Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

23.05.2017.

IVAN ŠARČEVIĆ : "GROBLjE ŠUTNjE" NAD MOSTAROM

Ivan Šarčević: “Groblje šutnje” nad Mostarom


 Ivan  Šarčević

Autor
23.5.2017. 



Ivan Šarčević: “Groblje šutnje” nad Mostarom

/////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije
  • žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih. Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

................................

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

Piše: Ivan Šarčević- Prometej

Ponad Mostara, nedaleko od Goranaca, na Bilima, gradi se veliki kompleks, “Groblje mira” za sve hrvatske žrtve Drugog svjetskoga rata i poraća u Bosni i Hercegovini. Idejni začetnici, voditelji i graditelji ovog mega-projekta su Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Čovićeva HNS-a kojeg vodi Ilija Vrljić i Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće kojom upravlja fra Miljenko-Mića Stojić. Planira se da to bude najveće groblje u Europi, s ni manje ni više nego 50.000 križeva. Završeni su široki pristupni putovi, blagoslovljena je crkvica, izgrađena kosturnica. Odgovorni tvrde kako će dinamika daljnje gradnje, posebno podizanje križeva, ovisiti od financija i od rodbine, jer će, kako prenose neki mediji, trebati kupiti “grobno” mjesto, odnosno križ gdje će stajati ime njihove žrtve.

Kao i sa svim spomenicima ovakvoga sadržaja, tako i s “Grobljem mira”, kako su ga tvorci nazvali, nužno je razlikovati nekoliko razina, koje se – upravo kad su u pitanju žrtve – tale u loncu samorazumljivosti, uznosite nacionalne svijesti, prkosnog religijskog trijumfalizma i jednostranačkog svevlašća, sve do nemogućnosti pa i društvene prešutne zabrane da se o tome išta kritički kaže. O svim bitnim kulturnim, obrazovnim, političkim, religijskim i dr. pitanjima, među bh. Hrvatima zavedena je “grobna” šutnja. Posebno u pitanju karaktera ratova i žrtava. Jer, ima tko misli o svemu i za sve, ima tko sve predstavlja. D. Čović je s HNS-om apsorbirao sav prostor, i onaj duhovni, te pod maskom legalne i legitimne svehrvatske institucionalnosti dirigira tko i što će raditi.

Ipak, pogledajmo koje se sve razine miješaju i tale u navedenom projektu “najvećega europskoga groblja” ponad Mostara: ljudska (humana, obiteljska), zatim aktualno-politička, historiografska, nacionalna, lokal-patriotska, religijska, vjerska, i nimalo nevažna, ekonomska razina. Ovu potonju, lukrativno-financijsku, ostavljamo po strani za kompetentnije.

I.

Ljudska razina zahtijeva poštivanje svakoga mrtvog čovjeka, svake žrtve zbog njezina ne samo tjelesnoga nego osobnoga dostojanstva i metafizičkoga integriteta. Ako je riječ o vjeri, onda se mora zaključiti da je i mrtav čovjek, na kojoj god strani nastradao, slika Božja, sada još više, jer je smrću posve ušao u drugu dimenziju, u Božji prostor, u nesagledivu i nedostupnu tajnu, te ljudsko operiranje s onim svijetom, s dušama i tijelima pokojnih traži maksimalnu skromnost i brižnost. Jer ne znamo ni jesu li se i kako promijenili naši pokojni, što bi nam rekli, kako bi procijenili svoj zemaljski život: kao poziv da ne činimo ono što su oni činili ili kao uzor za nasljedovanje?

Kad je riječ o žrtvama, u zemlji i u narodima koji stalno popravljaju nepomirenu prošlost, uvijek je dakle riječ o izrazito složenom i osjetljivom pitanju. Rijetko se kime možemo tako perverzno “služiti” kao našim mrtvima, kao našim žrtvama. To se, naravno, uvijek bolje vidi kod onih drugih, kod drugoga naroda. Dobro vidimo i vrlo smo kritični kako oni uvećavaju brojke svojih ubijenih, kako manipuliraju njihovim stradanjem, kako nosaju kosti i grobove, grade i sade nacional-realističke kič-spomenike, spomenike strašila i prkosa. Ma uopće nam se ne gleda ako se prikazuje nešto o žrtvama drugih, i ne sluša nam se što to drugi govore o svojim žrtvama.

U svakom slučaju, pokojni, stradali, ubijeni neće se oglasiti, neće ni potvrditi niti opovrći ono što mi o njima mislimo, govorimo i što “za njih” radimo. Oni su nijemi svjedoci teškoga zla, izručeni su živima sve do neograničene mogućnosti manipulacija. Mrtvi su postali objekti a ne subjekti i autoriteti naših zemaljskih poslova. Pretvaramo ih u predmete političkih nadmetanja, osobnih promocija, nekrofilskog resantimana, religijskoga fanatizma i ekonomskog bogaćenja. Jedino su obiteljima žrtve više od sredstva, ali ni svim obiteljima jednako, pa čak ni svim članovima jedne obitelji jednako. Nigdje čovjek nije pošteđen kušnje zla, pa ni kada je riječ o mrtvima. Tu se, kao i u drugim svetinjama, ljudska opakost i zlo mogu najbolje skrivati.

Nužno je, naravno, iskazati humanost, sućut i solidarnost s preživjelim pokoljenjima nastradalih. I moliti za stradale, ako smo vjernici. Zato je prvi korak popisati žrtve, sastaviti njihovu biografiju, objasniti argumentirano i faktografski njihovu pogibiju ili nestanak, potražiti njihov grob i dostojno ih sahraniti. Ovo je polazište koje se ne bi smjelo napadati i poricati. Odsutnost popisa, nijekanje istine, iskrivljivanje činjenica, skrivanje načina i mjesta stradanja, svako otezanje od objave istine, u konačnici je nijekanje činjenice da su mrtvi postojali kao ljudi. To je zadnja razina urušavanja ljudskoga dostojanstva stradalih i izraz skrivanja suučesništva u zlu odgovornih, onih koji makar nešto znaju o žrtvama i onih koji su činili razna tijela i komisije a do iznemoglosti otezali sa skupljanjem imena i podataka žrtava.

Upravo u ovome, s popisom imena i točnim podacima kada, gdje, zašto i od koga je netko ubijen, najviše se kasni. I nakon četvrt stoljeća slobode kad se, eto, više ne mora šutjeti nego se može slobodno govoriti. Time se skriva krivnja odgovornih, a ima ih i među onima koji su najglasniji zagovornici popisa i spomenika. Zato se i dalje napuhuju brojke stradalih, nizaju netočnosti, zarađuje na žrtvama. Baš onako kao što je izostala i lustracija, i dalje se šire neistine, klevete i društvene optužbe o suradnicima i čuvarima komunističkog režima. Štoviše, optužuju se nedužni za pomanjkanje poštovanja prema žrtvama dok ključeve rješenja, kao i uvijek, drže funkcionari na vlasti, najprije političari, i njihova intelektualna i medijska posluga. Zato se i dalje manipulira mrtvima bez imena i lica, bez povijesne istine.

A doista je prepuno ljudi stradalo u vremenu našega transgeneracijskog pamćenja. Nebrojeni su ubijani neljudski, bez prava, bezočno, skriveno. Totalitarne ideologije i režimi su se smjenjivali, ostavljali iza sebe polja smrti i skrivena stratišta, svoje službene istine i nametnute šutnje. No, i danas je slično: pod maskom pijeteta za žrtve, danas vlada podivljala istina, samo naša, o našim žrtvama – šuti se o onome o čemu se previše govorilo, samo o jednim žrtvama i zločinima jednih. A mrtvi – oni i dalje šute. Mnogima se i dalje ne zna ni za grob, ni za način kako su nastradali. Nova groblja i spomenici se podižu posvuda, i ponad Mostara, dok se druga brišu i skrnave, posvuda, i u Mostaru. I nameće se jedna nova šutnja. Još je u ovoj zemlji puno noći iščekivanja, prepuno traganja, prepuno sekundarne muke i patnje, puno gorke šutnje, šikaniranja i nevolja zbog ubijenih i “nestalih u stoljeću” (I. Lovrenović). Još uvijek imaju samo naše žrtve. Oni tamo, “na drugoj strani”, jedva da su ljudi. Oni su pokopani u “groblje šutnje”, u nametnuti zaborav.

II.

Kad je riječ o žrtvama, aktualno-politička razina je iznimno zavodljiva, kliska i zapaljiva. Ona se maskira humanošću i vjerom. Nad žrtvama Hrvata u BiH, kao gotovo na svim drugim područjima, dominantnu vlast ima lokalno-patriotska vrhuška, ovdje hercegovačka dominantna politika, jer je ona zauzela sveopće prvenstvo: prva je u stradanju i hrvatstvu, prva u obrani i herojstvu, prva u kulturi i europskim vrijednostima, prva u vjeri i moralu, prva u svemu, prva i u nacionalističkom sljepilu, odsutnosti samorefleksije i poricanju zle poršlosti. Sve bukti od strasti i nacionalne gorljivosti dokazivanja. I za to ima i medijsku i novčanu logistiku.

Napomenuli smo da se smjenom ideologija i režima jedni spomenici ruše i drugi podižu, jednu šutnju zamjenjuje nova šutnja. No, nigdje totalitarni režimi i nepomirljive ideologije ne slijede i ne kopiraju jedna drugu kao u podizanju spomenika. Na groblju ponad Mostara žele se dignuti spomen-križevi žrtvama komunističkoga terora i istodobno se, tek onako generalno, osuđuju svi totalitaristički režimi i marginalno napominju moguće žrtve nastradale u ime hrvatskoga naroda. Ako se tomu doda da su glavnu hrvatsku stranku – HDZ – dobrim dijelom stvarali upravo komunisti, komunistički kadrovi i nemali broj članova opresivne tajne službe (SDB-a i KOS-a), vrlo prijateljski s velikosrpskim projektom, kao i da danas najveću pomoć i podršku “Groblju mira” daje Dragan Čović, koji sam dolazi iz ideoloških struktura starog režima, to zacijelo govori da podizanje ovog spomen-područja pridonosi osnaženju aktualne vlasti, popravljanju vlastite biografije, zamagljivanju u nužnom suočenju s prošlošću ideološkoga diskontinuiteta. Lokaliziranjem kolektivnog pamćenja na žrtve komunističkoga režima, uspješno se “pozlaćuje” prošlost hercegovačkih protagonista opresivnog komunizma. Proizlazi da su svi hercegovački Hrvati u svim režimima bili samo žrtve. Ovo “groblje” zato ne može postati opomena povijesnih lutanja, ideoloških kontinuiteta i diskontinuiteta, političkih laži i obmana hercegovačke hrvatske politike, a kamoli opomena za zločine svih režima pa onda ni za žrtve koje su nastradale u ime i za vlastiti hrvatski narod.

