Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

15.05.2017.

PAKAO OPSADE: KAKO SU MOSTARCI POBIJEDILI FAŠIZAM

Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

Predrag Blagovčanin

Autor
9.5.2017. 



Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

foto: Centar za mir

“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane i antifašizam sa lijeve strane ovoga grada.” Sead Đulić


Na današnji dan prije 24 godine u pet sati ujutro Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane započeli su realizaciju svoje vizije o hrvatskom stolnom gradu Mostaru u okviru paradržave Herceg Bosne. U toj viziji sadašnjih haških optuženika, istočna strana Mostara trebala je biti srušena, preorana, a umjesto nekadašnjih zgrada i ulica pogled iz zapadnog Mostara na istočnu stranu krasili bi veliki parkovi,  šetališta, trim staze i parkinzi.

Za one nesretnike koji nisu bili odovarajući stanovnici tog hrvatskog stolnog grada Mostara, kako je to Dijana Čuljak fino sročila, zbog vlastite sigurnosti,  rezervisan je smještaj na Veležovom stadionu, Heliodromu, Dretelju ili Ljubuškom.

Plan o “povijesnom” oslobađanju Mostara od njegovih vlastitih stanovnika na sreću nije ostvaren, zahvaljujući upravo ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad, ideje i vrijednosti  9. maja, Dana pobjede nad fašizmom.

Umjesto križa na Humu nekada je stajao PAM

Željka Laketića napad hrvatskih snaga zatekao je u Šantićevoj ulici. Kako naglašava prvobitni napad bio je usmjeren na neselektivno gađanje istočnog dijela grada kako bi se spriječila organizacija vojnih i civilnih struktura.

“U tom periodu bio sam u Šantićevoj ulici u 3. četi 2. bataljona 1. mostarske brigade. Nismo znali da će biti napad. Nama je bilo sumnjivo što su španski transporteri koji su bili raspoređeni kod HIT-a nekad navečer 8. maja napustili svoje položaje i Mostar. U momentu kad je počeo napad nas je bilo 19 i bili smo smješteni u VI osnovnoj školi. To je bio apsolutni haos. Kad smo izašli iz škole sva vatra od strane HVO-a bila je usmjerena na istočni dio grada. Volio bih da sam imao kameru da to snimim jer to je bilo kao iz filmova o Vijetnamskom ratu. Pucali su iz PAM-ova, minobacača, haubica. Zalik i Brankovac se uopšte nisu vidjeli. To je bilo klasično neselektivno gađanje da iznenade i civile i vojsku kako se ne bi mogli organizovati.”

zeljko laketic

Laketić naglašava da je otpor koji je usljedio bio spontan do trenutka uspostavljanje linije koja narednih 10 mjeseci sukoba nije promijenjena. Navode da je Armija BIH pokrenula napad na hrvatske snage smatra apsurdnim.

“Svi smo računali da će se političari dogovoriti. Ovo što pričaju se nebuloze. Koga smo to mi i mogli napasti. Nas je bilo 56, a imali smo 19 pušaka. Mogu iz HVO-a pričati šta god hoće o nekakvim tenkovima i topovima. Mi smo imali dva minobacača a ni jedne granate, par RPG-ova i nedovoljno municije. Do marta 1994. godine, znači od trenutka kad je uspostavljena linija, HVO nije uspio uzeti ništa osim par zgrada i to kad su zarobljenike postavljali kao živi štit. Nama se to prvi put desilo u junu 1993. godine prekoputa hotela ERO. Tada su doveli neke civile da slažu vreće sa pijeskom i tako su zauzeli tri ili četiri zgrade koje su kasnije zapalili.”

Kao i veliki broj ljudi koji se zatekao u tom periodu na istočnoj strani Mostara, Željko Laketić do sukoba je živio u zapadnom dijelu grada. Na početku sukoba njegova majka, supruga i dvoje djece bili su na tzv. hrvatskoj strani. Svoju porodicu vidio je tek u aprilu 1994. godine.

“Moji su ostali na onoj strani u zgradi koja je sad odmah do Mepasa. Majka koja je bila slijepa, žena i dvoje djece. Njih sam prvi put vidio u aprilu 1994. godine. Čuli smo se preko telefona jer je ostavljeno par linija kako bi valjda mogli prisluškivati šta pričamo. Da smo znali da će početi rat valjda bi ih prebacio ovdje. Znalo se šta se događa u ratu. Gdje god je tuđa vojska upala uvijek je bilo zločina tako da smo mogli pretpostaviti šta bi se dogodilo da su ušli u ovaj dio Mostara. Sigurno ne bi pobili sve ljude ali bi sigurno počinili masakr.”

Za Laketića međuljudski odnosi u tom periodu u tzv. istočnom Mostaru su bili mnogo bolji nego danas. Prema njegovim riječima zalihe hrane kojih je bilo veoma malo, ravnomjerno su se dijelile svima, bez obzira na nacionalnost kao i vojnu pripadnost.

“Nikad više nije bilo jedinstva niti su ljudi bili složniji zato što nisi znao hoćeš li dočekati sljedeći dan. Što se tiče hrane svakome se ravnomjerno dijelilo pa i zarobljenicima. To su  potvrdili i iz HVO-a. Ja sam lično zarobljeniku iz HVO-a dao sam krv kad je bio ranjen. Ranjen je momak od 19 godina kojeg smo odnijeli u Higijenski zavod. Doktor kaže umrijet će ako mu neko ne da krv i ja sam mu dao krv. Nisam gledao ko je, šta je. On je meni bio protivnik kad je sa puškom, al’ šta će dijete sa 19 godina, nit je kakav zločinac, a i njemu je neko dao pušku kao i nama. Pa na samom početku rata 1992. godine sa JNA u našoj četi je bilo 12 Srba pa su se ljudi zezali kao 3. pravoslavna četa Alekse Šantića.”

Rušenje Starog mosta za Laketića bio je najteži trenutak opsade Mostara. Međutim, po njegovom mišljenju taj čin samo je dodatno ojačao moral i želju Mostaraca da se suprotstave ideji stvaranja Herceg-Bosne.

“Nagledao sam se svega u ratu, ljudi bez glava, ruku, nogu sa otvorenim stomakom ali kad je Most pao, nema čovjeka u Mostaru koji nije zaplakao. Sad sa ove distance ne znam zašto su odlučili da nas napadnu baš 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. Međutim, ta ideja o nekoj Hereceg-Bosni koja je planirana do Bradine, nije se uspjela realizovati jer su ljudi ideju Bosne i Hercegovine branili srcem, a drugi razlog po mom mišljenju je činjenica da smo mi bili opkoljeni sa svih strana pa tako da si i želio negdje otići nisi mogao.”

Okrene mi se želudac kad prođem kraj Španskog trga

Mostarski glumac i režiser Sead Đulić evocirajući sjećanja na 9. maj 1993. godine, naglašava da je u trenutku kad je Španski bataljon napustio liniju razdvajanja, bilo jasno da će HVO i HV napasti istočni dio grada.

“Španski bataljon koji je tu da drži tu liniju i ne dozvoljava da se sukob dogodi, tu noć se povlači na brda iznad zapadnog dijela Mostara, dobro naoružani kamerama i fotoaparatima da sa tribina snimaju događanja. Tako da budem iskren meni se okrene želudac svaki put kad prođem pored trga ispred HIT-a koji su poslije nazvali Španski, jer ljudi koji su me izdali, bataljon koji me je isporučio ima centralni trg koji je nazvan njima u čast. Onda još dadnu novac i urade dio trotoara na desnoj strani tog trga i kažu Španci su finasirali trg ipred Hita. Trg je i ono ispred kafane Jagnje, trg je i ono gdje je bila Privredna komora trg je i sama ulica. Prema tome to je hoštapleraj koji se nastavlja od 1993. do danas.”

sejo djulic

Za Seada Đulića opstanak i život u opkoljenom dijelu Mostara obilježile su dvije odluke tadašnjeg vrha vojnog rukovodstva: zabrana bilo kakvog platnog prometa i pokretanje ratnog studija Radija BIH.

