Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

31.05.2017.

DAN BIJELIH TRAKA

Dan Bijelih traka : U Prijedoru protestna šetnja s bijelim trakama i 102 ruže za ubijenu djecu

Maj 31. 2017.



Noseći transparente s porukama “Ne poriči, jer nas se tiče”, “Solidarnost je naše oružje”, “Pravo na sjećanje 102”, “Nema puta ka miru, mir je put”, aktivisti Inicijative “Jer me se tiče” danas su se u Prijedoru još jednom prisjetili zločina počinjenih nad nesrpskim stanovništvom Prijedora te odali počast nevinim žrtvama.

Obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka u Prijedoru započelo je okupljanjem na početku glavne šetnice, a nastavilo se protestnom šetnjom do glavnog gradskog trga, gdje je održan kraći javni skup s obraćanjima i polaganjem 102 ruže u znak sjećanja na 102-oje djece koji su ubijeni u Prijedoru.

– Ove godine s bijelim trakama smo prošli kroz cijelu glavnu pješaku zonu. Na glavnom trgu smo imali jednu manju umjetničku instalaciju gdje su ostavljeni tragovi u boji, ispisan je broj 102 i tragovi djece, odnosno cipelica s brojem 102 kao pomen na ubijenu djecu – kazao je Feni aktivista Incijative “Jer me se tiče” Edin Ramulić.

Obilježenju “Dana bijelih traka” prisustvovalo je oko 600-800 ljudi, a Ramulić izražava zadovoljstvo što je sjednica Skupštine grada Prijedora, koja je bila zakazana za danas, odgođena da bi odbornici koji žele prisustvovali obilježavanju “Dana bijelih traka” u tom gradu.

– Skupština grada Prijedora, koja je ključna za podršku inicijativi za izgradnju spomenika ubijenoj djeci, nije danas održala sjednicu u znak poštovanja tog događaja i solidarnosti s porodicama ubijene djece. Mislimo da je veliki napredak time postignut i da je pozitivno da su se i oni na taj način institucijalno pridružili obilježavanju “Dana bijelih traka”, odnosno dali podršku i roditeljima ubijene djece na taj način, to je ove godine veliki pomak – ocijenio je Ramulić.

Po njegovim riječima, porodice ubijene djece su pripremile 102 dosjea koja su danas predata na protokol Gradu Prijedoru za gradonačelnika i za 31 odbornika u prijedorskog gradskoj skupštini.

Krizni štab bosanskih Srba općine Prijedor putem lokalne radiostanice 31. maja 1992. godine izdao je naredbu da svi nesrbi u Prijedoru označe svoje kuće bijelim plahtama, a po izlasku iz kuće istaknu bijelu traku oko ruke kao dokaz lojalnosti srpskim vlastima.

U Prijedoru, ali i u cijeloj BiH te regiji, danas se obilježava “Dan bijelih traka” u znak sjećanja na stradanje nesrpskog stanovništva Prijedora i njegove okoline.

Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru  su ubijena 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bila zatočena u logorima u okolini Prijedora.  Od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena.

(Klker.info-Fena)

///////////////////////////////////////////////////


31.05.2017.

DAN BIJELIH TRAKA: NA DANAŠNjI DAN BOŠNjACIMA U PRIJEDORU NAREĐENO DA NOSE BIJELE TRAKE, TO JE BIO POČETAK NEZAPAMĆENOG POKOLjA

DAN BIJELIH TRAKA: Na današnji dan Bošnjacima u Prijedoru naređeno da nose bijele trake, to je bio početak nezapamćenog pokolja

Tog je dana počela kampanja sustavnog počinjenja zločina u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije opštine Prijedor.









Dan bijelih traka, simboličan datum proglašen u znak sjećanja na 3.176 ubijenih stanovnika prijedorskog kraja, obilježava se u Bosni i Hercegovini i brojnim evropskim gradovima.

 

Na današnji dan, prije 25 godina, vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su, a kasnije i u nekim drugim mjestima, izdale zapovijed putem lokalnog radija kojom se zahtijeva od nesrpskog stanovništva da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili plahtama i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

 

 “Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”. Ovako je zvučala propagandni poziv prosrpskih medija 31. maja 1992 godine na Radiju Prijedor. To je bio početak nezapamćenog pokolja koji je rezultirao ubijanjem 3.173 nevina civila i zatvaranjem 31.000 osoba u logore.

 

Tog je dana počela kampanja sustavnog počinjenja zločina u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije opštine Prijedor.

 

Mnogi Prijedorčani koji su čuli ovaj poziv na radiju, pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.

 

– Stojite na mjestu jedne od najvećih grobnica u BiH. Ova zemlja pokriva ostatke bošnjačkih i hrvatskih civila koji su ubijeni od srpskih snaga u toku etničkog čišćenja u ljeto 1992. godine. Molimo vas da poštujete sjećanje na žrtve – napisano je na tabli postavljenoj na Tomašici.

 

Preživjelim žrtvama je danas zabranjeno sjećanje. Tek u posljednjih nekoliko godina javnost se podsjeća na strašni zločin nad nesrpskim stanovništvom ovog grada i kraja. Među njima je i 102 nevine djece koja nemaju svoj spomenik, jer gradske vlasti to ne dozvoljavaju.

 

Ni bivši logoraši Keraterma, Omarske i Manjače nemaju svoja prava jer ih zakon ne prepoznaje kao žrtve. Nasuprot tome, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže, tu nema mjesta.

 

U Prijedoru ništa više ne podsjeća na zločine, osim povremeno čitanje imena ubijenih tokom obilježavanja godišnjica zločina.

 

Dan bijelih traka će, također, biti obilježen u i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, a sjećanje na zločine počinjene nad nesrbima u Prijedoru 1992. godine bit će obilježeno i u Zagrebu.

 

U glavnom gradu Hrvatske sjećanje na žrtve zločina koji se dogodio u Prijedoru i dolini rijeke Sane 1992. godine organizira Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreb.

/////////////////////////////

Institut za istraživanje genocida Kanada : “Hamilton podržava Međunarodni dan bijelih traka”

Maj 31. 2017.


Povodom 25 godina od početka genocida u Prijedoru i 25 godina od prijedorskih bijelih traka na prijedlog članice Skupštine grada Hamiltona Maria Pearson, gradonačelnik Hamiltona Fred Eisenberger je po drugi put uzastopno uključio Hamilton u kampanju Međunarodnog dana bijelih traka.

Na velikom skupštinskom, elektronskom panou, ispred zgrade Skupštine grada Hamiltona na dan 31. maj je u znak podržavanja kampanje Međunarodnog dana bijelih traka napisano:

“Hamilton podržava Međunarodni dan bijelih traka”

Želja nam je da građani Hamiltona i Kanade postanu svjesni u kojim razmjerama se dogodio zločin genocida u Prijedoru i na cijeloj teritoriji BiH. Uspjeli smo skrenuti pažnju javnosti Hamiltona i Kanade na diskriminaciju žrtava u Prijedoru. Naša poruka o činjenicama, o zločinima i kontinuiranoj dehumanizaciji nesrpskog stanovništva u Prijedoru obišla je Kanadu.

Kanada je jedna od rijetkih država čija vlada je podržala kampanju Međunarodni dan bijelih traka. Danas se Međunarodni dan bijelih traka obilježava širom Kanade. Centralna ovogodišnja komemoracija je održana u največem kanadskom gradu, Torontu, na kojoj je više stotina ljudi, žena, djece i preživjelih žrtava genocida učestvovalo u širenju poruke Međunarodnog dana bijelih traka.

Dan bijelih traka je simbol borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava i slobode žrtava i svih poniženih, za dostojanstvenu kulturu pamćenja, ne zbog osvete već zbog bolje budućnosti u kojoj će istina i pravda biti put zajedničkog života. Dan bijelih traka je aktivno suprostavljanje diskriminaciji, ponižavanja, dehumanizaciji žrtava i njihovih organizacija, misija borbe za dostojanstvo, slobode  i prava žrtava, borba protiv poricanja genocida u Prijedoru i BiH. Dan bijelih traka je i u funkciji prevencije da se to nikom i nikada više ne ponovi genocid.

Profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada, zahvalio se odbornicima Skupštine grada Hamiltona na podržavanju kampanje Međunarodni dan bijelih traka u znak sjećanja na genocid koji se desio u Prijedoru. “Od političkih, akademskih i pravnih pojedinačnih i kolektivnih subjekata u svijetu tražimo da učine hitne dodatne napore da se bezuslovno ispoštuje pravedna borba prijedorskih žrtava i svjedoka agresije i genocida za sjećanje na istinu i pravdu bez kojih nema pomirenja i sretnije zajedničke budućnosti svih građana Prijedora i BiH.”, naglasio je Ramić.

Podsjećamo svjetsku javnost da su genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području općine Prijedor trajali kontinuirano u periodu 1992 – 1995, kada je ubijeno 102 djece, 256 žena (ukupno 3.173 civila), 31.000 ljudi je zatočeno u koncentracionim logorima smrti, 53.000 osoba su žrtve progona i deportacije. U samo tri mjeseca je istrijebljeno 94 posto Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje, silovanje prije svega, Bošnjaka, a zatim i Hrvata.

Institucionalno uvođenje bijelih traka za nesrpski živalj značilo je, ništa manje no dozvolu za “slobodan lov” na dojučerašnje komšije i prijatelje, a sada odjedanput do dna ponižene ljude, koji su sa tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i koji su na taj način pripremljeni za odstrel. Tako je te ljude svako od tih žestokih fašista mogao hapsiti, proganjati, pljačkati, ubijati i razna zvjerstva činiti jer su ti ljudi bili van zakona. Tako su ubistva Bošnjaka i Hrvata vršena svuda. Tijela ubijenih, prema svjedočenjima, ležala su danima posvuda, a onda su ih zarobljeni logoraši skupljali na kamione, koji su ih odvozili u nepoznatom pravcu.

Na isti način kako su taj ojađeni nesrpski živalj stavili van zakona, tako su i njihova vjerska, kulturna i ekonomska dobra takođe bila van zakona, te shodno tome stavljena na raspolaganje rušilačkim strastima kako pojedinaca, tako i institucijama i organina paradržavnih vlasti Prijedora i paradržavne tvorevine Republike Srpske.

Danas se kontinuitet te zločinačke ideje ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Dvadeset i pet godina kasnije, u Prijedoru se i dalje negira genocid. Bez suočavanja sa tom strašnom istinom, njegovog priznanja i prihvatanja, Prijedor će i dalje biti bez bolje zajedničke budućnosti.

Podsjećamo vas da je gradonačelnik Eisenberger našoj zemlji čestitao Dan nezavisnosti i Dan državnosti, te odao počast i žrtvama srebreničkog genocida.

(Kliker.info-IGK)

31.05.2017.

MOSTARSKI ROĐENI ODGOVORILI BLAŽU SLIŠKOVIĆU: ZBOGOM BAKA, LjUBAV NIJE KOCKA

MOSTARSKI ROĐENI ODGOVORILI SLIŠKOVIĆU: Zbogom Baka, ljubav nije kocka

Udruženje građana Mostarski Rođeni poslalo je otvoreno pismo legendi Veleža i treneru velikog rivala Zrinjskog, aktuelnog šampiona Bosne i Hercegovine, pismo prenosimo u cijelosti



MOSTARSKI ROĐENI ODGOVORILI SLIŠKOVIĆU: Zbogom Baka, ljubav nije kocka - 2


MOSTARSKI ROĐENI ODGOVORILI SLIŠKOVIĆU: Zbogom Baka, ljubav nije kocka - 2

Gospodine Slišković,

 

Počinjemo naše obraćanje vama sa ovakvim naslovom jer nema smisla da vas oslovljavamo sa nadimkom koji ste zaradili na našim mostarskim ulicama, jer ste se sudeći po vašem zadnjem intervjuu odrekli onog Mostara koji vam ga je dao. Odrekli ste ga se onog momenta kada ste se upustili u raspravu da li je Velež bošnjački klub ili ne, kao da do sada već svima nije to jasno. Vama kao do juče (još uvijek) legendi našeg Veleža se nije smjelo desiti da u istu rečenicu stavljate ta dva pojma, što je samo po sebi sramotno sa vaše strane pogotovo imajući u vidu posao koji trenutno obavljate.

 

Što se tiče drugog dijela u kojem tvrdite da volite Velež, ali eto Zrinjski volite više, ne možemo se oteti dojmu da je ova izjava jednako humoristična kao vaš pokušaj konverzacije na engleskom jeziku. Simpatije prema klubu koji predstavlja običnog čovjeka, radnika, humanizam, žrtvu i ponos, a u isto vrijeme nešto veće simpatije prema klubu koji uzimajući u obzir naziv HŠK ekskluzivno predstavlja samo jednu etničku grupu i pri tome se ni trunke ne stidi svojih nastupa u Prvenstvu NDH i čiji navijači uz redovno veličanje fašizma ruše spomenilke ovog grada, morate priznati da nema apsolutno nikakvog smisla.

 

Smatramo da nema potrebe za ovakvim izljevima “ljubavi” jer Velež ima i više nego dovoljno onih koji ga istinski vole, a nisu u posljednjim decenijama odustali od onoga što ih je ovaj grad i njihovi roditelji naučili. Upravo tako, ne samo da ste ukaljali svoje ime i prezime, nego ste pljunuli na sve one vrijednosti koje su vas roditelji pokušavali naučiti, a svi znamo koje su to. Vama kao treneru i klubu na čijoj klupi sjedite i koji volite želimo čestitati naslov državnog šampiona. Sigurni smo da u vašem novom klubu ima dovoljno prostora u vitrinama i za ovaj osvojeni pehar, nakon što su svi Veležovi izbačeni na smeće onog momenta kada su ti koje sada volite odlučili da našeg kluba ne treba više da bude.

 

Od srca vam želimo da svaki sljedeći put kada izađete na teren pod Bijelim Brijegom zamislite sliku sabirnog logora gdje su između ostalog zarobljeni bili i članovi familija onih koji su sa vama nekada dijelili svlačionicu, od strane onih koji su taj klub opet osnovali i danas za njega navijaju. Mi kao navijači i simpatizeri okupljeni u UGMR vas molimo da naš klub više ne spominjete u medijskim ili bilo kakvim istupima. Istorija se ne može izbrisati, ali u ovakvim situacijama bilo bi lijepo izbrisati da ste ikada nosili sveti crveni dres. Želimo vam sve najbolje u privatnom i sportskom životu. Mostar u srcu, Velež do groba.

////////////////////////
/////////////////////////////


//////////////////////////////////////////////
////////////////////////////////////////



Image result for vodja podzemlja ljubisa buha cume

Bivši šef beogradskog podzemlja : Ljubiša Buha Čume preuzeo Rudnik boksita Srebrenica

Firma „Lein“ iz Banjaluke, iza koje stoji jedan od bivših šefova beogradskog podzemlja Ljubiša Buha Čume, preuzela je od Fabrike glinice „Birač“ većinsko vlasništvo u Rudniku boksita Srebrenica, saznaje poslovni

////////////////////

Rušenje mesdžida i klanjanje namaza na ulici : Iftarom na Kalemegdanu podržali vjernike u Zemun Polju

Maj 30. 2017.


Ispred Kalemegdana u Beogradu u utorak je organiziran veliki iftar na otvorenom.Iftar je organiziralo Muftijstvo beogradsko, u saradnji s istanbulskom općinom Bajrampaša i Gradom Beogradom, navedeno je iz Islamske zajednice Srbije.

Iz Muftijstva beogradskog Al Jazeeri je rečeno da je ovogodišnji iftar organiziran u znak podrške džematu Zemun Polje, gdje je u petak ujutro srušen mesdžid u izgradnji.

Prošle godine velikom iftaru na otvorenom prisustvovalo je između 1.500 i 2.000 ljudi, koliko se po procjenama okupilo i ove godine.

Na večerašnji iftar pozvani su pripadnici svih beogradskih džemata, kao i predstavnici stranih ambasada u Beogradu.

30.05.2017.

GRADONAČELNIK MOSTARA ODLUČIO: THOMPSONOV KONCERT NEĆE BITI ZABRANjEN

GRADONAČELNIK MOSTARA ODLUČIO: Thompsonov koncert neće biti zabranjen

“Do jutros Grad Mostar nije dobio nikakav zahtjev za bilo kakvu zabranu. Koliko znam Thompson je i ranije nastupao u Mostaru i nije bilo nikakvih problema. Koliko znam, nema nikakvih sudskih zabrana u BiH, tako da nema nijedan pravno valjan razlog za neodržavanje koncerta”, rekao je Bešlić novinarima.



Image result for pavelic, tudjman i ndh

Image result for pavelic, tudjman i ndh

Image result for pavelic, tudjman i ndh

Image result for pavelic, tudjman i ndh

 

Image result for ndh karta

 

Image result for ndh karta

 

Image result for pavelic, tudjman i ndh

Image result for pavelic, tudjman i ndh



GRADONAČELNIK MOSTARA ODLUČIO: Thompsonov koncert neće biti zabranjenImage result for civic, plenkovic i kitarovic photos


Image result for dragan covic i THOMPSON fotos


Image result for dragan covic i THOMPSON fotos



Image result for dragan covic i THOMPSON fotos


Image result for dragan covic i THOMPSON fotos
Image result for dragan covic i THOMPSON fotos



Image result for dragan covic i THOMPSON fotos
Image result for dragan covic i THOMPSON fotos


Koncert hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona, koji je najavljen za 8. juni na skupu podrške šestorici čelnika Herceg-Bosne koji čekaju drugostepenu presudu u Hagu, neće biti zabranjen, izjavio je danas gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić.

 

Koncert pod nazivom “Podrška haškim uznicima” na gradskom stadionu pod Bijelim brijegom 8. juna, organizuje udruženje “Hrvatsko srce nade” iz Mostara pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora /HNS/.

 

“Do jutros Grad Mostar nije dobio nikakav zahtjev za bilo kakvu zabranu. Koliko znam Thompson je i ranije nastupao u Mostaru i nije bilo nikakvih problema. Koliko znam, nema nikakvih sudskih zabrana u BiH, tako da nema nijedan pravno valjan razlog za neodržavanje koncerta”, rekao je Bešlić novinarima.

 

On je dodao da je Mostar grad koji pokazuje širinu i da želi da funkcioniše u miru i redu, te pozvao građane da se suzdrže od bilo kakvih negativnih konotacija.

 

“U Mostar se uvijek iz nekih drugih razloga gura problem, a najčešće se iz Sarajeva želi gurnuti iskra. Neko je za, neko je protiv, a ja apelujem da sugrađani sačuvaju sigurnost i stabilnost u Mostaru”, poručio je Bešlić.

 

Više stranaka među kojima SDP, DF, Naša stranka, kao i SDA te Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, zatražilo je zabranu skupa podrške i koncerta.

 

Gradski odbor SDP-a zatražio je od gradonačelnika da zabrani skup i koncert, najavljujući da će u protivnom organizovati kontraskup.

 

Naša stranka pozvala je člana Predsjedništva BiH i Hrvatskog narodnog sabora /HNS/ Dragana Čovića da inicira otkazivanje koncerta podrške haškim osuđenicima na stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru.

//////////////////////////////////////



////////////////////////////////////////

PALJANI PROTESTOVALI PROTIV RATNOG ZLOČINCA: Neće da ih truje firma Momčila Krajišnika

Građanska inicijativa "Za čiste Pale" danas je ispred zgrade opštine organizovala mirne proteste na kojima su istakli da neće dozvoliti firmi "Sarajevoinvest" da vrši hemijsku impregnaciju drvenih stubova.

PALJANI PROTESTOVALI PROTIV RATNOG ZLOČINCA: Neće da ih truje firma Momčila Krajišnika - 2

Momčilo Krajišnik, osuđeni ratni zločinac i vlasnik "Sarajevoinvesta", pogona za impregnaciju drvenih stubova na Palama, rekao je da je izmišljena optužba da ova firma zagađuje okolinu, ističući da bi se u takvom slučaju i sam pobunio i da nikada ne bi dozvolio da truje svoju porodicu i narod oko sebe. 

 

Krajišnik smatra da je insceniran današnji protest grupe građana ispred Opštine Pale, koji se protive hemijskoj impregnaciji drvenih stubova u ovoj lokalnoj zajednici. On je naglasio da za svoju tvrdnju ima dokaze, odnosno mišljenja Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, dokaz iz Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, podršku Ustavnog suda Republike Srpske, kao i dva mišljenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Srpske, te stručna mišljenja instituta Unis i "Master instituta".

 

On je dodao da je veoma razočaran zbog nečasne hajke koja se vodi protiv firme "Sarajevoinvest" koja zapošljava više od 20 ljudi.

////////////////////////

30.05.2017.

EVROPSKA UNIJA EU POTVRDILA: HRVATSKA HDZ NE PROMOVIŠE EVROPSKE VRIJEDNOSTI

EU POTVRDILA: HDZ ne promoviše evropske vrijednosti

Naša stranka pozvala je člana Predsjedništva BiH i Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Dragana Čovića da inicira otkazivanje koncerta podrške haškim osuđenicima na stadionu Pod Bijelim brijegom u Mostaru.


Image result for franjo tudjman i ante pavelic

Image result for franjo tudjman i ante pavelic
Image result for kolinda tomson fotos


Image result for kolinda tomson fotos


Image result for kolinda tomson fotos


Image result for kolinda tomson fotos


Image result for kolinda grabar kitarovic i toson


Image result for dragan covic i tomson karikatura

Image result for dragan covic i tomson karikatura

 


Image result for dragan covic i tomson karikatura


Image result for kolinda grabar kitarovic andrej plenković sa tomsonom


Image result for kolinda grabar kitarovic andrej plenković sa tomsonom


Image result for kolinda grabar kitarovic andrej plenković sa tomsonom


Image result for kolinda grabar kitarovic andrej plenković sa tomsonom

 

Image result for dragan covic i tomson karikatura

Image result for dragan covic i ostali u hdz

-Nakon što je u bh. javnosti osuđeno pokretanje koncerta podrške osuđenicima za ratne zločine pred ICTY-jem, te nakon što je sada i delegacija Evropske unije dala nedvosmislen stav da organizovanje takvog koncerta nije u skladu s evropskim vrijednostima – član Predsjedništva BiH Dragan Čović obavezan je da uputi inicijativu za otkazivanje ovog koncerta. Sama činjenica da su HDZ i HNS pružili punu podršku ovoj manifestaciji, a da je Evropska komisija iznijela jasan stav protiv nje, potvrđuje ono što smo više puta isticali – HDZ ne promoviše evropske vrijednosti - poručili su iz Naše stranke.

 

Naša stranka dodaje "da je ovo prilika da Čović pokaže da li ima afiniteta prema evropskim vrijednostima, ili je pak riječ o pukom paravanu iza kojeg se kriju vrijednosti koje promovišu učesnici najavljenog koncerta, poput Marka Perkovića Tompsona, promotora fašističke NDH".

 

-Svi građani Bosne i Hercegovine uključujući i bh. Hrvate zaslužuju evropsku budućnost, koja će biti u znaku civilizacijskih vrijednosti. Politika Dragana Čovića, koja im kolektivno svaljuje na leđa zločinačke politike Jadranka Prlića, Slobodana Praljka ili Ante Pavelića, nanosi im samo štetu i zbog nje napuštaju ovu zemlju. Od krucijalnog interesa je da ovu zemlju i njene građane oslobodimo od tih aveti prošlosti, 20. vijeka i konačno je i vrednosno uvedemo u 21. vijek - zaključili su iz Naše stranke.

Image result for civic dodik karikature

Image result for civic dodik karikature

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature fotos
Image result for civic dodik karikature

Image result for dodik covic karikature fotos
Image result for civic dodik karikature
Image result for dragan covic i milorad dodik karikature fotos
Image result for dodik covic karikature fotos

Image result for dodik covic karikature fotos
Image result for dodik covic karikature fotos
Image result for dodik covic karikature fotos
Image result for dodik covic karikature fotos

Image result for dodik covic karikature fotos


Image result for dodik covic karikature fotos
Image result for dodik covic karikature fotos
30.05.2017.

SERGE BRAMMERTZ: TREBA PROCESUIRATI JOŠ 5.000 OSUMNjIČENIH ZA RATNE ZLOČINE !

Serge Brammertz: Treba procesuirati još 5.000 osumnjičenih za ratne zločine !


Maj 30. 2017.



Tribunal u Hagu (ICTY) zatvara se krajem ove godine. Predmeti koji ostanu nezavršeni bit će okončani kroz tzv. Mehanizam za međunarodne sudove, na čijem će čelu biti aktuelni glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz).

U ekskluzivnom razgovoru za “Avaz” on ističe da mu je prioritet ekspeditivno završavanje suđenja i žalbenih postupaka. U predmetu ”Stanišić i Simatović” suđenje će biti ponovljeno i ono počinje već 13. juna. U žalbenom postupku su predmet ”Karadžić”, u kojem je Tužilaštvo podnijelo žalbu, te predmet ”Šešelj”, u kojem se očekuje drugostepena presuda krajem ove ili početkom iduće godine.

Žalba Mladića

Bramerc očekuje mogućnost žalbe i u predmetu ”Mladić”.

– Moj prioritet je i lociranje i hapšenje osmorice preostalih bjegunaca s Tribunala za Ruandu. Trojici od osmorice bjegunaca će se suditi na Mehanizmu. Konačno, tu smo i da pomognemo nacionalnim pravosuđima u krivičnom gonjenju za međunarodne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi – kaže Bramerc.

Kakvom ocjenjujete saradnju BiH, ali i država u regionu s Tužilaštvom Tribunala u Hagu? Nema napretka u zahtjevima OTP-a kada su u pitanju Srbija i slučaj ”Šešelj“?

– Kao što sam spomenuo u posljednjem izvještaju Vijeću sigurnosti, koji sam podnio krajem prošle godine, imamo adekvatan pristup dokumentima, arhivima i svjedocima u sve tri zemlje – Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Što se tiče neizvršenih naloga za hapšenje u predmetu za nepoštivanje Suda ”Jojić i drugi”, predsjednik Tribunala je iznio taj problem pred Vijećem sigurnosti UN-a i očekujem da će sigurno to ponovo uraditi u svom sljedećem izvještaju. Očigledno je da to veoma zabrinjava i nas u Tužilaštvu, zato što se radi o vrlo ozbiljnim navodima: tri člana Radikalne stranke optužena su da su prijetila, zastrašivala i nudila mito dvojici svjedoka u procesu protiv Vojislava Šešelja. Taj predmet nije riješen od januara 2015. godine.

Bjegunci nisu jedini problem u vezi s pravdom za ratne zločine u Srbiji. Situacija generalno ne ide u dobrom pravcu. Pozdravljamo, nakon dugotrajnog odgađanja, imenovanje novog tužioca za ratne zločine i unaprijed se radujemo saradnji s gospođom Snežanom Stanojković.

Ima li otvorenih pitanja u odnosima s Tužilaštvom, odnosno Sudom, kada je BiH u pitanju?

– Nema otvorenih pitanja. Vrlo dobro sarađujemo s vlastima BiH, a to smo i potvrdili u posljednjem izvještaju Vijeću sigurnosti.

Kakvim vidite stanje u bh. pravosuđu? Dosta skandala potreslo je tu ustanovu u posljednje vrijeme…

– Redovno se sastajem s kolegama u Tužilaštvu i Sudu BiH. Do sada smo dobro sarađivali, a saradnja se čak poboljšala otkad je gospođa Tadić postala vršilac dužnosti tužioca. Razumijem da ima značajnih izazova, ali činjenica da su problemi prepoznati i da se traže rješenja pokazuje da sistem funkcionira. Naprimjer, vidjeli smo da postoji trajni napredak u radu na složenim predmetima ratnih zločina, a to je veoma važno. Ima još oko 5.000 osumnjičenih koji trebaju biti procesuirani za ratne zločine, tako da puno toga još treba uraditi, a napredak koji vidimo ohrabruje.

Veoma cijenim to što su mi se tokom moje posljednje posjete Sarajevu vršilac dužnosti tužioca Tadić i njeni saradnici pridružili na sastanku s udruženjima žrtava i odgovorili na njihove upite. Vidim da će dijalog s udruženjima žrtava biti još više olakšan, tako što će se odrediti tužioci za direktan kontakt s udruženjima žrtava. Mislim da je veoma važno da mi, tužioci, slušamo šta kažu žrtve i da im objasnimo šta radimo.

Prihvaćene preporuke

Izvještaj gospođe Korner u početku je oštro dočekan, provode li se sada ipak aktivnosti u pravosudnom sistemu BiH prema njenim preporukama?

– Svrha analize koju je naručio OSCE i koju je napravila sutkinja Džoana Korner (Joanna) bila je da se identificiraju područja u kojima dolazi do ometanja procesuiranja ratnih zločina na nacionalnom nivou i da se razmotri koji koraci se mogu napraviti da se stanje popravi i da se postignu ciljevi nacionalne strategije za ratne zločine. Znači, to je urađeno da se identificiraju izazovi i nedostaci o kojima smo upravo govorili i da se reagira na te nedostatke, da se nađu adekvatna rješenja.

V. d. tužioca Gordana Tadić je prihvatila preporuke i sada poduzima korake da riješi te izazove i tu vidimo neke pozitivne rezultate. Naprimjer, više optužnica sada je potvrđeno, a da nisu vraćene na reviziju, što je bio jedan od problema koje je sutkinja Korner identificirala, i podignuto je više optužnica u složenim predmetima.

Optužili smo 161 osobu

– Žalosno je da se nakon 24 godine procesuiranja ratnih zločina na međunarodnom i nacionalnom nivou zločini još negiraju, da se ne prihvataju utvrđene činjenice i da se veličaju ratni zločinci. To vrijeđa i bolno je za žrtve koje zaslužuju da svi prepoznaju i priznaju zločine koji su nad njima počinjeni.

Mislim da je Tribunal napravio nevjerovatno važan posao. Ima tu mnogo uspjeha, a svakako ima područja gdje smo mogli uraditi više. Optužili smo 161 osobu za genocid, zločine protiv čovječnosti i/ili ratne zločine. Niko nije u bijegu, a to je uspjeh koji do sada, nažalost, još nijedan međunarodni sud nije postigao. Pred Tribunalom je suđeno 111 osoba, Tužilaštvo je osiguralo 83 osuđujuće presude, a 19 optuženih je oslobođeno optužbi.

Sead Numanović (Avaz)

///////////////////////////////

Dan bijelih traka u Prijedoru obilježava se već petu godinu za redom

Prijedor se sjeća bijelih traka: Korak ka priznanju žrtava

///////////////////
/////////////////////////////


Štefica Galić tvrdi : Thompson betonira podjele u Mostaru

Urednica  portala Tačno.net Štefica Galić za “Zašto” komentariše koncert Marka Perkovića Thompsona najavljen za 8. juni u Mostaru. U svijetu zabrane, a kod nas? Smatram da je sramotno to što

/////////////////////////
//////////////////////////
/////////////////////

/////////////////////////////





Državnička poruka Borjane Krišto: Ne treba plaćati RTV pretplatu

Zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Borjana Krišto izjavila je danas kako ostaje pri svom mišljenju da Hrvati u BiH ne trebaju plaćati RTV pretplatu, sve dok [...

////////////////////

Macron ugostio Putina : Međunarodni problemi se ne mogu riješiti bez Rusije

Predsjednik Francuske Emmanuel Macron je, nakon sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Parizu, istakao da se nijedno globalno pitanje ne može razmatrati bez učešća Rusije. "Nijedno međunarodno pitanje se ne [...
29.05.2017.

REHABILITACIJA NIKOLE KALABIĆA PUT ZA KVISLINGA MILANA NEDIĆA

Rehabilitacija Kalabića put za kvislinga Nedića



Poznati su i slučajevi zločina koje je sam Kalabić (na fotografiji) naredio, kaže istoričar Milan Radanović

Poznati su i slučajevi zločina koje je sam Kalabić (na fotografiji) naredio, kaže istoričar Milan Radanović

//////////////////////////////////

Odluka o rehabilitaciji četničkog komandanta Nikole Kalabića, koju je prošle nedelje doneo Viši sud u Valjevu, predstavlja opasan pravni presedan koji će omogućiti da se rehabilituju i drugi oficiri Jugoslovenske vojske u otadžbini koji su u Drugom svetkom ratu imali nečasnu ulogu, pa i sam predsednik kvislinške vlade Milan Nedić, ocenjuje u razgovoru za Radio Slobodna Evropa istoričar Milan Radanović.

Ranija rehabilitacije vođe četničkog pokreta Dragoljuba Draže Mihailovića i sada Kalabića, koji su, prema istorijskim izvorima, u većem delu rata bili na strani nemačkog okupatora, u krajnjoj instanci vodi fašizaciji društva, kaže Radanović.

„Ja sam do pre nekoliko dana, dok nije Kalabić rehabilitovan, čvrsto verovao da je nemoguća sudska rehabilitacija Milana Nedića jer bi to značilo da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja je rehabilitovala svog glavnog kvislinga. Međutim, nakon ove rehabilitacije, ništa me više ne bi čudilo pa ni to da Milan Nedić bude rehabilitovan“, kaže Radanović.

Naš sagovornik objašnjava da su u istorijskoj nauci poznate činjenice o izrazito negativnoj ulozi komandanta korpusa Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini Nikoli Kalabiću.

Kalabić je, dodaje Radanović, imao komandnu odgovornost za ratne zločine i za kolaboraciju sa nemačkim okupatorom, a poznati su i slučajevi zločina koje je sam Kalabić naredio, podseća Radanović.

„Takav je pokolj u Kopljarima, selu pored Aranđelovca. U tom selu su Kalabićevi gardisti 25. decembra 1943. godine ubili 22 civila, meštana, od kojih je bilo sedam žena i među njima dve devojke od 16 godina. Postoji izveštaj koji je Kalabić uputio Draži Mihailoviću o tom događaju, a u kojem Kalabić priznaje da je lično naredio taj zločin. Od te 22 osobe, njih 19 je zaklano, a troje je streljano“, kaže Milan Radanović.

Praksa koju je sprovodio Kalabićev korpus podrazumevala je zastrašivanje i nemilosrdno ubijanje partizanskih simpatizera, što je odgovaralo nemačkom okupatoru: Milan Radanović
Praksa koju je sprovodio Kalabićev korpus podrazumevala je zastrašivanje i nemilosrdno ubijanje partizanskih simpatizera, što je odgovaralo nemačkom okupatoru: Milan Radanović

Podsetimo, Viši sud u Valjevu je 26. maja prvostepenom odlukom rehabilitovao četničkog komandanta Kalabića koji je sa svojom gardom tokom Drugog svetskog rata delovao na prostoru centralne Srbije.

Sud je poništio sedam odluka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Drugom svetskom ratu, donetim od aprila do oktobra 1945, koje se odnose na Nikolu Kalabića.

Takođe, ništavnim se smatra i rešenje Sreskog suda u Mionici iz 1946. godine, kada je Kalabić proglašen za narodnog neprijatelja, a imovina mu je oduzeta.

Milan Radanović podseća da je Kalabićev korpus Gorske garde od sredine 1944. do kraja rata vojno sarađivao sa nemačkim okupacionim snagama.

„Praksa koju je sprovodio korpus Gorske garde podrazumevala je zastrašivanje i nemilosrdno ubijanje partizanskih simpatizera kako bi se dezavuisao i onemogućio razvoj partizanskog pokreta u centralnoj Srbiji. To je odgovaralo isključivo nemačkom okupatoru i kvislinškoj vladi Milana Nedića.“

Upravo je Milan Nedić, predsednik takozvane Vlade narodnog spasa, koja je osnovana nakon što je nacistička Nemačka okupirala Jugoslaviju, jedna od ličnosti za koje se poslednjih nekoliko godina pred sudom u Beogradu vodi postupak rehabilitacije, što je izazvalo burne reakcije jednog dela istoriografa.

Jednako burno reagovao je deo javnosti nakon što je Viši sud u Beogradu maja 2015. godine rehabilitovao vođu Jugoslovenske vojske u otadžbini, generala Dragoljuba Mihailovića, kojeg su komunističke vlasti osudile na smrt zbog ratnih zločina i saradnje sa fašističkim okupatorom.

Pristalice četnika Draže Mihailovića slave nakon sudske odluke u Beogradu
Pristalice četnika Draže Mihailovića slave nakon sudske odluke u Beogradu

Istoričar Milan Radanović podseća da su sve ove odluke sprovedene na osnovu Zakona o rehabilitaciji, koji je donet još 2006. godine. Posledice ovakvih sudskih presuda su, dodaje Radanović, nesagledive.

„To sve znači da je normalizovana kolaboracija i istorijske ličnosti koje su bile nosioci terora i kolaboracije. To u krajnjoj instanci predstavlja i doprinos fašizaciji društva, jer rehabilitacije kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata u postsocijalističkim zemljama dovode do određene fašizacije naših društava, kaže Radanović.

Kalabićevu rehabilitaciju od političkih aktera osudili su, između ostalih ministar spoljinh poslova Ivica Dačić, te njegov kolega u vladi – ministar za rad Aleksandar Vulin.

Dačić je rehabilitaciju jednog od vođa četničkog pokreta ocenio kao ssramotnu odluku koja „šteti ugledu Srbije“.

Uz ocenu da su normalizaciji kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata doprineli „revizionistički istoričari“, dobar deo političkih partija i krugovi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), Milan Radanović smatra da će najnovija rehabilitacija dobro doći retrogradnim strukturama u Hrvatskoj koje nastoje da rehabilituju tamošnje kolaboracioniste.

Rehabilitacija Kalabića odjeknuće i u Bosni i Hercegovini, dodaje Radanović.

„Iako njegove snage nisu počinile zločine na tlu BiH, Kalabić je istorijska figura koju povezujemo sa pokretom Draže Mihailovića, koji je imao svoje eksponente na tlu BiH i koji jesu počinili brojne masovne zločine tamo. Osim toga, ideologija tog pokreta iz perioda Drugog svetkog rata je ponovo oživljena devedesetih godina i naročito je ostavila negativne posledice tokom rata u BiH.“

Četničke vojvode danas: Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić u vreme dok su bili u istoj stranci
Četničke vojvode danas: Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić u vreme dok su bili u istoj stranci

Nosioci te ideologije i četničkih zvanja tada su bili zvaničnici Srpske radikalne stranke (SRS) – Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić, a iz iste stranke ponikao je i sadašnji premijer i izabrani predsednik Aleksandar Vučić.

Iako je u međuvremenu sa Vučićem otišao iz radikala i osnovao novu stranku, Nikolić, koji provodi poslednje dane na mestu šefa države, se nikada nije odrekao titule četničkog vojvode koju mu je devedesetih dodelio lider SRS Šešelj, koji i dan-danas voli sebe da naziva četničkim vojvodom.

Aleksandar Vučić je kao premijer rehabilitaciju Draže Mihailovića 2015. prokomentarisao rečima da je dosta bilo podela na četnike i partizane

//////////////////////


Koliko se crnogorskih zvaničnika nalazi na crnoj listi ruskih državnih službi: Miodrag Vuković

Ruska odmazda Crnoj Gori: Deportovanje 'nepoželjnog' poslanika

///////////////////////////////


Uključivanje mladih u raspravu o problemima grada: Simulacija sjednice Gradskog vijeća Mostara

Lekcija mladih Mostaraca političarima: Rješenje problema, a ne priče ...



29.05.2017.

REFIK HODžIĆ : OBJAVA OSMRTNICA UBIJENE DJECE PRIJEDORA U KOZARSKOM VJESNIKU JE POČETAK RUŠENjA ZIDOVA

Refik Hodžić : Objava osmrtnica ubijene djece Prijedora u Kozarskom vjesniku je početak rušenja zidova

Maj 29. 2017.



Omarska, Keraterm, Trnopolje, rušenje Starog Grada, Kozarca, Briševa i svih ostalih bošnjačkih i hrvatskih naselja. To se za gradsku vlast i sve službene dokumente grada jednostavno nije desilo.
Podignut je zid oko revidirane istorije u kojoj ima mjesta samo za srpske žrtve pale za Republiku Srpsku. “Dan bijelih traka” je pokušaj da se taj zid sruši. Pet godina kasnije, zid je još uvijek tu ali smo ga dobrano urušili na nekoliko mjesta.

Objava osmrtnica ubijene djece Prijedora u Kozarskom vijesniku  je ogromna stvar, veća nego što se čini na prvi pogled. Prije svega zato što je ta osmrtnica učinila više na rušenju zida o kojem sam govorio, istakao je u razgovoru za Vijesti.ba  novinar, dokumentarista i aktivista iz Prijedora Refik Hodžić.

VIJESTI.BA: U Prijedoru će i ove godine 31.maja biti obilježen Dan bijelih traka. Šta se tokom posljednjih godina otkako se tradiocionalno obilježava ovaj dan promijenilo u smislu podizanja svijesti o onome šta se u Prijedoru događalo 1992.godine i suočavanje sa istinom? 

HODŽIĆ : U Prijedoru, kao uostalom i u ostatku Bosne i Hercegovine, zločini i postratni nacionalni politički programi su potpuno transformisali poimanje zajednice. Karadžićev koncept razdvajanja naroda nije u potpunosti uspio u fizičkom smislu jer se određen broj građana nesrpske nacionalnosti vratio i živi u gradu, ljudi idu u iste prodavnice, jednako plaćaju porez, obavljaju poslove u opštini, sudu, stoje u redovima zajedno, jedni drugima popravljaju struju.

Međutim, vlast nastoji da oblikuje društvene tokove u skladu sa Karadžićevom vizijom po kojoj je Prijedor isključivo srpski grad, i shodno tome gradi narativ o prošlosti. U tom narativu nema mjesta istini o kampanji istrebljenja nesrpskog stanovništva prvoedenoj 1992. godine, 3176 Prijedorčana ubijenih tokom tih godina jednostavno ne postoji, kao što ne postoje ni Omarska, Keraterm, Trnopolje, rušenje Starog Grada, Kozarca, Briševa i svih ostalih bošnjačkih i hrvatskih naselja. To se za gradsku vlast i sve službene dokumente grada jednostavno nije desilo. Podignut je zid oko revidirane istorije u kojoj ima mjesta samo za srpske žrtve pale za Republiku Srpsku. “Dan bijelih traka” je pokušaj da se taj zid sruši. Pet godina kasnije, zid je još uvijek tu ali smo ga dobrano urušili na nekoliko mjesta.

VIJESTI.BA: Inicijativa “Jer me se tiče” u svome saopštenju upućenom povodom obilježavanja Dana bijelih traka, istakla da je obilježavanje nije samo bošnjačko pitanje nego pitanje ljudskosti. Koliko je važno da se ljudi upravo okupe na jednoj takvoj poziciji koja hoće reći da je pitanje suočavanja sa zločinima elementarno pitanje ljudskosti? 

HODŽIĆ: Jasno je da istinu o zločinima u Prijedoru danas zna ogromna većina ljudi u Bosni i Hercegovini, uključujući i Prijedor. Prijedorčanin koji kaže da ne zna šta se događalo tokom rata u našem gradu jednostavno laže, ljudi znaju. Međutim, ogromna većina je prihvatila politiku odbijanja istine kao nečega što je protivno srpskim nacionalnim interesima. Srpski politički establišment na čelu sa Dodikom je uspio ubijediti većinu građana Republike Srpske da je insistiranje na istini o zločinima i odgovornosti počinitelja velika bošnjačka zavjera kojom se nastoji urušiti RS.

Istini za volju, u tome su im zdušno pomagali i vodeći glasovi iz bošnjačkih političkih, akademskih i vjerskih krugova, prodajući sopstvenom narodu maglu kako će suđenja za ratne zločine ili tužba na Međunarodnom sudu pravde razultirati ukidanjem RS-a. U tom kontekstu se odvija borba za pravo porodica ubijene djece u u Prijedoru za spomenik u gradskom centru. Spomenik bi porodicama te djece i svim građanima koji su za jednakost (namjerno to ne svodim na Bošnjake i Hrvate, jer u toj borbi učestvuje i podržava je dobar broj Srba) predstavljao znak da je Prijedor uistinu i njihov grad, da se konačno mogu početi smatrati jednakima, da je rat stao, da je to uistinu pitanje ljudskosti a ne napad na srpske nacionalne interese, kako to Karadžićevi nasljednici nastoje predstaviti. Ja iskreno mislim da je ono što se događa u Prijedoru po ovom pitanju borba za Bosnu i Hercegovinu, za konačno okončanje rata, za ukidanje paralize u međunacionalnim odnosima nametnute nakon pada “Aprilskog paketa”.

VIJESTI.BA:Za razliku od prošle godine “Kozarski vjesnik” je ove godine objavio osmrtnicu sa imenima 102 ubijene prijedorske djece. Kako gledate na to? 

HODŽIĆ:To je ogromna stvar, veća nego što se čini na prvi pogled. Prije svega zato što je ta osmrtnica učinila više na rušenju zida o kojem sam ranije govorio nego svi skupovi za “Dan bijelih traka” koji se održavaju van Prijedora, od Sarajeva do Toronta i Kanbere. To se vidi i iz prvih reakcija na njeno objavljivanje u kojima srpska udruženja boraca i porodica palih vojnika i civila pozivaju na gradnju zajedničkog spomenika svoj djeci Prijedora ubijenoj u 20. vijeku, uključujući i 990 djece ubijene tokom Drugog svjetskog rata. Motivi za ovakav prijedlog mi se nažalost ne čine iskrenim, više se tu radi o relativizaciji istine o 102 djece ubijene u proteklom ratu, ali to ne znači da ne treba razgovarati. Ovo je prvi takav istup u javnosti, što dovoljno govori o efektima našeg aktivizma i objavljivanja imena ubijene djece u Kozarskom vjesniku.

Nakon ovoga nema nazad. A ima tu i još jedna bitna stvar: nije to objavio tek bilo koji list, nego Kozarski vjesnik, jedini medij koji se eksplicitno pominje u presudama Tribunala zbog odgovornosti za podstrekavanje zločina. Naš Kozarski vjesnik, za koji su pisali veliki novinari i ljudi poput Himze Skorupana i rahmetli doktora Ese Sadikovića, koji je devedesetih služio za medijsku pripremu genocida i odstrel viđenih Bošnjaka i Hrvata. Svih ovih godina nakon rata to je ostala novina u kojoj nije bilo mjesta razgovoru o činjenicama iz prošlosti. Prošle godine su odbili objaviti istovjetnu smrtovnicu. I zato je ovo velika, velika stvar za sve Prijedorčane.

VIJESTI.BA: Prijedor se zadnjih mjeseci nalazi u fokusu javnosti zbog pokušaja prodaje Rudnika Ljubija. Znamo da Mital ne dopušta izradnju spomenika žrtvama. Kako ste Vi vidjeli ta događanja? 

HODŽIĆ: Mittal se samo vodi naredbama najmoćnijeg čovjeka u Prijedoru, Marka Pavića. Kada bi im on dao znak, Mittal bi sutra počeo sa izgradnjom memorijalnog centra, u to nemam nikakve sumnje. U tom kontekstu treba gledati i sastanak direktora Mittala sa Bakirom Izetbegovićem, i posjetu potpredsjednice Federacije Melike Mahmutović Prijedoru, gdje je bilo riječi o memorijalnom centru. Očito je da Pavić i Mittal duguju SDA zbog glasova Domovine protiv prodaje Ljubije. Ostaje da se vidi da li je taj dug naplativ u formi koja bi uključivala Pavićev zaokret po pitanju prava žrtava u Prijedoru i da li je SDA uopšte zainteresovana da mu to traži. Ili će tradicionalno dobri odnosi između SDA i DNS-a ostati plodonosni samo u kontekstu ličnih interesa njihovih lidera, kako je to bio slučaj do sada.

Ti dobri odnosi nisu narušeni ni kada je Pavić “Dan bijelih traka” nazivao “gej paradom”, niti su od njih porodice žrtava ikada imale ikakve koristi, naprotiv. Međutim, čitava stvar se ne može gledati van konteksta trenutne političke turbulencije u vladajućoj koaliciji u RS-u čiji je Pavić jedan od glavnih akltera. Ja se iskreno nadam da ćemo vidjeti njegovo udaljavanje od radikalne politike Milorada Dodika. Tada bismo mogli vidjeti i ozbiljne pomake po pitanju memorijala u Omarskoj, recimo. To bi “otključalo” Prijedor.

Nihad Hebibović (Vijesti)

///////////////////////

//////////////////////////////
///////////////////////////////////////////

ZVIZDIĆ: Izjava Nikolića nedosanjani snovi odlazećeg predsjednika

Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić kazao je danas da su izjave predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića o tome da se nada da će Republika Srpska i Srbija jednog dana biti jedno, zapravo nedosanjani snovi odlazećeg predsjednika, odnosno budućeg penzionera.


ZVIZDIĆ: Izjava Nikolića nedosanjani snovi odlazećeg predsjednika - 2

On je na taj način komentirao izjavu Nikolića na prilazu mostu na Drini koji spaja obale Drine u Ljuboviji, a Zvizdić je demantirao i informaciju da je za izgradnju mosta 7,5 miliona KM izdvojila Federacija BiH, dodajući da Federacija ne učestvuje u tom projektu te da najveći dio sredstava, više od 60 posto, izdvaja Vijeće ministara BiH.

- I to ne samo za izgradnju mosta nego i za izgradnju terminala carinskog prijelaza i uređenje važnog međudržavnog graničnog prijelaza koji će povezati BiH i Srbiju - pojasnio je Zvizdić.

Projekt izgradnje mosta Ljubovija-Bratunac obuhvata izgradnju mosta, pristupnih saobraćajnica i zajedničkog prijelaza, a ukupna vrijednost je 13 miliona eura.

 

 

(FENA/SB)


///////////////////////////////////////////
///////////////////////////////////////

28.05.2017.

PREMIJER LIGA: ZRINjSKI ODBRANIO NASLOV PRVAKA BOSNE I HERCEGOVINE

Premijer liga : Zrinjski odbranio naslov prvaka Bosne i Hercegovine

Maj 28. 2017.


Nogometaši mostarskog Zrinjskog odbranili su naslov prvaka Bosne i Hercegovine, nakon što su u posljednjem kolu Premijer lige savladali tuzlansku Slobodu sa 3:0.

Najzaslužniji za ostanak titule šampiona u Mostaru bio je Nemanja Bilbija sa dva gola i jednom asistencijom.

Gostujućeg golmana prvi put je savladao u 11, a potom i u 42. minuti i već je bilo izvjesno kako će Zrinjski odbraniti titulu.

Tačku na “i” stavio je Jasmin Mešanović trećim golom Zrinjskog, a asistent mu je upravo bio Bilbija.

Drugo mjesto ove sezone pripalo je sarajevskom Željezničaru, koji je na Grbavici nadigrao bijeljinski Radnik sa 2:1.

Gosti su poveli u 15. minuti pogotkom Demira Pece, a za 1:1 strijelac je bio Ivan Lendrić, koji je ujedno i najbolji strijelac Premijer lige ove sezone.

Odlasci i dolasci u Premijer ligu

Pobjedonosni gol upisao je Goran Zakarić u prvoj minuti sudijske nadoknade.

I treće mjesto pripalo je klubu iz bh. prijestolnice.

Sarajevo je takmičarsku godinu okončalo porazom kod Krupe na Vrbasu (0:1), a jedini strijelac na ovom meču bio je Nikola Dujaković u 55. minuti.

Zrinjski će biti predstavnik Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama za Ligu prvaka, dok će Željezničar i Sarajevo nastupiti u kvalifikacijama za Ligu Evrope, kao i pobjednik Kupa Bosne i Hercegovine Široki Brijeg.

Elitnih rang bh. nogometa napuštaju sarajevski Olimpic i Metalleghe iz Jajca, a novi premijerligaši su banjalučki Borac i GOŠK Gabela.

(Kliker.info-Aljazeera)

///////////////////////
//////////////////////

Edin Džeko blistao na Tottijevom oproštaju : Gol i dvije asistencije Dijamanta (Video)

Maj 28. 2017.



Krcati Olimpico oprostio se od legende. Francesco Totti posljednji put je u Rominom dresu danas istrčao na travnjak rimskog stadiona.

Roma je u ovom meču slavila s 3:2 protiv Genoe, a susret su obilježile snažne emocije svih koji su prisustvovali ovom historijskom trenutku.

Totti je u igru ušao u 54. minuti, kada je zamijenio Salaha. Kapitena su navijači pozdravljali klicanjem, mahanjem transparenata s njegovim likom, ali i suzama.

Pečat utakmici dao je i naš Edin Džeko, koji je ponovo pogodio za Romu i tako vrlo vjerovatno osigurao titulu prvog strijelca Serije A (ostalo je još nekoliko mečeva večeras da se odigra). Osim toga, Džeko je i dva puta asistirao.

Povela je Genoa golom Pellegrija u 3. minuti, da bi izjednačio naš Dijamant sedam minuta kasnije. Roma je potom povela u 74. minuti pogotkom De Rossija, na asistenciju Džeke, a Darko Lazović izjednačio u 79. minuti.

Konačan rezultat postavlja Perotti u 90. minuti, a asistent je ponovo fenomenalni kapiten bh. reprezentacije. Ovim trijumfom, Roma je osigurala direktan plasman u Ligu prvaka. U preostala, dosad odigrana, dva susreta posljednjeg kola, Napoli je savladao u gostima Sampdoriju, 4:2, dok je Cagliari pobijedio Milana, 2:1.

Edin Džeko je ove sezone postigao 29 golova u Seriji A i gotovo sigurno osvojio titulu prvog strijelca lige.

(Kliker.info-SC)


//////////////////////////
28.05.2017.

IDEJA "VELIKE SRBIJE" JOŠ JE ŽIVA: OŠTRA REAKCIJA BANU NA RUŠENjE DžAMIJE U ZEMUNU

IDEJA "VELIKE SRBIJE" JOŠ JE ŽIVA: Oštra reakcija BANU na rušenje džamije u Zemunu

"Bošnjaci i muslimani koji su najviše ugroženi ovakvom srpskom politikom naučili su i krvavo platili historijsku lekciju i znaju kako će štititi integritet svoje zemlje i države i štititi interese i prava Bošnjaka i muslimana. Bošnjaci više nisu naivni da vjeruju danajskim darovima tobožnjih srpskih humanista a imaju i ljude koji su i spremni i sposobni da brane svoju zemlju i njen međunarodni status i prava."



IDEJA 'VELIKE SRBIJE' JOŠ JE ŽIVA: Oštra reakcija BANU na rušenje džamije u Zemunu

U sedmici koja je na izmaku u Beogradu, tačnije u Zemun Polju porušen je nelegalno izgrađeni vjerski objekat kojeg je podigla Islamska zajednica Srbije.

 

Taj događaj podijelio je javnost u Srbiji, ali reperkusije se osjećaju i u Bosni i Hercegovini.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je u međuvremenu dao novu - zapaljivu izjavu u kojoj govori da Srbija i Republika Srpska trebaju da budu jedno.

 

Tim povodom, reagovao je i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Muhamed Filipović.

 

Saopštenje BANU-a prenosimo u cjelosti:

 

"Javnost u svijetu, regiji i u našoj zemlji obaviještena je o dva naizgled različita događaja na dva mjesta u Srbiji i na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine koja imaju veoma signifikantnu vezu sa statusom i pravima muslimana kao vjernika jedne svjetski priznate i legalne vjere, ali i Bošnjaka kao naroda koji vijekovima živi na tlu Srbije kao i njihove države Bosne i Hercegovine.

 

Jedan se dogodio na lokaciji Zemun Polje u ataru grada Beograda, dok se drugi dogodio na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine kod mjesta Ljubovija, zapravo na mostu koji kod tog mjesta spaja Ljuboviju u Srbiji i Bratunac u Bosni i Hercegovini.

 

Rušenje izgrađene džamije u mjestu Zemun Polje je jasan znak da se u Beogradu kontinuira praksa onemogućavanja gradnje objekata islamske vjere, da je u Beogradu slobodno samo rušiti i paliti džamije i druge islamske vjerske objekte, ne samo kao objekte jedne nepoželjne vjere nego i kao znakove postojanja jednog svijeta i jednog naroda (Bošnjaka) na njegovom tlu. O kontinuitetu takve prakse ne govori samo podatak da je od nastanka Kneževine i obnove države Srbije samo u Beogradu srušeno više od 150 džamija, nego da ni nakon nastanka tzv. slobodne Jugoslavije tj. one koja je za sebe tvrdila da je država svih svojih naroda i vjera, nikada muslimani nisu dobili dozvolu da izgrade za sebe jedan adekvatan vjerski objekat a pogotovo jednu reprezentativnu džamiju za koju danas dobivaju dozvole u svim evropskim zemljama.

 

Takvo ponašanje, uvijek prikriveno nekim formalnim razlozima pokazuje samo kontinuitet iste one politike koju je Nenadović definirao kao „vrijeme trijebljenja Srbije od Turaka“, tj. muslimana koje je karakeriziralo srpsku historiju u XIX vijeku. Takav antimuslimanski i antibosanski odnosno preciznije rečeno antibošnjački karakter stvarne srpske politike, potvrđuje i drugi događaj koji pada dan nakon rušenja džamije, a to je otvaranje mosta koji spaja Ljuboviju na srpskoj strani i Bratunac.

 

Cijela ceremonija otvaranja tog objekta, koji kako su govorili neki od prisutnih treba da spaja ljude, dobila je značenje stvaranja spoja samo između Srba u Srbiji i onih u RS entitetu, jer je u toj ceremoniji koja ima međunarodno značenje bila isključena država Bosna i Hercegovina i nisu spomenuti oni koje taj most u svim istinski demokratskim i humanim aspektima treba da spaja, osobito nakon svih užasa koje je srpska politika i djelovanje srpskih agresora i izvođača genocida priredila narodu u Bosni i Hercegovini tj. svim nesrpskim narodima, a osobito muslimanima i Bošnjacima koji žive preko rijeke Drine u Bosni i Hercegovini.

 

U izražavanju te agresivne i osvajačke ideje o mostu najdalje je otišao već bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić koji se nije libio da kaže kako taj most konačno spaja ono što će uskoro biti jedno, tj. Srbija s obje strane rijeke Drine. Bilo da je ta užasna, svakog takta, kulture i smisla lišena izjava jednog sumanutog nacionaliste samo omaška ili misao diktirana iz njegove, svima nama poznate kriminalne podsvijesti, ona je otkrila, kako to kaže Karl Kraus, istinu stvarne srspke politike i njene protagoniste. Istina koju misao govornika krije i pokazuje stvarnu ideju i političku sadržinu onoga šta i kako vodeći sprski političari misle o odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije. Te odnose oni vide samo kao način, priliku i prostor za kompletiranje ideje „Velike Srbije“ koju nisu mogli ostvariti oružjem, ubijanjem, progonom i genocidom nad muslimanima u Bosni i Hercegovini ali koji imaju namjeru da ostvare pomoću destruktivne i antibosanske uloge vodećih ljudi u RS entitetu.

 

Međutim, Bošnjaci i muslimani koji su najviše ugroženi ovakvom srpskom politikom naučili su i krvavo platili historijsku lekciju i znaju kako će štititi integritet svoje zemlje i države i štititi interese i prava Bošnjaka i muslimana. Bošnjaci više nisu naivni da vjeruju danajskim darovima tobožnjih srpskih humanista a imaju i ljude koji su i spremni i sposobni da brane svoju zemlju i njen međunarodni status i prava."


///////////////////////////////

MUFTIJA ZEJNULAHU: "Klanjat ćemo ispred Skupštine grada Beograda"

"Ovde se više ne možemo vraćati, ali sad tražimo da nam opština izgradi na jednom opštinskom placu. Samo tako može ova država da se spere. Neko ko je nametnuo ovo mojoj državi i mom gradu, ovu bruku, koja je obišla svet, taj mora za to da odgovara. Da odgovara od nas građana da ga kaznimo na izborima, a bogami i da se smeni sa te funkcije", ističe muftija Zejnulahu.

 

MUFTIJA ZEJNULAHU: 'Klanjat ćemo ispred Skupštine grada Beograda' - 1

Muslimani u Zemunu molitve održavaju na ulici nakon rušenja džamije. Islamska zajednica od tog objekta ne odustaje, a ukoliko ne dođe do dogovora sa nadležnima u Opštini Zemun i Gradu Beogradu, muftija sremski i glavni imam Medžlisa Zemun Emin Zejnulahu kaže da će povesti vjernike da klanjaju namaz ispred Skupštine grada Beograda.

 

Ramazanska noćna molitva u Zemun polju preselila se na ulicu. Ne iz prkosa, kako kaže muftija sremski, nego zato što vjernici nemaju gdje. Od bogomolje ne odustaju, ali će do nove pokušati da dođu na legalan način. Tako što će im opština dodijeliti plac za izgradnju.

 

"Ovde se više ne možemo vraćati, ali sad tražimo da nam opština izgradi na jednom opštinskom placu. Samo tako može ova država da se spere. Neko ko je nametnuo ovo mojoj državi i mom gradu, ovu bruku, koja je obišla svet, taj mora za to da odgovara. Da odgovara od nas građana da ga kaznimo na izborima, a bogami i da se smeni sa te funkcije", ističe muftija Zejnulahu.

 

Odgovor koji se već mogao čuti ovih dana stiže i od zamjenika gradonačelnika Andreje Mladenovića.

 

"Sve je urađeno po zakonu i prema propisanim procedurama", kaže Mladenović.

 

A na pitanje zašto se sa sprovođenjem zakona kreće baš od vjerskog objekta Islamske zajednice odgovara:

 

"Ja tu ne bih to dovodio u pitanje i stavljao u prvi plan da li je neka verska zajednica u pitanju i da je neko imao nameru samo jednoj određenoj verskoj zajednici da ruši neki objekat."

 

Međutim za beogradske muslimane, baš to je ono što je u prvom planu. Traže da budu tretirani ravnopravno sa drugim vjerskim zajednicama.

 

"Mi ćemo nastaviti da se borimo. Ako nas ne čuju odavde, mi ćemo doći ispred Skupštine tu da klanjamo i ja ću da kažem: 'Evo gradonačelniče ti nas vodi, ti nam budi hodža. Ti organizuj život muslimana u Srbiji'", poručuje muftija.

 

"Ja se nadam da neće biti potrebe za nekim dodatnim tenzijama. Mi i smo imali odlične odnose i razgovarali smo i razgovaraćemo i dalje", kaže zamjenik gradonačelnika.

 

Podršku Islamskoj zajednici za sada je pružio Pokret slobodnih građana, Saše Jankovića, čiji su ih predstavnici obišli i obećali pomoć u sprovođenju peticije za izgradnju novog vjerskog objekta, koja će biti upućena Gradskoj opštini Zemun.

///////////////////////////////
28.05.2017.

120.000 IZBJEGLICA I DALjE ČEKA RJEŠAVANjE STATUSA

120.000 izbjeglih i dalje čeka rješavanje statusa



Mnogi ljudi i dalje žive u kolektivnim centrima

Mnogi ljudi i dalje žive u kolektivnim centrima

///////////////////////////////////

Životni problemi izbjeglih i raseljenih lica ni 22 godine od okončanja rata nisu riješeni u Bosni i Hercegovini iako je to obaveza iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Još uvijek 120.000 ljudi čeka rješavanje svog statusa.

Bez ostvarivanja osnovnog prava čovjeka – prava na dom - BiH neće moći postati članica EU, rečeno je tokom rasprave održane u Banjaluci.

Ministar za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH Semiha Borovac istakla je da je nedopustivo da više od 20 godina od okončanja ratnih sukoba u zemlji veliki broj izbjeglih i raseljenih lica još uvijek čeka rješenje svojih problema.

Borovac: Nedopustivo je da u XXI vijeku BiH ima oko 120.000 izbjeglih i raseljenih
Borovac: Nedopustivo je da u XXI vijeku BiH ima oko 120.000 izbjeglih i raseljenih

„Nedopustivo je da u XXI vijeku Bosna i Hercegovina ima još uvijek oko 98.000 prije svega interno raseljenih lica u BiH, i da ima oko 20.000 lica koja čekaju da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, jer imaju status izbjeglica u zemljama prijema“.

Ohrabruje što je u toku provođenje Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja kojim bi se u Bosni i Hercegovini trebalo izgraditi 5.400 stambenih jedinica za 14.000 lica.

Bosna i Hercegovina, prema riječima ministrice Borovac, trenutno ima na raspolaganju oko 80 miliona konvertibilnih maraka koje su obezbijedili donatori.

„Zato je Bosna i Hercegovina veliko gradilište, to će se pokazati još ove godine. U toku prošle godine izgradili smo oko 150 kuća, u ovoj godini preko 900. Početkom 2018. godine oko 800 tih objekata biće obnovljeno. To je plan koji smo zacrtali prema sredstvima koja smo do sada dobili na raspolaganje od Razvojne banke Vijeća Evrope, odnosno donatora. Veoma je važno reći da u Evropsku uniju nećemo moći ući sa ovim problemom, jer na putu naših evropskih integracija ovo pitanje se stavlja kao jedno od prioritetnih pitanja pred vlasti u Bosni i Hercegovini i moraćemo zaista da ga riješimo na najkvalitetniji način“, rekla je Borovac.

Veliki posao je pred institucijama izvršne i zakonodavne vlasti u BiH, kako na harmonizaciji zakona, reviziji statusa izbjegličke populacije, tako i osiguranju finansijskih sredstava za rješavanja ovih pitanja.

Nedostaje još oko 500 miliona KM za rješenje svih izbjeglih i raseljenih lica, kazala je Borovac.

„Do sada je po tom osnovu i tim programima uloženo oko 770 miliona KM. Ovo su sredstva koja bi nam nedostajala“.