Smještanje ovog megalomanskoga kompleksa u Hercegovinu, ponad Mostara, ogledalo je današnje hrvatske, bolje kazano herceg-bosanske, sveodređujuće, a ipak samo egoistične lokalpatriotske politike, kao i slika unutarhrvatskoga sukoba koji se metaforički izražava u dva bolna, a posve različita, stratišta: Jasenovcu i Bleiburgu. Riječ je o hrvatskoj, nacionalnoj pa i nacionalističkoj političkoj opciji koja želi odgovoriti na nametnutu šutnju o hrvatskim žrtvama komunističkog terora krajem 2. drugog svjetskog rata i poraća, pa onda sve do 1990., kao da i nije bilo vlastitih zločina, ne samo u onom nego i ovom, u memoriji najsvježijem ratu 90tih godina.

Moćnici koji podižu spomen-područje nad Mostarom, posebno stožernik Čović, ne oglašavaju se dok, na primjer, na sjeveru zemlje, u Gradini kraj Bosanske Gradiške, srpska oligarhija, predvođena Miletom Dodikom, komemorira jasenovačke žrtve ustaškoga terora. Šute dok srpska mitomanija napuhava brojke jasenovačkih žrtava i lamentira nad ugroženim udesom današnjih Srba. Ustvari samom komemoracijom, Dodik i njegova pogrebna svita, otklanjaju suočavanje s nedavnom zločinačkom prošlošću kojom su gospodarile institucije Republike Srpske, a kojima je Dodik danas na čelu. Prošlim srpskim žrtvama opravdava se i poriče nedavna zločinačka prošlost Republike Srpske, područje očišćeno od nesrba, i od bosanskih Hrvata, čijim precima hrvatski stožernik i njegovi pomoćnici, eto, podižu “groblje mira” ponad Mostara. Slična je to metodologija. Ona podrazumijeva drski politički voluntarizam, bešćutni viktimološki makijavelizam i bezbožnu religijsku pozlatu “nevina” naroda, samo da se prekriju vlastiti zločini.

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

III.

Aspekti s kojih promatramo žrtve, spomenike i groblja se miješaju, slijevaju jedna u drugu. Historiografska razina počinje upravo na mjestu na kojem se tuđim žrtvama nameće zaborav, a nad svojim žrtvama pamćenje uzavre do ključanja. Na “Groblju mira” ponad Mostara, sadašnja hrvatska politika, religijski osnažena crkvenim ljudima, “svećenicima nacionalnoga”, slijedi ideološki, a najviše nedavni, komunistički obrazac, protiv kojega s najviše žara ustaju: prešućivanje svojih zločina a veličanje svojih žrtava. U historiografiji se to naziva povijesnim revizionizmom, zato što se povijest ne nadopunja u svojoj činjeničnosti nego iskrivljuje; zato što se pod maskom suosjećanja za vlastite žrtve opravdavaju vlastiti zločini negiranjem ili eventualnim guranjem u prazne fraze osude svih totalitarnih režima i svih zločina. Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije; žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih.

Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta.

Ideologije se ne mogu pomiriti, mire se samo ljudi. A to se kao hoće postići time što se gradi “groblje mira” i što se poziva na Europski parlament i njegovu Deklaraciju o osudi svih totalitarnih ideologija i režima (2009). Nužna osuda ne znači, međutim, da su sve totalitarne ideologije i režimi isti, niti da u jednom čovjeku – izuzev voždova i stožernika i sličnih političkih obraćenika – istodobno mogu biti prisutni ili presvlačiti se oprečni totalitarizmi. Nisu sve žrtve iste, kao što ni zločini nisu isti. Konkretno, u prošlom stoljeću jedni su stradavali na rasnoj i etničkoj “krivnji”, drugi na klasnoj. Rijetki, oni najbolji, stradavali su od oba režima. No, od jednoga su ubijeni. Ideološka podjela za ovaj ili onaj totalitarizam nastavlja se i danas, pa stoga – praksa to stalno pokazuje – ne poštuju se jednako sva stradanja, jer se ne bi tuđe žrtve poricale, umanjivale, jer se ne bi tuđa groblja štetila ni rušila.

Zapravo, licemjerna frazeologija o jednakosti svih totalitarizama i jednakosti svih žrtava, često je maska da ne dođe do stvarne povijesne istine i povrh svega da se ne suočimo s vlastitom zločinačkom prošlošću, s vlastitim totalitarnim režimom. Jer, nisu svi zločini jednaki, ne samo po količini i svireposti, po vremenu i okolnostima, nego nisu ni sve žrtve jednake. U konačnici, tko tako govori, preuzima ulogu vrhovnoga suca, preuzima ulogu samoga Boga. Bog jedini mrtve raspoređuje gdje će stajati, tako se barem vjeruje, i ne ugurava ih u lonac nove ideologije, lažnog mirenja nacifašizma i antifašizma. Ideologije se ne mire, one se osuđuju; ljudi se mire ako doista osude najprije svoju ideologiju i najprije izraze sućut žrtvama vlastitog totalitarnog režima.

IV.

U području religioznoga događaju se najmračnija izopačenja i manipulacije žrtvama. Nigdje se ne ostvaruje takva perverzna simbioza religijskog i političkog, nigdje se etničko tako ne pobožanstvenjuje, nigdje se ne niječe ona Isusova zapovijed: Caru carevo, Bogu Božje, kao u odnosu prema žrtvama. Religiozno se u ovakvim slučajevima nudi kao duhovna, metafizička maska, kao “božanska” zaštita i opravdavanje čisto ljudskih, zemaljskih, svjetovnih projekata i političkih režima. Nacija postaje božanstvom. Religioznim se nacionalizam podiže na razinu nedodirljivoga, svetoga, tabuiziranoga i mitskoga.

Iz kršćanskih razloga groblje nad Mostarom ne bi se trebalo zvati grobljem, jer nije groblje, jer osim kosturnice, neće biti sahranjivani ljudi. Prvenstveno se radi o etnonacionalnom, hrvatskom spomeniku a ne o katoličkom groblju. Stoga bi umjesto križeva, kršćanskoga simbola, primjerenije bilo da stoje nacionalni simboli, zastave, grbovi ili slično. Ovim se ne niječe vjera u Boga mnogih koji su nevino nastradali i s molitvom i pouzdanjem u Krista napustili ovaj svijet. Ipak ovo nije katoličko groblje, nego nacionalni spomenik.

Naravno, sve je moguće, i ateizam u srcu svetinje, ako zemaljska dobra, poput etničkoga, zauzmu mjesto apsoluta i Boga (usp. Gaudium et spes, br. 19). Uostalom, puno je križeva bez Isusa. I nisu svi koji su nastradali bili vjernici, iako su bili Hrvati. Uostalom, u povijesti ima različitih križeva, križeva bez Isusa. I na Golgoti, kada je razapet Isus, bila su razapeta još dva čovjeka, evanđelja ih nazivaju “razbojnicima”. Nisu svi križevi križevi ljubavi i spasenja i nemaju isto značenje s Isusovim križem.

Nisu ni svi “križni putovi” Isusov Put križa. Niti su sve žrtve mučenici, nisu ni svi ubijeni za života slijedili evanđelje i bili poslušni Isusovim zapovijedima. Među onima koji su ubijeni, bez prava, s oduzetim dostojanstvom i neljudski, među tim žrtvama ima doista stvarnih mučenika, istinskih Kristovih svjedoka. No, mnogi nisu ubijeni iz religiozne mržnje (in odium fidei), nego iz nacionalne i klasne mržnje, i jer su sami činili zlo drugima ili podržavali i čuvali zločinački režim, činili suprotno od onoga što Krist traži.

Zoran primjer žrtve a ne mučenika jest i fra Radoslav Glavaš, jedan među 66-toricom hercegovačkih franjevaca koje su partizani – u nehumanoj i sistematski, s vrha isplaniranoj odmazdi – mučki ubili na završetku rata. Ovaj franjevac jest žrtva komunističke osvete, ali teško da može biti mučenik za vjeru, jer je od početka sjedio u Budakovu ministarstvu za kulturu i bogoštovlje, u zločinačkom režimu NDH, usprkos i zabrani vrhovne uprave Franjevačkoga reda (srpanj 1941.) da se franjevci ne smiju uključivati u ustaški režim, niti na bilo koji način sudjelovati u pljačkanju i progonu Srba, Židova, Roma i “neprijatelja” ustaškoga režima, usprkos i “bratskim” opomenama koje mu je slao fra Dominik Mandić, hercegovački franjevac, tada član vrhovne franjevačke uprave u Rimu.

Nisu, dakle, sve naše žrtve istodobno i mučenici, niti su sve naše žrtve iste. Na nesreću, ovo pitanje se utapa u dnevnu politiku i ideologiju nacionalističkoga beščašća, u etnofiletizam i religijski nacionalizam. Možda će biti jasnije ako se ovo pitanje okrene i prebaci na područje onih drugih, recimo na područje najgorega suvremenoga spoja religije i politike, na područje političke religije islamskoga terorizma. Samoubilački teroristi koji u smrt povlače nedužne ljude, i za koje islamski fanatici vjeruju da idu izravno u raj, ni u kojem smislu nisu mučenici vjere, nego sotonsko iskrivljenje vjere, đavolsko bezboštvo u srcu vjere. To se, međutim, kod drugih vidi, jer smo slijepi da kod nas vidimo svoje zločince i đavolske sluge, koji su druge povukli i gurnuli u smrt, te da oni nisu nikakvi heroji, mučenici i sveci.

V.

Još dugo će trajati naši međusobni sukobi oko nepomirene prošlosti. I sve u ime bezgrešne nacije, nabolje vjere i Boga koji je samo uz nas, sve u jedno sveto ime. Ostat će mnoga neodgovorena pitanja. I ono ekonomsko za koje neki kažu da je glavno i prvo, te da je “Groblje mira” nad Mostarom samo velika zarada. Jer gdjegod je na sceni politička religija, ondje se vrti novac, ondje se vrte judini srebrnjaci, ondje ima puno lažnih suza, dežurnih zagovornika žrtava koje šute, profesionalnih političkih narikača.