“Dešavaju se dvije vrlo bitne odluke. Vojska preuzima kontrolu nad gradom u smislu da se zabranjuje platni promet. Zabranjuje se i trgovina bilo čime. Sve što se ima na raspolaganju se mobiliše. Ovdje se nije moglo kupiti jaje niti se smjelo. Uspostavljaju se kuhinje za civile i za vojsku i počinje organizacija života kao u nekoj komuni. Druga stvar je bila da se po svaku cijenu hitno uspostavi radio stanica i da se obnovi rani studio koji je bio prvi gađan. HVO je najprije pogodio antenu da se glas ratnog studija Radija Bosne i Hercegovine ne čuje, a onda napali.”

Improvizirani studio napravljen je u nekadašnjoj zgradi SDK, a prema mišljenju Seada Đulića ratni studio za građane u opsadi predstavljao je jedino sredstvo informisanja. Zbog svog angažmana na radiju, majka Seada Đulića koja je ostala na zapadnoj strani grada, je uhapšena i odvedena u logor Heliodrom.

“Ja ne znam kako kojim improviziranim sredstvima su naši tehničari Sela i Cakan Burić to osposobili. Sve što je bilo u vojničkom klubu opreme montirano je u jednoj sobici, dva sa dva, u SDK-u na prvom spratu i sutradan je proradio radio. Čuo se naš glas. Tad smo imali ogroman problem jer mnogi nisu smjeli u eter. Sticajem okolnosti ja sam počeo govoriti jer moj komentar je bio: Sve što imam je tamo. Ali neko je morao govoriti. Taj dan kad se moj glas čuo, moja majka je uhapšena ali uz sve torture preživjela je.”

Napad koji je počeo 9. maja za Đulića predstavljao je sukob fašističke i antifašističke ideologije. Kako naglašava proglas HVO-a koji je Zlata Brbor čitala na radiju Mostar identičan je proglasu koji je ustaška vlast uputila Srbima u Mostaru 1941. godine.

“Nekoliko godina nakon rata jedan novinar Daily Telegrafa iz Londona kontaktirao me je da razgovaramo o Bulevaru. Taj novinar me pita: “Molim te možeš li mi objasniti kako je to ovdje bilo kad ste se vi bili doslovno sa Hrvatima?” Ja mu kažem: “Filipe mi se nismo bili sa Hrvatima. Velim, vidiš evo ove srušene kuće, svaki ovaj podrumski prozor je bila puškarnica, a komandir odbrane ovog dijela je bio Zoran Perić, Hrvat dobitnik Zlatnog ljiljana. S druge strane na Zoku je pucao Đemo Gološ, a kasnije Juka Prazina. Dakle, to je bio sukob ideologija fašizma i antifašizma. Ja znam da je 9. i 10. maja, kad je uspostavljena nova komanda korpusa, ona bila da to slikovito kažem, crvena. To su bili ljevičari, ljudi koji imaju potpuno lijeva promišljanja i koji su branili državu, grad, kuće, porodice. Kasnije sa vremenom se to ubacilo u fotošop pa  crvena može postati i zelena.”

Za Seada Đulića istinski heroji odbrane Mostara su ljudi koji su danas na marginama društveno-političkog života u Mostaru. Kako naglašava, danas u Mostaru niko se ne sjeća ljudi poput Jasmina Tabakovića Jape.

“Mi smo ovo mesom odbranili. Svaka čast svakome, al’ grad je odbranila mladost i ljudi koji su danas anonimusi. Ko se danas sjeća Jasmina Tabakovića Jape. Ako ga znaju, znaju ga kao odličnog konobara iz Bristola i drugih mostarskih kafana. To je čovjek kojem spomenik treba dići na sred Musale. Koliko je bio skroman i koliko je jednostavno išao. Svaki put kad ide, mi smo mislili da neće glavu vratiti. Pa jedan Baja iz Drežnice. Momak koji je Zlatni ljiljan. I za njega niko nema pojma. Ti ljudi koji su branili ovaj grad su zaboravljeni. Nema ih i kad se ide na šehitluke da se položi cvijeće. Oni uglavnom ne dođu kad dolaze ovi što to organizuju. Dođu dan ranije ili taj dan u drugom vremenu. Ti ljudi su prevareni i zaboravljani od strane ove politike koju vode ljudi koji o ratu ne mogu ništa reći.”

Najteže je kad ti roditelji donesu mrtvo dijete

Ratna bolnica u Mostaru formirana je u zgradi Higijenskog zavoda. Ifeta Škoro, medicinska sestra od juna 1993. godine radila je u ovoj instituciji na transfuziologiji. Naglašava da je formiranje bolnice bilo neophodno jer u istočnom Mostaru nije bilo medicinskog objekta ove namjene.

ratna bolnica

Bolnica se osniva u prvom dijelu rata jer na lijevoj obali Neretve nije postojao niti jedan zdravstveni objekat koji je imao krevet. Tu su bili uglavnom domovi zdravlja, zavod za javno zdravstvo i područne ambulante. Nakon što je završen taj dio rata, mi smo pukušali spasiti ono što se moglo. Sjećam da je jedan dio ljekara počeo sa formiranjem bolnice u Higijenskom zavodu da bi se pružila neka pomoć izbjeglicama. Dr. Tucović je naprimjer došao iz Nevesinja, dr. Rajkov je radio čitavo vrijeme na zapadnoj strani grada, međutim kad je završen dio rata sa Srbima njega su pozvali i rekli da im njegove usluge više nisu potrebne.”

DSC_7330

Govoreći o uslovima rada u periodu od 9. maja 1993. godine Ifeta Škoro ističe da je bolnica bila kontinuirano granatirana, bez struje i voda sa nedostatkom opreme i sredstava.

“Uslova nikakvih nismo imali. Imali smo jedan stol, nešto malo reageansa koje smo mogli koristiti i jedan aparat za krvnu sliku, centrifugu i nešto seruma. Krevet je bio na hodniku. Radilo se 24 sata da bi se smanjilo hodanje jer je policijski sat bio od 12 sati popodne. Jer jer je dosta ljudi ginulo preko dana. Nosili smo vodu u bidonima pa smo se snalazili na razne načine. Civilna zaštita nam je pomagala. U tom vremenu ničega nije bilo osim krvi koje nikad nije falilo. Naša intenzivna njega je bila u podrumu. Kad nam stranci dođu da nas posjete, od tog mirisa počnu povraćati, ali mi smo se nekako navikli.”

Užasne prizore amputiranih udova, slike ranjavanja i mrtvih ljudi, Ifeta Škoro ponekad sanja. Kako naglašava, osjećaj nemoći je najgori u periodima kada ti roditelji donosu ranjenu ili mrtvu djecu.

“Najteži su momenti kad vam roditelji dovedu mrtvo dijete i govore spasite ga. Sanjala sam ruke, noge, tu djecu te nevjerovatne scene. Ne znam da li ste čuli za djevojku Belmu Islamović koja je izgubila obje ruke sa 18 godina. Nje se posebno sjećam jer smo jedne prilike uzimali krv pod svijećama i sa jednom sijalicom. Djevojka koja je vodila evidenciju nije znala da je Belma iza nje i govori joj de pričuvaj mi ovu sijalicu. Sijalica padne i razbije se.”

Bez obzira na ratna dešavanja kao i na stravične prizore kojima je svjedočila, Ifeta Škoro ističe da prijateljske veze sa ljudima hrvatske nacionalnosti nije izgubila.

“Nisam izgubila nikakve prijatelje za vrijeme rata. Moja prijateljica od prije rata sa kojom sam odrasla a koja je Hrvatica, prva je došla da me vidi. Njoj je taj čin jako zamjeren jer je njen brat teško ranjen. Tad su joj govorili: “Oni su ti zamalo ubili brata a ti ideš kod njih”. Ona im je odgovorili: “Jednako ste mi krivi i vi što ste mi brata poslali u rat i oni koji su ga upucali.”

