Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

01.05.2017.

VUK DRAŠKOVIĆ: "SRBIJA KAO NjEMAČKA '48., MORA SE SUOČITI SA ZLOČINIMA"

Vuk Drašković : “Srbija kao Njemačka ‘48., mora se suočiti sa zločinima”


Maj 01. 2017.


Srbija danas liči na Njemačku krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, kazao je pisac i lider SPO-a Vuk Drašković, koji je gostovao u Novom danu.

“Ne možete samo jedan segment da mijenjate, mora radikalni preokret. Mi ličimo na Njemačku 1948., 1949., ljudi su govorili naravno da je trebalo udariti na Poljsku, napali su nas, naravno da je treblo istrijebiti Jevreje jer su nas pljačkali, ali nismo uspjeli jer je mnogo kerova uhvatilo zeca, pobijedila je antinjemačka zavjera”, podsjetio je Drašković i dodao:

“Isto se govori u Srbiji, pobijedila je antisrpska zavjera, Rusija nije mogla da nas brani. Kada su Nijemci svoj narod suočili sa zločinima svog režima, kad su se suočili sa istinom, vi odjednom imate drugo raspoloženje i Njemačka je od simbola zla postala simbol evropske nade”.

Drašković smatra da se nije odmaklo u reformi tajnih službi i da je to nesreća Srbije.

“Ja se nadam da ako idemo ka Evropi, a obruč je sklopljen, svuda oko nas je NATO, Evropa, mi smo ostrvo u moru EU i NATO i da hoćemo ne možemo na drugu stranu, a na toj strani će se zahtjevati suočavanje s prošlošću, to je lijek koji nam je potreban. To je politička odluka, Njemačka treba da nam pruži podršku da uradimo isto što su oni uradili sa Štazijem”, zaključio je lider SPO-a.

(Kliker.info-N1)

///////////////////

Balkanski prvomajski krkanluk : Umjesto da izađemo na ulice kako bi ukazali na probleme , mi, poput prikazanja, osvićemo na obalama rijeka !?

Maj 01. 2017.

Koliko će danas stradati ovaca? Koliko svinja? Biće to pravi pokolj. Stravično blejanje nedužne janjadi. Grozomorno skamukanje nevinih praščića. Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana, duž Save i Dunava, uz Bosnu, Drinu i Moravu, uz Zetu i Koranu…

Koliko će teladi biti iskasapljeno u šnicle i krmenadle i nanizano na ražnjić? Koliko će junadi biti samljeveno u ćevape i pljeskavice?

Ima teorija kako je u islamskim zemljama Kurban-Bajram duboko kodiran u kolektivno pamćenje ovaca i deva koje već stoljećima prinose kao žrtve jedinom Bogu. Onda je zasigurno u zajedničkoj svijesti balkanskih ovaca i svinja kodiran, na isiti način, ali dubinom desetljeća, prvi dan maja. Sedamdeset godina, evo, kako smo Praznik rada pretvorili u prinošenje žrtava našem paganskom bogu.

Umjesto da izađemo na ulice kao sav ostali svijet, kako bi ukazali na probleme s kojima se susreće radnička klasa, mi, poput prikazanja, osvićemo na obalama rijeka i prinosimo žrtve. Kome? Dažbogu, Perunu, Svarogu, Velesu, Triglavu, Černobogu, Vesni, Zemragli ili Morani ili njenom bratu i udvaraču Jarilu, staroslavenskom bogu proljeća i plodnosti, bogu Jurjeva i rata, koji svakog ljeta oženi svoju sestru.

Od Praznika rada mi smo načinili Đurđevdan. Klanjanje vodi. Omahu. Krkanluk nad krkanlucima.

Janjetina, pa makaroni

Gledajući vrlog balkanskog radnika raspojasanog kraj rijeke, kako čereči ovčiju glavušu, rekao bi čovjek da nema zadovoljnijeg trudbenika duž cijelog svijeta. Pomislio bi, gledajući ga raskuraženog u dimu roštilja, da taj nije stupio u štrajk već desetljećima samo zbog toga što njegov gazda ne smije, onakvom drčnom, da mu odbije ni najbezazleniji zahtjev.

