Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

21.04.2017.

JAJCE: ZAVRŠEN POVRATAK U GRAD AVNOJ-a

Jajce: Završen povratak u grad AVNOJ-a


Predrag Blagovčanin

Autor
20.4.2017. 


Jajce: Završen povratak u grad AVNOJ-a


Crkva uspenja presvete Bogorodice

///////////////////

Proces povratka građana srpske nacionalnosti u Jajce je sasvim sigurno završen. Razloge za činjenicu da danas u Jajcu živi tek pet stotina Srba možemo tražiti u nezvaničnoj politici  Republike Srpske koja ni na koji način nije željela podržati povratak srpskog stanovništva u njihove prijeratne domove,  kao i opstrukcija koje su dolazile od nekadašnjih lokalnih struktura vlasti u ovom gradu.

Piše: Predrag Blagovčanin

Posljedice sulude politike etničkog čišćenja, masovnog raseljavanja stanovništva i deklerativno ispoštovanog aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, najvidljivije su upravo u statističkim podacima, a te brojke su neumoljive.

Prijeratna opština Jajce, prema popisu iz 1991. godine, imala je ukupno 45.000 stanovnika. Po nacionalnom sastavu te brojke su izgledale ovako: Muslimani 17.386, Hrvati 15.811, Srbi 8.663, a ostatak od preko 3000 ljudi – Jugosloveni i ostali.  Danas,  ista opština  prema  podacima  Agencije za statistiku BiH ima 27.258 stanovnika od toga Bošnjaka 13.260, Hrvata 12,556 i Srba 501.

1992. godina sjetve krompira

Odlazak građana srpske nacionalnosti iz Jajca počeo je u martu i aprilu 1992. godine kada su na zahtjev Radovana Karadžića i SDS-a  masovno i organizirano napustili Jajce. Nikola Bilić, predratni i poslijeratni načelnik opštine Jajce, ističe da je nakon masovnog odlaska u gradu Jajcu ostalo oko 500 do 600 građana srpske nacionalnosti.

„Do početka maja ljudi su masovno kamionima izvlačili namještaj,  bijelu tehniku,  rakiju i dr. pod izlikom da idu sijati krompir. U tom trenutku mi nismo znali šta se događa. Nedavno dok sam gledao egzodus Srba iz Sarajeva, Hadžića, Vogošće, podsjetilo me na te slike. Jajce je mali grad, svak svakoga zna. Mislim da je u periodu rata dok Jajce nije palo, ostalo oko pet-šest stotina Srba koji su učestvovali u obrani  i koji su djelovali kroz HVO i Teritorijalnu obranu.“

Razloge za poražavajuću statistiku i izostanak povratka prijeratnog srpskog stanovništva u Jajce, Nikola Bilić vidi u činjenici da je Dejtonskim sporazumom Republika Srpska priznata kao entitet u okviru BiH.

„Mislim da je razlog ovako malog broja povratnika građana srpske nacionalnosti identičan kao u cijeloj Bosni.  U prvom redu to je posljedica kolektivnog razmišljanja o stvaranju srpskog entiteta koji je na kraju stvoren i zaokružen u Dejtonu.  Nakon oslobađanja Jajca ja sam zagovarao što brži i što masovniji povratak svih ljudi u Jajce bez obzira na nacionalnost. Jer ako se grad popuni ljudima na taj način će se sačuvati ono što nije uništeno u ratu. Međutim, ta kolektivna svijest i euforija zbog srpskog entiteta bili su glavni razlog što u tom periodu nije došlo do povratka Srba. Već 1997. i 1998. godine po mom uvjerenju dosta ljudi se htjelo vratiti, međutim vratiti se negdje gdje ćeš samo imati stan ili kuću, a nemati posao je poprilično nemoguća misija.“

IMG_2012

Nikola Bilić

Nezaposlenost, nestabilna politička situacija, opstrukcije kao i činjenica da je većina srpskog stanovništva iz gradske jezgre Jajca prodala stanove, za Nikolu Bilića glavni su razlozi zbog kojih danas u Jajcu živi tek oko 500 Srba.