Osim efikasnijeg načina finansiranja potreban je i bolji parlamantarni nadzor provođenja strategija i usvojenih zakona, ocijenio je predsjednik Zajedničke komisije za ljudska prava u Parlamentarnoj skupštini BiH Borislav Bojić.

„Donosimo zakone i zaključke koji se ne realizuju. Ostaje na nama da prije svega kao parlamentarci vršimo javna saslušanja izvršnih organa vlasti, kako bi građani koji su nas birali imali dovoljno informacija o tome u kojoj mjeri je realizovana ova aktivnost. Nakon toliko godina od tragičnih događaja i Dejtonskog mirovnog sporazuma, mi i danas imamo ogroman broj kolektivnih centara i mnogo neriješenih pitanja u ovoj oblasti. Na kraju krajeva, veliki broj izgrađenih stambenih jedinica ni danas nisu u potpunosti dodijeljene korisnicima kako bi na osnovu toga mogli da ostvare određenu vrstu prava“.

Ministar raseljenih osoba i izbjeglica Federacije BiH Edin Ramić naglasio je da su sredstva koja se izdvajaju za ovu problematiku manja od potrebnih.

„Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica ima budžet od 23,6 miliona KM, od čega oko 53 posto sredstava ide na povratak u entitet RS, a ostali dio je za raseljene osobe u Federaciji. To su različiti programi, od izgradnje stambenih objekata, infrastrukture, podrške vjerskim zajednicama, projektima zapošljavanja i slično. Ono koliko mi možemo sa sredstvima kojima raspolažemo, pokušavamo napraviti neki balans, jednak pristup za sve etničke grupe. Naravno da je sredstava uvijek malo a potrebe su daleko veće“, kazao je Ramić.

Problem u Federaciji BiH je i veliki broj kolektivnih centara, kazao je predsjednik Odbora za povratak izbjeglih i raseljenih osoba Parlamenta FBiH Blaž Župarić.

„Daleko više je kolektivnih centara u Federaciji nego u Republici Srpskoj i daleko je veći broj osoba smještenih u te centre.- oko 16.000“.

Za izbjegla i raseljena lica u Republici Srpskoj izdvaja se duplo manje sredstava. U 2016. godini nadležno ministarstvo na raspolaganju je imalo samo 11 miliona maraka, ali je zato imalo i mnogo manje kolektivnih centara.

Pomoćnik ministra za izbjegla i raseljana lica u Vladi RS Radovan Grajić rekao je da da bi se svi kolektivni centri mogli raspustiti do kraja naredne godine.

„Sada smo u projektu kojim smo prisutni u petnaest opština sa 18 projekata, gdje rješavamo preko 600, skoro 700 ljudi iz kolektivnih centara. Krajem ove godine, možda do polovine slijedeće, trebalo bi u Republici Srpskoj da nema nijednog kolektivnog centra“.

Naglašena je i potreba za boljom saradnjom svih nivoa vlasti koji bi omogućio nesmetan povratak izbjeglica i raseljenih lica, ali i stvaranje ekonomskih uslova za njihov ostanak u zemlji.

////////////////////
/////////////////////

Šta danas znači 5. oktobar?

Srbijo, džabe si rušila Miloševića - Radio Slobodna Evropa

/////////////////////

Aida Ćorović: Hoće li Beograd dobiti gradonačelnicu?

Aida Ćorović: Vučić je otvorio zadnje poglavlje svoje vladavin

/////////////////////

Donald Tramp na sastanku Grupe 7 na Siciliji

Trampova evropska turneja puna političkih zaokreta


//////////////////////
28.05.2017.

CLAUDIO GHERARDINI: "NIKO NIJE HTIO DA ZAŠTITI BOSNU I HERCEGOVINU"

Claudio Gherardini, italijanski novinar i humanitarni radnik : “Niko nije htio da zaštiti Bosnu i Hercegovinu “

Maj 28. 2017.


Evropa nije razumjela, niti danas razumije BiH, i načinila je katastrofalnu grešku jer BiH i sve zemlje bivše Jugoslavije nije 1990. primila u EU, kaže italijanski novinar Klaudio Gerardini.

Italijanski novinar i humanitarni radnik Klaudio Gerardini (Claudio Gherardini) izvještavao je u posljednjih 30 godina sa najznačajnijih događaja u Evropi, među kojima su podjela Čehoslovačke i pad Berlinskog zida.

Našao se usred rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, odakle je pisao za niz italijanskih medija, između ostalog za firentinski Kontroradio (Controradio). Danas tvrdi isto što i početkom rata – niko u Evropi nije htio da zaštiti BiH, zato rat nije spriječen, zato je toliko dugo trajao, a Srebrenica je simbol nedovoljne volje Evrope i svijeta da spase BiH.

Kao novinar i humanitarac uradio je onoliko koliko je sam mogao – svojim izvještajima pokušao je da zainteresuje Italijane za ono sto se dešavalo u BiH i Hrvatskoj, na nekoliko stotina kilometara udaljeno od njih. I sam je organizovao prevoz bolesne djece iz BiH kako bi im bilo omogućeno liječenje u Italiji. Sa žaljenjem kaže da je BiH danas “paralisana” zbog podjele koju je nametnuo Dejtonski sporazum i ubijeđen je da za tu zemlju postoji samo jedno rješenje – ulazak u EU.

„Svi su znali da će naši životi biti promijenjeni poslije pada Berlinskog zida, ali niko nije znao kada i koliko. Došao sam u Berlin dva dana pošto je pao Berlinski zid i doživio atmosferu i vidio radost ljudi koji su bili tamo. U svojim radio izvještajima sam govorio da će taj događaj promijeniti istoriju svijeta, ali nisam znao da će i moj život biti potpuno promijenjen i to u roku od dvije godine. Kada su počeli konflikti u bivšoj Jugoslaviji, uključio sam se u organizovanje prevoza humanitarne pomoći, najprije za Hrvatsku, i počeo da izvještavam o ratu za Kontroradio”, priča za Deutsche Welle ovaj italijanski novinar.

Prkos ratu

Dok je francuska vlada, podsjeća Gerardini, gajila simpatije prema Srbiji, a njemačka prema Hrvatskoj, BiH je bila prepuštena sama sebi. U humanitarnim akcijama Gerardini je učestvovao od početka ratova, a tokom 1994. našao se u Bugojnu: „Ono što me fasciniralo u Bugojnu, i kasnije u drugim mjestima u BiH, je upornost ljudi da uprkos ratu žive normalno. Kada sam došao u Bugojno, čule su se bombe. Pitao sam čovjeka kod koga sam bio – šta ćemo sad? Bio je uključen televizor i to Rai Uno koji je tada emitovao jednu poznatu zabavnu emisiju. Mirno mi je rekao – ništa, i nastavio da čita! U Sarajevu su se ljudi trudili da dođu ne samo do hrane, nego i do kozmetike, cipela, tašni. Žene u Sarajevu su činile sve da budu lijepe kao i prije rata. Oduševio me ja taj napor ljudi da se ponašaju kao da se ništa ne događa. To mi je možda i najjači utisak iz BiH.”

Uporedo sa novinarskim poslom Gerardini je učestvovao u prevozu bolesne djece iz Hrvatske i BiH, kako bi se ona liječila u Italiji: „U početku sam radio sa jednom malom italijanskom nevladinom organizacijom, ali kasnije sam sve sam organizovao. Povezivao sam se sa lokalnim zvaničnicima u Italiji, ljekarima, novinarima i sam prevezao nekoliko bolesne djece u Italiju.”

Rat u susjedstvu

I nakon više od 20 godina Gerardini se čudi činjenici da su dvije paralelne stvarnosti bile moguće na udaljenosti od samo nekoliko stotina kilometara. „Poslije prvog putovanja u Hrvatsku i u BiH, našao sam se u roku od nekoliko sati u Trstu gdje se život normalno odvijao. Nisam mogao da pojmim da na Balkanu divlja rat, a mi ovdje živimo normalno, djeca se igraju, mi pijemo kafu,… Jer to nije bilo negdje daleko, to je bilo tu, kod nas“, ističe za DW Gerardini.

Za vrijeme boravka u Hrvatskoj i BiH Gerardini je izvještavao za medije na italijanskom jeziku. Koliko vjeruje da je doprinio da se javnost u Evropi zainteresuje za ratove u bivšoj Jugoslaviji? „Rekao bih da je situacija u tom smislu bila različita u svakoj zemlji u Evropi. Uticaj nisu imali samo mediji. Ogroman uticaj imalo je ono što su govorili intelektualci. U Francuskoj su intelektualci bili na strani Bosanaca, u Njemačkoj su neki, poput Handkea (pisac Peter Handke, op.ur.), podržavali Srbiju. U Velikoj Britaniji su se manje isticali intelektualci, ali je zato BBC imao najbolje izvještaje o balkanskim ratovima. Rekao bih da je Italija dobro razumjela Jugoslaviju mnogo prije nego što je rat počeo. Dan poslije Titove smrti u listu Korijere dela Sera (Corriere della Sera) osvanuo je tekst u kojem je pisalo: ‘Ako ne budemo oprezni, u Jugoslaviji će se desiti pokolj.’  Ipak, kada su počeli konflikti u bivšoj Jugoslaviji, Italijani više nisu razumjeli šta se tamo dešava.”

Međunarodna zajednica samo termin

Evropske zemlje nisu učinile dovoljno da spriječe rat u Bosni i Hercegovini, tvrdi Gerardini: „Međunarodna zajednica je termin koji je prihvaćen i toliko se koristi u medijima. U BiH su vjerovali da će ta divna zajednica spasiti svijet, pa i BiH. To je bila velika iluzija. Miteran (Mitterand, tadašnji francuski predsjednik, op.ur.) je otišao u Sarajevo i rekao da će Bosanci biti zaštićeni. Na kraju ništa nije učinjeno. Pa i u Srebrenici se moglo vidjeti šta će se desiti i šta se dešava. Dakle, BiH je uvijek bila pod budnim okom, ali nikada ništa ozbiljno nije učinjeno da bi ona bila spašena. Kao da se mislilo da će se stvari riješiti same od sebe. Posljednja šansa da se spasi BiH bila je Srebrenica. To nije učinjeno i rat je ubrzo poslije toga bio gotov.”

BiH paralisana Dejtonskim sporazumom

Za Gerardinija je Dejtonski sporazum „užasan” jer je njime BiH podijeljena – i „paralisana”, a jedino rješenje za nju jeste, prema njegovim riječima, ulazak u EU.

„Dodik stalno ponavlja kako BiH ne postoji. U Federaciji BiH Bakir Izetbegović ne propušta priliku da izjavama napravi još veći haos, Hrvati hoće svoju državu i tvrde da će katolici nestati iz BiH. Osim toga, siromaštvo je ogromno u toj zemlji. To utiče i na obrazovanje ljudi, a svaki populizam i demagogija hrane se neznanjem naroda. Korupcija je ogromna. Zato je jedino rješenje za BiH ulazak u EU”, ocjenjuje za DW Klaudio Gerardini.

On tvrdi da je Evropa učinila dvije „ogromne greške”, i to 1990. i 2000. Godine: „Još 1990. godine, kada se već nazirao rat, trebalo je primiti Jugoslaviju u EU, uticati na one koji su htjeli da se odvoje da zatraže ulazak u EU. Ali to nije učinjeno. Ista greška napravljena je i 2000. godine. Ako se tada razmatrala mogućnost da u EU uđu Mađarska, Rumunija i Bugarska, što se i desilo, onda je trebalo primiti i sve zemlje bivše Jugoslavije. EU je sve do 2004. godine bila u mnogo boljem stanju i mnogo otvorenija nego danas.”

Uprkos krizi, Evropa „nema pravo da odustane od svog posla”, tvrdi Gerardini. „Ulazak BiH, Srbije, Makedonije, Crne Gore u EU jedino je pravo rješenje. Alternative jednostavno nema. Ja uprkos svemu imam nade”, zaključuje italijanski novinar Klaudio Gerardini.

Una Sabljaković (DW)

/////////////////////////



//////////////////////////////////////

/////////////////////////

28.05.2017.

EDIN RAMULIĆ : PRIJEDORSKA 'LUDNICA' I OLAKO ZABORAVLjENI GENOCID



Edin Ramulić : Prijedorska ‘ludnica’ i olako zaboravljeni genocid


Maj 27. 2017.


“Ovo je ludnica! Mi smo lud narod!”, rekao je za večerom svojoj supruzi Ljubici Milan Kovačević jednog od onih dana u proljeće 1992. godine. Vratio se kući umoran i skrhan. Cijeli dan je slao naredbe, autobuse i kamione da prevoze mještane okolnih sela u logore ili da skupljaju leševe i zatrpavaju ih na skrovita mjesta… Pa zvao telefonom i dogovarao rute kojim će vršiti deportaciju žena i djece što dalje od “srpskog Prijedora”.

Riješiti se 60.000 ljudi nije uopšte jednostavan zadatak, bez obzira što ti ne pružaju nikakav otpor. Ljubica je to svjedočila na suđenju Milomiru Stakiću, koji je bio njenom mužu šef. Obojica su bili optuženi za genocide u bosanskohercegovačkom gradu Prijedoru , ali Milan Kovačević nije dočekao da mu sude – umro je u pritvorskoj jedinici u holandskom Hagu 1. augusta 1998.godine.

Anesteziolog Milan – Mićo Kovačević je bio grdosija, “imao je oko 100 kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo. Pucao je od sirovosti i drčnosti”, tako ga je opisao američki novinar Peter Maass, koji ga je imao prilike upoznati u ratu. Rodio se u Jasenovcu, u zatočeništvu, u Drugom svjetskom ratu. U Kriznom štabu opštine Prijedor, koji je donosio sve glavne odluke, on je bio drugi čovjek, onaj izvršni za sve svakodnevne poslove.

Najgadniji karakteri u gradu

Kovačević se udružio sa sebi sličnim surovim likovima, poput načelnika policije Sime Drljače, koji je, po opisu Maassa, bio “drugi najgadniji karakter u Prijedoru”, a tu je bio i njihov šef Milomir Stakić, ljekar koji je, za razliku od njih dvojice, bio gebelsovski proračunat i hladnokrvan masovni ubica. Takvi ljudi su preuzeli na sebe zadatak da “razdvoje narode” po uputama iz strateških ciljeva srpskog naroda koje je Radovan Karadžić objelodanio u Banjoj Luci 12. maja 1992.godine.

Sve pripreme su već bili obavili. Proglasili su 7. januara 1992. godine paralelnu skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor i u nju imenovali provjereni kadar Srpske demokratske stranke. Mobilizirali su lokalne Srbe i popunili 43. motorizovanu i 5. kozarsku brigadu. Rasporedili su topove i minobacače na rubovima srpskih sela. Podigli su rezervni sastav policije i imali na raspolaganju oko 1.700 odanih policajaca.

Tridesetog aprila 1992. godine preuzeli su potpunu kontrolu nad gradom. Zauzeli su sve institucije i grad opasali mitraljeskim gnijezdima I kontrolnim punktovima. Okolna muslimanska i hrvatska sela su tako postala male nepovezane enclave, nesposobne da se same odbrane. Lokalni mediji, koje su stavili pod kontrolu, proizvodili su strah od “novog Jasenovca i starih ustaških zločina”. Neprijatelj je dehumaniziran na nivo gamadi koju treba istrijebiti.

Četiri stotine granata

Uspostavom linije razdvajanja na rijeci Uni, zauzimanjem većeg dijela teritorije Bosanske Krupe u aprilu 1992. godine, nesrpsko stanovništvo u dolini rijeke Sane i cijeloj banjalučkoj regiji je bilo odsječeno. Srpska vojna nadmoć u ovom dijelu Bosne i Hercegovine je bila višestruka. Pogotovo iz razloga što lideri Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, zaokupljeni raspodjelom osvojenih fotelja, nisu ništa učinili na vojnom organiziranju i pripremama za rat, koji je bio neminovan nakon ratova u Sloveniji i Hrvatskoj. Njihov odgovor na SDS-ovo preuzimanje kontrole nad gradom, koje je bilo od strateškog značaja za dalje vojne akcije, bio je veoma skroman. Formirane su slabo naoružane seoske straže te punktovi na prilazima u muslimanska i hrvatska sela. I ništa drugo.

U takvoj situaciji su punktovi bili kontraproduktivni. Bili su rizične tačke, jer su se nalazili na putnim komunikacijama koje su koristili i Srbi radi dolaska u svoja naselja. To će se vrlo brzo i pokazati, kada na jednom od tih punktova došlo do incidenta, u kojem su ubijena dva srpska  vojnika, a još četverica su ranjena. Taj incident na prilazu selu Hambarine 22. maja poslužit će kao “opravdanje” za napad srpskih snaga i planirani progon cjelokupnog nesrpskog stanovništva.

Srpska strana je postavila ultimatum da mještani muslimanskih naselja na lijevoj obali rijeke Sane isporuče vinovnike incidenta i predaju cjelokupno naoružanje koje imaju. Znali su dobro da nema u tim naseljima nikakve vlasti, policijskog ili vojnog autoriteta koji bi mogao ispuniti te zahtjeve, pa su istovremeno vršene sve pripreme za napad. U sat vremena u podne 23. maja sa desetak položaja ispalili su oko 400 granata iz topova i minobacača.

‘Čišćenje’ Kozarca

Kada se kanonada utišala, krenuli su u tenkovsko-pješadijski napad i veoma brzo ušli u selo. Upotrijebili su dva tenka i jedan transporter te jednu jedinicu od oko 80 pripadnika. Nisu imali niti jednog povrijeđenog, što dovoljno govori o otporu na koji su naišli.

Sutradan isti scenarij su ponovili u Kozarcu. Opet je “opravdanje” bila zaustavljena kolona na putnoj komunikaciji Prijedor – Banja Luka i jedna ispaljena “zolja” na tenk u zaseoku Jakupovići. Za napad su iskoristili veće vojne snage, ali ni u Kozarcu nisu naišli na mnogo veći otpor. Stanovništvo se skrivalo u improviziranim zaklonima, ili se u kolonama kretalo prema napadačima radi predaje.

U prvim napadima poginula su dva srpska vojnika, a tokom cijele kampanje na Kozarac i okolna naselja ukupno pet lica je stradalo na srpskoj strani. Na muslimanskoj strain gubici su se mjerili u stotinama, a među poginulima su pretežno bili civili te policajci i pripadnici Teritorijalne odbrane koji su se prethodno predali.

Omarska, Keraterm i Trnopolje

Slabašan otpor u potpunosti je skršen u četiri dana, preciznije – toliko je srpskim snagama trebalo da zauzmu najveća muslimanska naselja u Prijedoru. Do kraja maja sva naselja s muslimanskom i hrvatskom većinom su predala naoružanje Teritorijalne odbrane i rezervne policije, ali i lovačko i lično naoružanje. Tek jedan manji dio stanovništva je zadržao oružje i sakrio se u u okolne šume, radilo se o nekoliko desetaka cijevi.

Jedna takva grupa, pripadnici takozvane kurevske čete pokušali su 30. maja osloboditi grad. Uspjeli su četiri sata držati dijelove grada pod kontrolom, ali su se morali povući, jer nisu dobili nikakva pojačanja. U razmjeni vatre smrtno je stradalo 15 srpskih vojnika i policajaca i niti jedan civil. Odmazda je bila krvava, već u toku istog dana uništen je Stari grad u Prijedoru, a muslimanske kuće i stanovi su napadani i u drugim dijelovima grada.

Pokrenuta je kampanja progona i neprijateljstva prema civilima, bez obzira što su izrazili lojalnost srpskim vlastima. Jedno po jedno naselje je dolazilo na red, pod izgovorom da se hvataju “zelene beretke”. Muškarci su odvođeni u logore. Tri najveća logora – Omarska, Keraterm i Trnopolje – formirani su naredbom od  26. maja. U tim kritičnim danima, kada su muškarci odvojeni od žena, počinjen je najveći broj silovanja, a silovanja su se dešavala i po logorima. U pljačkama muslimanskih i hrvatskih stanova učestvovale su kompletne porodice. Ulice su bile zakrčene traktorima i zapregama kojim su se prevozile opljačkane stvari.

Kao stoka u vagonima

“Riješiti” se preko 50.000 ljudi u tri mjeseca je veoma složen i zahtjevan “posao”. Radi se o stotinama tona tereta i samo za transport je trebala ogromna mehanizacija. Većina lokalnog prevoza ljudi u logore ili na mjesta gdje će biti strijeljani obavljana je u autobusima dva prijedorska autotransportna preduzeća. Srpske vlasti su vršile koncentraciju civila na nekoliko tačaka, odakle su organizirani konvoji za deportaciju.

Jedan konvoj prema Doboju je organiziran željeznicom i stanovništvo je potrpano u teretne vagone za stoku. Tri dana su ih mrcvarili, baš kao u najgora vremena nacizma. Kasnije su te stočne vagone zamijenili velikim kamionima, gdje je pod ceradom u ljetnim mjesecima bilo jednako nepodnošljivo.

Nisu od nacista prepisivali samo metode transporta, tu su bili i logori u kojima su nedužne ljude bez ikakvog povoda mučili i izgladnjivali do smrti. Pronađene su brojne masovne grobnice u kojima su skrivali tijela nakon masovnih pogubljenja. Posljednjeg dana maja 1992. godine vlasti su naredile nesrbima da označe kuće bijelim čaršafima. Te kuće će uskoro postati mete napada i pljačke.  Onima u gradu, ukoliko bi se kretali, naređeno je da moraju nositi bijele trake na rukama, na način kako su Jevreji bili označeni u vrijeme holokausta.

Udruženi zločinački poduhvat

Nesrpsko stanovnišvo koje nije odvedeno u neki od logora živjelo je u getu, naseljima iz kojih se nije moglo izaći, dobiti medicinska pomoć, nabaviti namirnice. U takvim getima su ljudi čekali u strahu da dođu na red da ih odvedu u logore ili pošalju u progonstvo. Prethodno su morali potpisati da se odriču cjelokupne imovine, koja je potom bila opljačkana, a najčešće i potpuno uništena.

Marko Pavić, koji decenijama nakon rata vlada Prijedorom i koji je autentični nasljednik ratnih lidera, poput Kovačevića, rekao je na jednoj konferenciji o ratnim zločinima u Prijedoru u junu 2005. godine: “Moram reći i to da iz Prijedora niko nije osuđen za genocid. U svoj toj nesreći koja se dešavala našim građanima, možda je to dobro. Možda smo u toj nesreći stali, nismo otišli dokle su neki otišli…”

Izvjesno je da su prerane smrti Milana Kovačevića i Sime Drljače utjecale na to da li će neko u Prijedoru biti osuđen po tački genocida ili ne, njih dvojica su svakako bili najgrlatiji u iskazivanju namjere da se nesrpske zajednice djelimično ili potpuno unište. U udruženom zločinačkom poduhvatu ubijeno je 3.176 ljudi, od čega 256 žena i 102 djece. Protjerano je više od 53.000 ljudi, kojima je prethodno opljačkana i uništena imovina. Cjelokupna naselja i kulturna zaostavština Muslimana i Hrvata su bili nestali. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Hagu, u više navrata izjasnio se da je postojao udruženi zločinački poduhvat i da su progoni, masovna ubistva i drugi zločini u Prijedoru dostigli razmjere genocida.

Tenkovima na nenaoružane civile

Odgovornost SDS-a za zločine u Prijedoru nije utvrđena isključivo na sudovima. Milomir Stakić je prilikom nasilnog preuzimanja vlasti preuzeo odgovornost za sve ono što će se kasnije dešavati. U obraćanju na lokalnom radiju 30. aprila 1992. godine rekao je: “Odlučili smo da preuzmemo vlast u opštini Prijedor, a time i punu odgovornost za miran, bezbjedan život svih građana i naroda u našoj opštini, za zaštitu njihove imovine, za uspostavljanje pravne države.”

Tadašnje srpske vlasti su u više navrata garantirale bezbjednost građanima u prilikama kada bi ih pozivali da predaju naoružanje, ali bi obećanje potom pogazili i slali tenkove i nemilosrdnu pješadiju na razoružano stanovništvo.

U toj “ludnici”, kako ju je imenovao Milan Kovačević, učestvovalo je na stotine, ako ne i hiljade udruženih Prijedorčana koji su živi i do danas nisu pozvani na odgovornost. Neki članovi ratnog Kriznog štaba opštine Prijedor (u kojem su bili Stakić, Kovačević i Drljača) nalaze se na važnim funkcijama, poput Dragana Savanovića, direktora Željeznica RS-a, njegov ratni kolega Slavko Budimir je donedavno bio direktor pošte u Prijedoru, a Ranko Travar direktor ribnjaka “Saničani”, dok je Rade Javorić do prošle godine bio direktor Centra za socijalni rad. Ratni komandanti Vladimir Arsić i Radmilo Zeljaja mirno žive svoje penzionerske dane u Srbiji.

Nikad se nisu odrekli ‘ludila’

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je propustilo u 12 godina svog rada optuži nekog od tih visoko pozicioniranih u hijerarhiji zločina. U dosadašnjim procesima nisu se usudili nikog iz Prijedora optužiti po tački genocida, kao što to često rade za događaje u Srebrenici. Teret dokazivanja genocida prebacili su na leđa svojim haškim kolegama u predmetima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Zvanični Prijedor se nikada nije odrekao tog nacionalnog “ludila” i prijedorskih “ludaka” iz devedesetih, kako ih nazva jedan od njih. Ratni zločinci jesu dugoročno obezbjedili svojim sunarodnjacima vlast i demografsku dominaciju u Prijedoru, ali to nije nikakva obaveza za današnje političare. Odnos snaga u vlasti Prijedora ne može biti ugrožen bilo kakvim demokratskim procesom i suočavanjem s prošlošću. Osuda zločina i eliminacija iz javnog života onih koji su zločine počinili može srpskoj zajednici donijeti samo prosperitet.

Današnji Prijedorčani mlađi od 40 godina ne moraju biti taoci teške ratne prošlosti Prijedora. Oni nisu bili ti koji su se 1992. godine udružili u zločinačkom poduhvatu, pa iskoristili nadmoćnu vojnu silu, Banju Luku i Beograd iza leđa, razoružali komšije druge nacionalnosti, a onda ih napadali selo po selo, ulicu po ulicu, punili masovne grobnice, ubijali nemoćne, ubijali žene i djecu. To nije bilo nikakvo junaštvo, već najveća sramota koja se mogla nanijeti srpskom narodu nakon ogromnog broja nedužnih žrtava u Drugom svjetskom ratu.

Edin Ramulić (Aljazeera)

///////////////////////////////////////////
//////////////////////////////////

ŽESTOKE REAKCIJE IZ BEOGRADA: "Thompson peva na mestu gde su klali Srbe"

"Koncert ustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona održaće se u Mostaru i to na mestu koje je za vreme rata predstavljalo jedno od najstrašnijih mučilišta za Srbe i Bošnjake", piše beogradski Blic u tekstu najavljenom na naslovnoj strani lista pod naslovom "Tompson peva na mestu gde su klali Srbe".



ŽESTOKE REAKCIJE IZ BEOGRADA: 'Thompson peva na mestu gde su klali Srbe'


ŽESTOKE REAKCIJE IZ BEOGRADA: 'Thompson peva na mestu gde su klali Srbe' - 2

Blic u teksti navodi da su prema podacima udruženja logoraša i žrtava rata iz RS i bošnjačkog dijela FBiH, na mostarskom stadionu pod Bijelim brijegom, gdje bi Tompson 8. juna trebalo da održati koncert podrške Hrvatima iz BiH osuđenim za ratne zločine, regularne jedinice Hrvatske vojske i HVO 1993. godine formirale logor za srpske i bošnjačke civile iz cijele zapadne Hercegovine.

 

"Prema istim podacima, kroz prostorije nekadašnjeg stadiona FK Velež, koje su bile pretvorene u zatvorske ćelije i užasna mučilišta, prošlo je više od 10.000 Srba i Bošnjaka od kojih mnogi, prema rečima naših sagovornika, nisu preživeli stravičnu torturu", piše Blic.

 

List citira predsjednika Saveza logoraša RS Branislava Dukića koji je rekao da je prema podacima te organizacije na stadionu pod Bijelim brijegom bilo zatočeno 1.720 Srba, među kojima su najvećim dijelom bile žene, djeca i starci.

 

- Od ukupnog broja srpskih zatvorenika koji su u Mostaru, Konjicu Stocu i drugim hercegovačkim mjestima bili zarobljeni i prebačeni u taj logor, bilo je oko 900 žena. Planirano ustaško orgijanje na tom mjestu, koje bi svojim nastupom trebalo da upotpuni ustaški pjevač Tompson, predstavlja monstruozno izrugivanje žrtvama tog stravičnog mučilišta – kazao je Dukić.

 

"Najavljeno održavanje mostarskog koncerta pjevača koji se “proslavio” monstruznim stihovima o “Jasenovcu i Staroj Gradišci”, kao i uzvikivanjem ustaškog pozdrava na svojim nastupima, izazvalo je ogromno ogorčenje i u udruženjima koja okupljaju bošnjačke žrtve", piše dalje Blic, pa citira predsjednika Udruženja logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona Sulju Kmetaša koji je rekao da je stadion pod Bijelim brijegom, gdje bi Tompson za desetak dana trebalo da održi “rodoljubivi” koncert u čast šestorice nekadašnjih vojnih i političkih lidera tzv. Herceg-Bosne, vjerovatno bio najveći koncentracioni logor za Bošnjake i Srbe u BiH.

 

- Kroz taj fudbalski stadion, koji su HV i HVO 1993. pretvorili u logor za civilne zarobljenike, prošlo je najmanje 10.000 ljudi. Zarobljenike su dovodili sa svih strana, najviše iz mjesta u zapadnoj Hercegovini. Ljudi su tamo brutalno premlaćivani i mučeni na najsvirepije načine. Vjerovatno se nikad neće saznati tačan broj onih koji su iz logora odvedeni u nepoznatom pravcu, a za čiju sudbinu se do danas ništa ne zna. Takvih slučajeva je bilo na desetine – tvrdi Kmetaš.

 

 

List dalje navodi kako do zaključenja ovog broja nisu dobili odgovor od nadležnih iz Federalne uprave policije, kojima se Blic obratio prije dva dana s pitanjem da li razmatraju mogućnost zabranjivanja koncerta pjevača "kojem su zbog veličanja ustaštva zatvorena vrata širom Evrope".

 

List navodi da je predsjednik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž "žestoko stao u odbranu Tompsonovog koncerta koji bi pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora trebalo da se održi na mestu nekadašnjeg logora za Srbe i Bošnjake"

 

- Moramo prihvatiti činjenicu da živimo u demokratskom društvu. Ako je koncert uredno prijavljen nadležnim institucijama, ne vidim u čemu je problem. Kome smeta, neka se ne pojavljuje – poručio je Raguž.

 

Direktor Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Savo Štrbac rekao je danas da nije iznenađen najavom koncerta hrvatskog pjevača Marka Perkovića Tompsona u Mostaru, nego ga je čak i očekivao.

 

“Šta drugo očekivati od Hrvata u tom gradu, kao i Hercegovini uopšte, gdje je poniklo, a i danas cvijeta ustaštvo, koje on veliča u svojim pjesmama”, rekao je Štrbac Srni.

 

On je dodao da Tompsona i njegove koncerte, "na kojim se veliča ustaštvo i mržnja prema Srbima, podržava sam vrh vlasti Hrvatske – predsjednik Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković"

 

“Sjetite se da su se Kitarovićeva i Plenković pravili kao da ne znaju zašto je otkazan koncert Tompsona u Mariboru. Otišli su i korak dalje, pa su od Slovenije tražili da pisanim putem i službeno navedu razloge koji su doveli do otkazivanja koncerta”, rekao je Štrbac.


Image result for kolinda grabar-kitarović i tomson fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović i tomson fotos
Image result for andrej plenkovic i tomson fotos

Image result for andrej plenkovic i tomson fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović i andrej plenkovic


Image result for kolinda grabar-kitarović i andrej plenkovic


Image result for kolinda grabar-kitarović i andrej plenkovic
Image result for kolinda grabar-kitarović i andrej plenkovic///////////////////////////////////

Senad Hadžifejzović o posjeti Morgana Freemana: Bio je ovo veliki korak za mene, ali najveći za BiH (Video)

Senad Hadžifejzović, najpoznatiji bh. novinar i vlasnik FACE TV otkrio je razloge posjete glumca Morgana Freemana i njegove višečlane ekipe Bosni i Hercegovini. Oni su u BiH stigli početkom ove

////////////////////

Snimci Morgana Freemana iz Srebrenice: Glumac zaplakao u Potočarima (Video)

Oskarovac Morgan Freeman (79) boravio je prošle sedmice u BiH, a kako je Faktor već ranije izvijestio, Freeman je posjetio i Srebrenicu zbog snimanja dokumentarnog filma. U realizaciji ovog velikog projekta [...
27.05.2017.

ZAPADNI BALKAN: SARADNjOM NA INFRASTRUKTURNIM PROJEKTIMA DO NAPRETKA

Zapadni Balkan: Saradnjom na infrastrukturnim projektima do napretka



Čelnici svih zemalja regije slažu se da pojedinačna tržišta svake od njih isuviše mala da bi omogućila značajniji ekonomski napredak

Čelnici svih zemalja regije slažu se da pojedinačna tržišta svake od njih isuviše mala da bi omogućila značajniji ekonomski napredak

/////////////////////////

Ekonomski forumi koji se održavaju u regionu posljednjih godina uz podršku Evropske unije rezultirali su brojnim dogovorima o saradnji država Jugoistočne Evrope. No, obećanja se sporo i djelimično realizuju.

Od najava o izgradnji putne infrastrukture datih još prije četri - pet godina još uvijek nije realizirano ništa. Zajednički nastupi privrednika na stranim tržištima nikako da otpočnu. Turistički projekti koji bi trebali povezivati susjede prepušteni su privatnim turističkim djelatnicima. Čak ni cijena avio prevoza među zemljama nije smanjena pa je jeftinije putovanje npr. iz Sarajeva do Beča nego do Zagreba ili Beograda. Hoće li i obećanja izrečena na posljednjoj investicionoj konferenciji održanoj ovog mjeseca u Sarajevu ostati mrtvo slovo na papiru?

Evropska unija je davno iznijela svoj stav da zemlje regije putem slobodne trgovine CEFTA, ali i brojnih drugih projekata pokazuju spremnost mogu li funkcionisati u većoj evropskoj porodici.

Međunarodna zajednica se fokusirala na jačanje ekonomskih procesa u regionu: Zoran Pavlović
Međunarodna zajednica se fokusirala na jačanje ekonomskih procesa u regionu: Zoran Pavlović

Ekonomista Zoran Pavlović kaže da je EU već odavno uvidjela da život je ljudi u ovim malim zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije vrlo težak, za razliku od onih koji upravljaju životima, koji su na vlasti i kojima je život prilično komotan na račun enormnih budžetskih troškova.

''U tom celom konceptu razumevanja situacije, Evropska komisija je zajedno sa drugim međunarodnim organizacijama došla do modela podrške ekonomiji i njenom jačanju, jer zaduživanja kod međunarodnih finansijskih institucija svake zemlje pojedinačno nemaju perspektivu za vraćanje kredita. Tako da se međunarodna zajednica fokusirala na jačanje ekonomskih procesa u regionu ne bi li to povećalo nivo kvalitete života građana, čime bi se povećala i platežna moć, bolje se punili budžeti i u konačnici bez problema vraćali inozemni krediti.''

Čelnici svih zemalja slažu se da pojedinačna tržišta svake od njih isuviše mala da bi omogućila značajniji ekonomski napredak, a proizvodi nekonkurentni na evropskom tržištu. Složili su se i da bi se to moglo promijeniti u korist regiona uz bolju saradnju, za koju je prvi uslov solidna putna komunikacija.

O tome je u posljednje vrijeme u više navrata govorio premijer Srbije Aleksandar Vučić.

''Važna nam je izgradnja autoputeva, o tome imamo i zajedničke ideje sa BiH i Crnom Gorom, takođe i za put Niš – Priština – Drač tako da šta god da se od tih projekata počne raditi kolika god bila pomoć EU mi ćemo biti zadovoljni i sami finansirati dobar deo tih projekata. Kad krene put prema Prištini, to će podići celu Toplicu i ceo niševski kraj, ako idemo prema BiH to nas obavezuje da uradimo Čačak – Požega - Užice - Kotromane - Višegrad – Sarajevo. I o prugama smo spremni da razgovaramo, a to sve gradi jedan drugačiji politički okvir u kojem se više ne govori o sukobima i svađama nego o budućnosti.''

Koridor 10
Koridor 10

Međunarodne finansijske institucije omogućile su da se neki od tih projkata započnu.

Evropska investiciona banka pomogla je finansiranjem izgradnje Koridora deset u Srbiji sa šest miliona evra, kao i u Makedoniji, a do sada za razne projekte poput povezivanja Srbije sa Bugarskom oko 200 miliona eura, Koridora 5c u Bosni i Hercegovini sa oko 600 miliona eura, izgradnji železničke infrastrukture u Crnoj Gori, no zbog političkih previranja projekti napreduju sporije nego što je obećano.

Šefica kancelarije za Zapadni Balkan Evropske investicione banke (EIB) Dubravka Negre izjavila je, na nedavno održanom međunarodnom skupu "Bečki ekonomski razgovori - beogradski sastanak", da će EIB obezbediti još 3,5 milijardi eura za razvoj država Zapadnog Balkana, ali da od tih država zavisi hoće li taj novac iskoristiti ili neće.

"Planiramo da obezbijedimo dodatnih dvije milijarde eura Zapadnom Balkanu u naredne tri godine, povrh već postojećih 1,5 milijardi eura. To je 3,5 milijardi eura novih investicija na Zapadnom Balkanu. To je moguće pošto smo banka koja se rukovodi projektima, a da li će to biti ostvareno zavisi od spremnosti projekata i njihove realizacije", rekla je Negre.

Premijer Srbije Aleksandar Vučić u februaru ove godine izašao je i sa konkretnim prijedlogom Vlade Srbije o pravljenju slobodne trgovinske zone i carinske unije, koji je uručio austrijskom kancelaru Kristijanu Kernu, uz obrazloženje da bi se tako zemlje regiona Zapadnog Balkana dodatno približile i postale mnogo atraktivnije za investitore.

"Time bismo približili naše teritorije i zemlje na Zapadnom Balkanu, čime naši kamioni ne bi gubili po 20 sati na granicama, već bismo smanjili čekanje na dva-tri [sata], a time bismo postali mnogo veće i atraktivnije tržište za investitore", rekao je Vučić.

Vučić je dodao da je o tome već razgovarao sa premijerom Albanije Edijem Ramom i predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem koji su podržali takav prijedlog.

Vanjskotrgovinskakomora BiH sa privrednim komorama, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Makedonije, na sastanku u Skoplju, potpisale Sporazum o saradnji privrednih komora Regiona u oblasti građevinarstva.

Ovaj sporazum je najavljen nakon Okruglog stola o "Unapređenju regionalne saradnje u oblasti građevinarstva, institucionalno povezivanje za zajednički nastup sa posebnim naglaskom na treća tržišta" održanog marta 2014. godine u Sarajevu.

Potpisivanjem Sporazuma, strane su izrazile spremnost da ostvare saradnju, te pruže pomoć u razvoju i jačanju privrednih društava iz oblasti građevinarstva, s posebnim akcentom na organizaciji i koordinaciji zajedničkog nastupa građevinske privrede na trećim tržištima. Međutim do danas malo toga je realizirano.

Predsjednik Privredne komore Srbije Marko Čadež, nedavno je kazao da su Srbija i Albanija već počele da stvaraju prva zajednička preduzeća, navodeći primjer onih koje su počele da rade na rekonstrukcijama brana i građevinskim radovima na hidroelektranama u Albaniji, staranjem o industrijskom otpadu, izgradnjom sporstkih objekata u osnovnim školama.

Albanija i Srbija kreću da sarađuju zajedno: Marko Čadež
Albanija i Srbija kreću da sarađuju zajedno: Marko Čadež

"Mnogo toga smo počeli da radimo i sa Privrednom komorom Kosova, i sada ne prođe ni nedelju dana a da nemamo kompaniju iz Prištine, Peći ili Prizrena u Nišu, Kragujevcu i ostalim gradovima", rekao je Čadež.

Kako je dodao, one ne samo da trguju, već ima i onih koje rade na zajedničkim investicionim i novim projektima.

On je dodao da će ove godine, na sastanku u Trstu, u okviru Berlinskog procesa, biti predstavljena investiciona platforma za Zapadni Balkan.

"Investitori će moći na jednom mestu da nađu sve informacije, od zakonodavstva, subvencija, zalihama, industrijama, partnerima...", najavio je Čadež.

I u oblasti turizma najavljivani su zajednički projekti u regiji koja može adekvatno razviti ljetni, zimski, planinski, seoski, istorijski, zdravstveni, sportski i eko turizam, no to je za sada prepušteno privatnim turističkim djelatnicima.

Iako je slobodna trgovina CEFTA, uprkos periodičnim problemima, najuspješniji projekat u regiji i na tom planu bi se moglo još bolje raditi, ocjenjuje ekonomista Zoran Pavlović navodeći primjer kako jedni druge još uvijek doživljavamo kao neprijatelje umjesto kao dobre susjede.

''Ako je Hrvatska uspela da napravi za zagrebački Holding najlepši tramvaj onda nije normalno i logično da firma iz Beograda kupuje tramvaj u Španiji. Dakle, moramo se vratiti međusobnoj saradnji i mogućnosti korištenja postojećih kapaciteta jer samo na taj način ćemo postati ozbiljan partner većim kompanijama u Evropi ili u svetu.''


/////////////////////////////////
/////////////////////

Image result for aida ćorović

Aida Ćorović: Vučić je otvorio zadnje poglavlje svoje vladavine

//////////////////////

Molitva pred srušenom džamijom

Molitva pred srušenom džamijom - Radio Slobodna Evropa

27.05.2017.

SJEĆANjE NA SLAVNU 16. NUSLIMANSKU BRIGADU: KAKO SU BOŠNjACI RAZBILI POSLjEDNjE UPORIŠTE NDH

SJEĆANJE NA SLAVNU 16. MUSLIMANSKU BRIGADU: Kako su Bošnjaci razbili posljednje uporište NDH

Prekjučer su izaslanstva oba HDZ-a, i bosanskohercegovačkog i hrvatskog u Općini Odžak, odali počast žrtvama posljednjeg uporišta Nezavisne Države Hrvatske koje se i nakon kapitulacije Trećeg Rajha pružalo jak otpor antifašističkim snagama. Pod krinkom sjećanja na navodne žrtve Drugog svjetskog rata odata je počast jednoj poraženoj fašističkoj i kvislinškoj vojsci, kakva je bila vojska Nezavisne Države Hrvatske..




Međutim ono što nažalost nije općepoznato a to treba naglasiti, jer u posljednje vrijeme nastoji negirati svako učešće muslimana (Bošnjaka) u Narodnooslobodilačkoj borbi, kako od strane Dodikovog velikosrpskog nacionalizma koji hoće kazati da su vojne odrede NOP-a sačinjavali isključivo Srbi, ali i sa druge strane također od hrvatskih nacionalističkih krugova se muslimanima (Bošnjacima) nastoji imputirati da su oni bili udarna pesnica režima Nezavisne Države Hrvatske; bitno je naime naglasiti da najveću zaslugu za konačan slom režima NDH-a nosi slavna 16. muslimanska udarna brigada.

 

16. muslimanska brigada bila je elitna jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja je formirana 21. septembra 1941. u Bukviku kod Brčkog i učestvovala je u borbama po čitavoj Bosni i Hercegovini, a naročito se istakla pri oslobođenju Grada Sarajeva od fašističkog režima.

  1. septembra 1943. godine pred masom okupljenog naroda, uz cvijeće, zastave proglašena je nova partizanska jedinica, Muslimanska brigada. Postrojena su prva dva bataljona i prištapske jedinice. Čitanjem naredbe Štaba Prvog bosanskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), formirana je 3. bosanska muslimanska brigada koja će nešto kasnije, u okviru šire reorganizacije jedinica NOVJ, biti preimenovana u 16. Muslimansku narodnooslobodilačku brigadu. Zbog svojih vojničkih uspjeha, ona je uskoro ponijela i počasni naziv udarna. Na dan formiranja je brojala oko 450 boraca, ali taj broj se ubrzano povećavao.

Do kraja rata, 16. muslimanska brigada je učestvovala u brojnim teškim borbama, prešavši u svojim manevrima preko 3.500 km. Najduži period svog borbenog djelovanja provela je na području sjeveroistočne i istočne Bosne, a povremeno se kretala i ratovala i na području istočne Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore. U svim tim krajevima brigada je primala nove borce, a kasnije je - prerastanjem NOVJ u pravu armiju - popunjavana i preko pozadinskih mobilizacijskih organa. U svim borbama u kojima je učestvovala, 16. Muslimanska brigada je izgubila preko 900 boraca.

 

Prva znatnija operacija, u kojoj je 16. muslimanska brigada učestvovala, bilo je partizansko zauzimanje Tuzle, početkom oktobra 1943. godine. Po ocjeni Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, brigada se afirmirala kao “solidna vojnička jedinica koja se odlično pokazala u borbama za Tuzlu”.

 

No, njezinim borcima su tek predstojala prava iskušenja, u njemačkim ofanzivama Kugelblitz i Schnesturm, krajem 1943. i početkom 1944.godine, koje su u jugoslavenskoj historiografiji socijalističkog razdoblja označavane zajedničkim imenom Šesta ofanziva.

 

Prilikom ponovnog partizanskog pokušaja zauzimanja Tuzle, u februaru 1944. godine, 16. Muslimanska brigada je pretrpjela ozbiljne gubitke, jer su njezini dijelovi - napadajući utvrđene položaje oružanih snaga NDH i Nijemaca na Ilinčici, bez podrške drugih jedinica NOVJ (koje nisu na vrijeme stigle na polazne položaje), upali u minsko polje, na brisanom prostoru ispred bunkera.

 

Od ranog proljeća, pa sve do kasnog ljeta 1944. godine, 16. muslimanska udarna brigada se kreće i bori na širokom prostoru istočne Bosne, Gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine. U jednom trenutku, u martu 1944., našla se u vrlo teškom položaju, kada su Nijemci protiv nje angažirali glavninu snaga 14. SS regimente, iz sastava 7. SS gorske divizije “Prinz Eugen” - jedinice čiji su pripadnici (pretežno Volksdeutscheri s područja Banata) imali dosta iskustva u antipartizanskoj borbi, ali su bili upamćeni i po velikoj brutalnosti.

 

No, 16. muslimanska brigada je, zahvaljujući sposobnosti manevriranja i odlično primijenjenoj partizanskoj taktici, uspješno prebrodila tu ofanzivu, a gubici su nadomješteni vrbovanjem i mobiliziranjem ljudstva u krajevima u kojima se kretala.

 

U ljeto 1944. godine, 16. muslimanska NOU brigada se vraća na sjever, na područje istočne Bosne, gdje su imali i žestoke okršaje sa Handžar divizijom, istom onom vojnom formacijom koju pojedini bošnjački politički krugovi danas tumače kao izraz i tobožnje sredstvo zaštite muslimana a po njihovim ideološkim sljedbenicima /Mustafa Busuladžić) usuđuju se davati imena škola.

 

Na dan 17. septembra 1944., 16. muslimanska NOU brigada među prvim partizanskim jedinicama ulazi u Tuzlu, koja je tada definitivno zauzeta od snaga NOVJ. U Tuzli je, četiri dana kasnije, svečano proslavljena godišnjica brigade, uz prisustvo više hiljada građana, ali i najuglednijih Tuzlaka. Bila je to prilika da komandant 16. muslimanske brigade, major Salim Ćerić, podsjeti borce i građane na slavni ratni put ove jedinice.

 

U okviru širih operacija NOVJ, odnosno Jugoslavenske armije, koje su okončane u aprilu 1945. godine oslobođenjem Sarajeva, učestvovala je i 16. muslimanska brigada, već uveliko prekaljena u teškim borbama, vođenim protiv Nijemaca, oružanih snaga NDH i četnika. 

 

Borci 16. muslimanske brigade bili su prvi partizani koji su zakoračili u Sarajevo, spustivši se preko Vratnika i Kovača u srce Bosne, na Baščaršiju. 6. aprila, kada su se druge jedinice Jugoslavenske armije tek grupisale da uđu u grad, borci 16. muslimanske brigade likvidiraju njemački otpor u Vijećnici, istaknuvši na njoj novu jugoslavensku zastavu sa crvenom petokrakom, što je simbolično označilo oslobođenje Sarajeva od fašizma.

Već 7. aprila, oni sa drugim jedinicama 27. divizije NOVJ kreću niz Bosnu, učestvujući u oslobođenju Žepča, Zavidovića, Maglaja, Doboja... 

 

Svoj ratni put borci 16. muslimanske brigade su okončali u teškoj bitci, u posljednjem uporištu oružanih snaga NDH na Odžaku, kao prva jedinica koja je probila ustaške linije odbrane i odnijela historijsku pobjedu na fašistima koja danas može služiti na čast bošnjačkom narodu i državi Bosni  i Hercegovini. To je bio čin pobjede u ovdašnjem kontekstu ravan postavljaju zastave SSSR-a na Reichstagu.

 

Za svoja postignuća odlikovana i najvišim jugoslavenskim priznanjima: Ordenom Bratstva i jedinstva, Ordenom narodnog oslobođenja i Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Udarna 16. muslimanska brigada, bez ikakve sumnje, predstavlja svijetlu i slavnu epizodu u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

 

Činjenica da je jedna od prvih jedinica koje su probile linije odbrane na području Odžaka, posljednjeg uporišta fašističke Nezavisne države Hrvatske (NDH)., je svrstava u red najslavnijih partizanskih brigada Narodnooslobodilačke borbe. Treba napomenuti da je u jedinicama 16.muslimanske brigade bilo i 56 žena što cijeloj brigadi daje dodatni emancipatorski karakter.

 

Danas, u vremenu kada se i pojedine bošnjačke politike ograđuju od historijskog uspjeha 16. muslimanske brigade, a historijski revizionizam svake vrste i kod Bošnjaka, i kod Hrvata i kod Srba vrši rehabilitaciju fašistima i kvislinga od iznimne je važnosti gajiti sjećanje na one koji su svojom borbom osvjetlali obraz svome narodu i državi.

 

Dodatni značaj tome daje i angažman onih koji ovu državu hoće da podjele. Oni slave svoje historijske poraze. Usuđuju se da besramno propagiraju stradalništvo pripadnika kvislinške vojske u ime Evrope i pred očima Evrope, u ime Europskih vrijednosti a protivno svim evropskih antifašističkim vrijednostima kojih je 16.muslimanska brigada neotuđivi dio, suština i smisao. Gospođa Evropa malo je imala takvih pokreta.

 

Krvlju plaćena sloboda i historija naših predaka nas obavezuje da o tome ne šutimo, te da o tome u svakoj prilici pred evropskim zvaničnicima i građanima Evrope govorimo. 

 

(Vijesti.ba)


Image result for 16 muslimanska brigada oslobodila sarajevo fotos

//////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////////////

Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos


Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
Image result for tomislav nikolic i aleksandar vucic u cetnicima fotos
SDA ODBRUSILA NIKOLIĆU: 'Srbija i RS nikada neće biti jedno' - 2

SDA ODBRUSILA NIKOLIĆU: 'Srbija i RS nikada neće biti jedno ...

////////////////////////////////////////

 
27.05.2017.

WOLFGANG PETRITSCH: "NA DJELU JE BALKANIZACIJA EU, A NE EVROPIZACIJA BALKANA"

BIVŠI ŠEF OHR-a WOLFGANG PETRITSCH: "Na djelu je balkanizacija EU, a ne evropeizacija Balkana"

-Možda zvuči preoštro, ali na djelu je neka vrsta balkanizacije Evropske unije, dok je manje vidljiva evropeizacija Balkana, kazao je za Radio Slobodna Evropa Wolfgang Petritsch, nekadašnji visoki međunarodni predstavnik u BiH i izaslanik EU za Kosovo.



BIVŠI ŠEF OHR-a WOLFGANG PETRITSCH: 'Na djelu je balkanizacija EU, a ne evropeizacija Balkana'

“Neophodna je nova evropska strategija za Zapadni Balkan kako bismo ga motivisali u prelaznom periodu s obzirom da neće biti skorog proširenja. Ne možemo tek tako da prepustimo građane i vlade regije da čekaju desetak godina, naglašava Petritsch.

 

Dodaje da je na Balkanu nužno “razoružanje” jezika u smislu uzdržavanja od zapaljivih izjava.

 

Ne treba davati priliku nacionalistima poput Dodika. Potrebna je odgovornost na regionalnom nivou političara poput Rame, Vučića, ali i Plenkovića s obzirom da je njegova zemlja članica EU. Dakle, nužna je odgovornost i ozbiljnost u sprovođenju reformi, a ne potezi poput ‘Rama šou’”.

 

Na pitanje da li će susret Federike Mogherini i balkanskih premijera pomoći u smirivanju tenzija u regiji, Petritsch je rekao kako misli da je Mogherini uznemirena "stanjem na terenu".

 

- Pokazalo se da EU nema strategiju i odgovor na geopolitički promijenjeno okruženje. U tom smislu ona je povukla dobar potez pozivajući političare iz regije na neformalnu večeru. Međutim, uopštene izjave nakon tog skupa pokazuju da nema ničeg novog. I prije toga su evropski zvaničnici ukazivali da zemlje aspiranti treba da urade domaći zadatak na putu ka EU. No, nema odgovora kako suštinski podstaći reforme i da li je nešto naučeno iz prethodnih iskustava, imajući u vidu i da se sama EU suočava sa višestrukom unutrašnjom krizom, ali i djelovanjem drugih aktera na Balkanu kao što su Rusija, Kina, arapske zemlje i Turska. Izgleda kao da je EU bespomoćna i bez ideje kako dalje, rekao je Petritsch.

    

Petritsch smatra da je EU na izravan način obeshrabrila građane Balkana. 

 

Javno saopštenim stavom da neće biti proširenja u narednih pet godina, EU je u velikoj mjeri obeshrabrila građane Balkana da vrše pritisak na svoje vlade da sprovode reforme. Imajući u vidu duboku krizu na starom kontinentu, ne vidim realističnu šansu da u narednih deset godina bilo koja zemlja bude primljena u EU. To znaju političari u evropskim prestonicama ali i na Balkanu.

 

Dakle, mi u EU se pretvaramo da zemlje regije mogu da se pridruže – ako ispune kriterijume – a i balkanski lideri se pretvaraju da žele da se učlane i obave svoj deo posla. Međutim, to je posao na tehničkom nivou. Na primjer, Srbija veoma profesionalno ispunjava zadatke u pregovorima sa Bruxellesom. Narednih nedjelja se očekuje otvaranje novih poglavlja. Slično je i u Crnoj Gori. Međutim, to je manje bitan dio čitavog procesa. Problem je što se ne sprovode suštinske reforme zbog nedostatka motivacije jer političari znaju da čak i ako to urade, njihove zemlje neće uskoro ući u EU. To je najveći paradoks u čitavoj ovoj situaciji, smatra Wolfgang Petritsch.

26.05.2017.

VUČIĆEVA ČESTITKA MUSLIMANIMA ZA RAMAZAN

VUČIĆEVA ČESTITKA ZA RAMAZAN: "Srušena džamija nalazi se pored crkve koja takođe nema dozvolu kao i većina kuća u naselju"

“Jučerašnja situacija je izgledala kao da smo izgradili tržni centar na sred Terazija, a ne molitveni prostor. To nije ni džamija. I nalazi se 300 metara od pravoslavne crkve koja takođe nema dozvolu i u naselju u kojem većina kuća nije legalizovana. Jutrošnje rušenje govori da smo juče razgovarali s ljudima koji ne drže riječ“, kaže Jusufspahić.



Image result for Vucic u cetnicima


Image result for Vucic u cetnicima


Image result for Vucic u cetnicima


Image result for Vucic u cetnicima


Image result for Vucic u cetnicima


Image result for Vucic u cetnicima



Image result for Vucic u cetnicima

Image result for Vucic u cetnicima

Related image


Image result for civic i dodik karikature


Image result for dragan covic milorad dodik karikature


Image result for dragan covic milorad dodik karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!



VUČIĆEVA ČESTITKA ZA RAMAZAN: 'Srušena džamija nalazi se pored crkve koja takođe nema dozvolu kao i većina kuća u naselju' - 3

Muftija beogradski Mustafa Jusufspahić izjavio je za Insjader.net da je za vjerski objekat koji je noćas srušen u Zemun Polju podnijet zahtjev za legalizaciju, ali da do sada nisu dobili nikakav odgovor od nadležnih.

 

"Razočarani smo u smislu da smo mi vaspitani da poštujemo datu riječ i nije mi jasno po čijoj vjeri su noćas postupali, u ime čijih interesa? U ime Hrista – nisu“, rekao je Jusufspahić za Insajder.net povodom rušenja objekta Islamske zajednice u Zemun Polju.

 

Jusufspahić navodi da je predstavnicima Islamske zajednice glavna inspektora na terenu rekla da se oni povlače, a da će naredne nedelje predstavnici Islamske zajednice biti pozvani da se dogovore.

 

“Jučerašnja situacija je izgledala kao da smo izgradili tržni centar na sred Terazija, a ne molitveni prostor. To nije ni džamija. I nalazi se 300 metara od pravoslavne crkve koja takođe nema dozvolu i u naselju u kojem većina kuća nije legalizovana. Jutrošnje rušenje govori da smo juče razgovarali s ljudima koji ne drže riječ“, kaže Jusufspahić.

 

On je ponovio da za 45 godina koliko živi u Beogradu, Islamska zajednica nikada nije dobila nijednu dozvolu za gradnju vjerskog objekta. Dodaje da je u slučaju srušenog objekta podnijet zahtjev za legalizaciju i prateća dokumentacija, ali da do sada nisu dobili nikakav odgovor od nadležnih.

 

On smatra indikativnim to što nelegalno izgrađena zgrada univerziteta Muamera Zukorlića koji je poslanik u Skupštini Srbije, a koja se nalazi u samom centru Novog Pazara, ima zaštitu države.

 

Jusufspahić poručuje da je razočaran, ali da Islamska zajednica neće dati povoda za bilo kakvu satanizaciju.

 

IzuS: Pokazatelj primene dvojnih standarda

 

Mešihat Islamske zajednice u Srbiji (IZuS) najoštrije je osudio rušenje objekta u Zemun Polju. Islamska zajednica u Srbiji, koja ne priznaje Islamsku zajednicu Srbije pod čijim je okriljem sporni objekat, ocijenila je u saopštenju da je rušenje muslimanske bogomolje "još jedan" pokazatelj primjene dvojnih standarda na štetu islamskih vjernika.

 

"Posebno nam teško pada što je slika srušene džamije iz Beograda otišla u svijet umjesto ramazanske čestitke", navodi se u saopštenju.

 

IzuS je pozvala vjernike na uzdržanost, a državne organe da što prije počnu razgovore radi rješavanja nagomilanih problema pripadnika Islamske zajednice u Srbiji.

 

"Istovremeno podsjećamo da je povratak jedinstva Islamske zajednice jedini garant ostvarenja normalnog ambijenta u kome će muslimani ostvarivati sva svoja prava i biti konstruktivni faktor države i društva", navodi se u saopštenju.

 

Omerović: Strašna, opasna i neoprostiva greška

 

Predsjednik Skupštinskog odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova Meho Omerović saopštio je da je rušenje molitvenog doma za muslimanske vjernike u Zemun Polju, strašna, opasna i neoprostiva greška lokalnih vlasti.

 

“Dosljedna primjena zakona u borbi protiv divlje gradnje je naravno nešto što svako normalan podržava. Ali država i njeni organi ne smiju da selektivno primjenjuju zakon. Nekome se dozvoljava da gradi bez dozvole u centru Novog Pazara, a IZ na njenom zemljištu u Zemun Polju, to se ruši u gluho doba noći”, naveo je Omerović.

 

On se u pisanoj izjavi pita koliko osjećaja, sluha i takta imaju oni koji su izabrali da sruše objekat samo dan prije početka svetog mjeseca ramazana.

 

Omerović traži da se hitno kroz razgovore dođe do legalnog rješenja za izgradnju objekta za potrebe muslimanskih vjernika.



///////////////////////

BIVŠI ŠEF OHR-a WOLFGANG PETRITSCH: 'Na djelu je balkanizacija EU, a ne evropeizacija Balkana'

BIVŠI ŠEF OHR-a WOLFGANG PETRITSCH: 'Na djelu je balkanizacija ...

///////////////////////////////////////////
///////////////////

Tomislav Nikolić opet sanja Veliku Srbiju : Nadam se da će Srbija i RS jednog dana biti isto !

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, premijerka Željka Cvijanović, te predsjednik i premijer Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić obišli su danas radove na mostu Bratoljub između Bratunca i Ljubovije, piše

26.05.2017.

PSI I DRUGI

Psi i drugi


Heni Erceg

Autor
26.5.2017.

Image result for pavelic i stepinac fotosImage result for pavelic i stepinac fotos
Image result for pavelic i stepinac fotosImage result for pavelic i stepinac fotos


Image result for pavelic i stepinac fotos


Image result for ante pavelic i nezavisna drzava hrvatska
Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos

Image result for kolinda grabar-kitarović , andrej plenkovic i tomson fotos

Image result for kolinda grabar-kitarović , andrej plenkovic i tomson fotos

Image result for kolinda grabar-kitarović , andrej plenkovic i tomson fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović i dragan covic fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović i dragan covic fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos
Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos


Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos


/Image result for kolinda grabar-kitarović, andrej plenkovic i dragan covic fotos

//////////////////////

Thompson se svojim stihovima ne protivi kakvom totalitarnom režimu, ne ruši nikakve tabue, niti se bori za slobodu riječi, nego posve obrnuto. On veliča krvave, diktatorske režime, muzički je egzekutor državne, nacionalističke politike i banalni propagator nacipornografije. I zato su rasprave o slovenskoj cenzuri tek cinično prenemaganje, a ogavni rezultat glazbe „koja spaja ljude“ jesu upravo one svastike što su ih na malom labradoru iscrtali mladi slušaći Thompsonovih pjesama.

Žuti je labrador radosno istrčao iz svoga dvorišta i pridružio se skupini mladića, sve kako bi se malo poigrao. No umiljato je stvorenje, umjesto nježne igre izloženo torturi, pa će ga jedni zgrabiti i čvrsto držati, a drugi mu po tijelu iscrtati svastike i potom ga šutnuti, te je tako prestrašen noć proveo u nekom grmlju. Vlasnik je prijavio napad kukastim križevima na svoga ljubimca, no, iako se zna tko su „umjetnici“, nadležni nisu reagirali na taj „nestašluk“ naše mladosti. Kao što nisu reagirali ni na toliko fašizma kojim se i ove godine u Bleiburgu komemoriralo „stotine hiljada pobijenih nevinih Hrvata“, kako je to u svom govoru, okružen ustaškim kapama i obilježjima NDH, naglasio predsjednik parlamenta. Dok se iz pozadine derao i ton čitavoj toj ustaškoj priči davao, a tko drugi, nego Marko Perković Thompson.

Lik koji je zajednički nazivnik one mladosti koja svastikama muči labradora i ovoga ološa u Bleiburgu, a u čije su se ime, obranu dostojanstva i njegove neupitne glazbene vrijednosti na noge digle hrvatske institucije, jer mu je, eto, u Sloveniji zabranjen koncert. I izbio je skoro pa bilateralni spor između dvije države, a pjevač koji svoje koncerte započinje ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“, a potom uveseljava svoje fanove pjesmuljcima što slave ustaško klanje i poglavnika nekadašnje naci-države, sve uokvireno odvratnim simbolima krvi i tla, taj je dakle zatražio od države da zaštiti njegova ljudska i umjetnička prava, što je ova promptno i učinila.

Jer Thompson nije u Hrvatskoj bilo kakav „umjetnik“, nije on Oliver Frljić, redatelj kojega je ista rulja čiji je Thompson muzički idol, uz pomoć institucija, naprosto prognala iz Hrvatske, nego je on državni orator, dio protokola, nešto poput himne ili zastave, pa je stoga sasvim prirodno da su Sloveniji s najviših razina vlasti upućene diplomatske note. Premijer je zatražio da se istraži kako je moguća takva zabrana, jer da on „ne razumije u čemu je problem“, baš kao što ne razumije zašto je ona ploča s ustaškim znakovljem blizu konclogora Jasenovac ikakav problem. Oglasila se i ministrica kulture, potpuno zgranuta „nedopustivom zabranom“ i narušavanjem demokratskih sloboda hrvatskom državnom pjevaču, a riječ je o istoj osobi koja je na nedavno barbarsko vrijeđanje publike i pokušaje onemogućavanja predstave Olivera Frljića u Splitu kretenski izjavila kako svi oni koji provociraju Hrvate i katolike moraju računati s takvim reakcijama.

Ali ipak najluđom se, kao i uvijek, pokazala predsjednica države koja je oštro protestirala kod slovenskog predsjednika, kazavši kako se Thompsonov koncert ne smije zabranjivati zato jer „glazba spaja ljude“! Naravno, gospođu Kitarović nije teško razumijeti, njoj je, naime, upravo krvoložedna Thompsonova retorika ono što spaja sve hrvatske nacionaliste, fašiste, dakle prave Hrvate. Svi ostali, ili oni druge vjere i nacionalnosti, ionako se ne podrazumijevaju u njenoj viziji Hrvatske, oni su isključeni iz te državotvorne, glazbene priče koja „spaja ljude“, budući da se ovdje ljudima smatraju samo ideološki Hrvati. To jest oni koji bi da je logor Jasenovac bio tek ugodni, privremeni smještaj, povijesni nesporazum s 80 tisuća pobijenih koji se po rasi, naciji, vjeri ili uvjerenju nisu uklapali u ideologiju tadašnje fašističke države Hrvatske, a koju danas, pod državnim patronatom propagira upravo Marko Perković Thompson.