Ko bi rekao da će taj balkanski dasa, čiji glas, eno, rastjeruje vukove po šumama, biti manji od makova zrna, prekosutra, kada se vrati na posao? Da će raditi prekovremeno bez ikakve naknade, i nedjeljom? Da za platu neće priupitati ni kada zakasni tri mjeseca, da će umjesto novca uzeti bonove za kupovinu u gazdinim samoposlugama, a na kraju pristaće taj i na makarone…

Ko bi mogao i pomisliti da će taj frajer koji pivskim bocama strelja riječno kamenje, raditi i na crno, a da se godinama neće osmjeliti ni da anonimno okrene broj inspekcije? Da će, kada inspektori naiđu, poslušno uskočiti u svoje bure, a kada ga ipak uhvate, lagaće taj kako je došao gazdi na ispomoć, eto, komšije smo, zar nikad niste čuli za molbu? Da će, bez ikakvog negodovanja, pristati da mu gazda isplaćuje minimalac, a ostatak na ruke, da neće ni prstom mrdnuti dok bude gledao kako otpušta kolegicu koja je mjesecima uspjevala sakriti da je trudna…

Ko bi, i u najstravičnijoj zluradosti, mogao i posumnjati da će taj bezobzirni nabijač ovaca na ražanj skrušeno poginjati glavu dok bude svjedočio kako njegov kolega, koji je pokušao da ih digne u štrajk jer je dogorjelo do grla, pakuje stvari i, poput kakvog izdajnika, napušta firmu, a odmah za njim dolazi predstavnik granskog sindikata i pravac kod gazde, da se osnuje paralelna sindikalna podružnica koja će štrajkati samo u slučaju ako sud gazdi blokira račun ili ako ga država pritisne i natjera da konačno počne poštovati propise iz radnog prava…

Koliko će, na kraju, danas i sutra, balkanske radničke ruke osloboditi pivskih čepova? To veselo, milozvučno, ničim mjerljivo plopkanje kada se džidža izbije uglom zidarskog metra, donjim dijelom upaljača ili drškom kašike. Ili se jednostavno zagrize i odvrne zubima pa izazovno ispljune prema onima koji nemaju želudac za mačo-stvari.

Koliko će biti rastrgnuto osigurača na limenim bombama punjenim pjenušavim eksplozivom? Taj neuporedivi osjećaj kada limenku stisnemo lijevom šakom, a kažiprst desne zavučemo u srce osigurača. Ko ne bi, barem u najtanjoj vlati sekunde, pomislio kako u ruci drži bombu a pred njim, grupisani, kao taoci, stoje svi njegovi dušmani? Grlom pilji nadražujuća tečnost i teški turbo-folk siječe vazduh u kriške.

Koliko će zatvarača biti otšarafljeno sa plastičnih boca, iz kojih će balkanske krajnike milovati sve te uvozne vode, svi ti sokovi i jogurti? Koliko će tu, uz naše rijeke biti razodjenuto keksa, karamela, čokolada, štrudli i bombona? Koliko će vekni hljeba iskočiti iz najlonskih kesa?

Odgovori, balkanski irgete

Sve to izbrojaćemo prekosutra, kada nam iznad glava vjetar ponese bijele, crvene, žute najlonke u jatima. Kada riječnim maticama, umjesto vidri, zaplivaju flaše, a na obalama, umjesto žaba, zakreketaju pod đonovima konzerve. Kada nas iz trave pogledaju oglodane kosti.

Ali, ne treba baš sve posmatrati kroz crne đozluke dežurnog moraliste. Zamijenimo ih ružičastim naočalama ekonomske statistike i vidjećemo sasvim drugu sliku i složiti potpuno drugačiju računaljku.

Tačno ćemo izbrojati koliko su mesari zaradili za dva dana opšte balkanske pijace. Iza njih nastupa cijeli ešalon: stočari, ovčari, ratari, proizvođači sjemena, iza njih mlinari, pa veterinari, šverceri i preprodavači, trgovci i trgovački lanci i na kraju pekari što vrte ražnjeve za one kojima se ne da brljati oko toga.

Izmjerićemo sve hektolitre soka i cijelu pivsku industriju. Pridružićemo im uzgajivače ječma i hmelja i voćare i punionice vode. Dodaćemo im one koji kopaju ugalj, koji prave keks, koji tešu ražnjeve i kuju roštilje i proizvođače šibica iz Doca na Lašvi.