„Teško da Hrvat može dobiti posao u Bugojnu, Bošnjak u Grudama ili Srbin u Jajcu. I to su realne stvari. Srbi koji danas žive u Jajcu su uglavnom ljudi koji žive na selima i koji imaju svoja imanja zbog kojih su se vratili. Dobar dio jajačkih Srba iz gradske jezgre je u Brčkom i okolici Banja Luke ili su napustili Bosnu. Najveći dio tih ljudi je prodao svoju imovinu i definitivno se ne misle vraćati. Opstrukcija je bilo jer mi smo zemlja opstrukcija i zato nam je upravo ovako kako nam je. Ja sam prije osam godina predlagao da se izdvoji jednak dio za početak obnove pravoslavne crkve jer razrušena pravoslavna crkva je najveća sramota nas Jajčana, bez obzira što je danas samo par stotina Srba u Jajcu. Zbog te inicijative ja sam prozivan – odakle meni pravo da se ja sad zalažem za nekoga protiv koga smo ratovali. Rat je bio i prošao.“

Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim ja gledam jel’ meni lijepo

Slavica Glamočak penzionisana učiteljica, jedna je od povratnika u Jajce. U grad se vratila 2002. godine nakon povrata stana i kako naglašava „miješanja stanovništva“.

„Ja se nisam odmah vratila u Jajce nego sam čekala da se pomiješaju stanovnici. Tako da sam se vratila 2002. godine,  a povrat stana koji je bio useljen i opljačkan nekoliko puta,  bio je 2001.  godine. Stan je bio devastiran,  hodnik  je prokišnjavao, vrata nisam imala, pola parketa je falilo. Sve moguće papire sam predala, a eksera i šarafa nisam dobila. Tako da sam ja sama sa kćerkom mjesec po mjesec odvajala da renoviram malo po malo.“

18051634_10206688171361284_1282294676_n

Slavica Glamočak

Opstrukcije prilikom zapošljavanja Slavica Glamočak doživjela je odmah po povratku u Jajce. Primljena je na radno mjesto u školi u kojoj je radila prije rata da bi samo tri dana nakon zaposlenja dobila otkaz pod izgovorom da je govorila i održavala časove na ekavici.

„Konkurisala sam u školu u kojoj sam prije radila. U tom trenutku direktorica je bila na godišnjem odmoru na moru i sekretarica me primi. Nakon što se direktorica vratila sa godišnjeg odmora zove me telefonom i kaže morat će mi uručiti otkaz. Zvanični razlog je da sam govorila ekavicu. Ja nikad ekavicom nisam govorila. Nakon toga tadašnja direktorica kaže da će održati sastanak sa roditeljima pa ćemo vidjeti.  Tim sastancima nisam mogla prisustvovati. Održana su tri sastanka gdje su roditelji koji su moji bivši učenici tada rekli da bi voljeli da se vratim, a ovi koji su se doselili u Jajce i koji su izgubili nekoga u ratu nisu željeli da ja radim u školi.  Nakon toga ja pitam direktoricu  – jel’ ovo privatna škola. Direktorica odgovara da nije, a iskreno i iz Mostara su me zvali da ti kažem da ne možeš raditi.“

Stalno radno mjesto na kojem je i penzionisana, Slavica Glamočak pronašla je u područnoj osnovnoj školi u Podbrdu, mjestu koje je od Jajca udaljeno 30 km prema Ključu. Kako tvrdi, u ovoj osnovnoj školi radila je deset godina, a sa svojim sugrađanima nema problema.

„Škola u Podbrdu je od Jajca udaljena 30 kilometara na putu prema Ključu, a uprava te škole je na 50-om kilometru u Baraćima. Tako da kad sam išla na sjednicu, morala sam doći u Baraće  i nakon toga se vratiti. Što je 100 kilometara sve skupa. U toj školi sam radila deset godina i bilo mi je veoma lijepo. Ja ne gledam jel’ se meni isplatilo da se vratim, ja gledam jel’ meni lijepo. Sa komšinicom Vericom koja je Hrvatica i čiji je muž prva žrtva rata popijem kafu. Pred svaki praznik donese tacnu sa hranom. Tako da imamo fin odnos. Kao i u braku i porodici. Kakav si ti, takvi su i ljudi prema tebi. Ne možeš se svađati sam, a ne možeš se ni ljubiti sam.“

Iskustva povratnika srpske nacionalnosti u Jajce su različita. Radmila Govedarica porijeklom iz okolice Zrenjanina u Srbiji, u Jajcu je živjela od 1967. godine kada se kao medicinska sestra zapošljava u bolnici. Ulaskom vojske R. Srpske u Jajce, napušta grad u koji se vraća tek 2003. godine. Naglašava da po povratku u Jajce nije imala nikakvih neugodnosti te da se bez problema vratila na staro radno mjesto.

