Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

05.05.2017.

LjUDI NE UMIRU DOK IM JE TRAG ŽIV

Ljudi ne umiru dok im je trag živ

Zlatko Dizdarević

Autor
4.5.2017. 



Ljudi ne umiru dok im je trag živ

///////////////////////

Izdvajamo

  • Tito je iza sebe ostavio svoj vječiti historijski trag. Ljudi ne umiru dok im je trag živ. Oni koji nikakvog traga nemaju, ne postoje. Drama je kad nepostojanje počne još za života kao mnogima danas. Jedino tužnije jeste takve birati opet, pa opet i opet. Sve do prestanka postojanja – onih što biraju.
............................................

Evo još jednog četvrtog maja, dana kada je prije trideset sedam godina odlaskom Tita dovršena bitna stranica historije ovih prostora.

Jedni će kraj onog vremena pominjati pobjednički, kao “oslobođeni”, drugi prilagođavajući se novom, treći tek nezainteresirano. Mnogi, sve uočljivije s nostalgijom i tugom. Sa sjećanjem na dignitet nas u “njegovim” vremenima. Možda će nekome pasti na pamet Meša Selimović i Derviš i smrt… “Sudbina je gluha na vajkanja”. Ali i ona druga, s razlogom: “Sve se izmijeni kad padne tama…”

Svako, naravno, ima vlastito viđenje onih i ovih godina. S Titom i nakon njega. Osvrtanja nisu bez razloga. Život i vrijednosti jesu drugačiji. Ljudi nisu odavno isti. Nisu ni zastave, himne, praznici, komšiluk. Ne navijamo svi na isti način za istu, državnu reprezentaciju. Valjda zato što ne misle mnogi ni da smo u istoj državi. Polako ali izvjesno, pobjednici su postali i oni što su u ono vrijeme bili gubitnici. Ili su bili ništa. Greška je bilo vjerovati da nisu moćni i da nisu realnost. Gubitnicima se danas nazivaju i ondašnji svjetski pobjednici nad fašizmom. I nekadašnji heroji guraju se u stranu. Umjesto njih uzdizani su prvo finćukasti kolaboracionisti, a potom i klasični zlikovci. Eno im ulica, škola i trgova. Ta je velika promjena u dvije minule decenije dovršena, ovjerena i udžbenički verificirana. Skorojevićki trijumf ništarija hinjski se uvukao u svakodnevnicu.

Uzaludno je prepričavati drugima onaj život nekad. Znaju ljudi kako im je danas a kako im je bilo. Ipak, o tome se govori sve tiše, ili šuti, ili laže. Za pozivanje na pravdu i istinu vrijeme je prošlo. Pravda važi za normalno, uređeno društvo i ljude koji ga žele i grade. Siledžije i prevaranti ne vole pravdu. Oni koji su u takvom svijetu bili ništa, sve čine da ga više nema. Šutnja poraženih je mjera njihove snage. Poznatu misao o tome kazao je poodavno Ivo Andrić: “Dođu, tako, vremena kada pametan zašuti, budala progovori a fukara se obogati…” Mnogi danas zbog tame i budala mrze i Selimovića i Andrića.

Današnjim tridesetogodišnjacima istina o svemu što se dešava drukčija je od one njihovih roditelja. Ono prije, blijedi i polako nestaje. Životni i radni vijek odlazi u zaborav poput zapuštenih, očerupanih i zaboravljenih spomenika revoluciji na što se malo ko još osvrće. Istine se odavno pišu po narudžbama novih interesa. Ne samo naše. Perfidno se tumače kao trijumf slobode nad neslobodama starog. Pokorena pamet i medijska dodvoravanja životnom šundu na tome su fonu. Među nama, ovdje, kolektivnih snaga za suprotstavljanje tom jadu nema. Svaki razuman kolektiv mimo onog definitivno nacionalnog i nacionalističkog, prokazan je kao dekadentan. Egzistencijalnim ucjenama osigurava  se poštivanje terora i savijanje kičme. Mentalitet podaništva satro je građansku supstancu. “Budale i fukare” trljaju ruke. Onoga koji je učio da može i mora drukčije već dugo nema. Smeta im i četiri decenije nakon smrti pa ga valja i obezvrijediti, popljuvati ili makar zaboraviti.