Nama, ipak, ostaje goruće i najvažnije pitanje – podizanje “groblja šutnje” nad vlastitim zločinima. Hoće li se, naime, podići makar jedan spomenik-opomena za žrtve koje su činjene u naše ime? Ovo će, naravno, neki nazvati mazohizmom, mržnjom prema svome narodu. U evanđelju stoji da je Isus prekorio svoj opaki naraštaj što podiže spomenike prorocima koje su ubijali njihovi očevi. Ali što s evanđeljem? Pa evanđelje slabi nacionalni ponos i demoralizira etničku borbenost. Evanđelje, Božja riječ se odnosi na druge, ne na nas. Zna se to od Abela, proroka Jeremije do Isusa. Hoće li se itko od odgovornih osmjeliti da se makar jednom upita što je sve uzrokovalo vlastite zločine a onda i tolike žrtve kojima se podiže “groblje” ponad Mostara?

Više od 70 godina vlada teška patološka šutnja, šutnja koju nisu nametnuli komunisti, nego mi sami sebi – grobljanska šutnja nad pitanjem: Tko je i zašto zaveo tolike ljude, Hrvate, da napuste svoje zavičaje od Sovića do Popova polja kao i brojne krajeve Bosne, Hrvatske, i odveo ih na Bleiburško polje i ondje ih izručio na nemilost pobjednicima rata, ratnim neprijateljima? I zašto oni koji su ih tako žrtvovali nikada nisu odgovarali ni pred sudom svoga naroda ni svoje Crkve? Kakva je bila strategija ratovanja, kakva strategija predaje, kakva zapovjedna odgovornost glavešina poražene vojske? Uvijek dođe kraj izvana nametnutih šutnji, jer nema totalnoga zločina, nema totalne šutnje. No, za duhovno zdravlje, osobno i kolektivno, najopasnije su vlastite, sebi nametnute šutnje, zablude i obmane. S njima se može živjeti vječno, s njima se odlazi u groblje!

U Katoličkoj crkvi se posljednjih desetljeća, posebno od blaženog pape Ivana Pavla II., traži da vjernici – osobno i zajednički – čiste svoju memoriju. No i ovdje se ovaj poziv razumijeva i krivo tumači samo kao čuvanje pamćenja na svoja stradanja, gradi se parcijalni žrtvenički identitet. Spomenuti papa je govorom o čišćenju memorije i nužnoj katarzi mislio ponajprije na vlastite zločine i grijehe. U poznatom Mea culpa, papa je u ime cijele Crkve priznao i zatražio oproštenje od grijeha prošlosti koje su vjernici u ime Crkve počinili, od križarskih ratova i inkvizicije, odnosa prema ženama i znanstvenicima, te na drugim područjima. Čišćenje pamćenja, prema evanđeoskoj i crkvenoj praksi, nipošto ne znači veličanje svoje prošlosti a nametanje zaborava i šutnje na ono što smo kao pojedinci, narod i crkvena institucija činili drugima, nego kako da to bolno, opasno i subverzivno sjećanje na vlastite zločine postane opomena, kajanje, nadoknada nepravde, oslobađajuća istina i stvaralačka snaga za novu budućnost.

Među rijetkim narodima na svijetu, njemački narod – koji je velikim dijelom pristao uz Hitlera i ideologiju nacizma, uz totalitarni režim koji je uklonio milijune nedužnih – uspio se suočiti sa svojom zlom prošlošću, kao i sa svojim ogromnim stradanjima te stvaralački pretvoriti svoju tešku prošlost u pozitivnu energiju. Ne samo što je osudio svoje zločine, pokajao se za njih, nadoknadio koliko se moglo nepravde i nanesene štete drugima, nego je taj isti njemački narod čak podigao spomenike kao opomenu (Mahnmal) zločinima počinjenim u ime tog istog njemačkog naroda. U suočavanju s vlastitom prošlošću njemački narod je tako nadišao sam sebe uspostavljajući visoke kriterije za kršćanske vrednote i europske vrijednosti. A tim se vrednotama i vrijednostima neprimjereno i licemjerno kite toliki vezani za žrtve u hrvatskoj politici i Crkvi, predstavljaju se lažno da su njihovi nositelji.

Naravno, suočavanje s prošlošću, čišćenje pamćenja i unutaretnička katarza, nikada nije završen posao, ni za Nijemce. A tek za nas? Čovjekova sklonost opravdavanju vlastitoga zločina, vječna je i zavodljiva kušnja. Nije li to, u svojoj biti, i novo “groblje” ponad Mostara – samo još jedno veliko groblje šutnje o vlastitim zločinima i grijesima daljnje i nedavne prošlosti?













23.05.2017.

DRAGO BOJIĆ: LAŽ ZAROBLjAVA - ISTINA OSLOBAĐA

Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Drago Bojić

Autor
22.5.2017. 



Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Foto: Zdravko Primožič/Fpa

/////////////////////////////

Izdvajamo

  • Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

/////////////////

Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka.

Laž je prisutna posvuda, uvukla se u srce života, u sve naše odnose. Ljudi lažu iz straha, da prikriju svoje nedostatke, da sakriju loš karakter, da uljepšaju (izbijele) biografiju, da se prikažu drugačijima i boljima, da opravdaju svoja zla, da prebace odgovornost na druge, da izmame i izvuku korist za sebe. Ljudi lažu da se drugima dodvore, da laskaju drugima i podržavaju ih u njihovom zlu kako bi sami od toga imali koristi. Ljudi lažima podrivaju dobre ideje, inicijative i projekte, demonskim podvalama blate i difamiraju druge ljude. Lažljivci se suprotstavljaju svakom dobru i sve čine da ga bar malo okrnje i dovedu u pitanje i da druge ljude pritom zavedu na krivi put – manipulacijama, dezinformacijama, lažnim svjedočenjem i krivotvorenjem dokumenata.

Poljski filozof Leszek Kolakowski (u zbirci eseja Male rasprave o velikim stvarima) smatra da treba praviti razliku među lažima s obzirom na njihove motive i posljedice, jer nisu sve laži negativne i destruktivne, postoje i one koje se moralno mogu opravdati. Zato se, tvrdi on, ne može zastupati „ekstrema i stroga zabrana laži“ kao što su to činili neki filozofi, primjerice Kant koji je smatrao „da su društveni odnosi i razgovori bezvrijedni ako su lišeni istine, da laž uvijek drugome šteti, pa ako i ne šteti nekom određenom čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini“ (navedeno prema filozofu H. G. Frankfurtu). Ako negdje skrivamo Židova i dolaze njemački vojnici, zar ćemo se držati načela koja zahtijevaju da ne lažemo i predati tog čovjeka krvnicima i sigurnoj smrti, pita se Kolakowski!? Slično kao i Kolakowski razmišlja i spomenuti filozof H. G. Frankfurt u svojoj raspravi O istini, jer smatra da postoje laži koje nas ne mogu povrijediti, ne mogu nam naštetiti i nisu društveno štetne, a postoje i one koje se mogu opravdati višim razlozima.

Neistine, zablude, iluzije

Suvremeni svijet se nalazi u napetosti između konstantnog „zahtjeva za istinitošću“ na jednoj i „nemirne sumnje u postojanje istine“ na drugoj strani, tvrdi engleski filozof Bernard Williams u svojoj studiji Wahrheit und Wahrhaftigkeit. Ta se napetost s istinom (istinama) i istinitošću prelama kroz sve ljudske odnose, i individualne, a možda i više kroz kolektivne. Što su nam više umovi zbrkani neistinama, zabludama i iluzijama, to smo manje sposobni razlučiti koji su postupci ispravni, koji su ljudi vjerodostojni, u koje istine treba vjerovati i kako se zaštititi od laži.

Laž nije samo svjesno izricanje neistina, ona je možda i daleko češće poricanje i prešućivanje istine o sebi što opet ima velike posljedice i na individualne i na kolektivne odnose. Kad ljudi jedni drugima prešućuju bitne istine o sebi, istine koje se tiču i druge strane, oni postaju lažne egzistencije, a zagorčavaju život i drugoj strani koja nije svjesna te laži. Američka pjesnikinja Adrienne Rich u svojoj knjizi Lies, Secrets, and Silence kaže „da laž ima zloćudni učinak na onoga koji laže, lažac vodi neizrecivo samotan život, a otkriće da je netko lagao u osobnom odnosu, navodi nas da se osjećamo pomalo ludima“. Kad se u dugim, emocionalno intenzivnim i životno važnim odnosima otkrije laž o drugome, to doista razbolijeva ljude, čini ih dugoročno razočaranima, depresivnima, bijesnima i ostavlja rane koje nikad ne zacijele. Ponekad takva iskustva imaju i strašne epiloge u nasilju, čak do ubojstva ljudi koje su prije voljeli i kojima su vjerovali.

Velike „istine“ i kultura laži

Laž u individualnim i intimnim međuljudskim odnosima vjerojatno ima veće posljedice za ljude, od političkih, medijskih, religijskih, ekonomskih i dugih „kolektivnih“ laži, ali ove su dugoročno pogubnije za svijet. Suvremeni svijet je podijeljen u dva tabora: jedan, u manjini, počiva na pismenom (mislećem) svijetu koji se s oprezom i postojanošću zna nositi s kompleksnošću i može odvojiti opsjenu od istine, i drugi, a to je većina koja se svakodnevno povećava, povlači iz realnosti u lažnu sigurnost i čaroliju i u tom drugom taboru, koji žudi za fantastikom, ecstasyjem i ospjenom, ozbiljni filmovi, novine i knjige, kao i smisleni, pametni razgovori, bivaju potisnuti na margine, a na vidjelo izlazi sva bijeda samoopsjene (Chris Hedges, Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla).