„Ja nisam imala nikakvih neprilika ni neprijatnosti. Regularno sam vratila stan. U mom stanu je bio jedan čovjek koji je čekao da se njegova devastirana kuća obnovi. U tom periodu ja sam bila kod kolegice.  Kad se on vratio u svoje i ja sam se vratila u svoj stan. Od donacija sam dobila jedan šporet, gvozdeni krevet i dvije deke. Stakla nisam imala, pa stavim karton, al’ polako sve se napravilo i sredilo. Vratila sam se na radno mesto u bolnicu i odmah po povratku su me primili i tu sam zaradila penziju.“

Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro

Od pet stotina građana srpske nacionalnosti koji danas žive u Jajcu, prema nezvaničnim podacima tek 10 posto čine ljudi mlađi od 30 godina. Sara Velaga novinarka magazina Lola, djetinjstvo je provela u Jajcu. Ističe da su međuetnički odnosi u Jajcu površinski dobri dok se u dubini i dalje krije netrpeljivost koja u pojedinim situacijama eskalira verbalnim nasiljem.

„Biti manjina u bilo kom kontekstu nikada i nigdje nije dobro, jer su svjetla reflektora uperena na pojedince koji se izdvajaju. Biti manjina u Jajcu znači ne imati ništa osim tolerisanja većinskih etničkih grupa, zanemarivši prava da se ista od manijske grupe predstavi. U prilog tome ide i dugogodišnje čekanje obnove pravoslavne crkve koja se, kako mi se čini, nikada neće obnoviti. Ali i turističko predstavljanje koje recimo u izlogu turističke zajednice drži narodne nošnje Bošnjaka i Hrvata ali srpske nošnje nema. To je prvo što turisti vide kada pređu most, što je sasvim jasan pokazatelj kako stvari stoje.“

17918243_10206647155855922_873037942_n

Sara Velaga

Prema mišljenju Sare Velage u Jajcu je danas veoma izražena povezanost etničkih grupa, vjerskih institucija i političkih stranaka što potvrđuje ponovno „štićenje“ svojih naspram drugih.  Ističe da i u periodu osnovnog obrazovanja nije imala problema iz jednostavnog razloga – krila je svoju vjeroispovijest.

„Tokom obrazovanja nisam imala problema zahvaljujući tome što sam lagala da sam katolkinja kako bi se uklopila u društvu kojem je glavno pitanje bilo čija si i odakle si. S obzirom da svog oca ne poznajem i bila sam jedina pravoslavka, lagala sam da imam tatu koji radi u Njemačkoj i da dolazim iz obližnjeg sela u Jajcu. Djeca su prihvatila takvu priču, a nastavnici podržavali jer je bilo jednostavnije uklopiti se u društvo na taj način.  Ipak osjetila se kontrola roditelja nad djecom u pogledu druženja sa “svojima” pa se u nižim razredima osnovne škole nije dešavalo da katolici prime nekoga drugog u društvu. To je popravljeno kako se bližio početak srednje škole gdje je mješovitost bila izraženija.“

Srba fizički nema

Načelnik opštine Jajce, Edin Hozan smatra da je proces povratka ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost opstruiran do 1998. godine nakon čega se u ovu opštinu masovno vraćaju prvenstveno Bošnjaci.

„Da budemo iskreni povratak svih ljudi bez obzira na nacionalnost je opstruirano do 1998. godine. Nakon toga Bošnjaci se masovno vraćaju i tako negdje do 2002. godine. Vjerujem da su se i Srbi tada mogli vratiti  ali to je stvar nekog ličnog opredjeljenja. Postojalo je zajedničko udruženje za povratak koje se zvalo „Povratak“ i  u kojem su učestvovali Srbi. Predsjednik tog udruženja je bio srpske nacionalnosti i to udruženje još uvijek formalno postoji.  Međutim,  meni se u periodu od kad sam načelnik, nikad niko nije u ime tog udruženja obraćao.“

IMG_2042

Edin Hozan

Danas u okviru opštine Jajce postoje dvije organizovane mjesne zajednice lokalnog srpskog stanovništva: MZ Ćusine sa 99 posto srpskog stanovništva i MZ Bravnice. Edin Hoznan naglašava da  opština nikad nije imala programe za povratak jer je povratak raseljenih lica državni projekat.