Sarajevo je primjer tog poraza. Bune se gladni i poniženi u Banjoj Luci, Zenici, Mostaru, Tuzli… Ljudi izašli na ulice Prvog maja. Profesionalni predsjednik sindikata u nekada Valterovom gradu, gdje “vazduh treperi ko da nebo gori, sprema se oluja…” mrtav hladan pred TV kamerama veli da demonstracija nema jer je produženi vikend, pa ljudi otišli van grada. U Titovoj, ispred vječne vatre (čudo da još gori), namještaju se stranci i dijaspora za selfije. Njima u Sarajevu vazda veselo.

Sjetih se Oslobođenja onih sedmica s početka maja 1980. Kada smo, mlađani, uređivali novinu povodom smrti Josipa Broza, i uz njegovu veliku fotografiju koju je napravio naš Miki Đurašević, doštampavali je u milionskom tiražu u staroj štampariji u Pavla Goranina. Sve se prodalo u trenu i još zafalilo. Takav bio narod onda. A u pozadini se već naslućivali prikriveni halapljivci. Vodili smo u redakciji rovovsku borbu s nekim “drugovima” koji su zajapureno reagirali jer im je izjava tužnim povodom, u novinama, bila plasirana na “manjem prostoru” ili “ispod” izjave nekog “ko mu nije bio ni blizu kao ja…” Odbranili smo se, onda. Oni ljuti nisu ni htjeli ni znali od samih sebe. Danas su se i ljudi takve krvne grupe silno namnožili. Samo je druga knjižica, druga zastava, druga zakletva u drugoj državi. U drugoj polovici života. Mrtav Tito im smeta.

Pada mi na pamet sada i druga, mala epizoda. Dan mladosti, 25. maj 1972. godine. Štafetu na stadionu u Beogradu, pred pedesetak hiljada ljudi, treba da uruči Branko Mandić, radnik iz Bihaća. Svi gosti su u svečanoj loži, koji minut prije početka sleta. Jedino Tito, u salonu iz kojeg se izlazi u ložu, čeka gošću Dolores Ibarruri, čuvenu La Pasionariju, ikonu Španskog građanskog rata. U posjeti je Beogradu. I kasni, čudom protokolarnim, koju minutu. Bio sam u tom salonu, mladac iz Organizacionog odbora Saveza omladine, zadužen javiti radiovezom na teren da fanfare označe Titov izlazak u ložu. Ljut što La Pasionarija kasni, Tito me vidio u prostoriji u kojoj smo bili samo još jedan gardista i eto, slučajno ja na “specijalnom zadatku” i rekao ljutito: “Boga mu ljubim, eto, ljudi će sad na stadionu misliti da ja kasnim i da me nije briga za njih. To nije lijepo…” Trajalo je sve možda dvije minute, ali je znao kako ga hiljade čekaju i bilo mu je važno da ne kasni…

Nešto mislim, koliko ljudi danas uzalud čeka ove naše što bez trunke stida u svemu kasne evo treću deceniju. Koliko ih se čeka da pokažu bar malo poštovanja, obaveze i duga prema onima što su glasali za njih i njihove novokomponovane veličine, za njihove rotacije važnije od hitne pomoći i vatrogasaca, za zabušante i neznalice opsjednute ambicijama i sujetama… Za one što će danas ironično odmahnuti rukom nad historijom koju ne priznaju, kojoj se izruguju i kada je riječ o istini što je već otišla u legendu: Na sahrani Josipa Broza Tita, u Kući cvijeća u Beogradu 8. maja 1980, bilo je, u savremenoj historiji, najviše svjetskih državnika, predsjednika, krunisanih glava, premijera, predstavnika svjetskih organizacija i političkih partija i pokreta. Stotine njih u 209 delegacija. Nisu došli iz obaveze, već iz respekta i divljenja.

Tito je iza sebe ostavio svoj vječiti historijski trag. Ljudi ne umiru dok im je trag živ. Oni koji nikakvog traga nemaju, ne postoje. Drama je kad nepostojanje počne još za života kao mnogima danas. Jedino tužnije jeste takve birati opet, pa opet i opet. Sve do prestanka postojanja – onih što biraju.

Radiosarajevo.ba

05.05.2017.

FRA DRAGO BOJIĆ: TRAGANjE ZA ISTINOM I ČEŽNjA ZA PRAVDOM

Drago Bojić: Traganje za istinom i čežnja za pravdom


Maj 05. 2017.


Društva koja nisu sposobna preraditi svoju prošlost, riskiraju da im se ona ponovi. To se ponajprije odnosi na tamne strane prošlosti – etničke i religijske konflikte u koje su uvučeni cijeli kolektivi.