Laž kao nevjerodostojnost, ignoriranje, prešućivanje ili odbijanje da se prihvati istina, u individualnim međuljudskim odnosima može imati zastrašujuće posljedice, jer uništava povjerenje i bliskost među ljudima i u konačnici razdvaja ljude. Takav odnos prema životu i istini jednako je poguban, ako ne i pogubniji, kad je riječ o kolektivnim lažima koje zahvaćaju veći broj ljudi i koje u konfliktnim i kriznim vremenima mogu imati zastrašujuće posljedice. One proizlaze iz različitih mitova – mitovi o kolektivnim porazima, povijesnim neprijateljima, nedužnim žrtvama, lažnim pobjednicima. Riječ je o političkim ideološkim lažima koje se sustavno proizvode u ime političkih ideologija i koje konstantno stvaraju nered u društvenim odnosima. Kolektivne laži se uvijek predstavljaju kao najveća istina i najviše dobro koje su dužni prihvatiti svi članovi određenog kolektiva kao svoju vlastitu istinu i svoje vlastito dobro. Te se laži predstavljaju i prihvaćaju kao neupitne, jednom zauvijek fiksirane, dogmatizirane. One se često naslanjaju i učvršćuju na naslijeđenim ili produciranim stereotipima i njihovim brojnim varijacijama.

„Vremena velikih istina obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži“, zapisala je početkom devedesetih godina u vrijeme rata na području bivše Jugoslavije Dubravka Ugrešić  u eseju Kultura laži. Laž je, kaže ona, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, lažljivci su dobri građani. Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

Političke laži

Često se u kontekstu političkih laži, prevara i manipulacija navode Napoleonove riječi, kako je „praveći se katolikom, svršio rat u Vendeeji, čineći se muslimanom, učvrstio u Egiptu, a pretvarajući se da je ultramontanac, predobio talijansko svećenstvo (navedeno prema Ivi Žaniću, Prevarena povijest). Politička prijetvornost i lukavstvo, politička korektnost i „alternativne činjenice“,  posve su uzurpirale javni prostor. Sve je u duhu prevare i xafsinga. Već i letimičan pogled na suvremenu političku kulturu u najširem smislu te riječi, pokazuje da živimo u vremenu „lažljivih, licemjernih i prijetvornih napoleona“.

Političke laži, prevare, lukavstva imaju dugu povijest u svim kulturama i civilizacijama. No, zahvaljujući medijima (masovnim medijima), suvremene laži i prevare u vrlo kratkom vremenskom roku mogu dostići cijeli svijet i zahvatiti veliki broj ljudi. Čak i kad se te laži razotkriju, razobliče i demantiraju, one i tada preživljavaju što govori i o tome da ljudi vole laž, da im je često draža od istine. Laž ima moć prilagođavanja u svim vremenima i svim društvima i uvijek pronađe put do onih ljudi koji vole laž i kojima nikad dovoljno laži jer se plaše susreta s istinom o samima sebi i drugima.

U svojoj knjizi Kišobran patrijarha Pavla, Mirko Đorđević donosi sljedeću anegdotu. U vrijeme Napoleona I. državne poslove je vodio beskrupulozni kardinal i ministar Talleyrand. U državi su sve znali samo on i njegov osobni tajnik koji je između ostalog pratio i što se o kardinalu i državničkim poslovima piše u štampi, pa je na kardinalovu zapovijed demantirao ili potvrđivao ono o čemu je štampa pisala. Jednom prilikom, kada se tajnik čudio što kardinal želi da se demantira ono što je očita istina, ovaj mu je na to kazao: „Shvatite mladiću, pametna vlada demantira samo točne vijesti, a ne gluposti.“ Upravo se ovom logikom služe mnogi suvremeni političari, konstantnim produciranjem laži, konstruiranjem nepostojećih problema i kriza, demantiranjem istine, kako bi se osigurali vrijeme za provođenje svojih ciljeva. To je pogotovo slučaj u totalitarnim sistemima, u kojima se laži tako dugo ponavljaju dok one ne postanu općeprihvaćena i općevažeća istina.

Samo istina oslobađa

Laž proizlazi iz sebičnosti, usmjerenosti na sebi i želje da se našteti drugima. Ako se i složimo s tim da postoje situacije u kojima se smije koristiti laž i tada treba biti svjestan njezinih posljedica. S Leszekom Kolakowskim možemo zaključiti da se treba čuvati da se ne laže samom sebi (ako se to i čini, da je čovjek svjestan toga); ako se laže radi dobre stvari da ta stvar ne služi privatnoj koristi već drugima, radi zaštite života, dobrog glasa, čuvanja tajni; da laž često šteti drugima, ali još češće šteti onome koji laže jer ga pustoši iznutra.

S lažima, dakle treba biti oprezan, jer mogu postati čovjekova druga narav. Postoje okorjeli, patološki lašci koji su toliko ogrezli u laži da ne mogu izgovoriti a ni podnijeti ni jednu istinu. A „bez istine ne možemo zbiljski živjeti“, kaže filozof Frankfurt, jer nam je istina potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako uopće preživjeti. I nastavlja, „svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze – neke namjerno, a neke slučajno – magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare“ što nužno komplicira i otežava međuljudske odnose. Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka. Ali istina nije samo neko objektivno izvanosobno stajanje na božanskoj poziciji. Istina je, smatraju mnogi, u dijalogu i toleranciji, nju se ne posjeduje, nju se kritičkim duhom i u otvorenosti traži s drugima. Postoje i „utjelovljene i uosobljene istine“ kad se za istinu daje život, ali ne za neku „apsolutnu istinu“, u ime istinite ideje, ideologije ili vjere, nego za konkretnu osobu, za konkretnog čovjeka. Laž dugoročno zarobljava ljude i samo nas „istina može osloboditi“. Osloboditi začaranih krugova laži, licemjerja, obmana, prevara, lukavstava.

 













23.05.2017.

INES ŠAŠKOR: KATOLIČKA VJERA I HRVATSKA POLITIKA, RUKU POD RUKU

Šaškor: Katolička vjera i hrvatska politika, ruku pod ruku




Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda plenkovic i tomson foto


Image result for kolinda plenkovic i tomson foto
Image result for kolinda plenkovic i tomson foto
Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson (na fotografiji) je naš

Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson (na fotografiji) je naš

U čuvenom francuskom svetištu Lourdes održava se tradicionalno vojno hodočašće. Ove godine pod motom "Daruj nam mir". Na njemu već 25 godina sudjeluju i pripadnici Hrvatske vojske i policije. Otvorenju manifestacija prisustvovala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zajedno s ministrima obrane i branitelja. Na svojemu profilu šefica države objavila je kako ona sama, visoki dužnosnici, vojni ordinarij, vojnici i policajci pjevaju pjesmu Marka Perkovića Thompsona "Lijepa li si". Ta je pjesma ujedno i službena navijačka himna hrvatske nogometne reprezentacije.

Samo dva-tri dana ranije mariborske vlasti zabranile su koncert spomenutog Thompsona, zbog mogućeg dolaska pjevačevih ''radikalnih pristaša''. Hrvatska predsjednica, premijer, ministrica kulture i Ministarstvo vanjskih poslova oglasili su se tim povodom, izravno ili neizravno negodujući. Kod sličnih ranijih zabrana u Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj nisu reagirali.

Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson je naš. Naše vojske i naše Crkve.

Bila je to točka i još jedne simbioze oltara, vlasti i neobuzdanog nacionalizma. Za neke poticajnog, za druge prijetećeg.

''Daruj nam mir'', moto iz Lourdesa, u interpretaciji hrvatskih vladajućih elita, u stvarnosti ne donosi mir, već produbljuje podjele.

Laička država u suvremenoj Hrvatskoj korak po korak posustaje na mnogim područjima društvenog života. Ustavna odredba o odvojenosti države i crkve prešutno se zanemaruje. To se osobito manifestira u razdobljima kada državnu vlast obnaša desna vlada, poput sadašnje.

Neokonzervativna revolucija koja je globalno zapljusnula svijet ubire svoje plodove i u Hrvatskoj. Dio tih procesa komplementaran je s evropskim zbivanjima, dio je specifičan i proizlazi iz hrvatskih povijesnih i recentnih političkih okolnosti.

Organizatorica "Hoda za život": Željka Markić
Organizatorica "Hoda za život": Željka Markić

Prošle subote, na dan izborne šutnje zbog lokalnih izbora, održana je manifestacija "Hod za život" u organizaciji civilnih pro-life udruga, uz neskriveni patronat Katoličke crkve. Okupila je petnaestak tisuća građana. Zalažu se za, kako kažu, ''prava nerođenog djeteta'', odnosno protive se pobačaju. Pokreti koji okupljaju pristaše tih shvaćanja prisutni su svugdje u svijetu. Pravo na pobačaj u Hrvatskoj je ozakonjeno pravo, osnaženo i nedavnom odlukom Ustavnog suda. Prolajferi ne zagovaraju referendum, jer znaju da na njemu ne bi prošli, već organiziraju permanentni javni pritisak. Njihove manifestacije okupljaju cjelokupnu desničarsku scenu. Na manifestaciji je viđen i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić i glumac izravnih ustaških opredjeljenja, Božidar Alić. Glavna organizatorica manifestacije, Željka Markić na svome profilu obilježava rođendan Ante Pavelića.

Ono što razlikuje ovdašnje manifestacije od sličnih svjetskih je povezivanje intimnih ljudskih prava s radikalnim desničarskim diskursom i neofašističkim resentimanom.

''Hod za život'', Thompson, Bleiburg, prosvjedi veteranskih udruga za vrijeme bivše lijevo-liberalne vlasti, bitka protiv ćirilice u Vukovaru, napad na Vijeće za elektroničke medije zbog zabrane profašističke emisije uz gromoglasno skandiranje "Za dom spremni", provokacija s tablom u Jasenovcu s ustaškim pozdravom – svi oni okupljaju istu ili sličnu publiku.

Ustaška ploča u Jasenovcu i publika
Ustaška ploča u Jasenovcu i publika

Utjecajni dijelovi Crkve povezuju sve takve manifestacije. Na nekima izravno sudjeluju, neke suorganiziraju, a neke podržavaju.

Katolička crkva u Hrvatskoj preuzela je ulogu ideološkog arbitra u pitanjima povijesti, obrazovanja, zdravstvenog odgoja, ljudskih prava. Pri tome je poništavanje sjećanja na socijalističko razdoblje i njegova demonizacija, osobito Narodnooslobodilačke borbe, osnovno polazište toga revizionističkog stava. Pod silnim naletom političke stranke kalkuliraju – HDZ se oduvijek oslanjao na podršku Crkve, a lijeve i liberalne stranke se ne žele zamjeriti. Mnoge građanske inicijative se povlače. Uvijek isti, sve manji krug uglednih ljudi, sudjeluje u žestokim raspravama o pobačaju sa stavovima suprotnima crkvenim. Slično je i s obrazovnom reformom, zdravstvenim odgojem, kao i s povijesnim temama.

