Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

06.04.2017.

OPSADA SARAJEVA: ČETVRT VIJEKA LAŽI, ĆUTANjA I PORICANjA

Opsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja

Tomislav Marković

Autor
6.4.2017. 



Opsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja

Foto: Flickr

/////////////////////////

Tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević.

Piše: Tomislav  Marković

Navršilo se dvadeset pet godina od početka opsade Sarajeva koja je trajala 44 meseca, tri puta duže od opsade Staljingrada. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je 1.425 dana pod neprekidnom paljbom zločinaca sa okolnih brda. Jugoslovenska narodna armija, naprasno transformisana u Vojsku Republike Srpske, udružena sa brojnim srpskim paravojnim formacijama, ubijala je grad i njegove žitelje četiri duge godine, uz logističku, finansijsku, ideološku, medijsku i svaku drugu pomoć iz Beograda.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra, tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević. A iza vožda stajali su intelektualni i duhovni autoriteti – Srpska akademija nauka i umetnosti, Srpska pravoslavna crkva, Udruženje književnika Srbije i brojni ostrvljeni slobodni strelci. Tako izgleda naša piramida zla. A oglašava se režanjem i Mladićevom naredbom: “Raspameti!”

O opsadi Sarajeva napisane su brojne knjige, snimani su filmovi, postoje hiljade svedočanstava o užasu kojem su bile izložene Sarajlije; pred Haškim tribunalom izrečene su sudske presude Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Radovanu Karadžiću; čitav svet zna šta se događalo u Sarajevu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Čitav svet, osim Srbije. Prošlo je četvrt veka, a u Srbiji se malo toga promenilo u odnosu prema opsadi Sarajeva.

Besomučna ratna propaganda

Nakon što je preuzeo vlast na Osmoj sednici u septembru 1987. godine, Milošević je smenio sve urednike u medijima i postavio svoje ljude koji su odmah udarili u besomučnu nacionalističku propagandu. Ključni motiv tih narativa za pripremu rata bila je famozna “ugroženost srpstva”, dogma da su Srbi ugroženi uvek i svuda, da im je naneta nepravda i da imaju pravo da se svete. Ta lažipriča nije imala veze ni sa stvarnošću ni sa mozgom, ali je pustila korenje u glavama većine ljudi u Srbiji. Ispostavilo se da mnogi umesto sive mase u lobanji imaju kokardu, četiri ocila ili već neki sličan rekvizit iz skladišta nacionalnog kiča.

Tokom same opsade Sarajeva i rata u Bosni srpski mediji su rafalno ispaljivali ratnu propagandu na svoje konzumente, laži su ponavljane iz dana u dan, hiljadu puta, deset hiljada puta, stotinu hiljada puta – sve dok nisu postale jedina istina u koju se sme i može verovati. Propagandisti su se načisto razularili, pustili mašti na zlovolju, pa su često prevazilazili granice fantastike. Krvave masakre na Markalama mrtvi hladni su proglašavali insceniranim događajima, a nastradale žrtve – lutkama, razvijajući najluđe teorije zavere i svaljujući pritom krivicu na branitelje Sarajeva.

Na državnoj televiziji u Beogradu, u okviru Dnevnika emitovan je prilog u kojem se tvrdilo da pevač Indexa Davorin Popović ima javnu kuću sa maloletnim Srpkinjama. Potom mu je pripisano da je bacao srpsku decu lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu. To je jedna od najluđih izmišljotina pomračenih umova kojima je srpstvo udarilo u mozak. Ne bi me čudilo da je broj ljudi u Srbiji koji veruju u ovu budalaštinu i dalje prilično velik. Kada bi se svi ljudi koji su prepričavali ovu grozomornu laž kao suštu istinu dobrovoljno bacili u čeljusti lavova u beogradskom ZOO vrtu, u znak pokajanja, bojim se da bi kraljevi životinjskog carstva imali hrane za nekoliko života.

Lokalna istorija beščašća

Suštinu srpskog odnosa prema opsadi Sarajeva izrazio je Dragoš Kalajić, ugledni intelektualac kukastog tipa, srećom pokojni, još u martu 1994. godine, rekavši sledeće: “Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost”. Na istoj nekrofilnoj liniji bili su brojni srpski pisci i intelektualci. Recimo, Momo Kapor, inače rođeni Sarajlija, koji je redovno hodočastio kod svog prijatelja Radovana Karadžića, pesnika i masovnog ubice. Obilazio je srpske položaje oko Sarajeva, posmatrao svoj rodni grad zajedno sa onima koji ga ubijaju, te pratio razvoj rušilačkog pohoda. Kasnije je u jednom intervjuu za NIN izjavio: “Velika je nesreća i u isto vreme velika privilegija da kroz dvogled gledaš grad u kome si rođen, a da ne možeš u taj grad da uđeš”. Zaista nadahnuta izjava, jedna rečenica je sasvim dovoljna za počasno mesto u Opštoj istoriji beščašća. Ili za ulicu u Beogradu. Samo što je ovo potonje privremeno, a prvo ostaje zauvek.