Za njegove stihove: „U Čapljini klaonica bila / puno Srba Neretva nosila / oj Neretvo teci niza stranu / nosi Srbe plavome Jadranu“, ili za onaj o „kući Maksovih mesara“, muzičku odu šefu Jasenovca, Maksu Luburiću, šefica države smatra dakle da spajaju ljude, misli to i vladajuća nacionalistička desnica, pa je zato jedan sitni, provincijski pjevač i mogao postati državni umjetnik. No s one strane granice nisu to tako razumijeli, te su mu koncerti zabranjivani u Austriji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, tamošnje vlasti njegove fašističke sklepotine nisu ocjenile kao „glazbu koja spaja ljude“, nego kao ono što one doista jesu – ekstremni nacionalizam koji razdvaja, vrijeđa, isključuje.

Ali fašizam je brz poput korova, pa će Thompson uskoro opet imati priliku „spajati ljude“ u Bosni, u Mostaru, na koncertu što ga tamošnji Hrvati organiziraju u čast grupe svojih oficira, osuđenih u Haagu na 111 godina zatvora zbog strašnih ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom. Zato je institucionalna obrana Thompsona isto što i zakonito slavljenje zločina, uz šuplje rasprave o slobodi izražavanja, kuražne usporedbe s tobože sličnim zabranama u Jugoslaviji i ostale tlapnje. Jer, Thompson se svojim stihovima ne protivi kakvom totalitarnom režimu, ne ruši nikakve tabue, niti se bori za slobodu riječi, nego posve obrnuto. On veliča krvave, diktatorske režime, muzički je egzekutor državne, nacionalističke politike i banalni propagator nacipornografije. I zato su rasprave o slovenskoj cenzuri tek cinično prenemaganje, a ogavni rezultat glazbe „koja spaja ljude“ jesu upravo one svastike što su ih na malom labradoru iscrtali mladi slušaći Thompsonovih pjesama.

Mladina

//////////////////////////////

Pjevaj Thompsone!

Pjevaj Thompsone!

  25.May 2017

Zato, kad na tom koncertu njihov „čarobnjak“ otpjeva „Lijepu našu“ u nazočnosti zagrljenih Čovića i Kordića zapitajte se zbog koga je i koji je to narod u Bosni i Hercegovini

26.05.2017.

BEOGRAD: POSLIJE RUŠENjA DžAMIJE U ZEMUNU, VJERNICI KLANjALI DžUMU ISPRED PORUŠENOG OBJEKTA U ZEMUNU

Beograd: Vjernici klanjali džumu ispred porušenog objekta u Zemun Polju

Maj 26. 2017.

Više stotina ljudi sa djecom danas je klanjalo džumu ispred porušenog objekta Islamske zajednice Srbije u Zemun polju u Beogradu, a molitvu je nadgledala policija.

Zemunski imam Emin Zejnulahu ispred objekta je govorio o nastupajućem mjesecu ramazanu i o rušenju objekta i kazao da ne želi da vjeruje da svi građani Srbije na taj način misle o džamiji.

“Obavestio sam muslimane da ćemo džumu klanjati napolju, jer nema mesta unutra. Sutra je ramazan, molim Alaha da nas očisti od greha i ružnog govora. Ja se nadam da će nam vlast izgraditi novu džamiju, pošto su nam ovu nelegalno srušili. Verujem da će tako biti. Ako tako ne bude, onda je to jedna loša poruka za nas muslimane koji smo manjina ovde u Beogradu”, rekao je efendija Zejnulahu.

On je rekao da će večeras na ulici klanjati i teravih-namaz, prenosi agencija Anadolija.

On je u razgovoru za Al Jazeeru rekao da rušenjem objekta IZ u zemun Polju  vlasti nisu ispoštovale dogovor da se sruši samo krov i dio jednog sprata, za koji je Islamska zajednica predala zahtjev za legalizaciju.

Istaknuo je da su s predstavnicima nadležnih organa, koji su u četvrtak izašli na teren zbog rušenja, postigli dogovor da se ne dira dio objekta koji je u procesu ozakonjenja.

Zejnulahu je istakao da je vjernicima onemogućen pristup objektu starog mesdžida, u kojem su dosad obavljali vjerske obrede, s obzirom na to da je dvorište puno ruševina nakon sinoćnje akcije građevinske inspekcije.

“Na ovaj način želimo poslati sliku svetu i pokušati uticati na vlasti da nam dodele dozvolu”, rekao je zemunski imam.

Također je rekao da će Islamska zajednica tražiti od vlasti da joj dodijele plac i izgrade džamiju kako bi se iskupile za rušenje mesdžida uoči ramazana, mjeseca posta, koji nastupa večeras.

Zejnulahua je sinoć privela policija kad je pokušao spriječiti akciju građevinske inspekcije. Za Al Jazeeru je izjavio da su mu prijetili da će ga oderati i da su ga odveli u stanicu u lisicama.

Isključena struja

Mještani Zemun Polja rekli su da je prije i tokom rušenja bila isključena struja i, kako tvrde, nisu imali pristup internetu i mobilnoj mreži.

Općina Zemun saopćila je da je bespravno započeti objekat Islamske zajednice u naselju Zemun Polje srušen jer je Islamska zajednica, kao investitor, bez dozvole gradila objekat u Kurirskoj ulici 41, oglušujući se o odluke građevinske inspekcije i krivične prijave.

“Radovi su nastavljani i nakon što je građevinska inspekcija Gradske opštine Zemun više puta zatvarala gradilište i podnela više krivičnih prijava”, navodi se u saopćenju, prenose agencije.

Nakon što je građevinska inspekcija na osnovu Zakona o planiranju i izgradnji i Zakona o opštem upravnom postupku donijela Rješenje o uklanjanju nelegalnog objekta i Zaključak o dozvoli izvršenja navedenog Rješenja i dostavila ih investitoru, koji je nastavio s izvođenjem bespravnih radova, izvršeno je rušenje bespravno započetog objekta, dodaje Opština.

(Kliker.info-Aljazeera)

///////////////////////

Ramazanska poruka reisa Kavazovića : Iskoristimo ramazan da ojačamo naš džemat i naše jedinstvo u dobru

Maj 26. 2017.


Sa zalaskom sunca i pojavom mjeseca hilala, mladog mjeseca, večeras za muslimane Bosne i Hercegovine i diljem svijeta, nastupa mjesec ramazan.Prvi teravih- namaz u svim džamijama bit će klanjan večeras, a prvi sehur i prvi dan posta ove 1438. Hidžretske, 2017. godine, je u subotu, 27. maja.

Povodom ramazana, ramazansku poruku danas je vjernicima uputio reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović koji je ukazao na važnost mjeseca posta, te da je u njemu prilika da se kao muslimani, ali i kao društvo prisjetimo na vrijednosti koje ramazan nosi, solidarnosti, darežljivosti i zajedništva.

–  Ovaj mjesec skrušenog ibadeta je svima nama podsjetnik da nas ljudima čini samo mala spremnost da se žrtvujemo za druge, naše bližnje, siromahe i komšije – kazao je Kavazović.

U vremenu potrošačkog mentaliteta koji vlada svijetom, dodao je, a koji nas tjera da sreću tražimo u onome što nemamo, i što nismo stekli, ramazan podstiče da sreću tražimo u zahvalnosti Bogu na onome što već imamo.

– Pozivam sebe i vas da prepoznamo Božije blagodati koje su nam date. Primijetimo blagodati vjere, porodice, zdravlja, mira, slobode, domovine. Nikada ih ne uzimajmo zdravo za gotovo – rekao je Kavazović te podsjetio  da nam u Kur'anu Allah dž.š. kazuje da će  svaku blagodat koju ljudi prepoznaju i na kojoj mu budu zahvalni uvećati.

Islamska zajednica u BiH je  ove godine u fokusu  vjerskog djelovanja stavila džemat, a Kavazović je naglasio da je džemat ono uže Milostivog oko kojeg se okupljamo u svakoj džamiji i mahali.

Kazao je da je zajednica jaka koliko su jake i naše veze, u svakom od džemata, a naša se snaga mjeri našim odnosima prema najslabijim među nama.

Istakao je da kako prepoznajemo blagodati Božije prema nama, prepoznajemo i one druge kojima su one uskraćene, i treba im biti na usluzi.

– Iskoristimo ramazan da ojačamo naš džemat i naše jedinstvo u dobru. Posebno moramo pokazati solidarnost prema najslabijim našim džematima u svakom gradu, a posebno onim povratničkim. Danas kada očekujemo prvi teravih-namaz,  molim Uzvišenog da blagodat ramazana i njegov blagoslov osjete svi ljudi posebno naša braća u domovini, Sandžaku, Srbiji i bošnjačkoj dijaspori. Ramazan šerif mubarek olsun – čestitka je reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazovića.

Ramazan ove godine ima 29 dana, a najduži dan posta ima 18 sati i devet minuta.

(Kliker.info-Fena)

///////////////////////////////////////
26.05.2017.

U ZEMUNU SRUŠENA DžAMIJA, BAŠ ZA PRVI DAN RAMAZANA: BEOGRADSKI MUFTIJA MUSTAFA JUSUFSPAHIĆ OČEKUJE OBJAŠNjENjE O RUŠENjU DžAMIJE U ZEMUNU

Jusufspahić: Očekujemo objašnjenje o rušenju džamije u Zemunu


Srušen nelegalni verski objekat Islamske zajednice

Beogradski muftija Mustafa Jusufspahić izjavio je danas da Islamska zajednica Srbije očekuje objašnjenje o rušenju njihovog verskog objekta u beogradskoj opštini Zemun, prenosi Beta.

"Očekujem da nas u ovim danima premijer Vlade Aleksandar Vučić primi na sastanak koji smo zatražili. Očekujemo da nam se objasni zašto se nad nama danas primenjuje nekakav ratni plan sa ogromnim brojem oklopnjača i čime smo mi to zaslužili", rekao je Jusufspahić u Bajrakli džamiji u Beogradu.

U Zemun Polju protekle noći srušena je nelegalno izgrađena džamija koju je podigla Islamska zajednica. Kako je prenela Televizija N1, akcija rušenja počela je između tri i četiri sata posle ponoći, kada su jake policijske snage i Žandarmerija blokirale naselje. Rušenje verskog objekta bilo je planirano za juče, ali se okupio veliki broj građana koji su to sprečili.

Jusufspahić je rekao da za 47 godina koliko živi u Beogradu, Islamska zajednica nije dobila nijednu dozvolu za izgradnju bilo kog prostora, pa čak ni molitvenog.

On je upitao hoće li mu neko objasniti zašto je to tako.

"Mi grešimo kada gradimo nelegalno, kao i 50 odsto celokupnog stanovništva u ovoj zemlji. To je urbanistički problem, ali ne bi smeo da bude politički problem. Ali to jeste politički problem", rekao je on i dodao da nije korektno da se opština Zemun tako ophodi prema muslimanima Beograda.

Upitao je i zašto u okolini tog verskog objekta nijedan drugi nema građevinsku dozvolu.

"Zar samo baš mi morali - objekat nema komercijalnu vrednost, ni trgovačku priču, već je versko obrazovnog karaktera i tu želimo da naš najsiromašniji sloj ljudi sačuvamo od ulice da ne postanu socijalni problem cele društvene zajednice", rekao je Jusufspahić.

On je upitao zašto grad Beograd uskraćuje slobodu veroispovesti ako to država garantuje.

"Zar mislite da ja treba da se klanjam na ulici da bi pokazao kako je ovaj grad kosmopolitski", rekao je on i pozvao vernike na smirenost "u ovim teškim danima", ali "svečarskim danima za muslimane".


/////////////////

U ZEMUNU SRUSEN OBJEKAT ISLAMSKE ZAJEDNICE BAS ZA PRVI DAN RAMAZANA

Srušen nelegalni verski objekat Islamske zajednice

Srušen nelegalni verski objekat Islamske zajednice - N1

//////////////////////////////////////

Sud rehabilitovao Nikolu Kalabića

Image result for Cetnicki vodja nikola kalabic fotos

Nikola Kalabić

Viši sud u Valjevu rehabilitovao je nekadašnjeg četničkog komandanta Nikolu Kalabića, potvrđeno je za Radio Slobodna Evropa u valjevskom pravosuđu.

Zahtev za rehabilitaciju podnela je Kalabićeva unuka Vesna Kalabić.

Sud je utvrdio da se sedam odluka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Drugom svetskom ratu, donetim od aprila do oktobra 1945, koje se odnose na Nikolu Kalabića, smatraju ništavnim.

Takođe, ništavnim se smatra i rešenje Sreskog suda u Mionici od 11. septembra 1946. godine. Kada je Sreski sud u Mionici, septembra 1946. godine proglasio Kalabića za narodnog neprijatelja, oduzeta mu je imovina. Njegova unuka zahtev za rehabilitaciju podnela je i zbog restitucije sa namerom da u posed vrati plac od 1,3 hektara na Divčibarama.

Viši tužilac u Valjevu najavio je žalbu Apelacionom sudu u Beogradu.


/////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 26. maj/svibanj 2017.

26.05.2017.

SELEKTOR NOGOMETNE REPREZENTACIJE BiH, MEHMED BAŽDAREVIĆ, ODABRAO ZMAJEVE ZA OKRŠAJ S GRČKOM

POVRATAK MEDUNJANINA I BEŠIĆA: Baždarević odabrao Zmajeve za okršaj s Grčkom

Selektor nogometne A reprezentacije BiH danas je na konferenciji za medije objavio spisak nogometaša pozvanih za utakmicu protiv Grčke, koju naš najjači državni tim igra 9. juna na Bilinom Polju u Zenici u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Na Baždarevićevom spisku se nalazi 28 igrača.



POVRATAK MEDUNJANINA I BEŠIĆA: Baždarević odabrao Zmajeve za okršaj s Grčkom


Meša je pozvao trojicu golmana, a to su Asim Begović (Chelsea), Ibrahim Šehić (Qarabag) i Kenan Pirić (Zrinjski).

Kada je riječ o defanzivcima, poziv su dobili Ermin Bičakčić (Hoffenheim), Ognjen Vranješ (AEK), Edin Cocalić (Mechelen), Toni Šunjić (Palermo), Ervin Zukanović (Atalanta), Dario Đumić (NEC Nijmegen), Samir Memišević (Groningen) i Daniel Pavlović (Sampdoria). Sead Kolašinac (Schalke) je suspendovan zbog kartona.

Vezni red je dobio izuzetno važno pojačanje povratkom oporavljenog Muhameda Bešića (Everton), poziv je ponovo dobio i Haris Medunjanin (Philadelphia Union), a tu su još Senad Lulić (Lazio), Miralem Pjanić (Juventus), Sanjin Prcić (Rennes), Mato Jajalo (Palermo), Gojko Cimirot (PAOK), Rade Krunić (Empoli), Edin Višća (Basaksehir), Avdija Vršajević (Osmanlispor), Danijel Milićević (Gent) te Miroslav Stevanović (Željezničar),

Meša je odabrao pet napadača, a to su Vedad Ibišević (Hertha), Rijad Bajić (Konyaspor), Armin Hodžić (Dinamo Zagreb), Kenan Kodro (Osasuna) i Edin Džeko (Roma).

Na rezervnom spisku su trojica veznjaka, Tomislav Tomić (Zrinjski), Haris Duljević (Sarajevo) i Dino Beširević (Radnik Bijeljina).


BiH dočekuje Grčku na stadionu Bilino Polje u Zenici 9. juna.

Tabela:

1. Belgija 13
2. Grčka 11
3. BiH 10
4. Kipar 4
5. Estonija 4
6. Gibraltar

///////////////////////////
////////////////////////////////////////////////////


AUSTRIJSKI AMBASADOR O KONCERTU THOMPSONA U MOSTARU: "Bez presedana osuditi političku podršku ratnim zločincima"!

Posebne dobrodošlice, odavanje počasti i slavljenje osuđenim ratnim zločincima, sa bilo koje strane, potrebno je osuditi, jer takve aktivnosti same po sebi mogu predstavljati nezakonite postupke, poručio je austrijski ambasador u BiH Martin Pammer, povodom najavljenog skupa podrške prvostepeno presuđenim ratnim zločincima u Mostaru.

AUSTRIJSKI AMBASADOR O KONCERTU THOMPSONA U MOSTARU: 'Bez presedana osuditi političku podršku ratnim zločincima'! - 3


AUSTRIJSKI AMBASADOR O KONCERTU THOMPSONA U MOSTARU: 'Bez presedana osuditi političku podršku ratnim zločincima'! - 3

"Jasno i bez presedana takođe treba osuditi i politički angažman pojedinaca na podršci ili saglasnosti sa takvom ideologijom koja u pozadini ima ratni zločin, terorizam i religijski fanatizam, bez obzira na kojoj strani", poručio je ambasador Pammer u izjavi za Vijesti.ba.

On je napomenuo da su takve aktivnosti u suprotnosti sa temeljnim vrijednostima, vladavinom prava i demokratskog suživota.

"U mnogim evropskim zemljama ove pravne norme se strogo poštuju. Za multikulturalnu državu sa postratnom prošlošću, ovakvo ponašanje je potrebno za bilo kakvu perspektivnu budućnost", naveo je ambasador Pammer.

Pored austrijskog ambasadora, koncert u čast osuđenim ratnim zločincima od međunarodnih predstavnika do sada već osudili Ambasada SAD-a, delegacija EU te OHR. 

////////////////////////

VLADA JAPANA DONIRALA 230.000 KM ZA OBNOVU DVIJE ŠKOLE: Od 1996. za više od 80 osnovnih škola širom BiH Japanci osigurali 50 miliona KM

VLADA JAPANA DONIRALA 230.000 KM ZA OBNOVU DVIJE ŠKOLE: Od 1996. za više od 80 osnovnih škola širom BiH Japanci osigurali 50 miliona KM

26.05.2017.

TUŽNA GODIŠNjICA U TUZLI : PREŽIVIO SREBRENICU, ALI NIJE TUZLANSKU KAPIJU

Tužna godišnjica u Tuzli : Preživio Srebrenicu, ali nije tuzlansku Kapiju

Maj 25. 2017.


Tužna godišnjica u Tuzli. Na današnji dan 1995. godine ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske usmrtila je u Tuzli 71 osobu, najviše mladih, dok je preko 200 ljudi ranjeno. Ovaj zločin nad civilnim stanovništvom ostat će upamćen kao “Zločin na Kapiji”. Tuzlaci su danas ubijenim sugrađanima odali poštu i položili vijence.

Jednog sina Nure Alispahić iz Srebrenice ubili su Škropioni, drugi je uspio pobjeći u Tuzlu. Ali Admir Alispahić nije uspio preživjeti Kapiju. Nura je bila u Srebrenici i nakon mjesec saznala da je poginuo.

“Kad mi je poslao pismo njegov drug i rekao. Samo je rekao: Da je moja majka, ona bi mene spasila. Bio je jož živ tada. I umro je. Svako je svoje spašavo. On da je spašen, da je doša nama, možda bi ostao živ”, kaže Nura Alispahić.

Bivši general Republike Srpske Novak Đukić kao komadanat Taktičke grupe „Ozren“ osuđen je na 20 godina zatvora jer je naredio granatiranje Tuzle. Pobjegao je u Srbiju i nije odslužio kaznu. Njegova odbrana tražila je od Suda BiH ponovno suđenje koje je odbijeno. Roditelje ne pronalaze utjehu godinama. Sjećanja su jedino što imaju.

“Mislim ne možemo to nikako da podnesemo. Vjerovali smo u sudstvo. Više ne vjerujem ni u šta. Barem ja ne vjerujem”, poručuje Esma Slijepčević, roditelj.

“Moj sin Elvis bio je reprezentativac. Trebao je u junu te 1995.godine ići na Evropsko prvenstvo u stonom tenisu. Ali ubijen je 25. maja”, sjeća se Šemsudin Alagić, roditelj.

Hoće li pravda ikada biti zadovoljena? Hoće li je roditelji doživjeti?

“Među ovom grupom roditelja, čija su djeca ubijena na Kapiji, već je 30 posto koji su već umrli. I to ranom smrću. Veliki bol. Pitanje je za nas ostale koliko ćemo još uspjeti izdržati tu nepravdu, tu bol”, otkriva Hilmo Bučuk, roditelj.

“Nikada neće biti, niti je bila. Nikad. Ja sam oboljela za svojom djecom. Nikada niko nije došao da vidi kako sam i šta radim. Sama sam”, dodaje Nura Alispahić.

(Kliker.info-N1)








25.05.2017.

BALKAN: TEHNIČKI BLIŽE, SUŠTINSKI SVE DALjE OD EU

Balkan: Tehnički bliže, suštinski sve dalje od EU


Balkan: Tehnički bliže – suštinski sve dalje od EU

Balkan: Tehnički bliže – suštinski sve dalje od EU

/////////////////////////////

Da li će zemlje Zapadnog Balkana uspeti u reformama kao uslovu za članstvo u EU – ili će pre toga sve izraženiji autoritarizam, korupcija i međunacionalne surevnjivosti ukinuti svaku nadu o njihovom izlasku iz civilizacijskog zapećka? To je danas ključno pitanje i od odgovora na njega zavisiće budućnost ove regije.

U ovom trenutku, zamor od proširenja kao i raznih kriza u EU, ali i zamor od reformi, kao i strpljenja i čekanja na Balkanu – slika su stanja evropskih integracija ove regije.

Suočena sa višestrukom krizom - ali i iskustvom preranog ulaska Rumunije i Bugarske, kao i podeljenog Kipra – EU je sada kudikamo manje entuzijastična da primi zemlje Zapadnog Balkana koje se suočavaju sa mnoštvom problema: kako u izgradnji demokratskog društva i održivog ekonomskog sistema tako i u poboljšanju međusobnih odnosa nakon ratova 1990-ih.

Kako je ocenjeno nakon nedavne posete šefice evropske diplomatije Federike Mogerini Zapadnom Balkanu, situacija se opasno zaoštrava zbog čega su u Briselu pozvali političare u regiji da prestanu da šalju zapaljive poruke koje ugrožavaju stabilnost i saradnju. Iako su se na radnoj večeri u sredu u sedištu EU balkanski premijeri obećali da će voditi konstruktivnu politiku, ostaju strukturalni problemi koji prvom sledećom prilikom lako mogu da dovedu do novih tenzija.

EU je doduše uspela da, uz pomoć SAD, privoli političare u Makedoniji da prevaziđu višemesečnu parlamentarnu krizu tako što je predsednik Đorđe Ivanov napokon poverio mandat Zoranu Zaevu za formiranje vlade. Međutim, to ne znači da su otklonjeni uzroci teškoća u ovoj dubokoj podeljenoj zemlji po raznim šavovima.

Nakon višemesečne krize Ivanov (D) predaje mandat u ruke Zaevu (L)
Nakon višemesečne krize Ivanov (D) predaje mandat u ruke Zaevu (L)

Takođe, odnosi Beograda i Prištine su sve zaoštreniji, a njihov dijalog je zamrznut uprkos nastojanjima Brisela, kao posrednika, da prevaziđe ovu blokadu što bi omogućilo opipljivju primenu sporazuma dve strane potpisanog pre četiri godine. U međuvremenu, strasti u regiji su ustalasale izjave Edija Rame i Hašima Tačija da će se Albanija i Kosovo ujediniti ako ne bude opipljivijeg napretka u njihovim evropskim integracijama. U BiH se nastavlja višegodišnja politička blokada. Sva pitanja su otvorena i skoro da nema jednog pozitivnog primera saradnje u regiji.

EU - kojoj su SAD nakon ratova 1990-ih prepustili da se bavi Balkanom kao „svojim dvorištem“ - nije u stanju da izađe na kraj sa ovom veoma eksplozivnom regijom. Principi EU kao prve postmodernističke zajednice u svetu – očito se pokazuju jalovim u suočavanju sa još uvek predmodernim balkanskim društvima. U takvim okolnostima, širi se prostor za delovanje aktera koji se oslanjaju isključivo na realpolitiku, pre svega za Rusiju koja koristi Balkan, kako naglašava Ivan Krastev, kao „Ahilovu petu“ briselske diplomatije.

U međuvremenu, Brexit je dodatno udaljio Balkan od EU, mada je bilo procena da bi Brisel mogao da reaguje ubrzanijim prijemom država iz ove regije kako bi umanjio štetu nakon izlaska Britanije, odnosno naglasio vitalnost evropskog projekta. No, to se pokazalo kao nerelean scenario. U predstojećim, veoma neizvesnim i mukotrpnim pregovorima Brisela i Londona, EU treba da redefiniše sebe pre nego što se odluči na prihvatanje novih članica.

Članstvo u EU jedan je od retkih ciljeva oko kojih se slažu balkanske države. Međutim, ogromna manjina u svakoj od njih teži tome zbog istinskih evropskih vrednosti, a većina samo zbog benefita koje pruža članstvo u ovom bogatom klubu. To se doživljava kao neka vrsta panaceje, odnosno „čarobnog štapića“, koja će rešiti sve probleme još uvek zaostalog Balkana. Međutim, kada je izbila ekonomska kriza 2008, koja je prilično pogodila evropski blok, pre svega Grčku, mnogi su u regiji razočarano shvatili da, bez obzira na razne pogodnosti ulaska u ovaj klub, ne mogu računati na „med i mleko“ koji će preko noći poteći i u njihovim državama. Pre toga su očekivali da će, nakon raspada Jugoslavije i komunizma, u svojim novim nacionalnim državama uživati prosperitet i slobode.

Kako ističe istoričarka Dubravka Stojanović, kada su ostvarili taj, nacionalni cilj, „nisu se sami sebi dopali. Nisu uspeli da izgrade institucije, socijalno blagostanje. I tada je nastao problem. Za svoj neuspeh više nisu mogli da krive ni Jugoslaviju ni komunizam. Morali su da se suoče s tim kakvi su kad su ‘svoji’. Hitno je morao da se nađe krivac. Neumitno, to mesto je zauzela Evropa. Razočarani su Evropom, jer su razočarani sobom, jer kad kažu - Evropa - sebe vide kao zapušteno zadnje dvorište iza zgrade s raskošnom fasadom.”

Zbog svega toga raste evroskepticizam u regiji u kojoj su i dalje duboko ukorenjeni nacionalizam i razne druge antiliberalne ideologije. Tu odbojnost pojačava i odugovlačenje Brisela da primi nove članice kao i novi uslovi koje postavlja. Kako je lakonski rekao Aleksandar Vulin, ministar u Vladi Srbije za rad, među građanima postoji i zamor od same EU.

Na Zapadnom Balkanu se često navodi da Brisel ima duple standarde, te da su nepravedno pooštreni kriterijumi za zemlje regije. Međutim, ispušta se iz vida da su kriterijumi sve rigorozniji kako jačaju integracije evropskih institucija. Tako je u vreme prvog proširenja 1973. kada se prvobitnoj „šestorki“ priključila Velika Britanija, ključno pitanje bilo uspostavljanje zajedničke trgovinske politike. Sledeće proširenje na južni deo kontinenta 1980-ih (Grčka, a potom Španija i Portugalija) pratilo je usvajanje raznih mera u cilju jačanja kohezije tadašnje Evropske ekonomske zajednice.

Ulasku neutralnih zemalja Austrije, Finske i Švedske 1995. prethodilo je uspostavljanje zajedničke spoljne i bezbednosne politike. Naposletku, pre takozvanog „velikog praska“, odnosno prijema 10 novih članica uglavnom bivših komunističkih država - plus Kipra i Malte – uvedeni su jedinstveno tržište i evro. Sada, kada zemlje Zapadnog Balkana pregovaraju o članstvu, u EU se razmatra, doduše bez rezultata, i uvođenje fiskalne unije, pa čak i formiranje zajedničke armije.

Grafit protiv EU u Beogradu
Grafit protiv EU u Beogradu

Neevropsko ponašanje na putu ka EU

U svakom slučaju, balkanski lideri uglavnom doživljavaju put ka EU kao priliku da dobiju dodatne investicije, odnosno iz ekonomskih razloga, a manje su spremni da prihvate njenu transformativnu moć koja bi vodila istinskoj demokratizaciji, jačanju vladavine prava i time sprečavanju korupcije.

Uviđajući da je članstvo u Uniji na „dugom štapu“, političari u regiji su sve skloniji autoritarnom ponašanju, pritiscima na medije i korupciji. Paradoksalno, iako se u tehničkom smislu zemlje približavaju EU – suštinski se udaljavaju u smislu neevropskog ponašanja, pomenutog jačanja autorizatizma kao i nacionalističke politike u odnosima prema susedima.

Kako je istakao bivši nemački ambasador u Beogradu Hajnc Vilhem, priča o zamoru od proširenja u EU služi domaćim političarima kao izgovor za neobavljeni posao.

Evropa je sve manje „normativni uzor“, odnosno njene vrednosti, jer se balkanski lideri osećaju osokoljenima i zbog antievropskih trendova u samoj Uniji: jačanje autoritarizma u Mađarskoj i Poljskoj, zatim ekstremne desnice čak među starim članicama kao što su Francuska i Holandija. Stoga se domaći političari osećaju sve ohrabrenijima da povodom izveštaja raznih zapadnih institucija o stanju demokratije na Balkanu, odgovore: „Pogledajte prvo u vaše dvorište“.

Zbog toga slabi i „normativna hegemonija“ EU, tačnije neupitna valjanost vrednosnog sistema na kojem počiva, pa samim tim slabi njena moć i mehanizmi uticaja na balkanske države, iako se one kreću ka ovom bloku, što je još jedan paradoks.

Politika suprotna principima EU: Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Aleksandar Vučić
Politika suprotna principima EU: Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Aleksandar Vučić

U međuvremenu, pod firmom multilateralne saradnje, sve više se okreću ka drugim akterima. Tako Srbija nastoji da „sedi na dve stolice“, balansirajući između Brisela i Moskve, a igra i na kartu kineskog „puta svile“.

Lider SDA Bakir Izetbegović zdušno podržava politiku turskog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana, jedne od perjanica autoritarnog trenda u svetu.

Višedecenijski zamor od proširenja

Bez obzira na ove rizike, fokus u EU je na stabilizaciji i jačanju Unije, tačnije na dubljoj integraciji, a ne proširenju, što je stalna „klackalica“ u gotovo svim razgovorima o njenoj budućnosti. U tom smislu se očekuje odlučniji angažman novog francuskog predsednika Emanuela Makrona koji bi sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel, ako pobedi na izborima na jesen, kao dvojac prodrmali letargičnu Uniju.

To ne znači obustavljenje pregovora sa zemljama aspirantima, ali će se odugovlačiti sa zatvaranjem poglavlja. Na tom tragu je i nedavna izjava Federike Mogerini da Unija neće ostati na 27 članica, ali da je put za Srbiju i druge zemlje Balkana i dalje dug i naporan i ne uvek pravolinijski.

Sama tema proširenja EU dugo nije bila aktuelna među članicama. Označile su je kao zajednički cilj tek 1993. Nije vladao preterani entuzijazam ni za prijem osam postkomunističkih zemalja 2004. iako je time, kako su zvaničnici često naglašavali, okončana vekovna podela starog kontinenta. Taj sentiment je pojačan nakon ulaska Rumunije i Bugarske, kojima je uveden višegodišnji nadzor jer nisu sprovele neophodne reforme. Problem je i prijem podeljenog Kipra, ali je to cena koju je Unija morala da plati za pristanak Grčke na ulazak zemalja iz Centralne i Istočne Evrope.

Entuzijazam, kako za širenje tako i jačanje evropskog bloka, uvek je pratio i skepticizam. Tako su Danci 1992. glasali protiv Ugovora iz Mastrihta, da bi ga nakon godinu dana podržali. Danci i Šveđani su glasali protiv evra, dok su Francuzi i Holanđani odbacili 2005. evropski ustav.

U tom kontekstu treba posmatrati i velika očekivanja na Zapadnom Balkanu od samita EU u Solunu 2003. Tada je dato obećanje da će sve zemlje regije postati članice.

Grčki premijer Jorgos Papandreu je čak predlagao da balkanske zemlje uđu u EU 2014. na stotu godišnjicu izbijanja Prvog svetskog rata, čiji je okidač bio Sarajevski atentat, kako bi se simbolički označio kraj podelama, sukobima i ujedinio stari kontinent. Međutim, kako je nedavno izjavio bivši međunarodni izaslanik za Balkan Karl Bilt, “kao što je to obećanje bilo važno dati, biće ga jednako teško ispuniti. Kada su trenutni problemi Balkana potisnuti, lideri EU su pretpostavili da su osigurali mir u regionu. Od tada je njihov pristup Balkanu u suštini značio održavanje postojećeg stanja”.

Taj status kvo je potvrdio i Žan Klod Junker kada je povodom izbora za predsednika Evropske komisije 2014. kazao da u njegovom petogodišnjem mandatu neće biti prijema novih članica. Iako tehnički ispravna, ta izjava je bila politički katastrofalna, jer je obeshrabrila reformske snage i ohrabrila nacionalističke, smatra Bilt.

Put ka EU bez članstva

U međuvremenu, u obnovljenom konsenzusu unutar EU o proširenju nije došlo do promene pravila igre, već se ona striktnije primenjuju. “Naučili smo lekciju” nakon iskustva sa Rumunijom i Bugarskom, rekao je pre pet godina autoru ovog teksta tadašnji evropski komesar za proširenje Štefan File.

To znači da nije dovoljno samo formalno ispunjavanje uslova, odnosno usvajanje određenih zakona i drugih akata, već i praćenje njihove primene. Hrvatska je prva prošla kroz proceduru otvaranja i zatvaranja poglavlja kako bi se osigurala njihova primena.

“Ranije smo tokom otvaranja pregovora imali listu zahteva koje smo samo štrikirali kada bismo završili posao. Sada će to biti drugačiji proces”, kazao je File.

Zbog toga se pregovaračka poglavlja 23. i 24, koja se odnose na osnovna ljudska prava i pravosuđe, prva otvaraju i poslednja zatvaraju. To podrazumeva da nema “prečica” na evropskom putu.

Međutim, kako upozorava bivši zvaničnik Evropske komisije Aksel Sotiris Valden (Axel Wallden), u ova dva i sličnim poglavljima ne postoje precizni kriterijumi (“Community asquis”), što otvara prostor da članice EU na prilično arbitraran način definišu standarde koje ni same često ne primenjuju.

Ovaj novi pristup naglašava veću važnost puta ka EU nego samog članstva.

“Favorizovan je zbog preovlađujućeg optimizma u efektivnost i ‘tranformativnu moć’ politike proširenja. Više godina se verovalo da EU može dobiti i jare i pare: politika proširenja bi ostala na snazi iako bi perspektiva članstva ostala zamagljena. Njena retorika bila bi dovoljna da se ostvari cilj. Međutim, u stvarnosti se to pokazalo potpuno suprotnim”, naglašava Valden.

Demokratske vrednosti u drugom planu (na fotografiji Žan Klod Junker, ilustracija)
Demokratske vrednosti u drugom planu (na fotografiji Žan Klod Junker, ilustracija)

Takav pristup najbolje odslikava sintagma “dobro upravljanje” (good governance), na kojem EU insistira, čime se u drugi plan stavljaju demokratske vrednosti.

Evropski zvaničnici često naglašavaju balkanskim političarima da je “lopta u vašem dvorištu” u smislu nužnosti ispunjavanja kriterijuma. No, čitav proces je vremenski neodređen sa mnoštvom međupoteza koje zemlje aspiranti moraju da povuku.

Na Zapadnom Balkanu je sa velikim očekivanjem dočekan “Berlinski proces” kao znak oživljavanja njegovog evropskog puta. Međutim, Valden smatra da je reč o manje više PR promociji, pre svega Berlina, podstaknutoj zbog aneksije Krima i migrantske krize.

U tom kontekstu, zabrinjavajuće je po evropsku perspektivu Balkana da Evropski Savet tokom debate u decembru po prvi put u zaključcima nije pomenuo pitanje proširenja. Doduše, razlog je insistiranje Austrije na suspendovanju pregovora sa Turskom.

Međutim, to je pojačalo strahovanja da je politika proširenja u suštini “klinički mrtva” uprkos drugačijim tvrdnjama evropskih zvaničnika i velikoj birokratskoj mašineriji u Briselu i članicama koje se na tehničkom nivou i dalje bave ovim pitanjem.

Ta politika, ili bolje retorika, po mišljenju Valdena, “veštački se održava u životu kao spoljnopolitički instrument, pre svega u kontekstu rivalstva sa Rusijom, kao i da bi se sačuvala stabilnost na Balkanu. Međutim, bez jasne perspektive članstva, ovo oružje je neefikasno i ‘meka moć’ EU gubi kredibilitet. Njena spoljna politika se ubrzano vraća na tradicionalnu ‘realpolitiku’ ključnih zemalja članica pa u tom sklopu, politika proširenja koja se bazira na vrednostima i pravilima nema mesta”.

To se može videti i u naglasku EU na stabilnosti Balkana zbog čega je sklona da “zažmuri” na autoritarno ponašanje domaćih političara, kao što je srpski premijer Aleksandar Vučić, nadajući se da će tako uspeti da normalizuje odnose Beograda i Prištine. Međutim, takvi aranžmani su krhki i nepouzdani što potvrđuju česte tenzije u njihovim odnosima.

Dakle, zamor od proširenja i zamor od čekanja su, kako ističe Dubravka Stojanović, delovi istog problema koji Balkan i Evropa ne uspevaju da vide sve dok se gledaju kao “drugost”. U pojedinim krugovima EU Balkan se i dalje doživljava kao “bauk koji kruži Zapadom”, kako je istakla Marija Todorova u knjizi “Imaginarni Balkan”. S druge strane, antievropske snage u regiji doživljavaju nastojanja Brisela kao neokolonijalizam.

Međutim, da bi Balkan postao i suštinski deo Evrope, a ne samo geografski, jedini način je put i članstvo u EU. Istovremeno, EU će ostati nedovršena i izložena rizicima sve dok Balkan ostane izvan njenog okrilja. To je zajednički cilj na kome obe strane treba ubrzano i temeljito da rade. Ukoliko taj proces potraje unedogled, razne opcije su u igri, uključujući i najnepoželjnije.

/////////////////


////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 25. maj/svibanj 2017.

25.05.2017.

KONCERT DEKLARIRANOG FAŠISTE I SKUP PODRŠKE OSNIVAČIMA LOGORA VRIJEĐAJU SVE POŠTENE GRAĐANE!

Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca : Koncert deklariranog fašiste i skup podrške osnivačima logora vrijeđaju sve poštene građane!

Maj 25. 2017.


Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson fotos

////////////////////////////////////

Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca  Podružnica  Mostar povodom najave održavanja skupa pod nazivom „Podrška Haškim uznicima“ u organizaciji udruženja“Hrvatsko srce nade“ zakazanog za 8. juna u Mostaru na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom i pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora, traži i zahtjeva od vlasti Grada Mostara da ne dozvoli održavanje toga skupa na stadionu u vlasništvu grada.

Održavanje takvog skupa podrške presuđenim ratnim zločincima i organizatorima i osnivačima Heliodroma,Dretalja i drugih logora u kojima su mučeni i ubijani pripadnici bošnjačkog i srpskog naroda, uz koncert Marka Perkoviča Tompsona deklariranog fašiste vrijeđa sve poštene građane i antifašiste ne samo ovoga grada već i šire i produbljuje podjele u našeme gradu.

Grad Mostar kao vlasnik stadiona pod Bijelim Brijegom ne smije dozvoliti održavanje takvog skupa na ovom mjestu. Održavanje takvog skupa bilo bi za  građane ovoga grada nastavak događaja od 9. maja 1993 g. kada je od strane tih kojima je posvećen predmetni skup, taj stadion služio kao sabirno mjesto za ubijanje, mučenje i odvođenje Bošnjaka na Heliodrom i u Dretelj.

U slučaju da Gradske vlasti ne zabrane održavanje ovoga skupa tražimo od „nositelja evropskih vrijednosti“ člana predsjedništva BiH i predsjednika HNS-a , da u skladu sa tekovinama antifašizma na kojima su utemeljene te evropske vrijednosti spriječi održavanje tog skupa, navodi se u saopštenju za javnost VKBI   Mostara.

(Kliker.info)


///////////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson fotos

//////////////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson fotos

/////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson fotos

//////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

//////////////////////////////////


Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

//////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

//////////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

/////////////////////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

//////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

//////////////////////////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

///////////////////////////

Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i tomson

////////////////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

//////////////////////////////

Image result for dragan covic i milorad dodik karikature

/////////////////////////////////////


Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

////////////////////////////


Image result for draza mihailovic i cetnici
//////////////////////////////

Image result for draza mihailovic i cetnici

///////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

//////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

/////////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

//////////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos
/////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

////////////////////////////////////
Image result for tudjman i pavelic fotos

//////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

////////////////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos
//////////////////////

Image result for tudjman i pavelic fotos

/////////////////////////////////////////////
Image result for tudjman i pavelic fotos

///////////////////////////////////////


/////////////////////////////////////

ORGANIZATORI THOMPSONOVOG KONCERTA U MOSTARU PORUČILI: Hvala svima koji nas napadaju, nismo moglo ni poželjeti bolju reklamu !



Read on the original site

///////////////////////////////////

/////////////////////////

RAMLJAK U SARAJEVU OBJAVIO: 'Mercator' preuzima 'Konzum' I 'Velpro' u BiH!

RAMLJAK U SARAJEVU OBJAVIO: 'Mercator' preuzima 'Konzum' I ...

24.05.2017.

SAD DEPORTUJE SRĐANA BILIĆA ZBOG SREBRENICE, SRBIJA I BiH NEMAJU INFORMACIJE O OSUMNjIČENOM

SAD deportuju Bilića zbog Srebrenice, Srbija i BiH nemaju informacije o osumnjičenom


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995


Image result for genocid u srebrenici 1995

Na zvaničnom sajtu američke Imigracione i carinske službe objavljeno je da je Bilić osumnjičen za genocid u Srebrenici 1995. godine i da se mora suočiti sa pravdom

O Srđanu Biliću, za kojeg imigracijski ured SAD navodi da postoje sumnje da je učestvovao u genocidu u Srebrenici, ni Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, ni Ministarstvo pravde Srbije, niti Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nemaju nikakve informacije, potvrđeno je za Radiju Slobodna Evropa (RSE) iz ovih institucija.

Američka Imigraciona i carinska služba (ICE) dovezla je Srđana Bilića avionom iz Majamija u Beograd gde su ga agenti te službe predali srpskim vlastima, u utorak, 23 maja. Na zvaničnom sajtu ICE objavljeno je da je 44-godišnji Bilić osumnjičen za genocid u Srebrenici 1995. godine i da se mora suočiti sa pravdom. ICE navodi da je on bio pripadnik bratunačke brigade Vojske Republike Srpske umešane u srebrenički genocid, kada je pogubljeno više od 8.000 muškaraca i dečaka, a 30.000 žena i dece prognano iz tog područja.

Мinistarstvo pravde Srbije na upit RSE odgovorilo je da nema informaciju od nadležnih državnih organa o tome da je za Bilićem raspisana poternica.

Ministarstvo dalje navodi da zbog toga nema ni osnova da se, ukoliko postoji krivični postupak i ukoliko se Bilić nalazi van teritorije Srbije, pošalje zahtev za izručenje određenoj državi, sve dok se nadležni organi, a to su sud i tužilaštvo, ne obrate Ministarstvu pravde tim povodom. Takođe nam je iz ovog ministarstva sugerisano da se za informaciju o tome da li je Bilić nakon deportacije sproveden u pritvor, obratimo Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Do ovog trenutka, RSE nije dobio potvrdu od MUP-a o eventualnom Bilićevom pritvaranju.

RSE takođe saznaje da u Tužilaštvu Srbije za ratne zločine nemaju na spisku Srđana Bilića, odnosno, da se to ime ne nalazi u predmetima koji se vode povodom zločina počinjenih u Srebrenici.

Ni Haški tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije ni Fond za humanitarno nemaju saznanja o Biliću, kaže za RSE istraživač Fonda Nemanja Stjepanović.

Ako govorimo samo o Srebrenici, među ubicama 8.000 ljudi nije moglo biti tek deset, dvadeset ili pedeset počinilaca: Nemanja Stjepanović
Ako govorimo samo o Srebrenici, među ubicama 8.000 ljudi nije moglo biti tek deset, dvadeset ili pedeset počinilaca: Nemanja Stjepanović


„U Fondu za humanitarno pravo nismo našli ništa u bazi podataka o Srđanu Biliću, a ni Haški tribunal takođe u svim svojim spisima, uključujući i transkripte presuda i dokazne predmete, zasigurno nema to ime, tako da u ovom trenutku o njegovom eventualnom učešću u srebreničkom genocidu nemamo ništa i ne možemo ništa da kažemo. Međutim, to ne znači da neko pod tim imenom zaista i nije učestvovao u zločinima u Srebrenici ili drugde. Naprosto, ako govorimo samo o Srebrenici, među ubicama 8.000 ljudi nije moglo biti tek deset, dvadeset ili pedeset počinilaca – radi se o mnogo većem broju ljudi od onog koji je do sada optužen ili osuđen. U tom pogledu, dakle – ne znamo da on jeste učestvovao, ali to ne znači da nije“, kaže Stjepanović.

S obzirom da je državljanin Srbije izručen toj zemlji, kako veruje Sinan Alić, predsednik fondacije „Istina pravda pomirenje“, pre se radi o deportaciji zbog lažnih podataka, nego o ekstradicijskom postupku, i to ovako objašnjava:

„Klasična ekstradicija, kad neko nekoga traži sasvim je drugačija procedura. Onda postoji ekstradicijski pritvor. Zemlja koja nekoga traži onda mora ubijediti zemlju u kojoj je neko ekstradicijski pritvoren da je on počinio neki zločin i otvara se taj proces ekstradicije. Vidjeli smo sa slučajem Ramuša Haradinaja, to je trajalo nekoliko mjeseci. Srbija je u nekoliko navrata morala da ubjeđuje francuske vlasti da ona ima dovoljno dokaza da joj ga isporuči. Naravno, oni ga nisu isporučili.

U vezi sa Srđanom Bilićem, moguć je scenario da je on zaista bio pripadnik Vojske Republike Srpske, ali da je kada je ulazio u Ameriku prijavio neke podatke za koje su oni znali da postoje, ali ih je on lažno prikazao. Onda ga oni, automatski, da tako kažem, pakuju za drugi let i vraćaju tamo odakle je došao.“

Trebao je biti izručen BiH: Munira Subašić
Trebao je biti izručen BiH: Munira Subašić

Za Srđana Bilića nisu čuli ni u udruženju "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa". Njihova predsednica Munira Subašić kaže da je u slučaju da se zaista radi o nekome ko je počinio genocid, trebalo voditi računa o mestu na kojem je počinjen zločin, te ga tamo i izručiti.

„Zašto u Srbiju, a ne tamo gdje su počinili zločin? Svaki zločinac koji je počinio zločin mora ići tamo gdje ga je i počinio. Svaki zločinac bi trebao imati ime i prezime, baš kao što i naša djeca imaju svoje ime i prezime kao žrtve. Šta nam znači izručenje? Znači da zločinac ipak nema mira, gdje god otišao, gdje god se sakrio.“

RSE je potvrđeno u Američkoj imigracionoj i carinskoj službi, u Majamiju, da su nadležne SAD službe predale Srđana Bilića nadležnima u Srbiji. Drugi detalji nisu izneti.

Američki zvaničnici nisu obelodanili gde je Bilić živeo niti koliko je dugo bio u SAD.

///////////////////////

Nakon funkcije predsednika države, Nikolić (na fotografiji) ide na čelo novoosnovanog tela za saradnju sa Rusijom i Kinom

Novi posao za Tomislava Nikolića - Radio Slobodna Evropa

/////////////////////////

Karikature Predraga Koraksića Coraxa - Radio Slobodna Evropa

24.05.2017.

OHR O KONCERTU U MOSTARU: POKAŽITE ISTINSKU OPREDIJELjENOST ZA EVROPSKE VRIJEDNOSTI

OHR o koncertu u Mostaru: Pokažite istinsku opredijeljenost za evropske vrijednosti

Maj 23. 2017.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos

Image result for kolinda grabar-kitarović photos



Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar sa thomsonom fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar sa thomsonom fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar sa thomsonom fotos

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.
//////////////////////////////////////////

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.
Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

//////////////////////////////

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.

///////////////////////////////////////

Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


Image result for kolinda grabar-kitarović photos i andrej plenkovic sa Marko Perković Thompson.


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!????????????????????



Kancelarija visokog predstavnika (OHR), povodom najavljenog skupa podrške haškim osuđenicima u Mostaru, pozvala je sve institucije u BiH da djeluju u pravcu pomirenja, te da pokažu istinsku opredijeljenost ka evropskim vrijednostima.

“Sve institucije u BiH, uključujući političke, vjerske i institucije građanskog društva, trebaju djelovati u pravcu pomirenja i pokazivati istinsku opredijeljenost ka evropskim vrijednostima, komentar je OHR-a. Kako je iz OHR-a rečeno mnogo puta, niko ne bi trebao činiti bilo šta, u Mostaru ili bilo gdje drugdje, što će imati za posljedicu produbljivanje podjela ili dizanje tenzija”, rečeno je iz OHR-a za TV1.

Skup podrške hrvatskim haškim optuženicima, visokim zvaničnicima paradržavne tvorevine Herceg Bosne, organizuje 8. juna Udruženje “Hrvatsko srce nade” iz Mostara na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom, a pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora (HNS).

Najavljeno je da će tom prilikom biti održan koncert, na kojem će, između ostalih, nastupiti i Marko Perković Thompson.

Podsjećamo, u Haškom tribunalnu su 2013. godine šestorica visokih zvaničnika takozvane Herceg-Bosne: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, prvostepeno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog udruženog zločinačkog poduhvata i zločina nad bošnjačkim stanovništvom u periodu od 1992. do 1994. godine.

(Kliker.info-Vijesti)

////////////////////////

/////////////////////

Vrhovni sud Španije potvrdio: Lionelu Messiju određena zatvorska kazna

Maj 24. 2017.


Superzvijezda Barcelone i jedan od ponajboljih nogometaša današnjice Lionel Messi i njegov otac Jorge izgubili su žalbenu parnicu pred Vrhovnim sudom Španije, te mu je ipak određena zatvorska kazna u trajanju od 21 mjeseca.

Parnica koja je trajala duži vremenski period, a u kojoj su Messiju i njegovom ocu sudili zbog utaje poreza u periodu od 2007. do 2009 godine, završena je presudom protiv 29-godišnjeg nogometaša, koji će morati platiti i kaznu u iznosu od dva miliona eura.

Također, njegov otac dobio je istu zatvorsku kaznu, te mu je sud odredio da zbog ovog slučaja mora platiti kaznu u iznosu od 1.5 miliona eura.

Ipak, vrlo vjerovatno popularni nogometaš neće odslužiti ovu kaznu u zatvoru, jer španski zakon navodi da osuđenici koji dobiju manje od dvije godine zatvorske kazne, a ranije nisu kažnjavani, ne moraju ići u zatvor, prenosi Daily Mail.

Španski mediji podsjećaju da je cijeli slučaj počeo u periodu između 2006. i 2009. godine, kada su španske vlasti utvrdile da su Messi i njegov otac utajili gotovo 4.2 miliona eura poreza, koristeći mrežu naftnih kompanija. Poreski inspektori tvrdili su tada da su korištene kompanije u državama poput Urugvaja, Švicarske i Belizea, zbog čega su u junu 2006. godine Lionel i Jorge proglašeni krivim za ovo djelo.

Početkom ove godine njih dvojica su podnijeli žalbu na ovakvu presudu, koja je danas odbijena.

Iako su ovo teški trenuci za najslavnije nogometaša Barcelone, iz ovog kluba je saopćeno kako će oni “pružiti svaku moguću poruku Leu Messiju i njegovom ocu”.

(Kliker.info-RS)

///////////////////////


Muharem Bazdulj : Ima li života poslije rođenja | Kliker.

///////////////////////////////////////

SRBIJANAC OSUMNJIČEN ZA GENOCID U SREBRENICI UHAPŠEN U SAD: Američki agenti predali Srđana Bilića vlastima u Beogradu

Zvaničnici imigracione i carinske službe SAD (ICE) su saopštili da je 44-godišnji Bilić odvezen avionom sa Međunarodnog aerodroma u Miamiju za Beograd



Jedan osumnjičeni za genocid počinjen 1995. u Srebrenici vraćen je u rodnu Srbiju da bi se suočio sa optužbama.

 

Zvaničnici imigracione i carinske službe SAD (ICE) su saopštili da je 44-godišnji Srđan Bilić odvezen avionom sa Međunarodnog aerodroma u Miamiju za Beograd gdje su ga agenti te službe predali srpskim vlastima.

 

Služba ICE kaže da je Bilić bio pripadnik brigade bosanskih Srba umiješane u genocid u Srebrenici jula 1995. godine kada je pogubljeno oko 8.000 muškaraca i dječaka, a 30.000 žene i djece protjerano iz područja tog grada.

 

Međunarodni krivični sud je 2001. godine presudio da je to bio genocid.

 

Američki zvaničnici nisu objelodanili gdje je Bilić živio ili koliko je dugo bio u SAD, prenosi agencija Beta.

////////////////////////


ZAVRŠEN SASTANAK U PREDSJEDNIŠTVU BIH: RS zakočila slanje Upitnika

ZAVRŠEN SASTANAK U PREDSJEDNIŠTVU BIH: RS zakočila slanje ...

////////////////////////

TRUMPOV POSAO STOLJEĆA: Donald Trump, samo tokom vikenda, prodao više oružja nego Barack Obama za osam godina!

Donald Trump, samo tokom vikenda, prodao više oružja nego Barack .

/////////////////////////////////////////

23.05.2017.

IVAN ŠARČEVIĆ : "GROBLjE ŠUTNjE" NAD MOSTAROM

Ivan Šarčević: “Groblje šutnje” nad Mostarom


 Ivan  Šarčević

Autor
23.5.2017. 



Ivan Šarčević: “Groblje šutnje” nad Mostarom

/////////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije
  • žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih. Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

................................

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

Piše: Ivan Šarčević- Prometej

Ponad Mostara, nedaleko od Goranaca, na Bilima, gradi se veliki kompleks, “Groblje mira” za sve hrvatske žrtve Drugog svjetskoga rata i poraća u Bosni i Hercegovini. Idejni začetnici, voditelji i graditelji ovog mega-projekta su Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Čovićeva HNS-a kojeg vodi Ilija Vrljić i Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće kojom upravlja fra Miljenko-Mića Stojić. Planira se da to bude najveće groblje u Europi, s ni manje ni više nego 50.000 križeva. Završeni su široki pristupni putovi, blagoslovljena je crkvica, izgrađena kosturnica. Odgovorni tvrde kako će dinamika daljnje gradnje, posebno podizanje križeva, ovisiti od financija i od rodbine, jer će, kako prenose neki mediji, trebati kupiti “grobno” mjesto, odnosno križ gdje će stajati ime njihove žrtve.

Kao i sa svim spomenicima ovakvoga sadržaja, tako i s “Grobljem mira”, kako su ga tvorci nazvali, nužno je razlikovati nekoliko razina, koje se – upravo kad su u pitanju žrtve – tale u loncu samorazumljivosti, uznosite nacionalne svijesti, prkosnog religijskog trijumfalizma i jednostranačkog svevlašća, sve do nemogućnosti pa i društvene prešutne zabrane da se o tome išta kritički kaže. O svim bitnim kulturnim, obrazovnim, političkim, religijskim i dr. pitanjima, među bh. Hrvatima zavedena je “grobna” šutnja. Posebno u pitanju karaktera ratova i žrtava. Jer, ima tko misli o svemu i za sve, ima tko sve predstavlja. D. Čović je s HNS-om apsorbirao sav prostor, i onaj duhovni, te pod maskom legalne i legitimne svehrvatske institucionalnosti dirigira tko i što će raditi.

Ipak, pogledajmo koje se sve razine miješaju i tale u navedenom projektu “najvećega europskoga groblja” ponad Mostara: ljudska (humana, obiteljska), zatim aktualno-politička, historiografska, nacionalna, lokal-patriotska, religijska, vjerska, i nimalo nevažna, ekonomska razina. Ovu potonju, lukrativno-financijsku, ostavljamo po strani za kompetentnije.

I.

Ljudska razina zahtijeva poštivanje svakoga mrtvog čovjeka, svake žrtve zbog njezina ne samo tjelesnoga nego osobnoga dostojanstva i metafizičkoga integriteta. Ako je riječ o vjeri, onda se mora zaključiti da je i mrtav čovjek, na kojoj god strani nastradao, slika Božja, sada još više, jer je smrću posve ušao u drugu dimenziju, u Božji prostor, u nesagledivu i nedostupnu tajnu, te ljudsko operiranje s onim svijetom, s dušama i tijelima pokojnih traži maksimalnu skromnost i brižnost. Jer ne znamo ni jesu li se i kako promijenili naši pokojni, što bi nam rekli, kako bi procijenili svoj zemaljski život: kao poziv da ne činimo ono što su oni činili ili kao uzor za nasljedovanje?

Kad je riječ o žrtvama, u zemlji i u narodima koji stalno popravljaju nepomirenu prošlost, uvijek je dakle riječ o izrazito složenom i osjetljivom pitanju. Rijetko se kime možemo tako perverzno “služiti” kao našim mrtvima, kao našim žrtvama. To se, naravno, uvijek bolje vidi kod onih drugih, kod drugoga naroda. Dobro vidimo i vrlo smo kritični kako oni uvećavaju brojke svojih ubijenih, kako manipuliraju njihovim stradanjem, kako nosaju kosti i grobove, grade i sade nacional-realističke kič-spomenike, spomenike strašila i prkosa. Ma uopće nam se ne gleda ako se prikazuje nešto o žrtvama drugih, i ne sluša nam se što to drugi govore o svojim žrtvama.

U svakom slučaju, pokojni, stradali, ubijeni neće se oglasiti, neće ni potvrditi niti opovrći ono što mi o njima mislimo, govorimo i što “za njih” radimo. Oni su nijemi svjedoci teškoga zla, izručeni su živima sve do neograničene mogućnosti manipulacija. Mrtvi su postali objekti a ne subjekti i autoriteti naših zemaljskih poslova. Pretvaramo ih u predmete političkih nadmetanja, osobnih promocija, nekrofilskog resantimana, religijskoga fanatizma i ekonomskog bogaćenja. Jedino su obiteljima žrtve više od sredstva, ali ni svim obiteljima jednako, pa čak ni svim članovima jedne obitelji jednako. Nigdje čovjek nije pošteđen kušnje zla, pa ni kada je riječ o mrtvima. Tu se, kao i u drugim svetinjama, ljudska opakost i zlo mogu najbolje skrivati.

Nužno je, naravno, iskazati humanost, sućut i solidarnost s preživjelim pokoljenjima nastradalih. I moliti za stradale, ako smo vjernici. Zato je prvi korak popisati žrtve, sastaviti njihovu biografiju, objasniti argumentirano i faktografski njihovu pogibiju ili nestanak, potražiti njihov grob i dostojno ih sahraniti. Ovo je polazište koje se ne bi smjelo napadati i poricati. Odsutnost popisa, nijekanje istine, iskrivljivanje činjenica, skrivanje načina i mjesta stradanja, svako otezanje od objave istine, u konačnici je nijekanje činjenice da su mrtvi postojali kao ljudi. To je zadnja razina urušavanja ljudskoga dostojanstva stradalih i izraz skrivanja suučesništva u zlu odgovornih, onih koji makar nešto znaju o žrtvama i onih koji su činili razna tijela i komisije a do iznemoglosti otezali sa skupljanjem imena i podataka žrtava.

Upravo u ovome, s popisom imena i točnim podacima kada, gdje, zašto i od koga je netko ubijen, najviše se kasni. I nakon četvrt stoljeća slobode kad se, eto, više ne mora šutjeti nego se može slobodno govoriti. Time se skriva krivnja odgovornih, a ima ih i među onima koji su najglasniji zagovornici popisa i spomenika. Zato se i dalje napuhuju brojke stradalih, nizaju netočnosti, zarađuje na žrtvama. Baš onako kao što je izostala i lustracija, i dalje se šire neistine, klevete i društvene optužbe o suradnicima i čuvarima komunističkog režima. Štoviše, optužuju se nedužni za pomanjkanje poštovanja prema žrtvama dok ključeve rješenja, kao i uvijek, drže funkcionari na vlasti, najprije političari, i njihova intelektualna i medijska posluga. Zato se i dalje manipulira mrtvima bez imena i lica, bez povijesne istine.

A doista je prepuno ljudi stradalo u vremenu našega transgeneracijskog pamćenja. Nebrojeni su ubijani neljudski, bez prava, bezočno, skriveno. Totalitarne ideologije i režimi su se smjenjivali, ostavljali iza sebe polja smrti i skrivena stratišta, svoje službene istine i nametnute šutnje. No, i danas je slično: pod maskom pijeteta za žrtve, danas vlada podivljala istina, samo naša, o našim žrtvama – šuti se o onome o čemu se previše govorilo, samo o jednim žrtvama i zločinima jednih. A mrtvi – oni i dalje šute. Mnogima se i dalje ne zna ni za grob, ni za način kako su nastradali. Nova groblja i spomenici se podižu posvuda, i ponad Mostara, dok se druga brišu i skrnave, posvuda, i u Mostaru. I nameće se jedna nova šutnja. Još je u ovoj zemlji puno noći iščekivanja, prepuno traganja, prepuno sekundarne muke i patnje, puno gorke šutnje, šikaniranja i nevolja zbog ubijenih i “nestalih u stoljeću” (I. Lovrenović). Još uvijek imaju samo naše žrtve. Oni tamo, “na drugoj strani”, jedva da su ljudi. Oni su pokopani u “groblje šutnje”, u nametnuti zaborav.

II.

Kad je riječ o žrtvama, aktualno-politička razina je iznimno zavodljiva, kliska i zapaljiva. Ona se maskira humanošću i vjerom. Nad žrtvama Hrvata u BiH, kao gotovo na svim drugim područjima, dominantnu vlast ima lokalno-patriotska vrhuška, ovdje hercegovačka dominantna politika, jer je ona zauzela sveopće prvenstvo: prva je u stradanju i hrvatstvu, prva u obrani i herojstvu, prva u kulturi i europskim vrijednostima, prva u vjeri i moralu, prva u svemu, prva i u nacionalističkom sljepilu, odsutnosti samorefleksije i poricanju zle poršlosti. Sve bukti od strasti i nacionalne gorljivosti dokazivanja. I za to ima i medijsku i novčanu logistiku.

Napomenuli smo da se smjenom ideologija i režima jedni spomenici ruše i drugi podižu, jednu šutnju zamjenjuje nova šutnja. No, nigdje totalitarni režimi i nepomirljive ideologije ne slijede i ne kopiraju jedna drugu kao u podizanju spomenika. Na groblju ponad Mostara žele se dignuti spomen-križevi žrtvama komunističkoga terora i istodobno se, tek onako generalno, osuđuju svi totalitaristički režimi i marginalno napominju moguće žrtve nastradale u ime hrvatskoga naroda. Ako se tomu doda da su glavnu hrvatsku stranku – HDZ – dobrim dijelom stvarali upravo komunisti, komunistički kadrovi i nemali broj članova opresivne tajne službe (SDB-a i KOS-a), vrlo prijateljski s velikosrpskim projektom, kao i da danas najveću pomoć i podršku “Groblju mira” daje Dragan Čović, koji sam dolazi iz ideoloških struktura starog režima, to zacijelo govori da podizanje ovog spomen-područja pridonosi osnaženju aktualne vlasti, popravljanju vlastite biografije, zamagljivanju u nužnom suočenju s prošlošću ideološkoga diskontinuiteta. Lokaliziranjem kolektivnog pamćenja na žrtve komunističkoga režima, uspješno se “pozlaćuje” prošlost hercegovačkih protagonista opresivnog komunizma. Proizlazi da su svi hercegovački Hrvati u svim režimima bili samo žrtve. Ovo “groblje” zato ne može postati opomena povijesnih lutanja, ideoloških kontinuiteta i diskontinuiteta, političkih laži i obmana hercegovačke hrvatske politike, a kamoli opomena za zločine svih režima pa onda ni za žrtve koje su nastradale u ime i za vlastiti hrvatski narod.

Smještanje ovog megalomanskoga kompleksa u Hercegovinu, ponad Mostara, ogledalo je današnje hrvatske, bolje kazano herceg-bosanske, sveodređujuće, a ipak samo egoistične lokalpatriotske politike, kao i slika unutarhrvatskoga sukoba koji se metaforički izražava u dva bolna, a posve različita, stratišta: Jasenovcu i Bleiburgu. Riječ je o hrvatskoj, nacionalnoj pa i nacionalističkoj političkoj opciji koja želi odgovoriti na nametnutu šutnju o hrvatskim žrtvama komunističkog terora krajem 2. drugog svjetskog rata i poraća, pa onda sve do 1990., kao da i nije bilo vlastitih zločina, ne samo u onom nego i ovom, u memoriji najsvježijem ratu 90tih godina.

