad IDIL-a u Teheranu, militanti drže taoce u Parlamentu

07.06.2017.

EPIDEMIJA TUBERKOLOZE U SANDžAKU: U TUTINU 30 OBOLjELIH OD TUBERKOLOZE, UZROK NARGILA ILI ŠIŠA?

EPIDEMIJA TUBERKOLOZE U SANDŽAKU: U Tutinu 30 oboljelih od tuberkuloze, uzrok nargila?

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da jedna “seansa” pušenja nargile može biti gora od 100 cigareta. Samo zato što duhan u nargili miriše ljepše od onog u cigaretama, ne znači da ne sadrži iste štetne materije. Štaviše, on ima iste toksine koji izazivaju rak pluća i srčana oboljenja.



EPIDEMIJA TUBERKOLOZE U SANDŽAKU: U Tutinu 30 oboljelih od tuberkuloze, uzrok nargila? - 2

Lokalni mediji prenijeli su informaciju da je posljednjih nekoliko mjeseci čak 30 osoba iz Tutina oboljelo od tuberkuloze.

Mladi u Sandžaku sve više koriste nargilu, pa se vjeruje da je ona uzrok pojave ove bolesti. 

Prošle godine je zabilježen sličan slučaj u Novom Pazaru kada je desetine srednješkolaca iz jednog razreda oboljelo od tuberkoloze.

 

Iz Instituta za javno zdravlje Srbije i Ministarstva zdravlja navode da je broj oboljelih u Srbiji od tuebrkoloze u posljednjih deset godina u stalnom opadanju, ali, nažalost, postoje mjesta u kojima tuberkuloza pluća predstavlja značajan problem, a jedan od tih gradova je i Novi Pazar, koji na godišnjem nivou bilježi više od 50 novooboljelih građana.

 

Kao glavne krivce za širenje zarazne bolesti među mladima u Sandžaku krive vlasnike nargila klubova. Nargila je postala veoma popularna, a u aromatizovanom duhanu uživaju uglavnom mladi. Mladi često ne mijenjaju pisak za pušenje, već koriste isti, a crijevo nargile zbog slabog održavanja higijene zadržava u sebi različite vrste mikroba, između ostalog i mikrob tuberkuloze, koji se prenosi na korisnike.

 

Nargila ili šiša – kako god da zovete cijev za pušenje aromatizovanog duhana, može biti gora od cigareta, upozoravaju britanski stručnjaci.

 

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da jedna “seansa” pušenja nargile može biti gora od 100 cigareta. Samo zato što duhan u nargili miriše ljepše od onog u cigaretama, ne znači da ne sadrži iste štetne materije. Štaviše, on ima iste toksine koji izazivaju rak pluća i srčana oboljenja.

07.06.2017.

ZLATKO DIZDAREVIĆ TVRDI : CILj OPERACIJE NA BLISKOM ISTOKU JE IRAN, KATAR JE KOLATERALNA ŠTETA

Zlatko Dizdarević tvrdi : Cilj operacije na Bliskom istoku je Iran, Katar je kolateralna šteta


Juni 07. 2017.


Novinar i diplomata Zlatko Dizdarević komentarisao je u Dnevniku TV1 novonastalu krizu na Bliskom istoku, nakon što su Saudijska Arabija, Egipat, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati objavili da prekidaju sve diplomatske odnose s Katarom zbog, kako su naveli, podupiranja i finansiranja terorističkih grupa.

“Ovo je svojevrsni diktat Saudijske Arabije, pri čemu se zna da iza toga stoji SAD, posebno nakon posjete američkog predsjednika Donalda Trampa i svega onoga što je tada tim povodom obećao”, istakao je Dizdarević, poznavalac prilika na Bliskom istoku.

Uvođenje sankcija Kataru, smatra, ne predstavlja iznenađenje, imajući u vidu prethodnu diplomatsku krizu iz 2014. godine.

Saudijska Arabija doživjela je svoje zvjezdane momente zahvaljujući proračunatoj podršci SAD-a.

“Dočekao se trenutak kada se Katar mogao sačekati u lošoj poziciji da bi se otvorilo ovo što se otvorilo”, dodao je Dizdarević.

Govoreći o tome šta je krajnji cilj novonastale situacije, on je potcrtao da težnja američkog predsjednika Trampa i njegove ekipe da se domognu što je moguće više novca i da prodaju što je moguće više oružja.

