Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

19.04.2017.

ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: "NEGIRANjE GENOCIDA I RATNIH ZLOČINA SANKCIONISATI ZAKONOM"

ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: "Negiranje genocida i ratnih zločina sankcionisati zakonom"

Udruženje žrtava i svjedoka genocida od Vijeća ministara i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH traži da u najavljene izmjenama Izbornog zakona BiH onemoguće osuđenim ratnim zločincima kandidovanje za bilo koju izbornu funkciju.



ŽRTVE GENOCIDA OD MINISTRA GRUBEŠE TRAŽE: 'Negiranje genocida i ratnih zločina sankcionisati zakonom'
//////////////////////

Nakon što je Ministarstvo pravde BiH na čelu s ministrom Josipom Grubešom u Nacrtu zakona o izmjenama Zakona BiH o pomilovanju predložilo da se odobri pomilovanje za krivična djela genocid i ratne zločine, regovalo je Udruženja žrtava i svjedoka genocida koje je ministru uputilo zahtjev za izmjene i dopune zakona kojim bi se sankcionisalo javno negiranje genocida holokausta i drugih ratnih zločina i onemogućilo osuđenim ratnim zločincima da se kandiduju za bilo koju funkciju. 

 

"Ministarstvo pravde BiH na čijem čelu je trenutno Josip Grubeša, mada su i njegovi prethodnici imali isti pravac, nikada od formiranja nije pokrenulo niti jedan zakon kojim bi se zaštitio interes žrtava, zaštitila pravda i provodile presude MKSJ, MSP, Suda BiH, a samim time i međunarodno pravo. Upravo zbog toga tražimo od ministarstva hitno pokretanje izmjena i dopuna ZKP BiH, kojim bi se javno negiranje genocida holokausta i drugih ratnih zločina sankcinisalo zakonom", saopćili su iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida.


Također, udruženje od Vijeća ministara i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH traži da u najavljene izmjenama Izbornog zakona BiH onemoguće osuđenim ratnim zločincima kandidovanje za bilo koju izbornu funkciju.

Podsjećamo, novim prijedlogom bi se za kaznena djela genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, pomilovanje moglo dati nakon izdržane tri petine kazne. Također, novim izmjenama bi se definisalo da se za izrečenu kaznu dugotrajnog zatvora pomilovanje može dati nakon izdržane tri petine te kazne.











19.04.2017.

VIKTOR IVANČIĆ: KAKO NE BITI JUGOSLOVEN?

Viktor Ivančić: Kako ne biti Jugoslaven?


Viktor Ivančić

Autor
19.4.2017. 


Image result for viktor ivančić
////////////////////////////

Izdvajamo

  • Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.
//////////////////////

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: „Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak.“ (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Da li je unisona osuda potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku dovoljna? Je li time dovršen obračun s Jugoslavenima u Hrvatskoj?

Naravno da nije. Hrvatska intelektualna zajednica, istina, kvalitetnom je harangom reagirala na tu provokaciju – na stranu što bi spomenutu bagru valjalo goniti i sudskim putem, po zakonima prijeke prirode – no time opasnost od jugoslavenstva nije ni izbliza suzbijena. Jer osim javnih, postoje i privatne – dakle tajne – manifestacije devijantnih ponašanja. Što je, primjerice, s onim građanima Hrvatske koji Deklaraciju nisu potpisali, a sjećaju se Jugoslavije u povoljnijem svjetlu nego što je to podnošljivo? Takvima zasad ne uspijevamo ni ući u trag.

A trebali bismo?

Apsolutno. Radi zaštite nacionalnih interesa valja hrabro zagaziti u prostor ličnih sjećanja i zbrisati Jugoslaviju koja se tamo konzervira, koja čuči u zasjedi i čeka povoljan trenutak da sukne na otvorenu scenu i poprimi epidemijske razmjere. Opravdano je vjerovati da postoji znatan broj onih koji, preko osobnih memorija, podrivaju Hrvatsku, a da mi to ni ne primjećujemo.

Takvi su također Jugoslaveni?

Bez ikakve sumnje. Jugoslaven je, između ostaloga, svatko onaj tko ne pristaje na discipliniranost i kontrolu sjećanja, tko se predaje neredigiranom pamćenju. Ako netko pamti bolje dane, znači da nešto nije u redu s njegovom vjerom u današnjicu. Ako netko pamti bolje dane iz perioda Jugoslavije, znači ne samo da nema vjere u današnju Hrvatsku, nego je prema njoj otvoreno neprijateljski raspoložen.