Aktivno sudjelovanje crkava u društvenom životu i demokratskim raspravama nije sporno. Koncilski duh podrazumijeva dijalog o bitnim pitanjima društva, rata i mira. Problem s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj je napuštanje Koncila i bojovna ideološka arbitrarnost, riječju – klerikalizacija.












/////////////////////////////////////////////

NE ISPLATI SE "ZA DOM SPREMNI": Disciplinska komisija NSBiH drakonski kaznila Široki Brijeg za incidente na finalu Kupa


Disciplinska komisija NS/FS BiH pod predsjedavanjem Nermina Kljajića na sjednici održanoj danas u Sarajevu rješavala je disciplinska pitanja iz svoje nadležnosti, te je donijela odluke

Finale Kup-a BiH, revanš utakmica Široki Brijeg - Sarajevo NK „Široki Brijeg“,

 

novčana kazna u iznosu 25.000,00 KM i 7 (sedam) utakmica bez prisustva publike (propusti u organizaciji utakmice, podsticanje mržnje prema drugim licima po osnovu nacije i religije od strane navijača, skandiranje fašističkih slogana, omalovažavanje državne himne, upotreba pirotehničkih sredstava, distribucija alkohola na stadionu);

 

BH Telecom Premijer liga BiH, VIII kolo Sarajevo - Željezničar FK „Sarajevo“,

 

novčana kazna u iznosu 2.500,00 KM (propusti u organizaciji utakmice, upotreba veće količine pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača); FK „Željezničar“, novčana kazna u iznosu 1.500,00 KM (upotreba megafona i pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača);

 

Čelik - Olimpic NK „Čelik“,

 

novčana kazna u iznosu 1.500,00 KM (propusti u organizaciji utakmice, upotreba pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača).
23.05.2017.

NEMA VIZE ZA THOMPSONOVU PARAPOLITIKU

Nema vize za Thompsonovu parapolitiku


Marijan Vogrinec

Autor
23.5.2017. 



Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic



Image result for tudjman i pavelic



Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos
///////////////////////////

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

///////////////////////





Kitarović kroz pjesmu reafirmiše tzv. Herceg-Bosnu

Kitarović kroz pjesmu reafirmiše tzv. Herceg-Bosnu - N1 televizi

....................


//////////////////////////

Nema vize za Thompsonovu parapolitiku

Foto: Emica Elveđi/CROPIX

///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi - koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog - nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma - da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne'š majci!

.................................

Lakonotni „slavuj“ iz Čavoglava s razlogom ne samo ne treba jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“

Marijan Vogrinec

„Domoljubni“ hrvatski lakonotni pjevač Marko Perković Thompson persona je non grata ne samo u nekim gradovima i manjim mjestima u vlastitoj domovini nego i na mnogim pozornicama demokratski respektabilnih europskih zemalja – u Nizozemskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj…, pa od subote i u Sloveniji. Upravo mu je zabranjen već rasprodan subotnji koncert u Mariboru. Navodno zbog sigurnosnih rizika. Policija je objavila da ima spoznaje o tome kako se u gradu na Dravi spremao veliki obračun fanova i protivnika kontroverznog pjevača iz Čavoglava. Dio političke i šire društvene javnosti i u Hrvatskoj i u inozemstvu ne smatra ga – kako se osobno voli predstavljati – domoljubljubom koji bezgranično „ljubi Hrvatsku i hrvatski narod, svoj dom i Boga“, nego politikantskim apologetom proustaštva, naci-fašizma, koji je na tome napravio golemi business te se besramno obogatio širenjem ljute ideološke i međunacionalne mržnje. Meta su mu komunisti i Srbi. Takvog Thompsona ne žele u svojoj sredini.

Thompsonu nije problem na svom koncertu napuniti nogometni stadion fanovima, koji ne razlikuju pjevanje od „glasanja prehlađenog pijanca u podrumu“ (FB-komentator Boris Dimitrovski navodno s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku), ali padaju u trans kada pod svjetlima reflektora na pozornici izroni iz tame Siegfriedov surogat u pripijenoj majici i raskoračen, kamena lica, sijevajući očima nad valovima opčinjenih glava zabije zrakasti ekskalibur ispred sebe. „Za dom…!“ odjekne kao da je netom sama nebeska strijela zaglušno sjevnula na masom, a iz publike vojnički resko, kao jedan: „…spremni!“ Atmosfera, koreografija, ikonografija… slute drugu polovicu 1930-ih u Njemačkoj, predvečerje najcrnjeg poglavlja ljudske povijesti, doba rasnih zakona, arijevštine i „konačnog rješenja“ na što je ustaška paradržava pristala od prvog dana.

Pjevač – po izobrazbi svršeni srednjoškolac ugostiteljske struke – prvi put se pred tv-kamerama pojavio „Bojnom Čavoglave“ na početku Domovinskog rata i munjevito se prometnuo u pravu zvijezdu pretežno (ultra)desničarski, šovinistički i nacionalistički  nabrijane publike. Ne samo u Hrvatskoj nego i među dijasporom u Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji… te europskim zemalja sa znatnijim brojem hrvatskih gastarbajtera i političkih emigranata. Svađalačkim tekstovima svojih pjesama protiv „četnika“ i „komunista“, što na čudan način poistovjećuje s ljubavlju prema hrvatstvu, domovini i Bogu koje će samopozvao braniti, nije mu ravan ni jedan drugi pjevač u RH, kao ni brojem obožavatelja.

Manipulacije povijesnom istinom

E sad, kad susjedima Slovencima padne na um „morska ideja“ zabraniti Thompsonu koncert u svojoj zemlji jer – objasnile su stranke Fronta za Maribor i TRS – „naš grad nema prostora za govor mržnje“ i „njegovi koncerti ispunjeni su uglavnom proustaškom ideologijom i ikonografijom umotanom u patriotizam“. Prethodno su i Austrijanci svoju zabranu Thompsonovog koncerta objasnili riječima: „Sramota je kad bi mrzitelj Židova i Srba u našoj zemlji širio svoju neljudsku ideologiju“. Slovensko no pasaran „slavuju“ iz Čavoglava dogodilo se nekako istodobno s vrlo glasnim otporom dijela austrijskih medija, civilnih udruga i političara hrvatskoj komemoraciji – službeno vjerskoj (sic) – „nedužnim žrtvama partizanskih zločinaca“ na Bleiburškom polju.

Na tom je mjestu britanska vojska 15, svibnja 1945. izručila Titovim partizanima, svojim saveznicima u Drugom svjetskom ratu, više desetaka tisuća ustaša, četnika,  domobrana, bjelogardejaca, ljotićevaca, nedićevaca i inih kvislinga koji su bježali na Zapad kako ne bi odgovarali za jezive ratne i zločine protiv čovječnosti što su ih činili od 1941. do 945. širom bivše Jugoslavije. Dio tog šljama koji za svoje strahovlasti nije sudio ni jednoj uistinu nedužnoj žrtvi – Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima – likvidiran je bez suda na tzv. križnom putu, dio ih je odrobijao izvjesno vrijeme, a najveći broj ih je prošao lišo. Nakon kraćeg vremena istrage pušteni su kući. Još su živi neki svjedoci koji su to iskusili na vlastitoj ili koži svojih bližnjih, prijatelja, poznanika…

Indikativno je, dakle, da je dio rečene austrijske društvene i političke javnosti ocijenio ovih dana komemoraciju na Bleiburškom polju (navodno oko 15.000 ljudi) kao najveći „skup naci-fašista u Europi“. I Thompson se samopozvao pjevati baš u to doba i baš u neposrednoj blizini navodnih masovnih grobnica „nedužnih hrvatskih žrtava partizanskih zločinaca“!? Političko-ideološko-svjetonazorski mainstream u Sloveniji ne dijeli sa službenim Zagrebom i Kaptolom negativno stajalište i figu u džepu kad su posrijedi Drugi svjetski rat, partizanski pokrat pod vodstvom komunista i maršala Tita, tekovine Narodnooslobodilačke borbe, jugoslavenski socijalizam i, osobito, notorna   bedastoća hrvatske političke desnice na čelu s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović da su „svi totalitarizmi isti“ i da je „žrtva žrtva“. Povijesni revizionizam nije u Deželi pustio korijenje kao u RH, a Katolička crkva pod uistinu sekularnim Alpama zna gdje joj je mjesto. U vjerničkim srcima i bogomoljama. I amen.

Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – kojem su desni mediji nedavno sladostrasno audiovizualno dokumentirali kako je početkom Domovinskog rata zdušno puhao u proustaške diple – izrekao istinu o totalitarizmima i žrtvama rata i poraća. „Ubijeni u Jasenovcu i za ustaškog režima 1941.-1945. u tzv. NDH nikom ni za što nisu bile krive, a mnogi ubijeni na Bleiburgu itekako su bili krivi za ubijene u Jasenovcu i širom tzv. NDH“, kazao je Mesić, odavno već žestoki antinaci-antifašist.

Marko Perković Thompson i njegova poslovno maštovita „pjevačka industrija“ već se neko vrijeme medijski prse da „nisu nacisti“ i „ne propagiraju ustašku ideologiju“, već svojom glazbom slave „nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“. I zato „ne razumiju“ zašto im se u pola civilizirane Europe i dijelu vlastite zemlje ne dopušta slaviti tu „čistu, nepomućenu ljubav“ što, jelte, izvire iz najplemenitijih osjećaja, uvjerenja, iz najdubljih dubina srca, uma i duše.  Ni pjevač niti njegova interesno/financijski povezana družba nemaju odgovor na jedno sasvim „blesavo“ pitanje. Zar Thompsonovi podjednako megapopularni kumovi Miroslav Škoro i Mate Bulić svojim lakonotnim uradcima također ne slave „čistu, nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“, kao i prema dragoj, a nitko im nigdje – ne zabranjuje koncerte? Nego baš Thompsonu.