Od svih logora Dretelj je najgori

U pet sati ujutro 9. maja 1993. godine Mirzo Čemalović uhapšen je i odveden iz stana u ulici Petra Dapčevića. Prošao je sve logore Herceg Bosne da bi konačno bio pušten 19. marta 1994. godine.

“To jutro pokupili su mene i brata a tamo mi je ostala majka, supruga, sestra i dijete. Prvo su nas odveli na Veležovo igralište. Kad smo tamo došli bila su neka četiri mladića na centru igrališta a kasnije su počeli pristizati ljudi. Mene je to podsjećalo na rušenje Aljendea u Čileu i  kako su ljude kupili i dovodili na igrališta. Nakon toga su nas jedno 150 odveli u Hotel ERO gdje su nas smjestili u podrume i garaže. Kad je hotel zapaljen izbacili su nas i krenuli smo kroz Centar 2. Ja sam pomislio da idemo na Rudnik i da će nas sad tamo pobit i bacit. Međutim, otišli smo na Fakultet gdje nas je sačekala grupa iz Ljubuškog koja nas je na cesti počela mlatiti.”

mirzo cemalovic

Nakon boravka na fakultetu Mirzo Čemalović i ostatak zarobljenih autobusima su prebačeni na Heliodrom gdje su bili smješteni u sportskim dvoranama. Čemalović naglašava da je sasvim jasno da su hrvatske snage unaprijed isplanirale smještaj civila u logore.

“Kad čujem da ovo šta su nam uradili nije bilo planirano je ne mogu da vjerujem jer su svi prozori i izlazi bili okovani željeznim matama. Znači – tu niko nije mogao pobjeći. Kasnije su mene i još jednu grupu prebacili u zatvor zato što smo bili u Armiji BiH. Nakon toga nas odvode u Ljubuški u policijsku stanicu. Tu smo bili k’o u onim tajlandskim zatvorima. Bili smo zatvoreni u 12 kvadrata bez zraka, samo je na vrhu bio jedan mali prozor. U toj prostoriji je bio 51 čovjek. Nakon toga nas prebacuju opet u Helidrom gdje smo bili do probijanja Sjevernog logora i Bijelog polja.”

Do 30. juna 1993. godine Čemalović je bio u logoru na Heliodromu da bi ga tad prebacili u logor u Dretelju. Kako ističe, logor u Dretelju je bio pakao.

“Kad su nas doveli u Dretelj to je bio pakao za 19 dana. Bili smo u hangarima. Neki su bili u podzemnim prostorijama, a zraka je bilo koliko je bilo rupa od metaka na onim metalnim vratima. Mi smo bili u vanjskim hangarima gdje je po danu 70 stepeni a po noći hladno jer smo na betonu spavali. Davali su nam jednu štrucu hljeba tako da nas poredaju 16 u jedan red. Znači za 13 sekundi kad onaj kida hljeb moraš uzeti vruću kašu i pojest je i spustiti posudu. Oni koji zadnji dođu na red dobiju punu posudu kaše jer ti to ne možeš pojesti koliko je vruće, a onda vam dadnu jednu čašu vode za čitav dan. Nakon što su neki Čapljinci pobjegli, zaključali su nas u hangare tri dana bez vode i hrane. Mislio sam da su odlučili da nas pobiju al’ tako da na nas ne troše metke.”

Mirzo Čemalović naglašava da za patnje u logorima Herceg Bosne ne krivi ljude što su ih čuvali nego politiku koja ih je u logore smjestila.

“Ja ne krivim ljude koji su nas čuvali u logoru, već politiku Jadranka Prlića i ostalih koji su to smislili. Bilo je pojedinaca koji su se iživljavali ali bilo je i ljudi tu koji su gledali samo da odrade smjenu i da bježe kući. Za mene postoje samo ljudi i neljudi. Sjećam se Ante Kukića koji je radio u laboratoriji. To je jedan divan čovjek koji je umro a u tom periodu skupljao pisma i donosio zatvorenicima. Treba ustati pa spomenuti takvog čovjeka.”

Građani Mostara danas će proslaviti Dan pobjede na fašizmom. Možda upravo ova rečenica zvuči nerealno za grad koji je još uvijek podijeljen ratnim linijama razgraničenja i dijametralno suprotnim vizijama budućnosti. Međutim, 9. maj sa svom svojom simbolikom još uvijek predstavlja najvažniji datum za istoriju i nadajmo se budućnosti ovog grada i svih njegovih stanovnika.


//////////////////////////////////////////
15.05.2017.

MARINKO ČULIĆ: HRVATSKA MOČVARA

Marinko Čulić: Hrvatska močvara

Marinko Čulić

Autor
13.5.2017. 



Marinko Čulić: Hrvatska močvara

Nakon što je Plenković proglasio Grmoju ‘revolucionarom’, iako među njima nema vidljive razlike, nastupila je smrt ozbiljne politike. Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire, gdje se također njeguje mit nadideološkog društva, ali neke razdjelnice ipak i dalje postoje

Piše: Marinko Čulić-Novosti

Kada je Andrej Plenković ovih dana optužio sa saborske govornice Nikolu Grmoju da je ‘revolucionar’, čovjek sa strane morao je, i nehtijući, masno opsovati u sebi. Jebem ti revoluciju kojoj je na čelu Grmoja, ali jebem ti i kontrarevoluciju koju predvodi Plenković. U čemu je, dođavola, razlika među njima, što je u njihovim političkim OIB-ima toliko drukčije da zaslužuje ovako suprotstavljeno etiketiranje? Iz ovih godinu i pol otkako su dvije stranke zajedno vladale, i jedna i druga bile su bratski sljubljene s kapitalom i ovdašnjom nacionalističkom Crkvom, i možda je jedina razlika u tome što je HDZ imao i ima uz sebe krupni kapital i vrh Crkve, dok su Mostu bliži srednji i mali kapitalisti te niže, lokalno svećenstvo. Ukratko, obje stranke svile su gnijezdo u dvjema dominantnim interesnim grupacijama u zemlji, u kleru i poslodavačkoj klasi, koje su, opet, toliko sijamski bliske da bi to trebalo jamčiti sigurnu i čvrstu, iako se, evo, pokazalo, krhku i kratkotrajnu vladavinu. Pa u čemu je onda problem? Rašireno, gotovo plebiscitarno uvjerenje u političkoj i široj javnosti je da je razlog u ozloglašenom foteljaštvu, goloj borbi za masti i slasti koje idu uz političku moć, i da u tome sigurno leži gro objašnjenja za ovo što sada pratimo.

Ali kada malo bolje pogledaš, i antifoteljaši ti pomalo idu na živce – i oni sve ovo gledaju najčešće iz svojih kućnih fotelja, a ne s kvrgavih hrastovih štokrla – jer što bi drugo imao biti smisao politike nego borba za vlast, dakle za fotelje. Nigdje u svijetu to nije drukčije, uključujući razvikane zapadne demokracije, iako je ondje prekriveno s više dobro smišljenih, ponekad i stoljećima uhodavanih scenskih paravana. Dakle mora da tu ima još nešto važno, puno važnije. Uostalom, pogledajte Plenkovića, njemu se fotelja premijera sigurno ne bi tresla kao što se sada trese da je odlučio progutati Mostove prigovore i maknuti stranački nevažnog Zdravka Marića i sve bi bilo dobro da bolje ne može. Ali problem je u tome što je do prije nekoliko dana Marića podržavao i Most, i to ništa manje nego kada je zatim odlučio ultimativno tražiti njegovu glavu, i tu odmah vidiš da ovdje igra nešto puno značajnije. A to je da hrvatska politička scena svih ovih dva i pol desetljeća izgleda kao velika obitelj, bez bitnih vrijednosnih, ideoloških razlika, što se onda nadoknađuje svjetonazorskim ratovima oko braka, spolnosti itd., što jesu odreda važne teme, ali ni izbliza kao pitanje socijalne pravednosti i sekularnog uređenja, koje je danas nesumnjivo najvažnije. Ali u državi zamišljenoj kao velika familija, i to starog patrijarhalnog tipa, sve to pada u drugi plan, a svađe se svode na onu vrstu obiteljskih zadjevica koje ne ugrožavaju brak, nego su samo jedan od uhodanih načina njegovog produžavanja.