Neprocesuirani zločini i nezacijeljene rane iz prošlosti generiraju zlopamćenja, prenose ih s generacije na generaciju i u pravilu uzrokuju nove sukobe. Zato se tranzicijska pravda, iako se prvenstveno bavi istraživanjem konflikata, zločina i stradanja žrtava u prošlosti, zapravo ponajviše tiče budućnosti.

Ustanovljenje objektivne istine o onome što se dogodilo, utvrđivanje kolektivne (institucionalne) odgovornosti i osobne krivnje, identificiranje zločinaca, lociranje mjesta zločina, priznanje patnje žrtvama i kompenzacija za pretrpljenu patnju, preduvjet je izgradnje pravednih i stabilnih društvenih odnosa i demokratskog mirnog društva. Da su za to najmanje zainteresirane političke elite koje ignoriraju, blokiraju i odbacuju procese tranzicijske pravde, očekivano je, jer njihova sadašnja moć i pozicija proizlazi iz zločinačke prošlosti i održava se na konfliktnim narativima.

Kolektivistički dizajnirana društva funkcioniraju po principu viktimizacije vlastitog kolektiva i demonizacije etnički i religijski drugih. To se ponajviše očituje u manipulativnom povećavanju vlastite patnje i broja žrtava i bešćutnom umanjivanju stradanja drugih i opravdavanju tog stradanja logikom povijesnih zlopamćenja i osvete. Pritom se pravda i pomirenje razumiju jednosmjerno i isključivo u odnosu prema vlastitom kolektivu s ignoriranjem stradanja drugih i zatvorenim očima prema tuđoj patnji. Točno je da iza takvog mentalnog sklopa stoje političke i religijske ideologije, ali je isto tako točno i da ih veliki broj građana prihvaća i kao svoj vlastiti stav. Nije uopće rijetkost da se prilikom obljetnica stradanja u jedno spajaju političke manipulacije s emocijama širokih masa koje se izokreću u svoju suprotnost pa se prilično lako iz osobne i kolektivne potresenosti zbog pretrpljenog zla zapada u surovost i odsutnost suosjećanja prema drugima. Sjećanje na vlastite žrtve za čas prelazi u zlopamćenje, vlastita žalost u zluradost zbog tuđih stradanja, oplakivanje svojih žrtava u želju za osvetom prema drugima. Umjesto traganja za istinom i pravdom stalno se ostaje u začaranom krugu povijesnih nepravdi, „neprijatelja se brižno čuva u srcu“ (P. Bruckner), kako bi se viktimizacija mogla održavati beskonačno i postati „životno zanimanje“ koje donosi i odgovarajuće koristi i profite.

Pravednost je vrlina jačih, ali za njom najviše čeznu slabiji

Pravednost je, kaže njemački filozof Robert Spaemann u svojoj studiji Osnovni moralni pojmovi, vrlina onoga koji ima moć – pravednost je krepost jačega. To dakako ne znači da pravednost kao krepost ne pripada i slabijima, ne znači ni da su oni deobligirani od prakticiranja pravednosti, a pogotovo ne znači da slabiji nisu zainteresirani za pravednost. Štoviše, za pravednost su najviše zainteresirani upravo slabiji, ali njihova ih društvena i politička nemoć sprečava u ostvarivanju pravednosti koja nadilazi individualne odnose i koja se tiče ukupnih kolektivnih i društvenih odnosa, kao što je to primjerice tranzicijska pravda. Od volje jačih ponajviše, a nekad gotovo isključivo, ovisi hoće li slabiji biti zaštićeni od nepravdi i hoće li dobiti pravednu zadovoljštinu ondje gdje su bili zakinuti. Ta moć je koncentrirana ponajprije u rukama ljudi koji imaju vlast i zato je i u kontekstu govora o tranzicijskoj pravdi najveća uloga i odgovornost političara. Ne umanjujući napore pojedinaca, angažman civilnog društva, procese tranzicijske pravde, postkonfliktno pomirenje i stabilizacija etničkih odnosa ponajviše ovisi o odgovornosti političara. Upravo su politika i politički vođe najveći kočničari procesa tranzicijske pravde jer na različite načine – od nijekanja zločina i slavljenja ratnih zločinaca do blokiranja sudskih i mirovnih procesa – onemogućavaju procese tranzicijske pravde. To se jedino može promijeniti posve drugačijim razumijevanjem politike koja se neće voditi moću i željom za vladanjem, već odgovornošću koja želi ispraviti povijesne i sadašnje nepravde.