Na upit da li je novi rat na pomolu, Dizdarević je upozorio da je to moguć scenario, ukoliko rat bude potreban za ostvarenje tog cilja.

“Međutim, to je tačka na kojoj ova situacija postaje drugačija u odnosu na dosadašnje na Bliskom istoku, te postaje mnogo ozbiljnija i dramatičnija nego što se o tome razmišlja. Kombinacija u kojoj se može razgovarati o ratu i u kojoj bi moglo doći do rata mnogo je riskantnija, nego što je to bilo u Siriji i u Iraku. Sa stanovišta posljedica za region, pa i za cijeli svijet, ovo što sluti i do čega bi moglo da dođe u ovom slučaju, mnogo teže je zbog toga što je krajnji cilj ove operacije za Saudijce, ne za Amerikance, zapravo Iran”, pojasnio je Dizdarević.

Ovaj diplomata je podsjetio da Iran uopšte nije naivna regionalna činjenica, te da je ova zemlja ozbiljna geostrateška i vojna činjenice.

“U novoj konstalaciji odnosa, Iran nije sam. Ako se cijela ova priča dovede do krajnjih granica, onda će to predstavljati krajnje opasnu situaciju, ne samo za region, nego i za cijeli svijet”, upozorio je Dizdarević.

Ukoliko dođe do novog rata na Bliskom istoku, on je naveo da Katar nije ni vojni, ni ratni faktor, niti je krajnji cilj rat protiv ove države. Katar je kolateralna šteta politike prema Iranu.

“U ovoj ekipi zalivskih zemalja, Katar je jedini koji, blago rečeno, ima razumijevanja za Iran. Katar smatra da nema potrebe i da nema razloga da zaoštrava sa Iranom. To je razlog koji je u ovom trenutku poslužio Saudijskoj Arabiji i njenim satelitima. Katar iskače iz šeme za koju Saudijska Arabija kaže da mora da bude jedinstvena i da je pod njenom kontrolom. Tramp je ubacio udicu sa tzv arapskim NATO-om koji treba da se formira i to u Rijadu, pod vođstvom Saudijske Arabije”, pojasnio je Dizdarević.

Drugi razlog, dodao je, ogroman je animozitet na vjerskom planu između Saudijske Arabije, kao zemlje kojom vladaju vehabije, te Katara koji nije iz te priče.

“Katar je neko ko je muslimanskoj braći otvorio vrata, ali ne samo njima, nego i sunitskim i još nekim snagama”, naveo je Dizdarević.

Komentarišući činjenicu da je kao razlog za uvođenje sankcija Kataru navedeno da ova država daje podršku terorističkim grupama, on je naveo da su Saudijska Arabija i SAD morali da proizvedu neprijatelja.

“Amerikanci su ušli u ovu priču da uzmu novac prvenstveno temeljem oružja i vojno-industrijskog kompleksa. Da bi to uzeli, oni moraju da proizvedu animozitete, zaoštravanja, ratove, strah… Pitanje terorizma je pitanje nad kojim se najviše užasava planeta, iako ne postavlja pitanje otkud terorizam i zašto. Naravno da ne postavlja, jer ovi koji su najpogođeniji su učestvovali u stvaranju terorizma sa zadnjim namjerama. Amerikanci su morali da pronađu nekoga ko je razlog za operacije, za ratove. To nije mogao da bude onaj ko po logici stvari jeste, a to je Saudijska Arabija. Vrhunski cinizam je da se sada Saudijska Arabija proglašava kao lider borbe protiv terorizma na Bliskom istoku, da ne kažem da je vrhunski cinizam od strane Amerikanaca koji zaboravljaju ko im je proizveo 11. septembar”, kazao je Dizdarević.

Ove dvije države, ponovio je, morale su da proizvedu neprijatelje, a taj neprijatelj je Iran.

“Saubijska Arabija je ‘najnapaljenija’ na Iran, jer istorijski ne može da podnese činjenicu da ova zemlja postoji. Iran je zemlja koja pokušava da se modernizuje, zemlja koja ulazi u reforme i koja će time vrlo vjerovatno postajati sve više prihvatljiv faktor i za ekonomska pitanja kao partner. Iran je zemlja koja dugoročno ne odgovara ni SAD-u, odnosno Trampu, ni Saudijskoj Arabiji, koja histerično hoće da se nametne kao lider svih muslimana na Bliskom istoku. Amerikanci idu za novcem i zbog biznisa, ubacuju Saudijsku Arabiju u priču zato što je ova država, istorijski i psihološki, gotovo pripremljena da proizvede nemir tamo gdje se novci mogu zaraditi, a Katar se našao na mjestu na kojem se našao kao kolateralna šteta”, pojasnio je Dizdarević.