Diskoteke, kafane i restorani biće preplavljeni onima koji ne idu u prirodu. U suton izaći će estradni zabavljači i stihoklepci. Oriće se do zore. Vjeruj, granice su zakrčene od petka. Smjerno su dijasporci odvajali za opći majski krkljanac. Nestrpljivo su čekali da se riješe graničara, da povuku osigurač na limenoj bombi i zagrgoljaju je u jednom gutljaju. A onda, s neviđenim užitkom, da je đilahnu u vjetar, neka čandrka niz cestu i javi svima da je pobro, evo, došao kući.

Zaradiće i uvoznici nafte, točionice benzina, prodavači suvenira i tekstilni radnici. Vidjeće ćara i prodavači ljekovitog bilja i kozmetičkih preparata i gatare i gledači u dlan i svi ostali proricatelji budućnosti.

Barem pola od tog silnog novca slučajno će se nasukati na obale fiskalnih kasa pa će koristi imati i policajci, i nastavnici, i sudije, i profesori, i činovnici, i zastupnici po parlamentima, i ostali jahači budžetskih mazgi, i s njima svaka južnoslavenska država ponaosob.

Pa ti onda, balkanski irgete, odgovori sam pred sobom, šta je korisnije: da ta dva dana, koja nam pokloni međunarodna vjekovna borba za radnička prava, od naših državica načinimo vašare i dernečimo besprizorno do zore, ili da izađemo na ulice i mašemo transparentima i uzvikujemo parole, bijedni poput evropskih radničkih klipana.

Izet Perviz (Aljazeera)


//////////////////////////
///////////////////////

DOLAZI NAM 'MIKSER HOUS': Zoran Lalić koji je 1992. teško ranjen u Sarajevu donosi duh Beograda u glavni grad BiH

DOLAZI NAM 'MIKSER HOUS': Zoran Lalić koji je 1992. teško ranjen u ...

01.05.2017.

BORCI, TVORCI I TRBUHOZBORCI ČISTE REPUBLIKE SRPSKE

Borci, tvorci i trbuhozborci čiste Republike Srpske


Rade Radovanović

Autor
30.4.2017. 



Borci, tvorci i trbuhozborci čiste Republike Srpske

////////////////////////

Izdvajamo

  • Gledam Sizifa Šušnicu pitajući se: Ima li pravde za žrtve i prava za zločince u Banjaluci, RS, BiH … ?
.............................
.....................................

Koliko dramatike i ljudske tragike u crtežu Miodraga Šušnice // Inspektor je, inače, namamljen u “Kajak” // Obdukcijom je utvrđeno da je Šušnica imao 17 prostrelnih rana // Konobar mu je rekao da je Šušnica u kancelariji i pokazao vrata // Upravo ta činjenica upućuje na politički motiv i pozadinu

Go i bos, Sizif s teškom mukom gura stenčugu uzbrdo… Gura ili tek jedva zadržava  da ga ne satre u stropoštravanju naniže … Sve je svedeno i dato elegantnim potezima grafitne crne olovke na žuto obojenoj osnovi…  Koliko dramatike i ljudske tragike u crtežu Miodraga Šušnice … policijskog inspektora i borca za pravdu, jugoslovenskog prvaka u kanuu dvosedu … zajedno sa kumom Mirzom Fazlićem … roditelja i trenera, vaspitača mladih iz Banja Luke.

***

Miodrag Šušnica ubijen je 10. aprila 1992. godine uveče oko 20 sati, u kafiću “Kajak” u Banjaluci. Ubice, kao ni organizatori ubistva, nikada nisu odgovarali za ovaj zločin, iako su Neven Laka i Vladimir Todić tokom istrage priznali da su likvidirali Šušnicu i detaljno opisali kako su i po čijem nalogu zločin izveli.

***

Slobodan Vasković, banjalučki novinar, koji se pomno bavi ovim slučajem, u tekstu objavljenom na svom portalu tvrdi: Istragom ovog ratnog zločina utvrdio sam da je nesporna činjenica da je tog dana postojala svjesna i organizovana namjera da se likvidira Šušnica.