Naprosto je nevjerojatno da upravo oni koji su pretrpjeli najveća zla, strahote logora i zatočeništva, fizička, psihička i seksualna maltretiranja, koji su izgubili svoje najbliže, često podržavaju politike koje su ta zla kreirala i provodila na svim stranama. Kako je moguće tražiti pravdu za pobijene i nestale pripadnike srpskog naroda i istodobno podržavati zlo koje se dogodilo na prostoru Republike Srpske i ratne zločince koji su odgovorni za to!? Kako je moguće tražiti pravdu za nastradale pripadnike hrvatskoga naroda i istodobno davati podršku Herceg-Bosni i „uznicima“ u Haagu kojima se sudi za zla počinjena na tom prostoru!? Kako je moguće tražiti pravdu i kompenzaciju za žrtve bošnjačkog naroda i istodobno zatvarati oči pred zločinima koje su učinili pripadnici toga naroda!? U takvu nelogičku, ali prije svega nehumanu i neetičku matricu mišljenja upadaju vrlo često udruge i organizacije nastradalih, nestalih i zatočenih na svim stranama. Te udruge su često velika mirnodopska podrška politikama koje su vodile rat i koje su počinile zla i nepravde u prošlosti.

Istinom do pravednosti, pravednošću do pomirenja

Pojmovi o kojima se govori u kontekstu tranzicijske pravde – pravednost, pomirenje, sjećanje, žrtve, zadovoljština – bitno su filozofsko-teološki i religijski pojmovi pa se iz ovih procesa ne može isključiti ni teologija ni odgovor teologije na zlo i zločine počinjene u prošlosti. Američki teolog Robert Schreiter koji se i u teoretskom i u praktičnom smislu bavi procesom pomirenja, razlikuje četiri razine istine u procesu pomirenja. Nema pravednosti bez istine – objektivnog i činjeničnog utvrđivanja onoga što se dogodilo. Istina pritom obavezuje ne samo one koji su kreirali i činili zlo, već i one koji su pretrpjeli to zlo – žrtve, odnosno preživjele. Nema pomirenja bez pravednosti – ispravljanja nepravdi iz prošlosti, procesuiranja zločinaca i zadovoljštine za žrtve.

Prva razina istine o kojoj govori ovaj teolog je objektivna istina u kojoj treba utvrditi tko je što učinio, kad se to, kako i gdje dogodilo. Taj dio istine je dijelom zadovoljen na prostoru bivše Jugoslavije jer su u proteklih dvadeset i više godina međunarodni i domaći sudovi, istraživački i dokumentacijski centri velikim dijelom utvrdili objektivne činjenice o žrtvama i mjestima njihova stradanja. Unatoč tomu, politički vođe kojima često sekundiraju religijski predstavnici, a čiju logiku masovno prihvaćaju i građani, konstantno povećavaju broj vlastitih stradanja i nikad im dovoljno žrtava. Zato je važno identificirati svaku žrtvu, jer se samo na taj način onemogućuje manipulacija njihovim brojem. Proces objektivne istine ne može završiti dok god postoji ijedan nerazjašnjen zločin i dok god postoje žrtve kojima nije priznato stradanje i dana adekvatna kompenzacija.

Druga razina je osobna istina koja odgovara na pitanje zašto se nešto dogodilo. Kod utvrđivanja i prihvaćanja ove istine vrlo često postoje neslaganja, jer strane različito interpretiraju ono što se dogodilo ili svojim interpretacijama retroaktivno, služeći se i lažima i prevarama, pokušavaju opravdati zločine ili pojačati i povećati stradanja. Svaki zločin mora biti objektivno kontekstualiziran s onu stranu zločinačkog pranja ruku i autoviktimološkog sljepila. Činjenica da žrtve postoje na svim stranama trebala bi ih potaknuti na njihovu međusobnu osobnu i transetničku solidarnost što bi uvažilo svaku pojedinačnu žrtvu ali i relaksiralo kolektivne odnose.

Kod treće razine je riječ o društvenoj istini koja zahtijeva da se ispriča priča u kojoj će se prepoznati obje strane. To je zasigurno i najteže u procesu pomirenja i uglavnom zahtijeva i angažman treće strane, posrednika koji će počinjeni zločin i pretrpljenu patnju tako predstaviti da ih mogu prihvatiti obje strane. Ovdje je vrlo važna uloga civilnoga društva koje će nepristrano, s onu stranu etničkih ideologija, otvarati prostor u kojem će sve strane jednako sudjelovati. U ovom kontekstu nisu nevažni ni pozitivni potencijali religijskih zajednica budući da su odustajanje od zlopamćenja i osveta i traženje i davanje oprosta najvažniji zahtjev vjere. Zato je uznemirujuće i užasavajuće gledati i slušati vjerske službenike koji stoje na strani ratnih zločinaca, priređuju im veličanstvene dočeke s liturgijskim ritualima i svetom vodicom, i koji vjernike potiču na mržnju, isključivosti i osvete.