„Svi programi tipa obnove stambenih objekata išli su sa državnog, federalnog ili kantonalnog nivoa. Ti projekti još uvijek traju, a srpsko stanovništvo ravnopravno učestvuje. Morate znati da srpsko stanovništvo ovdje čini uglavnom starije stanovništvo obzirom da se mladi mahom nisu vratili. Tako da Srba nema na terenu. Konkretno, mi u općini imamo četiri zaposlene osobe srpske nacionalnosti s tim da je jedna osoba za novu godinu otišla u penziju. U policiji broj zaposlenih je mnogo bolji, obzirom da su se u policiju prijavljivale osobe koje nisu iz Jajca, a koje su kasnije lakše dobijale premještaj u Prijedor, Brčko ili Bijeljinu.“

Pravoslavna vjerska opština na području opštine Jajce formirana je tek prije nekoliko mjeseci, a nacionalni spomenik Crkva uspenja presvete Bogorodice od miniranja 1992. godine čeka na obnovu. Prema riječima Edina Hoznana, opština Jajce pokazivala je interes za obnovu ovog objekta međutim taj interes nije postojao od strane srpske pravoslavne zajednice koji su vlasnici objekta.

„Vjerska općina je formirana i mi smo u budžetu za tekuću godinu predvidjeli 10.000 KM koje ćemo dati za funkcionisanje na način na koji to dajemo drugim vjerskim zajednicama. Kad govorimo o obnovi pravoslavne crkve, općina Jajce je pokazivala interes i volju da se taj objekat obnovi. Međutim, nije postojao interes ili volja od strane pravoslavne vjerske zajednice. To se sad promijenilo. Koliko znam iz razgovora sa sveštenikom Miladinom iz naselja Jezero, Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa i spomenika RS-a radi projekat obnove koji je u završnoj fazi. U trenutku kad budemo imali projekat rekonstrukcije krenut ćemo zajednički u realizaciju.“

Proces povratka Srba u Jajce je sasvim sigurno završen. Razloge za činjenicu da danas u Jajcu živi tek pet stotina Srba možemo tražiti u nezvaničnoj politici Republike Srpske koja ni na koji način nije željela  podržati povratak srpskog stanovništva u njihove prijeratne domove,  kao i opstrukcija koje su dolazile od nekadašnjih lokalnih struktura vlasti u ovom gradu.

Oni koji su se odlučili vratiti u ovaj grad danas žive na marginama društveno-političkog života dijeleći svakodnevicu drugih stanovnika Jajca. Dnevno politička prepucavanja, nezaposlenost, odlazak mladih i izostanak bolje perspektive.












21.04.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ : RAZMIŠLjANjA O 'RATU KOJEG NEĆE BITI'


Kurspahić: Razmišljanja o 'ratu kojeg neće biti'


Sarajevo uoči izbijanja rata, proljeće 1992. godine
Sarajevo uoči izbijanja rata, proljeće 1992. godine

/////////////////////////

(Komentar*)

Čitajući ovih dana refleksije o politički aktuelnoj knjizi Tima Nikolsa (Nichols) pod naslovom „Smrt ekspertize: Kampanja protiv utvrđenog znanja i zašto je to važno“ zabilježio sam anegdotu na koju podsjeća autor: riječ je o veteranu britanske diplomatije koji je penzionisan nakon 40 godina rada u kojima je – kako kaže – svako jutro išao kod premijera i uvjeravao ga da tog dana neće izbiti svjetski rat.

„Mogu sa zadovoljstvom reći da u karijeri dugoj 40 godina samo dva puta nisam bio u pravu“.

Ta dva previda su, naravno, izbijanje Prvog i Drugog svjetskog rata sa nezamislivim posljedicama: procjene ukupnog broja ubijenih se razlikuju, zavisno od primijenjene metodologije i uplitanja politike u nastojanja da se uveća ili umanji broj žrtava, ali su najpribližnije saglasnosti procjene da je u Prvom svjetskom ratu ubijeno 18 a u Drugom 60 miliona ljudi.