***

Inspektor Miodrag Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica i njihovih nalogodavaca, kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije i kako bi nakon toga uslijedila odmazda.

***

Zato je kao datum ubistva izabran baš 10. april, dan osnivanja NDHa, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile.

***

Inspektor je, inače, namamljen u “Kajak”.  Pozvao ga je poznanik Slobodan Šolaja i zatražio od njega da se nađu u tom kafiću. Šušnica je došao ali se Šolaja nije pojavio. Zato su stigli Todić i Laka koji su ga likvidirali.

***

U krivičnoj prijavi CJB Banjaluka, Višem javnom tužilaštvu Banjaluka,  od 30.04.1992, protiv nepoznatih izvršilaca ubistva Miodraga Šušnice stoji:

“Dana 10.04.1992. oko 20 sati trojica nepoznatih muškaraca su došli u gostionu Kajak, popili piće i otišli. Nakon desetak minuta ponovo su ušli u gostionu i jedan od njih je u ruci držao automatsku pušku, a jedan je prišao Šušnici Miodragu i pozvao ga da izađe  s njim ispred gostione, što je Miodrag i učinio. Za to vrijeme, dvojica muškaraca su izašli na druga vrata iz gostione i odmah po izlasku uperili oružje u Miodraga, jedan automatsku pušku, a drugi pištolj, te ispalili više hitaca koji su Miodraga pogodili u predjelu glave i grudnog koša. Od zadobijenih povreda Šušnica Miodrag je na putu do bolnice umro”.

Miodrag_Susnica - Copy

Miodrag Šušnica

Obdukcijom je utvrđeno da je Šušnica imao 17 prostrelnih rana  u području glave, grudnog koša, trbuha i ekstremiteta.

***

Neven Laka, pripadnik nastavnog centra “Alfa” tadašnje Vojske Republike Srpske Krajine, priznao je 1993. ubistvo i rekao da su ih angažovali Nenad Stevandić, Pantelija Damjanović i Nenad Kajkut, navodno s ciljem da se “pohvata muslimanska mafija u Banjaluci”. “Mi smo imali zadatak da po bilo koju cenu razbijemo tu mafiju, bilo da ih pobijemo ili da ih pohvatamo, to jest lišimo slobode”, rekao je tokom saslušanja Neven Laka.

***

Ubistvo je priznao i Vladimir Todić, koji je takođe kao nalogodavce naveo Nenada Stevandića i Panteliju Damjanovića. On je, kao i Laka, identično opisao događaje posle ubistva, navodeći da su se tokom večeri u hotelu “Bosna” u centru Banjaluke našli sa Nenadom Stevandićem, koji im je rekao da su ubili pogrešnog čoveka. Naglasio je i da je Stevandić rekao da će iskonstruisati priču o “obračunu bandi”, a da će Šušničin pištolj baciti u dvorište džamije Ferhadije.

***

Na informativnom razgovoru u policiji, u oktobru  1993,  Nenad Stevandić je negirao da je izdavao naloge osumnjičenima za ubistvo. Veze sa ubicama negirao je iste godine i Pantelija Damjanović.

***

Jagoda Šušnica, supruga Miodraga Šušnice, u januaru 1996.  dobila je dopis od istražnog sudije Slobodana Milašinovića da je obustavljena istraga protiv Vladimira Todića, Nevena Lake i Mirka Pajdića, koji su bili osumnjičeni za ubistvo njenog supruga. U dopisu se navodi da je istraga obustavljena, jer je javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja.

***

Naručioci, ubice i oni koji ih  štite, očigledno su smatrali da je jednom za svagda, stavljena tačka na počinjeni zličin. Međutim, iznošenjem u javnost nekih detalja istrage, kao i novootkrivenih dokaza, za slučaj Šušnica sada se, po prvi put, zainteresovalo i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

***

U Prijavi ratnog zločina ubistva Miodraga Šušnice, koja je pre dve sedmice podneta i prihvaćena u Tužilaštvu BiH, ovako se, na osnovu svedočenja, rekonstruiše sam zločin:

***

Dana 10.4.1992. godine prije 20,00 časova u nekoliko navrata, a najmanje dva puta,  imenovani Laka Neven, Todić Vladimir i Pajdić Mirko došli su u kafe-bar „Kajak“ u ulici Save Kovačevića 44, u opštini Banja Luka, te su tražili i pokušali vizuelno da identifikuju oštećenog Šušnica Miodraga kao osobu sa fotografije koju su im dali dole imenovani nalogodavci i organizatori ovog k.d. – Stevandić Nenad, Damjanović Pantelija, Kajkut Nenad i Šolaja Slobodan.