Čak i ako se radi o intimi ili pukoj nostalgiji?

Ne postoji takvo što kao „puka nostalgija“. Velika je greška vjerovati da postoji bezopasna nostalgija, naročito kada imamo posla s jugonostalgijom. Kao što reče poznati demonolog Mitja Velikonja: „Nema veće uvrede postojećem poretku od nekritičkog slavljenja prethodnoga.“

Što ukoliko osobe devijantnog ponašanja o kojima govorimo ne upražnjavaju „nekritično slavljenje“ prethodnog režima, nego se prosto sjećaju njegove realnosti?

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: „Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak.“ (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Što ako je to istina?

Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.

Jesu li možda tvorci i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku imali namjeru otvoriti upravo taj rascjep, navesti ljude da pomisle kako bi istina mogla biti važnija od države?

Dakako da jesu. I daleko od toga da se radi o prvome slučaju podmukloga faktografskog ekstremizma, naime nastojanja da se golim činjenicama oslabi i derogira državotvorni zanos. Stoga Jugoslaveni i opću hajku koja je protiv njih pokrenuta nastoje preusmjeriti u vlastitu korist, sijući sumnju u smisao i snagu hrvatske države.

Na koji način to čine?

Oni žele da se uzoran hrvatski domoljub zapita: Zašto je jedna po svemu banalna konstatacija – da više naroda na ovim prostorima govori istim jezikom, da Hrvat neusporedivo bolje razumije srpski od mađarskog, da se stanovnik Zagreba može čak i lakše sporazumjeti sa stanovnikom Beograda, Sarajeva ili Podgorice nego sa stanovnikom Komiže – toliko subverzivna? Pa da to potom izraste u sumnju: Ako je registriranje notornoga, oučavanje očiglednoga, do te mjere iritantno, neće li onda biti da cijela konstrukcija – građena u duhu trajnog nesporazuma s realitetom – počiva na staklenim nogama?

Je li to možda istina?

Naravno da jest. Utoliko odgovornije i odlučnije moramo pristupati zaštiti rečene konstrukcije, jer istina, rekosmo, ima to svojstvo da Hrvatskoj škodi. Drugim riječima: svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju – tim više ako je ono autentično – spada u prljavu protuhrvatsku rabotu. Lukavi Jugoslaveni su to itekako dobro razumjeli. Oni otvoreno pokazuju da, u situaciji kada je službena historija stavljena pod državnu kontrolu, ljudsku memoriju ne treba shvaćati lakonski, kao mentalno odmorište, već kao borbeni stroj.

Na koji način to pokazuju?

Na primjer: „Što ako je naša prošlost najrazornija kritika naše sadašnjosti? Što ako je pamćenje čin otpora? Što ako prva sabotira svoju svršenost, a drugo svoju sentimentalnu statičnost?“ (V.I., Proletter, travanj 2017.)

Što nam je onda činiti?

Treba se energično i svim raspoloživim sredstvima – institucionalnim i vaninstitucionalnim – upustiti u bitku za ispravno sjećanje, preciznije: u bitku protiv nepoželjnih sjećanja. Nakon što smo to učinili s oficijelnom poviješću, sa školskim programima, s kulturnom i medijskom produkcijom, te s nacionalnim književnim kanonom, sada valja provesti i nacionalizaciju sjećanja, ostvariti punu kroatizaciju memorije, ne samo na općem, već i na pojedinačnom planu.

Zar to nije velikim dijelom već obavljeno?

Velikim dijelom jest, no daleko je to od dovoljnoga. Tko se želi smatrati uzornim hrvatskim domoljubom naprosto mora shvatiti da je pamćenje postupak kroz koji se ovjerava lojalnost voljenoj državi, proces kroz koji se uvježbavaju mehanizmi konstruktivne cenzure i kreativnog krivotvorenja, dakle strpljiv i samoprijegoran rad na sebi, sve dok ne bude dostignut najviši nivo odanosti Hrvatskoj, a to je – u odnosu na bivšu Jugoslaviju – faksimilna memorija.

Znači da se svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju mora retuširati?

Možda je „retuširati“ nedovoljno odrješit izraz. Socijalističku Jugoslaviju treba tuširati najgušćim tonovima crnog. Uzoran hrvatski domoljub u tom smislu mora biti dosljedno raspamćen.

Valjda raspamećen?

Ne, ne. Hrvati su danas raspamećeni zbog čitavog niza razloga – mizernih socijalnih prilika, skučenih demokratskih sloboda, zastrašujućih nejednakosti, i tako dalje, i tome slično – ali u odnosu na Jugoslaviju i socijalizam dužni su još biti i raspamćeni. Dužni su položiti sjećanja pred oltar Domovine.