Govoreći o tome da li Katar može preživjeti sankcije, on je istakao da ova država ima potencijal i kapacitet.

“Međutim, neće mu biti nimalo lako, ali je pitanje do kojih granica su spremni ići tvorci cijele ove priče”, kazao je, između ostalog, Dizdarević.

(Kliker.info-Vijesti)


/////////////////////////////

Vladmir Putin upozorava : Vojni sukob SAD-a i Rusije niko ne bi preživio

Eventualni vojni sukob između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država niko na Zemlji ne bi preživio, izjavio je ruski predsjednik Vladimir Putin. “Mislim da niko ne bi preživio takav sukob”, odgovorio je

/////////////////////////

///////////////////////


Mektić o upozorenju britanskih vlasti : Veća opasnost u SAD-u ili Francuskoj, nego u BiH

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić pojasnio je danas novinarima u Sarajevu da se upozorenje britanskih vlasti ne odnosi na upozorenje o mogućem terorističkom napadu niti je to poziv [...

///////////////////

SDP-OVCI U SABORU PROZVALI PREMIJERA PLENKOVIĆA: 'Ne smijete raspisati vandredne izbore, jer se plašite Hase!'

SDP-OVCI U SABORU PROZVALI PREMIJERA PLENKOVIĆA: 'Ne ...

/////////////////////

U AKCIJI 'PAT' UHAPŠENO 19 OSOBA: Oduzete  cigarete vrijedne 170.000 KM, oružje, municija, kokain te više od 110.000 KM

U AKCIJI 'PAT' UHAPŠENO 19 OSOBA: Oduzete cigarete vrijedne ...

//////////////////////////////

////////////////////////////

06.06.2017.

KRIZA NA BLISKOM ISTOKU

Nedvosmisleni Trump o krizi u Zaljevu: Isplatila se posjeta saudijskom kralju

Juni 06. 2017.


Kuvajt poduzima diplomatske napore kako bi riješio krizu na Bliskom istoku nakon što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat prekinuli diplomatske veze sa Katarom, zatvorili granice i prekinuli kopneni, zračni i pomorski saobraćaj sa tom zemljom.

Kuvajtski emir Sabah Al Ahmed Al Sabah razgovarat će u Džedi sa saudijskim kraljem Selmanom Bbn Abdul-Azizom. Ranije je telefonom razgovarao sa katarskim emirom Temimom bin Hamedom Al Thanijem. U tom razgovoru, Sabah je rekao kako je njegova zemlja spremna da učini sve što može da smiri tenzije između, kako je rekao, bratskih zemalja.

Pentagon je objavio da je američka vojska zahvalna za podršku koju joj Katar pruža u toj državi te za posvećenosti Katara regionalnoj sigurnosti.

Glasnogovornik Pentagona nije želio komentirati poruke predsjednika Donalda Trumpa objavljene na Twitteru.

Trump je napisao: „Tako je dobro vidjeti da se već isplatila posjeta saudijskom kralju i 50 država. Rekli su da će čvrsto odgovoriti na finansiranje ekstremizma i sve je upućivalo na Katar. Možda će ovo biti početak kraja horora terorizma!“

Ranije je napisao: “Tokom mog nedavnog putovanja na Bliski istok, rekao sam da više ne može biti finansiranja radikalne ideologije. Lideri su pokazali na Katar – pogledajte!”

Reporterka Al Jazeere Patty Culhane javlja iz Washingtona da se Trump, prilikom susreta s katarskim emirom, hvalio koliko je vojne opreme SAD prodao toj državi.

“Dakle, ako je i tada vjerovao kako Katar sponzorira ekstremizam, onda im valjda ne bi prodavao oružje. Jedan od razloga zbog kojih su članovi Trumpove vlade pokušali smiriti strasti leži u činjenici da se najveća američka vojna baza u regiji nalazi upravo u Kataru. Tu je raspoređeno 10.000 američkih vojnika. Pored toga, u toku je ofanziva koalicije predvođene SAD-om koja se vodi upravo iz Katara. Veliki broj ljudi u Washingtonu pita se o čemu je sada riječ. Moram još istaknuti da ne znači da će se američka vanjska politika mijenjati zato što je predsjednik objavio neki tweet”, javlja Culhane.