Drugim riječima, Hrvatska kakvu danas gledamo izgleda kao ideološki neprofilirana glina koju možeš oblikovati ovako ili onako, ali samo zato da bi se na kraju ustanovilo da je sve ostalo isto. Vlast s Mostom ili bez njega, kakva je tu, majke ti, bitna, sudbonosna razlika?! Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire u tzv. demokratskom svijetu, gdje se također njeguje mit nadideološkog, postideološkog društva, ispod čega nesmetano bujaju najgoropadniji oblici kapitalizma i novog fašizma. Ali u boljim slučajevima ipak se zna što gdje pripada, neke ideološke razdjelnice, makar i izblijedjele, i dalje su tu. To se dobro vidjelo na posljednjim izborima u Nizozemskoj, Austriji, sada i Francuskoj, gdje je, makar i u posljednji trenutak, ta razdjelnica presudila, pa su lijevoliberalni birači zaustavili marševe rigidne desnice prema vrhovima vlasti. Što je najbitnije, iako tijesne, te su pobjede imale neku unutrašnju logiku, jer se ovo nije dogodilo prvi put, a te logike nema u hrvatskom slučaju. Lijepo se to vidjelo iz glasanja o povjerenju Mariću, kada je ultradesni Željko Glasnović glasao u korist SDP-a, a samo malo manje tvrdi ljevičar Tomislav Saucha u korist HDZ-a.

Kakva je to, za boga miloga, kaša, tko će se tu snaći, kamoli predvidjeti gdje će pijani hrvatski brod na kraju završiti. Ah da, u žrvnju kritika zbog ovoga našao se i Pupovac-Stanimirovićev SDSS nakon što je podržao novu okrnjenu HDZ-ovu parlamentarnu većinu i, što da kažem, stvarno nije prijatno gledati Milorada Pupovca u društvu Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Glasnovića i Steve Culeja. Ali kritičari, posebno s ljevice, zaboravljaju jedan princip ove stranke kojeg se ona uglavnom dosljedno drži, i to dovoljno dugo da su ga morali primiti na znanje. SDSS u pravilu surađuje sa svim vladama koje nisu deklarativno antisrpske, šovinističke, ali im izbjegava donijeti, osigurati većinu, nego je samo dio većine. Sada isto, samo s promijenjenim predznakom, gledamo i u slučaju podrške ovoj novoj Plenkovićevoj vladi, koja je umnogome razočarala Srbe u Hrvatskoj i njihove političke predstavnike. Ali ti predstavnici ne žele rušiti Vladu, jer se kao i u prvom slučaju drže pravila, iako im to nije nametnuto nikakvim zakonima i propisima, da ne dovode u pitanje volju većinskog hrvatskog biračkog tijela. Na taj način nastoje preduhitriti bijesne napade da biraju ili smjenjuju hrvatsku vlast, kojih ionako ima koliko hoćeš nakon svakih izbora ili parlamentarnih preslagivanja.

To je taj princip. Je li on idealan i uklesan u stijenu za sva vremena, to ne znam, no u dobrom smislu pragmatičan i racionalan svakako jeste. Ali pouzdano znam da velike lijeve i desne stranke nemaju nijedan ovako uvjerljiv i opravdan princip, jednostavno zato što nemaju ni ideološku jezgru iz koje bi to logično proizlazilo. SDP je u doba stvaranja hrvatske države digao ruke od radnika i Srba u Hrvatskoj, pa iako su dijelom za to bili i oni krivi, to ne umanjuje činjenicu da je ova stranka izvršila ideološko samoubojstvo i nikakvim obdukcijskim trikovima to se ne da sakriti. U HDZ-u je slično, a s obzirom na duljinu vladanja i gore. Još od osnutka on se predstavlja kao centristička stranka državotvorne i nacionalne obnove, ali uvijek s ambicijama da bude u braku, češće neproglašenom nego proglašenom, s krajnjom desnicom. I hajde, to bi se nekako moglo prihvatiti, čak i pozdraviti, kada bi HDZ preuzimao i odgovornost za ekstremno nacionalističke i profašističke inklinacije te desnice (kao što su na posljednjim izborima učinile centrističke stranke u spomenutim trima evropskim državama, što je neusporedivo više od iznuđenog isključenja Hasanbegovića iz HDZ-a). Ali jok, toga nema. On iz tog braka crpi samo pravo na stol i postelju, ali ne i bilo kakvu obavezu, što je okrunjeno i najvećom sramotom u ovih dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, onom nakaradnom i svetogrdnom spomen-pločom HOS-a u Jasenovcu.

Eto, to je priča o ‘kraju povijesti’ i ideologija na hrvatski način. Svojedobno je Ivo Banac ovo efektno nazvao hrvatskom ‘močvarom’, ali je u međuvremenu sam u nju toliko potonuo da mu je poodavno prekrila i usta i gornji rub naočala. I sada više nikoga ne zanima kako on gleda na aktualna politička zbivanja i što o njima govori.














15.05.2017.

ISTRENIRANI GUBITNICI

Istrenirani gubitnici


Zlatko Dizdarević

Autor
15.5.2017. 



Istrenirani gubitnici

////////////////

Izdvajamo

Proizvođači svekolikog jada postigli su svoj cilj. Lopovlucima je uzeto sve što se moglo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

................................

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ

Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.

Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.

Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.

Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u  drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.

“Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira”

Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.

Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!

Proizvođači svekolikog jada postigli su svoj cilj. Lopovlucima je uzeto sve što se moglo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.

Samo još  naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa…

Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika…«

Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan.  Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.

Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.

Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.

Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori  »iskustva s njima…«.

Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima?!

Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.

Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«

Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički mandat na raspolaganje.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i  primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.

Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.

Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.

Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.

Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog…«

Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.

Samo nek’ nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.

Sve je već istrenirano i rutina.

Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju…«

U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.

Novi list



















15.05.2017.

BANjALUČKI PALE SAM NA SVIJETU

Banjalučki Pale sam na svijetu

Marijan Vogrinec

Autor
15.5.2017. 



Image result for franjo komarica fotos

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali - to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice - nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.
............................
....................................

Nikad nitko s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, kao banjalučki biskup mons. Franjo Komarica nije izravno u lice sasuo političarima krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda, ali i Hrvatima i Srbima u RH. Zato ga ne vole i prešućuju. Ne podnose istinu, jer ona njviše boli. Sljepački su vodili i doveli narode u bespuće, baš kao u simboličnoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Beskorisno je jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost, ali nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka

Marijan Vogrinec

To da istina najviše boli, pa su ljudi svašta kadri (u)činiti ne bi li ublažili tu bol ili je makar prikrili, možda više od ičeg u političkom prostoru balkanske regije u zadnje doba potvrđuje slučaj banjalučkog biskupa Franje Komarice. Jedna od rijetko cijenjenih po ljudskom i pastirskom poštenju, osobnoj hrabrosti i pravdoljubivoj beskompromisnosti tzv. moralnih vertikala Rimokatoličke crkve u društvenoj javnosti BiH i RH, biskup Komarica je već godinama, osobito u posljednje vrijeme kao Pale,  sam na svijetu. Za razliku od glavnog lika fantastične dječje priče danskog pisca, psihologa Jensa Sigsgaarda, obvezne lektire u nižim razredima osmoljetke, pošteni banjalučki Pale ne sanja, nego budan svjedoči, ne želi šutjeti o licemjerju, boli i nepravdi oko sebe. Taj ga grabri diskurs dnevno stoji političkog kamenovanja i sa srpske i s hrvatske strane. Ne zato, jer ne razumiju (za)što govori, nego baš zato što ga itekako dobro razumiju.