***

Jedan ili dva neposredna izvršioca, najvjerovatnije Laka Neven i  Pajdić Mirko su znali da osoba sa fotografije koju traže jeste Šušnica Miodrag, jer je jedan od njih dvojice u jednom momentu svog boravka u kafe-baru „Kajak“ prišao jednom od konobara i tražio Šušnicu. Konbar mu je rekao da je Šušnica u kancelariji i pokazao vrata sportskog kluba u kojem je oštećeni Šušnica Miodrag volontirao kao trener.

***

S druge strane, jedan ili dva neposredna izvršioca su imali, od nalogodavaca i organizatora namjerno pogrešno stvorenu, predstavu da je osoba sa fotografije koju traže banjalučki Musliman izvjesni Beganović Rešad kojeg treba da liše života po naređenju dole imenovanih nalogodavaca i organizatora, jer je on navodno prijetnja po Srbe.

***

Negdje oko 20,00 časova istog dana neposredni izvršilac Laka Neven je pokušao da uđe u kancelariju sportskog kluba unutar kafe-bara „Kajak“ i tom prilikom je došao u neposredan kontakt sa oštećenim Šušnica Miodragom koji ga je pitao –  Koga tražiš?

***

Nakon toga je došlo do kraćeg razgovora između Laka Nevena i oštećenog Šušnica Midraga u kojem se Laka Neven uvjerio da je ispred njega osoba sa fotografije, ali i da ta osoba nije Musliman Beganović Rešad, već Šušnica Miodrag.

***

Neposredni izvršilac Laka Neven je potegnuo oružje, no Šušnica Miodrag ga je spriječio u tome i izvukavši svoj pištolj naredio mu da spusti oružje i da izađe iz kafe-bara „Kajak“.

***

Ispred glavnih ulaznih vrata kafe-bara „Kajak“ Laka Neven je oštećenom Šušnici Miodragu pokazao službenu legitimaciju bijele boje najvjerovatnije legitimaciju Državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova takozvane Republike Srpske Krajine, nakon čega je Šušnica Miodrag spustio svoj pištolj.

***

U tom trenutku Laka Neven je iskoristio spušteni gard i neopreznost oštećenog Šušnica Miodraga i nogom ga odgurnuo od sebe, a drugi neposredni izvršilac Todić Vladimir, koji je nekoliko metara dalje u bašti kafe-bara „Kajak“ čekao sa spremnom automatskom puškom, je otvorio vatru u pravcu Šušnica Miodraga. Pucanju u Šušnica Miodraga su se pridružili i Laka Neven, i Pajdić Mirko.

***

Najmanje jedan neposredni izvršioc, najvjerovatnije Todić Vladimir , je najvjerovatnije pucao u oštećenog Šušnica Miodraga u okvirima vlastite svijesti i volje da lišava života banjalučkog civila Muslimana Beganović Rešada po naređenju dole imenovanih nalgodavaca i organizatora…

***

Najmanje jedan, a možda i dva neposredna izvršioca, najvjerovatnije Laka Neven i Pajdić Mirko su najvjerovatnije pucali u oštećenog Šušnica Miodraga u okvirima vlastite svijesti i volje da sigurno ili možda lišavaju života ne Muslimana Beganović Rešada, već upravo penzionisanog inspektora Šušnicu Miodraga, po nacionalnosti Srbina iz Banja Luke.

***

Oštećeni Šušnica Miodrag je ostao ležati isred glavnog ulaza u kafe-bar „Kajak“, a Laka Neven se sagnuo i uzeo pištolj marke Crvena zastava, model 70 kalibra 7,65 mm (tvornički broj 255752), vlasništvo oštećenog Šušnica Miodraga i ponio ga sa sobom.

***

Nakon toga, gore imenovani i prijavljeni neposredni izvršioci su otrčali u vozilo marke Fiat Ritmo na kojem su montirane italijanske registarske oznake, u kojem ih je čekao vozač dole imenovani pomagač Tamburić Milenko zvani Pitljo, koji ih u istom vozilu i dovezao do lica mjesta.