Četvrtu razinu istine ovaj teolog naziva moralnom istinom. Riječ je o tome što se može naučiti iz onoga što se dogodilo i što se može poduzeti da se to opet ne ponovi. Potrebno je da se izvuku moralne pouke iz onoga što se dogodilo i da se prema tim moralnim poukama oblikuje vlastito ponašanje i budući odnosi između pojedinaca i zajednica. U ovom kontekstu od počinitelja se zahtijeva priznanje zločina i odustajanje od budućih zločina, a od žrtava davanje oprosta i odustajanje od osvete. Moralna istina se odnosi na ozdravljenje i individualnih i kolektivnih odnosa u prošlosti kako se konflikti ne bi prenosili na budućnost i buduće generacije.

Etika povezivanja i etika razumijevanja

U kontekstu tranzicijske pravde i teškog i kompleksnog odnosa počinitelja i njihovih žrtava, važno je i u individualnom i u kolektivnom smislu, govoriti i o etici povezanosti i etici razumijevanja (E. Morin), koje su temeljne i odlučujuće za sve međuljudske odnose. Čovjek je sastavljen od dva softvera, kaže Edgar Morin, jednog koji je egocentričan i zatvoren u sebe i drugog koji je altruističan i otvoren prema drugima. Etika povezanosti pretpostavlja otvaranje prema drugom, unatoč i usprkos i razlikama i sukobima. Etika razumijevanja pretpostavlja uvažavanje drugoga, pogotovo njegovo stradanje i patnju.

Procesi tranzicijske pravde bi se morali voditi upravo etikom razumijevanja i etikom povezanosti, ponajprije u odnosu prema onima koji su pretrpjeli zlo. Ako ti procesi i ne uspiju postići željeno pomirenje među onima kojih se izravno tiče konfliktna prošlost i njezine posljedice, jer zločinci ne žele priznati zločin, a žrtve ne mogu oprostiti, oni imaju smisla u kontekstu transgeneracijske solidarnosti i mogli bi oblikovati drugačija mišljenja i stavove generacija koje dolaze. Zvuči utopijski, ali možda nam je, kad je riječ o tranzicijskoj pravdi, još jedino i preostala utopija!?

Izlaganje održano u Banja Luci 25. 4. na debati koju je organizirao Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP) Banja Luka

/////////////////////////
//////////////////////

Jasna poruka Željka Komšića : “Čoviću, možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš”, možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš”

Maj 05. 2017.


Demokratska fronta je stanovišta da Dragan Čović dobro zna da ovi, antiustavni, antigrađanski i anticivilizacijski prijedlozi – neće i ne mogu proći.

Zašto onda to radi i koji je njegov slijedeći potez? Slušajući njegovog portparola Karamatića – krajnji cilj je obnova tzv.Herceg Bosne, dakle teritorijalno zaokruživanje jedne paradržavne tvorevine u „legalni“ treći entitet ili treću državnu jedinicu. Čović dobro zna da to najbolje može uraditi izazivanjem nove opšte političke krize, paralizom rada institucija sistema, praktično-anarhijom u cijeloj državi, a u međuvremenu, u suglasju sa svojim odanim partnerom Dodikom  tu situaciju bi  iskoristio za ono što je već odavno projektovano, a sada se i na sva usta i vrlo javno kaže – stvaranje treće, hrvatske teritorijalne jedinice. U međuvremenu, Čović i njegovi pomagači, domaći i strani, pokušaće „razmontirati“ institucije koje im smetaju – počev od Ustavnog suda Federacije BiH i BiH, pa do Javnog radiotelevizijskog sistema.

Dakle, šta je slijedeći potez Dragana Čovića?