Uoči Uskrsa je – iako ne prvi put i ne samo prigodno – kritički spomenuo da poslije stravičnih ratnih stradanja u Republici Srpskoj (RS) nije ostalo živjeti ni 10 posto od domicilnih hrvatskih/katoličkih žitelja. Posljedice terora i progona, međunacionalne mržnje i netrpeljivosti niti se ne pokušavaju zaliječiti. Povratak prognanih zanemariva je pojava, ne kako je s međunarodnom zajednicom dogovoreno – osmišljen i organiziran proces, s iskrenom željom/potporom političkog mainstreama službene Banje Luke, Sarajeva i Zagreba. Stanje je gotovo na vlas isto na područjima u BiH s bošnjačkom ili hrvatskom većinom, gdje se također verbalno svi političari zalažu za povratak prognanih druge nacionalnosti/vjere, ali logistički to koče i ometaju.

Biskup Franjo Komarica se ne libi to otvoreno reći i zato politika zazire od njega, ali na stanovit podmukao način i Rimoktolički vrhovi u BiH i RH koji nisu nedužni glede i u svezi posljedica što ih je vrhbosanski kardinal Vinko Puljić svojedobno sažeo u onu globalno srcedrapateljnu apel-izliku: „U BiH naočigled cijelog svijeta nestaju Hrvati, nestaje cijeli jedan narod“. Ne nestaje niti će nestati. A to što se broj Hrvata i katolika globalno smanjio u odnosu na populaciju iz 1991. i što su opustjela Hrvatima neka područja u BiH (npr. Posavina, srednja Bosna, Sarajevo, itsl.) nije se dogodilo samo od sebe, tek tako ili samo zato što su ih životno ugrozili nadmoćniji Srbi/Bošnjaci već i zbog velikoseparatističke, odnosno „humanopreseljeničke“ politike vlastite nacionalne vojno-civilne strukture.

Zločin i bez kazne

Posljedice su strašne, a dio istaknutih aktera velikodržavnog projekta fasovalo je u Haagu gadne kazne (Dario Kordić 25 godina robije, Tihomir Blaškić devet godina, šestorica su sada u žalbenom postupku zbog prvostupanjskih 111 godina, itd., itsl.). Susjedne su haaške ćelije prepune Srba i Bošnjaka, optuženih i već osuđenih za isto tako teške zločine protiv čovječnosti, ratnog prava i vitalnih interesa vlastitih naroda, koje su unesrećili, osmišljavajući i ostvarujući sve što se danas vidi kao posljedica šovinističkog/rasističkog maloumlja. Nesretna je okolnost što neće odgovarati najveći dio zločinaca iz svih triju naroda u BiH koji su, otrovani projektom teritorijalno-etničke čistote i bolesne međunacionalne mržnje, vučjom dlaka-ćud pretvorbom ostali krojiti iste ratne strategije – parapolitičkim sredstvima.

Takvima je biskup Komarica trn u oku i znatno će se lakše razumjeti, pa i dogovoriti „nedodirljiv“ HDZ-ov „gospodar hrvatskog naroda“ (samo Hercegovci?) Dragan Čović i vožd iz srpskog entiteta Milorad Dodik – što uostalom stalno i čine (tzv. treći entitet) – nego svaki od njih ponaosob ili obojica zajedno s moralno uzornim mons. Franjom Komaricom. To su dva svijeta u trima osobama, koji svjetovi imaju samo jednu veliku manu – međunarodna zajednica niti priznaje niti kani priznati njihov separatistički duh.

Nije problem u tome što je predsjednik RS-a Milorad Dodik „poludio“ zbog biskupove kritike u kojoj se i sam prepoznao kao meta, pa bahato „prekinuo komunikaciju“ s mons. Komaricom. Odavno su već urbi et orbi poznata gruba stajališta, moralni profil i „državničko“ ponašanje tog srpskog političara, koji ne silazi sa zuba međunarodne političke javnosti i kojem je SAD nedavno uskratio vizu za dolazak na predsjedničku inauguraciju Donalda Trumpa. Ali, začudna je – ako ćemo se šaliti da je začudna ili glumatati političke hlebince!? – šutnja vodećih političkih Hrvata u BiH i RH. Oni riječ da bi rekli u obranu ne toliko i samo banjalučkog biskupa Franje Komarice, nego one istine i smisla javnog apela što ih je taj katolički velikodostojnik svima baca u oči. Pa i rečenom uskrsnom čestitkom, koju je Dodik nazvao pamfletom i zaprijetio tužbom.

 „Ja se bojim da je to samo u kontinuitetu“, prvi put je koliko se zna tako izravno potom kazao banjalučki Pale u ekskluzivnom intervjuu reporteru Nove TV Andriji Jarku kad ga je pitao zašto o političkom ataku na njega „šuti i Zagreb, i predsjednica RH, i premijer, i ministri, i Hrvatski sabor i zagrebački Kaptol…“ Osobito Kaptol, čiji su vjerski prvaci inače svakom političkom loncu – poklopac.  „Vi za njih kao da ne postojite, kad dođu ovdje – kao da jedva čekaju da odu; sat vremena, rukovanje i živjeli“, inzistirao je Jarak.

„Mi smo prekriženi, ali ne damo se prekrižiti“, tvrdi mons. Franjo Komarica. „Papa je došao ovamo da nam pokaže da mi za njega nismo otpisani. Kazao je – ne dolazi u obzir da nestanu biskupije pod nosom Rima. A Zagreb kaže – ima da nestanu. Kako ću prihvatiti da je to normalno? A Zagreb se poziva na Rim. Odnosno na papu.“

To je dosad najžešća pljuska tzv. hrvatskoj „državnoj politici“, utemeljenoj u Tuđman-Šuškovom projektu političke, vojne i pripadajuće logističke intervencije RH u BiH radi „očuvanja interesa hrvatskog naroda“. Ta velikohrvatska politika, uključivo zamjene teritorija, etničko čišćenje i čak prisilno preseljenje stanovništva, pandan velikosrpskoj s istim atributima, nije napuštena ni danas, ali se provodi sofisticirano, tvrdnjama o neravnopravnosti/ugroženosti Hrvata u BiH, (ne)izravnim zagovaranjem tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i onemogućavanjem povratka i normalnog života Bošnjaka i Srba u krajevima BiH s hrvatskom većinom. Naš portal Tačno.net je više puta upozoravao na drastične primjere administrativnog ometanja, fizičkih nasrtaja i čak ugrožavanja golih života rijetkih povratnika na tim prostorima.

Nedavna proslava u Mostaru 25. obljetnice tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, zbog koje je Haag, rekosmo, „ugostio“ dio njezinih glavnih operativaca, ali biološkom logikom ne i nalogodavce iz Zagreba, održana je u nazočnosti državnih izaslanika iz RH. Članova vladajućeg HDZ-a, koji su prenijeli vođama dviju mostarskih stranačkih filijala tople pozdrave državnog vrha RH. Kažu u onoj tv-reklami: pametnom dosta. Hrvatska figa u hrvatskom džepu kad b-h entiteti „farbaju tunele“ međunarodnom bojom tzv. „jedne države triju naroda“. U koju u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ zapravo nitko ne vjeruje, nego radije iz potaje, kao anonimno ili u „nacionalnom interesu“, dovikuju arbitrima u svijetu: „Džaba ste krečili“.

E sad, je li baš tako – budući da nitko od triju suverenih aktera u dvama entitetima ne smatra da je namiren okončanjem građanskog rata – vidjet će se uskoro. Čim podijele karte veliki igrači SAD, Ruska Federacija i Turska, možda i EU ako se prethodno ne raspadne, jer joj prijeti havarija vitalnih sastavnica.

