Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

22.05.2017.

INTELEKTUALCI NA VISINI POVIJESNOG ZADATKA

Intelektualci na visini povijesnog zadatka


Vinko Grgurev, prof.

Autor
22.5.2017. 




Image result for VINKO GRGUREV

/////////////////////////////

Izdvajamo

  • Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

...............................

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.

Pojedini vremenski segmenti od Drugoga svjetskog rata nadalje bili su – ovisno o sveukupnim svjetskim okolnostima – poprilično različiti, dapače, u nekim osobinama divergentni. Bilo je mnogih reformi, štoviše, o nekima se govorilo kako su revolucionarne.

Unatoč usponima i padovima, imaginarij, kao povijesno-politički polog, bio je konstantan. Nije zahtijevala, barem ne otvoreno, njegovu detronizaciju ni jedna strana u međusobnim prijeporima, štoviše, pozivala se na njih, kao mjeru.

Sukladno ostalom svijetu, na prijelomu osamdesetih/devedesetih godina, dogodio se tektonski prijelom. Paradigma koja se uvriježila, kao osebujna legitimacija, nakon Drugog svjetskog rata, nije dovedena ni u pitanje, da se o njoj raspravlja, u liberalnijoj atmosferi i s više kritičkog potencijala, radi otkrivanja domašaja zatomljenih ideja koje bi bile osobito značajne u razrješavanju nepovoljnosti i kročenju u optimalnu društveno-političku budućnost – nego je bila podvrgnuta dijaboličnim “kvalifikacijama” ili/i okultaciji.

To je bio u području filozofije marksizam. Nije bilo riječi o tome bi li on mogao biti inspirativan i mjerodavan u otkrivanju razloga postojećih teškoća i misaona snaga njihova nadilaženja, nego mu se pripisivala i pripisuje svaka krivnja za njihov nastanak ili totalna nerelevantnost za bilo koji povijesni poduhvat.

Sintagma “tranzicija iz socijalizma u demokraciju” krilatica je odgovarajućeg pokreta, u to vrijeme, diljem, prije svega, istočnoeuropskih zemalja, pa je socijalizam diskreditiran kao (tobožnje) bitno obilježje njihovih destruiranih politika. Nije se pritom raspravljalo o biti socijalizma koji se bez kritičkih riječi (pretenciozno) poistovjećivao s bitnim otklonima od socijalizma – u staljinizmu.

Promiče se prijelaz socijalizma u demokraciju premda je stotinjak godina prije te nelogičnosti proklamirala Rosa Luxemburg kako je demokracija bitan uvjet konstituiranja socijalizma u kojem, stoga, demokracija može eksplicirati vlastitu bit.

Zatajivanjem marksističke filozofije nije moguće ni znanje ni razumijevanje te misli novokantovskog marksizma, pa pritom nema ni temelja za mogućnost sinteze demokracije i socijalizma u samoupravljanju.

Samoupravljanje je kao “jugoslavenska izmišljotina” ozloglašeno do indignacije premda je, kao ideja, nastala u putanji radničkoga pokreta na temelju europskog građanskog mišljenja.

Samoupravljanje – u pojmovima selfgovernment, Selbstbestimmung, autogestion,… – ugledna je tema (i) na američkim te europskim sveučilištima.

Novokomponiranoj inteligenciji zacijelo nije poznato da je samoupravljanje, u razotkrivanju ograničenosti demokracije u njezinu tradicionalnom obliku i iskazivanje kako ona do punog izražaja dolazi u neposrednoj komunikaciji građana sa zastupnicima i da se provodi, prije svega, u proizvodnim organizacijama, u tendenciji da se upravlja viškom vrijednosti, plauzibilna tema u “razvijenim demokracijama”.

Politiku nesvrstanosti zamislili su između dvaju svjetskih ratova antikolonijalistički ideolozi i političari. Konstituirao se kao opozicija vojnopolitičkim blokovima kojih sučeljavanje završava u (prijetnji) ratnim sukobima.

Premda su državno-politička autonomija i miroljubiva koegzistencija načelna polazišta i svrha politike nesvrstanosti, ona je, ipak, nerijetko dolazila u proturječnost sa svojom bitnom orijentacijom. Unatoč posustalosti u posljednje vrijeme, ta politika je, po svojoj koncepciji, načelna mogućnost alternativne globalizacije. Povodom Prve konferencije neangažiranih (nesvrstanih) zemalja u Beogradu 1961. godine izjavili su eminentni svjetski intelektualci, kao Russell i Sartre, da je ta svjetska politička upravljenost savjest čovječanstva.

Teoriji povijesne promocije naroda u naciju proturječi ozloglašavanje jugoslavenstva koje je tobože nametnuto Hrvatima da se priguši njihov identitet. Narod se konstituira kao nacija u odgovoru na pitanje o vlastitoj specifičnosti u svojem najbližem rodnom pojmu.

Pojmovi ilirstvo i jugoslavenstvo bili su neophodni u nacionalnom osvješćivanju (ne samo) hrvatskog naroda, naime, da se u odnosu spram drugih otkrije posebnost (identičnost sa samim sobom) hrvatstva i da se pritom utvrde načela primjerene komunikacije s drugima.

Ozloglašavanje srpstva u nekih Hrvata i hrvatstva u nekih Srba svjedoči o prividnoj potvrdi nacionalne identičnosti. Doživljavanjem drugoga kao objekta vlastite pretencioznosti svodi se samoga sebe na objekt (ekspanzije drugoga).

Pojmovi jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo, europejstvo,… formalno su jednaki.

Njihova legitimacija nije u njima samima, jer nijedna nacija (ni transnacionalna kategorija) nije sama po sebi ni dobra ni loša, nego jest onakva kakva se potvrdi u komuniciranju s drugima (jer je odnos prema sebi refleksija odnosa prema drugima). Povijesni prosperitet nacije moguć je u ravnopravnosti i solidarnosti s drugim nacijama.

Antikomunistička kampanja devedesetih godina dovela je do shizofrene situacije. Isti diskreditiraju Narodnooslobodilački pokret i tvrde da su Hrvati bili među prvim antifašistima u Europi. Koji je pokret u Hrvatskoj bio protiv fašizma?

Uklanjanje gradskih toponima i naziva institucija po narodnim herojima, makar bila riječ o onima koji se nisu imali prilike istaknuti u “komunističkom totalitarizmu” jer su poginuli na samom početku rata, postavilo je pitanje o temelju NOP-a ako su njegovi čelni ljudi prokazani najgorim blasfemijama. Pohvalu su dobili oni koji su bili stigmatizirani kao disidenti u “starom režimu” (!?).

Ako se krivnja za sav kineski mortalitet može pripisati Mao Zedongu, pa je on prvi na “nekrofilnoj” listi stanovitog historičara, onda je slavodobitno pozivanje bulumente hrvatskih “domoljubnih” publicista i političara na njegovu “statistiku” što je Josipa Broza Tita stavio na sedmo-osmo-deveto mjesto ustupak velikosrpskom insinuiranju da su Hrvati “genocidan narod”.