Šta je odgovor Draganu Čović na ovaj, već povučeni potez i one koji u ovoj vrlo opasnoj i po BiH vrlo pogubnoj “partiji šaha“ koju igra – tek slijede? Gdje je granica, dokle su  građani ove zemlje spremni za još jedan eksperiment koji ih je već krvavo koštao? Tu mislimo na sve građane i narode, i na hrvatski narod i građane iz dijelova BiH na koje ovi novi „inženjeri  podjela“ više i ne računaju? Pitanje je samo ko to i iz kojih domaćih i stranih krugova ohrabruje Čovića u tim nakanama? Imaju li procjenu kada će doći trenutak kad „kap prelije čašu“, i kada više niko, ni Čović ni krugovi koji ga sokole, neće moći garantovati mir a zaustaviti građanski neposluh do kojeg će, nastavi li se ovako, sigurno doći. Ko će to onda, Dragane Čoviću, kontrolisati? Ili se upravo to hoće.

Ovo je nastavak igre sa vatrom i strpljenjem svih normalnih ljudi u ovoj zemlji. A ima nas još, budite sigurni u to! Što bi rekla ona narodna: “Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš“, saopćeno je iz DF-a.

(Kliker.info)

05.05.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : BALKAN IZ AMERIČKE PERSPEKTIVE

Kurspahić: Balkan iz američke perspektive




Američki senator Džon Mekejn (Džon McCain)

Američki senator Džon Mekejn (Džon McCain)


////////////////////

(Komentar *)

Ovonedjeljna kolumna bivšeg profesionalnog obavještajca Džona Šindlera (John R. Schindler) u njujorškom Observeru pod naslovom "Zaštititi Balkan od Putina: Vodič kako to učiniti" dobila je, u naslovima nekih balkanskih internet portala težinu "novog američkog pristupa" u vidu Šindlerovih prijedloga da se, pored ostalog, Republika Srpska pripoji Srbiji a dijelovi s hrvatskom većinom, konkretno Zapadna Hercegovina Hrvatskoj, a da "ono što ostane" s muslimanskom većinom kao Bosna i Hercegovina bude primljeno u NATO i Evropsku uniju i da nastavi postojati u tješnjoj vezi s Hrvatskom.

Autor predlaže i dalja teritorijalna prekrajanja: razmjenu teritorija između Srbije i Kosova – u kojoj će preševska dolina pripasti Kosovu a Mitrovica i srpske opštine na sjeveru Kosova Srbiji, dok bi onda Kosovu bilo dozvoljeno pripajanje "velikoj Albaniji" kojoj bi bili pripojeni i veliki dijelovi Makedonije a njoj bi zauzvrat bio omogućen ubrzani prijem u NATO i Evropsku uniju.

Zašto su razmišljanja novinskog kolumniste, a Šindler u Observeru redovno piše o ruskoj opasnosti za američke interese kod kuće i u svijetu i ruskog predsjednika Vladimira Putina obilježava karakterizacijom "jednom špijun-uvijek špijun", u dijelu balkanske javnosti dobila status i težinu "novog američkog pristupa"?

Pored ostalog i tako što je u prenošenju tog teksta na balkanskim portalima u površnosti, ili lijenosti, isticano kako je vlasnik Observera zet a sada viši savjetnik novog američkog predsjednika, 35-godišnji multimilioner Džared Kušner (Jared Kuschner): on jeste kupio Observer 2006. godine za deset miliona dolara; to se pokazalo kao loša investicija pa je pred kraj prošle godine ukinuo štampano izdanje a od januara se zbog pozicije u Bijeloj kući odrekao vlasništva, pozicije izdavača i bilo kakvog uticaja na sadržaj Observera.

U tom trčanju za provokativnim idejama, u regionalnim medijima – i posebno u onima koji su bliži ruskom uticaju – propuštena je prilika da se zapazi prvi stvarni korak u upoznavanju nove američke administracije sa izazovima i opasnostima na Zapadnom Balkanu.

Taj korak uslijedio je nakon posjete regionu senatora Džona Mekejna (John McCain) u kojoj je posjetio sedam država. Nasuprot proruskim komentatorima regionalnih medija, koji su omalovažavali posjetu i izjave ovog bivšeg kandidata za predsjednika Sjedinjenih Država kao glas iz prošlosti, Mekejn je nakon povratka u Vašington svoja viđenja američke uloge na Balkanu podijelio s najuticajnijim spoljnopolitičkim savjetnicima predsjednika Donalda Trampa (Trump): razgovarao je da generalima Džejmsom Matisom (James Mattis), ministrom odbrane, i H.R. Mekmasterom (McMaster), prenio im svoja zapažanja o kriznim žarištima i opasnostima ruskog miješanja u stanje na Balkanu i svoje uvjerenje kako je tamo neophodno pojačano američko prisustvo i američko vodstvo.