Banjalučki biskup je rečenim paprenim istupom u javnost opalio zvučnu pljusku i programskoj agendi premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koji su – bez obzira na realne optužbe kako se miješaju u unutarnja pitanja tuđe/susjedne države – proglasili BiH „prioritetom naše vanjske politike“. Kao da su daytonska mirovna jamstva Zagrebu (i Beogradu, dakako) ili nedajbože HDZ-u, a ne Sarajevu, dopusnica za separatno odlučivanje o sudbini Hrvata u BiH. Stanje, što se kaže na terenu, sasvim je drukčije od onog kako ga – uvijek „u interesu naroda“ (sic) –  politika prikazuje i želi vidjeti, ne pitajući za zdravlje ni vlastiti narod. Kamoli tuđi.

Sramota i licemjerje

„Ničem se više ja ovdje ne čudim, ja bih se radije, ako mogu reći, čudio nekim pozitivnim stvarima, od onih u našem prvom susjedstvu do susjedne Hrvatske“, izričit je mons. Komarica. „Meni je žao, htio bih da se istinski zalažemo za opće dobro ljudi. Ali kad počnemo dirati u ona temeljna pitanja, pitanja ljudskih prava, prava na vlastiti identitet, na vlastitu kuću, na sva ostala ljudska prava, onda na to političari kažu ‘čekaj, čekaj malo’. Ali ja na to moram ukazati, to je moja zadaća prema crkvenim propisima, to je crkvena nauka.“

Sramotno je, licemjerno zašto banjalučkog biskupa nije javno podupro vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji se globalno nadmeće navodnom zauzetošću za Hrvate-katolike u BiH. Crkva u vlastitoj državi i visoki kler u neposrednom susjedstvu, u Hrvatskoj, ponašaju se nekršćanski, reklo bi se i nehrvtski, ali svakako politikantski pristrano kad prepuštaju biskupa Franju Komaricu njegovoj sudbini u neprijateljskom okružju, u župi koju je „državna politika“ (samo?) jamačno prekrižila još radnih 1990-ih. Zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom koja je konspirativno prepuštena RS-u, kao i srednja Bosna bošnjačkom „državotvornom“ korpusu, a Hrvati su prije rata imali stoljetno korijenje i prihvatljiv suživot s muslimanima i pravoslavnima znatno izvan Mostara i zapadne Hercegovine. Kad to sada, razočaran položajem samog na svijetu ili još gore, samog među Hrvatima, biskup Franjo Komarica s pravom nabija na nos baštinicima/nastavljačima separatističke politike i u svlastitom narodu, nikom ne valja.

Mons. Komaricu su u obrani od žestoke verbalne agresije i prijetnje sudskom tužbom Milorada Dodika, indikativno, prešutjeli čak i hrvatski predstavnik u tročlanom Predsjedništvu BiH i šef HDZ-a BiH Dragan Čović, šef HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, pa i sam potpredsjednik RS-a Josip Jerković. Spremno ga je odmah uzeo u zaštitu samo potpredsjednik RS-a iz redova bošnjačkog naroda Ramiz Salkić, a reagirala je i Islamska zajednica. Nekim analitičarima to jest, a nekima nije iznenađenje. Samo bi kroničnom  političkom hlebincu bilo nepoznato koje to skupne i zašto permanentno ljuljaju BiH kao državu triju konstitutivnih naroda te se na sve (ne)moguće načine trse zajednički etat prikazati nemogućim, Federaciju BiH tvorevinom snažne bošnjačke majorizacije i tlake nad Hrvatima u svakom smislu radi „jedino mogućeg rješenja – posebne hrvatske federalne jedinice“, tzv. trećeg entiteta. U protivnom, kažu, BiH će stalno biti bačva baruta. Pred eksplozijom novih ratnih razračunavanja.

O toj vrsti računa bez međunarodnog krčmara otvoreno je siječnja ove godine, nakon sudjelovanja u radu Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, prozborio upravo rečeni hrvatski potpredsjednik RS-a Josip Jerković. U intervjuu b-h izdanju zagrebačkog Večernjeg lista kazao je ne samo to da predstoji unutarnje preuređenje BiH nego i osnivanje hrvatske federalne jedinice u koju bi „morala ući Bosanaska Posavina i dijelovi RS-a“, gdje su prije rata Hrvati živjeli u većem broju.

„Nadam se kako ćemo mi, s jednim novim, federalnim uređenjem BiH, što zagovara naša stranka, Hrvatski narodni sabor, a ja sam to zagovarao i ranije, Hrvati morati naći svoj kutak u ovoj našoj BiH“, izravan je Jerković, ne spominjući može li ta ideja proći blagonaklono među bošnjačkim političarima i bez ratnog odgovora vođa RS-a, koji milom neće dati milimetra oružjem i etničkim čišćenjem zapasanog teritorija. „Svima je jasno kako ovakva zemlja bez reorganizacije nema izgleda, a posebno je važno reći da je za Hrvate to najvažnije, jer bi u tome slučaju hrvatska federalna jedinica mogla snažnije pomoći sunarodnjacima koji se ne bi nalazili u okviru te federalne jedinice. (…) Ja postavljam pitanje gdje se mi danas nalazimo i u kakvom smo položaju.“

Treba li eksplicitnije spoznaje o tome tko je tko u prešućivanju banjalučkog biskupa i zašto to čini. Od hrvatskih državnih i HDZ-ovih čelnika te crkvenih prvaka u RH do njihovih nacionalnih/vjerskih filijala u BiH.

Sa slijepcima u propast

„Oni time pokazuju svoj obraz, na čijoj su strani“, ne libi se banjalučki biskup kazati notornu političku istinu, koja zadire duboko u prošlost velikohrvatske separatističke ideje. „Ako ja radim nešto krivo, a ja sam krivac, ja to znam, zato što sam ostao ovdje, to mi je rečeno nebrojeno puta. ‘Biskupe, što se vi tužite, vi ste morali otići, a niste otišli, i zato dobivate ovakva kažnjavanja, dobivate ostavljanje na cjedilu. Nije za vas predviđeno da ostanete u Banjoj Luci. Ne smije biti banjolučke biskupije.’ (…) Ja sam ondje, gdje me Bog postavlja, nisu me postavljali političari, predstavnici jednog ili drugog naroda. Božja providnost me je ovdje postavila. I zato mi je žao što političari kojima je dužnost da se brinu za opće dobro svakog čovjeka, pa tako i domicilnog Hrvata, katolika, a to su srpski političari, bošnjački, međunarodni… naravski, i hrvatski, da oni šute. Oni su svoj narod ostavili na cjedilu.“

Nikad nitko im s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, nije izravno u lice sasuo  krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda. Sljepački su ih vodili i doveli u bespuće, baš kao u simbolikom nabijenoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Narod je od nemila do nedraga strpljivo slijedio vođu u obećanu zemlju, a kad je bezizlazno zapeo u bespuću i beznađu – vrhunac priče: vrijeme poraza i otrežnjenja – shvatio je da je vođa slijepac. No, već je bilo prekasno.

Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali – to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice – nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.

//////////////
///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 15. maj/svibanj 2017.

15.05.2017.

KAKO JE PREŽIVILA MOLOŠEVIĆEVA SRBIJA

Kako je preživela Miloševićeva Srbija


Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli? Foto: Žena ispred spomenika na grobu Slobodana Miloševića, mart 2016.

Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli? Foto: Žena ispred spomenika na grobu Slobodana Miloševića, mart 2016.

///////////////

Da li se na velika vrata u Srbiji preko memoarske literature, iskaza visokih zvaničnika, promocije raznih aktera iz okruženja Slobodana Miloševića u devedestim godinama u ulozi analitičara, odnosno tumača aktuelnih i događaja iz bliske prošlosti, tretmana haških osuđenika kao nacionalnih heroja, događa potpuna rehabilitacija poražene srpske nacionalističke politike?