Možda zato što im medijski portal Index.hr nije svojedobno – a nikad ni prije niti poslije – izvukao ništa ni približno slično ustaškoj drndalici „Jasenovac i Gradiška Stara“, gdje se slavi klanje Srba i „Maksove mesare“ (Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika najzloglasnije ustaške klaonice u tzv. NDH, konc-logora u Jasenovcu? A Thompsonu su to pronašli i nikad se nije oprao od sramote do neba. Kako to da nikom, nikad i nigdje na globusu, uključujući zadnji zaselak bogu iza nogu u Bijednoj Našoj, nije palo na um zabraniti koncert Radojke Šverko, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Krunoslava Kiće Slabinca…, pa ni onim jadnicama bez glasa, ali s nešto stasa, koje se s križićima oko vrata, a golosisate/gologuze krevelje na pozornici? A Thompsonu zabranjuju? Pa nije on jedini bez pjevačkog dara, glasa i odgovarajuće glazbene naobrazbe.

To što si je „slavuj“ iz Čavoglava namro izlaskom na javnu scenu i bildanjem statusa zvijezde proustaške desnice, ima svoje ozbiljne posljedice. Jedna je od „božjih kazni“ ta da ga totalitar-ideološki neopterećena javnost ne želi u svojoj sredini. Stihovi u stilu „auto trubi, mi smo domoljubi“, a glazba „na pet nota“ lakoglazbena je konfekcija koja ima prođu među publikom što se, kako reče Edo Majjka u jednom intervjuu Indexu.hr svibnja 2003., koja se „pali na nacionalizam“.

„Ja ne bi mogo živit sam sa sobom kad bi ja znao da je na račun neke moje pjesme neko nekom prijetio, da ja dižem neku mržnju u ljudima“, kazao je tada Edo Maajka o Thompsonovim pjesmama. „Ja bi se presto bavit muzikom. (…) U njegovoj publici ima raje koji su, jebiga, doktori i inteligentni i sve, ali se jednostavno pale na nacionalizam.“ Na nacionalizmu, međutim, ne može se graditi, kamoli opstati nijedna normalna, demokratska država u suvremenom svijetu. Koliko su toga bili svjesni sam predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka iz proustaške emigracije Gojko Šušak kad su već 1990-ih godina dopustili nesmetano klijati to opasno sjeme – prvi u državi, drugi u vojsci – vidi se danas kad se duboko ukorijenilo i raširilo Bijednom Našom. Ta mrzilačka svijest, kultura separacije i netrpeljivosti prema drugima i drukčijim snažna je i prepoznatljiva eksplicitna i neizravna poruka Thompsonove glazbe koja je više od ijedne druge na lakonotnoj pozornici Bijedne Naše komercijalizirala „domoljublje“.

Do te mjere da je Thompson navodno inkasirao 515.000 eura in chas iz HDZ-ovog crnog fonda samo da, pazi sad – ne pjeva ni za jednu političku stranku uoči izbora za Hrvatski sabor u Sanaderovo doba. Dakako, to nije priznao ni kao svjedok na sudu u procesu HDZ-u i njegovu bivšem Šefu Ivi Sanaderu u kriminalnoj aferi Fimi media. Nikad nije uvjerljivo objasnio otkud mu otprilike isto toliko novca za kupnju u to doba raskošnog penthausa u Zagrebu. Zaradio? Malo morgen da se toliko dade zaraditi i od najzagriženijih tisuća fanova, koji su mu dolazili na koncerte ustaški kostimirani, s ustaškim simbolima, parolama i pripadajućim ponašanjem. Pokazujući desnicom visinu kukuruza, npr.

I onda, kaže sada Thompson i zgraža se nad zabranama svojih koncerata, „nisam ja naci-fašist niti je moja publika naci-fašistička“. Trebalo je prošlih godina doći na one njegove derneke u Čavoglavama, kojima je paralelno „komunističkoj“ proslavi u Kninu „slavio“ tzv. dan VRA Oluje, pa vidjeti kakav svijet tamo dolazi (čak i neki ministri, npr. Dragan Primorac), što se pjeva pod šatrama s alkoholom i pečenjem, kakva se ikonografija prakticira, itsl. Nikad mu nije palo na pamet niti je pokušao reći koju s pozornice protiv ekstremnog ponašanja dijela publike, izjasniti se protiv ustaša i njihove ideologije, jer bi tada nefiskalizirana blagajna „domoljubne industrije“ bila kraća za nezanemarivu svotu što odlazi na brendirane kirvajske suvenire, ića i pića.

Država u stanju pripravnosti

Nije samo bleiburško prenemaganje s „nedužnim žrtvama“ i povijesno-revizionističko pretjerivanje – što je s HDZ-ovim povratkom na vlast dobilo službeni blagoslov – uzrok i razlog da je mariborsko no pasaran Marku Perkoviću postalo, vidi vraga, državni problem No. 1 u Bijednoj Našoj. Sve se to događalo neposredno uoči lokalnih izbora u nedjelju 21. svibnja, baš u nezgodnom trenutku kad su ekstremni desničari iz HDZ-ove saborske većine Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović odlučili ići svojim putem. Plenkoviću su pokazali srednji prst, gnušajući se njegove u lipnju moguće nove vlade sa SDSS-om Milorada Pupovca, HNS-om Ivana Vrdoljaka i, nije isključeno, HSS-om Krešimira Beljka koji je sada armiran uz SDP.

Na Thompsonovoj službenoj mrežnoj stranici osvanula je oštra prozivka najviših državnih dužnosnika: što su poduzeli diplomatskim i drugim kanalima u Sloveniji da se poništi zabrana koncerta u Mariboru? Gotovo svi važniji medijim ustupili su udarni prostor „slavuju“ iz Čavoglava, koji se rezolutno, von oben otresao na sve koji ga osporavaju, ne libeći se skresati u tv-oko: uz koga su i za što su premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, „zar dopuštaju da mi se uskraćuje osnovno ljudsko pravo na rad“? I, gdje Thompson okom, ovih dvoje – skokom. Jer, vlast je itekakva slast. Nije zanemariti Thompsonove fanove na biralištima. Ma koliko ih je zanemariv broj u odnosu na oko 3,8 milijuna građana RH s pravom glasa.

Premijer Plenković je samo koji sat nakon Thompsonovog pitanja „za zdravlje“ izjavio medijima da je zatražio od hrvatske veleposlanice u Ljubljani „da ispita“ što se zbilo u Mariboru i „odmah me izvijesti“. Gotovo istodobno se oglasila i Grabar-Kitarović, kojoj je više od ikog u državi stalo biti na vlasti, neukusno glumatati „državnicu“ koja tri četvrtine radnog vremena provodi na beskorisnim, skupim inozemnim putovanjima o trošku poreznih obveznika. Ona je, objavila je, „višekratno razgovarala sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom“. Naravno, s rezultatom – uništa. Jer, „kolega Pahor“ ne dijeli ni približno ideološko-svjetonazorske „vrijednosti“ što ih nekontrolirano/napadno promiče „kolegica Grabar-Kitarović“. Kulturno je odbio njezinu intervenciju.

„Predsjednica je razgovarala sa svojim slovenskim kolegom prošlih dana i prenijela mu svoje mišljenje da je glazba tu da spaja ljude, a zabrane su kontraproduktivne“, pojasnio je njezin glasnogovornik Luka Đurić televiziji N1 Hrvatska. Predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez, objavio je glavni dnevni list Delo, smatra kao i predstavnici niza političkih stranaka, udruga, inicijativa i državnih dužnosnika da je Thompson nepoželjan u Sloveniji budući da svojim pjesmama „ne spaja ljude“, već  „se radi o pjevaču koji širi mržnju te rehabilitira tzv. NDH i ustaški pokret“.

U RH su se u Thompsonovu korist javile i neke udruge, pa i njegov ekskluzivni izdavač Croatia Records, a rigidni (ultra)desni mediji su upravo eksplodirali napadima na „komunističku Sloveniju“ i njezine političke prvake. Nijedan među njima nije bio ravan ekstremističkom tv-agitpropu „Bujici“ na lokalnom Z1 formatu notornog Velimira Bujanca, gdje mu je po valjda već milijunti put bio gost osuđeni slovenski kriminalac i samozvani „istraživač komunističkih zločina“ Roman Leljak. Njih dvojica su se zbog zabrane Thompsonovog koncerta u Mariboru naizmjenično nabacivali najsmrdljivijim blatom na bivše, sadašnje i možda buduće slovenske političare, osim oporbenjaka Janeza Janše, koji podržava Thompsona u njegovom proustašluku, pa je pristrano intonirao svoj intervju „Bujici“.

Združeno plakanje premreženo prijetnjama i objedama začinjeno je na kraju videom s maturantske Norijade u Zagrebu, gdje je navodno – „ali mladež se ne da prevariti“, zaključio je Bujanec – skupina maturanata Obrtničke srednje škole sa Selske ceste i Drvodjeljske sa Savske iz inata pjevala Thompsonove pjesme te uzdignute desnice skandirala ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Jest da se u kakofoniji graje više tisuća djevojaka i mladića nije čulo što tko pjeva, viče i gdje je kome ruka, ali važno da je lik iz „Bujice“ pokušao uvjeriti svoje šovinistički zadrte gledatelje u samoobmanu kako se „mladež ne da prevariti“. Mo’š mislit’! Skora će budućnost, po svoj prilici, pokazati tko je, zašto, kako i koliko uistinu prevario mladež koja ravno s vjeronauka juriša na nogometne stadione i Thompsonove koncerte dernjati se „Ubij, ubij, ubij Srbina!“ i „Za dom spremni“. Pokazat će se i za što su uistinu spremni kad im se glave ohlade.

Ista ta državna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, teško ovisna o rasipanju ono malo novca poreznih obveznika na beskorisna putovanja u inozemstvo, što se vežu jedno na drugo bez reda i smisla, povela je svitu državnih dužnosnika s oko 800 pripadnika HV-a, policije, branitelja i obitelji na vojno hodočašće u Lourdes, gdje su se – neukusno zagrljeni i razvaljenih vilica dali snimiti kako prkosno pjevaju poznatu Thompsonovu pjesmu po čijim su stihovima Hercegovina (BiH), Dalmacija, Istra i Slavonija u istoj državi. Velikoj Hrvatskoj, koja je i dalje nedosanjani san svih desnih rigida u hrvatskom društvu, uključujući Katoličku crkvu.

Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi – koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog – nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma – da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne’š majci!