Logička konstrukcija broj jedan: ako je Tito, koji je, po nacionalnosti, bez sumnje, Hrvat, kriv za smrt, u amplitudi od pola milijuna do više od milijuna, gotovo samih Hrvata, kojih sveukupno nije ni za četvrt nekog kineskog megalopolisa, onda od Hrvata nitko ne može ni ostati živ, pa ni oni sami. Pobogu, sam pojedinac ne može ni tehnički dokrajčivati, ni vlastiti narod, bez podrške u njemu.

Logička konstrukcija broj dva: ako su Hrvati genocidan narod, a Srbi su se, kao i Hrvati, nacionalno konstituirali na zajedničkom južnoslavenskom supstratu, onda sve što vrijedi za Hrvate, reflektira se i na Srbe, pa su i oni, kao i Hrvati, kako proizlazi iz naklapanja njihovih “patriota”, također “genocidan narod”.

Budući da su za svoje prošle i sadašnje nedaće optuživanja najbližih naroda “teorijama” o njihovoj “genocidnosti” doista dovela do genocidnosti u njihovim političkim odnosima, pokazala se prijeka potreba da se raskrinkaju motivi koji su ih doveli do takve pogubne komunikacije i, naposljetku, do oružanoga sukoba.

Diskreditiranje marksističkih mislitelja, političara i državnika (s izuzetkom disidenata!?) – od Marxa do Luxemburgove i Lukácsa, od Lenjina do Dimitrova i Tita - te povijesnih događaja: Oktobarske revolucije, Pariške komune, pa, uostalom, i Francuske revolucije – svjedoči o osobitoj nakani, u europskim razmjerima, da se bez razlike dijabolizira sve što je lijevog povijesno-političkog imprimatura.

Zbog osjećaja klonulosti da bilo što bude moguće učiniti protiv postojeće ideološko-političke struje ili zbog poslovičnog konformizma nema niti je bilo dovoljno snažne opozicije pretencioznom ozloglašavanju onoga što bi trebalo biti predmet kritičkog preispitivanja.

Međutim, bilo je i još uvijek ima intelektualaca koji su se pokazali i pokazuju se da su na visini povijesnog zadatka. Među njima je Saša Blagus.

***

Onomastika otkriva osjetljive povijesno-političke probleme. Blagus raspravlja o uzroku i dosegu promjene naziva Ulice prosinačkih žrtava u Zagrebu. Zbog čega je uklonjen spomen na šesnaest (dvojica su umaknula) hrvatskih intelektualaca koje je ustaška vlast osudila na smrt i objesila 19./20. prosinca 1943. godine u Dubravi? Pomaknut je u zapećak spomenik prosinačkim žrtvama koji je 1961. godine izradio Dušan Džamonja, te je uklonjen obelisk s imenima žrtava. Razlog takvog čina u istočnoj zagrebačkoj četvrti Dubravi i drugdje, diljem Hrvatske, i ne samo nje, dapače, u svim “tranzicijskim” zemljama, bio je, na području simbolike – diskreditiranje antifašizma.

Kako pritom nije bilo riječi ni o tome da su neke kategorije imena prenaglašene ni o tome kako su neke zapostavljene, pa da bi omjer trebao biti ujednačen, nego se krenulo en bloc na uklanjanje imena antifašističkih predvodnika, onda se može zaključiti da je namjera bila sasvim promišljena.

Kako se antifašizam temelji na potvrdi čovjekove individualnosti, slobode i solidarne komunikacije s drugim pojedincima, napad na antifašizam je, zapravo, atak na njegove vrijednosti, jamačno, i ustupak onome što je suprotno tome: nacionalni fundamentalizam.

On je bio i, štoviše, jest ideološko-politički placet za diskreditaciju i eksterminaciju drugih naroda, ali, i svođenje vlastitoga naroda na masu. Podrijetlo i svrha takva odnosa, u kojem je motiv sukoba među nacionalnostima i ne samo među njima, jesu klasni odnosi i tendencija da se oni prihvate kao razlog društvenoga konstituiranja.

U tom je sklopu tendencija poistovjećivanja komunizma i fašizma.

Budući da su komunizam i fašizam (nacizam) oprečni pojmovi, logično je da jedan od njih može biti “totalitaran” a da drugi to nije.

Komunizam nadilazi klasne odnose u upravljenosti prema ideji da je svaki čovjek u biti slobodan što se tiče načelnog polazišta u ozbiljavanju i iskazivanju svojih osobitosti.

Eminentni filozofi isticali su i ističu da komunizam nije režim, pogotovo nije totalitaran, nego je, štoviše, ideja po kojoj se mjerodavno oblikuje ljudska zajednica i spram koje se kritički premjeravaju njezini dosezi.

Komunizam je oprečan fašizmu (nacizmu) koji etablira, kao princip, neprijepornost klasnih odnosa i egzistenciju čovjeka kao njihovu funkciju.

Antikomunizam promoviran devedesetih godina bitno je upravljen protiv nadilaženja klasnih odnosa izjednačavanjem komunizma s njegovim bitnim otklonom u staljinizmu. U tom začaranom krugu principi staljinizma ostaju nazivajući se drugim imenima, pa se zatvara opozicija postojećem društveno-političkom ustrojstvu.

Ima onih koji zastupaju binegaciju komunizma i fašizma govoreći da je svakom “istinskom” antifašizmu imanentan antikomunizam. Nastojeći se izdignuti iznad te dvojbe proglašavaju se liberalnim demokratima, socijaldemokratima,… Izlaz iz tih zamršenosti je u plauzibilnom definiranju spomenutih pojmova.

Plaidoyer za dezavuiranje svega na lijevom idejnom i političkom spektru Blagus uočava u apoteozi “liberalne demokracije” (demokracija jest per definitionem liberalna) koje se pokazala u antinomijama merkantilnog fundamentalizma.

Blagus pritom apostrofira knjigu Miltona Friedmana “Kapitalizam i sloboda” u kojoj su iznijeta načela neoliberalne ideologije “slobodnoga tržišta”.

Interpolacija slobode u kontekst kapitalizma i tržišta nesumnjivo je dvojbena.

Građanin je doista načelno slobodan, u intenciji prema bilo kojem drugom subjektu, u svijetu, međutim, on je, kao privredni subjekt, u uspostavljanju tržišta, kao područja razmjene, ograničen konkurencijom, odnosno težnjom da, radi vlastita opstanka u tom sklopu, ostvaruje profit eksploatacijom otuđenoga rada? Sloboda do zbiljskoga izražaja može doći samo u nadilaženju opreke između kapitala i otuđenoga rada.

Promaknuta je sintagma “merkantilni fundamentalizam” u kojoj se iskazuje tendencija da se dovođenjem tržišta do apsolutnosti odnosi (klasni) u njemu potvrde kao prirodni i da se ne preispituju ni razlozi njihova nastajanja ni njihove konzekvencije. To je razlog zbog kojeg upravljači ekonomskim procesom konzerviraju postojeće (klasne) odnose te zbog čega je konzervativizam postao odgovarajuća ideologija.