Kako to postići?

Idealno bi, dakako, bilo likvidirati ili na neki drugi način trajno ukloniti kompletan dio populacije stariji od trideset godina, no znamo da je to nemoguće, kada se već ne radi o Srbima, Židovima, Romima i komunistima. S druge strane, nažalost, tehnologija još uvijek nije dovoljno razvijena da se svakom žitelju Republike Hrvatske ugradi memorijska kartica koja sadrži katalog dopuštenih podataka, što bi također bilo integralno rješenje. Sada, dok takve memorijske kartice nemamo, memorijske krtice neumorno rovare protiv Hrvatske. Stoga nam ostaje da se za opću i pojedinačnu raspamćenost hrvatskoga stanovništva borimo žestokim političkim i ideološkim radom, uključujući sve metode prisile, zastrašivanja, propagande, pa i kaznenoga progona pojedinaca koje uhvatimo u nedjelu. Krajnji je čas da se toga poduhvatimo, jer situacija postaje paradoksalna na iznimno opasan način.

Što to znači?

Što Hrvatska duže traje, opasnost od Jugoslavije je sve veća. Jugoslaveni to, razumije se, predočavaju na svoj način: Što Hrvatska duže traje, Jugoslavija se čini sve dopadljivijom. Ne preokrenemo li trendove, vrijeme radi za njih.

Mogu li Jugoslaveni, slično kao u slučaju javnoga linča potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, i postupak raspamćivanja iskoristiti kao argument u svoju korist?

Neki to već rade. Na primjer: „Nametanje obaveze da jugoslavensku i socijalističku prošlost pamtimo isključivo u mračnim tonovima najzornije je svjedočanstvo mraka u kojem danas živimo.“ (V.I., Proletter, travanj 2017.) No, već ćemo naći načina da takvima začepimo usta, a kada to postignemo, nitko ih se neće sjećati, kao ni Jugoslavije. U najmanju ruku, iz one zlobne ocjene da Hrvatska kroz četvrt stoljeća nije bila sposobna niti uništiti ono što joj je Jugoslavija ostavila u naslijeđe treba izuzeti privatne memorije.

Kako da uzoran hrvatski domoljub, stariji od trideset, pamti život u socijalističkoj Jugoslaviji kao traumatično i mučeničko iskustvo, a da time ne otpiše kompletnu svoju mladost?

Dopuštena su pozitivna sjećanja na familiju i intimne trenutke, jer ne treba pretjerivati. Obiteljski izleti uz rijeku. Miris pohane piletine. Torta s čokoladom i bademima za sedmi rođendan. Polja lavande u predvečerje. Prvo seksualno iskustvo u žbunju iza trafostanice. Posjet ujaka koji je gastarbajter u Njemačkoj, stražnji sic bijeloga mercedesa nakrcan poklonima… Ali ništa što bi imalo veze sa sistemom socijalističke Jugoslavije ne smije biti upamćeno u povoljnome svjetlu. Takva izdajnička sjećanja valja u cijelosti prekrivati snažnim klišejima koji etiketiraju totalitarnu prošlost. Znači, Goli otok, Bleiburg, sedamdesetprva, nestašice kave…

Na primjer?

Na primjer činjenicu da su ljudi u socijalizmu bez problema rješavali svoje stambeno pitanje, da su uživali besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu sigurnost – na neusporedivo višoj razini nego što je to slučaj danas – treba prekriti uspomenama na to da su ljudi sa strahom i nelagodom odlazili u crkvu na nedjeljne mise, što danas čine potpuno slobodno, pa mogu moliti boga da im riješi stambeno pitanje, da imaju zdravstvenu zaštitu i da uživaju socijalnu sigurnost.

Treba li prebrisati i uspomene na samoupravljanje, preko kojeg su radnici sami raspolagali ostvarenim profitom?

Pod obavezno. Najmanje što treba uzornome hrvatskom domoljubu je da se prisjeća kako nedemokratski poredak s jednom partijom koja ne dopušta eksploataciju radnika može biti manje ciničan od parlamentarne krinke kapitala, od mogućnosti da se glasa za jednu od stotinu političkih stranaka, a da svaka od njih eksploataciju podupire. Kastracija pamćenja jedan je od boljih načina da uzoran hrvatski domoljub ostvari svoje pravo da bude krvnički izrabljivan. A usput i da preostale tragove modernosti zbriše za račun ognjištarskog fanatizma i katoličke zatucanosti. I da mrzi Srbe, naravno.