"Mekejn je istakao da je mir i prosperitet Evrope interes SAD-a" (na fotografiji: Džon Mekejn)

"Mekejn je istakao da je mir i prosperitet Evrope interes SAD-a" (na fotografiji: Džon Mekejn)


Mekejn je, u intervjuu za Politico, izrazio uvjerenje da će predsjednik Tramp, iako želi da Sjedinjene Države budu manje aktivne u svjetskim žarištima, prihvatiti njihov savjet.

"On sluša Matisa i Mekmastera. Stvarno im vjeruje", rekao je Mekejn.

On je, u autorskom tekstu u Washington Postu i intervjuima u američkoj štampi, podijelio s javnošću svoja zapažanja o opasnostima na Balkanu uključujući i pojačano rusko miješanje u poticanju napetosti u regionu: upozoren je da Moskva ohrabruje separatističke aspiracije Republike Srpske i da je imala ulogu u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori.

Mekejn je zaključio i kako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić "hoda po vrlo tankoj liniji između Istoka i Zapada": on zna da je mlađe stanovništvo okrenuto Zapadu i ne želi da Srbija slijedi Rusiju ali, istovremeno, ne želi da izaziva nacionaliste kao značajniji dio svoje izborne baze, tradicionalno okrenute Rusiji.

Džon Mekejn je to zapažanje ilustrovao različitim tretmanom koji u medijima pod uticajem vlasti u Srbiji dobija vojna saradnja Srbije s Rusijom i Amerikom: zajedničke vježbe s ruskom vojskom dobijaju znatno zapaženiju medijsku promociju nego vojno partnerstvo i vježbe sa Sjedinjenim Državama.

Za kakav se američki odgovor zalaže senator Mekejn koji inače ima uticajnu funkciju predsjedavajućeg senatskog komiteta za oružane snage?

On kaže kako je na svakom koraku u sedam zemalja koje je posjetio čuo isti poziv za obnovu američkog vodstva u regionu i zalaže se za veće angažovanje i češće posjete na visokom nivou.

Naglašava koliko je važno nastaviti s američkom podrškom integraciji zemalja Jugoistočne Evrope u euroatlantsku zajednicu, NATO i Evropsku uniju, koja podrazumijeva i nastavak američke podrške uspostavljanju vladavine prava i obuzdavanju korupcije.

Mekejn se zalaže za ohrabrivanje evropskih partnera da, uprkos izazovima s kojima se suočava, Evropska unija drži otvorena vrata za zemlje Zapadnog Balkana.

On, takođe, zagovara omogućavanje tim zemljama da o svojoj budućnosti odlučuju bez spoljnog pritiska bilo Rusije, koja traži da prekraja granice u Evropi u nasilju, ili terorista, koji žele uništavanje zajedničke civilizacije.

On je sagovornicima u Bijeloj kući prenio i uvjerenje kako je mir i prosperitet Evrope nacionalni bezbjednosni interes Sjedinjenih Država. A to će prije biti osnov "novog američkog pristupa" od bilo koje novinske kolumne.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
///////////////////
//////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 5. maj/svibanj 2017.

/////////////////////////

U ponoć stupa sporazum o zonama sigurnosti u Siriji

//////////////////

Švedska zabrinuta nacionalističkom retorikom u BiH


//////////////////

ĐE BA ZAPELO - ZAŠTO MANJI ENTIET ZAOSTAJE ZA FEDERACIJOM: Ovo je pet ključnih razloga - 2

ĐE BA ZAPELO - ZAŠTO MANJI ENTIET ZAOSTAJE ZA ...

/////////////////////

DEFINITIVNI RAZLAZ: Četvorica, sada već bivših zastupnika SDA u Parlamentu BiH, formirali Nezavisni blok

Četvorica, sada već bivših zastupnika SDA u Parlamentu BiH, formirali ...

//////////////////

Intervjui

Vlastimir Mijović o medijima u BiH: “Više za zaglupljivanje nego za prosvjećivanje”



/////////////////////////////////

Raif Dizdarević : Tito je volio Jovanku, ali mu je država bila važnija

05.05.2017.