Nisam proučavao koji je savjetnik ili koja grupa od povjerenja, poput britanskog diplomate čiji je posao bio da svakog dana uvjerava premijera kako tog dana neće izbiti rat, navela tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića da i onda kad se rat u Bosni i Hercegovini uveliko zahuktavao poruči bosanskohercegovačkoj javnosti kako rata neće biti.

Moglo je to biti njegovo vjerovanje kako će se partneri s kojima je pobijedio na izborima i formirao vlast na kraju, ipak, urazumiti; ili nuđenje maslinove grančice mira do zuba naoružanom protivniku; ili, jednostavno, refleks da se ponudi umirujuća poruka narodu u kojem se širio strah od najgoreg.

Ne znam, dakle, šta je motivisalo Izetbegovićevu izjavu koju domaći „generali poslije bitke“ ili zakleti politički protivnici i nakon četvrt vijeka uzimaju kao vrhunaravni dokaz njegove naivnosti i nekompetentnosti kao, uostalom, i njegovo pristajanje na sva dejtonska ograničenja bosanskohercegovačke državnosti.

Ali, imao sam prilike da u intervjuima, predavanjima i okruglim stolovima objašnjavam zašto ni sam nisam mogao zamisliti rat u Bosni i Hercegovini.

Moje uvjerenje kako rata kod nas ne može biti počivalo je na nekim pozitivnim i nekim krajnje negativnim iskustvima i procjenama.

Kao pozitivna – navodio sam tradiciju i kulturu zajedničkog življenja u poštovanju za komšiju i njegovu vjeru i običaje; naša životna iskustva prijateljstava i čak brakova bez obzira na razlike i osobenosti; lično iskustvo življenja i školovanja – osim u Bosni i Hercegovini – po pet godina i u Hrvatskoj (Rovinj) i u Srbiji (Beograd).

„Negativni“ razlozi nevjerovanja u rat počivali su na procjeni kako mi jednostavno nemamo nikakvih, geografskih ili političkih, uslova da ratujemo jedni protiv drugih: živjeli smo u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama, živjeli u miješanim brakovima i nije se moglo gađati nijedno gradsko naselje a da se ne gađaju i svoji. Nisam vjerovao u rat kod nas i zato što sam – iz svih ovih razloga – znao i da će ako do njega dođe to definitivno biti zlo takvih razmjera da niko razuman ne bi pristao na to.

///////////////////////////////////////

/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Petak, 21. april/travanj 2017.

21.04.2017.

HARIS PAŠOVIĆ : MLADI SRBI U BiH I SRBIJI TAOCI SU NACIONALISTIČKE POLITIKE I NEGATORA GENOCIDA !

Haris Pašović : Mladi Srbi u BiH i Srbiji taoci su nacionalističke politike i negatora genocida !

April 21. 2017.


U  sarajevskom Narodnom pozorištu prikazan  je dokumentarac Nacionalna geografija bh. reditelja Harisa Pašovića, koji na specifičan način prikazuje geografiju genocida nad Bošnjacima u okolini Srebrenice.

Pored brojnih osoba iz političkog i akademskog života, projekciji su pristustvovali i predstavnici Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini (BiH) i Međunarodne komisije za nestale osobe BiH, članice Udruženja majki Srebrenice te mnogi drugi.

Kako je i sam reditelj u najavi kazao, radi se o filmu čija je tema važnija od samog filma, a nastao iz želje kako bi se javnost ponovo podsjetila na genocid u BiH jer on nije samo stvar prošlosti.Namjera je također bila podržati istražitelje u njihovom traganju za još oko sedam hiljada nestalih osoba u BiH od kojih je oko 1100 iz okoline Srebrenice.

„Ovo je film o tišini i memoriji tla“, kaže Pašović.

Upravo tako, u tišini i bez aktera, Pašović u filmu prikazuje lokacije primarnih i sekundarnih masovnih grobnica kao i mjesta egzekucije Bošnjaka, bilo da se radi o osnovnim školama, fudbalskim terenima ili otvorenim prostorima.

Na području oko Srebrenice dugom stotinjak kilometara, uz pomoć Instituta za nestale osobe BiH, filmska ekipa posjetila je 90 lokacija na kojima se desio zločin.