Moćnici koji podižu spomen-područje nad Mostarom, posebno stožernik Čović, ne oglašavaju se dok, na primjer, na sjeveru zemlje, u Gradini kraj Bosanske Gradiške, srpska oligarhija, predvođena Miletom Dodikom, komemorira jasenovačke žrtve ustaškoga terora. Šute dok srpska mitomanija napuhava brojke jasenovačkih žrtava i lamentira nad ugroženim udesom današnjih Srba. Ustvari samom komemoracijom, Dodik i njegova pogrebna svita, otklanjaju suočavanje s nedavnom zločinačkom prošlošću kojom su gospodarile institucije Republike Srpske, a kojima je Dodik danas na čelu. Prošlim srpskim žrtvama opravdava se i poriče nedavna zločinačka prošlost Republike Srpske, područje očišćeno od nesrba, i od bosanskih Hrvata, čijim precima hrvatski stožernik i njegovi pomoćnici, eto, podižu “groblje mira” ponad Mostara. Slična je to metodologija. Ona podrazumijeva drski politički voluntarizam, bešćutni viktimološki makijavelizam i bezbožnu religijsku pozlatu “nevina” naroda, samo da se prekriju vlastiti zločini.

Kao što Dodik i njegovi komemoracijom jasenovačkim žrtvama poriču zlo i genocid počinjen u ime naroda kojem je on danas prvi od vođa i istodobno preusmjerava svoju drsku i primitivnu politiku na osjetljivo područje stradalih, Čović i njegovi pobočnici uplivali su u amneziju, u grobnu šutnju hrvatskih logora, od Heliodroma do Dretelja, pa se, logično, i ne osvrću na ustaški Jasenovac? A mrtvi – mrtvi neće ustati niti će se Nebo oglasiti. Bi li Dodik i Čović i njihove političko-religijske oligarhije mogli i pomisliti da podignu spomenik žrtvama zločina počinjenih u ime njihova naroda?

III.

Aspekti s kojih promatramo žrtve, spomenike i groblja se miješaju, slijevaju jedna u drugu. Historiografska razina počinje upravo na mjestu na kojem se tuđim žrtvama nameće zaborav, a nad svojim žrtvama pamćenje uzavre do ključanja. Na “Groblju mira” ponad Mostara, sadašnja hrvatska politika, religijski osnažena crkvenim ljudima, “svećenicima nacionalnoga”, slijedi ideološki, a najviše nedavni, komunistički obrazac, protiv kojega s najviše žara ustaju: prešućivanje svojih zločina a veličanje svojih žrtava. U historiografiji se to naziva povijesnim revizionizmom, zato što se povijest ne nadopunja u svojoj činjeničnosti nego iskrivljuje; zato što se pod maskom suosjećanja za vlastite žrtve opravdavaju vlastiti zločini negiranjem ili eventualnim guranjem u prazne fraze osude svih totalitarnih režima i svih zločina. Žrtve jedne ideologije poriču se žrtvama druge ideologije; žrtve jedne totalitarne diktature, jednog državnoga terora, ušutkuju se i guraju u zaborav žrtvama druge ideologije i diktature. Svojim žrtvama iz prošlosti, opravdavaju se ili niječu nedavni zločini i opravdavaju logori, progoni i ubijanja drugih.

Valja ponoviti pitanje: Hoće li se ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li osvanuti spomenik-opomena na Heliodromu, Dretelju? Ili to nije naša stvar, jer zašto da mi to činimo kada drugi ne čine ondje gdje su učinili još veći zločin od našega, reći će smrtno uvrijeđeni viktomani. Štoviše, utvrdit će se da uopće nismo ni počinili zločine tako da će se primjeri izokrenute, đavolske spomeničke manufakture u ovoj zemlji pojaviti kao prevođenje zločina u čin herojstva i nacionalnoga ponosa: Ne samo da se mjesta stradanja tuđih žrtava niječu i brišu nego se na njima podižu spomenici, religijski simboli – simboli našem zločinu i našim zločincima. Naravno, oni su, bruji se do zapjenjenosti, naši heroji i sveci. Slično vrijedi za imena ulica i čitavih mjesta.

Ideologije se ne mogu pomiriti, mire se samo ljudi. A to se kao hoće postići time što se gradi “groblje mira” i što se poziva na Europski parlament i njegovu Deklaraciju o osudi svih totalitarnih ideologija i režima (2009). Nužna osuda ne znači, međutim, da su sve totalitarne ideologije i režimi isti, niti da u jednom čovjeku – izuzev voždova i stožernika i sličnih političkih obraćenika – istodobno mogu biti prisutni ili presvlačiti se oprečni totalitarizmi. Nisu sve žrtve iste, kao što ni zločini nisu isti. Konkretno, u prošlom stoljeću jedni su stradavali na rasnoj i etničkoj “krivnji”, drugi na klasnoj. Rijetki, oni najbolji, stradavali su od oba režima. No, od jednoga su ubijeni. Ideološka podjela za ovaj ili onaj totalitarizam nastavlja se i danas, pa stoga – praksa to stalno pokazuje – ne poštuju se jednako sva stradanja, jer se ne bi tuđe žrtve poricale, umanjivale, jer se ne bi tuđa groblja štetila ni rušila.

Zapravo, licemjerna frazeologija o jednakosti svih totalitarizama i jednakosti svih žrtava, često je maska da ne dođe do stvarne povijesne istine i povrh svega da se ne suočimo s vlastitom zločinačkom prošlošću, s vlastitim totalitarnim režimom. Jer, nisu svi zločini jednaki, ne samo po količini i svireposti, po vremenu i okolnostima, nego nisu ni sve žrtve jednake. U konačnici, tko tako govori, preuzima ulogu vrhovnoga suca, preuzima ulogu samoga Boga. Bog jedini mrtve raspoređuje gdje će stajati, tako se barem vjeruje, i ne ugurava ih u lonac nove ideologije, lažnog mirenja nacifašizma i antifašizma. Ideologije se ne mire, one se osuđuju; ljudi se mire ako doista osude najprije svoju ideologiju i najprije izraze sućut žrtvama vlastitog totalitarnog režima.

IV.

U području religioznoga događaju se najmračnija izopačenja i manipulacije žrtvama. Nigdje se ne ostvaruje takva perverzna simbioza religijskog i političkog, nigdje se etničko tako ne pobožanstvenjuje, nigdje se ne niječe ona Isusova zapovijed: Caru carevo, Bogu Božje, kao u odnosu prema žrtvama. Religiozno se u ovakvim slučajevima nudi kao duhovna, metafizička maska, kao “božanska” zaštita i opravdavanje čisto ljudskih, zemaljskih, svjetovnih projekata i političkih režima. Nacija postaje božanstvom. Religioznim se nacionalizam podiže na razinu nedodirljivoga, svetoga, tabuiziranoga i mitskoga.

Iz kršćanskih razloga groblje nad Mostarom ne bi se trebalo zvati grobljem, jer nije groblje, jer osim kosturnice, neće biti sahranjivani ljudi. Prvenstveno se radi o etnonacionalnom, hrvatskom spomeniku a ne o katoličkom groblju. Stoga bi umjesto križeva, kršćanskoga simbola, primjerenije bilo da stoje nacionalni simboli, zastave, grbovi ili slično. Ovim se ne niječe vjera u Boga mnogih koji su nevino nastradali i s molitvom i pouzdanjem u Krista napustili ovaj svijet. Ipak ovo nije katoličko groblje, nego nacionalni spomenik.

Naravno, sve je moguće, i ateizam u srcu svetinje, ako zemaljska dobra, poput etničkoga, zauzmu mjesto apsoluta i Boga (usp. Gaudium et spes, br. 19). Uostalom, puno je križeva bez Isusa. I nisu svi koji su nastradali bili vjernici, iako su bili Hrvati. Uostalom, u povijesti ima različitih križeva, križeva bez Isusa. I na Golgoti, kada je razapet Isus, bila su razapeta još dva čovjeka, evanđelja ih nazivaju “razbojnicima”. Nisu svi križevi križevi ljubavi i spasenja i nemaju isto značenje s Isusovim križem.

Nisu ni svi “križni putovi” Isusov Put križa. Niti su sve žrtve mučenici, nisu ni svi ubijeni za života slijedili evanđelje i bili poslušni Isusovim zapovijedima. Među onima koji su ubijeni, bez prava, s oduzetim dostojanstvom i neljudski, među tim žrtvama ima doista stvarnih mučenika, istinskih Kristovih svjedoka. No, mnogi nisu ubijeni iz religiozne mržnje (in odium fidei), nego iz nacionalne i klasne mržnje, i jer su sami činili zlo drugima ili podržavali i čuvali zločinački režim, činili suprotno od onoga što Krist traži.

Zoran primjer žrtve a ne mučenika jest i fra Radoslav Glavaš, jedan među 66-toricom hercegovačkih franjevaca koje su partizani – u nehumanoj i sistematski, s vrha isplaniranoj odmazdi – mučki ubili na završetku rata. Ovaj franjevac jest žrtva komunističke osvete, ali teško da može biti mučenik za vjeru, jer je od početka sjedio u Budakovu ministarstvu za kulturu i bogoštovlje, u zločinačkom režimu NDH, usprkos i zabrani vrhovne uprave Franjevačkoga reda (srpanj 1941.) da se franjevci ne smiju uključivati u ustaški režim, niti na bilo koji način sudjelovati u pljačkanju i progonu Srba, Židova, Roma i “neprijatelja” ustaškoga režima, usprkos i “bratskim” opomenama koje mu je slao fra Dominik Mandić, hercegovački franjevac, tada član vrhovne franjevačke uprave u Rimu.

Nisu, dakle, sve naše žrtve istodobno i mučenici, niti su sve naše žrtve iste. Na nesreću, ovo pitanje se utapa u dnevnu politiku i ideologiju nacionalističkoga beščašća, u etnofiletizam i religijski nacionalizam. Možda će biti jasnije ako se ovo pitanje okrene i prebaci na područje onih drugih, recimo na područje najgorega suvremenoga spoja religije i politike, na područje političke religije islamskoga terorizma. Samoubilački teroristi koji u smrt povlače nedužne ljude, i za koje islamski fanatici vjeruju da idu izravno u raj, ni u kojem smislu nisu mučenici vjere, nego sotonsko iskrivljenje vjere, đavolsko bezboštvo u srcu vjere. To se, međutim, kod drugih vidi, jer smo slijepi da kod nas vidimo svoje zločince i đavolske sluge, koji su druge povukli i gurnuli u smrt, te da oni nisu nikakvi heroji, mučenici i sveci.

V.

Još dugo će trajati naši međusobni sukobi oko nepomirene prošlosti. I sve u ime bezgrešne nacije, nabolje vjere i Boga koji je samo uz nas, sve u jedno sveto ime. Ostat će mnoga neodgovorena pitanja. I ono ekonomsko za koje neki kažu da je glavno i prvo, te da je “Groblje mira” nad Mostarom samo velika zarada. Jer gdjegod je na sceni politička religija, ondje se vrti novac, ondje se vrte judini srebrnjaci, ondje ima puno lažnih suza, dežurnih zagovornika žrtava koje šute, profesionalnih političkih narikača.

Nama, ipak, ostaje goruće i najvažnije pitanje – podizanje “groblja šutnje” nad vlastitim zločinima. Hoće li se, naime, podići makar jedan spomenik-opomena za žrtve koje su činjene u naše ime? Ovo će, naravno, neki nazvati mazohizmom, mržnjom prema svome narodu. U evanđelju stoji da je Isus prekorio svoj opaki naraštaj što podiže spomenike prorocima koje su ubijali njihovi očevi. Ali što s evanđeljem? Pa evanđelje slabi nacionalni ponos i demoralizira etničku borbenost. Evanđelje, Božja riječ se odnosi na druge, ne na nas. Zna se to od Abela, proroka Jeremije do Isusa. Hoće li se itko od odgovornih osmjeliti da se makar jednom upita što je sve uzrokovalo vlastite zločine a onda i tolike žrtve kojima se podiže “groblje” ponad Mostara?

Više od 70 godina vlada teška patološka šutnja, šutnja koju nisu nametnuli komunisti, nego mi sami sebi – grobljanska šutnja nad pitanjem: Tko je i zašto zaveo tolike ljude, Hrvate, da napuste svoje zavičaje od Sovića do Popova polja kao i brojne krajeve Bosne, Hrvatske, i odveo ih na Bleiburško polje i ondje ih izručio na nemilost pobjednicima rata, ratnim neprijateljima? I zašto oni koji su ih tako žrtvovali nikada nisu odgovarali ni pred sudom svoga naroda ni svoje Crkve? Kakva je bila strategija ratovanja, kakva strategija predaje, kakva zapovjedna odgovornost glavešina poražene vojske? Uvijek dođe kraj izvana nametnutih šutnji, jer nema totalnoga zločina, nema totalne šutnje. No, za duhovno zdravlje, osobno i kolektivno, najopasnije su vlastite, sebi nametnute šutnje, zablude i obmane. S njima se može živjeti vječno, s njima se odlazi u groblje!

U Katoličkoj crkvi se posljednjih desetljeća, posebno od blaženog pape Ivana Pavla II., traži da vjernici – osobno i zajednički – čiste svoju memoriju. No i ovdje se ovaj poziv razumijeva i krivo tumači samo kao čuvanje pamćenja na svoja stradanja, gradi se parcijalni žrtvenički identitet. Spomenuti papa je govorom o čišćenju memorije i nužnoj katarzi mislio ponajprije na vlastite zločine i grijehe. U poznatom Mea culpa, papa je u ime cijele Crkve priznao i zatražio oproštenje od grijeha prošlosti koje su vjernici u ime Crkve počinili, od križarskih ratova i inkvizicije, odnosa prema ženama i znanstvenicima, te na drugim područjima. Čišćenje pamćenja, prema evanđeoskoj i crkvenoj praksi, nipošto ne znači veličanje svoje prošlosti a nametanje zaborava i šutnje na ono što smo kao pojedinci, narod i crkvena institucija činili drugima, nego kako da to bolno, opasno i subverzivno sjećanje na vlastite zločine postane opomena, kajanje, nadoknada nepravde, oslobađajuća istina i stvaralačka snaga za novu budućnost.

Među rijetkim narodima na svijetu, njemački narod – koji je velikim dijelom pristao uz Hitlera i ideologiju nacizma, uz totalitarni režim koji je uklonio milijune nedužnih – uspio se suočiti sa svojom zlom prošlošću, kao i sa svojim ogromnim stradanjima te stvaralački pretvoriti svoju tešku prošlost u pozitivnu energiju. Ne samo što je osudio svoje zločine, pokajao se za njih, nadoknadio koliko se moglo nepravde i nanesene štete drugima, nego je taj isti njemački narod čak podigao spomenike kao opomenu (Mahnmal) zločinima počinjenim u ime tog istog njemačkog naroda. U suočavanju s vlastitom prošlošću njemački narod je tako nadišao sam sebe uspostavljajući visoke kriterije za kršćanske vrednote i europske vrijednosti. A tim se vrednotama i vrijednostima neprimjereno i licemjerno kite toliki vezani za žrtve u hrvatskoj politici i Crkvi, predstavljaju se lažno da su njihovi nositelji.

Naravno, suočavanje s prošlošću, čišćenje pamćenja i unutaretnička katarza, nikada nije završen posao, ni za Nijemce. A tek za nas? Čovjekova sklonost opravdavanju vlastitoga zločina, vječna je i zavodljiva kušnja. Nije li to, u svojoj biti, i novo “groblje” ponad Mostara – samo još jedno veliko groblje šutnje o vlastitim zločinima i grijesima daljnje i nedavne prošlosti?













23.05.2017.

DRAGO BOJIĆ: LAŽ ZAROBLjAVA - ISTINA OSLOBAĐA

Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Drago Bojić

Autor
22.5.2017. 



Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Foto: Zdravko Primožič/Fpa

/////////////////////////////

Izdvajamo

  • Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

/////////////////

Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka.

Laž je prisutna posvuda, uvukla se u srce života, u sve naše odnose. Ljudi lažu iz straha, da prikriju svoje nedostatke, da sakriju loš karakter, da uljepšaju (izbijele) biografiju, da se prikažu drugačijima i boljima, da opravdaju svoja zla, da prebace odgovornost na druge, da izmame i izvuku korist za sebe. Ljudi lažu da se drugima dodvore, da laskaju drugima i podržavaju ih u njihovom zlu kako bi sami od toga imali koristi. Ljudi lažima podrivaju dobre ideje, inicijative i projekte, demonskim podvalama blate i difamiraju druge ljude. Lažljivci se suprotstavljaju svakom dobru i sve čine da ga bar malo okrnje i dovedu u pitanje i da druge ljude pritom zavedu na krivi put – manipulacijama, dezinformacijama, lažnim svjedočenjem i krivotvorenjem dokumenata.

Poljski filozof Leszek Kolakowski (u zbirci eseja Male rasprave o velikim stvarima) smatra da treba praviti razliku među lažima s obzirom na njihove motive i posljedice, jer nisu sve laži negativne i destruktivne, postoje i one koje se moralno mogu opravdati. Zato se, tvrdi on, ne može zastupati „ekstrema i stroga zabrana laži“ kao što su to činili neki filozofi, primjerice Kant koji je smatrao „da su društveni odnosi i razgovori bezvrijedni ako su lišeni istine, da laž uvijek drugome šteti, pa ako i ne šteti nekom određenom čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini“ (navedeno prema filozofu H. G. Frankfurtu). Ako negdje skrivamo Židova i dolaze njemački vojnici, zar ćemo se držati načela koja zahtijevaju da ne lažemo i predati tog čovjeka krvnicima i sigurnoj smrti, pita se Kolakowski!? Slično kao i Kolakowski razmišlja i spomenuti filozof H. G. Frankfurt u svojoj raspravi O istini, jer smatra da postoje laži koje nas ne mogu povrijediti, ne mogu nam naštetiti i nisu društveno štetne, a postoje i one koje se mogu opravdati višim razlozima.

Neistine, zablude, iluzije

Suvremeni svijet se nalazi u napetosti između konstantnog „zahtjeva za istinitošću“ na jednoj i „nemirne sumnje u postojanje istine“ na drugoj strani, tvrdi engleski filozof Bernard Williams u svojoj studiji Wahrheit und Wahrhaftigkeit. Ta se napetost s istinom (istinama) i istinitošću prelama kroz sve ljudske odnose, i individualne, a možda i više kroz kolektivne. Što su nam više umovi zbrkani neistinama, zabludama i iluzijama, to smo manje sposobni razlučiti koji su postupci ispravni, koji su ljudi vjerodostojni, u koje istine treba vjerovati i kako se zaštititi od laži.

Laž nije samo svjesno izricanje neistina, ona je možda i daleko češće poricanje i prešućivanje istine o sebi što opet ima velike posljedice i na individualne i na kolektivne odnose. Kad ljudi jedni drugima prešućuju bitne istine o sebi, istine koje se tiču i druge strane, oni postaju lažne egzistencije, a zagorčavaju život i drugoj strani koja nije svjesna te laži. Američka pjesnikinja Adrienne Rich u svojoj knjizi Lies, Secrets, and Silence kaže „da laž ima zloćudni učinak na onoga koji laže, lažac vodi neizrecivo samotan život, a otkriće da je netko lagao u osobnom odnosu, navodi nas da se osjećamo pomalo ludima“. Kad se u dugim, emocionalno intenzivnim i životno važnim odnosima otkrije laž o drugome, to doista razbolijeva ljude, čini ih dugoročno razočaranima, depresivnima, bijesnima i ostavlja rane koje nikad ne zacijele. Ponekad takva iskustva imaju i strašne epiloge u nasilju, čak do ubojstva ljudi koje su prije voljeli i kojima su vjerovali.

Velike „istine“ i kultura laži

Laž u individualnim i intimnim međuljudskim odnosima vjerojatno ima veće posljedice za ljude, od političkih, medijskih, religijskih, ekonomskih i dugih „kolektivnih“ laži, ali ove su dugoročno pogubnije za svijet. Suvremeni svijet je podijeljen u dva tabora: jedan, u manjini, počiva na pismenom (mislećem) svijetu koji se s oprezom i postojanošću zna nositi s kompleksnošću i može odvojiti opsjenu od istine, i drugi, a to je većina koja se svakodnevno povećava, povlači iz realnosti u lažnu sigurnost i čaroliju i u tom drugom taboru, koji žudi za fantastikom, ecstasyjem i ospjenom, ozbiljni filmovi, novine i knjige, kao i smisleni, pametni razgovori, bivaju potisnuti na margine, a na vidjelo izlazi sva bijeda samoopsjene (Chris Hedges, Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla).

Laž kao nevjerodostojnost, ignoriranje, prešućivanje ili odbijanje da se prihvati istina, u individualnim međuljudskim odnosima može imati zastrašujuće posljedice, jer uništava povjerenje i bliskost među ljudima i u konačnici razdvaja ljude. Takav odnos prema životu i istini jednako je poguban, ako ne i pogubniji, kad je riječ o kolektivnim lažima koje zahvaćaju veći broj ljudi i koje u konfliktnim i kriznim vremenima mogu imati zastrašujuće posljedice. One proizlaze iz različitih mitova – mitovi o kolektivnim porazima, povijesnim neprijateljima, nedužnim žrtvama, lažnim pobjednicima. Riječ je o političkim ideološkim lažima koje se sustavno proizvode u ime političkih ideologija i koje konstantno stvaraju nered u društvenim odnosima. Kolektivne laži se uvijek predstavljaju kao najveća istina i najviše dobro koje su dužni prihvatiti svi članovi određenog kolektiva kao svoju vlastitu istinu i svoje vlastito dobro. Te se laži predstavljaju i prihvaćaju kao neupitne, jednom zauvijek fiksirane, dogmatizirane. One se često naslanjaju i učvršćuju na naslijeđenim ili produciranim stereotipima i njihovim brojnim varijacijama.

„Vremena velikih istina obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži“, zapisala je početkom devedesetih godina u vrijeme rata na području bivše Jugoslavije Dubravka Ugrešić  u eseju Kultura laži. Laž je, kaže ona, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, lažljivci su dobri građani. Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

Političke laži

Često se u kontekstu političkih laži, prevara i manipulacija navode Napoleonove riječi, kako je „praveći se katolikom, svršio rat u Vendeeji, čineći se muslimanom, učvrstio u Egiptu, a pretvarajući se da je ultramontanac, predobio talijansko svećenstvo (navedeno prema Ivi Žaniću, Prevarena povijest). Politička prijetvornost i lukavstvo, politička korektnost i „alternativne činjenice“,  posve su uzurpirale javni prostor. Sve je u duhu prevare i xafsinga. Već i letimičan pogled na suvremenu političku kulturu u najširem smislu te riječi, pokazuje da živimo u vremenu „lažljivih, licemjernih i prijetvornih napoleona“.

Političke laži, prevare, lukavstva imaju dugu povijest u svim kulturama i civilizacijama. No, zahvaljujući medijima (masovnim medijima), suvremene laži i prevare u vrlo kratkom vremenskom roku mogu dostići cijeli svijet i zahvatiti veliki broj ljudi. Čak i kad se te laži razotkriju, razobliče i demantiraju, one i tada preživljavaju što govori i o tome da ljudi vole laž, da im je često draža od istine. Laž ima moć prilagođavanja u svim vremenima i svim društvima i uvijek pronađe put do onih ljudi koji vole laž i kojima nikad dovoljno laži jer se plaše susreta s istinom o samima sebi i drugima.

U svojoj knjizi Kišobran patrijarha Pavla, Mirko Đorđević donosi sljedeću anegdotu. U vrijeme Napoleona I. državne poslove je vodio beskrupulozni kardinal i ministar Talleyrand. U državi su sve znali samo on i njegov osobni tajnik koji je između ostalog pratio i što se o kardinalu i državničkim poslovima piše u štampi, pa je na kardinalovu zapovijed demantirao ili potvrđivao ono o čemu je štampa pisala. Jednom prilikom, kada se tajnik čudio što kardinal želi da se demantira ono što je očita istina, ovaj mu je na to kazao: „Shvatite mladiću, pametna vlada demantira samo točne vijesti, a ne gluposti.“ Upravo se ovom logikom služe mnogi suvremeni političari, konstantnim produciranjem laži, konstruiranjem nepostojećih problema i kriza, demantiranjem istine, kako bi se osigurali vrijeme za provođenje svojih ciljeva. To je pogotovo slučaj u totalitarnim sistemima, u kojima se laži tako dugo ponavljaju dok one ne postanu općeprihvaćena i općevažeća istina.

Samo istina oslobađa

Laž proizlazi iz sebičnosti, usmjerenosti na sebi i želje da se našteti drugima. Ako se i složimo s tim da postoje situacije u kojima se smije koristiti laž i tada treba biti svjestan njezinih posljedica. S Leszekom Kolakowskim možemo zaključiti da se treba čuvati da se ne laže samom sebi (ako se to i čini, da je čovjek svjestan toga); ako se laže radi dobre stvari da ta stvar ne služi privatnoj koristi već drugima, radi zaštite života, dobrog glasa, čuvanja tajni; da laž često šteti drugima, ali još češće šteti onome koji laže jer ga pustoši iznutra.

S lažima, dakle treba biti oprezan, jer mogu postati čovjekova druga narav. Postoje okorjeli, patološki lašci koji su toliko ogrezli u laži da ne mogu izgovoriti a ni podnijeti ni jednu istinu. A „bez istine ne možemo zbiljski živjeti“, kaže filozof Frankfurt, jer nam je istina potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako uopće preživjeti. I nastavlja, „svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze – neke namjerno, a neke slučajno – magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare“ što nužno komplicira i otežava međuljudske odnose. Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka. Ali istina nije samo neko objektivno izvanosobno stajanje na božanskoj poziciji. Istina je, smatraju mnogi, u dijalogu i toleranciji, nju se ne posjeduje, nju se kritičkim duhom i u otvorenosti traži s drugima. Postoje i „utjelovljene i uosobljene istine“ kad se za istinu daje život, ali ne za neku „apsolutnu istinu“, u ime istinite ideje, ideologije ili vjere, nego za konkretnu osobu, za konkretnog čovjeka. Laž dugoročno zarobljava ljude i samo nas „istina može osloboditi“. Osloboditi začaranih krugova laži, licemjerja, obmana, prevara, lukavstava.

 













23.05.2017.

INES ŠAŠKOR: KATOLIČKA VJERA I HRVATSKA POLITIKA, RUKU POD RUKU

Šaškor: Katolička vjera i hrvatska politika, ruku pod ruku




Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto


Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda tomson foto

Image result for kolinda plenkovic i tomson foto


Image result for kolinda plenkovic i tomson foto
Image result for kolinda plenkovic i tomson foto
Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson (na fotografiji) je naš

Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson (na fotografiji) je naš

U čuvenom francuskom svetištu Lourdes održava se tradicionalno vojno hodočašće. Ove godine pod motom "Daruj nam mir". Na njemu već 25 godina sudjeluju i pripadnici Hrvatske vojske i policije. Otvorenju manifestacija prisustvovala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zajedno s ministrima obrane i branitelja. Na svojemu profilu šefica države objavila je kako ona sama, visoki dužnosnici, vojni ordinarij, vojnici i policajci pjevaju pjesmu Marka Perkovića Thompsona "Lijepa li si". Ta je pjesma ujedno i službena navijačka himna hrvatske nogometne reprezentacije.

Samo dva-tri dana ranije mariborske vlasti zabranile su koncert spomenutog Thompsona, zbog mogućeg dolaska pjevačevih ''radikalnih pristaša''. Hrvatska predsjednica, premijer, ministrica kulture i Ministarstvo vanjskih poslova oglasili su se tim povodom, izravno ili neizravno negodujući. Kod sličnih ranijih zabrana u Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj nisu reagirali.

Predsjednica je izabrala Lourdes, za brojne katolike sveto mjesto, da okružena uniformama, uputi poruku – Thompson je naš. Naše vojske i naše Crkve.

Bila je to točka i još jedne simbioze oltara, vlasti i neobuzdanog nacionalizma. Za neke poticajnog, za druge prijetećeg.

''Daruj nam mir'', moto iz Lourdesa, u interpretaciji hrvatskih vladajućih elita, u stvarnosti ne donosi mir, već produbljuje podjele.

Laička država u suvremenoj Hrvatskoj korak po korak posustaje na mnogim područjima društvenog života. Ustavna odredba o odvojenosti države i crkve prešutno se zanemaruje. To se osobito manifestira u razdobljima kada državnu vlast obnaša desna vlada, poput sadašnje.

Neokonzervativna revolucija koja je globalno zapljusnula svijet ubire svoje plodove i u Hrvatskoj. Dio tih procesa komplementaran je s evropskim zbivanjima, dio je specifičan i proizlazi iz hrvatskih povijesnih i recentnih političkih okolnosti.

Organizatorica "Hoda za život": Željka Markić
Organizatorica "Hoda za život": Željka Markić

Prošle subote, na dan izborne šutnje zbog lokalnih izbora, održana je manifestacija "Hod za život" u organizaciji civilnih pro-life udruga, uz neskriveni patronat Katoličke crkve. Okupila je petnaestak tisuća građana. Zalažu se za, kako kažu, ''prava nerođenog djeteta'', odnosno protive se pobačaju. Pokreti koji okupljaju pristaše tih shvaćanja prisutni su svugdje u svijetu. Pravo na pobačaj u Hrvatskoj je ozakonjeno pravo, osnaženo i nedavnom odlukom Ustavnog suda. Prolajferi ne zagovaraju referendum, jer znaju da na njemu ne bi prošli, već organiziraju permanentni javni pritisak. Njihove manifestacije okupljaju cjelokupnu desničarsku scenu. Na manifestaciji je viđen i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić i glumac izravnih ustaških opredjeljenja, Božidar Alić. Glavna organizatorica manifestacije, Željka Markić na svome profilu obilježava rođendan Ante Pavelića.

Ono što razlikuje ovdašnje manifestacije od sličnih svjetskih je povezivanje intimnih ljudskih prava s radikalnim desničarskim diskursom i neofašističkim resentimanom.

''Hod za život'', Thompson, Bleiburg, prosvjedi veteranskih udruga za vrijeme bivše lijevo-liberalne vlasti, bitka protiv ćirilice u Vukovaru, napad na Vijeće za elektroničke medije zbog zabrane profašističke emisije uz gromoglasno skandiranje "Za dom spremni", provokacija s tablom u Jasenovcu s ustaškim pozdravom – svi oni okupljaju istu ili sličnu publiku.

Ustaška ploča u Jasenovcu i publika
Ustaška ploča u Jasenovcu i publika

Utjecajni dijelovi Crkve povezuju sve takve manifestacije. Na nekima izravno sudjeluju, neke suorganiziraju, a neke podržavaju.

Katolička crkva u Hrvatskoj preuzela je ulogu ideološkog arbitra u pitanjima povijesti, obrazovanja, zdravstvenog odgoja, ljudskih prava. Pri tome je poništavanje sjećanja na socijalističko razdoblje i njegova demonizacija, osobito Narodnooslobodilačke borbe, osnovno polazište toga revizionističkog stava. Pod silnim naletom političke stranke kalkuliraju – HDZ se oduvijek oslanjao na podršku Crkve, a lijeve i liberalne stranke se ne žele zamjeriti. Mnoge građanske inicijative se povlače. Uvijek isti, sve manji krug uglednih ljudi, sudjeluje u žestokim raspravama o pobačaju sa stavovima suprotnima crkvenim. Slično je i s obrazovnom reformom, zdravstvenim odgojem, kao i s povijesnim temama.

Aktivno sudjelovanje crkava u društvenom životu i demokratskim raspravama nije sporno. Koncilski duh podrazumijeva dijalog o bitnim pitanjima društva, rata i mira. Problem s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj je napuštanje Koncila i bojovna ideološka arbitrarnost, riječju – klerikalizacija.












/////////////////////////////////////////////

NE ISPLATI SE "ZA DOM SPREMNI": Disciplinska komisija NSBiH drakonski kaznila Široki Brijeg za incidente na finalu Kupa


Disciplinska komisija NS/FS BiH pod predsjedavanjem Nermina Kljajića na sjednici održanoj danas u Sarajevu rješavala je disciplinska pitanja iz svoje nadležnosti, te je donijela odluke

Finale Kup-a BiH, revanš utakmica Široki Brijeg - Sarajevo NK „Široki Brijeg“,

 

novčana kazna u iznosu 25.000,00 KM i 7 (sedam) utakmica bez prisustva publike (propusti u organizaciji utakmice, podsticanje mržnje prema drugim licima po osnovu nacije i religije od strane navijača, skandiranje fašističkih slogana, omalovažavanje državne himne, upotreba pirotehničkih sredstava, distribucija alkohola na stadionu);

 

BH Telecom Premijer liga BiH, VIII kolo Sarajevo - Željezničar FK „Sarajevo“,

 

novčana kazna u iznosu 2.500,00 KM (propusti u organizaciji utakmice, upotreba veće količine pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača); FK „Željezničar“, novčana kazna u iznosu 1.500,00 KM (upotreba megafona i pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača);

 

Čelik - Olimpic NK „Čelik“,

 

novčana kazna u iznosu 1.500,00 KM (propusti u organizaciji utakmice, upotreba pirotehničkih sredstava od strane vlastitih navijača).
23.05.2017.

NEMA VIZE ZA THOMPSONOVU PARAPOLITIKU

Nema vize za Thompsonovu parapolitiku


Marijan Vogrinec

Autor
23.5.2017. 



Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic



Image result for tudjman i pavelic



Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for kolinda grabar i pavelic


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos
///////////////////////////

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos


Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

Image result for andrej plenkovic i kolinda grabar na misi kod stepinca fotos

///////////////////////





Kitarović kroz pjesmu reafirmiše tzv. Herceg-Bosnu

Kitarović kroz pjesmu reafirmiše tzv. Herceg-Bosnu - N1 televizi

....................


//////////////////////////

Nema vize za Thompsonovu parapolitiku

Foto: Emica Elveđi/CROPIX

///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi - koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog - nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma - da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne'š majci!

.................................

Lakonotni „slavuj“ iz Čavoglava s razlogom ne samo ne treba jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“

Marijan Vogrinec

„Domoljubni“ hrvatski lakonotni pjevač Marko Perković Thompson persona je non grata ne samo u nekim gradovima i manjim mjestima u vlastitoj domovini nego i na mnogim pozornicama demokratski respektabilnih europskih zemalja – u Nizozemskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj…, pa od subote i u Sloveniji. Upravo mu je zabranjen već rasprodan subotnji koncert u Mariboru. Navodno zbog sigurnosnih rizika. Policija je objavila da ima spoznaje o tome kako se u gradu na Dravi spremao veliki obračun fanova i protivnika kontroverznog pjevača iz Čavoglava. Dio političke i šire društvene javnosti i u Hrvatskoj i u inozemstvu ne smatra ga – kako se osobno voli predstavljati – domoljubljubom koji bezgranično „ljubi Hrvatsku i hrvatski narod, svoj dom i Boga“, nego politikantskim apologetom proustaštva, naci-fašizma, koji je na tome napravio golemi business te se besramno obogatio širenjem ljute ideološke i međunacionalne mržnje. Meta su mu komunisti i Srbi. Takvog Thompsona ne žele u svojoj sredini.

Thompsonu nije problem na svom koncertu napuniti nogometni stadion fanovima, koji ne razlikuju pjevanje od „glasanja prehlađenog pijanca u podrumu“ (FB-komentator Boris Dimitrovski navodno s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku), ali padaju u trans kada pod svjetlima reflektora na pozornici izroni iz tame Siegfriedov surogat u pripijenoj majici i raskoračen, kamena lica, sijevajući očima nad valovima opčinjenih glava zabije zrakasti ekskalibur ispred sebe. „Za dom…!“ odjekne kao da je netom sama nebeska strijela zaglušno sjevnula na masom, a iz publike vojnički resko, kao jedan: „…spremni!“ Atmosfera, koreografija, ikonografija… slute drugu polovicu 1930-ih u Njemačkoj, predvečerje najcrnjeg poglavlja ljudske povijesti, doba rasnih zakona, arijevštine i „konačnog rješenja“ na što je ustaška paradržava pristala od prvog dana.

Pjevač – po izobrazbi svršeni srednjoškolac ugostiteljske struke – prvi put se pred tv-kamerama pojavio „Bojnom Čavoglave“ na početku Domovinskog rata i munjevito se prometnuo u pravu zvijezdu pretežno (ultra)desničarski, šovinistički i nacionalistički  nabrijane publike. Ne samo u Hrvatskoj nego i među dijasporom u Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji… te europskim zemalja sa znatnijim brojem hrvatskih gastarbajtera i političkih emigranata. Svađalačkim tekstovima svojih pjesama protiv „četnika“ i „komunista“, što na čudan način poistovjećuje s ljubavlju prema hrvatstvu, domovini i Bogu koje će samopozvao braniti, nije mu ravan ni jedan drugi pjevač u RH, kao ni brojem obožavatelja.

Manipulacije povijesnom istinom

E sad, kad susjedima Slovencima padne na um „morska ideja“ zabraniti Thompsonu koncert u svojoj zemlji jer – objasnile su stranke Fronta za Maribor i TRS – „naš grad nema prostora za govor mržnje“ i „njegovi koncerti ispunjeni su uglavnom proustaškom ideologijom i ikonografijom umotanom u patriotizam“. Prethodno su i Austrijanci svoju zabranu Thompsonovog koncerta objasnili riječima: „Sramota je kad bi mrzitelj Židova i Srba u našoj zemlji širio svoju neljudsku ideologiju“. Slovensko no pasaran „slavuju“ iz Čavoglava dogodilo se nekako istodobno s vrlo glasnim otporom dijela austrijskih medija, civilnih udruga i političara hrvatskoj komemoraciji – službeno vjerskoj (sic) – „nedužnim žrtvama partizanskih zločinaca“ na Bleiburškom polju.

Na tom je mjestu britanska vojska 15, svibnja 1945. izručila Titovim partizanima, svojim saveznicima u Drugom svjetskom ratu, više desetaka tisuća ustaša, četnika,  domobrana, bjelogardejaca, ljotićevaca, nedićevaca i inih kvislinga koji su bježali na Zapad kako ne bi odgovarali za jezive ratne i zločine protiv čovječnosti što su ih činili od 1941. do 945. širom bivše Jugoslavije. Dio tog šljama koji za svoje strahovlasti nije sudio ni jednoj uistinu nedužnoj žrtvi – Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima – likvidiran je bez suda na tzv. križnom putu, dio ih je odrobijao izvjesno vrijeme, a najveći broj ih je prošao lišo. Nakon kraćeg vremena istrage pušteni su kući. Još su živi neki svjedoci koji su to iskusili na vlastitoj ili koži svojih bližnjih, prijatelja, poznanika…

Indikativno je, dakle, da je dio rečene austrijske društvene i političke javnosti ocijenio ovih dana komemoraciju na Bleiburškom polju (navodno oko 15.000 ljudi) kao najveći „skup naci-fašista u Europi“. I Thompson se samopozvao pjevati baš u to doba i baš u neposrednoj blizini navodnih masovnih grobnica „nedužnih hrvatskih žrtava partizanskih zločinaca“!? Političko-ideološko-svjetonazorski mainstream u Sloveniji ne dijeli sa službenim Zagrebom i Kaptolom negativno stajalište i figu u džepu kad su posrijedi Drugi svjetski rat, partizanski pokrat pod vodstvom komunista i maršala Tita, tekovine Narodnooslobodilačke borbe, jugoslavenski socijalizam i, osobito, notorna   bedastoća hrvatske političke desnice na čelu s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović da su „svi totalitarizmi isti“ i da je „žrtva žrtva“. Povijesni revizionizam nije u Deželi pustio korijenje kao u RH, a Katolička crkva pod uistinu sekularnim Alpama zna gdje joj je mjesto. U vjerničkim srcima i bogomoljama. I amen.

Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić – kojem su desni mediji nedavno sladostrasno audiovizualno dokumentirali kako je početkom Domovinskog rata zdušno puhao u proustaške diple – izrekao istinu o totalitarizmima i žrtvama rata i poraća. „Ubijeni u Jasenovcu i za ustaškog režima 1941.-1945. u tzv. NDH nikom ni za što nisu bile krive, a mnogi ubijeni na Bleiburgu itekako su bili krivi za ubijene u Jasenovcu i širom tzv. NDH“, kazao je Mesić, odavno već žestoki antinaci-antifašist.

Marko Perković Thompson i njegova poslovno maštovita „pjevačka industrija“ već se neko vrijeme medijski prse da „nisu nacisti“ i „ne propagiraju ustašku ideologiju“, već svojom glazbom slave „nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“. I zato „ne razumiju“ zašto im se u pola civilizirane Europe i dijelu vlastite zemlje ne dopušta slaviti tu „čistu, nepomućenu ljubav“ što, jelte, izvire iz najplemenitijih osjećaja, uvjerenja, iz najdubljih dubina srca, uma i duše.  Ni pjevač niti njegova interesno/financijski povezana družba nemaju odgovor na jedno sasvim „blesavo“ pitanje. Zar Thompsonovi podjednako megapopularni kumovi Miroslav Škoro i Mate Bulić svojim lakonotnim uradcima također ne slave „čistu, nepomućenu ljubav prema svom hrvatskom narodu, obitelji, domovini i Bogu“, kao i prema dragoj, a nitko im nigdje – ne zabranjuje koncerte? Nego baš Thompsonu.

Možda zato što im medijski portal Index.hr nije svojedobno – a nikad ni prije niti poslije – izvukao ništa ni približno slično ustaškoj drndalici „Jasenovac i Gradiška Stara“, gdje se slavi klanje Srba i „Maksove mesare“ (Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika najzloglasnije ustaške klaonice u tzv. NDH, konc-logora u Jasenovcu? A Thompsonu su to pronašli i nikad se nije oprao od sramote do neba. Kako to da nikom, nikad i nigdje na globusu, uključujući zadnji zaselak bogu iza nogu u Bijednoj Našoj, nije palo na um zabraniti koncert Radojke Šverko, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Krunoslava Kiće Slabinca…, pa ni onim jadnicama bez glasa, ali s nešto stasa, koje se s križićima oko vrata, a golosisate/gologuze krevelje na pozornici? A Thompsonu zabranjuju? Pa nije on jedini bez pjevačkog dara, glasa i odgovarajuće glazbene naobrazbe.

To što si je „slavuj“ iz Čavoglava namro izlaskom na javnu scenu i bildanjem statusa zvijezde proustaške desnice, ima svoje ozbiljne posljedice. Jedna je od „božjih kazni“ ta da ga totalitar-ideološki neopterećena javnost ne želi u svojoj sredini. Stihovi u stilu „auto trubi, mi smo domoljubi“, a glazba „na pet nota“ lakoglazbena je konfekcija koja ima prođu među publikom što se, kako reče Edo Majjka u jednom intervjuu Indexu.hr svibnja 2003., koja se „pali na nacionalizam“.

„Ja ne bi mogo živit sam sa sobom kad bi ja znao da je na račun neke moje pjesme neko nekom prijetio, da ja dižem neku mržnju u ljudima“, kazao je tada Edo Maajka o Thompsonovim pjesmama. „Ja bi se presto bavit muzikom. (…) U njegovoj publici ima raje koji su, jebiga, doktori i inteligentni i sve, ali se jednostavno pale na nacionalizam.“ Na nacionalizmu, međutim, ne može se graditi, kamoli opstati nijedna normalna, demokratska država u suvremenom svijetu. Koliko su toga bili svjesni sam predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka iz proustaške emigracije Gojko Šušak kad su već 1990-ih godina dopustili nesmetano klijati to opasno sjeme – prvi u državi, drugi u vojsci – vidi se danas kad se duboko ukorijenilo i raširilo Bijednom Našom. Ta mrzilačka svijest, kultura separacije i netrpeljivosti prema drugima i drukčijim snažna je i prepoznatljiva eksplicitna i neizravna poruka Thompsonove glazbe koja je više od ijedne druge na lakonotnoj pozornici Bijedne Naše komercijalizirala „domoljublje“.

Do te mjere da je Thompson navodno inkasirao 515.000 eura in chas iz HDZ-ovog crnog fonda samo da, pazi sad – ne pjeva ni za jednu političku stranku uoči izbora za Hrvatski sabor u Sanaderovo doba. Dakako, to nije priznao ni kao svjedok na sudu u procesu HDZ-u i njegovu bivšem Šefu Ivi Sanaderu u kriminalnoj aferi Fimi media. Nikad nije uvjerljivo objasnio otkud mu otprilike isto toliko novca za kupnju u to doba raskošnog penthausa u Zagrebu. Zaradio? Malo morgen da se toliko dade zaraditi i od najzagriženijih tisuća fanova, koji su mu dolazili na koncerte ustaški kostimirani, s ustaškim simbolima, parolama i pripadajućim ponašanjem. Pokazujući desnicom visinu kukuruza, npr.

I onda, kaže sada Thompson i zgraža se nad zabranama svojih koncerata, „nisam ja naci-fašist niti je moja publika naci-fašistička“. Trebalo je prošlih godina doći na one njegove derneke u Čavoglavama, kojima je paralelno „komunističkoj“ proslavi u Kninu „slavio“ tzv. dan VRA Oluje, pa vidjeti kakav svijet tamo dolazi (čak i neki ministri, npr. Dragan Primorac), što se pjeva pod šatrama s alkoholom i pečenjem, kakva se ikonografija prakticira, itsl. Nikad mu nije palo na pamet niti je pokušao reći koju s pozornice protiv ekstremnog ponašanja dijela publike, izjasniti se protiv ustaša i njihove ideologije, jer bi tada nefiskalizirana blagajna „domoljubne industrije“ bila kraća za nezanemarivu svotu što odlazi na brendirane kirvajske suvenire, ića i pića.

Država u stanju pripravnosti

Nije samo bleiburško prenemaganje s „nedužnim žrtvama“ i povijesno-revizionističko pretjerivanje – što je s HDZ-ovim povratkom na vlast dobilo službeni blagoslov – uzrok i razlog da je mariborsko no pasaran Marku Perkoviću postalo, vidi vraga, državni problem No. 1 u Bijednoj Našoj. Sve se to događalo neposredno uoči lokalnih izbora u nedjelju 21. svibnja, baš u nezgodnom trenutku kad su ekstremni desničari iz HDZ-ove saborske većine Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i Željko Glasnović odlučili ići svojim putem. Plenkoviću su pokazali srednji prst, gnušajući se njegove u lipnju moguće nove vlade sa SDSS-om Milorada Pupovca, HNS-om Ivana Vrdoljaka i, nije isključeno, HSS-om Krešimira Beljka koji je sada armiran uz SDP.

Na Thompsonovoj službenoj mrežnoj stranici osvanula je oštra prozivka najviših državnih dužnosnika: što su poduzeli diplomatskim i drugim kanalima u Sloveniji da se poništi zabrana koncerta u Mariboru? Gotovo svi važniji medijim ustupili su udarni prostor „slavuju“ iz Čavoglava, koji se rezolutno, von oben otresao na sve koji ga osporavaju, ne libeći se skresati u tv-oko: uz koga su i za što su premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, „zar dopuštaju da mi se uskraćuje osnovno ljudsko pravo na rad“? I, gdje Thompson okom, ovih dvoje – skokom. Jer, vlast je itekakva slast. Nije zanemariti Thompsonove fanove na biralištima. Ma koliko ih je zanemariv broj u odnosu na oko 3,8 milijuna građana RH s pravom glasa.

Premijer Plenković je samo koji sat nakon Thompsonovog pitanja „za zdravlje“ izjavio medijima da je zatražio od hrvatske veleposlanice u Ljubljani „da ispita“ što se zbilo u Mariboru i „odmah me izvijesti“. Gotovo istodobno se oglasila i Grabar-Kitarović, kojoj je više od ikog u državi stalo biti na vlasti, neukusno glumatati „državnicu“ koja tri četvrtine radnog vremena provodi na beskorisnim, skupim inozemnim putovanjima o trošku poreznih obveznika. Ona je, objavila je, „višekratno razgovarala sa slovenskim kolegom Borutom Pahorom“. Naravno, s rezultatom – uništa. Jer, „kolega Pahor“ ne dijeli ni približno ideološko-svjetonazorske „vrijednosti“ što ih nekontrolirano/napadno promiče „kolegica Grabar-Kitarović“. Kulturno je odbio njezinu intervenciju.

„Predsjednica je razgovarala sa svojim slovenskim kolegom prošlih dana i prenijela mu svoje mišljenje da je glazba tu da spaja ljude, a zabrane su kontraproduktivne“, pojasnio je njezin glasnogovornik Luka Đurić televiziji N1 Hrvatska. Predsjednik slovenskog parlamenta Milan Brglez, objavio je glavni dnevni list Delo, smatra kao i predstavnici niza političkih stranaka, udruga, inicijativa i državnih dužnosnika da je Thompson nepoželjan u Sloveniji budući da svojim pjesmama „ne spaja ljude“, već  „se radi o pjevaču koji širi mržnju te rehabilitira tzv. NDH i ustaški pokret“.

U RH su se u Thompsonovu korist javile i neke udruge, pa i njegov ekskluzivni izdavač Croatia Records, a rigidni (ultra)desni mediji su upravo eksplodirali napadima na „komunističku Sloveniju“ i njezine političke prvake. Nijedan među njima nije bio ravan ekstremističkom tv-agitpropu „Bujici“ na lokalnom Z1 formatu notornog Velimira Bujanca, gdje mu je po valjda već milijunti put bio gost osuđeni slovenski kriminalac i samozvani „istraživač komunističkih zločina“ Roman Leljak. Njih dvojica su se zbog zabrane Thompsonovog koncerta u Mariboru naizmjenično nabacivali najsmrdljivijim blatom na bivše, sadašnje i možda buduće slovenske političare, osim oporbenjaka Janeza Janše, koji podržava Thompsona u njegovom proustašluku, pa je pristrano intonirao svoj intervju „Bujici“.

Združeno plakanje premreženo prijetnjama i objedama začinjeno je na kraju videom s maturantske Norijade u Zagrebu, gdje je navodno – „ali mladež se ne da prevariti“, zaključio je Bujanec – skupina maturanata Obrtničke srednje škole sa Selske ceste i Drvodjeljske sa Savske iz inata pjevala Thompsonove pjesme te uzdignute desnice skandirala ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Jest da se u kakofoniji graje više tisuća djevojaka i mladića nije čulo što tko pjeva, viče i gdje je kome ruka, ali važno da je lik iz „Bujice“ pokušao uvjeriti svoje šovinistički zadrte gledatelje u samoobmanu kako se „mladež ne da prevariti“. Mo’š mislit’! Skora će budućnost, po svoj prilici, pokazati tko je, zašto, kako i koliko uistinu prevario mladež koja ravno s vjeronauka juriša na nogometne stadione i Thompsonove koncerte dernjati se „Ubij, ubij, ubij Srbina!“ i „Za dom spremni“. Pokazat će se i za što su uistinu spremni kad im se glave ohlade.

Ista ta državna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, teško ovisna o rasipanju ono malo novca poreznih obveznika na beskorisna putovanja u inozemstvo, što se vežu jedno na drugo bez reda i smisla, povela je svitu državnih dužnosnika s oko 800 pripadnika HV-a, policije, branitelja i obitelji na vojno hodočašće u Lourdes, gdje su se – neukusno zagrljeni i razvaljenih vilica dali snimiti kako prkosno pjevaju poznatu Thompsonovu pjesmu po čijim su stihovima Hercegovina (BiH), Dalmacija, Istra i Slavonija u istoj državi. Velikoj Hrvatskoj, koja je i dalje nedosanjani san svih desnih rigida u hrvatskom društvu, uključujući Katoličku crkvu.

Na videu pak: oko neukusno raspojasane Kolinde Grabar-Kitarović napadno se krevelje obrambeni ministar Damir Krstičević, braniteljski Tomo Medved, vojni biskup Jure Bogdan i buljuk uniformiranih likova iz vojnog i braniteljskog establishmenta RH. Joj, kako su važni! Nedostojno jedne predsjednice države. Ali kad je Grabar-Kitarović posrijedi – koja samozvano, nekulturno skače na pozornicu zagrebačkog HNK otimati slavu i cvijeće plesačima te ukrajinskom umjetniku Vladimiru Malakhovu i klanjati se publici kao da je baš ona bila glavna labudica u čuvenom baletu nad baletima Petra I. Čajkovskog – nije nemoguće očekivati ni najnevjerojatnije iz rubrike vjerovali ili ne. Pa ni oksimoron njezina uma – da Thompsonova „glazba spaja ljude“. Ne’š majci!

Cijenjeni kolumnist Slobodne Dalmacije Jurica Pavićić ironično ju je podčkaljio već u naslovu svog uratka: „Glazba uistinu spaja ljude, ali ne kada pjeva Tkompson. Ni na jednom njegovom koncertu nije se pojavio netko sa zastvom duginih boja“. Istina. A neće se ni pojaviti. Što bi tamo imao tražiti? „U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku“, ispravno primjećuje Pavičić, „predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilina konjica, nije razrješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.

Kolinda Grabar-Kitarović je – ukratko – političarka bez sadržaja, paradigma praznog populizma. (…) Dugi je popis muzičara koji – eto – ‘spajaju ljude’. Spajaju ih i sofisticirani umjetnici i najcrnji kičeri. Spajaju ih Severina i Rozga, i Balašević i Gibonni, spajaju ih Sandra Afrika, Goga Sekulić i Ministarke, spajaju ih Stefan Milenković i Petrit Çeku, spajaju ih Rundek i Mile Kekin, spaja ih čak i Justin Bieber. No, postoji – eto – jedan muzičar kojem začudo ta stvar sa spajanjem nikako ne uspijeva. A taj je muzičar Marko Perković Thompson.“

Estradnjak isključivanja

Muzičar je to koji razdvaja. Žešće od Milanovićeve predizborne crvene krpe za HDZ-ove kokošare „ili mi ili oni“, što je samo loša parafraza mostarskog intelektualca iz Srbobrana 1902. – „do istrage vaše ili naše“. Thompsonov glazbeni stil je „smjesa Bregovićevog pastirskog rocka, makedonskog folklora i hard rocka“, tvrdi kolumnist, svojevrstan „jugovićki esperanto koji je ujedinjavao jugoslavensku provinciju“ te kao takav bio popularan od Vardara pa do Triglava. I dalje je, ali ne u Thompsonovoj samoreklamirajućoj izvedbi što se svela na političko i ljudsko – isključivanje.

„Tekstovi, muzika, scenski rekvizitarij i koncertno iskustvo Perkovića Thompsona funkcionirali su kao latentni ideološki tekst koji je afirmirao Mi, a to Mi bila je ideja Pravih Hrvata – dakle, nacionalista, s jakim uporištem u klerikalnoj ideologiji, s moralnim osloncem u Vojujućoj Crkvi i i kulturnoj tradiciji Triplex Confiniuma na kojem je Tuđa Vjera ujedno uvijek i Tuđa Nacija, a tuđa nacija, u osnovi, neprijatelj“, ističe Jurica Pavičić. „A upravo onako kako je samolegitimirao dominantnu predodžbu Pravog Hrvata, Thompson je muzikom i tekstom i isključivao. Isključivao je Druge, a ti su drugi bili – just name it: Srbi, nehrvati, komunjare, ateisti, Jugoslaveni, urbani rasisti, orjunaši… (…) I zato Marko Perković Thompson – za razliku od Goge ili Rozge – nije nikad bio ‘glazbenik koji spaja ljude’. Cijeli atrakcijski potencijal njegovog parapolitičkog rocka sastoji se u tome da ljude razdvaja: razdvaja na Nas i Njih.“

A takvi estradnjaci ne samo ne trebaju jednom Mariboru, u kojem još cijene Maršala, a ulice i trgovi nose imena partizanskih brigada i vojskovođa, nego nikom tko zna što je bio naci-fašizam, kome je stalo do tolerantnog suživota u demokraciji, poštivanja manjina i različitosti u svakom smislu. Ovi što sada zdvajaju nad „nepravdom prema pjevaču čija glazba spaja ljude“ (sic), neka slobodno kupuju u Croatia Recordsu njegove albume i slušaju ih kod kuće. Thompson, nositelj nadimka po istoimenoj skraćenoj strojnici, sam si zatvara ulaz na pozornice normalnog svijeta, a samo je pitanje vremena kad će takav dojaditi i publici što u gospodarsko-političko nedoba Bijedne Naše još plaća karte za uvelike klišeizirane koncerte komercijaliziranog „domoljublja“.

















23.05.2017.

BOJKOTIRANjE ANTIFAŠIZMA

Bojkotiranje antifašizma


Marinko Čulić

Autor
21.5.2017. 



Bojkotiranje antifašizma

///////////////////////

Nakon što je hrvatski državni vrh bojkotirao nedavni Dan pobjede nad fašizmom, koji je obilježio čak i nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige. Ako se ne dogodi zaokret, do tog će ispadanja i doći

Neobična, pomalo nestvarna vijest stigla je ovih dana iz Austrije. Dvadesetak tamošnjih antifašističkih organizacija zatražilo je od regionalnih, koruških vlasti da preispita dozvolu za održavanje komemoracije na Bleiburgu. Ne, nisu za to da se komemoracija zabrani, ali jesu da se onemogući da se ona i dalje pretvara u revizionističku demonstraciju ustašonostalgije, uz konstataciju da je riječ o najvećem skupu radikalne, profašističke desnice u Evropi. Najprije što te ovdje iznenadi jest da u Austriji uopće postoji toliko organizacija eksplicitno antifašističkog usmjerenja, iako, naravno, sve političke asocijacije, ukoliko nisu nacifašističke, i ne mogu biti drugo nego antifašističke. Ima tu još nešto. Nekako se podrazumijeva da će ovakve organizacije masovnije niknuti na tlu djelatnog povijesnog antifašizma, preciznije u onim zemljama u kojima je polovicom prošlog stoljeća postojao snažan i organiziran otpor nacizmu i fašizmu, a toga u Austriji, budimo otvoreni, nije bilo. Bilo ga je, međutim, itekako u Hrvatskoj, gdje je partizanski antifašistički pokret, unutar šireg jugoslavenskog, bio jedan od najsnažnijih, usto i idejno najplodotvornijih u Evropi i svijetu.

I tu imaš novi paradoks. Zahtjev da se sankcionira ustaški predznak blajburške komemoracije, što je najzrelije što se dosad o tome čulo, došao je iz Austrije, gluhog mjesta u povijesti evropskog antifašizma, a ne iz Hrvatske koja je u tom pogledu bila itekako glasna, a najviše je se i tiče. Još gore, kod nas upravo traje velika evakuacija, bolje reći bježanija s ključnih toponima antifašističke borbe, što je počelo s onim mizernim izbjegavanjem predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se pojavi na službenoj komemoraciji u Jasenovcu. A zatim je ovih dana intenzivirano i, što drugo reći, smišljeno produbljeno odlukom gotovo kompletnog državnog vrha da bojkotiraju Dan pobjede u organizaciji hrvatske antifašističke organizacije. Premijer Andrej Plenković ispričao se drugim obavezama i ondje poslao izaslanika nedostojno niskog ranga (saborski zastupnik Jasen Mesić), dok Grabar Kitarović i predsjednik Sabora Gordan Jandroković nisu napravili ni toliko. Naravno, Jandroković se nekoliko dana poslije uredno pojavio na Bleiburgu i premda svevremeni Njonjo tu nije imao izbora – Tomislav Karamarko vratio je pokroviteljstvo nad komemoracijom Saboru, a Plenković nema petlje to promijeniti – ključni zaključak nameće se neovisno o tome.

Na simboličkoj mapi hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću Bleiburg se učvršćuje kao središnje mjesto u kolektivnoj nacionalnoj memoriji i još više kao središnja obljetnica u državnom protokolu. A istodobno otpada Jasenovac, otpada Brezovica, otpada Jadovno, Topusko, Dotrščina… Ukratko, otpada sve što je u vezi s žrtvama nacističkog i ustaškog režima i antifašističkim otporom koji je tom režimu pružen. Koliko god bilo jasno da je jedino taj otpor osigurao Hrvatskoj priključak naprednom, civiliziranom svijetu. U tom duhu govorio je i Jandroković na Bleiburgu. Osudio je, kako reče, zločin na ovome polju kao jedan od najvećih u hrvatskoj povijesti, podvlačeći da je taj zločin bio najdublje zakopana tajna komunističkih vlasti. Ali zatim je i sam zatajio da blajburški zločin nije pao s neba, nego mu je prethodio puno veći zločin u Jasenovcu, Jadovnom i drugdje što, naravno, ne opravdava onaj prvi, ali se bez njega ne može ni razumjeti. Uostalom, baš takvo mjerilo prevladava u objašnjavanju hrvatskih zločina u ratovima 1991. – 1995., koje su hrvatske vlasti dugo nijekale, a kada su ih odlučile priznati, učinile su to uz obavezni dodatak da su počinjeni u obrambenom domovinskom ratu, tj. nakon što se dogodila srpska agresija na Hrvatsku.

Zato ono što je predsjednik Sabora govorio na Bleiburgu ne doseže ni do gležnja antologijskoj rečenici antifašističkog publicista Zvonka Ivankovića Vonte, koji je svojedobno zapisao da nitko od jasenovačkih žrtava nije kriv za Bleiburg, ali je među blajburškim žrtvama itekako bilo onih koji su krivi za Jasenovac. To je naprosto neodvojivi, još više suštinski dio istine o onome što se 1945. dogodilo na Bleiburgu, i s tim se jednostavno ne može polemizirati. Druga je stvar što je i ovakav Jandrokovićev govor naljutio jednu od vedeta radikalne, proustaške desnice, Brunu Esih, koja je, zabilježeno je, demonstrativno odbila slušati predsjednika Sabora, valjda rasrđena njegovom osudom zločina svih totalitarnih režima. A ako je ovogodišnja blajburška komemoracija donijela nešto dobro, to je baš to. Dosad je spomenuta osuda svih totalitarizama služila kao paravan iza kojeg se skrivalo odbijanje suočavanja sa zločinačkom suštinom Pavelićeve NDH, a sada se, evo, prvi put pojavio netko tko te zločine ne samo što relativizira, nego ih i uzima u zaštitu. Doduše, Esih, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović i slični to još ne rade sasvim otvoreno, ali ako im čitaš s usana, nema sumnje, to je upravo to.

Koliko god može zvučati presmiono, to je dugoročno dobro za ovu zemlju. Najzad se pojavio netko relativno relevantan tko se pozicionirao desnije od HDZ-a, i to u idealnom trenutku, pred lokalne izbore (Zagreb), i moram priznati da čak priželjkujem da ova opcija ne bude na biralištima potučena, nego da ostvari ograničen uspjeh. Očito je, naime, da Plenković nije pokazao kuražu ispuniti obećanje da će HDZ usidriti u okvir uljuđenog desnog centra, jer nije mogao kontrolirati desne radikale unutar stranke, ili ih je sankcionirao tek nakon što su mu oni pružili jak, prejak povod. Sada su se ti radikali sami maknuli od HDZ-a, pa on i ne htijući zauzima obećanu poziciju centra, ili se barem treba nadati da ispadi tipa napada Milijana Brkića na nacionalne manjine neće postaviti novu zapreku tome. Ako se ta nada ispuni, možda ima mjesta za još jednu, a to je da se Hrvatska privede u red zemalja iz kojih više ne dolaze vijesti o neprekinutim revizionistički svinjarijama koje gledamo posljednjih dana. Naravno, ostaje otvoreno je li to uopće moguće, jer je najprije puzajuća, a onda i sve otvorenija fašizacija naprosto postala brend, neusporediv s bilo kime u Evropi, pa i u regiji, uključujući Srbiju.

Ondje je proces fašizacije, preciznije refašizacije, također postigao blistave rezultate, tako da optužbe kojima se posljednjih mjeseci i godina otamo gađa po Hrvatskoj zvuče u najmanju ruku samoironično. Ali čak se i tamo predsjednik države, kao nedavno nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, uključuje u obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, koji je, rekosmo, hrvatski državni vrh bojkotirao, tako da ostaje jedino ovako zaključiti. Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige i ako ne dođe do zaokreta, bogami će iz nje i ispasti.


///////////////////////

Jedinstvena perverzija : Suludo luksuzni pokloni kojima je saudijski kralj obasuo Trumpa ostavit će vas bez teksta !

Libanonski list Addiyar jedan je u nizu onih koji su se osvrnuli na posjet američkog predsjednika Trumpa Saudijskoj Arabiji. Prema pisanju ovog lista saudijski kralj Trumpa je bogato darivao. Vrijednost darova kojima [...

///////////////////////////

 

/////////////////////////////

/////////////////////////////
//////////////////////////////////////////

ODLAZAK JAMESA BONDA: Preminuo slavni britanski glumac sir Roger Moore (VIDEO)

Svalni glumac ostaće upamćen po ulozi tajnog agenta 007

ODLAZAK JAMESA  BONDA: Preminuo slavni britanski glumac sir Roger Moore (VIDEO)

Legendarni glumac Roger Moore koji je utjelovio Jamesa Bonda preminuo je u 89. godini, javlja britanski Independent.

 

U priopćenju objavljenom na glumčevoj službenoj stranici na društvenim mrežama stoji da je preminuo u Švicarskoj nakon "kratke, ali hrabre bitke s rakom".

 

Rođen je u Londonu kao sin policajca i kućanice. Za vrijeme Drugog svjetskog rata evakuiran je u Devon gdje pohađa školu, a potom univerzitet  na sjeveru Engleske. Ubrzo nakon kraja rata pozvan je u vojsku gdje je dostigao čin kapetana, te je služeći u Royal Army Service Corps, zapovijedao manjom bazom u zapadnoj Njemačkoj.  Kratko prijeratno pohađanje Kraljevske Akademije Dramskih Umjetnosti (Royal Academy of Dramatic Art) dovode ga već 1940-ih  do manjih uloga na filmu.  Radio je kao fotomodel i glumac na televiziji. U to doba potpisuje ugovor sa MGM-om ali uspjeh postiže televizijskim serijama Ivanhoe, (1958.-1959.), The Alaskans (1959.-1960.) i Maverick (1959.-1961.).