Konzervativizam kao politička ideologija ne smjera nužno na očuvanje uvriježenih vrijednosti koje bi mogle biti značajne u oblikovanju budućnosti, nego je u njemu riječ o nastojanju da se očuvaju (postojeći) odnosi moći (nadređenoga nad podređenim) u društvu.

Promoviranje modernizma po svaku cijenu, odnosno tehnobirokratizma, prisutnoga u staljinizmu, destruktivno je i može biti pogubno jer se u ime nepromišljenoga progresa mogu potirati vrijedni prinosi u opredmećenom radu minulih generacija i opravdavati samovolja pojedinih interesnih skupina.

Kako je poduzetnik slobodan po načelnoj upravljenosti na svaki subjekt, u refleksiji spram njega, u klasnome društvu, u okolnostima profita kao principa, on je također i neslobodan. Dakle, antinomija sloboda/nesloboda bitno je obilježje pojma “slobodno tržište”.

Umjesto da se sloboda pokazuje kao spiritus movens čovjekova emancipiranja, u pravu na rad i upravljanje njegovim rezultatima, svela se samo na periodično sudjelovanje u političkom procesu, u koordinatama koje su prethodno određene u središtima ekonomske i političke moći. Kakva je sloboda moguća u okolnostima masovne nezaposlenosti, egzodusa radnika, financijske neizvjesnosti, u blokadama i ovrhama,…? Koncentracija kapitala u elitnim krugovima i pauperiziranost društva rezultat je korporativnog kapitalizma.

Antinomija u poimanju države pokazuje se u inverziji njezine funkcije. Pokazuje se u tvrdnji kako je ona karakteristična za socijalizam i da nema ulogu u okolnostima “slobodnoga tržišta”. Ali, kakva je bila njezina uloga u likvidiranju društvenoga i svođenju vlasništva u (neefikasni!?) državni “portfelj”? Država se pokazala kao sredstvo da se privatizacijom društvenoga bogatstva nacionalna elita etablira vlasnički i na vlasti.

***

Otkrivanje antinomija ujedno je i upozorenje na to da se raspravlja o plauzibilnosti pojmova protivno ideološkom izokretanju podvođenjem njihovih bitnih otklona pod bit.

Odnos između komunizma i fašizma razmjeran je u razlikovanju historijskog značenja Narodnooslobodilačkog pokreta i NDH. Razumljivo, ne bi bilo realno tvrditi da je NOP (NOB) sam po sebi povijesna perspektiva, jer bi ta “metafizika”, koje je obilježja bilo, zamaglila heterogenosti, divergencije i proturječnosti u Narodnooslobodilačkom pokretu, pa time ne bi bilo osnove da se eksplicira ono što je bitan otklon od njegove biti i sama bit.

Da je NOP spasio hrvatsku državnost i da je NDH bila samo njezin privid dokazuju zaključci Teheranske konferencije na kojoj su Churchill, Staljin i Roosevelt poništili legalnost svega što je nastalo i bilo pod nacifašističkim patronatom. Kako je bilo moguće tražiti svoju državnost od sile koja je to isto osporila češkom narodu i koja je pojedine etničke skupine osudila na kolektivnu smrt? Zbog nacionalnog fundamentalizma i oslanjanja na imperijalističke sile koje su provodile genocid, ustaštvo i četništvo pokazali su tom diskreditacijom svoju historijsku retrogradnost.

Istih tih zadnjih dana studenoga 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu potvrđena je hrvatska državnost osnivanjem Hrvatske kao republike u okviru Jugoslavije kojoj je, kao cjelini, svijet priznavao legalitet – kraljevske vlade u Londonu –  s kojom su čelni ljudi NOP-a bili primorani pregovarati i ući u svojevrsnu koaliciju (sporazum Tito – Šubašić).

Sviđalo se kome ili se ne sviđalo, činjenice su činjenice, pa je istraživanjem i iskazivanjem njihova razloga neizbježno iznijeti na čistac što nešto jest u povijesno-političkom kontekstu.

***

Prikazujući opservacije nekih ljudi iz crkvenoga života o pojedinim naizgled prozaičnim događajima, pri čemu u svojim tumačenjima njihovi sudovi nerijetko završavaju u apsurdu zbog neprijepornog pridržavanja “dogmi”, Blagus otkriva antinomije u djelovanju (katoličke) Crkve i upozorava na njih inzistiranjem na etičkim načelima.

Blagus izvodi da se tradicionalnom, dogmatskom potvrdom hijerarhije, Crkva udaljava od etike kakva ona u biti jest odnosno da zastupa heteronomiju, to jest stajalište da čovjek ne odlučuje o sebi sam, po svojoj svijesti i savjesti, jer je on, stoga, funkcija onoga što je s onu stranu domašaja njegove volje. Projekcijom na društvenu strukturu se pritom opravdavaju klasni odnosi kao tobože prirodni odnosi.

Ta suprotnost građanskom poimanju čovjeka, po kojem je on određen samim sobom, to jest svojom sviješću i savješću, pomiče težište etike na autonomiju čovjeka. Njegova nacionalnost, konfesionalnost,… samo su posebnosti, za čije je formiranje i manifestiranje odgovoran priznavanjem drugoga kao samoga sebe.

Kao horizont otkrivanja i iskazivanja ljudskog bivstvovanja, autonomija čovjeka svoj smisao doseže u moralnom zakonu, a koji nije upravljen protiv konfesionalnosti, nego, naprotiv, omogućuje čovjeku primjeren izražaj religijskih vrijednosti. Riječ je, dakle, o tome da su one posljedak čovjekove ingenioznosti i da je on odgovoran za njihovo ekspliciranje.

Rezistencija prema nastojanjima latinoameričke teologije revolucije (oslobođenja), pa i pape Franje, te grožnja prema gotovo svemu lijevom svjedoči o tome kako je na južnoslavenskom području, svakako, i u Hrvatskoj, Crkva – u istupima pod tvrdnjom o zaštiti nacionalnih interesa – najbliža nacionalnoj eliti kojoj svojim konzervativizmom osigurava povlaštenu ulogu.

Samo bi u prilog tome išlo zastranjivanje “ulijevo” negativizmom prema svemu što je u vezi s religijom i Crkvom. Nasuprot toj prividnoj kritici optimalno je promaknuti misao da kršćanstvo nije protivno socijalizmu ni socijalizam kršćanstvu. NB Misli se pritom na sve “varijante” kršćanstva i na sve druge religije.

Legitimno egzistiranje kršćanskog socijalizma zahtijeva prilaženje svakoj ideji sa stajališta moralnog zakona i promicanje onoga što vrijedi u sklopu čovjekove emancipacije.

***

Nekoliko je logičkih grešaka u upravljenosti i djelovanju sindikata te lijevih političkih stranaka (organizacija). Prva među njima – error fundamentalis – očituje se u inverznom tumačenju odnosa pojmova poslodavac (Arbeitgeber) i posloprimac (Arbeitnehmer).