Ipak, kakva je to država Hrvatska ako je najobičnija ljudska sjećanja mogu ugroziti?

Je li to pitanje intonirano ironično, da znamo postavlja li ga Jugoslaven?

Intonirano je neironično.

Onda je ta briga potpuno opravdana. Hrvatska je mlada, krhka i uzaludna tvorevina. Jedina njena stvarna kvaliteta leži u činjenici da je želimo. Ali ona ne može na zelenu granu, ne može se ostvariti u punome smislu, ako jugoslavenska prošlost pritišće hrvatsku sadašnjost svojom superiornošću. Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije.

Jugoslaveni su oni što se protive takvome razvojnom obrascu?

Tako je. Ti kurvini sinovi, sa svojom retroutopijskom perspektivom – nagnućem što ga je jedan drugi demonolog, Predrag Brebanović, čak nazvao retro-yu-topijom – razumjeli su da se ne radi tek o borbi za sjećanja, već, prije, o borbi sjećanjem. Oni naprosto ne zaboravljaju. Ponašaju se teroristički. Kljukaju se pamćenjem, takoreći, kao kokainski ovisnici: svakoga dana uzimaju po šmrk Jugoslavije radi boljeg uvida u opustošenu aktualnost. Ti zločinci negdje slute da – što se Jugoslavije tiče – neukroćena memorija sadrži eksplozivno punjenje, pa svoje rušilačke nade polažu u model tempiranog sjećanja.

Kakav je to model tempiranog sjećanja?

Pamti, pa je vrati!

Proleter







19.04.2017.

SEKTA

Sekta


 Ivo Anić

Autor
18.4.2017. 



Sekta

Internet, društvene mreže i proustaške portale ne koriste nama nepoznati ljudi, koriste ih naši susjedi, prijatelji, rodbina, članovi naše uže ili šire porodice i svi znamo barem jednoga koji na sličan način razmišlja, javno iznosi svoja profašistička stajališta i ne libi ih se pokazati, kako u društvu, tako i na internetu.

Piše: Ivo Anić

Programer Filip Rodik prikupio je jedan dio poruka koje su naši sugrađani ispisivali na svojim Facebook profilima, ili ih kao komentar u posljednjih pet godina – od 2012. do početka 2017. ispisivali na profilima nekolicine portala izrazito desne orjentacije. Svoj elektronički „trag“ tako je bez straha od bilo kakvih sankcija, na stranačkim ili osobnim Facebook profilima Velimira Bujanca, Željka Glasnovića, portala Večernji. hr, Narod.hr, Kamenjar. Info, Direktno. hr, Urbana desnica, Projekt Velebit i Priznajem, Hrvat sam, ostavilo desetak tisuća ljudi, a indirektno podržalo elektroničkim tragom „sviđa mi se“ još tridesetak tisuća.

Sadržaje takve vrste, navodi Filip, a prenijele su Novosti, 80 000. naših sugrađana podržalo je, a ne osudilo, a od 4,5 milijuna poruka, komentara ili izjava, Rodik je sistemom filtriranja označavao poruke koje u svom sadržaju imaju „Za dom spremni!“, te je od 2014. u kojoj se to desilo 1,7 tisuća puta, došao do porazne brojke od 4,7 tisuća u prošloj godini i ta brojka neumoljivo raste.

Pravna država u zrakopraznom prostoru i internetskim bespućima očito ne postoji, no osnovni problem jest što ne postoji niti u zbilji, u stvarnom životu u kojem  politika fašizam ili prešutno podržava ili otvoreno podupire. Najnovija istraživanja pokazala su izuzetan rast šovinističkih i rasističkih internetskih napada diljem Europe, tako da ni Hrvatska, očito, u tom trendu ne zaostaje, kao i u trendu širenja i porasta filoustaških i neonacističkih organizacija koje preko interneta propagiraju svoje stavove, a sve više ih korisnika tih i takvih portala ili njihovih osobnih, društvenih profila otvoreno podržava.

Hrvatska očito i dalje ima problema s diskriminacijom nacionalnih manjina i poštivanjem ljudskih prava i sloboda, jer su poruke, komentari ili objave otvoreno usmjerene na manjine, kao i na one koji dovoljno hrvatski ne razmišljaju. Toj jako izraženoj nacionalističkoj retorici i govoru mržnje pridonijeli su aktualni političari na vlasti, koji nikada nisu osudili posebno sporni pozdrav, već ga implicitno ili podržali, ili prešutno uvrstili u političlki mainstream za svoje trenutne potrebe, što je u konačnici dovelo do drastičnog porasta retorike mržnje i jačanja netolerancije, posebno na internetskim stranicama.