Predsjednik Francuske Emmanuel Macron rekao je katarskom emiru, šeiku Tamimu bin Hamadu al-Thaniju, u telefonskom razgovoru kako će tražiti načina da smanji tenzije između Katara i susjednih država.

Međunarodna asocijacija za aviosaobraćaj (IATA) pozvala je na ponovno uspostavljanje avionskih veza s Katarom.

Erdogan: Važan regionalni mir

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan razgovarao je telefonom s liderima Katara, Rusije, Kuvajta i Saudijske Arabije o rješavanju krize.

Izvor blizak turskom predsjedniku rekao je da je tokom razgovora Erdogana s drugim liderima bila naglašena važnost regionalnog mira i stabilnosti.

“Kao i važnost fokusiranja na put diplomatije i dijaloga, kako bi se smanjile sadašnje tenzije”, kazao je taj izvor.

Kuvajtski emir pozvao je katarskog emira na suzdržanost te da ne poduzima nikakve mjere” koje bi mogle pogoršati situaciju u Zaljevu”, javila je kuvajtska državna agencija Kuna.

Ujedinjeni Arapski Emirati saopćili su da bi Katar morao imati “jasan plan” prije nego što razmotre ponovno uspotavljanje diplomatskih odnosa.

“Trebamo siguran plan kako bi ponovo izgradili povjerenje nakon što su se veze pokvarile”, naveo je šef diplomatije UAE Anwar Gargash na Twitteru.

Gargash je optužio Dohu da se okrenula “novcu i medijima i pristrasnosti i ekstremizmu” u seriji postova na Twitteru u utorak. Katar je negirao ove optužbe.

‘Razmotriti raspad GCC-a’

Analitičar Giorgio Cafiero iz kompanije Gulf State Analytics, sa sjedištem u Washingtonu, koja se bavi konsaltingom o geopolitičkim rizicima, rekao je za Al Jazeeru: “Mislim da se Kuvajt i Oman plaše šta će donijeti ove tenzije ako eskaliraju na način na koji bi mogao potkopati interese svih šest zemalja članica Vijeća za zaljevsku saradnju.”

“Mnogi analitičari vjeruju da se potencijalni raspad GCC-a treba odmah razmatrati.”

Dodao je da ako tenzije eskaliraju, neki upozoravaju na “vojnu konfrontaciju”.

“Ako ove zemlje ne budu mogle riješiti svoje probleme i takve tenizije dosegnu nove visine, moramo biti veoma otvoreni za mogućnost da se ovih šest arapskih zemalja više neće biti u mogućnosti ujediniti se pod jednim vijećem”, kaže Cafiero.

Katarska berza oporavila se rano u utorak, nakon što su dionice pale prethodnog dana.

Indeks dionica porastao je 2,7 posto pola sata nakon otvaranja berzi.

U jednom trenutku je porastao 3,2 posto, a u ponedjeljak je pao 7,3 posto.

Kompanija Qatar Airways otkazala je letove za Bahrein, Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate od utorka, dan nakon što su suspendirani letovi za Saudijsku Arabiju.

Kako pišu saudijski mediji, saobraćajne vlasti u Saudijskoj Arabiji otkazale su Qatar Airwaysu dozvolu za rad u ovoj zemlji. Također su zatvorili sve urede ove aviokompanije.

Katar negira optužbe

Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat i Bahrein su saopćili ranije kako prekidaju sve diplomatske veze s Katarom.

Saudijska Arabija je optužila je Katar za veze “s različitim terorističkim i sektaškim grupama, uključujući Muslimansku braću, Al-Kaidu, Islamsku državu Irak i Levant i oružane grupe koje podržava Iran”.

Saudijska Arabija je, također, zatvorila granicu s Katarom i obustavila zračni i morski saobraćaj s tom zemljom, pozvavši sve zemlje da urade isto.

Međunarodno priznata Vlada u Jemenu prekinula je diplomatske odnose s Katarom, optužujući ga za saradnju sa šiitskim pokretom Husi, bliskom Iranu, prenijela je državna agencija Saba.