***

Gore imenovani i prijavljeni nalogodavci i organizatori su imali vrlo jasan motiv i političku pozadinu za naređivanje i organizovanje ovog  ratnog zločina koji će se početi otkrivati u danima i mjesecima nakon izvršenja ovog krivičnog dela.

***

Recimo, samo dan nakon izvršenja ovog zločina u banjalučkim dnevnim novinama „Glas“ izašao je članak potpisan od strane izvjesne „Srpske protivterorističke grupe“ u kojem se za „ubistvo srpskog inspektora“ javno, direktno i bez ikakvih pravnih ili činjeničnih osnova optužuju porodice Beganović i Klindić, „muslimansko-hrvatska mafija“ i političke partije Stranka demokratkse akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

***

Ovim novinskim naslovom su javno i nedvosmisleno, ali potpuno lažno i neosnovano, svi banjalučki Muslimani i Hrvati, i njihovi politički predstavnici, markirani i optuženi za navodni „teror nad Srbima“, za „ugrožavanje bezbjednosti Srba“ i pripremanje ratnog sukoba u Banja Luci.

***

Lišavanje života oštećenog Šušnica Miodraga prijavljujem kao k.d. ratnog zločina jer na to ukazuju činjenice na koje upućuju lični i materijalni dokazi, kao i instrukcije nalogodavca i organizatora Stevandić Nenada da izvršioci ovo k. d. izvedu ispaljivanjem projektila ručnog raketnog bacača „Zolja“ u kafe-bar „Kajak“.

***

Upravo ta činjenica  upućuje  na politički motiv i pozadinu, odnosno,  na želju i cilj nalogodavaca i organizatora da izvedu što senzacionalnije i krvavije ubistvo Srba, ili Srbina, ili „srpskog inspektora“, sa što više žrtava te da ga prikažu kao „teroristički čin“ za koji mogu optužiti „muslimansko-hrvatsku mafiju“ i političke partije SDA i HDZ.

***

Svedoci i savremenici zločina  izvršenog nad Miodragom Šušnicom  mogu posvjedočiti da je istinska ratna psihoza i teror u Banja Luci počeo sa ovim ubistvom. Sam zločin, kao i novinski napisi i javna ogovaranja kojima se za ubistvo nedvosmisleno optužuju Muslimani i Hrvati unijeli su veliku doza straha, ratne psihoze i osjećaj nesigurnosti i neizvesnosti među banjalučke Muslimane i Hrvate. Većina  njih se osećala targetiranim i prozvanim za nešto što niko od pripadnika tih naroda nije počinio.

***

Istovremeno, zločin je naručiocima poslužio i za “kreiranje” osjećaja ugroženosti Srba, odnosno, za izazivanje netrpeljivost i mržnje prema Muslimanima i Hrvatima. Time se kod većine Srba u Banja Luci i okolini htelo i uspelo proizvesti odsustvo bilo kakve empatije za progon i teror nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom Banja Luke i okline.

***

Podnosilac Prijave Tužilaštvu BiH, čije ime ne navodimo iz opravdanih razloga, zaključuje: Prijavu za ratni zločin ubistva Miodraga Šušnice podnosim protiv sledećih lica: Damjanović Pantelije, Stevandić Nenada, Kajkut Nenada i Šolaja Slobodana – koji su naložili, podstrekavali i organizovali izvršioce i samo izvršenje ubistva … Zatim protiv Todić Vladimira, Laka Nevena i Pajdić Mirka koji su neposredni izvrsioci ubistva, te protiv Tamburić Milenka zv. Pitljo, Sejmanović Radomira zv. Šubara, Stojanović Nebojše zv. Jarac i Štrbac Stanoja zv. Ringo, koji su pomagači u izvršenju ubistva.