Razdoblje političke nestabilnosti kojoj smo svjedočili u protekle dvije godine, generiralo je u društvu porast netolerancije, svjedoci mo jačanja nacionalističke retorike kao i neoustaških skupova, znakovlja, podizanja ploča, posebno one u Jasenovci, u bivšem stožeru Maksa Luburića, kao i oživljavanja fašističke ideologije koja se perfidno provlači kroz medije, koji su postali klerikalno – fašističke glasnogovornice, a koje promiču korištenje provokativne ili eksplicitne ikonografije koja općenito potiče na mržnju prema manjinama. Poticanje na diskriminaciju, klevete i uvrede, posebno se provode prema nepoćudnima, najčešće novinarima, koji jedini još ukazuju na te opasne i brzo rastuće trendove koje uglavnom generira, potiče ili prešutno odobrava aktualna politika.

Posebno zabrinjava, ako gledate presjek tih i takvih poruka mržnje, javni sektor, iz kojeg najčešće dolaze te i takve poruke, a on je posebno oštar prema manjinama na koje se upozorava kao na stalnu i prijeteću opasnost. Pravo korištenja jezika, pisma manjina demoniziraju se, a francusko – njemački kanal Arte napravio je i dokumentarac o Hrvatskoj „Rechts, zwo, drei – Driftet Europa ab?“, u kojem se prati zabrinjavajući trend porasta fašizma, kao i popularnosti Marine Le Pen u Francuskoj, Pegide i AfD-a u Njemačkoj, ali koji je istakao Hrvatsku kao zemlju u kojoj fašizam najbrže jača „kao najmanje poznatoj, ali ništa manje zabrinjavajućoj zemlji.“

Pegida, koja je prerasla praktički u pokret, započela je ne zaboravimo iz jedne opskurne desničarske ideološke platforme, običnog portala koji je okupljao građane revoltirane sve bržom „islamizacijom Zapada.“ U njemačkom gradu Dresdenu 2014. ta struja potaknuta upravo internetskim ohrabrujućim porastom, u rekordnom je vremenu i kratkom periodu izrasla u panevropsku organizaciju, te se uskoro proširila i na Norvešku, a sam lider ultra desničara Joerg Meuthen ( AfD) potvrdio je svoj status upravo osokoljen internetskom agendom, tj. brzorastuićim brojem aktivnih članova njegove profašističke struje, koji se nisu libili stavljati na njegove stranice nacistička obilježja, tekstove i pamflete o Židovskom stradanju i holokaustu, kojeg su skndalozno umanjivali ili se javno izrugivali s njim.

Mađarska je za sada otišla najdalje u toj sferi, kada se druga stranka po jačini, sa svojim liderom Jobbikom javno usprotivila kada je Budimpešta izabrana za grad domaćin Svjetskog židovskog kongresa, te u išli toliko daleko da su tražili spiskove Židova u Mađarskoj u svrhe – nacionalne sigurnosti, preko interneta , naravno.

Naravno da programer Filip Rodik nije uspio sakupiti sve profašističke komentare i komentatore, kao i sve one koji šire mržnju, nesnošljivost i paranoju prema manjinama na internetskim mrežama ili portalima i naravno da ma koliko se trudio nikada u tome u cijelosti neće uspjeti, ali već same brojke dovoljno su strašne i dovoljno nam govore. Kako se iz godine u godinu, pirast pogotovo mladih ljudi koji prihvaćaju ta i takva stajališta, znatno i zabrinjavajuće povećao. Možemo za to kriviti ekonomske prilike, možemo za to kriviti vlast i političare koji javno potiču i ohrabruju takvu vrstu sadržaja, no istina je jedna i ona je porazna.

Internet, društvene mreže i proustaške portale ne koriste nama nepoznati ljudi, koriste ih naši susjedi, prijatelji, rodbina, članovi naše uže ili šire porodice i svi znamo barem jednoga koji na sličan način razmišlja, javno iznosi svoja profašistička stajališta i ne libi ih se pokazati, kako u društvu, tako i na internetu. Taj poraz, poraz je svih nas, jer se ne znamo nositi s njima, tim nama bliskim ljudima objasniti koje i kakve strahote podržavaju, kakvoj se zločinačkoj religiji kunu i kakvom užasu povlađuju.