Nakon što je hakiran internetski sajt Katarske novinske agencije, kada su objavljene informacije, lažno pripisane katarskom emiru, šeiku Tamimu bin Hamadu al-Thaniju, oba emitera sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima dala su veliku pažnju netačnoj vijesti, pozvavši goste kako bi raspravljali i osudili navedeni govor.

Vlada Katara kategorično je negirala da su ikad date izjave u kojoj je čelnik države iskazao podršku Iranu, Hamasu, Hezbollahu i Izraelu, dok je navodno istovremeno sugerirao da predsjednik SAD-a Donald Trump neće dugo biti na vlasti.

(Kliker.info-Aljazeera)


















06.06.2017.

SVIJETSKE SILE OSUDILE NAJAVLjENI SKUP PODRŠKE HAŠKIM OSUĐENICIMA U MOSTARU

ZAVRŠENA SJEDNICA PIC-a: Jednoglasna osuda najavljenog skupa podrške haškim osuđenicima u Mostaru

Politički direktori Upravnog odbora PIC-a čvrsto su uvjereni da oni koji podržavaju skupove čiji je cilj podrška optuženim i osuđenim ratnim zločincima, ne djeluju u skladu s evropskim vrijednostima, vladavinom prava ili vlastitim deklarisanim težnjama ka članstvu u Evropskoj uniji i sudjelovanju u demokratskim procesima.




Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (Peace Implementation Council – PIC) osudili su događaj nazvan "Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Hagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima HVO-a", koji je najavljen za 8. juni u Mostaru. 

 

Politički direktori su naglasili da sve institucije u Bosni i Hercegovini, uključujući političke, vjerske i organizacije civilnog društva, treba da djeluju u pravcu promovisanja pomirenja, međusobnog razumijevanja i tolerancije te izbjegavaju događaje, aktivnosti i retoriku koja produbljuje podjele, što uključuje i glorificiranje osuđenih ratnih zločinaca, historijski revizionizam i provokativnu upotrebu simbola. Njihov stav je da ne treba praviti nikakve poteze koji za posljedice imaju produbljivanje podjela i podizanje tenzija, ni u Mostaru niti drugdje.

Politički direktori Upravnog odbora PIC-a čvrsto su uvjereni da oni koji podržavaju skupove čiji je cilj podrška optuženim i osuđenim ratnim zločincima, ne djeluju u skladu s evropskim vrijednostima, vladavinom prava ili vlastitim deklarisanim težnjama ka članstvu u Evropskoj uniji i sudjelovanju u demokratskim procesima.

Podsjećamo, na skupu podrške koji od same najave izaziva oprečne komentare, najavljeno je učešće i Marka Perkovića Thompsona.

Iz SDP-a su tražili od gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića da zabrani koncert ističući da je neprihvatljivo da se na Gradskom stadionu održi koncert podrške haškim osuđenicima te da u trenutku kad evropske zemlje zabranjuju Thompsonov koncert skup koji je najavljen u Mostaru ne šalje dobru poruku. Da koncert neće donijeti ništa dobro stav je i Udruženja logoraša Mostara koji najavljeni skup smatraju provokacijom i pokušajem narušavanja odnosa.

S druge strane, oni koji podržavaju skup poručuju da ne vide u čemu je problem i da oni kojima koncert smeta ne trebaju ni dolaziti.


Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

 

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

Image result for marko perkovic thompson
Image result for marko perkovic thompson

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature



Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

/////////////////////////////////
06.06.2017.

AMBASADOR BiH U KATARU: ZVANIČNICI SMATRAJU DA JE OVO PRITISAK I 'DISCIPLINIRANjE'

Ambasador BiH u Kataru: Zvaničnici smatraju da je ovo pritisak i 'discipliniranje'


Image result for tarik sadovic

Ne vidim pametniju alternativu osim diplomatskog rješavanja problema: Tarik Sadović

////////////////////////////////

Ambasador Bosne i Hercegovine u Kataru, Tarik Sadović, za Radio Slobodna Evropa je komentarisao događaje u Kataru i razvoj situacije nakon što je više arapskih zemalja prekinulo dilomatske odnose sa ovom državom i najavilo druge mjere, kako je objavljeno „zbog podrške islamističkim grupama i odnosa s Iranom“. Katar je u nekoliko navrata demantovao da podržava ekstremističke grupe u regionu.

RSE: Ima li u Kataru vidljivih znakova krize i kako izgledaju Doha i drugi gradovi?