Dati nešto može samo onaj koji to ima, dakle, dati rad može poslodavac (Arbeitgeber). Kako je radnik onaj koji radi, jer je rad posljedak ostvarenja njegove radne snage, razumljivo je, stoga, da radnik daje rad, odnosno da on jest, u biti, poslodavac. Budući da se predmnijeva da je radnik posloprimac (Arbeitnehmer), to jest onaj koji prima rad, onda on prima od drugoga ono što je, zapravo, njegovo.

Temeljna greška je u tome što oni koji bi trebali razotkrivati inverziju u poimanju i imenovanju odnosa između poslodavca i posloprimca i svoju politiku usmjeriti na njegovo prevladavanje, zapravo, prevladavanje klasnih odnosa, oni ih prihvaćaju kao pozitivnu činjenicu reproducirajući ono što je pod njezinim imprimaturom.

Logička greška negacija konzekvensa očita je u odnosu demokracije i samoupravljanja. Naglašavanjem formalnih pretpostavki demokracije imanentnim suzbijanjem mogućnosti njezine konzekvencije u samoupravljanju, demokraciji, kao stavljanju čovjeka na raskrižje da se odluči između istine i neistine, daje ustupak da neistina dođe do izražaja, odnosno da demokracija postane ideologija onoga što je suprotno njezinoj bitnoj nakani.

Izostajanje usuglašavanja (konsenzualnosti) izaziva logičku grešku per enumerationem simplicem. Uz isključivanje radničke demokracije (samoupravljanja) kao bitnog uvjeta postojanja sveopće demokracije, uspostavljanje i iskazivanje opće volje gubi svoju osnovu, pa se učinak demokracije svodi na mjerodavnost većine ponajčešće nepromišljenih glasova. Demokracija pritom postavlja placet za opravdavanje nečijih lukrativnih interesa zbog prednosti sugestivnih nagovora pred argumentiranim raspravama. Demokracija je, ipak, samo formalno polazište jer je vrlo tanka membrana između nje i ohlokracije.

Nastojanjem svim silama na afirmaciji formalnih pretpostavki, u isticanju demokracije kao “civilizacijske vrijednosti” građanskoga društva, te imanentnim susprezanjem njihovih konzekvencija, u žestokom obrušavanju na “barbarstvo” samoupravljanja, dospijeva se u tragikomičan circulus vitiosus, pa se ta logička greška očituje u traženju izlaza iz bespuća potvrdom svega onoga što nas je dovelo na taj slijepi put.

Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

NB Ne niječem određene pokušaje, kao što su bili u vezi s konverzijom precijenjenog švicarskog franka, međutim, zahtijeva se priličan napor da sustav bude konzistentan što u postojećim odnosima nije moguće (izići iz začarana kruga).

Zato se nerijetko ostaje na “apstraktnom zahtjevu”, odnosno na “lošoj beskonačnosti” (Hegel), to jest, u posljednjoj liniji, na ideologiji (začarana kruga) postojećeg društva.

U taj se krug počesto zatvaraju sindikati, kadšto zbog nedovoljna znanja, kadšto zbog oportunizma, pa zastupaju ono po čemu radnici i nadalje ostaju funkcija kapitala umjesto da se zauzimaju za djelotvorno očitovanje radničkih prava. Svjedočenje o destrukciji društva u svim aspektima postavlja zbiljski zahtjev za bitnom (revolucionarnom) promjenom – ne takvom da bi se “molitvom” upućenoj svjetovnim bogovima iskamčila njihova “socijalna osjetljivost” nego takvom po kojoj bi oni koji rade trebali upravljati vrijednostima rada.

***

Kao panorama historijskih problema/interesa odnosno njegovih uočavanja i stajališta, Blagusova knjiga potiče na razmišljanje o koncentričnosti hrvatskih problema/interesa te problema/interesa u bližoj okolini, u europskom svijetu i svijetu kao cjelini pobuđujući pritom čitatelja na rekreiranje onoga što je autor iznio na vidjelo. Valja osobitu pažnju obratiti na koprodukcijski članak Saše Blagusa i Milana Kangrge “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. II. 2006.).

Riječ je o replici Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe promoviranoj 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu.

Blagus i Kangrga su naglasili da spomenuta rezolucija pokazuje bojazan vladajuće klase za svoje privilegirane pozicije – ekonomske i političke – pa se “preventivno” ustremljuje na sve ono što bi ih moglo dovesti u pitanje i spram čega bi mogle biti u alternativi.

Poistovjećivanje komunizma s “nasljeđem totalitarnih komunističkih režima” perfidno se degradira komunizam s ideje, dapače, na proizvoljno odabrane detalje “realnog” funkcioniranja određenog režima (nominalno socijalističkog, komunističkog,…).

Ako su “realni socijalisti” priznali da “realna” opstojnost nije, u biti, odnosno u ideji, socijalistička, komunistička, nego da bi takva trebala postati makar reprodukcijom postojećeg oblika društva, onda je to dovoljna indikacija da se sintagma “komunistički režim” prokaže kao logička greška contradictio in adiecto.

“Slamanje komunizma” u zemljama europskog istoka i jugoistoka bile su izražaj i funkcija ekspanzije viška kapitala onamo gdje ga je bilo malo i gdje je bila pogodna osnova za njegovu reprodukciju i monopolizaciju.

Ako su funkcionalizacija čovjeka kapitalu, odnosno vladajućoj klasi, i transmisija odluka povlaštenih institucija, financijskih, vojnopolitičkih,… inherentne onome do čega se nastoji doći u “tranziciji iz socijalizma u demokraciju”, a koje su doista kategorije staljinizma, onda o kojoj teleologiji demokracije može biti riječi? Demokracija se svodi na prigodne ritualne manifestacija a frazeologija o njoj na ideologiju postojećeg funkcioniranja društva u kojem je suspregnuta djelotvorna kritika.

Umjesto da se raspravlja o tome što, zašto i po čemu jest bilo dobro – u određenom vremenu – te što, zašto i po čemu jest, u njemu, bilo loše, naime, da se afirmira ono što je bilo dobro i da se barem nastoji zaobići ponavljanje onoga što je bilo loše, na inicijativu Hrvatske stranke prava i uz potporu Hrvatske demokratske zajednice je Sabor Republike Hrvatske donio 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, kojom se podupire svaka antikomunistička manifestacija.

***

Kako je u tom vremenu bilo mnogo toga protivnoga osnovnim idejama građanskoga društva i kako je također bilo mnogo toga vrijednoga za profiliranje budućnosti, samosvjestan pristup zahtijeva striktnu razliku između opravdavanja i razumijevanja.

Za opravdavanje je ono što se u kritičkoj raspravi ili po intuiciji može konstatirati da smjera prema humanijoj budućnosti. Koje su moguće posljedice zatrpavanja “totalitarnim komunističkim režimom” onoga što je, za razliku od “neoliberalnih” tendencija, doista bilo prisutno: socijalizirano školovanje do najviših stupnjeva svim društvenim slojevima, visoki stupanj zdravstvene zaštite koja činjenično izmiče sve brojnijem osiromašenom puku, briga o egzistenciji radnika koji se danas svode na puku “stvar” (postvarenje),…?