Taj poraz je poraz svih nas. Nas normalnih ljudi koji po statistikama, brzorastućim trendovima, postajemo sekta.

Sekta ili šaka ljudi koji se u ovoj zemlji mogu još koristiti razumom, svojom izobrazbom i povijesnim znanjem, svjetonazorom i racionalnim pogledima na svijet, kakvim bi on, barem po Ustavu RH, trebao izgledati.   Kako vrijeme odmiče pitanje je samo što ta zadnja sekta normalnih može napraviti?

Prije što ne završi pod stvarnim i fizičim nasiljem koje će se kad – tad prenijeti iz virtualnog i u stvarni svijet!










19.04.2017.

ESAD BAJTAL: SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE

Esad Bajtal: SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE


Esad Bajtal

Autor
19.4.2017. 



Esad Bajtal: SNIJEG PADE NA BEHAR NA VOĆE

Foto: Masa Galic

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Nakon što je već solidno otoplilo, povelik snijeg, jutros 19. 04. 2017. godine, iznenada, sasvim neočekivano, pokri Bosnu, njene zelene livade i beharom već rascvale voćnjake. Baš kao u sevdalnci “Snijeg pade na behar na voće”. Naravno, rijetko se događa, ali nije ništa novo. O istom događaju svoga vremena izvještava i slavni sarajevsku hroničar Mula Mustafa Bašeskija:

Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se dogodilo u mjesecu šabanu (30. III – 27. IV) 1759.

Da li je baš ovaj ili neki drugi snijeg povod pjesmi ne znam. Ali znam samo da snijeg u pjesmi nije slučajno, a najmanje je u njoj samo zato da bi pjesma zabilježila neobičnost te vrste. Zašto snijeg a ne kiša? Zašto pjesma ne kaže: “kiša pade na behar na voće”. A mogla je. Kiša na beharu spada u redovno stanje stvari. Snijeg na beharu je nešto sasvim drugo. Kad snijeg padne na behar, riječ je o nečem vanrednom, neobičnoom koje potiskuje ono obično, svakodnevno. Svojom neobičnošću, snijeg u ovo doba godine, kao i sve drugo, spada u „Božje davanje“. U pjesmi to Božje davanje postaje Božji znak urušavanja starog i uspostavljanja nekog novog poretka stvari. A kad Bog uspostavi novi poredak, ni ljudski više ne može ostati isti. Sve se ruši.

O čemu se radi?

U vrijeme nastanka sevdalinke sistem dogovorenih brakova, kao sastavni dio uobičajenog poretka, funkcionira kao nešto sasvim prirodno. Upravo zato, “neprirodno” padanje snijega “na behar na voće”, kao urušavanje uobičajenog toka stvari, postaje Bogom dan znak za pobunu i isporuku zahtjeva za novim poretkom vrijednosti. Neodrživost jednog, prirodnog, vodi padu i neodrživosti drugog, ljudskog poretka. To je trenutak krize koji otvara horizont slobode i nove, dotad zatomljene mogućnosti društvenog poretka. Pjesma, pozivajući se na prirodnu (dakle, Božju)*, priziva, traži i zahtijeva pravo na drugu, ljudsku, tj. društvenu neobičnost. Na slobodu ljubavnog izbora.

Snijeg pade na behar na voće
Neka ljubi ko god koga hoće 

Snijeg u nedoba, “kad mu vrijeme nije”, kao simbolički slom uobičajenog reda i poretka, postaje zgodna prilika da se ista logika protegne i na neke druge životne sfere. Jednom običaju (poretku) je odzvonilo, i pobuna protiv njega može da počne:

Neka ljubi ko god koga hoće
A ko neće nek se ne nameće
Od nameta nema selameta

Sa gender stanovišta našeg vremena, ova sevdalnika, kao uostalom i cijeli njen opus, unosi nedvosmisleni emancipatroski naboj u život žene. Zahtjev “Neka ljubi ko god koga hoće”, zahtjev je za oslobođenje žene od presije običaja i nametanja koji, nemilosrdno, do bola, gaze volju, želje i htijenja djevojačke osjećajnosti. A nametanje ne vodi ničemu dobrom. I tu je pjesma sasvim jasna: “od nameta nema selameta”. Otuda sevdalinka kao zgodan način i oličenje one mladalačke pobune koju nije bilo moguće izvesti ni na jedan drugi način. Samo pjesmi je dozvoljeno da kaže ono što je jezikom svakodnevnice nezamislivo i neizgovorljivo:

Od nameta nema selameta

Tako u okruženju tvrdih adeta i običaja pjesma postaje vid odvažnosti da se, kroz bodljikavu ogradu uobičajenih i neupitnih zabrana, posegne za vlastitom slobodom. Ljubav se pjesmom brani od običaja. Baš kao što običaji svojim ograničenjima i zabranama dovode u pitanje mogućnost slobodnog ljubavnog izbora:

Koga hoću, ne daju mi
Koga neću, nameću mi
Jest tako mi zdravlja moga
Ne imala nikog svoga

I nisu u pitanju samo djevojačke, nego, ljudske slobode. Na jednakom udaru običaja toga doba su i momci. Ponekad toliko mladi da njihova svijest nije dorasla smislu konkretnih zbivanja i događanja koja roditelji nameću i provode:

Meha majka luda oženika
Još luđega u đerdek spremila

U nemogućnosti da razumije jednu nestvarnu stvarnost, ostaje mu još samo zbunjenost na ivici emotivnog sloma:

Gleda Meho lijepu djevojku
Gleda Meho al se ne dosjeća
Šta će sobom, a šta li sa njome
Pa zaplaka traži staru majku 

Njega tješi pod duvak djevojka: 

Nemoj plakat moji jadi Meho
Ja sam tebi nešto donijela 

Šta mu je donijela?

U odgovoru na ovo, naizgled banalno pitanje, dolazimo do najvećeg umijeća sevdalinke i njenog prefinjenog poetskog jezika: da sve kaže, a da, ostajući metaforički vrlo precizna, ne bude ni vulgarna ni prizemna ni nejasna:

Ja sam tebi nešto donijela:
U njedrima dvije gurabije
U dimije – ticu lastavicu

Sve je uredu. I sve je na svom mjestu. Običaj uljudnog govora je sačuvan, a poruka prenijeta precizno i bez zabune. Tako sevdalinka rafiniranim metaforama izriče svoje želje i zahtjeve; nade i razočarenja; čuvajući pri tom ljudski dignitet aktera ljubavne drame. I to je ono što je čini ljudski velikom i estetski jedinstvenom poetskom formom koju je iznjedrilo jedno vrijeme uobičajenog nametanja i prisilnog ljubavnog odricanja.

Iz knjige E. Bajtal, Sevdalinka – alhemija duše, izd. Rabic, Sarajevo 2012.

___________________________________

* Deus sive natura (Bog ili Priroda), kaže Spinoza

//////////////////
/////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Srijeda/sreda, 19. april/travanj 2017.

19.04.2017.

SAMO ON SVE (NE) ZNA: JADRANKO PRLIĆ - POLEMIKA SA ISTINOM I PRAVDOM

SAMO ON SVE (NE) ZNA: Jadranko Prlić - polemika sa istinom i pravdom (VIDEO)

Večernji list, izdanje za Bosnu i Hercegovinu, počeo je jučer s objavljivanjem feljtona s dijelovima iz još neobjavljene knjige prvog i posljednjeg predsjednika tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne Jadranka Prlića...



SAMO ON SVE (NE) ZNA: Jadranko Prlić - polemika sa istinom i pravdom (VIDEO)


Image result for dodik i covic karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Image result for dodik i covic karikature

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Koji trenutno u Haškom zatvoru kao dio tzv. hercegbosanske šestorke čeka pravomoćnu presudu za ratne zločine počinjene od strane HVO-a na prostoru nekadašnje „Herceg-Bosne“ Prlić je prema prvostepenoj presudi osuđen na 25 godina zatvora, piše agencija Patria.
 
Knjiga "Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne", trebala bi se pojaviti u javnosti do ljeta, a Večernji list svojim čitateljima donosi dijelove knjige u kojoj Prlić opisuje svoje viđenje nastanka „Herceg-Bosne“, političke i ratne prilike na prostoru Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.
 
Već u prvim redovima feljtona da se zaključiti na kakvim tezama počiva knjiga prvog i posljednjeg predsjednika „Herceg-Bosne“.
 
Prlić piše da su prethodne publikacije vezane za „Herceg-Bosnu“ - "temeljene na stereotipima koji su opisivali događaje potpuno neprepoznatljive akterima koji su u njima sudjelovali", te da je "objavljeno više tisuća naslova, ali da još niko nije isključivo dokumentima i autentičnim svjedočenjima, cjelovito pokazao razloge formiranja Hrvatske zajednice, a zatim 'Hrvatske Republike Herceg-Bosne'".
 