 

 

Svjetsku slavu postiže ulogom pustolova Simona Templara glavnog lika iz serijala Svetac (1961.–1969.), jednog od najdugovječnijih na britanskoj televiziji. Nakon dvije uloge na filmovima, Crossplot (1969.) i The Man Who Haunted Himself (1970.), vraća se televiziji u vrlo uspješnom serijalu The Persuaders! (1971.-1972.), koji ga čini i najbolje plaćenim televizijskim glumcem na svijetu.

 

Iako postoje teorije da je Roger Moore uzet u obzir kao mogući James Bond još 1962., te da je bio prvi izbor  za tu ulogu, prvi službeni kontakti sa produkcijom serijala o britanskom tajnom agentu datiraju u 1967., dok je prvi film Živi i pusti umrijeti snimio 1973.. godine. Glavna uloga u još šest filmova iz serijala; Čovjek sa zlatnim pištoljem (1974.), Špijun koji me volio (1977.), Operacija Svemir (1979.), Samo za tvoje oči (1981.), Octopussy (1983.) i Pogled na ubojstvo (1985.), snimljenih u periodu od 12 godina, donose mu izvanrednu svjetsku popularnost, ali i kritike da je lik Jamesa Bonda previše izvrgnuo parodiji.

 

Unatoč tome smatra se zajedno s Seanom Conneriyem jednim od najboljih interpretatora te uloge. U to vrijeme također glumi i u drugim, najčešće ratnim ili avanturističkim filmovima kao Zlato (1974.), Divlje guske (1977.) i Morski vukovi (1980.). Nakon povlačenja iz serijala o Jamesu Bondu rijeđe glumi na filmu i uglavnom se posvećuje humanitarnom radu.

 

 

23.05.2017.

RADOVANOV POVIK IZ TAMNICE: KAD UBICA KAŽE DA VAS BOLI...

Radovanov Povik iz tamnice: kad ubica kaže da Vas boli…

Goran Sarić

Autor
21.5.2017. 



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Foto: Profimedia/AFP



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for slobodan milosevic u hagu fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos



Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos


Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for radovan karadzic u hag 2013 fotos

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

Image result for uhapsen ratko mladic

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

Getty Images

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 

Izdvajamo

  • A ako to baš nikako niste u stanju, preporučujem vam jednosmjernu kartu do zatvora u Ševeningenu. Do Radovana, na jednu “porciju” tihovanja.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
.................................

Sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše

Dugo već nisam pisao o srpskom šovinizmu. Jer, šta se o tome više ima reći? Iste stare tlapnje i planovi, mračne ideje, tašne-mašne-i-za-vlastiti-konto-zabrinuta-lica… Ništa novo pod kapom balkanskom!

Bolje nam je, mislim, s vremena na vrijeme svima malo zašutjeti. Možda se tako, u gluhoj tišini, poneko od tih vječitih podstrekača vatre i dozove pameti.

Ali zalud. Zaljubili se Srbi u sirotog Domanovića, koji onomad sigurno nije imao pojma u šta će se sve ovo izroditi, i ta ih strast nikako ne popušta. Jedino oni na pravom putu. Ne idu, nego lete.  Veći pravoslavci od patrijarha…

Iz sličnih razloga slabo pratim i zbivanja u Hrvatskoj, duboko zaglibljenoj u HDZ-ijaciji i kolindizaciji Lijepe njihove.

Ali Bosnu i Hercegovinu pratim. Njoj stalno “dahćem za vratom”. To je ipak uži zavičaj. Mada i tamo, uglavnom – ista meta, isto odstojanje. Zato mi se valjda i ne da da se latim pera i pišem o svim tim opskurnim tipovima, majstorima balkanske kvadrature kruga. Mnogi od njih, uz to, sa debelim zatvorskim dosjeima.

No, prošle me je sedmice nešto od tog mraka ipak jače barnulo, i primoralo da sjednem za laptop.

Prijatelj mi poslao vijest o jednom neobičnom akademskom-umjetničkom  “prelu” u Banja Luci. Tamo se, u velikom amfiteatru Pravnog fakulteta, okupila mlada intelektualna elita. Student do studenta, akademac do akademca, sve sa profama, da  odgledaju jedan neobičan film.

Radi se o dugometražnom dokumentarcu režisera Dragana Elčića „Radovan – povik iz tamnice“. Pretpremijera ovog “važnog” uratka bila je već prije mjesec dana, i to – a gdje bi drugo? – do na Nemanjinom Mećavniku, a svečana premijera nešto kasnije, u beogradskom Sava centru.

Film prikazan u amfiteatru banjolučkog Pravnog fakulteta, i to, pazite! u organizaciji Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Prema režiserovim riječima, “…osnova za film su Karadžićeve bilješke iz haškog zatvora i sudnice a film se bavi i njegovim višegodišnjim skrivanjem, nakon raspisivanja potjernice Međunarodnog suda pravde, koje je okončano hapšenjem 2008. u Beogradu. Radovana Karadžića u filmu igra glumac Ljubivoje Tadić. […] Režiser vjeruje da će njegov dokumentarni film […] biti “svjetska priča i da će gledaoci kroz njega moći na objektivan način (podvukao GS) da sagledaju  ličnost Karadžića, ali i vrijeme koje ga je istaklo u prvi plan.”

“Objektivna” osnova je, dakle, “iscurila” direktno iz pera hapšenika, dr. Karadžića! Iliti, ako vam je tako milije i draže, Raše Dabića, u kasnijoj karijeri poznatog budopsihoterapeuta, specijalizovanog u originalnoj tehnici “tihovanja”.

(Kad bi mrtva usta mogla govoriti… O njegovom “tihovanju” najbolje bi moglo posvjedočiti one hiljade Srebreničana, koje je, heroj poslije bitke, preko svojim izvođačima krvavih radova”, u julu 1995. godine zanavijek utišao. I time, tuđom krvlju, “naučno” dokazao da više ne možemo živjeti zajedno. Kad ubica kaže da vas boli…)

Skoro svi mediji u Srbiji, a, valjda, sve i jedan mainstream u Šumskoj su s pažnjom i oduševljenjem upratili banjolučku premijeru ovog “velikog kulturnog događaja”.

Ne, ni traga kritičkom odmaku, niti nezgodnim pitanjima. Ona su rezervisana za manje, nezavisne sajtove. A njih, zna se, “niko ne čita”.

Ali zato čitaju – doduše, sasvim druge stvari – mladi pravnici. I, eto, gledaju. Istoriju. I to u verziji Velikog, bezbeli, nepravedno osuđenog Vođe. Pa, nakon frenetičnog aplauza, bez zadrške poručuju vaskolikom “nepravednom svijetu”: “Jesmo, takvi smo. I još smo gori!”

Skandalozno? Možda. Ali ne i iznenađujuće, pošto znamo atmosferu u Republici Šumskoj, pa i među studentima. Ali ovo je ipak malo previše. Što bi rekao pokojni Mladen Delić: “Pa ljudi, je li to moguće?!” Pazite, ovdje se radi o studentima pravnog fakulteta! Oni ovdje, javno i otvoreno, brane pred Međunarodnim sudom pravde suđenog i osuđenog ratnog zločinca! Da su u pitanju neki budući akademci, neke druge, ma bilo koje struke i usmerenja, ni po jada. Ali, ovdje se radi o budućim sudijama, advokatima, tužiocima… Najmanje što možete očekivati od njih je da poštuju, i ne komentarišu odluke suda. Ako to nisu u stanju, koga će oni sami, kad se dočepaju diploma, ikada moći vjerodostojno zastupati?

To bi vam, kad ih vidite ovako zajapurene u odbrani neodbranjivog,  bilo kao kad bi mesaru dali da na vama izvrši tešku operaciju srca.

A sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše.

A ako to baš nikako niste u stanju, preporučujem vam jednosmjernu kartu do zatvora u Ševeningenu. Do Radovana, na jednu “porciju” tihovanja.









22.05.2017.

INTELEKTUALCI NA VISINI POVIJESNOG ZADATKA

Intelektualci na visini povijesnog zadatka


Vinko Grgurev, prof.

Autor
22.5.2017. 




Image result for VINKO GRGUREV

/////////////////////////////

Izdvajamo

  • Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

...............................

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.

Pojedini vremenski segmenti od Drugoga svjetskog rata nadalje bili su – ovisno o sveukupnim svjetskim okolnostima – poprilično različiti, dapače, u nekim osobinama divergentni. Bilo je mnogih reformi, štoviše, o nekima se govorilo kako su revolucionarne.

Unatoč usponima i padovima, imaginarij, kao povijesno-politički polog, bio je konstantan. Nije zahtijevala, barem ne otvoreno, njegovu detronizaciju ni jedna strana u međusobnim prijeporima, štoviše, pozivala se na njih, kao mjeru.

Sukladno ostalom svijetu, na prijelomu osamdesetih/devedesetih godina, dogodio se tektonski prijelom. Paradigma koja se uvriježila, kao osebujna legitimacija, nakon Drugog svjetskog rata, nije dovedena ni u pitanje, da se o njoj raspravlja, u liberalnijoj atmosferi i s više kritičkog potencijala, radi otkrivanja domašaja zatomljenih ideja koje bi bile osobito značajne u razrješavanju nepovoljnosti i kročenju u optimalnu društveno-političku budućnost – nego je bila podvrgnuta dijaboličnim “kvalifikacijama” ili/i okultaciji.

To je bio u području filozofije marksizam. Nije bilo riječi o tome bi li on mogao biti inspirativan i mjerodavan u otkrivanju razloga postojećih teškoća i misaona snaga njihova nadilaženja, nego mu se pripisivala i pripisuje svaka krivnja za njihov nastanak ili totalna nerelevantnost za bilo koji povijesni poduhvat.

Sintagma “tranzicija iz socijalizma u demokraciju” krilatica je odgovarajućeg pokreta, u to vrijeme, diljem, prije svega, istočnoeuropskih zemalja, pa je socijalizam diskreditiran kao (tobožnje) bitno obilježje njihovih destruiranih politika. Nije se pritom raspravljalo o biti socijalizma koji se bez kritičkih riječi (pretenciozno) poistovjećivao s bitnim otklonima od socijalizma – u staljinizmu.

Promiče se prijelaz socijalizma u demokraciju premda je stotinjak godina prije te nelogičnosti proklamirala Rosa Luxemburg kako je demokracija bitan uvjet konstituiranja socijalizma u kojem, stoga, demokracija može eksplicirati vlastitu bit.

Zatajivanjem marksističke filozofije nije moguće ni znanje ni razumijevanje te misli novokantovskog marksizma, pa pritom nema ni temelja za mogućnost sinteze demokracije i socijalizma u samoupravljanju.

Samoupravljanje je kao “jugoslavenska izmišljotina” ozloglašeno do indignacije premda je, kao ideja, nastala u putanji radničkoga pokreta na temelju europskog građanskog mišljenja.

Samoupravljanje – u pojmovima selfgovernment, Selbstbestimmung, autogestion,… – ugledna je tema (i) na američkim te europskim sveučilištima.

Novokomponiranoj inteligenciji zacijelo nije poznato da je samoupravljanje, u razotkrivanju ograničenosti demokracije u njezinu tradicionalnom obliku i iskazivanje kako ona do punog izražaja dolazi u neposrednoj komunikaciji građana sa zastupnicima i da se provodi, prije svega, u proizvodnim organizacijama, u tendenciji da se upravlja viškom vrijednosti, plauzibilna tema u “razvijenim demokracijama”.

Politiku nesvrstanosti zamislili su između dvaju svjetskih ratova antikolonijalistički ideolozi i političari. Konstituirao se kao opozicija vojnopolitičkim blokovima kojih sučeljavanje završava u (prijetnji) ratnim sukobima.

Premda su državno-politička autonomija i miroljubiva koegzistencija načelna polazišta i svrha politike nesvrstanosti, ona je, ipak, nerijetko dolazila u proturječnost sa svojom bitnom orijentacijom. Unatoč posustalosti u posljednje vrijeme, ta politika je, po svojoj koncepciji, načelna mogućnost alternativne globalizacije. Povodom Prve konferencije neangažiranih (nesvrstanih) zemalja u Beogradu 1961. godine izjavili su eminentni svjetski intelektualci, kao Russell i Sartre, da je ta svjetska politička upravljenost savjest čovječanstva.

Teoriji povijesne promocije naroda u naciju proturječi ozloglašavanje jugoslavenstva koje je tobože nametnuto Hrvatima da se priguši njihov identitet. Narod se konstituira kao nacija u odgovoru na pitanje o vlastitoj specifičnosti u svojem najbližem rodnom pojmu.

Pojmovi ilirstvo i jugoslavenstvo bili su neophodni u nacionalnom osvješćivanju (ne samo) hrvatskog naroda, naime, da se u odnosu spram drugih otkrije posebnost (identičnost sa samim sobom) hrvatstva i da se pritom utvrde načela primjerene komunikacije s drugima.

Ozloglašavanje srpstva u nekih Hrvata i hrvatstva u nekih Srba svjedoči o prividnoj potvrdi nacionalne identičnosti. Doživljavanjem drugoga kao objekta vlastite pretencioznosti svodi se samoga sebe na objekt (ekspanzije drugoga).

Pojmovi jugoslavenstvo, hrvatstvo, srpstvo, europejstvo,… formalno su jednaki.

Njihova legitimacija nije u njima samima, jer nijedna nacija (ni transnacionalna kategorija) nije sama po sebi ni dobra ni loša, nego jest onakva kakva se potvrdi u komuniciranju s drugima (jer je odnos prema sebi refleksija odnosa prema drugima). Povijesni prosperitet nacije moguć je u ravnopravnosti i solidarnosti s drugim nacijama.

Antikomunistička kampanja devedesetih godina dovela je do shizofrene situacije. Isti diskreditiraju Narodnooslobodilački pokret i tvrde da su Hrvati bili među prvim antifašistima u Europi. Koji je pokret u Hrvatskoj bio protiv fašizma?

Uklanjanje gradskih toponima i naziva institucija po narodnim herojima, makar bila riječ o onima koji se nisu imali prilike istaknuti u “komunističkom totalitarizmu” jer su poginuli na samom početku rata, postavilo je pitanje o temelju NOP-a ako su njegovi čelni ljudi prokazani najgorim blasfemijama. Pohvalu su dobili oni koji su bili stigmatizirani kao disidenti u “starom režimu” (!?).

Ako se krivnja za sav kineski mortalitet može pripisati Mao Zedongu, pa je on prvi na “nekrofilnoj” listi stanovitog historičara, onda je slavodobitno pozivanje bulumente hrvatskih “domoljubnih” publicista i političara na njegovu “statistiku” što je Josipa Broza Tita stavio na sedmo-osmo-deveto mjesto ustupak velikosrpskom insinuiranju da su Hrvati “genocidan narod”.

Logička konstrukcija broj jedan: ako je Tito, koji je, po nacionalnosti, bez sumnje, Hrvat, kriv za smrt, u amplitudi od pola milijuna do više od milijuna, gotovo samih Hrvata, kojih sveukupno nije ni za četvrt nekog kineskog megalopolisa, onda od Hrvata nitko ne može ni ostati živ, pa ni oni sami. Pobogu, sam pojedinac ne može ni tehnički dokrajčivati, ni vlastiti narod, bez podrške u njemu.

Logička konstrukcija broj dva: ako su Hrvati genocidan narod, a Srbi su se, kao i Hrvati, nacionalno konstituirali na zajedničkom južnoslavenskom supstratu, onda sve što vrijedi za Hrvate, reflektira se i na Srbe, pa su i oni, kao i Hrvati, kako proizlazi iz naklapanja njihovih “patriota”, također “genocidan narod”.

Budući da su za svoje prošle i sadašnje nedaće optuživanja najbližih naroda “teorijama” o njihovoj “genocidnosti” doista dovela do genocidnosti u njihovim političkim odnosima, pokazala se prijeka potreba da se raskrinkaju motivi koji su ih doveli do takve pogubne komunikacije i, naposljetku, do oružanoga sukoba.

Diskreditiranje marksističkih mislitelja, političara i državnika (s izuzetkom disidenata!?) – od Marxa do Luxemburgove i Lukácsa, od Lenjina do Dimitrova i Tita - te povijesnih događaja: Oktobarske revolucije, Pariške komune, pa, uostalom, i Francuske revolucije – svjedoči o osobitoj nakani, u europskim razmjerima, da se bez razlike dijabolizira sve što je lijevog povijesno-političkog imprimatura.

Zbog osjećaja klonulosti da bilo što bude moguće učiniti protiv postojeće ideološko-političke struje ili zbog poslovičnog konformizma nema niti je bilo dovoljno snažne opozicije pretencioznom ozloglašavanju onoga što bi trebalo biti predmet kritičkog preispitivanja.

Međutim, bilo je i još uvijek ima intelektualaca koji su se pokazali i pokazuju se da su na visini povijesnog zadatka. Među njima je Saša Blagus.

***

Onomastika otkriva osjetljive povijesno-političke probleme. Blagus raspravlja o uzroku i dosegu promjene naziva Ulice prosinačkih žrtava u Zagrebu. Zbog čega je uklonjen spomen na šesnaest (dvojica su umaknula) hrvatskih intelektualaca koje je ustaška vlast osudila na smrt i objesila 19./20. prosinca 1943. godine u Dubravi? Pomaknut je u zapećak spomenik prosinačkim žrtvama koji je 1961. godine izradio Dušan Džamonja, te je uklonjen obelisk s imenima žrtava. Razlog takvog čina u istočnoj zagrebačkoj četvrti Dubravi i drugdje, diljem Hrvatske, i ne samo nje, dapače, u svim “tranzicijskim” zemljama, bio je, na području simbolike – diskreditiranje antifašizma.

Kako pritom nije bilo riječi ni o tome da su neke kategorije imena prenaglašene ni o tome kako su neke zapostavljene, pa da bi omjer trebao biti ujednačen, nego se krenulo en bloc na uklanjanje imena antifašističkih predvodnika, onda se može zaključiti da je namjera bila sasvim promišljena.

Kako se antifašizam temelji na potvrdi čovjekove individualnosti, slobode i solidarne komunikacije s drugim pojedincima, napad na antifašizam je, zapravo, atak na njegove vrijednosti, jamačno, i ustupak onome što je suprotno tome: nacionalni fundamentalizam.

On je bio i, štoviše, jest ideološko-politički placet za diskreditaciju i eksterminaciju drugih naroda, ali, i svođenje vlastitoga naroda na masu. Podrijetlo i svrha takva odnosa, u kojem je motiv sukoba među nacionalnostima i ne samo među njima, jesu klasni odnosi i tendencija da se oni prihvate kao razlog društvenoga konstituiranja.

U tom je sklopu tendencija poistovjećivanja komunizma i fašizma.

Budući da su komunizam i fašizam (nacizam) oprečni pojmovi, logično je da jedan od njih može biti “totalitaran” a da drugi to nije.

Komunizam nadilazi klasne odnose u upravljenosti prema ideji da je svaki čovjek u biti slobodan što se tiče načelnog polazišta u ozbiljavanju i iskazivanju svojih osobitosti.

Eminentni filozofi isticali su i ističu da komunizam nije režim, pogotovo nije totalitaran, nego je, štoviše, ideja po kojoj se mjerodavno oblikuje ljudska zajednica i spram koje se kritički premjeravaju njezini dosezi.

Komunizam je oprečan fašizmu (nacizmu) koji etablira, kao princip, neprijepornost klasnih odnosa i egzistenciju čovjeka kao njihovu funkciju.

Antikomunizam promoviran devedesetih godina bitno je upravljen protiv nadilaženja klasnih odnosa izjednačavanjem komunizma s njegovim bitnim otklonom u staljinizmu. U tom začaranom krugu principi staljinizma ostaju nazivajući se drugim imenima, pa se zatvara opozicija postojećem društveno-političkom ustrojstvu.

Ima onih koji zastupaju binegaciju komunizma i fašizma govoreći da je svakom “istinskom” antifašizmu imanentan antikomunizam. Nastojeći se izdignuti iznad te dvojbe proglašavaju se liberalnim demokratima, socijaldemokratima,… Izlaz iz tih zamršenosti je u plauzibilnom definiranju spomenutih pojmova.

Plaidoyer za dezavuiranje svega na lijevom idejnom i političkom spektru Blagus uočava u apoteozi “liberalne demokracije” (demokracija jest per definitionem liberalna) koje se pokazala u antinomijama merkantilnog fundamentalizma.

Blagus pritom apostrofira knjigu Miltona Friedmana “Kapitalizam i sloboda” u kojoj su iznijeta načela neoliberalne ideologije “slobodnoga tržišta”.

Interpolacija slobode u kontekst kapitalizma i tržišta nesumnjivo je dvojbena.

Građanin je doista načelno slobodan, u intenciji prema bilo kojem drugom subjektu, u svijetu, međutim, on je, kao privredni subjekt, u uspostavljanju tržišta, kao područja razmjene, ograničen konkurencijom, odnosno težnjom da, radi vlastita opstanka u tom sklopu, ostvaruje profit eksploatacijom otuđenoga rada? Sloboda do zbiljskoga izražaja može doći samo u nadilaženju opreke između kapitala i otuđenoga rada.

Promaknuta je sintagma “merkantilni fundamentalizam” u kojoj se iskazuje tendencija da se dovođenjem tržišta do apsolutnosti odnosi (klasni) u njemu potvrde kao prirodni i da se ne preispituju ni razlozi njihova nastajanja ni njihove konzekvencije. To je razlog zbog kojeg upravljači ekonomskim procesom konzerviraju postojeće (klasne) odnose te zbog čega je konzervativizam postao odgovarajuća ideologija.

Konzervativizam kao politička ideologija ne smjera nužno na očuvanje uvriježenih vrijednosti koje bi mogle biti značajne u oblikovanju budućnosti, nego je u njemu riječ o nastojanju da se očuvaju (postojeći) odnosi moći (nadređenoga nad podređenim) u društvu.

Promoviranje modernizma po svaku cijenu, odnosno tehnobirokratizma, prisutnoga u staljinizmu, destruktivno je i može biti pogubno jer se u ime nepromišljenoga progresa mogu potirati vrijedni prinosi u opredmećenom radu minulih generacija i opravdavati samovolja pojedinih interesnih skupina.

Kako je poduzetnik slobodan po načelnoj upravljenosti na svaki subjekt, u refleksiji spram njega, u klasnome društvu, u okolnostima profita kao principa, on je također i neslobodan. Dakle, antinomija sloboda/nesloboda bitno je obilježje pojma “slobodno tržište”.

Umjesto da se sloboda pokazuje kao spiritus movens čovjekova emancipiranja, u pravu na rad i upravljanje njegovim rezultatima, svela se samo na periodično sudjelovanje u političkom procesu, u koordinatama koje su prethodno određene u središtima ekonomske i političke moći. Kakva je sloboda moguća u okolnostima masovne nezaposlenosti, egzodusa radnika, financijske neizvjesnosti, u blokadama i ovrhama,…? Koncentracija kapitala u elitnim krugovima i pauperiziranost društva rezultat je korporativnog kapitalizma.

Antinomija u poimanju države pokazuje se u inverziji njezine funkcije. Pokazuje se u tvrdnji kako je ona karakteristična za socijalizam i da nema ulogu u okolnostima “slobodnoga tržišta”. Ali, kakva je bila njezina uloga u likvidiranju društvenoga i svođenju vlasništva u (neefikasni!?) državni “portfelj”? Država se pokazala kao sredstvo da se privatizacijom društvenoga bogatstva nacionalna elita etablira vlasnički i na vlasti.

***

Otkrivanje antinomija ujedno je i upozorenje na to da se raspravlja o plauzibilnosti pojmova protivno ideološkom izokretanju podvođenjem njihovih bitnih otklona pod bit.

Odnos između komunizma i fašizma razmjeran je u razlikovanju historijskog značenja Narodnooslobodilačkog pokreta i NDH. Razumljivo, ne bi bilo realno tvrditi da je NOP (NOB) sam po sebi povijesna perspektiva, jer bi ta “metafizika”, koje je obilježja bilo, zamaglila heterogenosti, divergencije i proturječnosti u Narodnooslobodilačkom pokretu, pa time ne bi bilo osnove da se eksplicira ono što je bitan otklon od njegove biti i sama bit.

Da je NOP spasio hrvatsku državnost i da je NDH bila samo njezin privid dokazuju zaključci Teheranske konferencije na kojoj su Churchill, Staljin i Roosevelt poništili legalnost svega što je nastalo i bilo pod nacifašističkim patronatom. Kako je bilo moguće tražiti svoju državnost od sile koja je to isto osporila češkom narodu i koja je pojedine etničke skupine osudila na kolektivnu smrt? Zbog nacionalnog fundamentalizma i oslanjanja na imperijalističke sile koje su provodile genocid, ustaštvo i četništvo pokazali su tom diskreditacijom svoju historijsku retrogradnost.

Istih tih zadnjih dana studenoga 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu potvrđena je hrvatska državnost osnivanjem Hrvatske kao republike u okviru Jugoslavije kojoj je, kao cjelini, svijet priznavao legalitet – kraljevske vlade u Londonu –  s kojom su čelni ljudi NOP-a bili primorani pregovarati i ući u svojevrsnu koaliciju (sporazum Tito – Šubašić).

Sviđalo se kome ili se ne sviđalo, činjenice su činjenice, pa je istraživanjem i iskazivanjem njihova razloga neizbježno iznijeti na čistac što nešto jest u povijesno-političkom kontekstu.

***

Prikazujući opservacije nekih ljudi iz crkvenoga života o pojedinim naizgled prozaičnim događajima, pri čemu u svojim tumačenjima njihovi sudovi nerijetko završavaju u apsurdu zbog neprijepornog pridržavanja “dogmi”, Blagus otkriva antinomije u djelovanju (katoličke) Crkve i upozorava na njih inzistiranjem na etičkim načelima.

Blagus izvodi da se tradicionalnom, dogmatskom potvrdom hijerarhije, Crkva udaljava od etike kakva ona u biti jest odnosno da zastupa heteronomiju, to jest stajalište da čovjek ne odlučuje o sebi sam, po svojoj svijesti i savjesti, jer je on, stoga, funkcija onoga što je s onu stranu domašaja njegove volje. Projekcijom na društvenu strukturu se pritom opravdavaju klasni odnosi kao tobože prirodni odnosi.

Ta suprotnost građanskom poimanju čovjeka, po kojem je on određen samim sobom, to jest svojom sviješću i savješću, pomiče težište etike na autonomiju čovjeka. Njegova nacionalnost, konfesionalnost,… samo su posebnosti, za čije je formiranje i manifestiranje odgovoran priznavanjem drugoga kao samoga sebe.

Kao horizont otkrivanja i iskazivanja ljudskog bivstvovanja, autonomija čovjeka svoj smisao doseže u moralnom zakonu, a koji nije upravljen protiv konfesionalnosti, nego, naprotiv, omogućuje čovjeku primjeren izražaj religijskih vrijednosti. Riječ je, dakle, o tome da su one posljedak čovjekove ingenioznosti i da je on odgovoran za njihovo ekspliciranje.

Rezistencija prema nastojanjima latinoameričke teologije revolucije (oslobođenja), pa i pape Franje, te grožnja prema gotovo svemu lijevom svjedoči o tome kako je na južnoslavenskom području, svakako, i u Hrvatskoj, Crkva – u istupima pod tvrdnjom o zaštiti nacionalnih interesa – najbliža nacionalnoj eliti kojoj svojim konzervativizmom osigurava povlaštenu ulogu.

Samo bi u prilog tome išlo zastranjivanje “ulijevo” negativizmom prema svemu što je u vezi s religijom i Crkvom. Nasuprot toj prividnoj kritici optimalno je promaknuti misao da kršćanstvo nije protivno socijalizmu ni socijalizam kršćanstvu. NB Misli se pritom na sve “varijante” kršćanstva i na sve druge religije.

Legitimno egzistiranje kršćanskog socijalizma zahtijeva prilaženje svakoj ideji sa stajališta moralnog zakona i promicanje onoga što vrijedi u sklopu čovjekove emancipacije.

***

Nekoliko je logičkih grešaka u upravljenosti i djelovanju sindikata te lijevih političkih stranaka (organizacija). Prva među njima – error fundamentalis – očituje se u inverznom tumačenju odnosa pojmova poslodavac (Arbeitgeber) i posloprimac (Arbeitnehmer).

Dati nešto može samo onaj koji to ima, dakle, dati rad može poslodavac (Arbeitgeber). Kako je radnik onaj koji radi, jer je rad posljedak ostvarenja njegove radne snage, razumljivo je, stoga, da radnik daje rad, odnosno da on jest, u biti, poslodavac. Budući da se predmnijeva da je radnik posloprimac (Arbeitnehmer), to jest onaj koji prima rad, onda on prima od drugoga ono što je, zapravo, njegovo.

Temeljna greška je u tome što oni koji bi trebali razotkrivati inverziju u poimanju i imenovanju odnosa između poslodavca i posloprimca i svoju politiku usmjeriti na njegovo prevladavanje, zapravo, prevladavanje klasnih odnosa, oni ih prihvaćaju kao pozitivnu činjenicu reproducirajući ono što je pod njezinim imprimaturom.

Logička greška negacija konzekvensa očita je u odnosu demokracije i samoupravljanja. Naglašavanjem formalnih pretpostavki demokracije imanentnim suzbijanjem mogućnosti njezine konzekvencije u samoupravljanju, demokraciji, kao stavljanju čovjeka na raskrižje da se odluči između istine i neistine, daje ustupak da neistina dođe do izražaja, odnosno da demokracija postane ideologija onoga što je suprotno njezinoj bitnoj nakani.

Izostajanje usuglašavanja (konsenzualnosti) izaziva logičku grešku per enumerationem simplicem. Uz isključivanje radničke demokracije (samoupravljanja) kao bitnog uvjeta postojanja sveopće demokracije, uspostavljanje i iskazivanje opće volje gubi svoju osnovu, pa se učinak demokracije svodi na mjerodavnost većine ponajčešće nepromišljenih glasova. Demokracija pritom postavlja placet za opravdavanje nečijih lukrativnih interesa zbog prednosti sugestivnih nagovora pred argumentiranim raspravama. Demokracija je, ipak, samo formalno polazište jer je vrlo tanka membrana između nje i ohlokracije.

Nastojanjem svim silama na afirmaciji formalnih pretpostavki, u isticanju demokracije kao “civilizacijske vrijednosti” građanskoga društva, te imanentnim susprezanjem njihovih konzekvencija, u žestokom obrušavanju na “barbarstvo” samoupravljanja, dospijeva se u tragikomičan circulus vitiosus, pa se ta logička greška očituje u traženju izlaza iz bespuća potvrdom svega onoga što nas je dovelo na taj slijepi put.

Apoteoza nacionalne države pokazuje svoju karikaturalnu crtu u brojnim represivnim istupima njezine vlasti prema svojim građanima. Ne svjedoče li ovrhe, iako, naravno, dugove treba vraćati, da se (nacionalna) država postavlja protiv svojih građana u (beskrupuloznom) interesu, dapače, stranih financijskih institucija? Ako je uloga (demokratske) države “jamčenje slobode i sigurnosti građana” (Spinoza), onda je trebala i treba uspostaviti odnose po modalitetima da građani naprosto ne mogu dospjeti u odgovarajuće neprilike.

NB Ne niječem određene pokušaje, kao što su bili u vezi s konverzijom precijenjenog švicarskog franka, međutim, zahtijeva se priličan napor da sustav bude konzistentan što u postojećim odnosima nije moguće (izići iz začarana kruga).

Zato se nerijetko ostaje na “apstraktnom zahtjevu”, odnosno na “lošoj beskonačnosti” (Hegel), to jest, u posljednjoj liniji, na ideologiji (začarana kruga) postojećeg društva.

U taj se krug počesto zatvaraju sindikati, kadšto zbog nedovoljna znanja, kadšto zbog oportunizma, pa zastupaju ono po čemu radnici i nadalje ostaju funkcija kapitala umjesto da se zauzimaju za djelotvorno očitovanje radničkih prava. Svjedočenje o destrukciji društva u svim aspektima postavlja zbiljski zahtjev za bitnom (revolucionarnom) promjenom – ne takvom da bi se “molitvom” upućenoj svjetovnim bogovima iskamčila njihova “socijalna osjetljivost” nego takvom po kojoj bi oni koji rade trebali upravljati vrijednostima rada.

***

Kao panorama historijskih problema/interesa odnosno njegovih uočavanja i stajališta, Blagusova knjiga potiče na razmišljanje o koncentričnosti hrvatskih problema/interesa te problema/interesa u bližoj okolini, u europskom svijetu i svijetu kao cjelini pobuđujući pritom čitatelja na rekreiranje onoga što je autor iznio na vidjelo. Valja osobitu pažnju obratiti na koprodukcijski članak Saše Blagusa i Milana Kangrge “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” (Novi list, 18. II. 2006.).

Riječ je o replici Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe promoviranoj 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu.

Blagus i Kangrga su naglasili da spomenuta rezolucija pokazuje bojazan vladajuće klase za svoje privilegirane pozicije – ekonomske i političke – pa se “preventivno” ustremljuje na sve ono što bi ih moglo dovesti u pitanje i spram čega bi mogle biti u alternativi.

Poistovjećivanje komunizma s “nasljeđem totalitarnih komunističkih režima” perfidno se degradira komunizam s ideje, dapače, na proizvoljno odabrane detalje “realnog” funkcioniranja određenog režima (nominalno socijalističkog, komunističkog,…).

Ako su “realni socijalisti” priznali da “realna” opstojnost nije, u biti, odnosno u ideji, socijalistička, komunistička, nego da bi takva trebala postati makar reprodukcijom postojećeg oblika društva, onda je to dovoljna indikacija da se sintagma “komunistički režim” prokaže kao logička greška contradictio in adiecto.

“Slamanje komunizma” u zemljama europskog istoka i jugoistoka bile su izražaj i funkcija ekspanzije viška kapitala onamo gdje ga je bilo malo i gdje je bila pogodna osnova za njegovu reprodukciju i monopolizaciju.

Ako su funkcionalizacija čovjeka kapitalu, odnosno vladajućoj klasi, i transmisija odluka povlaštenih institucija, financijskih, vojnopolitičkih,… inherentne onome do čega se nastoji doći u “tranziciji iz socijalizma u demokraciju”, a koje su doista kategorije staljinizma, onda o kojoj teleologiji demokracije može biti riječi? Demokracija se svodi na prigodne ritualne manifestacija a frazeologija o njoj na ideologiju postojećeg funkcioniranja društva u kojem je suspregnuta djelotvorna kritika.

Umjesto da se raspravlja o tome što, zašto i po čemu jest bilo dobro – u određenom vremenu – te što, zašto i po čemu jest, u njemu, bilo loše, naime, da se afirmira ono što je bilo dobro i da se barem nastoji zaobići ponavljanje onoga što je bilo loše, na inicijativu Hrvatske stranke prava i uz potporu Hrvatske demokratske zajednice je Sabor Republike Hrvatske donio 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, kojom se podupire svaka antikomunistička manifestacija.

***

Kako je u tom vremenu bilo mnogo toga protivnoga osnovnim idejama građanskoga društva i kako je također bilo mnogo toga vrijednoga za profiliranje budućnosti, samosvjestan pristup zahtijeva striktnu razliku između opravdavanja i razumijevanja.

Za opravdavanje je ono što se u kritičkoj raspravi ili po intuiciji može konstatirati da smjera prema humanijoj budućnosti. Koje su moguće posljedice zatrpavanja “totalitarnim komunističkim režimom” onoga što je, za razliku od “neoliberalnih” tendencija, doista bilo prisutno: socijalizirano školovanje do najviših stupnjeva svim društvenim slojevima, visoki stupanj zdravstvene zaštite koja činjenično izmiče sve brojnijem osiromašenom puku, briga o egzistenciji radnika koji se danas svode na puku “stvar” (postvarenje),…?

Istina, bilo je mnogo toga što nije trebalo biti, odnosno što je, unatoč mnijenju da ih učvršćuje, potkopavalo temelje društva: stigmatiziranje “disidenata” i njihovo zatvorsko konfiniranje, birokratsko izigravanje proklamiranih načela, manipuliranje nacionalnim (u bilo kojoj krajnosti),… Nije to za opravdavanje, ali, jest za razumijevanje, naime, da se istražuju razlozi određenih ljudskih ponašanja i nastanka onoga što je bilo, u neuralgičnim vremenima.

U otvaranju arhiva zacijelo se ništa ne može otkriti što se u principu već ne zna. Instaliranje nekompetentnih osoba na funkcije i poticanje na građanske sukobe najvjerojatniji bi bio rezultat lustracije. Diskriminiranje pučana svođenjem na najamne radnike u njihovu koncesioniranom prostoru korak je bliže feudalizmu, gorem od “klasičnog”, u kojem je kmet bio zaštićen.

To nije plauzibilna alternanta, dapače, motiv je da bude kudikamo gore nego što je bilo. Tko je opterećen zločinima kadar je da ih (ponovno) čini. Obilježavanje datuma sporazuma Hitlerove i Staljinove administracije motiv je da se prekrije reprodukcija novodobnih imperijalističkih pretenzija.

Ne bi li u “suočavanju s prošlošću nedemokratskih režima” trebalo uz samoupravljanje nešto reći i o nesvrstanosti (blokovskoj neutralnosti)? Idiosinkrazija prema Rusiji pokazala se u “hrvatskoj koncepciji” koja je predložena Ukrajini?

Ne bi li bilo najprihvatljivije da su hrvatski političari istaknuli kako su Ukrajina i Rusija geografski, etnički, kulturno, historijski, politički,… kompaktno područje, da su Ukrajinci i Rusi uvijek bili simbiotski povezani – i u dobru i u zlu – i da su s obzirom na to moralno i povijesno obvezani nadilaženjem zla i potvrđivanjem dobra graditi zajedničku budućnost u kojoj bi – u produktivnoj međunacionalnoj komunikaciji – iskazivali svoje specifičnosti?

***

Ne bi li to bio izražaj hrvatske nacionalne samosvijesti i političke subjektnosti?

Bio bi, jer se ne bi sudilo prema heteronomnim zahtjevima, nego principijelno.

Ne bi Hrvatska bila transmisija nečije politike, nego bi u politici bila autonomna.

Ako Akademijino “suočavanje s prošlošću” ima smisla, onda ima iznošenjem na vidjelo onoga najboljega što je u hrvatskoj (recentnoj) prošlosti učinjeno.

To je implicirano u sloganu kritika svega postojećega.

Kritika svega postojećega je imanentna “mišljenju revolucije” (Petrović).

Intencija je da se ne zastaje u začaranom reformističkom krugu nego da se prevladaju njegove proturječnosti i nedorečenosti.

Kakva je moguća smislena riječ, dapače, i o nacionalnom pitanju ako je proskribiran pojam proleter, a nitko više ne sumnja kako je Hrvatska “kolektivni proleter” u sveukupnim međunarodnim relacijama? Kakva je moguća nacionalna samosvijest i emancipacija mimo otkrivanja značenja i tendencija toga marksističkoga sklopa?

Podrazumijevanjem da nitko nije ni po čemu povlašten, kritika svega postojećega nadilazi opreku između subjekta i objekta označavajući da je svaki čovjek samom sebi objekt. Zbog toga suočavanje s prošlošću pretpostavlja ponajprije suočavanje svakoga pojedinca sa samim sobom, u pitanju o vlastitim mogućnostima oblikovanja “boljega svijeta” (Bloch).

Taj motiv praksisovske filozofije inspiracija je Blagusova publicističkog angažmana.

Blagus uočava ograničenost stajališta kako se vrijednost svega legitimira “na tržištu”. Ništa osobito nije time rečeno budući da nije ekspliciran karakter odnosa na njemu. Tko je i po čemu njegov subjekt te kako se uspostavlja njegov odnos prema objektu? Zavodljiva projekcija “tržišta” na školovanje i znanost može biti vrlo pogubna.

U posljednjoj liniji, ništa nije neplaćeno, međutim, ukidanjem “besplatnog” školovanja suspregnulo bi se mnogima jedno od temeljnih ljudskih prava: pravo na obrazovanje. Školovanje bi izgubilo pedagošku ulogu jer bi se “komercijalizacijom” promaknulo u princip ono što bi, kao okolnosti individualnih i društvenih razlika učenika/studenata, u nastavi trebalo prevladavati.

Socijalizirano školstvo je bitan uvjet da se od “puke mogućnosti” – izražene u Sokratovoj misli “znam da ništa ne znam” – dođe do onoga što je u cilju osobne afirmacije i društvene, pa i trgovačke koristi.

Sukladan tome je problem znanstvenoga istraživanja, naime, da ono, funkcionalizacijom pojedinim “tržišnim” interesima gubi iskonsku vrijednost: spontanost i intuitivnost. Znanstvenik se pritom otuđuje svođenjem na izvršitelja zahtjeva interesnih skupina.

Blagus se ugleda u Einsteina, koji je, ne samo kao fizičar, nego i filozof, u promišljanju dosega znanosti (inclusive tehnike) i uloge znanstvenika, konstatirao da, naspram kompetitivnosti, solidarnost omogućuje produktivnu komunikaciju jer dimenzija znanosti nije samo analitičnost, u kategoriji razuma, nego i sintetičnost, u kategoriji uma, to jest u nastojanju da se s onu stranu “neutralnosti” znanstvenoga otkriva njegova svrha i smisao, bez sumnje, u opstojnosti svakoga čovjeka. Nije dovoljno da znanstvenik bude samo znanstvenik, nego, prije svega, intelektualac.














22.05.2017.

VISOKI PREDSTAVNIK VALENTIN INZKO: ČESTITKA POVODOM 25 GODIŠNjICE PRIJEMA BiH U ČLANSTVO UN-a

Visoki predstavnik Valentin Inzko: Čestitka povodom 25. godišnjice prijema BiH u članstvo UN-a


Maj 22. 2017.


predstavnik Valentin Inzko je danas građanima Bosne i Hercegovine uputio čestitke povodom 25. godišnjice prijema Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

U to vrijeme, Austrija je predsjedavala Vijećem sigurnosti UN-a. Stalni predstavnik Austrije, dr. Peter Hohenfellner, u svojstvu predsjednika Vijeća sigurnosti, predložio je 20. maja 1992. godine Vijeću da uputi preporuku da Generalna skupština UN-a primi Republiku Bosnu i Hercegovinu u Ujedinjene narode.

Visoki predstavnik je podsjetio da je na istoj sjednici Vijeće sigurnosti jednoglasno usvojilo Rezoluciju 755 (1992) kojom je podržalo ovu preporuku. Generalna skupština je 22. maja 1992. godine usvojila Rezoluciju 46/237 i odobrila prijem BiH u članstvo UN-a.

“Tog historijskog dana, Bosna i Hercegovina postala je članica Ujedinjenih naroda. Želio bih iskoristiti ovu priliku da čestitam svim njenim građanima. Takođe želim napomenuti, uz veliko zadovoljstvo, da je BiH dala značajan doprinos radu Ujedinjenih naroda, kroz uspješno ispunjen mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, ali i kroz učešće u mirovnim misijama širom svijeta. Ovaj datum je posebno značajan i za moju domovinu, Austriju, s obzirom da je ona bila dio ovog važnog procesa.”

Visoki predstavnik je takođe uputio čestitke Hrvatskoj i Sloveniji koje su primljene u članstvo UN-a isti dan kad i Bosna i Hercegovina. Ovaj datum obilježava se kao državni praznik u Sloveniji, Dan slovenske diplomatije.

(Kliker.info-RS)

//////////////////////////////
/////////////////

THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA "HAŠKE UZNIKE": "Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar"

Udruženje “Hrvatsko srce nade” iz Mostara organizuje veliki skup podrške hrvatskim haškim optuženicima koji će 8. juna biti održan na gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom, a na kojem će između ostalih nastupiti i Marko Perković Thompson; najavljeni koncert izazvao je oprečna mišljenja, ali i brojne osude



THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar'


THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar' - 2


THOMPSON POD BIJELIM BRIJEGOM ZA 'HAŠKE UZNIKE': 'Poslije 1993., najveći verbalni napad na čitav grad Mostar' - 3

Skup podrške za šestoricu visokih zvaničnika takozvane Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, koji su 2013. godine, zbog udruženog zločinačkog poduhvata i zločina nad bošnjačkim stanovništvom u periodu od 1992. do 1994. godine, prvostepeno osuđeni na ukupno 111 godina zatvora održat će se na stadionu pod Bijelim Brijegom u organizaciji Udruženja "Hrvatsko srce nade" oko kojeg se okupljaju studenti Filozofskog fakulteta u Mostaru.

 

No, najavljeni koncert nailazi na oštre osude, a iz Građanskog saveza poručuju da je to početak HDZ-ovog rušenja BiH.

 

"Mislim da je to sramotan čin, poslije 1993. godine najveći verbalni napad na čitav grad Mostar i na građane Mostara. S tim koncertom vraćaju se na 1993. i otvaraju vrata toj godini", poručuje Hata Bebanić, Građanski savez.

 

A da skup podrške haškim optuženicima nije ništa drugo nego sipanje soli na nikad zarasle rane hiljadama stanovnika Dretelja i Heliodroma, mišljenja je mostarska novinarka Štefica Galić.

 

"Ne znam šta mi je strašnije i sramotnije. Organiziranje uopće koncerta podrške haškim uznicima u gradu koji je najveća žrtva tih uznika, na stadionu sa kojeg su žrtve odvođene u koncentracione logore koji su ti uznici sprovodili ili dovođenje jednog naci Hrvata, crnokošuljaša koji u svojim pjesmama veliča ratne zločince", kazala je Štefica Galić, urednica Tačno.net.

 

Koncert se održava pod pokroviteljstvom HVO Domovinskog rata, HNS-a i zaklade za pružanje pomoći braniteljima HVO-a. U pitanju je skup podrške, ali i skup otpora prvostepenoj presudi, kaže Zoran Krešić.

 

"Ovaj koncert je neka vrsta potpore haškoj šestorci, ali ja bih prije svega rekao neka vrsta otpora prema nepravomoćnoj prvostupanjskoj presudi koja je iznijela cijeli niz kvalifikacija koje su netočne i koje nisu suština onoga što se događalo u BiH tijekom rata.

 

A koncert... Ako pjesma sama po sebi nekog iritira, onda imamo stvarno ozbiljan problem u ovoj zemlji", rekao je Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista, analitičar.

 

Podijeljena su i mišljenja građana Mostara. I dok jedni osuđuju, drugi pak u najavljenom koncertu ne vide ništa sporno.

 

Anketa:

 

- Sasvim sigurno da na dešavanja koja su bila 1993. godine u Mostaru ljudi gledaju na potpuno različite načine. I sasvim sigurno je da će taj koncert napraviti značajnih problema u međuljudskim odnosima koje ionako teško sklapamo.

 

- Thompson će otpjevati, dobiti svoj honorar i ići dalje svijetom kao što je navikao i to je to.

 

- Taj koncert bi se trebao održati ipak, jer ako ti haški optuženici uistinu vrijede svom narodu, kao što se i gleda na taj princip da se održi, zašto ne? Podržati ih treba u svakom slučaju!

 

-  Ako je koncert, koncert je, sad koja je njegov bit nije bitno. Nek se dešavaju koncerti.

 

- U narodu se to kaže: ”Krsti se pope zemlja se trese!” Gdje će za osuđenike koncert biti?!

 

Jedan dio apeluje na gradske vlasti da promisle s kakvim posljedicama se Mostar i Mostarci mogu suočiti nakon propagandnih „kulturnih” manifestacija za koje smatraju da svojom simbolikom predstavljaju ratoborne radikalno nacionalističke i fašističke ideologije.  

 

(N1)

////////////////////
/////////////////////

AMERIČKI LIST ANALIZIRA: Šta je stvarna pozadina Trumpove posjete Rijadu i Tel Avivu?

Šta je stvarna pozadina Trumpove posjete Rijadu i Tel Avivu?

22.05.2017.

KAKO JE 1992. USVOJENA ZASTAVA BiH S LjILjANIMA

KAKO JE 1992. USVOJENA ZASTAVA BIH S LJILJANIMA: Dugotrajni pregovori i pronalazak inspiracije u srednjovjekovnoj državnosti!

Na današnji dan prije 25 godina BiH postala je punopravna članica Ujedinjenih nacija, a njena tadašnja zastava s ljiljanima zavijorila se ispred sjedišta UN-a u New Yorku. Tim povodom vam donosimo priču o načinu na koji je usvojena ova zastava.

Prve prijedlozi za novu zastavu BiH išli su u pravcu spajanja boja i simbola tri većinska naroda koji žive u BiH, pa su kao prijedlozi kružile razne kombinacije zeleno-plavo-crvenih zastava. Ipak, na kraju je postignut dogovor da je u traganju za novim državnim simbolima najpogodnije bilo posegnuti u davno vrijeme srednjeg vijeka, kada je Bosna imala jasna i sasvim određena heraldička znamenja. Time se željela istaći obnovljena bosanska državnost, pri čemu nije zanemarena ni “nacionalna neutralnost” novog grba.
Slikovni rezultat za zastava s ljiljanima svijetlo plava podloga
(Zastava SR BiH za vrijeme SFRJ)

 ///////////////////

Simbol najvažnijeg bosanskog vladara

Izborom simbola iz starije prošlosti u kojoj nije bilo etničkih podjela nastojalo se izbjeći podizanje nacionalnih tenzija koje su u to vrijeme bile dovoljno zategnute.

Novi grb i nova zastava trebali su Republiku Bosnu i Hercegovinu staviti na kurs multietničkog jedinstva, u kojem bi pobijedili principi mira i međusobne tolerancije svih bosanskohercegovačkih stanovnika bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo koju drugu pripadnost.

Slikovni rezultat za grb tvrtka

(Grb bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića)

 

Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela Odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine.

Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih naučnika koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine.

Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant u ime Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.

Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svjetloplava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja i zajedništva, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3.

Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi "novi’" bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novca. Ipak, članovima stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog.

Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan iz doba bosanskog kraljevstva, pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa tim, stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti, koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubuduće treba završavati na vrhu stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.
alt

(Zastava Republike BiH 1992. - 1998.)

 

Privremeno, pa zvanično rješenje


Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja.

Kako je u to vrijeme izbio rat, Stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo "kozmetičke promjene", promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu i osnovnu boju zastave iz svjetloplave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici od 4. maja 1992. godine (Uredba br. 02-011-343/92.) prihvatilo ponuđena rješenja za grb i zastavu bez ikakvih primjedbi, čime su ti simboli postali zvanična državna obilježja, kao privremeno rješenje, dok su prečišćenim tekstom Ustava RBiH iz 1993. godine, članom 7. za grb i članom 8. za zastavu, usvojeni kao trajno i konačno rješenje.

Dejtonskim sporazumom predviđeno je da BiH dobije nova obilježja o kojima su se trebale dogovoriti bh. vlasti, a do tada su ostali važiti "ljiljani". No, kako dogovor nije bilo moguće postići, novu zastavu i grb konačno je 1998. nametnuo visoki predstavnik Carlos Westendorp.

 

Slikovni rezultat za zastava bih

(Zvanična zastava BiH nametnuta odlukom visokog predstavnika 1998. godine)

////////////////////////////////////////////
//////////////////////

Novo suđenje bivšim čelnicima srbijanskog DB-a : Haški tribunal izdao nalog Stanišiću i Simatoviću da se vrate u pritvor

Maj 22. 2017.


Haški tribunal naložio je danas nekadašnjim čelnicima srbijanskog DB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću da se, pod prijetnjom hapšenja, do 30. maja vrate u pritvorsku jedinicu tog suda radi početka ponovljenog suđenja koje je zakazano za 13. juni.

Tim odlukama sudskog vijeća, za sada je okončano njihovo privremeno puštanje na slobodu, a Vladi Srbije je naloženo da odredi pripadnike policije koji će Stanišića i Simatovića dopratiti do aerodroma u Holandiji, saopćio je Haški tribunal.

Holandskoj vladi je naloženo da osigura njihov siguran transport od aerodroma do pritvora.

U slučaju “da pokušaju pobjeći”, Tribunal je na sve države na čijoj se teritoriji zadese, apelovao da ih uhapse.

Stanišić i Simatović se, prema optužnici Haškog tribunala, terete da su formirali, pomagali i rukovodili tajnim policijskim i paravojnim jedinicama, čiji pripadnici su činili ubistva i progone kako bi trajno uklonili nesrpsko stanovništvo, najprije sa područja Krajine i Istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom i iz nekoliko općina u BiH.

(Kliker.info-agencije)

22.05.2017.

PREDSJEDNIK HSS-a MARIO KARAMATIĆ NE PRESTAJE PRIJETITI: "HRVATSKA ĆE POMOĆI REAKTIVIRANjE HERCEG-BOSNE"!

KARAMATIĆ NE PRESTAJE PRIJETITI: "Hrvatska će pomoći reaktiviranje Herceg-Bosne"!

Ukoliko do kraja godine ne budu usvojene izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložio Hrvatski narodni sabor (HNS), zatražićemo da se reaktivira nekadašnja Hrvatska Reka Herceg Bosna, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Mario Karamatić, član Predsjedništva HNS-a, predsjednik HSS-a i delegat u Domu naroda BiH.
Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic

Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic


Image result for tudjman i pavelic



Image result for stvaraoci herceg-bosne


Image result for Kolinda Grabar-Kitarović i andrej plenkovic



Image result for stvaraoci herceg-bosne

/////////////////////////////////////////

SRAMOTNO Plenković i Kolinda na misi ustaškom kardinalu: "Stepinac je simbol istine i borac protiv laži"



Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos


Image result for plenkovic i kolinda na misi kod stepinca fotos

//////////////////////////////////////////////////

Image result for ante pavelić i alojzije stepinac

Image result for ante pavelić i alojzije stepinac


Image result for ante pavelić i alojzije stepinac


Image result for ante pavelić i alojzije stepinac

Image result for ante pavelic i franjo tudjman tudjman fotos

Image result for tudjman pavelic


!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!





Karamatić tvrdi da će ideju obnove HZHB podržati veliki broj kolega koji su trenutno zastupnici u Hrvatskom saboru

 

-Što se tiče trećeg entiteta, moralo bi se tu ući u ustavne promjene i imati koncenzus stranaka u BiH. Pošto to očito nije moguće, HSS, kojem sam ja na čelu, zagovara da se aktiviraju članci Bečke konvencije i da se vratimo na početne pozicije koje smo imali prigodom potpisivanja Vašingtonskog sporazuma po  međunarodnom pravu, a to je u ovom slučaju Hrvatska Republika  Herceg Bosna. Ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, HSS će izići s tim prijedlogom na Predsjedništvu HNS-a. Očekujemo  da će naše kolege iz ostalih stranaka to podržati i nakon toga kreće taj diplomatsko-pravni dio, pošto je drugačije nemoguće, jer se radi o Međunarodnom sudu pravde. Nemoguće je da jedan narod preda tužbu i apelaciju Međunarodnom sudu pravde, zbog toga ćemo biti prisiljeni to uraditi preko Republike Hrvatske koja je garant Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma. Stupili smo u kontakte i već sad imamo  zadovoljavajući broj kolega koji su u Hrvatskom saboru i koji apsulutno podržavaju naš prijedlog, rekao je Karamatić


















STANIĆ SE OGRAĐUJE: 'Ja sam pošten, Mektić nije podnio ostavku zbog mene'

STANIĆ SE OGRAĐUJE: 'Ja sam pošten, Mektić nije podnio ostavku ..

////////////////////

HAŠKI TRIBUNAL PISAO BEOGRADU: 'Isporučite nam Franka Simatovića'

HAŠKI TRIBUNAL PISAO BEOGRADU: "Isporučite nam Franka Simatovića


//////////////////////////////////////////

 
22.05.2017.

OSNOVAN POKRET "SLOBODNI GRAĐANI SRBIJE" SAŠE JANKOVIĆA

Osnovan Pokret "Slobodni građani Srbije" Saše Jankovića





Saša Janković na osnivačkoj skupštini u Beogradu
/////////////////////////////

Pokret “Slobodni građani Srbije” za čijeg je predsednika izabran bivši Zaštitnik građana i drugoplasirani kandidat na predsedničkim izborima Saša Janković osnovan je u nedelju u Beogradu.

Pokret će vratiti osmeh na lica građana i građanki. Radićemo i uraditi uspešan posao. Okupili smo se zarad ozdravljena društva koje je duboko podoljeno. Imamo mnogobrojne ciljeve koje ćemo ispuniti zahvaljujući demokratičnosti koju smo i danas, ovde na osnivačkoj skupštini, pokazali", rekao je Saša Janković koji je jednoglasno izabran za predsednika pokreta.

Janković jednoglasno izabran za predsednika
Janković jednoglasno izabran za predsednika

Za članove Predsedništva pokreta “Slobodni građani i građanke Srbije” izabrani su NVO aktivistkinja Aida Ćorović, novinar Srđan Škoro, reditelj Goran Marković i akademik Dušan Teodorović.

"Ustav zavisi od svakog pojedinačno i od svih nas zajedno. Počastvovan sam što sam izabran za predsednika pokreta i verujem da ćemo vrlo brzo reći da je Srbija bolje mesto za život”, poručio je Janković.

Osnivačkoj skupštini prisustvovala su 62 osnivača pokreta, među kojima su i glumac Nikola Đuričko, muzičari Vlado Georgiev i Vasil Hadžimanov, advokat Božo Prelević i sociolog Ratko Božović.

Saša Janković je na predsedničkim izborima bio kandidat Grupe građana “Za Srbiju bez straha”. U prvom krugu glasanja u kom je pobedu odneo aktuelni premijer Aleksandar Vučić, osvojio je 16 odsto glasova izašlih birača. Rezultat koji je ostvario u tom trenutku, uz podršku Demokratske stranke, mu je doneo status vodeće opozicione snage u Srbiji.

U ovom trenutku u istraživanjima ga vidimo na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima: Srđan Bogosavljević
U ovom trenutku u istraživanjima ga vidimo na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima: Srđan Bogosavljević

“Ono što sad dolazi – to više nije zbrajanje rejtinga. Nego da se vidi kakvu politiku, sa kojim saradnicima i koalicionim partnerima će on moći da vodi taj pokret. Sada je teško proceniti da li će on ići dalje od onoga što je imao pre toga”, kaže za RSE Srđan Bogosavljević iz agencije za istraživanje javnog mnjenja Ipsos stratedžik xafsing.

U ovom trenutku mi ga vidimo u istraživanjima na nešto manje procenata nego što je imao na predsedničkim izborima. Iz prostog razloga što se tu birači Demokratske stranke, opredeljuju za tu partiju, koji su mu u trenutku izbora bili važna podrška”, zaključuje Bogosavljević.

Svoj politički pokret Janković osniva u momentu u kom je opoziciona scena u Srbiji i dalje u fazi rekonstrukcije, primećuje politikolog Dušan Spasojević, što neizvesnim čini bilo kakve prognoze njegovog budućeg rejtinga.

“Trenutno ne postoje jasno profilisani igrači i jasna preraspodela glasova. To znači da on na narednim izborima može osvojiti i 25 procenata, ali se može i vratiti i na 5-6 odsto. Prosto je polje vrlo nekonsolidovano”, ukazuje Spasojević.

Krajnje je međutim izvesno područje u kome Janković namerava da dela, kaže Spasojević.

“Pokušava da rekonstituiše jedno polje koje je postojalo pre desetak godina i koje su pokrivale tadašnja Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije. U tom smislu nema neke nove ideje. Ima odličan kredibilitet iz pozicije Ombudsmana i želi da okupi ljude koje bi ponovo artikulisali ideje koje su bile važne 2008. godine. Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na neke stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti. Na neki način pokušava da povrati ono što je postojalo”, smatra Spasojević.

Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti: Dušan Spasojević.
Obraća biračkom telu koje već postoji, ali je trenutno pasivno i raspodeljeno na stranke koje ga ne artikulišu u potpunosti: Dušan Spasojević.

Upitan kakve će promenti doneti osnivanje Jankovićevog pokreta Spasojević odgovara da je prva konkretna stvar što će se pojačati konkurencija u političkom životu Srbije – pogotovo u redovima opozicije.

“Tako da ga sada verovatno ni Demokratska stranka ili 'Dosta je bilo', pokret bivšeg ministra Saše Radulovića neće gledati onako blagonaklono tokom predsedničke predizborne kampanje. I to će zapravo biti njegov prvi izazov. Drugi je to što će morati da se konstituiše u ideološkom i programskom smislu i u smislu kadrova koji će ga zastupati. I to će ga naravno izložiti različitim oblicima kritike – kako sa strane vlasti, tako i opozicije”, zaključuje Spasojević.

Saša Janković je kredibilitet u delu javnosti, tokom desetogodišnjeg obavljanja funkcije Ombudsmana, stekao konstantnim upozorenjima na povrede ljudskih i građanskih prava koje je su činili kako pojedinci, tako i država. Najžešćim kritikama vlasti i tabliidnih medija bio je izložen nakon noćnog rušenja u Savamali, slučaju koji se više od godinu dana nije pomakao sa mrtve tačke, iako je još prošlog juna Aleksandar Vučić kao odgovorne označio najviše organe gradske vlasti Beograda.


/////////////////////////////////////////

Na jarbolu ispred zgrade UN-a : Prije 25 godine zastava RBiH istaknuta u New Yorku

Maj 21. 2017.



Zastava Republike Bosne i Hercegovine sa šest ljiljana koja je usvojena 4. maja 1992. godine prvi put je zvanično predstavljena 22.maja 1992. godine ispred zgrade UN-a u New Yorku.

Tog dana Bosna i Hercegovina postala je članica Ujedinjenih naroda (Rezolucija 757), čime je, kao sukcesor (nasljednik) Socijalističke federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), postala ugovorna strana svih konvencija i sporazuma koje je do tada ratificirala SFRJ.

U radu Ujedinjenih naroda BiH sudjeluje preko stalnih predstavništava u New Yorku, Ženevi, Beču, kao i pri UNESCO-u u Parizu.

Bosna i Hercegovina se Ujedinjenim narodima obavezala da će pratiti i aktivno sudjelovati u rješavanju međunarodnih kriza kroz tijela UN-a u kojima je BiH članica. Pojednostavljeno, od objekta međunarodne politike BiH postupno postaje aktivan sudionik u rješavanju međunarodnih problema.

(Klker.info-NAP)

////////////////////////////////////////////


/////////////////////////////////////

Premijer i predsednica Hrvatske na misi posvećenoj Stepincu

Image result for ante pavelic

 

Alojze Stepinac sa poglavnikom NDH Antom Pavelićem

 

Alojze Stepinac sa poglavnikom NDH Antom Pavelićem

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković prisustvovali su u nedelju u zagrebačkoj katedrali misi posvećenoj kardinalu Alojziju Stepincu.

Oni su prethodno glasali na lokalnim izborima, na svojim biračkim mestima u Zagrebu, a Plenković je na glasanje poveo i dvogodišnjeg sina.

Na misi posvećenoj Stepincu bio je i ministar spoljnih poslova Davor Ivo Štir.

Sveta misa u zagrebačkoj katedrali bila je glavni događaj prvog grupnog hodočašća više od 500 Gradišćanskih Hrvata iz Austrije, Mađarske i Slovačke i četiri biskupije.

Misu je služio biskup Egidije Živković koji je rekao da su Gradišćanski Hrvati, putem Zagrebačke sinode i kardinala Josipa Bozanića, "došli reći svetu i narodu da istinu o životu i borbi kardinala blaženoga Alojzija Stepinca podržavamo i mi iz Austrije, Slovačke i Mađarske", prenela je agencija Hina.

"Stepinac je pokazao svojim mučiteljima šta je jače - krst kao znak mučenika ili petokraka kao znak mučitelja", rekao je biskup.

Podsetimo, uloga Alojza Stepinca tokom Drugog svetskog rata je predmet spora između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve (SPC).

SPC tvrdi da je Stepinac aktivno učestvovao u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i njenoj genocidnoj politici.

21.05.2017.

NIHAD ĐOZIĆ : JEDNI NEMAJU NI ZA HLjEB, DRUGI IMAJU I ZA BOSMAL

Nihad Đozić : Jedni nemaju ni za hljeb, drugi imaju i za Bosmal

Maj 21. 2017.


Kad zaposlen čovjek u BiH u novinama pročita naslov »Četveročlanoj obitelji u BiH mjesečno potrebno više od 2.100 KM“ (1.050 eura), on uvijek najprije pomisli na sebe, pa u glavi preračuna, da vidi gdje se nalazi. Ali, nije mu jasno – kako je to moguće. Ta matematika nekako ne štima.

Piše : Nihad Đozić (Aljazeera)

Sve se događa u situaciji kad plate (godinama) stagniraju, penzije realno padaju, ali rastu cijene životnih namirnica… Podaci su neumoljivi jer otkrivaju da su, u periodu mart 2016 – mart 2017, cijene odjeće i obuće narasle 3,2 posto, alkoholnih pića i duhana 4,2 posto, a komunalnih i svih drugih usluga povezanih sa stanovanjem za 1,7 posto.

Još ako se prisjetimo da je minimalna plata (kojoj gravitira najveći broj onih koje kolokvijalno i dalje zovemo radnicima) u entitetu Republika Srpska 395 KM (199 eura), a u entitetu Federacija BiH 410 KM (207 eura), jasno je da Bosna i Hercegovina ima neuspješnu vlast jer za četvrt vijeka nije uspjela stvoriti pozitivan poslovni ambijent s kojim bi se makar malo približila Evropskoj uniji kojoj teži.  Sa prosječnom platom nešto malo iznad 800 KM (400 eura) ne može se biti konkurentan.