Istina, bilo je mnogo toga što nije trebalo biti, odnosno što je, unatoč mnijenju da ih učvršćuje, potkopavalo temelje društva: stigmatiziranje “disidenata” i njihovo zatvorsko konfiniranje, birokratsko izigravanje proklamiranih načela, manipuliranje nacionalnim (u bilo kojoj krajnosti),… Nije to za opravdavanje, ali, jest za razumijevanje, naime, da se istražuju razlozi određenih ljudskih ponašanja i nastanka onoga što je bilo, u neuralgičnim vremenima.

U otvaranju arhiva zacijelo se ništa ne može otkriti što se u principu već ne zna. Instaliranje nekompetentnih osoba na funkcije i poticanje na građanske sukobe najvjerojatniji bi bio rezultat lustracije. Diskriminiranje pučana svođenjem na najamne radnike u njihovu koncesioniranom prostoru korak je bliže feudalizmu, gorem od “klasičnog”, u kojem je kmet bio zaštićen.

To nije plauzibilna alternanta, dapače, motiv je da bude kudikamo gore nego što je bilo. Tko je opterećen zločinima kadar je da ih (ponovno) čini. Obilježavanje datuma sporazuma Hitlerove i Staljinove administracije motiv je da se prekrije reprodukcija novodobnih imperijalističkih pretenzija.

Ne bi li u “suočavanju s prošlošću nedemokratskih režima” trebalo uz samoupravljanje nešto reći i o nesvrstanosti (blokovskoj neutralnosti)? Idiosinkrazija prema Rusiji pokazala se u “hrvatskoj koncepciji” koja je predložena Ukrajini?

Ne bi li bilo najprihvatljivije da su hrvatski političari istaknuli kako su Ukrajina i Rusija geografski, etnički, kulturno, historijski, politički,… kompaktno područje, da su Ukrajinci i Rusi uvijek bili simbiotski povezani – i u dobru i u zlu – i da su s obzirom na to moralno i povijesno obvezani nadilaženjem zla i potvrđivanjem dobra graditi zajedničku budućnost u kojoj bi – u produktivnoj međunacionalnoj komunikaciji – iskazivali svoje specifičnosti?

***

Ne bi li to bio izražaj hrvatske nacionalne samosvijesti i političke subjektnosti?

Bio bi, jer se ne bi sudilo prema heteronomnim zahtjevima, nego principijelno.

Ne bi Hrvatska bila transmisija nečije politike, nego bi u politici bila autonomna.

Ako Akademijino “suočavanje s prošlošću” ima smisla, onda ima iznošenjem na vidjelo onoga najboljega što je u hrvatskoj (recentnoj) prošlosti učinjeno.

To je implicirano u sloganu kritika svega postojećega.

Kritika svega postojećega je imanentna “mišljenju revolucije” (Petrović).

Intencija je da se ne zastaje u začaranom reformističkom krugu nego da se prevladaju njegove proturječnosti i nedorečenosti.

Kakva je moguća smislena riječ, dapače, i o nacionalnom pitanju ako je proskribiran pojam proleter, a nitko više ne sumnja kako je Hrvatska “kolektivni proleter” u sveukupnim međunarodnim relacijama? Kakva je moguća nacionalna samosvijest i emancipacija mimo otkrivanja značenja i tendencija toga marksističkoga sklopa?

Podrazumijevanjem da nitko nije ni po čemu povlašten, kritika svega postojećega nadilazi opreku između subjekta i objekta označavajući da je svaki čovjek samom sebi objekt. Zbog toga suočavanje s prošlošću pretpostavlja ponajprije suočavanje svakoga pojedinca sa samim sobom, u pitanju o vlastitim mogućnostima oblikovanja “boljega svijeta” (Bloch).

Taj motiv praksisovske filozofije inspiracija je Blagusova publicističkog angažmana.

Blagus uočava ograničenost stajališta kako se vrijednost svega legitimira “na tržištu”. Ništa osobito nije time rečeno budući da nije ekspliciran karakter odnosa na njemu. Tko je i po čemu njegov subjekt te kako se uspostavlja njegov odnos prema objektu? Zavodljiva projekcija “tržišta” na školovanje i znanost može biti vrlo pogubna.

U posljednjoj liniji, ništa nije neplaćeno, međutim, ukidanjem “besplatnog” školovanja suspregnulo bi se mnogima jedno od temeljnih ljudskih prava: pravo na obrazovanje. Školovanje bi izgubilo pedagošku ulogu jer bi se “komercijalizacijom” promaknulo u princip ono što bi, kao okolnosti individualnih i društvenih razlika učenika/studenata, u nastavi trebalo prevladavati.

Socijalizirano školstvo je bitan uvjet da se od “puke mogućnosti” – izražene u Sokratovoj misli “znam da ništa ne znam” – dođe do onoga što je u cilju osobne afirmacije i društvene, pa i trgovačke koristi.

Sukladan tome je problem znanstvenoga istraživanja, naime, da ono, funkcionalizacijom pojedinim “tržišnim” interesima gubi iskonsku vrijednost: spontanost i intuitivnost. Znanstvenik se pritom otuđuje svođenjem na izvršitelja zahtjeva interesnih skupina.

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.














22.05.2017.

VISOKI PREDSTAVNIK VALENTIN INZKO: ČESTITKA POVODOM 25 GODIŠNjICE PRIJEMA BiH U ČLANSTVO UN-a

Visoki predstavnik Valentin Inzko: Čestitka povodom 25. godišnjice prijema BiH u članstvo UN-a


Maj 22. 2017.


predstavnik Valentin Inzko je danas građanima Bosne i Hercegovine uputio čestitke povodom 25. godišnjice prijema Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

U to vrijeme, Austrija je predsjedavala Vijećem sigurnosti UN-a. Stalni predstavnik Austrije, dr. Peter Hohenfellner, u svojstvu predsjednika Vijeća sigurnosti, predložio je 20. maja 1992. godine Vijeću da uputi preporuku da Generalna skupština UN-a primi Republiku Bosnu i Hercegovinu u Ujedinjene narode.

Visoki predstavnik je podsjetio da je na istoj sjednici Vijeće sigurnosti jednoglasno usvojilo Rezoluciju 755 (1992) kojom je podržalo ovu preporuku. Generalna skupština je 22. maja 1992. godine usvojila Rezoluciju 46/237 i odobrila prijem BiH u članstvo UN-a.

“Tog historijskog dana, Bosna i Hercegovina postala je članica Ujedinjenih naroda. Želio bih iskoristiti ovu priliku da čestitam svim njenim građanima. Takođe želim napomenuti, uz veliko zadovoljstvo, da je BiH dala značajan doprinos radu Ujedinjenih naroda, kroz uspješno ispunjen mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, ali i kroz učešće u mirovnim misijama širom svijeta. Ovaj datum je posebno značajan i za moju domovinu, Austriju, s obzirom da je ona bila dio ovog važnog procesa.”