Šokirala ih je, kako kažu, činjenica da se većina masovnih grobnica oko Srebrenice nalazila u naseljenim mjestima pored puteva, a često i u dvorištima privatnih kuća.

Pašović napominje da u 22 godine od kada se traže nestale osobe sa tog područja, niko do sada nije prijavio lokaciju neke masovne grobnice.

„Teško je govoriti u ime tih ljudi. Da li je u pitanju osjećaj krivice ili je i dalje osjećanje zločina ili možda strah? Mi ne možemo na ta pitanja odgovoriti, ali ono što možemo jeste da ih pozovemo da kažu jer to mogu uraditi anonimno“, dodaje Pašović.

Oni koji kriju takve informacije, podjednako su krivi kao i izvršioci zločina, smatra Ćamil Duraković, bivši načelnik Općine Srebrenice koji je bio prisutan na sinoćnjoj projekciji.

„Po meni svakako ne postoji kolektivna odgovornost za genocid, ali ako neko u pozadini svoje avlije dvadeset godina šuti o mrtvim osobama koje leže iza njegove kuće, podjednako je odgovoran kao i onaj koji je to izvršavao“, kaže Duraković.

Na većini lokacija koje kriju mračnu tajnu, danas ne postoje obilježja da se na tim mjestima desio zločin.

Poricanje genocida je njegov kontinuitet

Rad Međunarodne komisije za nestale osobe i upotreba DNK analize u identifikaciji tijela smatra se historijskim presedanom, budući da su nakon rata u BiH žrtve po prvi put pojedinačno identificirane.

Ovom metodom do sada je identicifirano oko 30 hiljada nestalih osoba, dok se za sedam hiljada žrtava u BiH još uvijek traga.

Kolike su razmjere zločina govori i broj od gotovo 500 masovnih grobnica koje su do sada otkrivene na području oko Srebrenice. Izvršioci su i po nekoliko puta raskopavali tijela i ponovo ih zakopavali na drugim lokacijama kako bi sakrili tragove zločina.

Da bi se izvršio tako masovan zločin, pored državne strukture, u takvu operaciju morala je biti uključena vojna i civilna vlast, smatra Ćamil Duraković.

Haris Pašović kaže da negiranje genocida nad Bošnjacima prije svega šteti Srbima i ono ne može promijeniti činjenice. Reditelj smatra da su mladi Srbi u BiH i Srbiji taoci nacionalističke politike i negatora genocida.

„Oni su potpuno nevini u svemu tome. Nalaze se u jednoj vrsti rascijepljenosti između zbunjenosti šta se to dogodilo u prošlosti i njihove normalne prirodne želje da izgrade sretan život. Sa druge strane, kod mladih Bošnjaka postoji također jedna vrsta zbunjenosti jer osjećaju dužnost i potrebu da uspostave vezu sa prošlošću, a istovremeno kao mladi ljudi imaju potrebu da žive i izgrade sretniju budućnost“, zaključuje Pašović.

(Kliker.info-VoA)

///////////////////
////////////////////////

Profesor Serwer analizira : Zbog sporosti evropskog procesa proširenja puno frustracija na Balkanu !?

Daniel Serwer, profesor na baltimorskom Univerzitetu Johns Hopkins, za "Zašto ?"analizira izjave albanskog premijera Edija Rame i kosovskog predsjednika Hašima Tačija o mogućem ujedinjenju Kosova sa Albanijom ako Evropska unija [...]

//////////////////

BISKUP KOMARICA ODGOVORIO DODIKU: 'Više od pet godina se uzaludno pokušavam službeno sastati sa Vama i iznijeti brojne probleme'

BISKUP KOMARICA ODGOVORIO DODIKU: 'Više od pet godina se ...

///////////////////

BEOGRADSKI PROFESOR PREDVIĐA: 'Agrokor' će propasti, prije ili kasnije

BEOGRADSKI PROFESOR PREDVIĐA: 'Agrokor' će propasti, prije ili ...

/////////////////////

RTRS NIJE OBJAVIO DIPLOMATSKU NOTU IZRAELA: Ministarstvo vanjskih poslova BiH upozorava direktora Dodikove televizije da javnost mora znati istinu

RTRS NIJE OBJAVIO DIPLOMATSKU NOTU IZRAELA: Ministarstvo ...

//////////////////////////////////////
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47564505

Powered by Blogger.ba