NACI FAŠISTA "MARIO KARAMATIĆ" PRIJETI ,,HERCEG-BOSNOM" I PONOVO TRAŽI VELIKU HRVATSKU

KARAMATIĆ OPET PRIJETI „HERCEG-BOSNOM“: Predsjednik HSS-a BiH najavljuje daljnje korake Čovićevog HNS-a

O tome kakvu Bosnu i Hercegovinu žele Hrvati u emisiji Tema na  TV1 govorili su Mario Karamatić, predsjednik HSS-a,  fra Ivan Šarčević, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, i Diana Zelenika, zastupnica HDZ 1990 u Parlamentu BiH



Image result for mario karamatić

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikatureImage result for dodik i covic karikatureImage result for dodik i covic karikature////

//////////////////Image result for dodik i covic karikature

slika

Image result for dragan covic i andrej plenkovic karikature


Image result for dragan covic i andrej plenkovic karikature

U žučnoj raspravi dotaknuli su pitanja o izmjenama Izbornog zakona BiH, Dejtonskom mirovnom sporazumu, položaju Hrvata u RS, Herceg-Bosni, ali i braniteljima i TV kanalu na hrvatskom jeziku.

 

Najglasniji je ipak bio Mario Karamatić, negiravši tvrdnje da aktualna hrvatska politika brine o Hrvatima od Livna do Mostara, ustvrdivši da je politika HNS-a zaštita hrvatskog naroda na bilo kojem prostoru. 

 

On smatra da su svi problemi u BiH prouzrokovani nametnutim odlukama visokog predstavnika, čime su politička prava Hrvata grubo devastirana. 

 

"Neophodne su dvije stvari. Prvo, dogovor o tome da drugi neće birati političke predstavnike Hrvata u BiH, a drugo je da se prestane sa tvrdnjama da će neko ukinuti RS", smatra Karamatić. 

Prema mišljenju zastupnice Zelenika, odgovor na pitanje kako stvoriti funkcionalnu BiH jeste federalizacija države na cijeloj teritoriji.

 

Karamatić je naglasio da Rezolucija Europskog parlamenta govori o tome da je rješenje federalizacija, jer, kako kaže, sadašnje stanje u FBiH i BiH je dugoročno neodrživo.

 

Osim toga, on smatra da inicijative o ukidanju kantona u FBiH nemaju šanse, jer su kantoni sada jedina mogućnost da Hrvati zaštite svoje interese. 

 

Također je najavio da će HNS uskoro u parlamentarnu proceduru uputiti prijedlog izmjena Zakona o RTV sustavu, te set zakona o braniteljima. Ukoliko sve ove inicijative budu propale i ukoliko ne bude postojala mogućnost dogovora, Karamatić je potvrdio svoj raniji stav o vraćanju Herceg-Bosni.


 
"HSS će, u tom slučaju, na HNS-u iznijeti prijedlog aktiviranja članaka Bečke konvencije koji jasno kažu kako ukoliko je jedna strana grubo oštećena po nekom međunarodnom sporazumu ima se pravo vratiti na početno stanje. U ovom slučaju početno stanje je Hrvatska republika Herceg-Bosna s kojom smo ušli u razgovore i međunarodne sporazume", najavio je Karamatić. 

 

Dodao je da ukoliko bi taj prijedlog prošao u HNS-u, time bi se vratili na Herceg-Bosnu u njenim istorijskim granicama.

 

"Ja sam danas državljanin BiH i državljalnin Hrvatske, a samim tim sam i državljanin EU. Sva ta tri državljanstva dao bih da se vratimo na Herceg-Bosnu. To je jedina država koja je bila moja", poručio je Karamatić.

//////////////////////
///////////////////

KOMŠIĆ PORUČIO: 'Čoviću, možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš'

KOMŠIĆ PORUČIO: 'Čoviću, možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš ...

/////////////////////

IZRAEL IMA NOVI PLAN: Kako od BiH naplatiti 'ukradenih šest milijardi maraka'

IZRAEL IMA NOVI PLAN: Kako od BiH naplatiti 'ukradenih šest ...

////////////////////////////////////////////
SRBIJA SE VRAĆA PRAVO U 15. VIJEK: Akademici, profesori i doktori nauka napisali peticiju protiv teorije evolucije!

SRBIJA SE VRAĆA PRAVO U 15. VIJEK: Akademici, profesori i doktori ...

//////////////////////////////
//////////////////////

////////////////////


Prva pobjeda i veliko slavlje Donalda Trumpa : Zastupnički dom Kongresa opozvao ‘Obamacare’ (Video)

Zastupnički dom američkog Kongresa odobrio je zakon kojim se opozivaju veliki djelovi zakona o zdrastvenoj zaštiti, poznatijeg kao Obamacare i koji se zamjenjuje republikanskim planom o zdrastvenoj zaštiti. To je najveća [...]

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47768254

Powered by Blogger.ba