Visoki predstavnik je takođe uputio čestitke Hrvatskoj i Sloveniji koje su primljene u članstvo UN-a isti dan kad i Bosna i Hercegovina. Ovaj datum obilježava se kao državni praznik u Sloveniji, Dan slovenske diplomatije.

(Kliker.info-RS)

//////////////////////////////
/////////////////

THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA "HAŠKE UZNIKE": "Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar"

Udruženje “Hrvatsko srce nade” iz Mostara organizuje veliki skup podrške hrvatskim haškim optuženicima koji će 8. juna biti održan na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom, a na kojem će između ostalih nastupiti i Marko Perković Thompson; najavljeni koncert izazvao je oprečna mišljenja, ali i brojne osude



THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar'


THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar' - 2


THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar' - 3

Skup podrške za šestoricu visokih zvaničnika takozvane Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, koji su 2013. godine, zbog udruženog zločinačkog poduhvata i zločina nad bošnjačkim stanovništvom u periodu od 1992. do 1994. godine, prvostepeno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora održat će se na stadionu pod Bijelim Brijegom u organizaciji Udruženja "Hrvatsko srce nade" oko kojeg se okupljaju studenti Filozofskog fakulteta u Mostaru.

 

No, najavljeni koncert nailazi na oštre osude, a iz Građanskog saveza poručuju da je to početak HDZ-ovog rušenja BiH.

 

"Mislim da je to sramotan čin, poslije 1993. godine najveći verbalni napad na čitav grad Mostar i na građane Mostara. S tim koncertom vraćaju se na 1993. i otvaraju vrata toj godini", poručuje Hata Bebanić, Građanski savez.

 

A da skup podrške haškim optuženicima nije ništa drugo nego sipanje soli na nikad zarasle rane hiljadama stanovnika Dretelja i Heliodroma, mišljenja je mostarska novinarka Štefica Galić.

 

"Ne znam šta mi je strašnije i sramotnije. Organiziranje uopće koncerta podrške haškim uznicima u gradu koji je najveća žrtva tih uznika, na stadionu sa kojeg su žrtve odvođene u koncentracione logore koji su ti uznici sprovodili ili dovođenje jednog naci Hrvata, crnokošuljaša koji u svojim pjesmama veliča ratne zločince", kazala je Štefica Galić, urednica Tačno.net.

 

Koncert se održava pod pokroviteljstvom HVO Domovinskog rata, HNS-a i zaklade za pružanje pomoći braniteljima HVO-a. U pitanju je skup podrške, ali i skup otpora prvostepenoj presudi, kaže Zoran Krešić.

 

"Ovaj koncert je neka vrsta potpore haškoj šestorci, ali ja bih prije svega rekao neka vrsta otpora prema nepravomoćnoj prvostupanjskoj presudi koja je iznijela cijeli niz kvalifikacija koje su netočne i koje nisu suština onoga što se događalo u BiH tijekom rata.

 

A koncert... Ako pjesma sama po sebi nekog iritira, onda imamo stvarno ozbiljan problem u ovoj zemlji", rekao je Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista, analitičar.

 

Podijeljena su i mišljenja građana Mostara. I dok jedni osuđuju, drugi pak u najavljenom koncertu ne vide ništa sporno.

 

Anketa:

 

- Sasvim sigurno da na dešavanja koja su bila 1993. godine u Mostaru ljudi gledaju na potpuno različite načine. I sasvim sigurno je da će taj koncert napraviti značajnih problema u međuljudskim odnosima koje ionako teško sklapamo.

 

- Thompson će otpjevati, dobiti svoj honorar i ići dalje svijetom kao što je navikao i to je to.

 

- Taj koncert bi se trebao održati ipak, jer ako ti haški optuženici uistinu vrijede svom narodu, kao što se i gleda na taj princip da se održi, zašto ne? Podržati ih treba u svakom slučaju!

 

-  Ako je koncert, koncert je, sad koja je njegov bit nije bitno. Nek se dešavaju koncerti.

 

- U narodu se to kaže: ”Krsti se pope zemlja se trese!” Gdje će za osuđenike koncert biti?!

 

Jedan dio apeluje na gradske vlasti da promisle s kakvim posljedicama se Mostar i Mostarci mogu suočiti nakon propagandnih „kulturnih” manifestacija za koje smatraju da svojom simbolikom predstavljaju ratoborne radikalno nacionalističke i fašističke ideologije.  

 

(N1)

////////////////////
/////////////////////

AMERIČKI LIST ANALIZIRA: Šta je stvarna pozadina Trumpove posjete Rijadu i Tel Avivu?

Šta je stvarna pozadina Trumpove posjete Rijadu i Tel Avivu?

22.05.2017.

KAKO JE 1992. USVOJENA ZASTAVA BiH S LjILjANIMA

KAKO JE 1992. USVOJENA ZASTAVA BIH S LJILJANIMA: Dugotrajni pregovori i pronalazak inspiracije u srednjovjekovnoj državnosti!

Na današnji dan prije 25 godina BiH postala je punopravna članica Ujedinjenih nacija, a njena tadašnja zastava s ljiljanima zavijorila se ispred sjedišta UN-a u New Yorku. Tim povodom vam donosimo priču o načinu na koji je usvojena ova zastava.

Prve prijedlozi za novu zastavu BiH išli su u pravcu spajanja boja i simbola tri većinska naroda koji žive u BiH, pa su kao prijedlozi kružile razne kombinacije zeleno-plavo-crvenih zastava. Ipak, na kraju je postignut dogovor da je u traganju za novim državnim simbolima najpogodnije bilo posegnuti u davno vrijeme srednjeg vijeka, kada je Bosna imala jasna i sasvim određena heraldička znamenja. Time se željela istaći obnovljena bosanska državnost, pri čemu nije zanemarena ni “nacionalna neutralnost” novog grba.
Slikovni rezultat za zastava s ljiljanima svijetlo plava podloga
(Zastava SR BiH za vrijeme SFRJ)

 ///////////////////

Simbol najvažnijeg bosanskog vladara

Izborom simbola iz starije prošlosti u kojoj nije bilo etničkih podjela nastojalo se izbjeći podizanje nacionalnih tenzija koje su u to vrijeme bile dovoljno zategnute.

Novi grb i nova zastava trebali su Republiku Bosnu i Hercegovinu staviti na kurs multietničkog jedinstva, u kojem bi pobijedili principi mira i međusobne tolerancije svih bosanskohercegovačkih stanovnika bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo koju drugu pripadnost.

Slikovni rezultat za grb tvrtka

(Grb bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića)

 

Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela Odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine.

Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih naučnika koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine.

Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant u ime Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.

Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svjetloplava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja i zajedništva, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3.

Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi "novi’" bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novca. Ipak, članovima stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog.

Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan iz doba bosanskog kraljevstva, pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa tim, stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti, koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubuduće treba završavati na vrhu stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.
alt

(Zastava Republike BiH 1992. - 1998.)

 

Privremeno, pa zvanično rješenje


Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja.

Kako je u to vrijeme izbio rat, Stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo "kozmetičke promjene", promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu i osnovnu boju zastave iz svjetloplave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici od 4. maja 1992. godine (Uredba br. 02-011-343/92.) prihvatilo ponuđena rješenja za grb i zastavu bez ikakvih primjedbi, čime su ti simboli postali zvanična državna obilježja, kao privremeno rješenje, dok su prečišćenim tekstom Ustava RBiH iz 1993. godine, članom 7. za grb i članom 8. za zastavu, usvojeni kao trajno i konačno rješenje.

Dejtonskim sporazumom predviđeno je da BiH dobije nova obilježja o kojima su se trebale dogovoriti bh. vlasti, a do tada su ostali važiti "ljiljani". No, kako dogovor nije bilo moguće postići, novu zastavu i grb konačno je 1998. nametnuo visoki predstavnik Carlos Westendorp.

 

Slikovni rezultat za zastava bih

(Zvanična zastava BiH nametnuta odlukom visokog predstavnika 1998. godine)

////////////////////////////////////////////
//////////////////////

Novo suđenje bivšim čelnicima srbijanskog DB-a : Haški tribunal izdao nalog Stanišiću i Simatoviću da se vrate u pritvor

Maj 22. 2017.


Haški tribunal naložio je danas nekadašnjim čelnicima srbijanskog DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću da se, pod prijetnjom hapšenja, do 30. maja vrate u pritvorsku jedinicu tog suda radi početka ponovljenog suđenja koje je zakazano za 13. juni.

Tim odlukama sudskog vijeća, za sada je okončano njihovo privremeno puštanje na slobodu, a Vladi Srbije je naloženo da odredi pripadnike policije koji će Stanišića i Simatovića dopratiti do aerodroma u Holandiji, saopćio je Haški tribunal.

Holandskoj vladi je naloženo da osigura njihov siguran transport od aerodroma do pritvora.

U slučaju “da pokušaju pobjeći”, Tribunal je na sve države na čijoj se teritoriji zadese, apelovao da ih uhapse.

Stanišić i Simatović se, prema optužnici Haškog tribunala, terete da su formirali, pomagali i rukovodili tajnim policijskim i paravojnim jedinicama, čiji pripadnici su činili ubistva i progone kako bi trajno uklonili nesrpsko stanovništvo, najprije sa područja Krajine i Istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom i iz nekoliko općina u BiH.

(Kliker.info-agencije)

22.05.2017.

PREDSJEDNIK HSS-a MARIO KARAMATIĆ NE PRESTAJE PRIJETITI: "HRVATSKA ĆE POMOĆI REAKTIVIRANjE HERCEG-BOSNE"!

KARAMATIĆ NE PRESTAJE PRIJETITI: "Hrvatska će pomoći reaktiviranje Herceg-Bosne"!

Ukoliko do kraja godine ne budu usvojene izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložio Hrvatski narodni sabor (HNS), zatražićemo da se reaktivira nekadašnja Hrvatska Reka Herceg Bosna, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Mario Karamatić, član Predsjedništva HNS-a, predsjednik HSS-a i delegat u Domu naroda BiH.
Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic



Image result for stvaraoci herceg-bosne


Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i andrej plenkovic



Image result for stvaraoci herceg-bosne

/////////////////////////////////////////

SRAMOTNO Plenković i Kolinda na misi ustaškom kardinalu: "Stepinac je simbol istine i borac protiv laži"



Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

//////////////////////////////////////////////////

Image result for ante pavelić i alojzije stepinac

Image result for ante pavelić i alojzije stepinac


Image result for ante pavelić i alojzije stepinac


Image result for ante pavelić i alojzije stepinac

Image result for ante pavelic i franjo tudjman tudjman fotos

Image result for tudjman pavelic


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!





Karamatić tvrdi da će ideju obnove HZHB podržati veliki broj kolega koji su trenutno zastupnici u Hrvatskom saboru

 

-Što se tiče trećeg entiteta, moralo bi se tu ući u ustavne promjene i imati koncenzus stranaka u BiH. Pošto to očito nije moguće, HSS, kojem sam ja na čelu, zagovara da se aktiviraju članci Bečke konvencije i da se vratimo na početne pozicije koje smo imali prigodom potpisivanja Vašingtonskog sporazuma po  međunarodnom pravu, a to je u ovom slučaju Hrvatska Republika  Herceg Bosna. Ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, HSS će izići s tim prijedlogom na Predsjedništvu HNS-a. Očekujemo  da će naše kolege iz ostalih stranaka to podržati i nakon toga kreće taj diplomatsko-pravni dio, pošto je drugačije nemoguće, jer se radi o Međunarodnom sudu pravde. Nemoguće je da jedan narod preda tužbu i apelaciju Međunarodnom sudu pravde, zbog toga ćemo biti prisiljeni to uraditi preko Republike Hrvatske koja je garant Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma. Stupili smo u kontakte i već sad imamo  zadovoljavajući broj kolega koji su u Hrvatskom saboru i koji apsulutno podržavaju naš prijedlog, rekao je Karamatić


















STANIĆ SE OGRAĐUJE: 'Ja sam pošten, Mektić nije podnio ostavku zbog mene'

STANIĆ SE OGRAĐUJE: 'Ja sam pošten, Mektić nije podnio ostavku ..

////////////////////

HAŠKI TRIBUNAL PISAO BEOGRADU: 'Isporučite nam Franka Simatovića'

HAŠKI TRIBUNAL PISAO BEOGRADU: "Isporučite nam Franka Simatovića


//////////////////////////////////////////

 
22.05.2017.

OSNOVAN POKRET "SLOBODNI GRAĐANI SRBIJE" SAŠE JANKOVIĆA

Osnovan Pokret "Slobodni građani Srbije" Saše Jankovića





Saša Janković na osnivačkoj skupštini u Beogradu
/////////////////////////////

Pokret “Slobodni građani Srbije” za čijeg je predsednika izabran bivši Zaštitnik građana i drugoplasirani kandidat na predsedničkim izborima Saša Janković osnovan je u nedelju u Beogradu.

Pokret će vratiti osmeh na lica građana i građanki. Radićemo i uraditi uspešan posao. Okupili smo se zarad ozdravljena društva koje je duboko podoljeno. Imamo mnogobrojne ciljeve koje ćemo ispuniti zahvaljujući demokratičnosti koju smo i danas, ovde na osnivačkoj skupštini, pokazali", rekao je Saša Janković koji je jednoglasno izabran za predsednika pokreta.

Janković jednoglasno izabran za predsednika
Janković jednoglasno izabran za predsednika

Za članove Predsedništva pokreta “Slobodni građani i građanke Srbije” izabrani su NVO aktivistkinja Aida Ćorović, novinar Srđan Škoro, reditelj Goran Marković i akademik Dušan Teodorović.