Sadović: Katar i danas izgleda kao svaki drugi dan – ne vide se nikakve vanjske manifestacije ili pojave koje bi ukazivale na određene vanredne okolnosti. Jedino što je po trgovinama i superxafsima primjetna nešto veća gužva. Ljudi kupuju namirnice u većem obimu. Ali, vrijeme je Ramazana, inače se puno kupuje, sad je nastao dodatni razlog i malo su veći redovi. To je jedina manifestacija koju sam ja uspio da vidim.

Nema nikakvog većeg prisustva policije, vojske ili nekih drugih znakova koji bi upućivali da se nešto vanredno dešava. Naravno, mediji su puni priča i saopćenja, izjava i td, ali život se odvija normalno. Društvene mreže i glasine preko društvenih mreža odigrale su, naravno, određenu negativnu ulogu u stvaranju jedne atmosfere, više ću reći neprijatne, nego što bi upućivala na paniku i nered. Katar je država reda i zakona, institucije funkcioniraju normalno, škole, zdravstvo, u trgovinama možete normalno plaćati karticama, kešom...itd.

Nema nikakvog većeg prisustva policije, vojske ili nekih drugih znakova koji bi upućivali da se nešto vanredno dešava
Nema nikakvog većeg prisustva policije, vojske ili nekih drugih znakova koji bi upućivali da se nešto vanredno dešava

RSE: Da li vlasti Katara informišu strane diplomate u svojoj zemlji o trenutnoj situaciji i o onom što se događa?

Sadović: Ja sam upravo bio na brifingu sa ambasadorima, u Ministarstvu vanjskih poslova. Oni su nam rekli da je Katar opredijeljen da se na miran način rješava ovaj diplomatski spor koji je nastao između članova familije – oni to tako zovu. Tu je u nekoj posredničkoj ulozi Emir od Kuvajta koji je otišao u Saudijsku Arabiju i on pokušava da medijacijom spusti tenzije.

Iz medija ste mogli primjetiti da su stavovi velikih sila usmjereni prije svega na miroljubivo rješavanje svih sporova, za pregovaračkim stolom. To je, sve u svemu, jedna pozitivna stvar. Želim da podsjetim da ova kriza nije nova, ona je bila prisutna i kada sam ja ovdje došao, doduše u završnoj fazi, negdje 2014. godine, kad je također bila kriza u diplomatskim odnosima. To se bilo dobro smirilo, međutim, evo, sad je opet prilično naglo eskaliralo, da ne ulazimo u pozadinu tih nastojanja.

RSE: Ministarstvo vanjskih poslova Katara je već saopštilo kako žali zbog mjera koje je preduzelo nekoliko arapskih država, nazvavši ih “neopravdanim“. Mogu li pokrenute diplomatske aktivnosti riješiti problem?

Sadović: Ja ne vidim pametniju alternativu osim diplomatskog rješavanja problema. Koja bi druga, u inače zapaljivom regionu Bliskog Istoka, mogla biti prihvatljiva, i svim bratskim zemljama, kako oni kažu, i narodima arapskog svijeta, a i međunarodnoj zajednici? Ja mislim da osim diplomatskog rješavanja sporova ne postoji drugi prihvatljiv način.

Prekid dipolmatskih odnosa više zemalja s njima bar prema katarskoj strani, kako su nas informirali na brifingu, oni doživljavaju kao vrstu pritiska, kao neku vrstu discipliniranja Katara u smislu vođenja njihove vanjske politike, da se povinuju većim od sebe, snažnijim, jačim. Međutim, oni kažu: 'Ne, mi smo suverena država, mi ćemo autonomno voditi našu unutrašnju i spoljnu politiku. Naravno, Katar je opredijeljen da stvari rješava i dogovara isključivo u okviru Vijeća za saradnju zemalja Zaliva (GCC).' I to je njihov stav kojeg se oni principijelno drže.

RSE: Ima li u Kataru novih viđenja ovakvog razvoja krize u zalivu?

Sadović: Oni su to već u svojim zvaničnim izajavama objasnili. Navode kako je cilj bio da se disciplinira Katar, kao jedna mala država, koja igra neuporedivo značajniju ulogu u arapskom svijetu, muslimanskoj zajednici i generalno u međunarodnim odnosima nego što je topo svojoj veličini i snazi. To je jedan pokušaj da se Katar prikloni svojoj starijoj braći, kako kolokvijalno kažu. To nije ništa novo. Traže