Toliko, da nikoga nije posebno uznemirio nedavni iskaz sa najvišeg mesta o Petom oktobru 2000. godine, kada je pao Miloševićev režim, kao danu kada su pobedile mračne sile prošlosti? Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli i zašto?

"...Srbija je bila dobra dok je ćutala i snosila posledice ustavne rascepljenosti, a saznanje da je sazrela i da ne želi više da trpi podređenost zasmetalo je svima", tako se ove 2017. godine najavljuje novo izdanje knjige "Memorandum SANU" koju potpusuju akademici Vasilije Krestić i Kosta Mihailović, koji su bili i u grupi autora koji su pisali taj dokument.

Memorandum je otvorio Pandorinu kutiju srpskog nacionalizma koji se smatra platformom kasnije Miloševićeve politike. 1986. godine, kao i danas, tvrdi se da su Srbi bili ugrožena nacija u tadašnjoj Jugoslaviji.

"Srpski narod je proglašen krivim za sve što se dogodilo, doživeo je razne sankcije, presude u Haškom tribunalu... u svetskom javnom mnjenju već 25 godina stoji ubeđenje da su Srbija i srpski narod krivi, a narod je duboko u sebi osećao da to nije tačno", poručuje bivši najbliži saradnik Slobodana Miloševića i prvi čovek jugoslovenske države u rotirajućem Predsedništvu u vreme kada se ona raspadala Borisav Jović, koji piše knjigu za knjigom sa, kako sam kaže, jednim ciljem - da se "skine ljaga sa Srba".

Veselin Šljivančanin bio je jedan od aduta u predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića

Veselin Šljivančanin bio je jedan od aduta u predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića

"Sadašnje vreme pokazuje da je najvažnije bilo raseliti i proterati Srbe, a Srbiju svesti na granice kako to misle svetski moćnici", tvrdi haški osuđenik Veselin Šljivančanin, koji nakon odslužene kazne uživa društvenu promociju u Srbiji. Toliku, da je bio jedan od aduta u nedavnoj predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića.

Takođe, trebalo bi podsetiti da je januara ove godine haškog osuđenika Momčila Krajišnika primio odlazeći predsednik Tomislav Nikolić u svom kabinetu u Predsedništvu Srbije.

"Uveren sam da će…njegova ličnost i njegova karijera pokazati mnogim naraštajima u Srbiji šta znači do kraja i na svakom mestu i u svakom trenutku boriti se za svoju otadžbinu", reči su bivšeg minitra pravde u prvoj Vladi Srbije koju je vodio Aleksandar Vučić, Nikole Selakovića.

Mladima je uputio preporuku da slede taj "najsvetliji primer". A reč je ratnom zločincu, generalu Vladimiru Lazareviću osuđenom na četrnaest godina zatvora za ratne zločine počinjene nad kosovskim Albancima. Njemu je državni vrh priredio svečani doček po povratku iz zatvora.

"Amerika i NATO sprečili su da legitimna borba Savezne Republike Jugoslavije protiv terorizma na Kosmetu završi porazom terorizma, nisu se izvinili za bombardovanje i nastavili su negativnu politiku prema Srbiji", poručuje Miloševićev prvi diplomata Vladislav Jovanović, koji se sve češće u ovdašnjim medijima javlja u ulozi analitičara, tumača zbivanja na svetskoj političkoj sceni.

Kontinuitet odbijanja odgovornosti

Naš sagovornik Milan Miljković, istraživač iz Instutita za književnost, kaže da je najvidljiviji nekritički odnos prema devedesetim godinama i ulozi Srbije u tadašnjim ratovima, najnovija retorika u odnosu na Kosovo, odnosno kosovske Albance.

Zvanična politika u Beogradu i njeni tumači u potpunosti zanemaruju odgovornost Srbije za ono što se događalo Albancima na Kosovu u vreme Miloševićevog režima. Miljković skreće pažnju na "kontinuitet odbijanja odgovornosti za ono što je država Srbija učinila na tadašnjoj svojoj teritoriji prema albanskom narodu".

"To je potpuno negiranje ideje o legitimnim interesima drugih naroda na Balkanu", kaže Miljković.

"Građani se najčešće obaveštavaju o nekim događajima tako što prepuštaju tumačenja onima kojima veruju i koji, po pravilu, samo potvrđuju prisutne predrasude", kaže Miloš Hrnjaz sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Foto: Grafit u Beogradu

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Foto: Grafit u Beogradu

Stepen uticaja nekog pogleda na prošlost zavisi od moći tumača. Hrnjaz kaže da različita tumačenja nemaju ravnopravni tretman u javnosti, ali da se nada da će za budućnost ostati makar svedočanstvo o pluralitetu pogleda na sporni period iz nedavne prošlosti. Naš sagovornik, međutim, skreće pažnju na nešto što smatra mnogo pogubnijim:

"Ono što ja smatram podjednako opasno jeste da to nije važno. Da tumačenje toga što se desilo u prošlosti treba ostaviti istoričarima i da mi treba da se bavimo budućnošću, da treba da zaboravimo na teme koje nas dele..."

Istoričar Milan Guljić iz Instituta za savremenu istoriju, koji proučava rat u Hrvatskoj, skreće pažnju da bi država trebalo da pruži ozbiljnu potporu istraživačima otvaranjem svojih arhiva. I on se poziva na hrvatsko iskustvo i kaže da njihov projekat izučavanja domovinskog rata uz podršku države je rezultirao tomovima građe - monografije, dokumenta, rasprave...koji su, uz sve manjakvosti, dragoceni. Memoarsku građu aktera raspada Jugoslavije Guljić smatra korisnim materijalom:

"Treba ih pustiti da kažu svoje mišljenje s tim što to mišljenje treba uporediti sa onim do čega su došli oni koji taj period proučavaju, koji nisu emotivno vezani na taj način", kaže Guljić.

Guljić ne misli da su akteri devedestih preuzeli primat u tumačenju tog tragičnog perioda, štaviše, on smatra da je nedovoljan broj učesnika devedestih godina ostavilo iza sebe pisane tragove.

Problem je što Srbija nije prošla lustraciju, pa vinovnici događaja imaju sada priliku da revidiraju, prepakuju prošlost. Vodiči današnjih politika su oni koji su bili podmladak vladajućih partija iz devedesetih godina. Akademska javnost se ne čuje. Skučeni su kanali artikulisanja kritičke misli. Problem je i što su mediji pod kontrolom vlasti, što postoji cenzura, pa kritička promišljanja prošlosti nemaju prođu u mejn strim medijima, smatra sociolog Srđan Barišić.

"Istomišljenici čitaju istomišljenike, istomišljenici gledaju istomišljenike i onda se samo produbljuju razlike", kaže Barišić.

Istoričar Predrag Marković komentariše memoarsku literaturu:

"Pa, dobro, penzioneri pričaju svašta, pa šta sad?"

Kod nas ne postoji društvena briga ni o jednoj intelektualnoj temi, pa tako ni o devedesetim, najpre konstatuje Marković:

"I onda, kada ne postoji naučna produkcija, onda prazninu popunjavaju memoaristi i tumači samih sebe", kaže Marković.

On iznosi primer Hrvatske koja je izdvojila velika sredstva, angažovala mnogo naučnih institucija da izučavaju i rat na kraju kog je stekla nezavisnost. Kod nas postoji zabuna kako to vrednovati, kaže Marković, pa nema nikakve institucionalne podrške istraživanja tog perioda, osim lične inicijative. Marković smatra da javnost u Srbiji želi da zaboravi zbivanja u devedesetim, da je ne interesuju sećanja aktera tih događaja:

"Ne postoji neki akter čija knjiga ima ozbiljan odjek. Javnost se više trudi da to sve zaboravi, nego da promišlja taj period", kaže ovaj istoričar.