"Ustav zavisi od svakog pojedinačno i od svih nas zajedno. Počastvovan sam što sam izabran za predsednika pokreta i verujem da ćemo vrlo brzo reći da je Srbija bolje mesto za život”, poručio je Janković.

Osnivačkoj skupštini prisustvovala su 62 osnivača pokreta, među kojima su i glumac Nikola Đuričko, muzičari Vlado Georgiev i Vasil Hadžimanov, advokat Božo Prelević i sociolog Ratko Božović.

Saša Janković je na predsedničkim izborima bio kandidat Grupe građana “Za Srbiju bez straha”. U prvom krugu glasanja u kom je pobedu odneo aktuelni premijer Aleksandar Vučić, osvojio je 16 odsto glasova izašlih birača. Rezultat koji je ostvario u tom trenutku, uz podršku Demokratske stranke, mu je doneo status vodeće opozicione snage u Srbiji.

U ovom trenutku u istraživanjima ga vidimo na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima: Srđan Bogosavljević
U ovom trenutku u istraživanjima ga vidimo na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima: Srđan Bogosavljević

“Ono što sad dolazi – to više nije zbrajanje rejtinga. Nego da se vidi kakvu politiku, sa kojim saradnicima i koalicionim partnerima će on moći da vodi taj pokret. Sada je teško proceniti da li će on ići dalje od onoga što je imao pre toga”, kaže za RSE Srđan Bogosavljević iz agencije za istraživanje javnog mnjenja Ipsos stratedžik xafsing.

U ovom trenutku mi ga vidimo u istraživanjima na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima. Iz prostog razloga što se tu birači Demokratske stranke, opredeljuju za tu partiju, koji su mu u trenutku izbora bili važna podrška”, zaključuje Bogosavljević.

Svoj politički pokret Janković osniva u momentu u kom je opoziciona scena u Srbiji i dalje u fazi rekonstrukcije, primećuje politikolog Dušan Spasojević, što neizvesnim čini bilo kakve prognoze njegovog budućeg rejtinga.

“Trenutno ne postoje jasno profilisani igrači i jasna preraspodela glasova. To znači da on na narednim izborima može osvojiti i 25 procenata, ali se može i vratiti i na 5-6 odsto. Prosto je polje vrlo nekonsolidovano”, ukazuje Spasojević.

Krajnje je međutim izvesno područje u kome Janković namerava da dela, kaže Spasojević.

“Pokušava da rekonstituiše jedno polje koje je postojalo pre desetak godina i koje su pokrivale tadašnja Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije. U tom smislu nema neke nove ideje. Ima odličan kredibilitet iz pozicije Ombudsmana i želi da okupi ljude koje bi ponovo artikulisali ideje koje su bile važne 2008. godine. Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na neke stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti. Na neki način pokušava da povrati ono što je postojalo”, smatra Spasojević.

Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti: Dušan Spasojević.
Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti: Dušan Spasojević.

Upitan kakve će promenti doneti osnivanje Jankovićevog pokreta Spasojević odgovara da je prva konkretna stvar što će se pojačati konkurencija u političkom životu Srbije – pogotovo u redovima opozicije.

“Tako da ga sada verovatno ni Demokratska stranka ili 'Dosta je bilo', pokret bivšeg ministra Saše Radulovića neće gledati onako blagonaklono tokom predsedničke predizborne kampanje. I to će zapravo biti njegov prvi izazov. Drugi je to što će morati da se konstituiše u ideološkom i programskom smislu i u smislu kadrova koji će ga zastupati. I to će ga naravno izložiti različitim oblicima kritike – kako sa strane vlasti, tako i opozicije”, zaključuje Spasojević.

Saša Janković je kredibilitet u delu javnosti, tokom desetogodišnjeg obavljanja funkcije Ombudsmana, stekao konstantnim upozorenjima na povrede ljudskih i građanskih prava koje je su činili kako pojedinci, tako i država. Najžešćim kritikama vlasti i tabliidnih medija bio je izložen nakon noćnog rušenja u Savamali, slučaju koji se više od godinu dana nije pomakao sa mrtve tačke, iako je još prošlog juna Aleksandar Vučić kao odgovorne označio najviše organe gradske vlasti Beograda.


/////////////////////////////////////////

Na jarbolu ispred zgrade UN-a : Prije 25 godine zastava RBiH istaknuta u New Yorku

Maj 21. 2017.



Zastava Republike Bosne i Hercegovine sa šest ljiljana koja je usvojena 4. maja 1992. godine prvi put je zvanično predstavljena 22.maja 1992. godine ispred zgrade UN-a u New Yorku.

Tog dana Bosna i Hercegovina postala je članica Ujedinjenih naroda (Rezolucija 757), čime je, kao sukcesor (nasljednik) Socijalističke federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je do tada ratificirala SFRJ.

U radu Ujedinjenih naroda BiH sudjeluje preko stalnih predstavništava u New Yorku, Ženevi, Beču, kao i pri UNESCO-u u Parizu.

Bosna i Hercegovina se Ujedinjenim narodima obavezala da će pratiti i aktivno sudjelovati u rješavanju međunarodnih kriza kroz tijela UN-a u kojima je BiH članica. Pojednostavljeno, od objekta međunarodne politike BiH postupno postaje aktivan sudionik u rješavanju međunarodnih problema.

(Klker.info-NAP)

////////////////////////////////////////////


/////////////////////////////////////

Premijer i predsednica Hrvatske na misi posvećenoj Stepincu

Image result for ante pavelic

 

Alojze Stepinac sa poglavnikom NDH Antom Pavelićem

 

Alojze Stepinac sa poglavnikom NDH Antom Pavelićem

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković prisustvovali su u nedelju u zagrebačkoj katedrali misi posvećenoj kardinalu Alojziju Stepincu.

Oni su prethodno glasali na lokalnim izborima, na svojim biračkim mestima u Zagrebu, a Plenković je na glasanje poveo i dvogodišnjeg sina.

Na misi posvećenoj Stepincu bio je i ministar spoljnih poslova Davor Ivo Štir.

Sveta misa u zagrebačkoj katedrali bila je glavni događaj prvog grupnog hodočašća više od 500 Gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Mađarske i Slovačke i četiri biskupije.

Misu je služio biskup Egidije Živković koji je rekao da su Gradišćanski Hrvati, putem Zagrebačke sinode i kardinala Josipa Bozanića, "došli reći svetu i narodu da istinu o životu i borbi kardinala blaženoga Alojzija Stepinca podržavamo i mi iz Austrije, Slovačke i Mađarske", prenela je agencija Hina.

"Stepinac je pokazao svojim mučiteljima šta je jače - krst kao znak mučenika ili petokraka kao znak mučitelja", rekao je biskup.

Podsetimo, uloga Alojza Stepinca tokom Drugog svetskog rata je predmet spora između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve (SPC).

SPC tvrdi da je Stepinac aktivno učestvovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i njenoj genocidnoj politici.

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46332013

Powered by Blogger.ba