Život kao kredit bez jamaca

Naravno, prosječna plata je povezana s onima koji imaju posao, iako niti oni ne dostižu barem pola potrošačke korpe, ali šta je s armijom nezaposlenih kojima su šanse da se zaposle, svakim danom sve manje jer, objektivno, nema investicija… Niko neće da investira u državu u kojoj se stvari godinama ne pomiču s mrtve tačke. Statistika zna biti okrutna i neumoljiva bez obzira na činjenicu da se može koristiti na različite načine i stvoriti krivu sliku o stanju u jednom društvu. Pogotovo što gleda prosjek, a ne vidi pojedinca.

Statistika je nauka sa kojom se može lagati kako ko hoće i koliko hoće, ako statističke podatke istrgne iz konteksta ukupnog stanja i odnosa. Ako pomiješa babe i žabe. Ako ne živi u realnosti. Tako je i sa ‘potrošačkom korpom’, tako je sa prosječnom platom, zaposlenim i nezaposlenim, sivom ekonomijom, ali i svim drugim ‘distribucijama podataka’.

Po toj i takvoj statistici većina ljudi na našim prostorima ne bi mogla preživjeti ni mjesec dana. O godini da i ne govorimo. Pola bi ih umrlo od gladi i žeđi ili završilo u hipotekama i zatvorima zbog neplaćenih računa za komunalije, telefon, obdanište, ‘besplatno’ školstvo i zdravstvo, obuću, odjeću i hranu (druge troškove ili, ne daj Bože, luksuz – ovdje niko i ne računa).

Kako ipak preživljavaju, to statistika ne zna. Time se Agencija za statistiku BiH ne bavi, niti je to njen posao. Ali, takve saznanja nema čak ni država, iako je to u opisu njenih ustavnih, a i radnih dužnosti i zadataka. Ona se navodno brine o nekim apstraktnim kolektivitetima, a ne zanima je čovjek – pojedinac koji je prepušten sam sebi.  Svako se snalazi sam kako zna i umije da preživi.

Oni manje ‘sposobni’, umiru polagano i na rate. Kao da su život uzeli na kredit, bez jamaca i pomagača i sad ga nemilosrdno troše, po ustaljenoj (mjesečnoj) dinamici. Od prvog do prvog. Mislim, ako uopšte imaju platu ili neke druge prihode, tako da se mogu nečemu nadati jer im niko drugi neće pomoći.

Naravno, mnogo je i onih koji imaju i previše. Zapravo, ljudi koji su bogati po svim standardima  zapadnih demokratija. I oni bi bili to ‘svjetlo u tunelu’ kad bi postojala nekakva statistika koja bi pokazala da su to što imaju, zaradili na korektan način. Da su se ponašali društveno odgovorno i da su platili porez državi. Da su radnici dobili poštene plate i da su stvorili nova radna mjesta.

Lov u mutnom

Nažalost, malo je pozitivnih primjera. Sprega političara i sitnih i krupnih špekulanata stvorila je negativnu poslovnu klimu. Što bitno utiče na statistiku. A kakva je vlast, takav je i narod. ‘Lov u mutnom’ je postala opštedruštvena pojava.

Najbolji primjer je slučaj propalog ‘Bosmala’ gdje je sudnica bila premala da primi sve one koji su zainteresovani da kupe jedan ili više stanova u građevinskom mega-projektu u sarajevskom naselju Hrasno. Bilo bi zanimljivo saznati ko su ti ljudi i porijeklo novca za kupovinu stanova ili poslovnih prostora. Znači, dok jedni nemaju ni za hljeb, drugi imaju i po desetak nekretnina.

Ključno je pitanje – jesu li socijalne razlike nastale na osnovu ‘sposobnosti’ jednih u odnosu na druge ili se radi o nejednakim mogućnostima, odnosno, nejednakosti građana pred zakonom? U nepravednom društvu. U kojem država ne čini ništa da otkloni svoje greške i propuste jer su one uzrok i posljedica opšte stangacije i beznađa.

Najteže je onima koji nemaju nikakvih prihoda. Njih je u Bosni i Hercegovini najviše (nažalost, statistika se ne može jesti). Kome se oni mogu obratiti za pomoć? Znamo da postoje narodne kuhinje koje stalno povećavaju svoje kapacitete i o kojim niko ne vodi statistiku, ali ne znamo šta je dovelo do toga.

Odgovor na to pitanje bio bi prvi korak ka ozdravljenju.


//////////////////////////

Aleksandar Hemon: ‘Šega i tuga su meni nerazdvojne, kao i mnogim Bosancima’

Povod razgovoru s Aleksandrom Hemonom, nagrađivanim bosanskohercegovačkim prozaikom, esejistom, kolumnistom i scenaristom s čikaškom adresom, predstavljanje je hrvatskog izdanja njegova trećeg romana naslovljenog »Kako su nastali Ratovi zombija« (V.B.Z., 2016.).

20.05.2017.

KAKO JE MOSTAR SVJEDOČIO FAŠIZMU: BIJELI ČARŠAFI 9 MAJA 1993. GODINE

Kako je Mostar svjedočio fašizmu: Bijeli čaršafi 9 maja 1993.

Sead Đulić

Autor
9.5.2017. 



Kako je Mostar svjedočio fašizmu: Bijeli čaršafi 9 maja 1993.

Foto: Centar za mir

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Zašto pišem o ovome toliko godina kasnije. Ja sam ratnu priču završio onog časa kada je rat prestao i ne volim o njemu govoriti, ali…ja ponovo vidim onu istu strast koja me proganja 24 godine, strast sa kojom se Mostar i dalje uništava, strast sa kojom se brane neodbranjivi stavovi i politika, strast sa kojom se 24 godine kasnije danas i ovdje, drugačijim sredstvima, ostvaruju ciljevi promovisani bijelim zastavama. Meni danas, 24 godine kasnije, mnogo glasnije odzvanja proglas kojim mi se naređuje da na balkon svog stana izvjesim bijeli čaršaf. Toliko glasno mi odzvanja taj proglas da više ne koristim bijelu posteljinu. A vi?

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

............................................

Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju. Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne postrojbe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost.

Pripadam generaciji koja je učena, i u dobra doba naučena, da je 9. maj dan kada je pobjeđen fašizam. Pripadam generaciji koja je 9. maj uvijek obilježavala kao važan dan i dan o kojem treba govoriti i o njegovim tekovinama upoznavati mlađe, one koji tek dolaze, kako bi se ideja antifašizma kao planetarna civilizacijska ideja očuvala, baštinila i nadahnjivala dolazeće generacije. Valja reći da je moja generacija naivno vjerovala da je fašizam pobijeđen, uprkos svjedočenju pojavama fašističkog djelovanja. Bili smo uvjereni da su to incidentne pojave i da je front antifašističkih snaga toliko nadmoćno jak da te pojave nismo ozbiljno shvatali.

A onda dođoše devedesete prošloga vijeka i srušiše sva naša vjerovanja i ubjeđenja. Postadosmo svjedoci fašističkom orgijanju na kojem bi pozavidjeli i majstori smrti iz Drugog svjetskog rata. No, nije mi namjera pisati o činjenicama koje su poznate svima ili gotovo svima. Strašne su to činjenice i o njima valja kontinuirano govoriti, upozoravati na njih i iz toga učiti kako bi se zlo spriječilo u svom korijenu, ali ovog trena imam drugu namjeru. Namjera mi je nešto napisati što me muči, proganja i na neki način frustrira već 24 godine, a desilo se upravo 9. maja 1993. godine u Mostaru. No, dozvolite mi da prije nego što napišem o čemu želim govoriti citiram Hrvatski leksikon koji kaže: “bijela zastava, znak koji u ratu ističu pojedinci ili vojne jedinice objavljujući da su voljni prekinuti vatru, ili pregovarati, ili se predati (kapitulirati)”.

E, to je to, želim govoriti o pozivu na kapitulaciju 33,4 % stanovnika Mostara koji su se samo dvije godine ranije na popisu stanovništva izjasnili kao Muslimani i predstavljali za dlaku najbrojniji narod u gradu.

O čemu se radi?

Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju. Istovremeno po već ranije pripremljenim spiskovima krenule su razne postrojbe HVO i HV iz Hercegovine, Hrvatske i dio domaćih od vrata do vrata, od kuće do kuće. Umjesto početka obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom Mostar je svjedočio fašizmu. Građani su odvođeni, ubijani, maltretirani, izbacivani iz svojih domova, a sa Radio postaje Mostar Zlata Brbor uporno je čitala pomenuti proglas o bijelim čaršafima garantirajući svima, koji to urade, sigurnost.

A ta sigurnost bio je Gradski stadion, poznatiji kao Veležov stadion, koji je pretvoren u sabirni centar. Sve je to neodoljivo podsjećalo na puč u Čileu kada su stadioni imali istu namjenu.

Zašto me ovo proganja?

Hrvatski leksikon, ranije citiran, govori o prekidu vatre i vojnim jedinicama, a ovdje se radi o kompletnom stanovništvu, pripadnicima jednog naroda. Neko, čitaj HVO sa potpisom Jadranka Topića, proglasio je sve građane Mostara – Muslimane pripadnicima vojnih jedinica neprijateljske vojske i pozvao ih na predaju i kapitulaciju. I ovo neodoljivo podsjeća na vrijeme Drugog svjetskog rata kada je, takođe, jedan narod prisiljen da nosi žute trake i proglašen neprijateljem. Ishod je dobro poznat svima. Isti scenarij, isti postupci, samo je boja drugačija, a rezultat u oba slučaja smrt. Jasno je svima, ali neke stvari valja uporno ponavljati da ako se ne predate, ne kapitulirate postajete legitimni vojni cilj i na vas se može otvoriti vatra, jer vi ste neprijateljski vojnik. To što ste žena, dijete, starac, što ste invalid i civil, nije važno. Niste kapitulirali po proglasu koji je uporno ponavljan.

A i proglas svojim stilom i jezikom neodoljivo podsjeća na Poziv Srbima od 14. kolovoza 1941. godine izdat od Gradskog redarstva u Mostaru i sa potpisom predstojnika redarstva, izvjesnog Krtalića. Poziv daje upute o iseljavanju iz Mostara iseljeničkim vozom i, takođe, daje upute šta se smije ponijeti i gdje valja predati ključeve od kuća.

Naravno, osim stila i jezika i metode su iste. Umjesto iseljeničkog voza uslijedio je progon na lijevu obalu Neretve, umjesto Jasenovca imali smo Heliodrom, ali i mnogo smrti na sve strane i na najbrutalnije načine. Ali kad govorim o smrti i ubijanju nije sama smrt i broj ubijenih u tom orgijanju ono što me muči. Mene muči strast sa kojom je ubijano, strast sa kojom su činjeni zločini, strast naučena i nadahnuta na najmračnijim događajima što ih pamti istorija na ovim prostorima.

Zašto pišem o ovome toliko godina kasnije. Ja sam ratnu priču završio onog časa kada je rat prestao i ne volim o njemu govoriti, ali…ja ponovo vidim onu istu strast koja me proganja 24 godine, strast sa kojom se Mostar i dalje uništava, strast sa kojom se brane neodbranjivi stavovi i politika, strast sa kojom se 24 godine kasnije danas i ovdje, drugačijim sredstvima, ostvaruju ciljevi promovisani bijelim zastavama. Meni danas, 24 godine kasnije, mnogo glasnije odzvanja proglas kojim mi se naređuje da na balkon svog stana izvjesim bijeli čaršaf.

Toliko glasno mi odzvanja taj proglas da više ne koristim bijelu posteljinu.

A vi?


/////////////////////////////////

///////////////////////////////////////









20.05.2017.

TRAMP I SAUDIJSKI KRALj POTPISALI NIZ SPORAZUMA

Tramp i saudijski kralj potpisali niz sporazuma



Image result for tramp u saudijskoj arabiji fotos

Tramp je jedini američki predsednik koji je odabrao Saudijsku Arabiju da mu bude prva stanica putovanja u inostranstvo

Predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp i saudijski kralj Salman potpisali su danas u Rijadu niz sporazuma o vojnoj i ekonomskoj saradnji kojim se učvrćuje partnerstvo dve zemlje, prenosi Beta.

Dvojica vođa su se rukovali posle potpisivanja sporazuma u saudijskom kraljevskom dvoru.

Sporazumi uključuju dogovor o američkoj prodaji vojne opreme Saudijskoj Arabiji u vrednosti od 110 milijardi dolara, koji stupa na snagu odmah, plus dodatnih 350 milijardi dolara tokom narednih deset godina.

Dve zemlje su takođe najavile sporazum o odbrambenoj saradnji i dogovore iz privatnog sektora.

Tramp je u Rijad, prvu stanicu svog prvog putovanja u inostranstvo otkako je izabran za predsednika SAD, doputovao jutros. Cilj njegove posete je uspostavljanje jačeg savezništva za borbu protiv terorizma.

Tramp je jedini američki predsednik koji je odabrao Saudijsku Arabiju ili bilo koju zemlju s većinskim muslimanskim stanovništvom da mu bude prva stanica putovanja u inostranstvo.

Takav potez je smišljen delom da se izrazi poštovanje regionu nakon čitavih meseci oštre antimuslimanske retorike tokom izborne kampanje.

Američki lider će provesti u Saudijskoj Arabiji dva dana, a potom putuje u Izrael, Vitlejem na Zapadnoj obali, pa u Vatikan, da se sastane sa papom, a posle u Brisel na samit NATO i na Siciliju na skup Grupe sedam industrijski najrazvijenijih zemalja (G7).








20.05.2017.

BN TELEVIZIJA UTVRDILA NA LICU MJESTA: U IZRAELU NE POSTOJI PREDSTAVNIŠTVO ENTITETA RS-e!

BN TELEVIZIJA UTVRDILA NA LICU MJESTA: U Izraelu ne postoji predstavništvo RS! 

-Na broju osam u Tehnološkom parku koji se navodi kao precizna adresa predstavništva, među desetak kompanija koje se nalaze na toj adresi nema ni Predstavništva niti bilo čega što ukazuje na Republiku Srpsku, piše BN televizija čiji su novinari u Izraelu uzaludno tragali za predstavništvom RS-a u toj državi, za čiji se rad izdvaja značajan novac iz budžeta RS.



BN TELEVIZIJA UTVRDILA NA LICU MJESTA: U Izraelu ne postoji predstavništvo RS! (VIDEO)

Predstavništvo Republike Srpske u Izraelu nije moguće pronaći. Na adresama koje se dovode u vezu sa Predstavništvom Republike Srpske ne postoji ništa što ukazuje na predstavništvo, kao ni na Republiku Srpsku. U Tehnološkom parku u Jerusalimu, ta adresa je navedena kao adresa Predstavništva na sajtu Ministarstva za ekonomske odnose i regionalnu saradnju, radnici obezbješenja ne znaju za takvu firmu u krugu parka.

 

Na broju osam u Tehnološkom parku koji se navodi kao precizna adresa predstavništva, među desetak kompanija koje se nalaze na toj adresi nema ni Predstavništva niti bilo čega što ukazuje na Republiku Srpsku.

U izvodu privrednih preduzeća Izraela, u koji je ekipa BN televizije imala uvid, navodi se da postoji kompanija pod nazivom "Trgovinsko preduzeće Srpska", ali je to u privatnom stoodstotnom vlasništvu jednog lica u Jerusalimu.

 

Ni na toj adresi na kojoj se u registru nalazi to privredno preduzeće, u što se na licu mjesta uvjerila ekipa BN televizije, nema ničega što asocira na Republiku Srpsku. Komšije nisu čule za "Trgovinsko preduzeće Srpska", samo znaju za formalnog vlasnika koji im je komšija.

U stanu na adresi koja se navodi kao adresa "Trgovinskog preduzeća Srpska" ekipa BN televizije nije, takođe, ni tu našla nikoga.

U Ministarstvu inostranih poslova Izraela, u Kancelariji za Balkan, potvrđuju navode o postojanju privatnog preduzeća i tvrde da već dvije i po godine nema Predstavništva Republike Srpske. Navode da dvije i po godine nemaju nikakve kontakte sa Predstavništvom Srpske niti sa šefom Predstavništva Ariem Livneom.

"Prije dvije i po godine Predstavništvo koje je postojalo ovdje u Jerusalemu je zatvoreno i promjenjeno u privatnu kompaniju. Registrovano je kao privatna kompanija. Ja sam čak provjerio u registru i ne znam čovjeka koji se navodi tamo u toj kompaniji. Budući da je Predstavništvo zatvoreno od tog momenta ni jednom nismo imali ni jedan sastanak niti važnu posjetu iz predstavništva", rekao je za BN televiziju šef Kancelarije za Balkan izraelskog Ministarstva inostranih poslova.

U Ministarstvu inostranih poslova Izraela navode da žele dobru saradnju sa Bosnom i Hercegovinom, a time i sa Republikom Srpskom. Navode primjer nedavne zvanične posjete predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića.

"Bila je odlična posjeta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, koji je bio ovdje. Sastao se sa premijerom, ministrom odbrane i mnogim drugim liderima", rekao je Dan Orian iz Ministarstva inostranih poslova Izraela.

Predstavništvo Republike Srpske u Izraelu postalo je dio svojevrsne afere nakon što je BN televizija početkom godine objavila da je duže od dvije godine zatvoreno, a da o tome niko nije obavijestio javnost Republike Srpske i da se sredstva iz budžeta za rad Predstavništva redovno izdvajaju.

Uprkos otkriću BN televizije, najviši zvaničnici Republike Srpske, kao i šef predstavništva Ari Livne tvrdili su da Predstavništvo Republike Srpske u Jerusalimu radi normalno.


/////////////////////

FEDERALNA VLADA FORMIRALA EKONOMSKI SAVJET: Šest profesora na čelu s Vjekoslavom Domjanom  besplatno će savjetovati Vladu Federacije!

FEDERALNA VLADA FORMIRALA EKONOMSKI SAVJET: Šest ...

20.05.2017.

SJEĆANjE NA STRADANjE VIŠEGRADSKIH BOŠNjAKA: 3.000 RUŽA ZA 3.000 ŽRTAVA (VIDEO)

Sjećanje na stradanje višegradskih Bošnjaka: 3.000 ruža za 3.000 žrtava (Video)

Maj 20. 2017.


U znak sjećanja na žrtve genocida u Višegradu je bačeno 3.000 ruža za 3.000 žrtava u Drinu sa Mosta Mehmed paše Sokolovića.

///////////////////////

Ovaj događaj organizovan je povodom 25. godišnjice stradanja višegradskih Bošnjaka, u toku 1992. godine. Tada su u više navrata vršena masovna ubijanja Bošnjaka višegradskog kraja, a mnoga tijela su bačena u rijeku Drinu, zbog čega značajan dio tijela žrtava ovih zločina vjerovatno nikada neće biti ni pronađen.

Prema ocjeni Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu Višegrad je bio podvrgnut “jednoj od najopsežnijih i najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja tokom rata u BiH”.

Zbog zločina u Višegradu Haški tribunal i Sud BiH izrekli su niz osuđujućih poresuda, među kojima je i doživotna kazna zatvora izrečena Milanu Lukiću.

Bitno je istaći da su preživjele žrtve genocida u Višegradu, prilikom današnjeg putovanja u ovaj grad s ciljem odavanja počasti poginulima u zločinu, bile prinuđene zastati u mjestu Međeđa, zbog postrojavanja povodom 25. godina osnivanja Višegradske brigade VRS u mjestu Draževina. Kolone vozila sa uobičajenom ikonografijom, uz pucanje iz vatrenog oružja scenario je koji se ponavlja iz godine u godinu prilikom svakog pokušaja odavanja počasti žrtvama zločina u Podrinju.

Ujedno danas je obavljena dženaza i ubijenom Omeru kasapoviću. U trenutku kada je ubijen 1992. godine Omer Kasapović je imao 48 godina.

(Kliker.info-Faktor)

///////////////////////////

Sjećanje na stradanje višegradskih Bošnjaka: 3.000 ruža za 3.000 žrtava (Video)

U znak sjećanja na žrtve genocida u Višegradu je bačeno 3.000 ruža za 3.000 žrtava u Drinu sa Mosta Mehmed paše Sokolovića. Ovaj događaj organizovan je povodom 25. godišnjice stradanja

20.05.2017.

ČETVRT VIJEKA PRIZNANjA I NEGIRANjA BiH

Četvrt vijeka priznanja i negiranja BiH


I samo referendumsko pitanje, prije odluke građana BiH o njenoj nezavisnosti i izlasku iz SFRJ tada je izazvalo polemiku


I samo referendumsko pitanje, prije odluke građana BiH o njenoj nezavisnosti i izlasku iz SFRJ tada je izazvalo polemiku

Prijemom Bosne i Hercegovine u organizaciju Ujedinjenih naroda, prije tačno dvadeset pet godina država je dobila i zvanično priznanje 175 zemalja, kao nezavisna i suverena država Bosna i Hercegovina.

Četvrt vijeka je prošlo od tada a politička, ekonomska i društvena situacija u BiH je i dalje složena i loša, rečeno je na međunarodnoj konferenciji “Bosna i Hercegovina: političko stanje i perspektive razvoja“, održanoj na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

„Bosna i Hercegovina je država u kojoj nije ugodno živjeti. Ona je država koja ne govori jednim glasom. Njena politika je etnicizirana. Njeni narodi su još podjeljeni i dijelom posvađani. Ne postoji usaglašena vizija njene budućnosti, dok se neprestano prepiremo oko njene prošlosti. Društvo boluje od siromaštva, socijalnih razlika, nepravde, korupcije i besperspektivizma mladih“, ocjenio je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Šaćir Filandra.

Učesnici međunarodne konferencije “Bosna i Hercegovina: političko stanje i perspektive razvoja“, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu
Učesnici međunarodne konferencije “Bosna i Hercegovina: političko stanje i perspektive razvoja“, na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu

Bivši načelnik Opštine Tuzla Selim Bešlagić smatra da predstavnici stranaka koje su na vlasti i opozicija ne rade više na tome da se dobije status koji pripada Bosni i Hercegovini, ali i građanima.

„Nažalost, mislim da je sada briga oko toga kako ćemo podijeliti još neka dobra u BiH i kako ćemo na politikantski način se ponašati prema njoj i prema građanima u BiH“, rekao je Bešlagić.

Bosna i Hercegovina je priznata na međunarodnom planu, no specifičnost je u tome što nije priznata i na unutrašnjem.

„Značajan broj političkih faktora u zemlji opiru se tom priznanju i toj suverenosti. Dakle, dvadeset pet godina nakon međunarodnog priznanja mi smo još uvijek daleko od konsenzusa o samoj Bosni i Hercegovini“ , tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Nerzuk Ćurak.

I samo referendumsko pitanje, prije odluke građana BiH o njenoj nezavisnosti i izlasku iz SFRJ tada je izazvalo polemiku. Na to je podsjetio je profesor Univerziteta u Zagrebu i bivši tajnik Hrvatske demokratske zajednice BiH Ivan Markešić.

"Referendumsko pitanje je bilo: 'Jeste li za suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda, Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive'. Odluku o pitanju i datumu održavanja 29. februara i 1. marta donijala je Skupština Bosne i Hercegovine, a tada su je podržali Stranka demokratske akcije i HDZ BIH, bez SDS-a.

Međutim, Središnji odbor HDZ-a na sjednici u Livnu tražio je da se preformuliše to pitanje, jer će inače i oni pozvati Hrvate na bojkot referenduma za nezavisnot BIH.

'Livanjsko pitanje' je glasilo: 'Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državnu zajednicu konstitutivnih, suverenih naroda - hrvatskog, srpskog i muslimanskog u njihovim nacionalnim područjima kantonima'", podsjetio je Merkešić te naglasio da je izbačena riječ građanin, a narodi su promovisani u suverene na njihovim područjima.

Ipak, zahvaljujući, kako je rečeno na ovom skupu, Katoličkoj crkvi i franjevcima, Hrvati su izašli na referendum i glasali za nezavisnost.

Uslijedio je rat, koji je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. To je ujedno i Ustav BiH, koji čini zemlju nefunkcionalnom.

Šta je potrebno da se promjeni sumorna bh. svakodnevnica– izmjene Ustava BiH, da se donese Dejton II, da se promjeni Izborni zakon koji je diskriminatoran ili prije svega toga da se uspostavi dijalog među narodima u BiH. Mišljenja su različita, jedino postoji saglasnost o evropskom putu zemlje.

Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine (Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman)
Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine (Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman)

„Mislim da je potrebno sjesti zajednički, vidjeti kako to u budućnosti izgleda i onda donijeti jedan ustav, jedan politički sistem koji će biti izraz volje stanovnika BiH. Ili ako to ne može, onda neko drugo rješenje, jer ovako je to prilično nestabilno", smatra profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Miloš Šolaja.

Kakvu god da odluku bh. narodi donesu da bi se stanje u zemlji promjenilo, Milivoj Bešlin iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu kaže:

„Vi koji živite u Bosni i Hercegovini možete da promenite, ali samo poštujući stvari koje se ne mogu menjati. A to su: međunarodno priznate granice Bosne i Hercegovine, koje su istorijske granice BIH i to je konstitutivnost naroda na čitavoj teritoriji ova tri naroda koja tvore Bosnu. Unutar toga, ja mislim da je svako rešenje moguće, uključujući i modifikacije Dejtonskog sporazuma.“

/////////////////////////////
//////////////////////////////

/////////

Ismail Ahmed, vlasnik Buroj Ozona

Vlasnik Buroj Ozona: Oni koji nas ne žele, ne misle dobro BiH


/////////////////////

Prijetnje IDIL-a najmanje osmorici imama i vjerskih učenjaka zadokumentovane su, potvrđeno je za RSE iz Agencije za istrage i zaštitu BiH. Foto: Gazi-Husrev begova džamija u Sarajevu

Bosanski islam na udaru militanata - Radio Slobodna Evropa

20.05.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : MAGLE 'ALTERNATIVNE POVIJESTI'

Kurspahić: Magle 'alternativne povijesti'


Austria, Bleiburg, 70 years after the massacre of Croats in Bleiburg field, Bleiburg 2015.Austria, Bleiburg, 70 years after the massacre of Croats in Bleiburg field, Bleiburg 2015.

Iz jednog sada davno prošlog vremena, u kojem se znalo šta je dobro a šta zlo – a gađenje nad fašizmom bilo ne tek nalog „političke korektnosti“ već temeljno osjećanje s kojim se odrasta i u porodici i u školi i u društvu, sjećam se koliko je dobrim starim ljudima tog vremena bilo važno da pokažu mladima kako su oni i njihov narod bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu.

Bosanski muslimani kojima je bilo važno da na djecu prenesu to istorijsko samopoštovanje, voljeli su da pripovijedaju kako su u vrijeme ustaškog nacističkog režima, 1941-45, muslimanski intelektualci, drugi uglednici i vjerski autoriteti potpisivali rezolucije protiv ustaškog nasilja nad Jevrejima, Srbima, Romima i ideološki „nepodobnima“ i osuđivali učešće muslimana u zlodjelima režima.

Postoje takve rezolucije iz više bosanskohercegovačkih gradova, od Sarajeva preko Banjaluke i Mostara do Tuzle i Bijeljine i drugih, i one izražavaju istorijsku odgovornost u istorijskom vremenu da se zaštiti vlastiti narod ne samo od zločina režima već i od učešća u zločinima. Već se u tim rezolucijama spominje, a kasnije je prepričavano u usmenim predanjima, kako su ustaše u nekim pograničnim dijelovima prelazile u Bosnu i Hercegovinu u kamionima i s fesom na glavi, pored ostalog – u Bosanski Novi i Bosansku Kostajnicu, i progonili i ubijali stotine lokalnih Srba dovikujući se muslimanskim imenima: „Drži ga Suljo“; „Udri ga Mujo“, „Kolji Haso“.

Blajburg kao tema nacionalne mitologije i „alternative povijesti“
Blajburg kao tema nacionalne mitologije i „alternative povijesti“

Sa sjećanjem na taj duboko moralni apel uleme – islamskih vjerskih službenika – protiv ustaških zločina i učešća bosanskohercegovačkih muslimana u njima otužno djeluje kad sada, više od sedam decenija od tih zlih vremena, istaknuti predstavnici Islamske zajednice ničim izazvani poistovjećuju ne samo muslimane već i bošnjački narod sa ustaštvom.

Povod za ovo razmišljanje je obilježavanje ovih dana 72. godišnjice onoga što se u prevlađujućem aktuelnom hrvatskom narativu naziva zločin u Blajburgu: masovna likvidacija desetina hiljada ustaša, a sa njima i neutvrđenog broja civila u području Blajburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj nakon što su Britanci odbili da oni prihvate predaju ustaških jedinica i prisilili ih da se umjesto njima predaju jugoslovenskoj vojsci. Uslijedili su dani masovnih likvidacija pod okolnostima i u razmjerama koje nikada nisu sasvim istorijski utvrđene.

U tom odsustvu odgovorne naučne i dokumentarne interpretacije događaja iz vremena tek završenog Drugog svjetskog rata Blajburg je – kao i brojne druge nerasvijetljene epizode iz prošlosti – postao tema nacionalne mitologije i „alternative povijesti“, masovnih godišnjih okupljanja i rituala, u kojima i zabrinute austrijske partije vide nešto kao „najveći festival neo-nacizma“.

Posljednjih godina zapaženu ulogu u obilježavanju godišnjica Blajburga imaju i predstavnici Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ove godine je njen izaslanik – govoreći u ime predsjednika Mešihata Dr. Aziza ef. Hasanovića - pored ostalog rekao kako „pamtimo zločine da se ne bi ponovili i da bi se spriječili“ ali i kako su se zločini „nakon Blajburga ponovili u Vukovaru i Srebrenici“.

U postjugoslovenskim društvima nema više ideoloških zabrana obilježavanje godišnjica nekad potisnutih istorijskih događaja. One se, na žalost, pretvaraju u nastavak starih sukoba i proizvode nove nacionalne napetosti i mržnje.

Umjesto da budu mjesta poklonjenja žrtvama zlodjela iz prošlosti ove masovne komemoracije nerijetko se pretvaraju u njihovo bezdušno prebrojavanje, neumjesna i uvredljiva poređenja. Dovoditi u istu ravan Blajburg i Srebrenicu novi je doprinos neodgovornoj interpretaciji istorije i vrijeđanje srebreničkih žrtava: u njemu se jednako oplakuju počinioci i žrtve genocida. Srebrenica je bila genocid koji se odvijao pred očima svijeta, pred holandskim „braniocima zaštićene zone“ i televizijskim kamerama pred kojima srpski general poklanja osvojeni grad svom narodu „za osvetu Turcima“, i ona je pred najvišim međunarodnim sudovima presuđena kao genocid.

Baš ovih dana je globalna TV mreža BBC emitovala dokumentarnu reportažu iz Srebrenice u kojoj povratnik u rodni kraj, doktor Nedžad Avdić, priča o danima genocida – kao neposredni svjedok koji je preživio strijeljanje – i sada sa suprugom i dvije djevojčice uprkos svemu ostaje u Srebrenici. Njegova supruga pokazuje reporteru televizijski snimak odvajanja žena i djece i njihovo uguravanje u autobuse u julu 1995. dok kamera pokazuje nepreglednu masu djedova, očeva i dječaka a supruga Avdića u jecajima kaže:

„Niko od njih više nikada nije viđen“.

U Blajburgu su, sa svim nedorečenostima u istorijskoj valorizaciji tog događaja, likvidirani pripadnici ustaških snaga, odgovorni za provođenje nacističkog monumentalnog zločina, masovne progone i ubijanja s kulminacijom u zlodjelima u ustaškom logoru Jasenovac. Poređenje Blajburga i Srebrenice uvreda je ne samo za srebreničke žrtve genocida nego i za tradiciju same Islamske zajednice sa njenim istorijski odgovornim suprotstavljanjem ustaškim zločinima u vrijeme kad su činjeni.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

///////////////////////

Dimitrijević: Jugoslovenska disidentska kultura je mit

////////////////////////

Ambasador Skat nije jedini zapadni diplomata sa kojim se Informer obračunavao

Ambasador Skat između 'Informera' i ološa - Radio Slobodna Evropa

////////////////////////

Rohani je prema preliminarnim rezultatima osvojio približno 22,8 miliona glasova

Rohani osvojio drugi mandat na predsedničkim izborima u Iranu

/////////////////////////

/////////////////////////////////


Dragan Mektić : Ne dešava se ništa slučajno, jer sprega politike, kriminala i vlasti je takva da njima više odgovara stanje haosa i anarhije !


19.05.2017.

KAKO JE NASTAO POZDRAV "ZA DOM SPREMNI" : I ZAŠTO HRVATE TREBA DA BUDE SRAMOTA KAD TO GOVORE

KAKO JE NASTAO POZDRAV "ZA DOM SPREMNI": I zašto Hrvate treba da bude sramota kad to govore



Image result for za dom spremni





!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Zbog nemilih scena u finalu Kupa: Suspendiran stadion Pecara

Maj 19. 2017.


Zbog dešavanja na revanš utakmici finala Kupa Bosne i Hercegovine, Takmičarska komisija Nogometnog saveza BiH suspendirala je stadion u Širokom Brijegu do okončanja disciplinskog postupka.

Ovakvu odluku komisija je donijela na vanrednoj sjednici, a zvanična odluka glasi: Suspendira se NK Široki Brijeg od odigravanja svih utakmica na stadionu Pecara, do okončanja disciplinskog postupka.

Također, Takmičarska komisija NSBiH usvojila je zaključak da cjelokupan materijal s revanš utakmice finala Kupa BiH ustupi Disciplinskoj komisiji radi vođenja disciplinskog postupka protiv NK Širokog Brijega.

Podsjećamo, iako je poražen na ovoj utakmici od FK Sarajevo, NK Široki Brijeg je nakon izvođenja jedanaesteraca stigao do titule prvaka Kupa BiH. Ipak, nemile scene s tribina obilježile su ovaj susret, te se navijačima posebno zamjeraju zvižduci s tribina tokom intoniranja državne himne, kao i skandiranje povika “za dom spremni”.

Takvo ponašanje izazvalo je veliku osudu javnosti, a zbog svega pokrenut je i disciplinski postupak u NSBiH.

(Kliker.info-RS)

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


Marko Perković Thompson, arhivska fotografija

I hrvatskom diplomacijom u zaštitu Thompsona



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


Image result for za dom spremni
Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremniImage result for za dom spremniImage result for za dom spremni/

/////////////////////////

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni


Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni


Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni


Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for za dom spremni

Image result for dragan covic za dom spremni

Image result for dragan covic za dom spremni


Image result for dragan covic za dom spremni

Image result for dragan covic za dom spremni


Popularnosti pozdrava "Za dom spremni" možda je najviše doprineo estradni ljubimac desnice, pevač Marko Perković zvani Tompson, kao i fudbaler Josip Šimunić koji je posle utakmice baraža za Mundijal u Brazilu 2013. skandirao ovaj poklič

Poslednjih nekoliko godina sve češće čujemo izgovaranje ustaškog pozdravaZa dom spremni“, koji dolaze ili od pojedinaca ili pojedinih nacionalističkih grupa. Zbog toga se sve češće čini kao da je u Hrvatskoj ušao u svakodnevnu upotrebu. Čak je bio i predlog da bi ovaj poklič trebalo da se uvede u zvaničnu vojnu upotrebu.

//////////////////

Naime, kontroverzni ustaški pozdrav i vojni poklič su pre okupacije 1941. koristile ustaše u emigraciji a od 10. aprila 1941. postaje i službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), i smatra se ekvivalentom nacističkog “Zig hajl” pokliča. Niko u hrvatskoj istoriji do ustaša nije koristio taj pozdrav. Postoje brojni dokumenti tj. skoro svi službeni dokumenti NDH na kojima se nalazi taj pozdrav.

Foto: Wikipedia/Deutsches Bundesarchiv

Foto: Wikipedia/Deutsches Bundesarchiv

Ante Pavelić je taj izraz prvi put koristio na kraju članka pod naslovom “Ustaše, nama je sudba dosudila”, iz 1932. godine, napisanog nakon takozvanog Velebitskog ustanka. Nakon toga izraz se ustalio u njegovim pismima i proglasima, da bi na kraju postao službeni pozdrav na svim dokumentima NDH. Među ostalim, brojne odluke o deportacijama nevinih ljudi u logore iz kojih većina nikada nije izašla završavale su sa “Za dom spremni”.

Do koje mere je taj pozdrav istoznačno identifikovan s ustaškim pokretom, možda i najbolje svedoči inauguracija radijskog programa ustaške Radio stanice “Velebit” koja je počela da se emituje 4. aprila 1941. u 23.20 na talasu Radio Firence. Emitovanje je počelo sledećim tekstom: “Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni! Za Dom Spremni!”.

I svoj prvi govor preko radija 10. apila 1941. prilikom proglašenja NDH, Slavko Kvaternik je završio s ustaškim pozdravom.

 

Foto: Wikipedia/Federico Patellani

Foto: Wikipedia/Federico Patellani

U knjizi britanskog istoričara Rorija Jomansa “Visions of Annihilation” navodi se niz dokaza da je režim NDH imao poteškoća u implementiranju novog službenog pozdrava. Sve do 1942. i onda ponovno od 1944. godine, NDH je prisluškivala telefone onih koji su telefone imali i čitala pisma građana kako bi proverili koristi li se “Za dom spremni”. Postoje zapisi i evidentirane kazne koje su mnogi dobili jer nisu koristili ispravan pozdrav u svojim korespondencijama, a poseban problem predstavljale su razne organizacije mladeži NDH. U nizu članaka u službenom listu, prozivani su građani koji ne koriste “Za dom spremni”, a objavljena je i velika količina edukativnih članaka, čak i pre sloma režima, o potrebi korišćenja tog pozdrava.

Ali, postoji i ona “istorijska teza” vezano za poklič, a koja se najčešće poziva na operu “Nikola Šubić Zrinski”, ideološki i mitološki važnoj tački hrvatske kulturne baštine, a koju je krajem 19. veka komponovao Ivan Zajc. Ipak, prava istina je, objašnjava za Dojče vele istoričar dr Hrvoje Klasić, da je kao pozdrav uveden tek nakon osnivanja fašističke ustaške NDH i da je reč o ekvivalentu nemačkog “Zig hajl” (Sieg Heil – živela pobeda).

– Pozivao sam sve one koji šire laži da pokažu jedan jedini dokaz. To je lako proveriti. Libreto je svima dostupan. “ZDS” u toj operi ne postoji, kao što nigde nije ni zabeleženo da je neko pre na taj način pozdravljao – kaže Klasić i dodaje da građani retko razmišljaju šta im se po tom pitanju servira.

 

Foto: wehrmacht-awards.com

Foto: wehrmacht-awards.com

Uz to, on navodi još jedan poklič, često korišćen na tribinama fudbalskih stadiona u Hrvatskoj: „U boj, u boj, za narod svoj!“ I to se pripisuje operi Ivana Zajca, ali toga u libretu nema.

Uzletu pokliča “Za dom spremni” možda je najviše doprineo estradni ljubimac desnice, pevač Marko Perković zvani Tompson, koji ga je ugradio u svoju pesmu “Bojna Čavoglave“, jednu od najizvođenijih ratnih pesama u Hrvatskoj.

– “ZDS” je tada bio otpor onome što se događalo i iz čega je Hrvatska izlazila. On u sebi sumira antikomunizam i antisrpstvo, ako hoćete i antijugoslovenstvo. S obzirom na to da su se ustaše doživljavale kao borci protiv komunizma, srpstva ili velikosrpskih ideja, ustaštvo je na mala vrata ušlo kao simbol otpora, posebno u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz jedne komunističke i socijalističke zajednice, napadnuta od velikosrpske ideje Slobodana Miloševića – objašnjava sagovornik Dojče velea.

Tome su, kaže Klasić, doprineli ustaška emigracija i njeni potomci koji su početkom devedesetih počeli da se vraćaju u Hrvatsku. Ustaštvo je, dodaje, počelo da se toleriše jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama.

KAKVO JE STANJE DANAS? KO SU HRVATI KOJI KLIČU “ZA DOM SPREMNI”

Danas se sve češće može čuti “Za dom spremni” među mladim Hrvatima, koji čak nisu bili rođeni ne u vreme ustaškog pokreta, već u vreme rata devedesetih. Koliko oni zaista znaju o istoriji tog pokliča i da li osuđuju Hitlera, koji je imao sličan pozdrav – veliko je pitanje. Čini se da baš oni Hrvati koji kliču “Za dom spremni” uzimaju naslovne strane novina i dospevaju u žižu interesovanja budući da osim toga – spaljuju srpsku zastavu, pevaju ustaške Tompsonove pesme i na razne načine vraćaju fašističku prošlost u sadašnjost.

S druge strane, Hrvati koji ne podržavaju ovakvo ponašanje i zvanične izjave Kolinde Grabar Kitarović, koja o “Oluji” govori s puno ljubavi, skrajnuti su i ostavljeni da tu i tamo proveju pokojim komentarom i zgražavanjem nad novom “Za dom spremni” modom.

Koji će od njih otići u zaborav, a koji trijumfovati, ostaje da se vidi. Možda je odgovor baš u stranicama istorije, koje, očigledno, neki nikad nisu pročitali, pa se diče onim stvarima kojih se čitav svet stidi.

(Telegraf.rs)





















19.05.2017.

NACIONALISTIČKA I KLERIKALNA DESNICA PROVODE DUHOVNO I IDEOLOŠKO NASILjE NAD GRAĐANIMA

Nacionalistička i klerikalna desnica provode duhovno i ideološko nasilje nad građanima

Goran Borković

Autor
18.5.2017. 



Nacionalistička i klerikalna desnica provode duhovno i ideološko nasilje nad građanima

///////////////////////////

Izdvajamo

  • Nova ljevica i kao stranka i kao lijeva ideja uopće treba ponajprije legitimirati vlastitu poziciju, s obzirom da se danas svako javno djelovanje na lijevim osnovama proglašava blasfemičnim i njegovi su akteri izloženi konstantnom nasilju. Posebno u Splitu. Ona već samom tom činjenicom ne može nikako biti salonska, što joj uglavnom pripisuju oni koji nikad ništa nisu istinski riskirali u društvu. S druge pak strane treba raditi posao koji je ljevici prirodan, a to je biti na strani obespravljenih, na strani moderniteta i nastupati s pozicija razumijevanja suvremenog svijeta.

.....................

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

“Svako javno djelovanje na lijevim osnovama proglašava se blasfemičnim i njegovi su akteri izloženi konstantnom nasilju. Posebno u Splitu. Nova ljevica već samom tom činjenicom ne može nikako biti salonska, što joj uglavnom pripisuju oni koji nikad ništa nisu istinski riskirali u društvu. Mi smo odlučili raditi posao koji je ljevici prirodan, a to je biti na strani obespravljenih, na strani moderniteta i nastupati s pozicija razumijevanja suvremenog svijeta”.

Dugo dogovaramo ovaj intervju. U zadnjih mjesec dana puno toga se promijenilo, ali ipak prvo pitanje ostaje jednako – zašto bi netko glasao za vas za gradonačelnika Splita? Ne pitam ovo da biste mi nabrajali sve ono za što se zalažete, nego da u dvi-tri riči kažete ključne stvari koje bi presudile da netko zaokruži broj ispred vašeg imena, a da to prije nije namjeravao?

Preskočimo li ona opća mjesta koja svaki od kandidata ima puno pravo navesti, o tome kako razumijem i volim ovaj grad, posvetit ćemo se konkretnom. Split je prije svega ambijentalno, klimatski, urbanistički pa i u ljudskom smislu prekrasan grad, u kojem sve navedene stvari ne mogu doći do izražaja zahvaljujući tome što ga uska interesna grupacija ljudi, potpomognuta korumpiranom upravom i politikom bez ikakve vizije iskorištava za vlastiti probitak. Pridodamo li tome činjenicu kako nacionalistička i klerikalna desnica provode duhovno i ideološko nasilje nad građanima, dobivamo realnu sliku današnjice.

Poanta priče o Splitu je u tome da jako malo fali kako bi Split od potencijala postao grad opuštenog i bogatog življenja, koje se neće svoditi isključivo na dobit od turizma. To malo uključuje konačno prekidanje sprege lokalnih političkih moćnika i raznih, što većih, što manjih investitora, koji pod krinkom napretka konstantno otimaju javni prostor građanima i smanjuju im kvalitetu života. Jučer su to bile Bačvice, danas su Marjan, Trstenik i Žnjan, sutra će biti preostali obalni pojas i tako redom.

Za gradonačelnika sam se kandidirao zbog toga što jedini razumijem da grad prije svega čine ljudi, a tek potom projekti, investicije i komunalni zahvati. Drugim riječima, moja osnovna ideja je u tome da pružim otpor prije spomenutoj stvarnosti, a potom vratim građane u središte odlučivanja. Razlog zbog kojeg bi na koncu netko trebao zaokružiti mene na listiću je u tome što je svakome jasno da u čitavom svom javnom djelovanju nastupam isključivo iz uvjerenja, a ne iz koristi, a uvjerenje vezano uz Split je to da građane želim osloboditi straha i omogućiti im da žive u otvorenom, avangardnom i modernom mediteranskom gradu, koji je u stanju kreativno i slobodno misliti sebe i svoju budućnost.

Ljevica, barem ona stara, u Splitu do sada nije imala puno šanse. Možemo spominjati one koji su se pravili ljevicom, poput gradonačelnika Ive Baldasara, ali niti SDP nije pokazao osobitu snagu u Splitu?

Ovdje se ne bih složio s vama. Ljevica je u Splitu još od početka devedesetih prilično jaka, barem kada je riječ o broju glasova koje su lijeve stranke dobivale. Ona je, doduše u široj koaliciji, onemogućila HDZ-u da upravlja Splitom još devedesetih godina. Drugo je sad pitanje koliko su stranke ljevice opravdale očekivanja vlastitih birača, a tu primarno mislim na SDP. Što se tiče Ive Baldasara, sad već posve sigurno možemo reći kako će se njegov slučaj izučavati na svim politološkim katedrama u svijetu. Teško će se, naime, ponoviti slučaj da netko tko je bio izravno izabran za gradonačelnika, po okončanju mandata ne osvoji niti dva posto glasova. No, Baldasar predstavlja konačni krah jedne oportunističke politike kakvu je vodio splitski SDP pod Marinom Jurjevićem.

Je li SDP uopće ljevica?

Oko ovog pitanja će se još dugo voditi rasprave i odgovor na njega ovisit će o perspektivi iz koje se na ovo pitanje gleda. Nema nikakve sumnje da su gotovo svi glasači SDP-a uvjereni ljevičari. Jednako tako nema nikakve sumnje da dobar dio njegovog članstva čine ljudi lijevih uvjerenja. No, mimo svega ovoga, činjenica je da vodstvo te stranke, kako u zemlji, tako i u Splitu, već godinama ne provodi nikakvu lijevu politiku i nastupa s ogromnom dozom oportunizma i straha pred desnicom. Bezbroj je takvih primjera u Splitu, od odnosa prema privatizaciji i radničkim protestima, preko potpore podizanju svih moralno upitnih spomenika i prešutnog pristanka na zatiranje partizanske baštine, do ravnopravnog sudjelovanja u otimanju javnih resursa i prostora od građana.

Zašto ipak niste ušli u SDP, pa preko njega pokušali ostvariti te ideje kojima težite?

Iako ovo pitanje naizgled zvuči logično, iz dva prethodna odgovora možete shvatiti zašto sam takvo što smatrao nemogućim. Kada je stranka u stanju iznjedriti Ivu Baldasara kao svog gradonačelnika i predsjednika, da bi on onda s tih pozicija otvarao ustaške spomenike, devastirao Marjan i Žnjan, a konačno i čitav grad pokušajem donošenje novog GUP-a, a sve to bez ikakve javne reakcije svojih članova, ne čini mi se izglednim da bi se u takvoj stranci moglo provesti išta od ideja zbog kojih smo osnovali Novu ljevicu. Jednako tako, kada stranka doživi čitav niz izbornih poraza od kriminalno lošeg HDZ-a, a onda bez ikakvog ozbiljnog propitivanja razloga zbog kojih je do toga došlo, na svoje čelo izabere rijetko netalentiranog Bernardića, dolazimo do istog zaključka. Taj je da je ovom društvu potrebna nova lijeva partija, neopterećena strahom i borbom za nekakve sinekure, koja će izgledati i zvučati drukčije od onoga što bismo od političara kao društvo očekivali.

Kerum ima svoje birače, a Krstulović Opara svoje, tko su glasači Nove ljevice? Jesu li to bivši radnici Jugoplastike i ostalih propalih firmi ili neki novi klinci koji do sada nisu ni glasali?

To ćemo vidjeti tek 21. svibnja, no pitate li me za moju procjenu, mislim da će za nas glasati četiri skupine građana. Razočarani, dugogodišnji glasači SDP-a, potom politički osviješteni građani koji konstantno pokušavaju birati manje zlo, što sad konačno neće morati, zatim mladi alternativci koji jasno osjećaju da ih dosad nitko nije reprezentirao i na koncu pripadnici svih manjina i općenito egzistencijalno i na svaki drugi način ugroženi građani.

Koliko je Split uopće danas grad, a koliko je destinacija? Prije dva mjeseca bio sam na glavnom gradskom trgu u petak u 23.00 sata, na njemu je bilo samo dvoje ljudi. Za mjesec dana bit će ih toliko da se tim mjestom od turista neće moći prolaziti. Kako to promijeniti?

Bez obzira što je taj vaš dojam o zimskoj pustoši i nepodnošljivim ljetnim gužvama u centru grada posve točan, siguran sam da Split neće izgubiti urbanitet i vlastitu dušu. To se neće dogoditi iz prostog razloga što je riječ o izrazito vitalnom gradu čiji je duh preživio i puno teža iskušenja. No da on sve više postaje destinacija je istina i da se protiv takvog shvaćanja grada kojeg njeguju mnogi u gradskim službama, ali i u gradu, treba boriti, treba. Trenutačno se kao ključne posljedice tih procesa ističu iseljavanje Stare gradske jezgre, sve veći pritisak kapitala da javne plaže budu sve manje javne, sve skuplji stambeni kvadrati i činjenica da mnogi studenti moraju napustiti iznajmljene stanove početkom sezone te sveopća kaubojština. Ona se jednom manifestira kao uzurpiranje tuđeg štekata na Rivi uz pomoć zaštitara, drugi put kao gradnja nelegalnih kafića po Žnjanu, a treći kao besramno otimanje tuđih prostora, također uz pomoć zaštitara i nesudjelovanje pravne države, što se upravo događa udruzi Adria art annale, kojoj privatni investitor pokušava oduzeti čitav kat i pripojiti ga susjednom hotelu.

Što Nova ljevica danas treba biti? Prema Borisu Budenu, ona bi trebala krenuti upravo odozdo, pomoći ljudima koji su u problemu, popraviti krov nezaposlenima, čuvati dijete samohranoj majci  dok obavlja to što mora. Možete li vi to napraviti? Jeste li, a to jedna od zamjerki, zapeli u teoretiziranju što je i inače kritika koja se upućuje lijevim strankama?

Nova ljevica i kao stranka i kao lijeva ideja uopće treba ponajprije legitimirati vlastitu poziciju, s obzirom da se danas svako javno djelovanje na lijevim osnovama proglašava blasfemičnim i njegovi su akteri izloženi konstantnom nasilju. Posebno u Splitu. Ona već samom tom činjenicom ne može nikako biti salonska, što joj uglavnom pripisuju oni koji nikad ništa nisu istinski riskirali u društvu. S druge pak strane treba raditi posao koji je ljevici prirodan, a to je biti na strani obespravljenih, na strani moderniteta i nastupati s pozicija razumijevanja suvremenog svijeta.

U svojim kolumnama inzistirate na antifašizmu. I sami ste bili napadnuti upravo zbog antifašizma prije predstave Olivera Frljića u splitskom HNK? Činjenica je da Split po tom pitanju prednjači u odnosu na ostale gradove u Hrvatskoj.

Prednjači iz razloga što HDZ i crkva koji polažu pravo na ideološki monopol, ne mogu smisliti autentičnu splitsku partizansku tradiciju. Zbog toga se čitavo vrijeme i ponašaju kao osvajači koji uporno rade na zatiranju memorije i stalno stoje na straži da se grad ne bi probudio iz paralize uzrokovane strahom. To im naravno neće dugoročno uspjeti, ali da će dati sve od sebe da uspiju nema potrebe sumnjati. Iz istih razloga su izmislili monstruozni županijski ustroj, zahvaljujući kojem mogu opsluživati tisuće birača i putem kojega su planirali zatrti regionalni identitet Dalmacije.

Za kraj pitanje, nije vezano uz lokalne izbore, ali je vezano uz to s čime živimo: kako biste vi riješili pitanje Agrokora?

Za početak konačnim poštivanjem zakona. Ne mogu reći da mi je nevjerojatno kako zakoni ne vrijede za sve jednako, jer mi je potpuno jasno gdje živimo, ali ovo nadmašuje i ono najgore što smo mogli zamisliti. Prvo imamo čitav hadezeovski sustav osmišljen da se pojavi netko poput Todorića, a potom imamo djelovanje tog istog sustava u novonastalim okolnostima, koje sav teret kraha pokušava prebaciti na teret građana.

Niste pozvani na sučeljavanje koje organizira Naš Hajduk. Koliko Hajduk, a vi ste – znamo svi – navijač RNK Split, utječe na izbore?

Moram priznat da me čudi kriterij po kojem su kandidati pozivani na to sučeljavanje. Da su pozvali samo prvih četvero kandidata, to bi imalo smisla. Ali pozivati kao relevantnog sugovornika Antu Čikotića iz Mosta, koji se tek prije par dana kandidirao i za kojeg nitko ne zna kako stoji u anketama, a ne pozvati sve ostale koji su već mjesecima u kampanji i imaju nekakvu podršku i vidljivost je prilično problematično. To naravno ne znači da svatko nema pravo pozvati koga želi, ali je naprosto nepristojno. Tema Hajduka nije se previše otvarala u predizbornoj kampanji, ali će svakako odnos prema tom pitanju usmjeriti dio glasova. Istina je da sam navijač i pretplatnik RNK Splita, a što se tiče Hajduka mislim da taj projekt treba dovesti do kraja i prepustiti gradske dionice članovima kluba.

Forum.tm
















19.05.2017.

NACIONALIZAM NA JUGOSLOVENSKIM PROSTORIMA

Nacionalizam na jugoslovenskim prostorima – kobna materijalizacija bolesnog stanja duha zadojenog krkanlukom


Edin Husković

Autor
19.5.2017. 


Nacionalizam na jugoslovenskim prostorima – kobna materijalizacija bolesnog stanja duha zadojenog krkanlukom

foto: abartarhiv

//////////////////////////

Izdvajamo

  • Iako sam usamljen kao Robinzon Kruso sa svojim istrajavanjem na jugoslovenskoj orjentaciji, imam silnu potrebu da nakon svega svim velikim srbendama, rvatinama, bošnjama i đetićima nedvosmisleno poručim: ODJEBITE U SKOKOVIMA!!!
..................................

Poigravanje s nama i naše robovsko pristajanje da budemo suprotstavljenje frakcije koje se, u ratu ili miru, međusobno zatiru zarad ruskih, britanskih, američkih, francuskih, kineskih ili ko zna čijih ciljeva, najviše govori o našoj nezrelosti i nespremnosti da zauzmeno mjesto na globalnoj političkoj karti koje bi nam po svemu moglo i trebalo pripasti. Međutim, krkanluk i obijest nas sprječavaju u tome.

Ljudi se vole dijeliti. Naravno, u smislu funkcionisanja ljudskog društva, taj djelidbeni proces je neophodan. Podjele, po prirodi stvari, su savršeni način preraspodjele različitih aktivnosti prema različitim individuama na osnovu koje onda dolazi do formiranja društvene mašine koja manje ili više uspješno funkcioniše. U tom smislu lako je zamisliti i pozdraviti podjelu ljudi po različitim vrstama poslova kojima se bave. Da bi jedna društvena struktura funkcionisala u vremenu i prostoru, njoj je neophodna smisaona radna podjela ali i što jednostavniji i brži proces unutarnje komunikacije. Tada se jezik nameće kao ključan faktor koji razlikuje jednu društvenu zajednicu od druge. Jezik je prva barijera koja usporava i koči opštu ljudsku integraciju, ali nameće se i kao prvi uslov nacionalne kompaktnosti (Švicarci i Kanađani su iznimka od pravila). Mojoj malenkosti, kao pripadniku jugoslovenskoj jezičkoj zajednici (nazivali je vi kako hoćeta), navest ću kao primjer, relativno lako se integrirati u društvene procese koji se odvijaju unutar geografskog područja gdje je zastupljen isti jezik kojeg danas nazivaju četvorima različitim imenima: Srpski, Hrvatski, Bosanski i Crnogorski jezik. Čim pređem u Mađarsku ili Austriju, sposobnost moga involviranja u društvo se drastično smanjuje jer ne poznajem mađarski ili njemački jezik. Prosto rečeno, osjećam se kao stranac. Dakle, za razliku od toga kako se osjećam u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu ili Podgorici, kada boravim u Budimpešti ili Beču, osjećam se potpuno strano i otuđeno.

Smisao čovjekovog postojanja trebao bi se vrtiti u okvirima koji određuju kvalitet interakcijskog procesa kojeg on vodi sa živim i neživim, vidljivim i nevidljivim svijetom oko sebe. Baza na kojoj bi trebalo biti zasnovano umijeće življenja u opštem smislu mora biti bliska najprije što kvaltetnijem razvoju kod međuljudskih odnosa. Tek kad se izgrade kvalitetni međuljudski odnosi, tada se može i treba raditi na poboljšanju međudjelovanja ljudi i prirode uopšte. Kada su međuljudski odnosi zasnovani na pravdi, etici i zdravom moralu, istovremeno se suživot čovjeka i prirode koja ga okružuje nameće kao imperativ od kojeg zavisi opstanak čak i jednog tako velikog društvenog organizma kao što je čovječanstvo koje obitava na planeti Zemlji. No, da bi se došlo do učešća u rješavanju globalnih problema, treba krenuti od početka i pokušati detektovati i odstraniti hrđu koja truje elementarne ljudske odnose unutar iste jezičke zajednice kao što je jugoslovenska.

Najrapidniji primjer zloupotrebe podjela među ljudima u svijetu nalazimo upravo na našim prostorima.

Mišljenja sam da ne postoji gluplja i ujedno opasnija podjela na svijetu od one koja vlada prvenstveno u odnosima između dvije nasnažnije jugoslovenske zajednice: hrvatske i srpske, koja onda za sobom povlači i trovanje odnosa kojima se priključuju bošnjačka i crnogorska zajednica.

Smatramo da sve što je neprirodno ujedno je i nepotrebno. Savršen ogled za neprirodno stanje državnih zajednica je stanje duha i njegove materijalizacije unutar zatrovanih grupacija koje sebe pogrešno nazivaju: Srbima, Hrvatima, Bošnjacima ili Crnogorcima bez obzira u kojoj od nelogičnih državnih tvorevina oni danas žive. I sigurno je kako će daljnje insistiranje na neprirodnim podjelama hranjenim kobnim nacionalizmom (koji se lako pretvara u nacizam) ove zavađene skupine još dublje voditi u ponor duhovne i materijalne bijede. Ne, ne radi se o tome da smo protiv postojanja Srba, Hrvata, Bošnjaka (Bosanaca) ili Crnogoraca, to treba biti posebno naglašeno, ali ne da se postojeća podjela zasniva na različitosti naroda. Ne! Termini Hrvat, Bošnjak (Bosanac), Srbin ili Crnogorac u smislu različitosti mogu imati samo jedinu moguću i prirodnu konotaciju kada je ona geografska, nikako nacionalna. I što smo više udaljeni od samo geografske (koja je bezbolna) a istovremeno bliži nacionalnoj distanciranosti (koja je autodestruktivna), to smo udaljeniji i od onoga što jesmo i što jedino možemo biti na polju novih globalnih političko-ekonomskih preslagivanja: Jugoslovenska nacija.

Naravno, oponenti ovoj tvrdnji danas su nažalost mnogobrojni, ali njihova masivnost i bučnost nisu garant  našoj boljoj budućnosti. Naprotiv, budućnost sa velikim nacionalistima koji su preuzeli sve punktove zakonodavne i izvršne vlasti, od samog početka je jasno, ne nudi viziju, prosperitet, razvoj i blagostanje na našim prostorima. Ono što oni nude, jer po prirodi stvari drugačije ne može ni biti, jesu daljnje neprirodne podjele, pozivanja na segregaciju, destrukciju, blokade i konačno ratne opcije kao jedini mogući ishod jedne bezglave i besmislene politike čije su nam rezultante itekako poznate. A to će nas sve zajedno otpuhati na smetljište istorije.

Pretpostavljam da će ovakve tvrdnje naići na negodovanje kod većine ljudi koji se na našim prostorima nacionalno i vjerski grupišu ali ja bih volio upravo njima postaviti sljedeća pitanja, a uzimajući u obzir kako se podrazumijeva da svako grupisanje ili omasovljavanje ljudi pod određenim ideologijama treba da vodi prosperitetu i razvoju određene zajednice.

  1. Šta konkretno znači biti Bošnjak, Hrvat, Srbin ili Crnogorac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  2. Šta konkretno znači biti musliman, katolik ili pravoslavac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  3. Šta konkretno znači biti Bošnjak – musliman, Hrvat – katolik ili Srbin pravoslavac odnosno Crnogorac pravoslavac u istorijskom i savremenom društvenom kontekstu?
  4. Zašto se smatra, a praksa je mnogo puta pokazala da to nije tako, kako pomenute podjele mogu da donesu određeno materijalno ili duhovno dobro podijeljenim stranama?
  5. Zašto niko iz kulturnog, političkog ili religijskog miljea ne postavlja ovakva pitanja jer su ona od suštinskog značaja za tehnički opstanak na područjima na kojima žive pomenuti Južni Slaveni/Iliri?

Već sam naglasio da svako grupisanje ili omasovljenje pod određenim ideologijama treba da vodi prosperitetu i razvoju određene zajednice, u protivnom svako ideologiziranje gubi na smislu. Shodno tome, ja ne vidim da su pomenute podjele nečeg dobrog donijele grupama koje se vjerski i nacionalno busaju u prsa. Naprotiv, sudbina Južnih Slavena u posljednjih tridesetak godina prepuna je boli i stradanja i međusobnog poništavanja koji su tako često surovi i zvjerski. Može se reći kako su nacionalna i vjerska sukobljavanja dovela do propadanja kulturnih i duhovnih vrijednosti, kako se uz nacionalizam i vjersku isključivost neminovno vežu političko-vjerski šund i malograđanstvo, kako se promicanje lažnih vrijednosti često vrši neukusno, krkanski te potpuno lišeno stila. Tako su političke stranke koje nama vladaju zadnjih tridesetak godina postale sajmište nepotizma, organiziranog ratnog zločina, neukusa, bezdušne sile, nestručnosti, kriminalnih i nezakonskih radnji. Vjerske institucije su involvirane u sve nečasne radnje, naročito kada blagosilju genocidne, urbicidne i ekonomske zločine nad bratskim stanovništvom i vlastitim gradovima i regijama. Nacionalna i vjerska podijeljenost Južnih Slavena je izlišna, nepotrebna, zloslutna, destruktivna i opasna po fizički opstanak istih u rasparčkanoj i uništenoj zemlji gdje živimo. Danas vidimo kako etnički očišćene sredine ničeg dobrog nisu donijele ljudima koji navodno žive „svoji na svome“, što se može vidjeti kroz primjer moralnog i ekonomskog nazadovanja bez ikakvih naznaka da će društveni procesi krenuti ka boljem.

Zašto je tome tako?

  1. Nacionalizam koji jede vlastitu zajednicu kao prvi uslov prihvatanja ljudske individue postavlja jedino i isključivo pripadnost određenoj kvazinacionalnoj grupaciji iako ta pripadnost ne mora sa sobom nositi nikakve ljudske kvalitete.
  2. Nacionalizam koji jede vlastitu zajednicu ne priznaje nikakve ljudske kvalitete ako one nisu podređene u datom trenutku podobnoj nacionalnoj kvalifikaciji.
  3. Nacionalizan bez obzira na ljudske kvalitete i nedostatke preferira samo nacionalno-vjersku pripadnost kao jedini važeći reper kod mobilizacije vlastitih redova.
  4. Kako je po logici linije manjeg otpora lakše biti negativan ali podoban pri angažovanim društvenim strukturama, prirodno je očekivati da će sve negativne društvene pojave zavladati nad etikom i vrlinama, što u konačnici rezultira potpunom destruktivnošću kojoj smo danas svjedoci.

Zašto se onda insistira na reintegraciji umjesto na integraciji Južnih Slavena kad je očito kako je reintegracija suštinski nastrojena protiv istih? Zašto se na integracije gleda kao na bauk kada se zna da su sve uspješne svjetske nacije, poput Njemačke, Kineske ili Američke, prošle upravo taj proces? Zašto zatvaramo oči pred činjenicom da smo najsvjetlije istorijske domete kao narodi stvorili upravo pod jednom zastavom?

Na ova pitanja teško je pronaći logične odgovore, možda baš zato što umjesto insistiranja na racionalnosti, praktičnosti i svrsihodnosti neophodnog integrisanja kao jedne i konačne jugoslovenske nacije, robujemo kvazinacionalnim mitovima zasnovanim na neartikulisanom, krkanskom junaštvu, potrebi za međusobnom istrebljenju i poništavanju, istorijskim lažima i lažnim kvalifikacijama. Također, mišljenja sam kako socijalističko-komunistički oblik jugoslovenskog organizovanja također nije bio najbolje i najsretnije rješenje, ali je neosporno kako je upravo prošli sistem bio stvorio preduslove za demokratskiji i slobodniji iskorak naprijed u stvaranju modernog jugoslovenskog državnog organizma, koji bi kao nepotrebne dijelove tijela jednom i zauvijek odbacio kvazinacionalne podjele i štetnu religijsku zastupljenost u političkim tokovima, samim tim postajući značajan faktor u kreiranju globalnih političko-ekonomskih tokova, umjesto da smo instrument u šakama stranih sila koje sada manipulišu nama isključivo u cilju ispunjenja vlastitih interesnih ciljeva u ovom dijelu Evrope. Takvo poigravanje s nama i naše robovsko pristajanje da budemo suprotstavljenje frakcije koje se, u ratu ili miru, međusobno zatiru zarad ruskih, britanskih, američkih, francuskih, kineskih ili ko zna čijih ciljeva, najviše govori o našoj nezrelosti i nespremnosti da zauzmeno mjesto na globalnoj političkoj karti koje bi nam po svemu moglo i trebalo pripasti. Međutim, krkanluk i obijest nas sprječavaju u tome.