Prošlost na tržištu

Sociolog Todor Kuljić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu iznosi zanimljivu tezu da je oružje zamenjeno drugim sredstvima ratovanja u dvehiljaditim godinama. Ono što se događa u tumačenjima devedesetih on naziva "ratom sećanja".

"Ja mislim da je na delu nova faza građanskog ’rata sećanja’ koji danas tutnji u regionu. Taj građanski rat sećanja je cikličan. Sve zavisi od potreba vladajućih. Prošlost je na tržištu. Ona se tumači zavisno od potreba sadašnjice i od snage vladajućih krugova koji su kadri da tu novu verziju prošlosti nametnu. Bojim se da objektivna nauka, istoriografija ili sociologija, nije kadra da to uzdrma", kaže Kuljić.

Nakon takvog "umivanja prošlosti" mogao je doći na red i Peti oktobar 2000. godine. Taj događaj se shvata i na način na koji ga je opisao Pokret socijalista koji vodi ministar u Vladi Srbije, a nekada jedan od najbližih saradnika Miloševićeve udovice Mirjane Marković, Aleksandar Vulin. Tumačeći nedavne slike nasilja u makedonskoj Skupštini, Vulinova partija saopštenjem sugeriše:

"Ovo je prilika da i mi postupimo po zakasnelim, ali ispravnim preporukama NATO-a, OEBS-a, EU, SAD-a i da pronađemo i kaznimo sve koji su upali u Skupštinu 5. oktobra, sve koji su je opljačkali i zapalili, tukli političke neistomišljenike, otimali oružje iz stanica policije, prebijali policajce koji su radili svoj posao, zapalili RTS (Radio televiziju Srbije), linčovali novinare", stoji u saopštenju Pokreta socijalista.

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Ratne devedesete, kada su počinjeni najstrašniji zločini u pokušajima iscrtavanja novih granica, kada se desio Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik, proterivanje Albanaca sa Kosova, kada su na Srbiju padale NATO bombe a Milošević ubijao novinare i političke protivnike? Ili će naučiti da je mračna prošlost Srbije počela padom Miloševićevog režima?

/////////////////////
/////////////////

Predstavnici opozicionih stranaka u Republici Srpskoj, arhivska fotografija

Vlada Republike Srpske na testu povjerenja - Radio Slobodna Evropa

15.05.2017.

RASKOL U GRUDAMA: KO JOŠ VJERUJE DRAGANU ČOVIĆU?

Raskol u Grudama: Ko još vjeruje Čoviću?

Maj 15. 2017.


Otvorila se naime zadnjih dana zgodna prilika za polemiku između onih koji smatraju da se moraju izvršiti izmjene Izbornog zakona po receptu koji je propisao HNS, –  tačnije nju je na portalu Poskok.info svojim tekstom; Dilema o davno obećanom izbornom zakonu; traljavost hrvatskih predstavnika ili proces majorizacije, otvorio Ivan Pepić.

U svome tekstu Pepić čitateljstvo podsjeća na historijat Čovićevih lažnih obećanja o izmjenama Izbornog zakona, ali i odlično primjećuje da Čović može izmjenu Izbornog zakona obećavati cijelu jednu vječnost, te izražava sumnju da uopće postoji namjera da se izmjene Izbonog zakona i zaista dogode.

“Odgađanje, iz mjeseca u mjesec, iz proljeća u jesen, iz godine u godinu, ne ocjenjuje se kao politički mudar potez. Jer, ukoliko naglašavate jedno obećanje i ne ispunite ga, u normalnim uvjetima bivate kažnjeni od birača. Međutim, uvjeti u BiH daleko su od demokratskih standarda zapadnog svijeta. Obzirom na dostupne podatke i argumente u javnosti, dva se argumenta kriju iza pitanja: kako je moguće da se toliko dugo obećava novi izborni zakon? Zašto ga još nema niti će ga, vjerojatno, biti?”, piše Pepić.

Indikativno je da na ove tvrdnje se još niko nije osvrnuo iako one dolaze, ako ne iz krugova bliskih politički, onda barem ideološki bliskih HNS-u. Iz kojeg je razloga onda Pepić prešućen? Po svemu sudeći iz prostog razloga što se usuđuje kazati ono što se kod HNS-ovih pristalica ćuti, a ćuti se, sigurno o činjenici da njihov lider ima nešto fleksiblinije poglede, ili čak sklonost ka tome da “zaboravi” šta je imao u cilju.

Pepić odlično primjećuje, pa mu zato niko i ne replicira da HDZ svoje birače drži u “vječnoj kampanji” i na “korak od sna”.

“Drugi argument na koji se nailazi jest da predsjednik Čović i organizacija HNS nisu kompetentni i/ili namjerno ne rade na promjeni izbornog zakona. Oni svjesno agitiraju o promjeni izbornog zakona kako bi zadržali birače u “vječnoj kampanji”, stvarajuć pritom neprijatelje (npr. izborni zakon, tlačenje Hrvata, bošnjačke elite, i sl”) – navodi Pepić.

Kada se ima u vidu to da i bez izmjena Izbornog zakona HDZ kao nosilac HNS-a u svojim rukama drži maksimalnu moguću vlast, u Federaciji 50 posto a na državnoj razini u iznosu od 33 posto, te se tu još jače želi učvrstiti, Pepićev argument, da HDZ-u krah prijedloga izmjena Izbornog zakona neće naškoditi, jer je njima,narodski rečeno, ni iz džepa ni u džep, još više dobija na težini.

“Pritom se spominje kako po prvi put HDZ BiH drži vrlo utjecajna ministarstva na razini Federacije BiH (financije, pravda, zdravstvo te neustavno ministarstvo kulture i športa); na državnoj su to pravosuđe, financije i obrana; u RS-u potpredsjednika entiteta, te mjesto glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH”.

Gore pomenuti autor također maestralno primjećuje da upravo HDZ-u odgovara status quo, jer kako piše Izborni zakon, kao i neke druge politike, dugoročan su paravan za održavanje status quo situacije prema kojoj bi se mogla i dalje, u nekim situacijama, vršiti negativna selekcija kadrova ili, nedaj bože, širiti klijentelistička mreža.

Očito je iz svega navedenog da je neko konačno prozrio ambivalentnost HSN-ovih prijedloga koji imaju za cilj da i u jednom i u drugom slučaju – u slučaju usvajanja ili neusvajanja jednoj političkoj partiji osiguraju takvu poziciju, da ta partija nezavisno od ishoda sačuva svoje pozicije u vlasti, ili šta više, još ih dodatno osnaži. Tome je međutim, grubo bačena rukavica u lice. Međutim prozvana strana o tome ništa ne želi da čuje, nego, baš kako je Pepić naveo, stvara neprijatelja, koji je već gebelsovski anitcipiran u tobožnjoj radikalnoj (islovskoj) ljevici.

N.H. (Vijesti.ba)

///////////////////



/////////////////////////

Microsoft optužuje i upozorava : Hakerski napad je poziv na buđenje vladama svijeta

Dok se američki i evropski zvaničnici muče da uhvate krivce koji stoje iza masovnog napada softverom koji blokira računare i ne dozvoljava njegovo korištenje dok se hakerima ne isplati otkup

/////////////////////////////////////////////////

Raskol u Grudama: Ko još vjeruje Čoviću?

Otvorila se naime zadnjih dana zgodna prilika za polemiku između onih koji smatraju da se moraju izvršiti izmjene Izbornog zakona po receptu koji je propisao HNS, -  tačnije nju je [...]

////////////////////

Crvena noć u Kentuckyju : “Rođeni” u Americi odlučili da svoja druženja obogate novim sadržajima (Video)


////////////////////////////////////////////////////

Haris Halilović : Vlast u BiH je dijasporu pustila niz vodu

//////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Emir Ramić : Pozivamo sve prijatelje istine i pravde da dignu svoj glas u zaštitu prava preživjelih

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46278033

Powered by Blogger.ba