Cijenjeni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić ironično ju je podčkaljio već u naslovu svog uratka: „Glazba uistinu spaja ljude, ali ne kada pjeva Tkompson. Ni na jednom njegovom koncertu nije se pojavio netko sa zastvom duginih boja“. Istina. A neće se ni pojaviti. Što bi tamo imao tražiti? „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, ispravno primjećuje Pavičić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilina konjica, nije razrješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.

Kolinda Grabar-Kitarović je – ukratko – političarka bez sadržaja, paradigma praznog populizma. (…) Dugi je popis muzičara koji – eto – ‘spajaju ljude’. Spajaju ih i sofisticirani umjetnici i najcrnji kičeri. Spajaju ih Severina i Rozga, i Balašević i Gibonni, spajaju ih Sandra Afrika, Goga Sekulić i Ministarke, spajaju ih Stefan Milenković i Petrit Çeku, spajaju ih Rundek i Mile Kekin, spaja ih čak i Justin Bieber. No, postoji – eto – jedan muzičar kojem začudo ta stvar sa spajanjem nikako ne uspijeva. A taj je muzičar Marko Perković Thompson.“

Estradnjak isključivanja

Muzičar je to koji razdvaja. Žešće od Milanovićeve predizborne crvene krpe za HDZ-ove kokošare „ili mi ili oni“, što je samo loša parafraza mostarskog intelektualca iz Srbobrana 1902. – „do istrage vaše ili naše“. Thompsonov glazbeni stil je „smjesa Bregovićevog pastirskog rocka, makedonskog folklora i hard rocka“, tvrdi kolumnist, svojevrstan „jugovićki esperanto koji je ujedinjavao jugoslavensku provinciju“ te kao takav bio popularan od Vardara pa do Triglava. I dalje je, ali ne u Thompsonovoj samoreklamirajućoj izvedbi što se svela na političko i ljudsko – isključivanje.

„Tekstovi, muzika, scenski rekvizitarij i koncertno iskustvo Perkovića Thompsona funkcionirali su kao latentni ideološki tekst koji je afirmirao Mi, a to Mi bila je ideja Pravih Hrvata – dakle, nacionalista, s jakim uporištem u klerikalnoj ideologiji, s moralnim osloncem u Vojujućoj Crkvi i i kulturnoj tradiciji Triplex Confiniuma na kojem je Tuđa Vjera ujedno uvijek i Tuđa Nacija, a tuđa nacija, u osnovi, neprijatelj“, ističe Jurica Pavičić. „A upravo onako kako je samolegitimirao dominantnu predodžbu Pravog Hrvata, Thompson je muzikom i tekstom i isključivao. Isključivao je Druge, a ti su drugi bili – just name it: Srbi, nehrvati, komunjare, ateisti, Jugoslaveni, urbani rasisti, orjunaši… (…) I zato Marko Perković Thompson – za razliku od Goge ili Rozge – nije nikad bio ‘glazbenik koji spaja ljude’. Cijeli atrakcijski potencijal njegovog parapolitičkog rocka sastoji se u tome da ljude razdvaja: razdvaja na Nas i Njih.“

A takvi estradnjaci ne samo ne trebaju jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“.

















23.05.2017.

BOJKOTIRANjE ANTIFAŠIZMA

Bojkotiranje antifašizma


Marinko Čulić

Autor
21.5.2017. 



Bojkotiranje antifašizma

///////////////////////

Nakon što je hrvatski državni vrh bojkotirao nedavni Dan pobjede nad fašizmom, koji je obilježio čak i nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige. Ako se ne dogodi zaokret, do tog će ispadanja i doći

Neobična, pomalo nestvarna vijest stigla je ovih dana iz Austrije. Dvadesetak tamošnjih antifašističkih organizacija zatražilo je od regionalnih, koruških vlasti da preispita dozvolu za održavanje komemoracije na Bleiburgu. Ne, nisu za to da se komemoracija zabrani, ali jesu da se onemogući da se ona i dalje pretvara u revizionističku demonstraciju ustašonostalgije, uz konstataciju da je riječ o najvećem skupu radikalne, profašističke desnice u Evropi. Najprije što te ovdje iznenadi jest da u Austriji uopće postoji toliko organizacija eksplicitno antifašističkog usmjerenja, iako, naravno, sve političke asocijacije, ukoliko nisu nacifašističke, i ne mogu biti drugo nego antifašističke. Ima tu još nešto. Nekako se podrazumijeva da će ovakve organizacije masovnije niknuti na tlu djelatnog povijesnog antifašizma, preciznije u onim zemljama u kojima je polovicom prošlog stoljeća postojao snažan i organiziran otpor nacizmu i fašizmu, a toga u Austriji, budimo otvoreni, nije bilo. Bilo ga je, međutim, itekako u Hrvatskoj, gdje je partizanski antifašistički pokret, unutar šireg jugoslavenskog, bio jedan od najsnažnijih, usto i idejno najplodotvornijih u Evropi i svijetu.

I tu imaš novi paradoks. Zahtjev da se sankcionira ustaški predznak blajburške komemoracije, što je najzrelije što se dosad o tome čulo, došao je iz Austrije, gluhog mjesta u povijesti evropskog antifašizma, a ne iz Hrvatske koja je u tom pogledu bila itekako glasna, a najviše je se i tiče. Još gore, kod nas upravo traje velika evakuacija, bolje reći bježanija s ključnih toponima antifašističke borbe, što je počelo s onim mizernim izbjegavanjem predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se pojavi na službenoj komemoraciji u Jasenovcu. A zatim je ovih dana intenzivirano i, što drugo reći, smišljeno produbljeno odlukom gotovo kompletnog državnog vrha da bojkotiraju Dan pobjede u organizaciji hrvatske antifašističke organizacije. Premijer Andrej Plenković ispričao se drugim obavezama i ondje poslao izaslanika nedostojno niskog ranga (saborski zastupnik Jasen Mesić), dok Grabar Kitarović i predsjednik Sabora Gordan Jandroković nisu napravili ni toliko. Naravno, Jandroković se nekoliko dana poslije uredno pojavio na Bleiburgu i premda svevremeni Njonjo tu nije imao izbora – Tomislav Karamarko vratio je pokroviteljstvo nad komemoracijom Saboru, a Plenković nema petlje to promijeniti – ključni zaključak nameće se neovisno o tome.

Na simboličkoj mapi hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću Bleiburg se učvršćuje kao središnje mjesto u kolektivnoj nacionalnoj memoriji i još više kao središnja obljetnica u državnom protokolu. A istodobno otpada Jasenovac, otpada Brezovica, otpada Jadovno, Topusko, Dotrščina… Ukratko, otpada sve što je u vezi s žrtvama nacističkog i ustaškog režima i antifašističkim otporom koji je tom režimu pružen. Koliko god bilo jasno da je jedino taj otpor osigurao Hrvatskoj priključak naprednom, civiliziranom svijetu. U tom duhu govorio je i Jandroković na Bleiburgu. Osudio je, kako reče, zločin na ovome polju kao jedan od najvećih u hrvatskoj povijesti, podvlačeći da je taj zločin bio najdublje zakopana tajna komunističkih vlasti. Ali zatim je i sam zatajio da blajburški zločin nije pao s neba, nego mu je prethodio puno veći zločin u Jasenovcu, Jadovnom i drugdje što, naravno, ne opravdava onaj prvi, ali se bez njega ne može ni razumjeti. Uostalom, baš takvo mjerilo prevladava u objašnjavanju hrvatskih zločina u ratovima 1991. – 1995., koje su hrvatske vlasti dugo nijekale, a kada su ih odlučile priznati, učinile su to uz obavezni dodatak da su počinjeni u obrambenom domovinskom ratu, tj. nakon što se dogodila srpska agresija na Hrvatsku.

Zato ono što je predsjednik Sabora govorio na Bleiburgu ne doseže ni do gležnja antologijskoj rečenici antifašističkog publicista Zvonka Ivankovića Vonte, koji je svojedobno zapisao da nitko od jasenovačkih žrtava nije kriv za Bleiburg, ali je među blajburškim žrtvama itekako bilo onih koji su krivi za Jasenovac. To je naprosto neodvojivi, još više suštinski dio istine o onome što se 1945. dogodilo na Bleiburgu, i s tim se jednostavno ne može polemizirati. Druga je stvar što je i ovakav Jandrokovićev govor naljutio jednu od vedeta radikalne, proustaške desnice, Brunu Esih, koja je, zabilježeno je, demonstrativno odbila slušati predsjednika Sabora, valjda rasrđena njegovom osudom zločina svih totalitarnih režima. A ako je ovogodišnja blajburška komemoracija donijela nešto dobro, to je baš to. Dosad je spomenuta osuda svih totalitarizama služila kao paravan iza kojeg se skrivalo odbijanje suočavanja sa zločinačkom suštinom Pavelićeve NDH, a sada se, evo, prvi put pojavio netko tko te zločine ne samo što relativizira, nego ih i uzima u zaštitu. Doduše, Esih, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović i slični to još ne rade sasvim otvoreno, ali ako im čitaš s usana, nema sumnje, to je upravo to.

Koliko god može zvučati presmiono, to je dugoročno dobro za ovu zemlju. Najzad se pojavio netko relativno relevantan tko se pozicionirao desnije od HDZ-a, i to u idealnom trenutku, pred lokalne izbore (Zagreb), i moram priznati da čak priželjkujem da ova opcija ne bude na biralištima potučena, nego da ostvari ograničen uspjeh. Očito je, naime, da Plenković nije pokazao kuražu ispuniti obećanje da će HDZ usidriti u okvir uljuđenog desnog centra, jer nije mogao kontrolirati desne radikale unutar stranke, ili ih je sankcionirao tek nakon što su mu oni pružili jak, prejak povod. Sada su se ti radikali sami maknuli od HDZ-a, pa on i ne htijući zauzima obećanu poziciju centra, ili se barem treba nadati da ispadi tipa napada Milijana Brkića na nacionalne manjine neće postaviti novu zapreku tome. Ako se ta nada ispuni, možda ima mjesta za još jednu, a to je da se Hrvatska privede u red zemalja iz kojih više ne dolaze vijesti o neprekinutim revizionistički svinjarijama koje gledamo posljednjih dana. Naravno, ostaje otvoreno je li to uopće moguće, jer je najprije puzajuća, a onda i sve otvorenija fašizacija naprosto postala brend, neusporediv s bilo kime u Evropi, pa i u regiji, uključujući Srbiju.