Iako sam usamljen kao Robinzon Kruso sa svojim istrajavanjem na jugoslovenskoj orjentaciji, imam silnu potrebu da nakon svega svim velikim srbendama, rvatinama, bošnjama i đetićima nedvosmisleno poručim:

ODJEBITE U SKOKOVIMA!!!

18.05.2017.

N/FSBiH: NEĆEMO BITI NIJEMI I SLIJEPI NA ZVIŽDANjE HIMNI

N/FSBiH: Nećemo biti nijemi i slijepi na zviždanje himni


Maj 18. 2017.


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman

Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman

Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for pavelic i tudjman


Image result for draza mihailovic i pavelic


Image result for draza mihailovic i pravoslavna crkva


Image result for draza mihailovic i pravoslavna crkva


Image result for draza mihailovic i pravoslavna crkva


Image result for draza mihailovic i pravoslavna crkva


Image result for pavelic i katolicka crkva


Image result for pavelic i katolicka crkva


Image result for pavelic i katolicka crkva


Image result for pavelic i katolicka crkva

Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature

Image result for dodik i covic karikature


Image result for dodik i covic karikature


Image result for Andrej plenkovic i katolicka crkva


Image result for Andrej plenkovic i katolicka crkva


Image result for Andrej plenkovic i katolicka crkva

Image result for Andrej plenkovic i katolicka crkva


Image result for za dom spremni




Zbog ružnih scena na sinoćnjoj finalnoj utakmici Kupa BiH između Širokog Brijega i Sarajeva oglasio se i N/FSBiH.I dok je na zelenom terenu prošlo u fer i sportskom nadmetanju, na tribinama je bilo svega onog što ne bi trebalo biti. Dio neodgovorne domaće publike je, iz samo njima znanih razloga, zvižducima ispratio intoniranje himne, a uz to sve nije izostalo ni fašističko i nacionalističko skandiranje.

Povodom cijele situacije očitovao se i N/FSBiH saopštenjem za javnost, koje prenosimo u nastavku:  “Veliko finale,  koje je trebalo da bude istinski  praznik nogometa,  pretvoreno je u potpunu suprotnost, u sprovod civilizacijskih tekovina u najgorem obliku. Eskapada ničim izazvanog vulgarnog nacionalističkog vrijeđanja, rasizma i  huliganizma, te ponižavajući odnos prema državnoj  himni, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine ne može i neće biti nijem i slijep na parole „Za dom spremni“, „Ubij baliju“ i sve ostale oblike ponašanja koji nemaju ništa zajedničko sa sportom. Nažalost, korektno ponašanje aktera na terenu i uzoran prijem gostujuće ekipe i zvanica prije utakmice od strane rukovodstva NK „Široki Brijeg“ ostali su potpuno u sjeni nesportskog, neprimjerenog i frustrirajućeg ponašanja domaćin navijača.

Nadležni organi Saveza će provesti propisani postupak i poduzeti sve potrebne radnje u domenu svoje nadležnosti, slijedeći egazaktan primjer koji su disciplinski organi FIFA-e proveli za slične situacije i događaje  neprilične sportskom događaju i žestoko odgovoriti propisanim mjerama. NS/FS BiH  će nastaviti odlučnu borbu za izgradnje ljepšeg, boljeg i zdravijeg ambijenta za sva buduća nogometno-fudbalska dešavanja. Pa tako i za naredna finala Kup-a BiH. Jer Bosna i Hercegovina je ipak država svih nas”, stoji na kraju saopštenja.

Podsjetimo, trofej namijenjen osvajaču Kupa BiH je osvojio Široki Brijeg nakon što je boljim izvođenjem penala porazio Sarajevo.

(Kliker.info-SS)





























//////////////////////

INZKO GOVORIO PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI: Žestoko kritikovao političare, pohvalio samo Zvizdića i Vučića!

INZKO GOVORIO PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI: Žestoko kritikovao ...

///////////////////////////////

AMERIKA JE NAJBOLJI PRIMJER U HISTORIJI: Zašto imigracija donosi bogatstvo i blagostanje!

AMERIKA JE NAJBOLJI PRIMJER U HISTORIJI: Zašto imigracija ...

//////////////////////////

NEMA ODLASKA U RUSIJU: Presuda Ratku Mladiću krajem novembra

NEMA ODLASKA U RUSIJU: Presuda Ratku Mladiću krajem novembra

////////////////////////////
///////////////////
////////////////////////
/////////////////////


Nezavisna istraga : Bivši direktor FBI-ja Mueller postavljen za posebnog tužioca u istrazi o povezanosti Trumpa i Rusije

Američko ministarstvo pravosuđa postavilo je u srijedu kasno poslijepodne posebnog tužitelja   kojemu prepušta nadzor nad istragom koju provodi FBI o mogućem ruskom uticaju na američke predsjedničke izbore 2016. godine, [...]

17.05.2017.

INSTITUT ZA ISTRAŽIVANjE GENOCIDA KANADA : CVIJET SREBRENICE URUČEN ČLANOVIMA KANADSKOG PARLAMENTA

Institut za istraživanje genocida Kanada : Cvijet Srebrenice uručen članovima Kanadskog parlamenta

Maj 17. 2017.


U znak zahvalnosti Kanadi za sve što je učinila za istinu o največem zločinu poslije holokausta u Evropi, genocidu u Srebrenici i za pravdu za žrtve tog strašnog zločina, Internacionalni ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida, Kanada koji broji više od 100 istaknutih svijetskih istraživača genocida i aktivista za ljudska prava i slobode se pismeno obratio predsjedniku – spikeru Kanadskog parlamenta gospodinu Geoff Regan sa molbom da se Cvijet Srebrenice, simbol genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, uruči svim članovima Kanadskog parlamenta.

U pismu između ostalog piše: “Želimo vas podsjetiti da je Kanada jedna od rijetkih država u svijetu koja je sa dvije rezolucije politički priznala sudski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici.

U proceduri Kanadskog parlamenta je i zakon o utvrđivanju 11. jula kao Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U kanadskom muzeju za ljudska prava i slobode u Vinipeku se nalazi stalna postavka o genocidu u Srebrenici. U kanadskom gradu Windsoru je otkriven prvi spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u bosanskohercegovačkoj dijaspori. U nekim kanadskim školama i fakultetima se izučava genocid u Srebrenici. Gradonačelnici Hamiltona i Windsora su proglasili 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Ovi pokazatelji jasno govore da je Kanada svijetski lider u traganju za istinom o genocidu u Srebrenici i pravdi za žrtve tog zločina. U godini kada Kanada obilježava 150 godina od svoje nezavisnosti, u godini kada naša domovina, Bosna i Hercegovina, obilježava 25 godina od svoje nezavisnosti, u godini kada obilježavamo 25 godina od kanadskog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine podjela Cvijeta Srebrenice članovima Kanadskog parlamenta znaći zaista mnogo za sve Kanađane bosanskohercegovačkog porijekla, ali i za mnoge Kanađane koji su duboko suosjećali sa patnjama bosanskohercegovačkih građana u agresiji”.

U odgovoru predsjednika Kanadskog parlamenta Geoff Regan, poslanom profesoru Emiru Ramiću, direktoru Instituta za istraživanje genocida, Kanada između ostalog piše:  “Zahvaljujem se za vaše pismo u vezi distribucije Cvijeta Srebrenice članovima Kanadskog parlamenta, kao znak sjećanja na genocid u Srebrenici. Želim da vam se zahvalim što ste me podsjetili na 11. Juli kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Veoma mi je drago čuti da sa vašim radom osiguravate da se ova tragedija ne zaboravlja i ne ponavlja. Ja ću osigurati da su Cvijet Srebrenice bude distribuiran  svim parlamentarnim političkim partijama, odnosno svim članovima Kanadskog parlamenta. Pozdravljam i cjenim vaš rad i rad Instituta za istraživanje genocida, Kanada. Ovaj vaš cjenjeni rad je od suštinskog značaja za pamćenje i sprečavanje genocida, te nas podsjeća na važnost očuvanja vrijednosti slobodnog i demokratskog društva”.

U pismu zahvale predsjedniku Kanadskog parlamenta profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada je između ostalog napisao:  “U ime Upravnog odbora i Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada i u ime svih Kanađana bosanskohercegovačkog porijekla i njihovih organizacija i zajednica najsrdačnije se zahvaljujemo na podjeli Cvijeta Srebrenice, simbola genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, članovima Kanadskog parlamenta. To je veliki doprinos kulturi pamćenja u Kanadi i svijetu, velika pobjeda istraživača genocida i aktivista ljudskih prava i sloboda i veliki poraz negatora genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini”.

(Kliker.info-IGK)

















17.05.2017.

KRAJ POLITIČKE KRIZE U MAKEDONIJI, IVANOV DAO MANDAT ZAEVU ZA SASTAV VLADE

Kraj političke krize u Makedoniji, Ivanov dao mandat Zaevu za sastav Vlade


Image
Zoran Zaev i Đorđe Ivanov tokom prvih konsultacija koje su se završile neuspehom

Makedonski predsjednik Đorđe Ivanov dao je mandat za sastavljanje Vlade Republike Makedonije predsedniku Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) Zoranu Zaevu.

Pre uručivanja u predsedničkoj rezidenciji Vila Vodno, u kratkom obraćanju Ivanov i Zaev su istakli da su otklonjene sve prepreke za dodelivanje mandata lideru parlamentarne većine.

Predsednik SDSM-a izrazio je zahvalnost i rekao da su otklonjene dve prepreke za davanje mandata, odnosno da je predsednik Skupštine Talat Džaferi poslao pismo predsedniku Ivanovu da formiraju parlamentarnu većinu, a da je manadatar izjavu dostavio u obliku garancije.

"Garantujemo zaštitu državnih interesa i unapređenje života svih građana, bez obzira na etnicku, versku i jezičku pripadnost. Garantujemo da će proces donošenja odluka o građanima Makedonije biti u skladu sa osnovnim demokratskim principima i vladavinom prava, ne dovodeći državu u položaj potčinjenosti ili zavisnosti prema drugoj državi. Niti jedan dokument, platforma, deklaracija, akt ili delovanje, koji bi bili u suprotnosti sa ovim navedenim stavovima, ne mogu biti uslov niti osnov za formiranje i delovanje Vlade Republike Makedonije", rekao je Zaev.

Visoka predstavnica Evropske unije za spojnu politiku i bezbednost Federika Mogerini i evropski komesar za susedsku politiku i pregovore o proširenju Johanes Han pozdravili su davanje mandata Zoranu Zaevu i ocenili to kao "još jedan važan korak ka formiranju Vlade".

"Nadamo se da će ovaj konstruktivni duh prevladati kako bi zemlja mogla konačno izaći iz krize. Očekujemo brzo formiranje Vlade koja će implementirati delove Pržino sporazuma i provesti važne reforme", navodi se u saopštenju iz Brisela.

Evropski zvanični su takođe pozvali parlamentarne stranke da ostave podele sa strane i zajedno rade na reformama, što će zemlju ponovno vrattiti na put evroatlantskih integracija.

"Spremni smo pomoći novoj vladi u njenim reformskim naporima", navodi se u saopštenju Mogerini i Hana.

Nakon meseci političkog vakuuma u kojem je Ivanov odbijao da mu mandat, danas je iz Kabineta predsednika stiglo šturo saopštenje u kojem se navodi da će Ivanov dati mandat za sastav Vlade Zaevu.

"Neću dati mandat onome ko pregovara o platformama drugih država, kojima se ucenjuje Makedonija i ugrožava država", rekao je Ivanov u javnom obraćanju kada je odbio dati mandat Zaevu.

On je tada rekao da je prepreka za davanje mandata SDSM-u platforma partija Albanaca u Makedoniji, koja je, kako je ustvrdio, neustavna i nezakonita.

Predsednik Makedonije je imao ustavni rok do 19. maja da Zaevu dodeli mandat, nakon što ga je predsednik parlameneta Talat Džaferi 9. maja obavestio da je u Sobranju Makedonije formirana nova većina.

Zamenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Hojt Brajan Ji u intervjuu objavljenom u ponedeljak na portalu Balkan Insight rekao je kako veruje da će predsednik Ivanov učiniti „pravu stvar” i dati mandat za sastav vlade Zaevu.

Novi mandatar Zoran Zaev, prema Ustavu, u roku od 20 dana od dana dobijanja mandata treba Skupštini da dostavi program i predloženi sastav Vlade. Na predlog premijera na osnovu programa, Skupština odlučuje o Vladi većinom glasova poslanika.

Sadašnja parlamentarna većina u 120-članom Sobranju Makedonije ima podršku 67 poslanika koalicije koju predvode SDSM, DUI, BESA i Savez

/////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 17. maj/svibanj 2017.

/////////////////////

Tuča ispred Ambasade Turske u Vašingtonu

Tuča ispred Ambasade Turske u Vašingtonu - Radio Slobodna Evropa

//////////////////////////

Zašto se i kako osuđenik suda nepriznatog entiteta našao u zatvoru na teritoriji Srbije?

Robijaju u Srbiji po presudi nepostojeće države krajiških Srb

////////////////

Haris Hrle, ambasador BiH u SAD : Duga i plodna tradicija saradnje s republikanskim čelnicima u SAD-u


 Obilježavanje 25. godišnjice prijema Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u Ujedinjene nacije obilježit će se 22. maja u UN House u glavnom gradu Brazila, Braziliji. Budući da Bosna

////////////////////


//////////////////////


MASOVNA TUČA U WASHINGTONU: Edoganovi tjelohranitelji napali kurdske prosvjednike ispred rezidencije turskog ambasadora u SAD?!

MASOVNA TUČA U WASHINGTONU: Edoganovi tjelohranitelji napali ..

16.05.2017.

VIŠENAMJENSKO (S)LjEPILO)

Višenamensko (s)lepilo


Slobodan Dukić

Autor
10.5.2017. 



Višenamensko (s)lepilo

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • I kad smo kod tog pitanja o postanku sveta, ja i dalje (s)lepo verujem u onu priču da rode donose bebe kroz dimnjak, dok anđeli spavaju, a mama i tata rade one smešne pokrete, tek gimnastike radi.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

.................................

Ovaj cirkus sa pokušajem revizije vladajuće naučne teorije o postanku života i sveta je u funkciji snaženja crkvene dogme da je tzv. Bog otac Savaot stvorio sve što živi i gamiže. Taj roj muva prilepljen uz nazadnu crkvenu ideologiju zuji protiv Darvina i – razuma. Njihovo (s)lepilo je višenamensko. Prva namena je da kreacionističke idiotarije postave na pijedestal večnih istina. To će nepismenu rajetinu, onako džumle, odvratiti od razuma i baciti je u naručje krunisanih crkvenih hohštaplera. Crkva im namiguje i u nameri da u torove uteraju što više mladih kroz njihovu indoktrinacij o svetu kao božjoj kreaciji.

Uživaoci kreacionističke droge, pošasti koja se širi Srbijom, potpisali su peticiju o preispitivanju  teorije evolucije u nastavnim programima osnovnih, srednjih škola i fakulteta. Jeftini letak parafiralo je 166 okađenih zavisnika. Dva akademika?! Ostali su profesori, lekari, novinari, popovi… Kvazielita je gurnula prst u oko nauci i obrazovanju. Spis su razaslali na razne adrese: Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, parlamentarnom Odboru za nauku i obrazovanje, univerzitetskim centrima. I onom u Banja Luci. Tek toliko da se zna ko kome pripada.

Naručioci metka za davno mrtvog Darvina, zabrinuti tobože za činjenice o postanku sveta, kažu da njegovu teoriju evolucije furaju globalisti i ateisti. Koji danas u svetu zauzimaju najuticajnije pozicije. Zbog ličnih i globalističkih razloga. Oni pune džepove promoterima ove teorije. Dakle, kucnuo je čas da država Srbija formuliše alternativu ovoj bezbožničkoj ujdurmi. I ako bog da ubedi hrišćane da nisu postali od majmuna, nego da ih je tvorac napravio od blata. I udarnički napravio zemlju i nebo za šest dana. Sedmog dana je seo u fotelju, zapalio duvan uživajući u grandioznom delu.

Dok je ostatak čovečanstva voljan da “kvari” mlade a najveći broj savremenih autoriteta prihvata ovu teoriju sa dokazima i činjenicama o nastanku organskog sveta, Radmilo Rončević, inicijator pamfleta, onako s neba pa u rebra, tvrdi da je ona “zabluda, spekulacija i – laž”. Okružen ikonama i krstačama mrtav ladan kaže da nije kreacionista. Teško za poverovati pored tolikih relikvija u njegovom okruženju. Da se Darvin bavio “majmunskim poslom” sigurna je i Ljiljana Čolić, bivša ministarka obrazovanja u vladi Vojislava Koštunice. Zapamćena, po odluci da iz srpskih udžbenika biologije makne teoriju evolucije, kaže da nije potpisnik peticije, ali da je podržava. Jer ona je prvo pravoslavna hrišćanka pa tek onda profesorka!

No čuđenju nema kraja. Srpski kreacionisti Darvinovu teoriju o postanku života nazivaju dogmatskom i nedokazivom. Ova peta kolona u nauci i obrazovanju njuši pogrešan trag. Dogma smrdi u udžbenicima veronauke. Ali petokolonaši se prave ludi. Za njih je svetogrđe da se o njenom izbacivanju iz škola uopšte debatuje. Pa tako deca na časovima biologije saznavaju naučne činjenice o nastanku biljnog i životinjskog sveta, a onda na sledećem času veroučitelj im priča o djevici Mariji koja je zatrudnela preko sunčeve zrake.

Bila nekad jedna zemlja u kojoj su ljudi bili bolji, naslov je knjige Čedomira Petrovića. U toj zemlji Ustav je garantovao verske slobode, odvojenost crkve od države, pravo verskim zajednicama da osnivaju obrazovne ustanove unutar sebe. I u Ustavu Srbije piše da je sekularna država. Teško za poverovati pored svakodnevne promocije religijskih gluposti u javnom životu. Poput one da tzv. velikomučenici luče miomirise koji leče ljude. To svako jutro možete čuti u emisiji Verski kalendar javnog servisa RT Srbije. Vlast snažno podržava religijska tumačenja Srpske pravoslavne crkve. Šakom i kapom novac poreskih obveznika trpa u džepove popova. Danas je u ovoj zemlji najbolje biti pop. Lažeš ljude, a nikome za to ne polažeš račune. Uz to kaplje dobra lova i sigurna penzija bez uplate doprinosa.

I ovaj cirkus sa pokušajem revizije vladajuće naučne teorije o postanku života i sveta je u funkciji snaženja crkvene dogme da je tzv. Bog otac Savaot stvorio sve što živi i gamiže. Taj roj muva prilepljen uz nazadnu crkvenu ideologiju zuji protiv Darvina i – razuma. Njihovo (s)lepilo je višenamensko. Prva namena je da kreacionističke idiotarije postave na pijedestal večnih istina. To će nepismenu rajetinu, onako džumle, odvratiti od razuma i baciti je u naručje krunisanih crkvenih hohštaplera. Crkva im namiguje i u nameri da u torove uteraju što više mladih kroz njihovu indoktrinacij o svetu kao božjoj kreaciji.

I kad smo kod tog pitanja o postanku sveta, ja i dalje (s)lepo verujem u onu priču da rode donose  bebe kroz dimnjak, dok anđeli spavaju, a mama  i tata rade one smešne pokrete, tek gimnastike radi.













16.05.2017.

VRELO SRCE, HLADAN RAZUM, KRITIČKO MIŠLjENjE I OTPOR NASILjU VLASTI

Zlatko Jelisavac: Vrelo srce, hladan rzum, kritičko mišljenje i otpor nasilju vlasti


Zlatko Jelisavac

Autor
16.5.2017. 



Zlatko Jelisavac: Vrelo srce, hladan rzum, kritičko mišljenje i otpor nasilju vlasti

////////////////////////

Izdvajamo

  • Sokrat je spojio moralni zakon i znanje, rekavši da onaj ko zna neće nikada činiti zlo (zlo proizilazi iz neznanja), i to je bila osnova njegove kako dijalektike tako i etike.

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

.................................

Cilj teorije revolucije jeste stalno razvijanje kritičke svesti i jednog reevolucionarnog projekta (da iskoristim izraz filozofa Milana Kangrge) koji se može osloniti na ovu misao za početak: Svaka vlast je nasilje nad ljudima! Ovo se može razumeti teorijom revolucije, ali i pri(o)meniti kroz revolucionarnu praksu. Zvuči vam poznato… Onda znate šta vam je činiti.

Nakon ove poslednje ujdurme i halabuke koja se podigla oko teorije evolucije i pokušaja njenog deplasiranja iz školskih udžbenika, mislim da nam je neophodna opšta teorija revolucije preko koje bi se analizirao naš društveni razvoj. No, ova teorija bi se prirodno oslanjala na evoluciju, to jeste revolucija je društveno-istorijski kontekst prirodnog razvoja čoveka i njegove društvene svesti. Ova slojevita teorija mogla bi se proučavati iz više teroijskih aspekata, ali bi se mogla i primeniti kao efektivna diskurzivna praksa.

Teorija revolucije obuhvatala bi istoriju, sociologiju, ekonomiju, filozofiju, psihologiju, pedagogiju i druge društvene i humanističke nauke, i bila bi usmerena na buđenje i razvoj kritičke svesti bez koje razumevanje dinamike razvoja društva je gotovo nemoguće. Prilagođena uzrastima i afinitetima, ona bi mogla da uđe u školske udžbenike i tako postane bitan deo obrazovanja, ali i vaspitanja, te bi na taj način uticala na razvoj i oblikovanje svesti ljudi od đačke klupe do zrelog društveno-političkog angažmana.

Nekada je ovu ulogu teorije revolucije, u ex-Jugoslaviji, imao marksizam koji je bio obavezan predmet u srednjim školama, a postojao je i kao zaseban entitet u fakultetskom obrazovanju. Sećam se kako su me kao srednjoškolca profesori marksizma „gnjavili“ dijalektikom, bazom i nagradnjom, revolucijom, društvenom svesti i sličnim kategorijama koje nisam razumevao, jer je tadašnje školsko bavljenje marksizmom bilo poprilično indoktrinaciji sklono. U mojoj generaciji je već raslo buntovničko raspoloženje prema ondašnjem socijalističkom sistemu koji se raspadao, tako da nas nisu mnogo interesovale njegove naučne doktrine. No, ako zanemarimo ovaj indoktrinacijski momenat marksizma, ništa bliže teoriji revolucije nije postojalo u našoj tzv. društvenoj praksi.

Razvoj kritičkog duha jeste prava uloga teorije revolucije, kako bi razumeli da svet nije dovoljno samo analizirati i tumačiti već ga moramo i menjati. Kao što nas evolucija uči da promene u prirodi nikada ne prestaju, tako nas revolucija uči da su društvene promene konstantne bez obzira što ih ne zapažamo ili ne utičemo svesno na njih. No, ako mi ne utičemo na našu društvenu realnost, onda to čini neko za nas, a to, opet, može biti teren za svekolike manipulacije i malverzacije. Nivo naše društvene svesti jeste granica koju ni jedna vlast ne može da prekorači a da ne zapadne u domen autoritarnog vladanja, što onda zahteva dodatni revolucionarni angažman građana kako bi prevazišli takvu vlast i stvorili društvo koje podrazumeva slobodu i jednakost za sve. Ali to se ne postiže bez revolucionarnog obrazovanja i sticanja kritičke svesti koja ume da prepozna autoritarnu vlast i suprostavlja joj se kada je to neophodno – mada bi bilo najbolje kada bi se postigao takav nivo društvene svesti koji bi predupredio razvoj autoritarne vlasti, što bi bio i neki konačan cilj ove revolucionarne teorije.

Kako bi izgledala ova revolucionarna teorija ili kako bi se izražavala njena diskurzivna praksa? Možemo da počnemo od njenog istorijsko-geneologijskog (razvojnog) aspekta i napravimo pregled nekih teorija, to jeste znanja i praksi koje možemo svrstati u korpus revolucionarnih. Evo na primer, Sokrat i njegova majeutika, koja je podrazumevala tzv. „porađanje znanja“, to jest proces obrazovanja i osvešćenja koje je bilo praćeno tegobnim učenjem i praksom mučnog odbacivanja od onih koji ne razumeju. Sokrat je spojio moralni zakon i znanje, rekavši da onaj ko zna neće nikada činiti zlo (zlo proizilazi iz neznanja), i to je bila osnova njegove kako dijalektike tako i etike.

Nešto slično Sokratovoj doktrini izreći će Isus Hrist, koji traži od Boga oproštaj za one koji ne znaju: „Oprosti im bože, ne znaju šta čine“. No, Isusova doktrina vere više je bazirana na emocionalno-empatijskom razvoju ili pak ljubavlju za Drugog. Ako je Sokrat bio učitelj razumske dijalektike koja nas uči kako se pojedinac na pravi način odnosi prema svojoj društvenoj zajednici, onda je Isus bio učitelj doktrine koja je više usmerena na naše srce. Ljubav je emocionalna osnova našeg postojanja, jer ako ljubavi nemaš, onda ti ni vera ne može pomoći, kao ni sva blaga i zadovoljstva ovog sveta.

Kasnije je Niče svoju filozofsku doktrinu okarakterisao kao sadejstvo navedena dva momenta: vrelo srce i hladan razum – kako to kaže Niče uz sve ograde i razlike koje je postavio prema Sokratu i hrišćanstvu.

No, prvi mislilac koji je stvarno shvatio smisao revolucije i njenog delovanja svakako je bio Karl Marks. On je celokupnu istoriju čovečanstva i ljudskog društva razradio kao revolucionarni razvoj gde se su različiti oblici klasnog društva smenjivali upravo kao posledica razvoja revolucionarne svesti. Njegova čuvena teza o Fojerbahu, u kojoj kaže da su filozofi samo različito tumačili svet, a radi se o tome da se on promeni – predstavlja prvu pravu tezu revolucije, gde se jasno postavlja njen cilj: prevazilaženje i promena!

Nakon Sokrata kao utemeljavača razumske dijalektike, Isusa Hrista kao učitelja vere srca i osećanja ljubavi za Druge, spomenimo još i Kanta kao mislioca koji je razvio teoriju slobodne volje kao one koja uvek podrazumeva i slobodu za Drugoga. Nema lične slobode, to jest ja ne mogu biti slobodan dok neko drugi to nije. Sloboda je proces koja zahteva sinergiju sa Drugima inače je besmislena i isprazna volja za volju – kako ju je nazvao mislilac Hajdeger. Na ovaj način možemo se i iz psihološkog domena baviti osnovnim domenima ljudske duše: emocijama, voljom i razumom/umom; možemo se osvrnuti na ekonomske aspekte razvoja ljudskog društva i spojiti ih sa razvojem društvene svesti – kako je to činio Marks; možemo ukazati na emotivno-ekonomsko-političke posledice savremenog života i razvoja čoveka – kako su to činili predstavnici čuvene Frankfurtske škole ili kako to danas, na svoj način, radi psiholog Danije Goleman; možemo se osvrnuti i na duboke i prodorne analize totalitarizma i revolucije u filozofiji Hane Arent.

Mogućnosti su velike jer već postoji ogroman korpus saznanja koji samo treba uvrstiti i rasporediti u budućoj teoriji revolucije kao razumevanju evolucije samog društva. Naravno, ništa nije zauvek pa se i ove prošle teorije i saznanja moraju razrađivati, analizirati, promišljati ili pak i odbacivati ukoliko više ne korespondiraju sa našim potrebama. Cilj teorije revolucije jeste stalno razvijanje kritičke svesti i jednog reevolucionarnog projekta (da iskoristim izraz filozofa Milana Kangrge) koji se može osloniti na ovu misao za početak: Svaka vlast je nasilje nad ljudima! Ovo se može razumeti teorijom revolucije, ali i pri(o)meniti kroz revolucionarnu praksu.

Zvuči vam poznato… Onda znate šta vam je činiti.

Autonomija













16.05.2017.

IZVJEŠTAJ EVROPSKE KOMISIJE : VLASTI U SRBIJI TREBALE BI PRIZNATI GENOCID U SREBRENICI !

Izvještaj Evropske komisije : Vlasti u Srbiji trebale bi priznati genocid u Srebrenici !



Maj 16 . 2017.
 


.Vlasti u Srbiji trebale bi priznati genocid u  Srebrenici , iskorijeniti rasizam među nogometnim navijačima i iskorijeniti nasilje protiv Roma i LGBT populacije, navodi se u izvještaju Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) za Srbiju.

Od usvajanja drugog izvještaja ECRI-ja o Srbiji 2010. godine, Srbija je postigla napredak u nekoliko oblasti, ali neka pitanja i dalje stvaraju zabrinutost, navodi se u izvještaju komisije čiji je osnivač Vijeće Evrope.

Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije ističe da su vlasti poboljšale zakonodavstvo o zabrani diskriminacije. Radio-televizija Srbije se 2011. godine izvinila gledaocima zbog svoje uloge kao sredstva propagande tokom 1990-tih godina, a novinarska udruženja su usvojila etički kodeks kojim se zabranjuje govor mržnje.

Primjetan je napredak u suočavanju sa ratnom prošlošću i poboljšanja položaja Roma, ali da država treba još mnogo toga uraditi u borbi protiv govora mržnje i rasizma među sportskim fanovima, kao i unaprijediti krivično gonjenje ratnih zločina.

Komisija je pozitivno ocijenila i regrutiranje većeg broja policajaca albanske nacionalnosti, te činjenice da je više osoba uhapšeno u vezi sa zločinima u Srebrenici.

Procesuiranje ratnih zločina

Kao pozitivan primjer navodi da su Skupština i predsjednik države uputili izvinjenje zbog masakra u Srebrenici. Ipak, ECRI žali što zbog činjenice da nijedna od ove dvije institucije nije javno priznala srebrenički masakr kao genocid, što stoji u presudama međunarodnih sudova.

“ECRI je vrlo zabrinut zbog stalnog porasta govora mržnje u srpskom javnom diskursu, koji je pojačan širokim medijskim izvještavanjem. Političari i mediji koriste zapaljiv, pogrdan i nacionalistički jezik, a na prostoru bivše Jugoslavije naglo su porasle regionalne tenzije. Trenutni javni diskurs podsjeća na govor mržnje koji se koristio prije nedavnih ratova u regiji, a istraživanja pokazuju visoke razine osnovne socijalne distance između različitih dijelova stanovništva. Govor mržnje se sve više širi putem interneta; nogometni huligani i njihove organizacije također doprinose širenju mržnje”, navodi se u izvještaju.

Autori izvještaja navode da su zbog toga potrebne još odlučnije akcije protiv govora mržnje koji šire rasističke organizacije i, naročito, fudbalski navijači. ECRI daje preporuku vlastima da zabrane rasističke navijačke grupe.

Konstatira se da krivično gonjenje odgovornih za genocid i druge ratne zločine napreduje sporo. Lica na visokim položajima nisu procesuirana i mnogi ratni zločini ostali su nekažnjeni.

Izazivanje mržnje protiv grupa koje žive izvan Srbije nije kažnjivo po članu 317 Krivičnog zakona, a ni učestvovanje u aktivnostima rasističkih grupa nije uvijek kažnjivo, navodi ECRI.

Sistem (samo)regulacije medija ne funkcionira dobro. Savjet za štampu je suviše slab, a operateri društvenih mreža ne sprečavaju niti uklanjaju govor mržnje.

LGBT zajednica

U izvještaju se podsjeća kako su vlasti u Srbiji novim zakonskim odredbama unaprijedile zaštitu od zločina iz mržnje, čime se nasilje nad LGBT populacijom uzima kao otežavajuća okolnost.

Krivični zakon također štiti pojedince i organizacije koji podstiču ravnopravnost, a Zakonom o zabrani diskriminacije izričito se zabranjuje govor mržnje. Povjerenici za zaštitu osigurano su dodatno osoblje i odgovarajuće prostorije.

Međutim, u izvještaju se navodi da se veliki broj prekršaja ne prijavljuje policiji, kao i da policijski službenici nisu uvijek otvoreni za primanje žalbi, naročito od LGBT i romske populacije.

Visok nivo nasilja nad homoseksualcima i transseksualcima posebno postaje vidljiv uoči Parade ponosa, konstatiraju potpisnici izvještaja.

Marginalizirani Romi

ECRI pozdravlja činjenicu da je veliki broj Roma dobio lična dokumenta i što je povećano uključivanje romske djece u obrazovni sistem.

Ipak, u izvještaju se navodi da država nije sprovela različite strategije i akcione planove za Rome, kao i da se ponavlja nasilje nad Romima u Srbiji.

Komisija ukazuje i da svega šest posto romske djece pohađa predškolske ustanove, a svega 46 posto završi osnovnu školu. Na važnim mjestima u javnim službama nije zaposlen niti jedan Rom, stoji u izvještaju.

Komisija Vijeća Evrope navodi i da se napori da se poboljšaju žalosni uvjeti stanovanja mnogih Roma suviše mali, navodeći da su 72 procenta od svih romskih naselja i dalje neformalnog karaktera.

Vlastima se preporučuje da trebaju razviti pokazatelje integracije i osnažiti prikupljanje podataka o ravnopravnosti.

Zločini iz mržnje prema romskoj populaciji i izvještavanje o tome u medijima i dalje predstavlja veliki izazov za vlasti u Srbiji, konstatira se u izvještaju.

Izvještaj, usvojen 22. marta, a odnosi se na stanje zaključno sa 7. decembrom 2016. godine.

(Kliker.info-Aljazeera)

//////////////////////

BURNA RASPRAVA DODIKA I ČAVIĆA: Predsjednik RS negirao optužbe da je novac za bolnicu u Istočnom Sarajevu potrošen za dvoranu 'Igokee'

BURNA RASPRAVA DODIKA I ČAVIĆA: Predsjednik RS negirao ...

////////////////////////

PREKO 10 MILIONA KM ZA PROJEKAT DIJASPORA ZA RAZVOJ: Prilika za građane BiH da osnaže saradnju s dijasporom (FOTO)

PREKO 10 MILIONA KM ZA PROJEKAT DIJASPORA ZA RAZVOJ ...

////////////////////////

HAPŠENJA UŽIVO: Nakon nestanka kamera i druge opreme privedeno više zaposlenika HRT-a

HAPŠENJA UŽIVO: Nakon nestanka kamera i druge opreme ...

/////////////////////////

//////////////////////

////////////////////

Željko Komšić : HDZ-ov prijedlog derogira prava Hrvata i svodi ih na nacionalnu manjinu

Postupajući ovako, HDZ, kao etnička stranka, kojoj je, kako oni kažu, pripamarni cilj zaštita Hrvata i hrvatskog nacionalnog bića,“skače sam sebi u stomak” derogirajući Hrvate i njihova već ustavom utvrđena [...]

/////////////////////////////////
16.05.2017.

DAN KADA SE TUZLA ODBRANILA: "NAKON SUĐENjA ILIJI JURIŠIĆU U BEOGRADU NAMJERE AGRESORA SVIMA SU JASNE"

DAN KADA SE TUZLA ODBRANILA: "Nakon suđenja Iliji Jurišiću u Beogradu namjere agresora svima su jasne"

˝Zbog toga sam ja ogorčen, i rekao sam: ´Procesuirajte me, jer nisam u mogućnosti još čekati deset godina´, jer kada čovjek ima 75 godina, pa još deset, ja bih volio da je to tako. Nije red da Tuzla ima stigmu da je izvršila zločine, jer je postala sinonim kako se brani građanska čast i kako se u eri nacionalizama sa građanskim principom može pobijediti to zlo˝, izjavio je Bešlagić.


DAN KADA SE TUZLA  ODBRANILA: 'Nakon suđenja Iliji Jurišiću u Beogradu namjere agresora svima su jasne'

Intoniranjem himne Bosne i Hercegovine, učenjem Fatihe i minutom šutnje danas je na Brčanskoj Malti u Tuzli počelo je obilježavanje 25. godišnjice od organiziranog pružanja otpora agresoru, zahvaljujući čemu je spriječeno ponavljanje već viđenih scenarija koji su u tom periodu zadesili mnoge druge bh. gradove, javlja Anadolu Agency.

 

Na današnji dan 1992. godine pripadnici tadašnje novoformirane Vojske Jugoslavije i Vojske Srpske Republike, koji su u kamionima natovarenim oružjem, municijom i zapaljivim materijama napuštali Tuzlu, sukobili su se sa policajcima, koji su pratili izlazak kolone iz grada. Nakon što su počeli pucati po građanima, policijskim patrolama i okolnim zgradama, te kada je pala prva civilna žrtva i nakon ranjavanja dvojice policajaca, tuzlanski su policajci ˝na vatru odgovorili vatrom˝. Tom je prilikom došlo do zapaljenja kamiona u kojima su stradali vojnici, kojima je komandovao Mile Dubajić.

 

˝To je, hajmo reći, jedan trenutak u životu kada se promijenio i naš život i sve, ali opet sada, poslije 25 godina, i ja i moji borci, naše kolege, s ponosom ovdje stojimo, čista obraza možemo izaći i reći da nismo uradili ništa mimo zakona˝, naveo je Šemsudin Joldić, predsjednik UG Demobilisanih građana Manevarac.

 

Četvrt stoljeća poslije, pojedinci iz bh. entiteta Republika Srpska događanja na Brčanskoj Malti nazivaju kontroverznim, iako je mnogo detalja jasnije poslije suđenja i poništavanja presuda Iliji Jurišiću, penzionisanom pripadniku tuzlanske policije.

 

˝Kontroverze su iz osnovnog razloga što je Tuzla bila fenomen i u najteže vrijeme očuvala je jedan građanski koncept zajedničkog života, multikulturalnost, multietičnost i sve te civilizacijske vrijednosti ne uklapaju se u etničke podjele ukupne u Bosni i Hercegovini. Na neki način, mi smo se na referendumu izjasnili za jednu cjelovitu, nezavisnu, demokratsku Bosnu i Hercegovinu˝, podsjetio je Meša Bajrić, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla.

 

No, zbog izostanka izjašnjavanja Tužilaštva BiH o ovom slučaju, te postojanja srbijanske potjernice, Bajriću i ratnom načelniku Tuzle Selimu Bešlagiću onemogućeno je kretanje van teritorija Federacije BiH.

 

Bešlagić ističe ogorčenost zbog ove situacije, te podsjeća da je Haški tribunal ocijenio da na Brčanskoj Malti nije bilo zločina, te da je Sud BiH rekao da se predmet obustavlja, a i vijeće Apelacionog suda u Beogradu utvrdilo je da nema ništa od tužbe protiv Ilije Jurišića.

 

Bešlagić napominje da i pored ovih činjenica, proces u BiH nije završen i na njega nije stavljena tačka.

 

˝Zbog toga sam ja ogorčen, i rekao sam: ´Procesuirajte me, jer nisam u mogućnosti još čekati deset godina´, jer kada čovjek ima 75 godina, pa još deset, ja bih volio da je to tako. Nije red da Tuzla ima stigmu da je izvršila zločine, jer je postala sinonim kako se brani građanska čast i kako se u eri nacionalizama sa građanskim principom može pobijediti to zlo˝, izjavio je Bešlagić.

 

Ove godine izostala je posjeta roditelja stradalih vojnika iz Republike Srpske, koji su prethodnih godina organizirano dolazili u ovaj grad i mimo obilježavanja od strane građana i branitelja Tuzle, palili svijeće i molili se za duše svojih pokojnika.

 

Iz Udruženja Manevarac poručili su da ovaj grad svima može pružiti neophodnu sigurnost i da su spremni na adekvatan način iskazati pijetet prema svim mrtvima, kao i pokazati saosjećanje sa ožalošćenim porodicama. No, iz Manevarca su istaknuli da odbijaju pokušaje političkih zloupotreba ovih komemoracija.

//////////////////////

ODMOTAVA SE KLUPKO ZLOČINA: Ko je skrivao dokaze i zaštitio ubice Ugljena i Leutara?

ODMOTAVA SE KLUPKO ZLOČINA: Ko je skrivao dokaze i zaštitio ...

///////////////////////////

FANTOMSKI PLAN 'POSLJEDNJA ŠANSA': 'Stranci naredili Savezu za promjene da sruši Dodika'

FANTOMSKI PLAN 'POSLJEDNJA ŠANSA': 'Stranci naredili Savezu ..

/////////////////////

Bitka na Brčanskoj malti : Obilježena 25. godišnjica od Tuzlanske kolone

///////////////////////////

////////////////////////

Mostar tuguje za stradalima u avionskoj nesreći: Stari most u mraku sa pet simboličnih zvjezdica

Na Starom mostu u Mostaru u ponedjeljak navečer ugašena su svjetla, a na njegovom luku oslikalo se pet zvijezdica u znak odavanja počasti za tragično stradale u avionskoj nesreći koja

/////////////////////////////////
15.05.2017.

PAKAO OPSADE: KAKO SU MOSTARCI POBIJEDILI FAŠIZAM

Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

Predrag Blagovčanin

Autor
9.5.2017. 



Pakao opsade: Kako su Mostarci pobijedili fašizam

foto: Centar za mir

“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane i antifašizam sa lijeve strane ovoga grada.” Sead Đulić


Na današnji dan prije 24 godine u pet sati ujutro Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane započeli su realizaciju svoje vizije o hrvatskom stolnom gradu Mostaru u okviru paradržave Herceg Bosne. U toj viziji sadašnjih haških optuženika, istočna strana Mostara trebala je biti srušena, preorana, a umjesto nekadašnjih zgrada i ulica pogled iz zapadnog Mostara na istočnu stranu krasili bi veliki parkovi,  šetališta, trim staze i parkinzi.

Za one nesretnike koji nisu bili odovarajući stanovnici tog hrvatskog stolnog grada Mostara, kako je to Dijana Čuljak fino sročila, zbog vlastite sigurnosti,  rezervisan je smještaj na Veležovom stadionu, Heliodromu, Dretelju ili Ljubuškom.

Plan o “povijesnom” oslobađanju Mostara od njegovih vlastitih stanovnika na sreću nije ostvaren, zahvaljujući upravo ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad, ideje i vrijednosti  9. maja, Dana pobjede nad fašizmom.

Umjesto križa na Humu nekada je stajao PAM

Željka Laketića napad hrvatskih snaga zatekao je u Šantićevoj ulici. Kako naglašava prvobitni napad bio je usmjeren na neselektivno gađanje istočnog dijela grada kako bi se spriječila organizacija vojnih i civilnih struktura.

“U tom periodu bio sam u Šantićevoj ulici u 3. četi 2. bataljona 1. mostarske brigade. Nismo znali da će biti napad. Nama je bilo sumnjivo što su španski transporteri koji su bili raspoređeni kod HIT-a nekad navečer 8. maja napustili svoje položaje i Mostar. U momentu kad je počeo napad nas je bilo 19 i bili smo smješteni u VI osnovnoj školi. To je bio apsolutni haos. Kad smo izašli iz škole sva vatra od strane HVO-a bila je usmjerena na istočni dio grada. Volio bih da sam imao kameru da to snimim jer to je bilo kao iz filmova o Vijetnamskom ratu. Pucali su iz PAM-ova, minobacača, haubica. Zalik i Brankovac se uopšte nisu vidjeli. To je bilo klasično neselektivno gađanje da iznenade i civile i vojsku kako se ne bi mogli organizovati.”

zeljko laketic

Laketić naglašava da je otpor koji je usljedio bio spontan do trenutka uspostavljanje linije koja narednih 10 mjeseci sukoba nije promijenjena. Navode da je Armija BIH pokrenula napad na hrvatske snage smatra apsurdnim.

“Svi smo računali da će se političari dogovoriti. Ovo što pričaju se nebuloze. Koga smo to mi i mogli napasti. Nas je bilo 56, a imali smo 19 pušaka. Mogu iz HVO-a pričati šta god hoće o nekakvim tenkovima i topovima. Mi smo imali dva minobacača a ni jedne granate, par RPG-ova i nedovoljno municije. Do marta 1994. godine, znači od trenutka kad je uspostavljena linija, HVO nije uspio uzeti ništa osim par zgrada i to kad su zarobljenike postavljali kao živi štit. Nama se to prvi put desilo u junu 1993. godine prekoputa hotela ERO. Tada su doveli neke civile da slažu vreće sa pijeskom i tako su zauzeli tri ili četiri zgrade koje su kasnije zapalili.”

Kao i veliki broj ljudi koji se zatekao u tom periodu na istočnoj strani Mostara, Željko Laketić do sukoba je živio u zapadnom dijelu grada. Na početku sukoba njegova majka, supruga i dvoje djece bili su na tzv. hrvatskoj strani. Svoju porodicu vidio je tek u aprilu 1994. godine.

“Moji su ostali na onoj strani u zgradi koja je sad odmah do Mepasa. Majka koja je bila slijepa, žena i dvoje djece. Njih sam prvi put vidio u aprilu 1994. godine. Čuli smo se preko telefona jer je ostavljeno par linija kako bi valjda mogli prisluškivati šta pričamo. Da smo znali da će početi rat valjda bi ih prebacio ovdje. Znalo se šta se događa u ratu. Gdje god je tuđa vojska upala uvijek je bilo zločina tako da smo mogli pretpostaviti šta bi se dogodilo da su ušli u ovaj dio Mostara. Sigurno ne bi pobili sve ljude ali bi sigurno počinili masakr.”

Za Laketića međuljudski odnosi u tom periodu u tzv. istočnom Mostaru su bili mnogo bolji nego danas. Prema njegovim riječima zalihe hrane kojih je bilo veoma malo, ravnomjerno su se dijelile svima, bez obzira na nacionalnost kao i vojnu pripadnost.

“Nikad više nije bilo jedinstva niti su ljudi bili složniji zato što nisi znao hoćeš li dočekati sljedeći dan. Što se tiče hrane svakome se ravnomjerno dijelilo pa i zarobljenicima. To su  potvrdili i iz HVO-a. Ja sam lično zarobljeniku iz HVO-a dao sam krv kad je bio ranjen. Ranjen je momak od 19 godina kojeg smo odnijeli u Higijenski zavod. Doktor kaže umrijet će ako mu neko ne da krv i ja sam mu dao krv. Nisam gledao ko je, šta je. On je meni bio protivnik kad je sa puškom, al’ šta će dijete sa 19 godina, nit je kakav zločinac, a i njemu je neko dao pušku kao i nama. Pa na samom početku rata 1992. godine sa JNA u našoj četi je bilo 12 Srba pa su se ljudi zezali kao 3. pravoslavna četa Alekse Šantića.”

Rušenje Starog mosta za Laketića bio je najteži trenutak opsade Mostara. Međutim, po njegovom mišljenju taj čin samo je dodatno ojačao moral i želju Mostaraca da se suprotstave ideji stvaranja Herceg-Bosne.

“Nagledao sam se svega u ratu, ljudi bez glava, ruku, nogu sa otvorenim stomakom ali kad je Most pao, nema čovjeka u Mostaru koji nije zaplakao. Sad sa ove distance ne znam zašto su odlučili da nas napadnu baš 9. maja, na Dan pobjede nad fašizmom. Međutim, ta ideja o nekoj Hereceg-Bosni koja je planirana do Bradine, nije se uspjela realizovati jer su ljudi ideju Bosne i Hercegovine branili srcem, a drugi razlog po mom mišljenju je činjenica da smo mi bili opkoljeni sa svih strana pa tako da si i želio negdje otići nisi mogao.”

Okrene mi se želudac kad prođem kraj Španskog trga

Mostarski glumac i režiser Sead Đulić evocirajući sjećanja na 9. maj 1993. godine, naglašava da je u trenutku kad je Španski bataljon napustio liniju razdvajanja, bilo jasno da će HVO i HV napasti istočni dio grada.

“Španski bataljon koji je tu da drži tu liniju i ne dozvoljava da se sukob dogodi, tu noć se povlači na brda iznad zapadnog dijela Mostara, dobro naoružani kamerama i fotoaparatima da sa tribina snimaju događanja. Tako da budem iskren meni se okrene želudac svaki put kad prođem pored trga ispred HIT-a koji su poslije nazvali Španski, jer ljudi koji su me izdali, bataljon koji me je isporučio ima centralni trg koji je nazvan njima u čast. Onda još dadnu novac i urade dio trotoara na desnoj strani tog trga i kažu Španci su finasirali trg ipred Hita. Trg je i ono ispred kafane Jagnje, trg je i ono gdje je bila Privredna komora trg je i sama ulica. Prema tome to je hoštapleraj koji se nastavlja od 1993. do danas.”

sejo djulic

Za Seada Đulića opstanak i život u opkoljenom dijelu Mostara obilježile su dvije odluke tadašnjeg vrha vojnog rukovodstva: zabrana bilo kakvog platnog prometa i pokretanje ratnog studija Radija BIH.

“Dešavaju se dvije vrlo bitne odluke. Vojska preuzima kontrolu nad gradom u smislu da se zabranjuje platni promet. Zabranjuje se i trgovina bilo čime. Sve što se ima na raspolaganju se mobiliše. Ovdje se nije moglo kupiti jaje niti se smjelo. Uspostavljaju se kuhinje za civile i za vojsku i počinje organizacija života kao u nekoj komuni. Druga stvar je bila da se po svaku cijenu hitno uspostavi radio stanica i da se obnovi rani studio koji je bio prvi gađan. HVO je najprije pogodio antenu da se glas ratnog studija Radija Bosne i Hercegovine ne čuje, a onda napali.”

Improvizirani studio napravljen je u nekadašnjoj zgradi SDK, a prema mišljenju Seada Đulića ratni studio za građane u opsadi predstavljao je jedino sredstvo informisanja. Zbog svog angažmana na radiju, majka Seada Đulića koja je ostala na zapadnoj strani grada, je uhapšena i odvedena u logor Heliodrom.

“Ja ne znam kako kojim improviziranim sredstvima su naši tehničari Sela i Cakan Burić to osposobili. Sve što je bilo u vojničkom klubu opreme montirano je u jednoj sobici, dva sa dva, u SDK-u na prvom spratu i sutradan je proradio radio. Čuo se naš glas. Tad smo imali ogroman problem jer mnogi nisu smjeli u eter. Sticajem okolnosti ja sam počeo govoriti jer moj komentar je bio: Sve što imam je tamo. Ali neko je morao govoriti. Taj dan kad se moj glas čuo, moja majka je uhapšena ali uz sve torture preživjela je.”

Napad koji je počeo 9. maja za Đulića predstavljao je sukob fašističke i antifašističke ideologije. Kako naglašava proglas HVO-a koji je Zlata Brbor čitala na radiju Mostar identičan je proglasu koji je ustaška vlast uputila Srbima u Mostaru 1941. godine.

“Nekoliko godina nakon rata jedan novinar Daily Telegrafa iz Londona kontaktirao me je da razgovaramo o Bulevaru. Taj novinar me pita: “Molim te možeš li mi objasniti kako je to ovdje bilo kad ste se vi bili doslovno sa Hrvatima?” Ja mu kažem: “Filipe mi se nismo bili sa Hrvatima. Velim, vidiš evo ove srušene kuće, svaki ovaj podrumski prozor je bila puškarnica, a komandir odbrane ovog dijela je bio Zoran Perić, Hrvat dobitnik Zlatnog ljiljana. S druge strane na Zoku je pucao Đemo Gološ, a kasnije Juka Prazina. Dakle, to je bio sukob ideologija fašizma i antifašizma. Ja znam da je 9. i 10. maja, kad je uspostavljena nova komanda korpusa, ona bila da to slikovito kažem, crvena. To su bili ljevičari, ljudi koji imaju potpuno lijeva promišljanja i koji su branili državu, grad, kuće, porodice. Kasnije sa vremenom se to ubacilo u fotošop pa  crvena može postati i zelena.”

Za Seada Đulića istinski heroji odbrane Mostara su ljudi koji su danas na marginama društveno-političkog života u Mostaru. Kako naglašava, danas u Mostaru niko se ne sjeća ljudi poput Jasmina Tabakovića Jape.

“Mi smo ovo mesom odbranili. Svaka čast svakome, al’ grad je odbranila mladost i ljudi koji su danas anonimusi. Ko se danas sjeća Jasmina Tabakovića Jape. Ako ga znaju, znaju ga kao odličnog konobara iz Bristola i drugih mostarskih kafana. To je čovjek kojem spomenik treba dići na sred Musale. Koliko je bio skroman i koliko je jednostavno išao. Svaki put kad ide, mi smo mislili da neće glavu vratiti. Pa jedan Baja iz Drežnice. Momak koji je Zlatni ljiljan. I za njega niko nema pojma. Ti ljudi koji su branili ovaj grad su zaboravljeni. Nema ih i kad se ide na šehitluke da se položi cvijeće. Oni uglavnom ne dođu kad dolaze ovi što to organizuju. Dođu dan ranije ili taj dan u drugom vremenu. Ti ljudi su prevareni i zaboravljani od strane ove politike koju vode ljudi koji o ratu ne mogu ništa reći.”

Najteže je kad ti roditelji donesu mrtvo dijete

Ratna bolnica u Mostaru formirana je u zgradi Higijenskog zavoda. Ifeta Škoro, medicinska sestra od juna 1993. godine radila je u ovoj instituciji na transfuziologiji. Naglašava da je formiranje bolnice bilo neophodno jer u istočnom Mostaru nije bilo medicinskog objekta ove namjene.

ratna bolnica

Bolnica se osniva u prvom dijelu rata jer na lijevoj obali Neretve nije postojao niti jedan zdravstveni objekat koji je imao krevet. Tu su bili uglavnom domovi zdravlja, zavod za javno zdravstvo i područne ambulante. Nakon što je završen taj dio rata, mi smo pukušali spasiti ono što se moglo. Sjećam da je jedan dio ljekara počeo sa formiranjem bolnice u Higijenskom zavodu da bi se pružila neka pomoć izbjeglicama. Dr. Tucović je naprimjer došao iz Nevesinja, dr. Rajkov je radio čitavo vrijeme na zapadnoj strani grada, međutim kad je završen dio rata sa Srbima njega su pozvali i rekli da im njegove usluge više nisu potrebne.”

DSC_7330

Govoreći o uslovima rada u periodu od 9. maja 1993. godine Ifeta Škoro ističe da je bolnica bila kontinuirano granatirana, bez struje i voda sa nedostatkom opreme i sredstava.

“Uslova nikakvih nismo imali. Imali smo jedan stol, nešto malo reageansa koje smo mogli koristiti i jedan aparat za krvnu sliku, centrifugu i nešto seruma. Krevet je bio na hodniku. Radilo se 24 sata da bi se smanjilo hodanje jer je policijski sat bio od 12 sati popodne. Jer jer je dosta ljudi ginulo preko dana. Nosili smo vodu u bidonima pa smo se snalazili na razne načine. Civilna zaštita nam je pomagala. U tom vremenu ničega nije bilo osim krvi koje nikad nije falilo. Naša intenzivna njega je bila u podrumu. Kad nam stranci dođu da nas posjete, od tog mirisa počnu povraćati, ali mi smo se nekako navikli.”

Užasne prizore amputiranih udova, slike ranjavanja i mrtvih ljudi, Ifeta Škoro ponekad sanja. Kako naglašava, osjećaj nemoći je najgori u periodima kada ti roditelji donosu ranjenu ili mrtvu djecu.

“Najteži su momenti kad vam roditelji dovedu mrtvo dijete i govore spasite ga. Sanjala sam ruke, noge, tu djecu te nevjerovatne scene. Ne znam da li ste čuli za djevojku Belmu Islamović koja je izgubila obje ruke sa 18 godina. Nje se posebno sjećam jer smo jedne prilike uzimali krv pod svijećama i sa jednom sijalicom. Djevojka koja je vodila evidenciju nije znala da je Belma iza nje i govori joj de pričuvaj mi ovu sijalicu. Sijalica padne i razbije se.”

Bez obzira na ratna dešavanja kao i na stravične prizore kojima je svjedočila, Ifeta Škoro ističe da prijateljske veze sa ljudima hrvatske nacionalnosti nije izgubila.

“Nisam izgubila nikakve prijatelje za vrijeme rata. Moja prijateljica od prije rata sa kojom sam odrasla a koja je Hrvatica, prva je došla da me vidi. Njoj je taj čin jako zamjeren jer je njen brat teško ranjen. Tad su joj govorili: “Oni su ti zamalo ubili brata a ti ideš kod njih”. Ona im je odgovorili: “Jednako ste mi krivi i vi što ste mi brata poslali u rat i oni koji su ga upucali.”

Od svih logora Dretelj je najgori

U pet sati ujutro 9. maja 1993. godine Mirzo Čemalović uhapšen je i odveden iz stana u ulici Petra Dapčevića. Prošao je sve logore Herceg Bosne da bi konačno bio pušten 19. marta 1994. godine.

“To jutro pokupili su mene i brata a tamo mi je ostala majka, supruga, sestra i dijete. Prvo su nas odveli na Veležovo igralište. Kad smo tamo došli bila su neka četiri mladića na centru igrališta a kasnije su počeli pristizati ljudi. Mene je to podsjećalo na rušenje Aljendea u Čileu i  kako su ljude kupili i dovodili na igrališta. Nakon toga su nas jedno 150 odveli u Hotel ERO gdje su nas smjestili u podrume i garaže. Kad je hotel zapaljen izbacili su nas i krenuli smo kroz Centar 2. Ja sam pomislio da idemo na Rudnik i da će nas sad tamo pobit i bacit. Međutim, otišli smo na Fakultet gdje nas je sačekala grupa iz Ljubuškog koja nas je na cesti počela mlatiti.”

mirzo cemalovic

Nakon boravka na fakultetu Mirzo Čemalović i ostatak zarobljenih autobusima su prebačeni na Heliodrom gdje su bili smješteni u sportskim dvoranama. Čemalović naglašava da je sasvim jasno da su hrvatske snage unaprijed isplanirale smještaj civila u logore.

“Kad čujem da ovo šta su nam uradili nije bilo planirano je ne mogu da vjerujem jer su svi prozori i izlazi bili okovani željeznim matama. Znači – tu niko nije mogao pobjeći. Kasnije su mene i još jednu grupu prebacili u zatvor zato što smo bili u Armiji BiH. Nakon toga nas odvode u Ljubuški u policijsku stanicu. Tu smo bili k’o u onim tajlandskim zatvorima. Bili smo zatvoreni u 12 kvadrata bez zraka, samo je na vrhu bio jedan mali prozor. U toj prostoriji je bio 51 čovjek. Nakon toga nas prebacuju opet u Helidrom gdje smo bili do probijanja Sjevernog logora i Bijelog polja.”

Do 30. juna 1993. godine Čemalović je bio u logoru na Heliodromu da bi ga tad prebacili u logor u Dretelju. Kako ističe, logor u Dretelju je bio pakao.

“Kad su nas doveli u Dretelj to je bio pakao za 19 dana. Bili smo u hangarima. Neki su bili u podzemnim prostorijama, a zraka je bilo koliko je bilo rupa od metaka na onim metalnim vratima. Mi smo bili u vanjskim hangarima gdje je po danu 70 stepeni a po noći hladno jer smo na betonu spavali. Davali su nam jednu štrucu hljeba tako da nas poredaju 16 u jedan red. Znači za 13 sekundi kad onaj kida hljeb moraš uzeti vruću kašu i pojest je i spustiti posudu. Oni koji zadnji dođu na red dobiju punu posudu kaše jer ti to ne možeš pojesti koliko je vruće, a onda vam dadnu jednu čašu vode za čitav dan. Nakon što su neki Čapljinci pobjegli, zaključali su nas u hangare tri dana bez vode i hrane. Mislio sam da su odlučili da nas pobiju al’ tako da na nas ne troše metke.”

Mirzo Čemalović naglašava da za patnje u logorima Herceg Bosne ne krivi ljude što su ih čuvali nego politiku koja ih je u logore smjestila.

“Ja ne krivim ljude koji su nas čuvali u logoru, već politiku Jadranka Prlića i ostalih koji su to smislili. Bilo je pojedinaca koji su se iživljavali ali bilo je i ljudi tu koji su gledali samo da odrade smjenu i da bježe kući. Za mene postoje samo ljudi i neljudi. Sjećam se Ante Kukića koji je radio u laboratoriji. To je jedan divan čovjek koji je umro a u tom periodu skupljao pisma i donosio zatvorenicima. Treba ustati pa spomenuti takvog čovjeka.”

Građani Mostara danas će proslaviti Dan pobjede na fašizmom. Možda upravo ova rečenica zvuči nerealno za grad koji je još uvijek podijeljen ratnim linijama razgraničenja i dijametralno suprotnim vizijama budućnosti. Međutim, 9. maj sa svom svojom simbolikom još uvijek predstavlja najvažniji datum za istoriju i nadajmo se budućnosti ovog grada i svih njegovih stanovnika.


//////////////////////////////////////////
15.05.2017.

MARINKO ČULIĆ: HRVATSKA MOČVARA

Marinko Čulić: Hrvatska močvara

Marinko Čulić

Autor
13.5.2017. 



Marinko Čulić: Hrvatska močvara

Nakon što je Plenković proglasio Grmoju ‘revolucionarom’, iako među njima nema vidljive razlike, nastupila je smrt ozbiljne politike. Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire, gdje se također njeguje mit nadideološkog društva, ali neke razdjelnice ipak i dalje postoje

Piše: Marinko Čulić-Novosti

Kada je Andrej Plenković ovih dana optužio sa saborske govornice Nikolu Grmoju da je ‘revolucionar’, čovjek sa strane morao je, i nehtijući, masno opsovati u sebi. Jebem ti revoluciju kojoj je na čelu Grmoja, ali jebem ti i kontrarevoluciju koju predvodi Plenković. U čemu je, dođavola, razlika među njima, što je u njihovim političkim OIB-ima toliko drukčije da zaslužuje ovako suprotstavljeno etiketiranje? Iz ovih godinu i pol otkako su dvije stranke zajedno vladale, i jedna i druga bile su bratski sljubljene s kapitalom i ovdašnjom nacionalističkom Crkvom, i možda je jedina razlika u tome što je HDZ imao i ima uz sebe krupni kapital i vrh Crkve, dok su Mostu bliži srednji i mali kapitalisti te niže, lokalno svećenstvo. Ukratko, obje stranke svile su gnijezdo u dvjema dominantnim interesnim grupacijama u zemlji, u kleru i poslodavačkoj klasi, koje su, opet, toliko sijamski bliske da bi to trebalo jamčiti sigurnu i čvrstu, iako se, evo, pokazalo, krhku i kratkotrajnu vladavinu. Pa u čemu je onda problem? Rašireno, gotovo plebiscitarno uvjerenje u političkoj i široj javnosti je da je razlog u ozloglašenom foteljaštvu, goloj borbi za masti i slasti koje idu uz političku moć, i da u tome sigurno leži gro objašnjenja za ovo što sada pratimo.

Ali kada malo bolje pogledaš, i antifoteljaši ti pomalo idu na živce – i oni sve ovo gledaju najčešće iz svojih kućnih fotelja, a ne s kvrgavih hrastovih štokrla – jer što bi drugo imao biti smisao politike nego borba za vlast, dakle za fotelje. Nigdje u svijetu to nije drukčije, uključujući razvikane zapadne demokracije, iako je ondje prekriveno s više dobro smišljenih, ponekad i stoljećima uhodavanih scenskih paravana. Dakle mora da tu ima još nešto važno, puno važnije. Uostalom, pogledajte Plenkovića, njemu se fotelja premijera sigurno ne bi tresla kao što se sada trese da je odlučio progutati Mostove prigovore i maknuti stranački nevažnog Zdravka Marića i sve bi bilo dobro da bolje ne može. Ali problem je u tome što je do prije nekoliko dana Marića podržavao i Most, i to ništa manje nego kada je zatim odlučio ultimativno tražiti njegovu glavu, i tu odmah vidiš da ovdje igra nešto puno značajnije. A to je da hrvatska politička scena svih ovih dva i pol desetljeća izgleda kao velika obitelj, bez bitnih vrijednosnih, ideoloških razlika, što se onda nadoknađuje svjetonazorskim ratovima oko braka, spolnosti itd., što jesu odreda važne teme, ali ni izbliza kao pitanje socijalne pravednosti i sekularnog uređenja, koje je danas nesumnjivo najvažnije. Ali u državi zamišljenoj kao velika familija, i to starog patrijarhalnog tipa, sve to pada u drugi plan, a svađe se svode na onu vrstu obiteljskih zadjevica koje ne ugrožavaju brak, nego su samo jedan od uhodanih načina njegovog produžavanja.