Jadranko Prlić ovom tezom želi budućim čitateljima, prije nego što uopšte dođu u priliku da pročitaju njegovu knjigu, poručiti da se apsolutna istina o događajima vezanim za formiranje i djelovanje „Herceg-Bosne“ nalazi isključivo u toj knjizi, a da sve knjige objavljene prije njegove jednostavno ne vrijede ništa, jer su temeljene na stereotipima i nepoznavanju stvarne situacije na terenu.
 
Kao primjere takvih knjiga, koje počivaju na stereotipima i teorijama zavjere, kako kaže Prlić, navodi i knjige autora i novinara Patrije Seada Seje Omeragića "Dogovoreni rat" i Mehmedalije Bojića "Historija Bosne i Bošnjaka".
 
Prlić žestoko kritikuje autoricu BBC-jevog filma "Velika Hrvatska" Belindu Giles, optužujući je da nije imala nikakvog prethodnog predznanja, niti je posvetila vrijeme istraživanju, te da je prije snimanja filma pročitala svega nekoliko primjeraka novina.
 
On joj zamjera da u filmu pokazuje kako Hrvati iz Hercegovine izdaju bosanske Hrvate.

 

Međutim, takve optužbe je iznio i sam gradonačelnik Dervente Vinko Begić, koji je direktno optužio hercegovačku liniju za pad Bosanske Posavine.
 
Isto je uradio i Iko Stanić, koji je bio član HDZ-ovog vrha u BiH, te Anto Kovačević. O padu Posavine govorio je i Stjepan Kljuić, prvi predsjednik HDZ BiH.

 

Desetine drugih Posavljaka je optuživalo HDZ za prodaju njihovog rodnog kraja. Prlić sada to, sudeći prema ovom feljtonu, negira vrlo površno.   
 
On nastoji proturiti tezu da je HVO bio multietničkog sastava, s velikim brojem muslimana u svojim redovima, te da su sukob između Bošnjaka i Hrvata u svim gradovima u kojima je do njega došlo, započeli Bošnjaci, odnosno Armija RBiH.
 
U svim mjestima sukoba, HVO je prvi pokretao napade. Uradio je to u Gornjem Vakufu koji je opciji tzv. Velike Hrvatske bio na putu prema spajanju sa Srednjom Bosnom. Uradio je to u Travniku, u Vitezu, u Ahmićima, u Varešu u Stupnom dolu, u Konjicu, u Mostaru itd.         
 
Prlić, također, želi istaći kako na teritoriju BiH nije bilo vojske iz Hrvatske, već da su u redove HVO-a pristupali samo Hrvati čije je porijeklo iz BiH.

 

Nema ni riječi o tome da su na području Stoca ratovale regularne jedinice iz Splita, u Konjicu iz Trogira... Tu ni Tribunal nema nikakvih dilema, sudeći prema pet pravomoćnih presuda koje smo do sada imali protiv pripadnika HVO-a, pa i ove posljednje protiv Prlićeve grupe.  
 
Ako je suditi po prva dva nastavka feljtona, nema sumnje da je očita namjera Jadranka Prlića da kroz svoju knjigu iznese ono na čemu se zapravo i zasniva kompletna odbrana tzv. hercegbosanske šestorke u Hagu, te da se pored toga ubere i solidan honorar.
 
Izgleda da jedinu istinu o ratu na prostoru nekadašnje „Herceg-Bosne“ zna samo Jadranko Prlić, a svi drugi svoju istinu zasnivaju na "teorijama zavjere i stereotipima".

 

(SB/Vijesti.ba/NAP) 

 ///////////////////////////////

///////////////////////////////

///////////////////

PREMIJERKA RS NA TAJNOM ZADATKU: Zašto Cvijanovićka krije da u SAD ide na sastanak MMF-a?

Zašto premijerka Cvijanović krije da u SAD ide na sastanak MMF-a?

///////////////////////

PUSTOŠI VOJNE OTPADE SSSR-a: 'Nije sigurno da je Vučić služio vojsku, ali paravojsku pod vojvodom Nikolićem svakako jeste' - 3

PUSTOŠI VOJNE OTPADE SSSR-a: 'Nije sigurno da je Vučić služio ...

///////////////////////////////////


////////////////////


Erdogan za CNN : ‘Nisam diktator, ovaj referendum uopšte nije bio zbog mene! Znate, mogao bih umrijeti svakog trenutka…’

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u ekskluzivnom intervjuu za CNN bjasnio je da nove ustavne promjene kojima je dobio apsolutnu moć ne znače da je postao diktator. Štoviše, Erdogan se novinarki [...]

Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48808083

Powered by Blogger.ba