***

Gledam Sizifa misleći na hrabrog i plemenitog Miodraga Šušnicu. Crtež mi je poklonio njegov sin, kulturolog mr. Srđan Šušnica, briljantni i hrabri banjalučki i BiH antifašista, koji podseća i optužuje:

- Tog aprila 1992. počelo je organizovano teroriziranje, zastrašivanje i protjerivanje nesrba iz Banjaluke. Ja sam gubio prijatelje iz komšiluka, iz kajakaškog kluba, iz gimnazije… To je za mene bio potop. Do kraja rata u Banjaluci je ubijeno oko 220 civila, a protjerano je oko 75.000 ljudi!… Samo zato što su bili Muslimani ili Hrvati. A u Banjaluci nije bilo ni dana rata. Srbi su se odrekli svojih komšija i prijatelja za imaginarno ljotićevsko i velimirevićevsko srpstvo.

***

Gledam Sizifa Šušnicu pitajući se: Ima li pravde za žrtve i prava za zločince u Banjaluci, RS, BiH … ?

***

 stevandic

Ovo je potpredsednik Skupštine RS?

Nenad Stevandić se od 1991. aktivno uključio u SDS baveći se organizovanjem i naoružavanjem paravojnih i kriminalno terorističkih struktura u Banjaluci i Bosanskoj Krajini. Kao Karadžićev pulen blizak Jovici Stanišiću, obavljao je najprljavije poslove. Okuplja i šalje lokalne kriminalce na obuku u Srbiju, da bi potom od njih 1992. formirao Srpske odbrambene snage (SOS) kojima i komanduje. Njegovi SOS-ovci su bili perjanice terora, pljačke, ubijanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva iz Banjaluke i Krajine. Proslavio se i “operacijama” prodaje, odnosno, podmetanja oružja u muslimanska i hrvatska sela i kuće, čije je stanovnike potom proglašavao teroristima kako bi ih nesmetano pljačkao i ubijao. Zajedno sa presuđenim ratnim zločincima Radoslavom Brđaninom i Stojanom Župljaninom i drugima… Stevandić je bio član ratnog kriznog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH. Osim za pripremu i naručivanje likvidacije inspektora Šušnice, sumnjiči se i za ubistva vojnih obaveštajaca majora Stevilovića i kapetana Markovića u leto 1992. Stevandić je i multipreletač, promjenio je više od 10 političkih stranaka. Godine 2015. je iz SDS “preleteo” Dodiku napravivši Slobodni demokratski srpski klub. Za nagradu je dobio poziciju potpredsednika Narodne skupštine RS. Kao specijalista otorinolaringologije radi u KBC.

pantelija

Osnivač i finansijer SRS

Pantelija Damjanović je prošao dug put od lokalnog švercera do krupnog post-genocidnog kapitaliste. Kriminalnu karijeru započeo je osamdesetih godina kao sitni krijumčar i švercer akciznom i kradenom robom. U drugoj polovini osamdesetih započinje i šverc devizama i oružjem na malo pod pokroviteljstvom i zaštitom tek imenovanog načelnika SUP Banjaluka Stojana Župljanina. Prvu privatizaciju, onu Ante Markovića, Damjanović koristi za privatizaciju banjalučkog hotela “Bosna”, koji će u ratu postati “glavni štab” njegovog klana, SOS-ovaca i srpskih radikala. Iz tog će se “štaba” planirati i provoditi najkrvaviji teror nad neposlušnim Srbima, Muslimanima i Hrvatima Banjaluke. Damjanovićev klan u saradnji sa “ratnicima” kakav je Stevandić sumnjiči se da je od 1992. organizovao pljačke, iznude i ubijanje bogatijih i viđenijih banjalučkih Muslimana, Albanaca i Hrvata, provodeći Karadžićevu strategiju osvajanja i etničkog istrebljenja nesrpskog stanovništva Bosanske Krajine. Tako je zadobio poverenje i Vojislava Šešelja, pa sa najžešćim srpskim ekstremistima osniva i finansira Srpsku radikalnu stranku. Kapital stečen ratnim “zaslugama” posle rata pere kroz privatizacije stičući vlasništvo nad hiljadama kvadrata poslovnih prostora u centru Banjaluke i drugde. Nakon ponovnog Dodikovog dolaska na vlast 2006, Damjanovićev i Kesićev klan sklapaju sporazum sa Dodikom o “savezništvu” iz kojeg izrasta značajna kriminalno-politička hobotnica – “mrkonjički klan”, koji, pored ostalog, kontroliše čak i budžet RS.

Danas








Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47768314

Powered by Blogger.ba