Ondje je proces fašizacije, preciznije refašizacije, također postigao blistave rezultate, tako da optužbe kojima se posljednjih mjeseci i godina otamo gađa po Hrvatskoj zvuče u najmanju ruku samoironično. Ali čak se i tamo predsjednik države, kao nedavno nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, uključuje u obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, koji je, rekosmo, hrvatski državni vrh bojkotirao, tako da ostaje jedino ovako zaključiti. Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige i ako ne dođe do zaokreta, bogami će iz nje i ispasti.


///////////////////////

Jedinstvena perverzija : Suludo luksuzni pokloni kojima je saudijski kralj obasuo Trumpa ostavit će vas bez teksta !

Libanonski list Addiyar jedan je u nizu onih koji su se osvrnuli na posjet američkog predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji. Prema pisanju ovog lista saudijski kralj Trumpa je bogato darivao. Vrijednost darova kojima [...

///////////////////////////

 

/////////////////////////////

/////////////////////////////
//////////////////////////////////////////

ODLAZAK JAMESA BONDA: Preminuo slavni britanski glumac sir Roger Moore (VIDEO)

Svalni glumac ostaće upamćen po ulozi tajnog agenta 007

ODLAZAK JAMESA  BONDA: Preminuo slavni britanski glumac sir Roger Moore (VIDEO)

Legendarni glumac Roger Moore koji je utjelovio Jamesa Bonda preminuo je u 89. godini, javlja britanski Independent.

 

U priopćenju objavljenom na glumčevoj službenoj stranici na društvenim mrežama stoji da je preminuo u Švicarskoj nakon "kratke, ali hrabre bitke s rakom".

 

Rođen je u Londonu kao sin policajca i kućanice. Za vrijeme Drugog svjetskog rata evakuiran je u Devon gdje pohađa školu, a potom univerzitet  na sjeveru Engleske. Ubrzo nakon kraja rata pozvan je u vojsku gdje je dostigao čin kapetana, te je služeći u Royal Army Service Corps, zapovijedao manjom bazom u zapadnoj Njemačkoj.  Kratko prijeratno pohađanje Kraljevske Akademije Dramskih Umjetnosti (Royal Academy of Dramatic Art) dovode ga već 1940-ih  do manjih uloga na filmu.  Radio je kao fotomodel i glumac na televiziji. U to doba potpisuje ugovor sa MGM-om ali uspjeh postiže televizijskim serijama Ivanhoe, (1958.-1959.), The Alaskans (1959.-1960.) i Maverick (1959.-1961.).

 

 

Svjetsku slavu postiže ulogom pustolova Simona Templara glavnog lika iz serijala Svetac (1961.–1969.), jednog od najdugovječnijih na britanskoj televiziji. Nakon dvije uloge na filmovima, Crossplot (1969.) i The Man Who Haunted Himself (1970.), vraća se televiziji u vrlo uspješnom serijalu The Persuaders! (1971.-1972.), koji ga čini i najbolje plaćenim televizijskim glumcem na svijetu.

 

Iako postoje teorije da je Roger Moore uzet u obzir kao mogući James Bond još 1962., te da je bio prvi izbor  za tu ulogu, prvi službeni kontakti sa produkcijom serijala o britanskom tajnom agentu datiraju u 1967., dok je prvi film Živi i pusti umrijeti snimio 1973.. godine. Glavna uloga u još šest filmova iz serijala; Čovjek sa zlatnim pištoljem (1974.), Špijun koji me volio (1977.), Operacija Svemir (1979.), Samo za tvoje oči (1981.), Octopussy (1983.) i Pogled na ubojstvo (1985.), snimljenih u periodu od 12 godina, donose mu izvanrednu svjetsku popularnost, ali i kritike da je lik Jamesa Bonda previše izvrgnuo parodiji.

 

Unatoč tome smatra se zajedno s Seanom Conneriyem jednim od najboljih interpretatora te uloge. U to vrijeme također glumi i u drugim, najčešće ratnim ili avanturističkim filmovima kao Zlato (1974.), Divlje guske (1977.) i Morski vukovi (1980.). Nakon povlačenja iz serijala o Jamesu Bondu rijeđe glumi na filmu i uglavnom se posvećuje humanitarnom radu.

 

 

23.05.2017.

RADOVANOV POVIK IZ TAMNICE: KAD UBICA KAŽE DA VAS BOLI...

Radovanov Povik iz tamnice: kad ubica kaže da Vas boli…

Goran Sarić

Autor
21.5.2017. 



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Foto: Profimedia/AFP



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for slobodan milosevic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

Getty Images

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 

Izdvajamo

  • A ako to baš nikako niste u stanju, preporučujem vam jednosmjernu kartu do zatvora u Ševeningenu. Do Radovana, na jednu “porciju” tihovanja.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
.................................

Sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše

Dugo već nisam pisao o srpskom šovinizmu. Jer, šta se o tome više ima reći? Iste stare tlapnje i planovi, mračne ideje, tašne-mašne-i-za-vlastiti-konto-zabrinuta-lica… Ništa novo pod kapom balkanskom!

Bolje nam je, mislim, s vremena na vrijeme svima malo zašutjeti. Možda se tako, u gluhoj tišini, poneko od tih vječitih podstrekača vatre i dozove pameti.

Ali zalud. Zaljubili se Srbi u sirotog Domanovića, koji onomad sigurno nije imao pojma u šta će se sve ovo izroditi, i ta ih strast nikako ne popušta. Jedino oni na pravom putu. Ne idu, nego lete.  Veći pravoslavci od patrijarha…

Iz sličnih razloga slabo pratim i zbivanja u Hrvatskoj, duboko zaglibljenoj u HDZ-ijaciji i kolindizaciji Lijepe njihove.

Ali Bosnu i Hercegovinu pratim. Njoj stalno “dahćem za vratom”. To je ipak uži zavičaj. Mada i tamo, uglavnom – ista meta, isto odstojanje. Zato mi se valjda i ne da da se latim pera i pišem o svim tim opskurnim tipovima, majstorima balkanske kvadrature kruga. Mnogi od njih, uz to, sa debelim zatvorskim dosjeima.

No, prošle me je sedmice nešto od tog mraka ipak jače barnulo, i primoralo da sjednem za laptop.

Prijatelj mi poslao vijest o jednom neobičnom akademskom-umjetničkom  “prelu” u Banja Luci. Tamo se, u velikom amfiteatru Pravnog fakulteta, okupila mlada intelektualna elita. Student do studenta, akademac do akademca, sve sa profama, da  odgledaju jedan neobičan film.

Radi se o dugometražnom dokumentarcu režisera Dragana Elčića „Radovan – povik iz tamnice“. Pretpremijera ovog “važnog” uratka bila je već prije mjesec dana, i to – a gdje bi drugo? – do na Nemanjinom Mećavniku, a svečana premijera nešto kasnije, u beogradskom Sava centru.

Film prikazan u amfiteatru banjolučkog Pravnog fakulteta, i to, pazite! u organizaciji Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Prema režiserovim riječima, “…osnova za film su Karadžićeve bilješke iz haškog zatvora i sudnice a film se bavi i njegovim višegodišnjim skrivanjem, nakon raspisivanja potjernice Međunarodnog suda pravde, koje je okončano hapšenjem 2008. u Beogradu. Radovana Karadžića u filmu igra glumac Ljubivoje Tadić. […] Režiser vjeruje da će njegov dokumentarni film […] biti “svjetska priča i da će gledaoci kroz njega moći na objektivan način (podvukao GS) da sagledaju  ličnost Karadžića, ali i vrijeme koje ga je istaklo u prvi plan.”

“Objektivna” osnova je, dakle, “iscurila” direktno iz pera hapšenika, dr. Karadžića! Iliti, ako vam je tako milije i draže, Raše Dabića, u kasnijoj karijeri poznatog budopsihoterapeuta, specijalizovanog u originalnoj tehnici “tihovanja”.

(Kad bi mrtva usta mogla govoriti… O njegovom “tihovanju” najbolje bi moglo posvjedočiti one hiljade Srebreničana, koje je, heroj poslije bitke, preko svojim izvođačima krvavih radova”, u julu 1995. godine zanavijek utišao. I time, tuđom krvlju, “naučno” dokazao da više ne možemo živjeti zajedno. Kad ubica kaže da vas boli…)

Skoro svi mediji u Srbiji, a, valjda, sve i jedan mainstream u Šumskoj su s pažnjom i oduševljenjem upratili banjolučku premijeru ovog “velikog kulturnog događaja”.

Ne, ni traga kritičkom odmaku, niti nezgodnim pitanjima. Ona su rezervisana za manje, nezavisne sajtove. A njih, zna se, “niko ne čita”.

Ali zato čitaju – doduše, sasvim druge stvari – mladi pravnici. I, eto, gledaju. Istoriju. I to u verziji Velikog, bezbeli, nepravedno osuđenog Vođe. Pa, nakon frenetičnog aplauza, bez zadrške poručuju vaskolikom “nepravednom svijetu”: “Jesmo, takvi smo. I još smo gori!”

Skandalozno? Možda. Ali ne i iznenađujuće, pošto znamo atmosferu u Republici Šumskoj, pa i među studentima. Ali ovo je ipak malo previše. Što bi rekao pokojni Mladen Delić: “Pa ljudi, je li to moguće?!” Pazite, ovdje se radi o studentima pravnog fakulteta! Oni ovdje, javno i otvoreno, brane pred Međunarodnim sudom pravde suđenog i osuđenog ratnog zločinca! Da su u pitanju neki budući akademci, neke druge, ma bilo koje struke i usmerenja, ni po jada. Ali, ovdje se radi o budućim sudijama, advokatima, tužiocima… Najmanje što možete očekivati od njih je da poštuju, i ne komentarišu odluke suda. Ako to nisu u stanju, koga će oni sami, kad se dočepaju diploma, ikada moći vjerodostojno zastupati?

To bi vam, kad ih vidite ovako zajapurene u odbrani neodbranjivog,  bilo kao kad bi mesaru dali da na vama izvrši tešku operaciju srca.

A sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše.

A ako to baš nikako niste u stanju, preporučujem vam jednosmjernu kartu do zatvora u Ševeningenu. Do Radovana, na jednu “porciju” tihovanja.









Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47768301

Powered by Blogger.ba