Drugim riječima, Hrvatska kakvu danas gledamo izgleda kao ideološki neprofilirana glina koju možeš oblikovati ovako ili onako, ali samo zato da bi se na kraju ustanovilo da je sve ostalo isto. Vlast s Mostom ili bez njega, kakva je tu, majke ti, bitna, sudbonosna razlika?! Doduše, tako je i drugdje u Evropi i šire u tzv. demokratskom svijetu, gdje se također njeguje mit nadideološkog, postideološkog društva, ispod čega nesmetano bujaju najgoropadniji oblici kapitalizma i novog fašizma. Ali u boljim slučajevima ipak se zna što gdje pripada, neke ideološke razdjelnice, makar i izblijedjele, i dalje su tu. To se dobro vidjelo na posljednjim izborima u Nizozemskoj, Austriji, sada i Francuskoj, gdje je, makar i u posljednji trenutak, ta razdjelnica presudila, pa su lijevoliberalni birači zaustavili marševe rigidne desnice prema vrhovima vlasti. Što je najbitnije, iako tijesne, te su pobjede imale neku unutrašnju logiku, jer se ovo nije dogodilo prvi put, a te logike nema u hrvatskom slučaju. Lijepo se to vidjelo iz glasanja o povjerenju Mariću, kada je ultradesni Željko Glasnović glasao u korist SDP-a, a samo malo manje tvrdi ljevičar Tomislav Saucha u korist HDZ-a.

Kakva je to, za boga miloga, kaša, tko će se tu snaći, kamoli predvidjeti gdje će pijani hrvatski brod na kraju završiti. Ah da, u žrvnju kritika zbog ovoga našao se i Pupovac-Stanimirovićev SDSS nakon što je podržao novu okrnjenu HDZ-ovu parlamentarnu većinu i, što da kažem, stvarno nije prijatno gledati Milorada Pupovca u društvu Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Glasnovića i Steve Culeja. Ali kritičari, posebno s ljevice, zaboravljaju jedan princip ove stranke kojeg se ona uglavnom dosljedno drži, i to dovoljno dugo da su ga morali primiti na znanje. SDSS u pravilu surađuje sa svim vladama koje nisu deklarativno antisrpske, šovinističke, ali im izbjegava donijeti, osigurati većinu, nego je samo dio većine. Sada isto, samo s promijenjenim predznakom, gledamo i u slučaju podrške ovoj novoj Plenkovićevoj vladi, koja je umnogome razočarala Srbe u Hrvatskoj i njihove političke predstavnike. Ali ti predstavnici ne žele rušiti Vladu, jer se kao i u prvom slučaju drže pravila, iako im to nije nametnuto nikakvim zakonima i propisima, da ne dovode u pitanje volju većinskog hrvatskog biračkog tijela. Na taj način nastoje preduhitriti bijesne napade da biraju ili smjenjuju hrvatsku vlast, kojih ionako ima koliko hoćeš nakon svakih izbora ili parlamentarnih preslagivanja.

To je taj princip. Je li on idealan i uklesan u stijenu za sva vremena, to ne znam, no u dobrom smislu pragmatičan i racionalan svakako jeste. Ali pouzdano znam da velike lijeve i desne stranke nemaju nijedan ovako uvjerljiv i opravdan princip, jednostavno zato što nemaju ni ideološku jezgru iz koje bi to logično proizlazilo. SDP je u doba stvaranja hrvatske države digao ruke od radnika i Srba u Hrvatskoj, pa iako su dijelom za to bili i oni krivi, to ne umanjuje činjenicu da je ova stranka izvršila ideološko samoubojstvo i nikakvim obdukcijskim trikovima to se ne da sakriti. U HDZ-u je slično, a s obzirom na duljinu vladanja i gore. Još od osnutka on se predstavlja kao centristička stranka državotvorne i nacionalne obnove, ali uvijek s ambicijama da bude u braku, češće neproglašenom nego proglašenom, s krajnjom desnicom. I hajde, to bi se nekako moglo prihvatiti, čak i pozdraviti, kada bi HDZ preuzimao i odgovornost za ekstremno nacionalističke i profašističke inklinacije te desnice (kao što su na posljednjim izborima učinile centrističke stranke u spomenutim trima evropskim državama, što je neusporedivo više od iznuđenog isključenja Hasanbegovića iz HDZ-a). Ali jok, toga nema. On iz tog braka crpi samo pravo na stol i postelju, ali ne i bilo kakvu obavezu, što je okrunjeno i najvećom sramotom u ovih dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, onom nakaradnom i svetogrdnom spomen-pločom HOS-a u Jasenovcu.

Eto, to je priča o ‘kraju povijesti’ i ideologija na hrvatski način. Svojedobno je Ivo Banac ovo efektno nazvao hrvatskom ‘močvarom’, ali je u međuvremenu sam u nju toliko potonuo da mu je poodavno prekrila i usta i gornji rub naočala. I sada više nikoga ne zanima kako on gleda na aktualna politička zbivanja i što o njima govori.














15.05.2017.

ISTRENIRANI GUBITNICI

Istrenirani gubitnici


Zlatko Dizdarević

Autor
15.5.2017. 



Istrenirani gubitnici

////////////////

Izdvajamo

Proizvođači svekolikog jada postigli su svoj cilj. Lopovlucima je uzeto sve što se moglo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

................................

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ

Kaže nedavno jedan prijatelj, evropski diplomata u Sarajevu, kako nakon svakog razgovora s ozbiljnim ljudima ovdje o BiH zbilji, bude ne osobito zadovoljan pa čak i pomalo deprimiran. Veli, deprimiran je našim pesimizmom, a nezadovoljan što se intimno slaže s većinom procjena, a eto, volio bi da to nije tako.

Zapravo, ljut je što shvata da je i nesvjesno »istreniran« potrebama iz njegove diplomatske centrale, a posebno one iz EU u Bruxellesu, odakle uporno hoće da čuju odavde pozitivne vijesti, ma kakve bile.

Za poštena prikazivanja i objašnjenja ovdašnje ružne realnosti, ispostavlja se da tamo nisu spremni. Tako nekako on to formulira. Razmišljajući o toj njihovoj potrebi da iz raznih razloga, možda čak i s najboljim namjerama lakiraju zbilju u zemlji u kojoj službuju, dođoh do druge, slične a porazne činjenice o »istreniranosti« na ovim prostorima koja nas svakim danom sve više košta.

Riječ je o svojevrsnoj političkoj eutanaziji, odsustvu svake reakcije stanovnika Bosne i Hercegovine čak i u  drastičnim uskraćivanjima elementarnih ljudskih prava, s čime vlasnici njihovih sudbina sada već komotno i mirno računaju.

“Poznajem psihologiju radnika, neće biti nemira”

Sjajna ilustracija ovoga je u jednoj naoko usputnoj, reklo bi se benignoj izjavi premijera Vlade Federacije BiH Fadila Novalića u sasvim ležernoj tv emisiji povodom traumatičnih, egzistencijalnih tema.

U kontekstu spominjanih istina o tužnom stanju radničkih prava u zemlji, voditelj je upitao premijera »boji li se protesta radnika?« Samouvjereni premijer mirno je odgovorio: »Ne bojim se, poznajem njihovu psihologiju, neće biti nemira…!«  Uz premijera su u studiju u tom času sjedili i »profesionalni« sindikalni lider uz predstavnika poslodavaca u BiH. I nitko ni riječ.

Cijela priča o životnoj, političkoj, poslovnoj, moralnoj, egzistencijalnoj realnosti Bosne i Hercegovine mogla bi se nakon ovoga mirno završiti. Što bi kazali na »Peščaniku«, ako vam je dobro, onda ništa!

Proizvođači svekolikog jada postigli su svoj cilj. Lopovlucima je uzeto sve što se moglo uzeti, a uništeno ili primitivizmom i neznanjem ili opet lopovlukom. Pogledi halapljivaca okrenuti su prema onome što je ostalo. Naširoko lansirane laži o tim marifetlucima pročitane su.

Samo još  naivni ili budale nasijedaju na uporne reciklirane laži. Ipak, jedan od značajno pozicioniranih igrača u tom sistemu pouzdano zna da protesta opljačkanih, trajno poniženih i degradiranih neće biti. I nije da on to ne zna tek onako. On to kaže jer »ima iskustva u radu s radnicima« i baš zato je siguran da neće biti ništa…

Ovom bezobrazluku kojeg entitetski premijer hladno može braniti jer u zbilji ima uporište, može se dodati samo još ono ovdje spomenuto prije dvije sedmice, iz usta sindikalca u studiju, branitelja radnika: »Za Prvi maj u Sarajevu se ne štrajka jer je produženi praznik, pa nema radnika…«

Tri su aspekta drame u Bosni i Hercegovini u kojoj se stanje radikalno pogoršava iz dana u dan.  Prvi dio priče odnosi se na proizvođače sunovrata, dakle na one koji bi se u iole pristojnijem kontekstu nazvali oligarhijom.

Ovdje za to nema uporišta jer taj pojam ipak pripada nekome ko nečim i na neki način vlada. U BiH se teško može kazati da neko nečim od onih »gore« vlada, mimo onoga što je predmet lične, partijske i familijarne grabeži i interesa.

Drugi dio priče tiče se tzv. međunarodne zajednice, prije svega birokracije Europske unije, koja zarad vlastitih interesa, kombinacija i frustracija, podupire potpuno nepostojeću realnost i imaginarnu sliku o njoj, i insistira na nježnoj slici harmoničnog uspjeha nečega što ne samo da nije uspješno, već najčešće čak i ne postoji. Još su i ljuti na svakoga tko pokuša to da im kaže, uz ostalo što se time ruši »istina« o njima kao proizvođačima naručenog uspjeha-iluzije.

Treći i najtužniji segment storije su pregaženi, opljačkani, obespravljeni i osuđeni na tužni kraj, bivši radnici i nekada sasvim pristojno stojeća srednja klasa. Oni što se danas ponašaju kao žrtve iz ratnih filmova gdje nacisti vode kolonu na streljanje, njih stotine a nacista nekoliko, i nikome na pada na pamet da pruži otpor na bilo kakav način. Imaju egzekutori  »iskustva s njima…«.

Tema o onim prvim, o »vladarima« i njihovim svakodnevnim priljepcima, nije ni o strankama, ni nacijama, ni vjeri i ideologiji. To je priča o ljudima što upravljaju svekolikom političkom realnošću u kojoj, recimo, ni nakon trećeg pokušaja – kažu iz proceduralnih razloga (sic!) – u Parlamentu BiH ne uspijeva proći zahtjev o ukidanju zakonske odredbe prema kojoj automobili u prometru s rotacijom i pratnjom imaju prednost nad kolima hitne pomoći i vatrogascima?!

Potpuno je deplasirano analizirati okolnosti u kojima je to tako. Suština je da se povodom ovakve činjenice ne može više razgovarati ne o politici, već ni o elementarnoj ljudskosti i minimumu minimuma socijalne i političke zrelosti, neophodne da se bude predstavnik bilo koga u parlamentu.

Riječ je o tzv. političarima direktno odgovornim za zločin (ne)činjenja koji je natjerao u samo dvije godine sto hiljada mladih, uglavnom obrazovanih ljudi, supstance svakog civiliziranog društva, da nepovratno odu iz zemlje. Njihova mjesta su projektirano zauzeli probrano nesposobni, neobrazovani ali lojalni, gazdama podobni.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«

Oni kojima se može vladati igrajući se. Slična tomu je i storija o »političarima« koji ni nakon pet pokušaja ne uspijevaju proturiti set nekakvih zakona kroz Parlament jer su i laici pročitali laž o namjeni novca koji se tim zakonima trebaju namaknuti iz džepova potrošača. Ali, ni nakon totalnog i višekratnog glasačkog poraza u operaciji nezabilježeno silnički guranoj kroz sve moguće procedure, nikome ne pada na pamet staviti gubitnički mandat na raspolaganje.

Logika je da mandati ovise o »gazdama«, a njima nije u interesu takvo poštenje, uostalom i nepostojeća kategorija kod »izborne većine«. Dokaza o svekolikoj sprdačini s onim što je moralo biti ozbiljno, profesionalno, makar pristojno ako ne i  primjerno moralno, da o bilo kakvom nivou patriotizma ne govorimo – svakim danom je sve više i više. A ne čudi se više nitko. Gubitnici istrenirani da se ne čude.

Stranci su posebna priča. Na neki čudan način, mnogim promatračima ovdje uglavnom su poput crtanog filma. Nasmijani, veseli i zadovoljni. Što i ne bi, ne puca se više! U vezi s njima uglavnom je sve poznato.

Svojom indolentnošću i tim izvježbanim osmjesima održavaju privid slučajnih vanzemaljaca u našim životima. A mi se navikli na njih. Od njih nitko ozbiljan više ništa ne očekuje, »liderima« su potrebni da imaju na koga prebaciti odgovornost kad zatreba, da se istresu kad im dođe jer ovi neće talasati, to nije optimistički. Služe stranci i kao opravdanje za ono što »liderima« ne paše, ali i da imaju od koga dobiti pohvale i podršku kada im sluti izmicanje tla ispod nogu.

Bili su silno entuzijastični kada je trebalo pogurati svim silama kobajagi »evropski put« BiH, a ni puta ni Evrope na pomolu. Utvrdili su sve moguće uvjete za taj put, priprijetili konsekvencama ako ne bude išlo, zadovoljno pohvalili sve domaćine za trud u pripremi aplikacije za Evropu. Sada kada je jasno da ni pola neophodnog posla ne može da se ugura u rokove postavljene ne zna se kome u »sistemu koordinacije« – nikom ništa.

Divna je formulacija jednog od onih što su pokušali odavde opravdati ne samo blokadu u poslu, već otvorene izjave da od tog posla nema za sada ništa: »Ma nisu važni rokovi, važan je kvalitet urađenog…«

Naravno, nije na domaćem terenu malo onih koji naše drage goste hrane iluzijom da »stvar ide«. Onih što su spremni da na svakom ručku ili večeri po raznim ambasadama i uredima budu optimisti do besvjesti.

Samo nek’ nije islamista, Rusa i nove rute za izbjeglice prema – Evropi. To je bitno od nas. Za EU i reforme ćemo lako.

Sve je već istrenirano i rutina.

Ipak, nešto mislim, kad se sve sabere i oduzme, najgore je ono treće. Ono što reče premijer Novalić. A vidim vjeruju mu i ostali jarani iz vrha politike, pa bogami i stranci: »Ne bojim se protesta, poznajem ja njihovu psihologiju…«

U pravu je čovjek. Zna šta je dobar trening. Za sada.

Novi list



















15.05.2017.

BANjALUČKI PALE SAM NA SVIJETU

Banjalučki Pale sam na svijetu

Marijan Vogrinec

Autor
15.5.2017. 



Image result for franjo komarica fotos

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali - to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice - nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.
............................
....................................

Nikad nitko s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, kao banjalučki biskup mons. Franjo Komarica nije izravno u lice sasuo političarima krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda, ali i Hrvatima i Srbima u RH. Zato ga ne vole i prešućuju. Ne podnose istinu, jer ona njviše boli. Sljepački su vodili i doveli narode u bespuće, baš kao u simboličnoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Beskorisno je jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost, ali nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka

Marijan Vogrinec

To da istina najviše boli, pa su ljudi svašta kadri (u)činiti ne bi li ublažili tu bol ili je makar prikrili, možda više od ičeg u političkom prostoru balkanske regije u zadnje doba potvrđuje slučaj banjalučkog biskupa Franje Komarice. Jedna od rijetko cijenjenih po ljudskom i pastirskom poštenju, osobnoj hrabrosti i pravdoljubivoj beskompromisnosti tzv. moralnih vertikala Rimokatoličke crkve u društvenoj javnosti BiH i RH, biskup Komarica je već godinama, osobito u posljednje vrijeme kao Pale,  sam na svijetu. Za razliku od glavnog lika fantastične dječje priče danskog pisca, psihologa Jensa Sigsgaarda, obvezne lektire u nižim razredima osmoljetke, pošteni banjalučki Pale ne sanja, nego budan svjedoči, ne želi šutjeti o licemjerju, boli i nepravdi oko sebe. Taj ga grabri diskurs dnevno stoji političkog kamenovanja i sa srpske i s hrvatske strane. Ne zato, jer ne razumiju (za)što govori, nego baš zato što ga itekako dobro razumiju.

Uoči Uskrsa je – iako ne prvi put i ne samo prigodno – kritički spomenuo da poslije stravičnih ratnih stradanja u Republici Srpskoj (RS) nije ostalo živjeti ni 10 posto od domicilnih hrvatskih/katoličkih žitelja. Posljedice terora i progona, međunacionalne mržnje i netrpeljivosti niti se ne pokušavaju zaliječiti. Povratak prognanih zanemariva je pojava, ne kako je s međunarodnom zajednicom dogovoreno – osmišljen i organiziran proces, s iskrenom željom/potporom političkog mainstreama službene Banje Luke, Sarajeva i Zagreba. Stanje je gotovo na vlas isto na područjima u BiH s bošnjačkom ili hrvatskom većinom, gdje se također verbalno svi političari zalažu za povratak prognanih druge nacionalnosti/vjere, ali logistički to koče i ometaju.

Biskup Franjo Komarica se ne libi to otvoreno reći i zato politika zazire od njega, ali na stanovit podmukao način i Rimoktolički vrhovi u BiH i RH koji nisu nedužni glede i u svezi posljedica što ih je vrhbosanski kardinal Vinko Puljić svojedobno sažeo u onu globalno srcedrapateljnu apel-izliku: „U BiH naočigled cijelog svijeta nestaju Hrvati, nestaje cijeli jedan narod“. Ne nestaje niti će nestati. A to što se broj Hrvata i katolika globalno smanjio u odnosu na populaciju iz 1991. i što su opustjela Hrvatima neka područja u BiH (npr. Posavina, srednja Bosna, Sarajevo, itsl.) nije se dogodilo samo od sebe, tek tako ili samo zato što su ih životno ugrozili nadmoćniji Srbi/Bošnjaci već i zbog velikoseparatističke, odnosno „humanopreseljeničke“ politike vlastite nacionalne vojno-civilne strukture.

Zločin i bez kazne

Posljedice su strašne, a dio istaknutih aktera velikodržavnog projekta fasovalo je u Haagu gadne kazne (Dario Kordić 25 godina robije, Tihomir Blaškić devet godina, šestorica su sada u žalbenom postupku zbog prvostupanjskih 111 godina, itd., itsl.). Susjedne su haaške ćelije prepune Srba i Bošnjaka, optuženih i već osuđenih za isto tako teške zločine protiv čovječnosti, ratnog prava i vitalnih interesa vlastitih naroda, koje su unesrećili, osmišljavajući i ostvarujući sve što se danas vidi kao posljedica šovinističkog/rasističkog maloumlja. Nesretna je okolnost što neće odgovarati najveći dio zločinaca iz svih triju naroda u BiH koji su, otrovani projektom teritorijalno-etničke čistote i bolesne međunacionalne mržnje, vučjom dlaka-ćud pretvorbom ostali krojiti iste ratne strategije – parapolitičkim sredstvima.

Takvima je biskup Komarica trn u oku i znatno će se lakše razumjeti, pa i dogovoriti „nedodirljiv“ HDZ-ov „gospodar hrvatskog naroda“ (samo Hercegovci?) Dragan Čović i vožd iz srpskog entiteta Milorad Dodik – što uostalom stalno i čine (tzv. treći entitet) – nego svaki od njih ponaosob ili obojica zajedno s moralno uzornim mons. Franjom Komaricom. To su dva svijeta u trima osobama, koji svjetovi imaju samo jednu veliku manu – međunarodna zajednica niti priznaje niti kani priznati njihov separatistički duh.

Nije problem u tome što je predsjednik RS-a Milorad Dodik „poludio“ zbog biskupove kritike u kojoj se i sam prepoznao kao meta, pa bahato „prekinuo komunikaciju“ s mons. Komaricom. Odavno su već urbi et orbi poznata gruba stajališta, moralni profil i „državničko“ ponašanje tog srpskog političara, koji ne silazi sa zuba međunarodne političke javnosti i kojem je SAD nedavno uskratio vizu za dolazak na predsjedničku inauguraciju Donalda Trumpa. Ali, začudna je – ako ćemo se šaliti da je začudna ili glumatati političke hlebince!? – šutnja vodećih političkih Hrvata u BiH i RH. Oni riječ da bi rekli u obranu ne toliko i samo banjalučkog biskupa Franje Komarice, nego one istine i smisla javnog apela što ih je taj katolički velikodostojnik svima baca u oči. Pa i rečenom uskrsnom čestitkom, koju je Dodik nazvao pamfletom i zaprijetio tužbom.

 „Ja se bojim da je to samo u kontinuitetu“, prvi put je koliko se zna tako izravno potom kazao banjalučki Pale u ekskluzivnom intervjuu reporteru Nove TV Andriji Jarku kad ga je pitao zašto o političkom ataku na njega „šuti i Zagreb, i predsjednica RH, i premijer, i ministri, i Hrvatski sabor i zagrebački Kaptol…“ Osobito Kaptol, čiji su vjerski prvaci inače svakom političkom loncu – poklopac.  „Vi za njih kao da ne postojite, kad dođu ovdje – kao da jedva čekaju da odu; sat vremena, rukovanje i živjeli“, inzistirao je Jarak.

„Mi smo prekriženi, ali ne damo se prekrižiti“, tvrdi mons. Franjo Komarica. „Papa je došao ovamo da nam pokaže da mi za njega nismo otpisani. Kazao je – ne dolazi u obzir da nestanu biskupije pod nosom Rima. A Zagreb kaže – ima da nestanu. Kako ću prihvatiti da je to normalno? A Zagreb se poziva na Rim. Odnosno na papu.“

To je dosad najžešća pljuska tzv. hrvatskoj „državnoj politici“, utemeljenoj u Tuđman-Šuškovom projektu političke, vojne i pripadajuće logističke intervencije RH u BiH radi „očuvanja interesa hrvatskog naroda“. Ta velikohrvatska politika, uključivo zamjene teritorija, etničko čišćenje i čak prisilno preseljenje stanovništva, pandan velikosrpskoj s istim atributima, nije napuštena ni danas, ali se provodi sofisticirano, tvrdnjama o neravnopravnosti/ugroženosti Hrvata u BiH, (ne)izravnim zagovaranjem tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i onemogućavanjem povratka i normalnog života Bošnjaka i Srba u krajevima BiH s hrvatskom većinom. Naš portal Tačno.net je više puta upozoravao na drastične primjere administrativnog ometanja, fizičkih nasrtaja i čak ugrožavanja golih života rijetkih povratnika na tim prostorima.

Nedavna proslava u Mostaru 25. obljetnice tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, zbog koje je Haag, rekosmo, „ugostio“ dio njezinih glavnih operativaca, ali biološkom logikom ne i nalogodavce iz Zagreba, održana je u nazočnosti državnih izaslanika iz RH. Članova vladajućeg HDZ-a, koji su prenijeli vođama dviju mostarskih stranačkih filijala tople pozdrave državnog vrha RH. Kažu u onoj tv-reklami: pametnom dosta. Hrvatska figa u hrvatskom džepu kad b-h entiteti „farbaju tunele“ međunarodnom bojom tzv. „jedne države triju naroda“. U koju u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ zapravo nitko ne vjeruje, nego radije iz potaje, kao anonimno ili u „nacionalnom interesu“, dovikuju arbitrima u svijetu: „Džaba ste krečili“.

E sad, je li baš tako – budući da nitko od triju suverenih aktera u dvama entitetima ne smatra da je namiren okončanjem građanskog rata – vidjet će se uskoro. Čim podijele karte veliki igrači SAD, Ruska Federacija i Turska, možda i EU ako se prethodno ne raspadne, jer joj prijeti havarija vitalnih sastavnica.

Banjalučki biskup je rečenim paprenim istupom u javnost opalio zvučnu pljusku i programskoj agendi premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koji su – bez obzira na realne optužbe kako se miješaju u unutarnja pitanja tuđe/susjedne države – proglasili BiH „prioritetom naše vanjske politike“. Kao da su daytonska mirovna jamstva Zagrebu (i Beogradu, dakako) ili nedajbože HDZ-u, a ne Sarajevu, dopusnica za separatno odlučivanje o sudbini Hrvata u BiH. Stanje, što se kaže na terenu, sasvim je drukčije od onog kako ga – uvijek „u interesu naroda“ (sic) –  politika prikazuje i želi vidjeti, ne pitajući za zdravlje ni vlastiti narod. Kamoli tuđi.

Sramota i licemjerje

„Ničem se više ja ovdje ne čudim, ja bih se radije, ako mogu reći, čudio nekim pozitivnim stvarima, od onih u našem prvom susjedstvu do susjedne Hrvatske“, izričit je mons. Komarica. „Meni je žao, htio bih da se istinski zalažemo za opće dobro ljudi. Ali kad počnemo dirati u ona temeljna pitanja, pitanja ljudskih prava, prava na vlastiti identitet, na vlastitu kuću, na sva ostala ljudska prava, onda na to političari kažu ‘čekaj, čekaj malo’. Ali ja na to moram ukazati, to je moja zadaća prema crkvenim propisima, to je crkvena nauka.“

Sramotno je, licemjerno zašto banjalučkog biskupa nije javno podupro vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji se globalno nadmeće navodnom zauzetošću za Hrvate-katolike u BiH. Crkva u vlastitoj državi i visoki kler u neposrednom susjedstvu, u Hrvatskoj, ponašaju se nekršćanski, reklo bi se i nehrvtski, ali svakako politikantski pristrano kad prepuštaju biskupa Franju Komaricu njegovoj sudbini u neprijateljskom okružju, u župi koju je „državna politika“ (samo?) jamačno prekrižila još radnih 1990-ih. Zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom koja je konspirativno prepuštena RS-u, kao i srednja Bosna bošnjačkom „državotvornom“ korpusu, a Hrvati su prije rata imali stoljetno korijenje i prihvatljiv suživot s muslimanima i pravoslavnima znatno izvan Mostara i zapadne Hercegovine. Kad to sada, razočaran položajem samog na svijetu ili još gore, samog među Hrvatima, biskup Franjo Komarica s pravom nabija na nos baštinicima/nastavljačima separatističke politike i u svlastitom narodu, nikom ne valja.

Mons. Komaricu su u obrani od žestoke verbalne agresije i prijetnje sudskom tužbom Milorada Dodika, indikativno, prešutjeli čak i hrvatski predstavnik u tročlanom Predsjedništvu BiH i šef HDZ-a BiH Dragan Čović, šef HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, pa i sam potpredsjednik RS-a Josip Jerković. Spremno ga je odmah uzeo u zaštitu samo potpredsjednik RS-a iz redova bošnjačkog naroda Ramiz Salkić, a reagirala je i Islamska zajednica. Nekim analitičarima to jest, a nekima nije iznenađenje. Samo bi kroničnom  političkom hlebincu bilo nepoznato koje to skupne i zašto permanentno ljuljaju BiH kao državu triju konstitutivnih naroda te se na sve (ne)moguće načine trse zajednički etat prikazati nemogućim, Federaciju BiH tvorevinom snažne bošnjačke majorizacije i tlake nad Hrvatima u svakom smislu radi „jedino mogućeg rješenja – posebne hrvatske federalne jedinice“, tzv. trećeg entiteta. U protivnom, kažu, BiH će stalno biti bačva baruta. Pred eksplozijom novih ratnih razračunavanja.

O toj vrsti računa bez međunarodnog krčmara otvoreno je siječnja ove godine, nakon sudjelovanja u radu Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, prozborio upravo rečeni hrvatski potpredsjednik RS-a Josip Jerković. U intervjuu b-h izdanju zagrebačkog Večernjeg lista kazao je ne samo to da predstoji unutarnje preuređenje BiH nego i osnivanje hrvatske federalne jedinice u koju bi „morala ući Bosanaska Posavina i dijelovi RS-a“, gdje su prije rata Hrvati živjeli u većem broju.

„Nadam se kako ćemo mi, s jednim novim, federalnim uređenjem BiH, što zagovara naša stranka, Hrvatski narodni sabor, a ja sam to zagovarao i ranije, Hrvati morati naći svoj kutak u ovoj našoj BiH“, izravan je Jerković, ne spominjući može li ta ideja proći blagonaklono među bošnjačkim političarima i bez ratnog odgovora vođa RS-a, koji milom neće dati milimetra oružjem i etničkim čišćenjem zapasanog teritorija. „Svima je jasno kako ovakva zemlja bez reorganizacije nema izgleda, a posebno je važno reći da je za Hrvate to najvažnije, jer bi u tome slučaju hrvatska federalna jedinica mogla snažnije pomoći sunarodnjacima koji se ne bi nalazili u okviru te federalne jedinice. (…) Ja postavljam pitanje gdje se mi danas nalazimo i u kakvom smo položaju.“

Treba li eksplicitnije spoznaje o tome tko je tko u prešućivanju banjalučkog biskupa i zašto to čini. Od hrvatskih državnih i HDZ-ovih čelnika te crkvenih prvaka u RH do njihovih nacionalnih/vjerskih filijala u BiH.

Sa slijepcima u propast

„Oni time pokazuju svoj obraz, na čijoj su strani“, ne libi se banjalučki biskup kazati notornu političku istinu, koja zadire duboko u prošlost velikohrvatske separatističke ideje. „Ako ja radim nešto krivo, a ja sam krivac, ja to znam, zato što sam ostao ovdje, to mi je rečeno nebrojeno puta. ‘Biskupe, što se vi tužite, vi ste morali otići, a niste otišli, i zato dobivate ovakva kažnjavanja, dobivate ostavljanje na cjedilu. Nije za vas predviđeno da ostanete u Banjoj Luci. Ne smije biti banjolučke biskupije.’ (…) Ja sam ondje, gdje me Bog postavlja, nisu me postavljali političari, predstavnici jednog ili drugog naroda. Božja providnost me je ovdje postavila. I zato mi je žao što političari kojima je dužnost da se brinu za opće dobro svakog čovjeka, pa tako i domicilnog Hrvata, katolika, a to su srpski političari, bošnjački, međunarodni… naravski, i hrvatski, da oni šute. Oni su svoj narod ostavili na cjedilu.“

Nikad nitko im s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, nije izravno u lice sasuo  krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda. Sljepački su ih vodili i doveli u bespuće, baš kao u simbolikom nabijenoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Narod je od nemila do nedraga strpljivo slijedio vođu u obećanu zemlju, a kad je bezizlazno zapeo u bespuću i beznađu – vrhunac priče: vrijeme poraza i otrežnjenja – shvatio je da je vođa slijepac. No, već je bilo prekasno.

Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali – to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice – nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.

//////////////
///////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 15. maj/svibanj 2017.

15.05.2017.

KAKO JE PREŽIVILA MOLOŠEVIĆEVA SRBIJA

Kako je preživela Miloševićeva Srbija


Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli? Foto: Žena ispred spomenika na grobu Slobodana Miloševića, mart 2016.

Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli? Foto: Žena ispred spomenika na grobu Slobodana Miloševića, mart 2016.

///////////////

Da li se na velika vrata u Srbiji preko memoarske literature, iskaza visokih zvaničnika, promocije raznih aktera iz okruženja Slobodana Miloševića u devedestim godinama u ulozi analitičara, odnosno tumača aktuelnih i događaja iz bliske prošlosti, tretmana haških osuđenika kao nacionalnih heroja, događa potpuna rehabilitacija poražene srpske nacionalističke politike?

Toliko, da nikoga nije posebno uznemirio nedavni iskaz sa najvišeg mesta o Petom oktobru 2000. godine, kada je pao Miloševićev režim, kao danu kada su pobedile mračne sile prošlosti? Da li su glasovi koji pozivaju na kritičku distancu prema ulozi Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima devedestih utihnuli i zašto?

"...Srbija je bila dobra dok je ćutala i snosila posledice ustavne rascepljenosti, a saznanje da je sazrela i da ne želi više da trpi podređenost zasmetalo je svima", tako se ove 2017. godine najavljuje novo izdanje knjige "Memorandum SANU" koju potpusuju akademici Vasilije Krestić i Kosta Mihailović, koji su bili i u grupi autora koji su pisali taj dokument.

Memorandum je otvorio Pandorinu kutiju srpskog nacionalizma koji se smatra platformom kasnije Miloševićeve politike. 1986. godine, kao i danas, tvrdi se da su Srbi bili ugrožena nacija u tadašnjoj Jugoslaviji.

"Srpski narod je proglašen krivim za sve što se dogodilo, doživeo je razne sankcije, presude u Haškom tribunalu... u svetskom javnom mnjenju već 25 godina stoji ubeđenje da su Srbija i srpski narod krivi, a narod je duboko u sebi osećao da to nije tačno", poručuje bivši najbliži saradnik Slobodana Miloševića i prvi čovek jugoslovenske države u rotirajućem Predsedništvu u vreme kada se ona raspadala Borisav Jović, koji piše knjigu za knjigom sa, kako sam kaže, jednim ciljem - da se "skine ljaga sa Srba".

Veselin Šljivančanin bio je jedan od aduta u predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića

Veselin Šljivančanin bio je jedan od aduta u predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića

"Sadašnje vreme pokazuje da je najvažnije bilo raseliti i proterati Srbe, a Srbiju svesti na granice kako to misle svetski moćnici", tvrdi haški osuđenik Veselin Šljivančanin, koji nakon odslužene kazne uživa društvenu promociju u Srbiji. Toliku, da je bio jedan od aduta u nedavnoj predizbornoj kampanji izbaranog predsednika Srbije Aleksandra Vučića.

Takođe, trebalo bi podsetiti da je januara ove godine haškog osuđenika Momčila Krajišnika primio odlazeći predsednik Tomislav Nikolić u svom kabinetu u Predsedništvu Srbije.

"Uveren sam da će…njegova ličnost i njegova karijera pokazati mnogim naraštajima u Srbiji šta znači do kraja i na svakom mestu i u svakom trenutku boriti se za svoju otadžbinu", reči su bivšeg minitra pravde u prvoj Vladi Srbije koju je vodio Aleksandar Vučić, Nikole Selakovića.

Mladima je uputio preporuku da slede taj "najsvetliji primer". A reč je ratnom zločincu, generalu Vladimiru Lazareviću osuđenom na četrnaest godina zatvora za ratne zločine počinjene nad kosovskim Albancima. Njemu je državni vrh priredio svečani doček po povratku iz zatvora.

"Amerika i NATO sprečili su da legitimna borba Savezne Republike Jugoslavije protiv terorizma na Kosmetu završi porazom terorizma, nisu se izvinili za bombardovanje i nastavili su negativnu politiku prema Srbiji", poručuje Miloševićev prvi diplomata Vladislav Jovanović, koji se sve češće u ovdašnjim medijima javlja u ulozi analitičara, tumača zbivanja na svetskoj političkoj sceni.

Kontinuitet odbijanja odgovornosti

Naš sagovornik Milan Miljković, istraživač iz Instutita za književnost, kaže da je najvidljiviji nekritički odnos prema devedesetim godinama i ulozi Srbije u tadašnjim ratovima, najnovija retorika u odnosu na Kosovo, odnosno kosovske Albance.

Zvanična politika u Beogradu i njeni tumači u potpunosti zanemaruju odgovornost Srbije za ono što se događalo Albancima na Kosovu u vreme Miloševićevog režima. Miljković skreće pažnju na "kontinuitet odbijanja odgovornosti za ono što je država Srbija učinila na tadašnjoj svojoj teritoriji prema albanskom narodu".

"To je potpuno negiranje ideje o legitimnim interesima drugih naroda na Balkanu", kaže Miljković.

"Građani se najčešće obaveštavaju o nekim događajima tako što prepuštaju tumačenja onima kojima veruju i koji, po pravilu, samo potvrđuju prisutne predrasude", kaže Miloš Hrnjaz sa Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Foto: Grafit u Beogradu

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Foto: Grafit u Beogradu

Stepen uticaja nekog pogleda na prošlost zavisi od moći tumača. Hrnjaz kaže da različita tumačenja nemaju ravnopravni tretman u javnosti, ali da se nada da će za budućnost ostati makar svedočanstvo o pluralitetu pogleda na sporni period iz nedavne prošlosti. Naš sagovornik, međutim, skreće pažnju na nešto što smatra mnogo pogubnijim:

"Ono što ja smatram podjednako opasno jeste da to nije važno. Da tumačenje toga što se desilo u prošlosti treba ostaviti istoričarima i da mi treba da se bavimo budućnošću, da treba da zaboravimo na teme koje nas dele..."

Istoričar Milan Guljić iz Instituta za savremenu istoriju, koji proučava rat u Hrvatskoj, skreće pažnju da bi država trebalo da pruži ozbiljnu potporu istraživačima otvaranjem svojih arhiva. I on se poziva na hrvatsko iskustvo i kaže da njihov projekat izučavanja domovinskog rata uz podršku države je rezultirao tomovima građe - monografije, dokumenta, rasprave...koji su, uz sve manjakvosti, dragoceni. Memoarsku građu aktera raspada Jugoslavije Guljić smatra korisnim materijalom:

"Treba ih pustiti da kažu svoje mišljenje s tim što to mišljenje treba uporediti sa onim do čega su došli oni koji taj period proučavaju, koji nisu emotivno vezani na taj način", kaže Guljić.

Guljić ne misli da su akteri devedestih preuzeli primat u tumačenju tog tragičnog perioda, štaviše, on smatra da je nedovoljan broj učesnika devedestih godina ostavilo iza sebe pisane tragove.

Problem je što Srbija nije prošla lustraciju, pa vinovnici događaja imaju sada priliku da revidiraju, prepakuju prošlost. Vodiči današnjih politika su oni koji su bili podmladak vladajućih partija iz devedesetih godina. Akademska javnost se ne čuje. Skučeni su kanali artikulisanja kritičke misli. Problem je i što su mediji pod kontrolom vlasti, što postoji cenzura, pa kritička promišljanja prošlosti nemaju prođu u mejn strim medijima, smatra sociolog Srđan Barišić.

"Istomišljenici čitaju istomišljenike, istomišljenici gledaju istomišljenike i onda se samo produbljuju razlike", kaže Barišić.

Istoričar Predrag Marković komentariše memoarsku literaturu:

"Pa, dobro, penzioneri pričaju svašta, pa šta sad?"

Kod nas ne postoji društvena briga ni o jednoj intelektualnoj temi, pa tako ni o devedesetim, najpre konstatuje Marković:

"I onda, kada ne postoji naučna produkcija, onda prazninu popunjavaju memoaristi i tumači samih sebe", kaže Marković.

On iznosi primer Hrvatske koja je izdvojila velika sredstva, angažovala mnogo naučnih institucija da izučavaju i rat na kraju kog je stekla nezavisnost. Kod nas postoji zabuna kako to vrednovati, kaže Marković, pa nema nikakve institucionalne podrške istraživanja tog perioda, osim lične inicijative. Marković smatra da javnost u Srbiji želi da zaboravi zbivanja u devedesetim, da je ne interesuju sećanja aktera tih događaja:

"Ne postoji neki akter čija knjiga ima ozbiljan odjek. Javnost se više trudi da to sve zaboravi, nego da promišlja taj period", kaže ovaj istoričar.

Prošlost na tržištu

Sociolog Todor Kuljić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu iznosi zanimljivu tezu da je oružje zamenjeno drugim sredstvima ratovanja u dvehiljaditim godinama. Ono što se događa u tumačenjima devedesetih on naziva "ratom sećanja".

"Ja mislim da je na delu nova faza građanskog ’rata sećanja’ koji danas tutnji u regionu. Taj građanski rat sećanja je cikličan. Sve zavisi od potreba vladajućih. Prošlost je na tržištu. Ona se tumači zavisno od potreba sadašnjice i od snage vladajućih krugova koji su kadri da tu novu verziju prošlosti nametnu. Bojim se da objektivna nauka, istoriografija ili sociologija, nije kadra da to uzdrma", kaže Kuljić.

Nakon takvog "umivanja prošlosti" mogao je doći na red i Peti oktobar 2000. godine. Taj događaj se shvata i na način na koji ga je opisao Pokret socijalista koji vodi ministar u Vladi Srbije, a nekada jedan od najbližih saradnika Miloševićeve udovice Mirjane Marković, Aleksandar Vulin. Tumačeći nedavne slike nasilja u makedonskoj Skupštini, Vulinova partija saopštenjem sugeriše:

"Ovo je prilika da i mi postupimo po zakasnelim, ali ispravnim preporukama NATO-a, OEBS-a, EU, SAD-a i da pronađemo i kaznimo sve koji su upali u Skupštinu 5. oktobra, sve koji su je opljačkali i zapalili, tukli političke neistomišljenike, otimali oružje iz stanica policije, prebijali policajce koji su radili svoj posao, zapalili RTS (Radio televiziju Srbije), linčovali novinare", stoji u saopštenju Pokreta socijalista.

Hoće li buduće generacije znati šta je "mračna prošlost Srbije"? Ratne devedesete, kada su počinjeni najstrašniji zločini u pokušajima iscrtavanja novih granica, kada se desio Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik, proterivanje Albanaca sa Kosova, kada su na Srbiju padale NATO bombe a Milošević ubijao novinare i političke protivnike? Ili će naučiti da je mračna prošlost Srbije počela padom Miloševićevog režima?

/////////////////////
/////////////////

Predstavnici opozicionih stranaka u Republici Srpskoj, arhivska fotografija

Vlada Republike Srpske na testu povjerenja - Radio Slobodna Evropa

15.05.2017.

RASKOL U GRUDAMA: KO JOŠ VJERUJE DRAGANU ČOVIĆU?

Raskol u Grudama: Ko još vjeruje Čoviću?

Maj 15. 2017.


Otvorila se naime zadnjih dana zgodna prilika za polemiku između onih koji smatraju da se moraju izvršiti izmjene Izbornog zakona po receptu koji je propisao HNS, –  tačnije nju je na portalu Poskok.info svojim tekstom; Dilema o davno obećanom izbornom zakonu; traljavost hrvatskih predstavnika ili proces majorizacije, otvorio Ivan Pepić.

U svome tekstu Pepić čitateljstvo podsjeća na historijat Čovićevih lažnih obećanja o izmjenama Izbornog zakona, ali i odlično primjećuje da Čović može izmjenu Izbornog zakona obećavati cijelu jednu vječnost, te izražava sumnju da uopće postoji namjera da se izmjene Izbonog zakona i zaista dogode.

“Odgađanje, iz mjeseca u mjesec, iz proljeća u jesen, iz godine u godinu, ne ocjenjuje se kao politički mudar potez. Jer, ukoliko naglašavate jedno obećanje i ne ispunite ga, u normalnim uvjetima bivate kažnjeni od birača. Međutim, uvjeti u BiH daleko su od demokratskih standarda zapadnog svijeta. Obzirom na dostupne podatke i argumente u javnosti, dva se argumenta kriju iza pitanja: kako je moguće da se toliko dugo obećava novi izborni zakon? Zašto ga još nema niti će ga, vjerojatno, biti?”, piše Pepić.

Indikativno je da na ove tvrdnje se još niko nije osvrnuo iako one dolaze, ako ne iz krugova bliskih politički, onda barem ideološki bliskih HNS-u. Iz kojeg je razloga onda Pepić prešućen? Po svemu sudeći iz prostog razloga što se usuđuje kazati ono što se kod HNS-ovih pristalica ćuti, a ćuti se, sigurno o činjenici da njihov lider ima nešto fleksiblinije poglede, ili čak sklonost ka tome da “zaboravi” šta je imao u cilju.

Pepić odlično primjećuje, pa mu zato niko i ne replicira da HDZ svoje birače drži u “vječnoj kampanji” i na “korak od sna”.

“Drugi argument na koji se nailazi jest da predsjednik Čović i organizacija HNS nisu kompetentni i/ili namjerno ne rade na promjeni izbornog zakona. Oni svjesno agitiraju o promjeni izbornog zakona kako bi zadržali birače u “vječnoj kampanji”, stvarajuć pritom neprijatelje (npr. izborni zakon, tlačenje Hrvata, bošnjačke elite, i sl”) – navodi Pepić.

Kada se ima u vidu to da i bez izmjena Izbornog zakona HDZ kao nosilac HNS-a u svojim rukama drži maksimalnu moguću vlast, u Federaciji 50 posto a na državnoj razini u iznosu od 33 posto, te se tu još jače želi učvrstiti, Pepićev argument, da HDZ-u krah prijedloga izmjena Izbornog zakona neće naškoditi, jer je njima,narodski rečeno, ni iz džepa ni u džep, još više dobija na težini.

“Pritom se spominje kako po prvi put HDZ BiH drži vrlo utjecajna ministarstva na razini Federacije BiH (financije, pravda, zdravstvo te neustavno ministarstvo kulture i športa); na državnoj su to pravosuđe, financije i obrana; u RS-u potpredsjednika entiteta, te mjesto glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH”.

Gore pomenuti autor također maestralno primjećuje da upravo HDZ-u odgovara status quo, jer kako piše Izborni zakon, kao i neke druge politike, dugoročan su paravan za održavanje status quo situacije prema kojoj bi se mogla i dalje, u nekim situacijama, vršiti negativna selekcija kadrova ili, nedaj bože, širiti klijentelistička mreža.

Očito je iz svega navedenog da je neko konačno prozrio ambivalentnost HSN-ovih prijedloga koji imaju za cilj da i u jednom i u drugom slučaju – u slučaju usvajanja ili neusvajanja jednoj političkoj partiji osiguraju takvu poziciju, da ta partija nezavisno od ishoda sačuva svoje pozicije u vlasti, ili šta više, još ih dodatno osnaži. Tome je međutim, grubo bačena rukavica u lice. Međutim prozvana strana o tome ništa ne želi da čuje, nego, baš kako je Pepić naveo, stvara neprijatelja, koji je već gebelsovski anitcipiran u tobožnjoj radikalnoj (islovskoj) ljevici.

N.H. (Vijesti.ba)

///////////////////



/////////////////////////

Microsoft optužuje i upozorava : Hakerski napad je poziv na buđenje vladama svijeta

Dok se američki i evropski zvaničnici muče da uhvate krivce koji stoje iza masovnog napada softverom koji blokira računare i ne dozvoljava njegovo korištenje dok se hakerima ne isplati otkup

/////////////////////////////////////////////////

Raskol u Grudama: Ko još vjeruje Čoviću?

Otvorila se naime zadnjih dana zgodna prilika za polemiku između onih koji smatraju da se moraju izvršiti izmjene Izbornog zakona po receptu koji je propisao HNS, -  tačnije nju je [...]

////////////////////

Crvena noć u Kentuckyju : “Rođeni” u Americi odlučili da svoja druženja obogate novim sadržajima (Video)


////////////////////////////////////////////////////

Haris Halilović : Vlast u BiH je dijasporu pustila niz vodu

//////////////////////////////////////////////
/////////////////////////////////////////

Emir Ramić : Pozivamo sve prijatelje istine i pravde da dignu svoj glas u zaštitu prava preživjelih

13.05.2017.

DRAGO BOJIĆ: TREĆI PUT U OBRAZOVANjU

Drago Bojić: Treći put u obrazovanju

 Drago Bojić

Autor
11.5.2017. 


Drago Bojić: Treći put u obrazovanju

Prvi korak u rješavanju problema u vezi s odgojem i obrazovanjem (to se posebno odnosi na „dvije škole pod jednim krovom“), mora biti uvažavanje zahtjeva određene etničke skupine i nastojanje da se pojedinačni zahtjevi u stanovitoj mjeri ugrade u univerzalni obrazovni sistem

Pravo na razliku

Sadašnji obrazovni sistemi u Bosni i Hercegovini, protivno konvenciji o ljudskim pravima, međunarodnim obrazovnim standardima ali protivno i zakonima i sudskim presudama u BiH, bitno su označeni „politikom identiteta“ koja etničkim i vjerskim zajednicama daje mogućnost da preko obrazovnih institucija dogmatiziraju članove vlastitih kolektiva i diskriminiraju pripadnike manjina. Zato se, nažalost, rasprave o obrazovnim sistemima u Bosni i Hercegovini manje tiču obrazovanja (i odgoja) kao takvog, a više zahtjeva etničkih zajednica da pod svaku cijenu zaštite svoje etničke, jezične i vjerske identitete, odnosno kako se to često ponavlja – da zaštite „vitalne nacionalne interese“.

Tko zanemaruje tu činjenicu, neovisno o tome što u etničkoj ili vjerskoj pripadnosti ne vidi nikakvu vrijednost po sebi, zaobilazi temeljni problem ovog društva – postojanje razlika i pravo na razliku, bez obzira ili upravo zbog toga što se te razlike političkim manipulacijama forsiraju i što se proizvodnjom biološkog straha od drugoga predstavljaju kao najvažniji i najsvetiji dio identiteta. Zato prvi korak u rješavanju „problema“ u vezi s odgojem i obrazovanjem (to se posebno odnosi na „dvije škole pod jednim krovom“), mora biti uvažavanje zahtjeva određene etničke skupine i nastojanje da se pojedinačni zahtjevi u stanovitoj mjeri ugrade u univerzalni obrazovni sistem. Ignoriranje ili poništavanje razlika pojačava etničke uskogrudnosti i ksenofobiju i dugoročno onemogućuje zajednički obrazovni sistem koji bi se temeljio na univerzalnim humanističkim vrednotama.

Pitanje identiteta i rasprave koje se vode prije svega na odgojno-obrazovnom području, nije specifično bosansko-hercegovačko problem i ono je na različite načine prisutno posvuda u svijetu. Posvuda se u pluralnim i mješovitim društvima vodi žestoka borba između „zagovornika procesa disocijacije i dezintegracije na jednoj i zagovornika procesa asocijacije i integracije na drugoj strani“, kako je to još početkom devedesetih godina u kontekstu globalizacije i europeizacije ustvrdio francuski filozof i kulturolog Edgar Morin. Ova konstatacija pogađa posebno bosansko-hercegovačko društvo u kojem je broj zagovornika asocijativnih i integrativnih procesa svakodnevno sve manji i gotovo nemoćan u odnosu na privilegirana prava konstitutivnih naroda i njihovih isključujućih obrazovnih politika.

Rješenje, dakle, ne može biti dokidanje razlika, čak ako je to motivirano i dobrom voljom i ako nam se čini da su one prenapuhane, isforsirane pa čak i iracionalne i u određenom smislu relikt prošlosti kojeg se treba osloboditi. Naprotiv, dokidanje razlike može biti i često jest kontraproduktivno, a u nekim slučajevima i diskriminatorno. Uvažavanjem razlika relaksiraju se društveni odnosi i stvaraju se pretpostavke na kojima je moguć susret razlika i prelazak bilo stvarnih bilo iracionalnih ograda kojima se štite.

Razlike i inzistiranje da se te razlike poštuju nije nužno po sebi put u dezintegraciju, jer njihovo postojanje upućuje na mogućnost da one i iščeznu onog trenutka kad za njih više ne bude razloga. Uz to, međusobno priznanje i uvažavanje razlika može dovesti do uvida da je u multietničkim i multireligijskim društvima nemoguće maksimalizirati „vlastitu razliku“ a da se pritom ne povrijede prava drugih. Drugačije kazano, drugi i njegovo dostojanstvo i njegova prava jesu mjera i granica vlastite slobode i vlastitih prava. Poštivanje razlike drugoga i drugačijega istodobno je i najbolji način zaštite i čuvanje vlastite razlike. Uostalom to vrijedi i za sva druga čovjeka prava i slobode unutar pluralnih društava. Gdje god se jedno pravo podiže iznad drugih, bilo ono individualno ili kolektivno, nužno se vrši ideološko a i stvarno nasilje nad drugima.

Pravo na vlastito

Ne može se i ne smije nikome zanijekati njegova kolektivna prava i svakome se mora priznati identitet na koji se poziva ili za koji smatra da je njegov, upravo zato što je to najosjetljivije pitanje suvremene Bosne i Hercegovine. Ali čovjeka se ne može samo i isključivo promatrati kao tipičnog pripadnika ili zastupnika određenog kolektiva jer se time pojedinca depersonalizira i desubjektivizira i upravo unutar kolektiva dokidaju individualne specifičnosti i nezamjenjivost pojedinca. Pravo na „vlastito“ ne odnosi se samo na kolektivne pripadnosti nego prije svega i ponajviše na individualne posebnosti pojedinca.

Prenaglašavanjem vlastitih kolektivnih pripadnosti nužno se zapada u kolektivistički egoizam i samodopadnost koja iznutra osiromašuje vlastiti identitet, a relativizira identitete drugih, želeći nad njima dominirati i u konačnici ih i asimilirati i dokinuti. Paradoks politike identiteta, kao najprisutnijeg društvenopolitičkog problema suvremenog svijeta, sastoji se u tome da nam identitet treba kako bismo se osjetili slobodnima da ga se otarasimo. Poput svih radikalnih politika, politika je identiteta samorazarajuća: slobodni smo kad si više ne moramo razbijati glavu oko toga tko smo (T. Eagleton). Čovjek je, dakle, slobodan samo onda kad više ne mora strahovati da će ga drugi ugroziti, da će povrijediti njegov prostor slobode i kad nije rob postojećih često političkih nametnutih identiteta.

Najveći problem bosansko-hercegovačkog društva i jest upravo u tome što se kroz cijelu noviju povijest vodi beskompromisna i agresivna borba oko identiteta, praćena različitim ideologijama i mitomanijama, od kojih profitiraju etničke i vjerske politike. Uvažavanje tih identiteta u onoj mjeri u kojoj oni nisu okrenuti protiv drugih tim se ideologijama izbija najvažniji adut – konstantna proizvodnja egzistencijalnog straha od drugih i drugačijih. Što se više dovode u pitanje određena prava kolektiva, primjerice pravo na jezik, to još više pojačava kolektivnu isključivost i dugoročno onemogućuje da se razotkriju i razobliče političke ideologije koje inzistiraju na tom pravu.

Bosansko-hercegovačko društvo je zahvaćeno glupošću malih naroda i njihovih razlika, bijedom „njihovih teritorijalnih sporova“ (I. Bibo), „njihovim jezičnim prepirkama, šovinizmima i megalomanijom identiteta“ (P. Bruckner), separatističkim virusima, nacionalnim isključivostima i zahtjevom za etničkom, kulturnom i vjerskom homogenošću. Logično je da takav mentalni sklop želi prije svega imati kontrolu nad odgojem i obrazovanjem novih generacija kako bi se spriječilo miješanje s drugima i zaštitilo identitetsko čistunstvo. Zato se i škole žele pretvoriti u laboratorije za pokuse nad mladim umovima, u centre za uvježbavanje navika i stavova koje traži društvo (J. T. Gatto), odnosno u ovom slučaju etničke zajednice. Takav obrazovni sustav vrši emocionalno, psihičko i mentalno nasilje nad mladim ljudima, želi spriječiti razvijanje njihove kritičke svijesti i kritičkog mišljenja, zarobiti ih i zatvoriti u etnička geta i dugoročno učiniti taocima kolektivne skučenosti.

Pravo na zajedničko i univerzalno

Zahtjev da se očuvaju vitalni nacionalni interesi, vjerska prava ili pravo na vlastiti jezik, ne mora nužno voditi u ksenofobiju i kolektivnu isključivost, ali dugoročno hoće ako se isključivo inzistira na vlastitim kolektivnim interesima i monoetničkim obrazovnim programima. Etničkim i vjerskim ideologijama koje etničko i vjersko pretvaraju u kolektivne idole a čovjeka žele podrediti kolektivu i njegovim interesima, treba se suprotstaviti širim razumijevanjem identiteta. Etničke i vjerske zajednice promoviraju uske identitete, nedijaloške, nedinamične, nekomunitarne, jednodimenzionalne identitete koji se temelje na „ideologiji istosti“, na uniformiranju i standardizaciji kolektiva.

Ti „što-identiteti“ (H. Arendt) koji na prvo mjesto stavljaju čovjekove kolektivne pripadnosti (etničku, vjersku, kulturnu, jezičnu) zapostavljaju i odbacuju čovjekov „tko-identitet“ – njegovo razvijanje i određenje kao osobe, kao autentičnog autora svoje životne povijesti. Čovjek – i tome nas uči povijest čovječanstva i mnoga ljudska iskustva – nije samo ono što sad jest, on je i ono što može postati, ali također i ono što želi postati. Tome na putu stoji kulturni šovinizam i on može ozbiljno ugroziti razvoj čovjekove i neslućene mogućnosti obogaćivanja vlastitog identiteta. I dok je do određene mjere opasno poricati jedinstvenost svake kulture, moguće je tvrditi da postoji više međusobnih veza i utjecaja raznih kultura nego što to priznaju oni uznemireni mogućnošću kulturne subverzije (A. Sen). Upravo činjenica mnogostrukih povijesnih i sadašnjih međusobnih veza među bosansko-hercegovačkim građanima, upućuje na mogućnost zajedništva i ponovne izgradnje u međuvremenu razlomljenog i rascjepkanog društvenog mozaika.

Politika identiteta i na njoj utemeljeni jednonacionalno koncipirani obrazovni sistemi nužno čovjeka svode na „što-identitet“ i dugoročno ga onemogućavaju da se razvija u slobodi i u susretu s drugima i drugačijima. Nisu sva čovjekova prava i mogućnosti iscrpljene u etničkoj, vjerskoj ili jezičnoj pripadnosti, štoviše, one ponekad mogu biti najveća prepreka čovjekovoj slobodi. Postoje i individualna prava čovjeka s onu stranu njegovih kolektivnih pripadnosti, ona individualna prava koja su često upravo tom istom pripadnošću ugrožena. Napetosti između individualnog i kolektivnog, partikularnoga i univerzalnoga, ne moraju nužno završiti u isključivosti. Postoji i treći, humaniji i čovjeka dostojniji put s onu stranu kolektivnih i individualnih egoizama i dogmatizama, put koji ni kolektivu ni pojedincu ne dopušta da se povuče u sebe, u svoju uzoholjenu samodostatnost već ga izvodi na šire horizonte i prostore duha. Promatrati sebe prvenstveno i isključivo kao pripadnika određenog kolektiva jednako je bijedno i jadno kao i stav da nam dosadašnje kulturno i civilizacijsko naslijeđe unutar različitih kolektiva ne predstavlja ništa.

Na ideji trećeg puta – u kreativnoj otvorenosti mnogostrukim individualnim i kolektivnim identitetima – može se graditi i zajednički obrazovni model koji će se temeljiti na univerzalnim vrijednostima i istodobno uvažiti i razlike. Pritom treba imati na umu i to da nijedan odgojno-obrazovni model nije niti ga se smije smatrati savršenim i završenim, jer ga se na taj način nužno dogmatizira a čovjeka desubjektivizira. Puno toga što se pod obrazovanjem propagira ili proklamira „manje ima veze s idejom obrazovanja a više s političkim i ekonomskim interesima“ (K. P. Liessman) i zato svaki obrazovni sistem mora biti podvrgnut stalnoj i sustavnoj kritici kako se odgojne institucije ne bi pretvorile u nehumana i čovjeka nedostojna „sjemeništa“.

Etnički model obrazovnih sustava depersonalizira i dehumanizira pojedinca a dugoročno osiromašuje i kolektivni identitet. Zato se, prema principima sekularne države, treba zauzimati za građanski model obrazovanja koji etničko neće poništavati, ali će ga kritički propitivati, demitologizirati i demistificirati, i kvalitativno obogaćivati i nadograđivati. Svako uzdizanje jednog identiteta iznad drugih nužno vodi u različite vrste fanatizama i fundamentalizama i zato treba graditi najotvoreniji (obrazovni) sustav, onaj koji svim načinima ljudske samoidentifikacije najbolje omogućava da se razvijaju jedan pored drugoga (V. Havel). To jedino može osigurati sekularno građansko društvo u kojem je upravo obrazovanje njegov najvažniji i istodobno najkrhkiji, najosjetljiviji i najkompleksniji dio.

Tekst je objavljen u časopisu Školegijum, br. 19

//////////////////////////////////
13.05.2017.

POBJEDA EVROPE, ALI KAKVE?

Pobjeda Evrope, ali kakve?

Tomislav Jakić

Autor
12.5.2017.



Image result for tomislav jakic fotos

////////////////////////

Izdvajamo

  • Evropska je unija više razjedinjena, nego što je ujedinjena i to po crti podjele što ju je svojedobno zacrtao Bushov ministar obrane Dick Chaney svojom poznatom izjavom o staroj i novoj Evropi. Nova Evropa, to su mahom zemlje evropskoga istoka, nekadašnji sovjetski sateliti, danas otvoreno rusofobne kojima se gleda kroz prste upravo zbog te naglašene antikomunističke orijentacije (makar današnja Rusija nema veze s komunizmom, ni kao idejom). A to, što stara Evropa neće vidjeti (nije da ne vidi) to je jačanje antisemitizma, neofašizma, netolerancije prema drugima i drugačijima.
.............................
.................................

Obje te Evrope, i staru i novu, objedinjuje teški oklop neoliberalnog kapitalizma pod kojim stenju oni koji, doduše, imaju u teoriji demokratsko pravo odlučivanja, ali koje se ne pita ni za šta, oni koji su dali 35% glasova Marine Le Pen, oni koji su svojim glasovima omogućili Brexit, ali i svi oni koji će Macronu, bude li ono što je od njega najrealnije očekivati, samo dobar sljedbenik bankarskih krugova i washingtonske politike, u ne tako dalekoj budućnosti “doći glave”. Nadajmo se demokratskim putem. Jer, može i drugačije. Pa je zato slavljenje Macronove pobjede kao spasa Evrope u najmanju ruku znatno preuranjeno, da ne kažemo neosonovano.

Evropa je pobijedila, Evropa je spašena, ekstatično su nakon objavljivanja rezultata predsjedničkih izbora u Francuskoj počeli klicati komentatori i kolumnisti diljem Staroga kontinenta. A je li baš tako, ima li osnove za tu euforiju što je nezadrživo izbila na površinu, političku i medijsku, nakon pobjede Emanuella Macrona? Suočimo li se sa činjenicama, odgovor na ovo pitanje je kratko i jasno: ne!

Macron je pobijedio u drugome krugu s rezultatom vrlo blizu onoga što su ga predviđala ispitivanja javnoga mnijenja, makar i čak malo povoljnijim za njega. Pobijedio je kandidatkinju (Marine Le Pen), otvorenu protivnicu ujedinjene Evrope, nekoga tko je svojim nastupom i platformom naprosto pozivao da se glasa za protukandidata. Dakle, prvi je zaključak da Macron nije pobijedio zato što je većina onih koji su izašli na izbore bila za njega, nego zato što je bila protiv predsjednice Nacionalne fronte. Drugi zaključak proizlazi iz činjenice da je na nedjeljnim predsjedničkim izborima Francuska zabilježila najveću apstinenciju u posljednjih 48 godina. Drugim riječima u zemlji tradicionalno poznatoj po visokoj stopi izlaznosti na izborima, bilo predsjedničkim, bilo parlamentarnim, relativno mnogo birača ostalo je kod kuće, jer naprosto nisu znali kome bi dali svoj glas. Ili, malo točnije: znali su da nikako ne žele Marine Le Pen, ali Macron ih ničim nije uvjerio da bi trebali svoje povjerenje iskazati njemu. I treći zaključak: apsolutno je prerano, ne samo zbog profila novoizabranog predsjednika, nego i zbog toga što Francuzi u lipnju izlaze na parlamentarne izbore, zaključivati kako Macronova pobjeda znači “spas Evrope”.

Parlamentarni izbori na koje će Nacionalna fronta možda izaći čak i pod drugim imenom, s programom za kojega valja očekivati da će u nekim nijansama biti ublažen, ali u ključnim ksenofobnim elementima čak i zaoštren (odnos prema imigrantima, izbjeglicama, kontrola granica, ostanak u EU), mogli bi rezultirati takvim sastavom parlamenta koji će Macronu praktično onemogućiti da uradi ono što želi. Pa prema tome – nije gotovo  kada je gotovo, nego će biti gotovo tek u lipnju. Jer, Macron sa svojom strankom, starom tek godinu dana sasvim sigurno u tom kratkom razdoblju neće moći ostvariti nikakav spektakularan uspjeh kojim bi “zacementirao” svoju nedjeljnu pobjedu. I ne treba nikada zaboraviti da njegova pobjeda nad Marine Le Pen nije ni izdaleka tako trijumfalna i uvjeljiva kao što je godine 2002., također u drugome krugu, bila pobjeda Jacquesa Chiraca nad njezinim ocem (kojega je, ne bi li malo ispolirala dojam svoje stranke, Marine Le Pen posve neceremonijalno izbacila iz Nacionalne fronte, mada i dalje prima novac iz fondacije kojoj je on na čelu). A, osim svega, zašto bi baš Emanuelle Macron na čelu Pete Republike bio jamstvo opstojnosti Evropske unije, odnosno za kakvu bi se Uniju taj čovjek – na temelju njegovog do sada poznatog političkog profila – mogao zauzimati?

Ono što danas valjda i svako dijete zna, to je da će Macron biti najmlađi čovjek na čelu Francuske nakon Napoleona Bonaparte. Sasvim usputna primjedba: Napoleon jest bio osvajač, agresor – reklo bi se današnjim rječnikom, ali on je imao viziju jednoga novog poretka, naprednog poretka, i uvodio ga je; tko sumnja u to nekad se upozna s promjenama što su uvedene u tzv. Ilirskim provincijama za vrijeme Napoleonove vladavine. O Macronovoj viziji ne znamo ništa, osim što kažu da je on čovjek kontinuiteta. Znamo da dolazi iz bankarskih krugova (!), da je dvije godine bio ministar gospodarstva i da je najviša funkcija u državi ujedno i prva funkcija na koju je izabran. Govoreći u nedjelju pred masom razdraganih pristaša kod pariškog Louvrea spomenuo je Evropu i svijet u jednoj, jedinoj rečenici. Govor je dobro zvučao, ali – gledano u retrospektivi – odzvanjao je šupljinom. Fraza do fraze, sadržaja nigdje. A osim svega, neki su pomalo zlobni analitičari iskopali i podatak (i dokumentirali ga) da je govorio vrlo slično svojem prethodniku Francoiseu Hollandeu – identični rečenični sklopovi, isti pojmovi, čak isti redoslijed pri nabrajanju određenih stvari. A taj Hollande koji će najvjerojatnije ostati zapamćen samo po tome što je na mopedu i s motociklis