Srpski pisci su vredno radili na falsifikovanju istine o opsadi Sarajeva, samo su za razliku od svoje novinarske sabraće koristili više stilskih figura, da bi sva ta papazjanija zaličila na književnost. Pisali su romane o opsadama sa specifičnom vizurom po kojoj su kroz istoriju jedino Srbi bili pod opsadom, kako u ranijim vekovima, tako i u poslednjem ratu u Bosni. Ili romane u kojima se na početku pomene da Srbi granatiraju Sarajevo, ali se potom to nekako zaboravi, da bi se razvijala priča o tome kako su naši uvek dobri, a oni drugi od iskona zli.

Nemirenje sa zločinom

Ipak, nisu svi pisci i intelektualci izdali svoju savest i prodali je Dobrici Ćosiću i Slobodanu Miloševiću za 30 srebrnjaka, bilo je i uvek će biti časnih izuzetaka. Jedan od njih je veliki srpski pesnik Miodrag Stanisavljević koji je prvi u Srbiji pevao o Omarskoj, o srpskim zločinima, o sramnom ratnom pohodu na susede. Evo njegove antologijske pesme “Srbi pišaju na Sarajevo” koja govori o opsadi, objavljene u “Republici” maja 1994. godine, i preštampane u zbirci “Jadi srpske duše”:

“Srbi pišaju na Sarajevo
upoređujući
parabole mokraće
s parabolama granata.

Zašto, upitah jednog raskrečenog,
satirete taj grad?

Taj grad je istorijska greška
i mora biti zbrisan
– velio mi pljesnuvši po dupetu top.

I dok ponavlja ‘zemlja srpska, zemlja srpska’
pljuvačkom mi lice prska
– ne on
nego nezgodan suglasnički sklop.”

Zahvaljujući ovakvoj poeziji i satiričnim kolumnama “‘Umor u glavi” Stanisavljević je praktično izbrisan iz srpske književnosti, jer u tom zakorovljenom vrtu nema mesta za izdajnike kojima je stalo do ljudskosti i istine. Nije on jedini, bilo je još mnogo ljudi koji su govorili i pisali kao on, od Radomira Konstantinovića do Bogdana Bogdanovića, od Petra Lukovića do Stojana Cerovića i mnogih, mnogih drugih. Okupljali su se na antiranim skupovima, oko Beogradskog kruga i onog što se nekad zvalo Druga Srbija. Kako je napisao Radomir Konstantinović, to je bila ona Srbija koja se ne miri sa zločinom. Međutim, nemirenje sa zločinom bilo je u teškoj manjini u to vreme, a to je ostalo i do danas. Većina je na rat gledala iz plemenske perspektive, gutajući ratnu propagandu kao redovni dnevni obrok. Dok su retki ljudi koji su sačuvali ljudsko u sebi protestovali zbog ubijanja Sarajeva i Bosne, većina je bila – kako se govorilo i tada i danas – “uz svoj narod”. Samo što je ta pozicija bila – tik uz dželata. Kao što je rekao Bogdan Bogdanović u jednom intervjuu iz 1993. godine: “A Beograd je mirno gledao kako Sarajevo gori, gori kao buktinja, gledao je to svake večeri, gledao je kako ubijaju ljude, kako srpska artiljerija bije po deci Sarajeva. Beograd je bio negde po strani, kao da se to dešava na Mesecu, u nekom filmu, bio je u nekoj anesteziji, potpuno povučen”.  Beograd na istoj poziciji stoji i danas, tapkajući u mestu zločina.

Mesec dana u Sarajevu

Oktobar 2011. godine proveo sam u Sarajevu, na rezidenciji za pisce. Poznavao sam dosta Sarajlija od ranije, imao sam puno prijatelja u gradu, tokom tog boravka stekao sam nove, taj oktobar prošao je u intenzivnom druženju. Rat u Bosni nije mi bio nepoznanica, objavio sam na desetine feljtona i stotine tekstova na e-novinama o srpskoj agresiji na Bosnu, čitao sam brojna svedočanstva ljudi koji su preživeli logore ili opsadu, kad god bih se sreo s nekim prijateljem iz Bosne uvek bismo prozborili koju i o neizbežnoj temi rata. Međutim,  nikada ranije nisam doživeo takvu koncentraciju ratnih priča kao za vreme te rezidencije. U tih mesec dana, dok sam svakog dana sedeo sa prijateljima iz Sarajeva, rat je svako malo pomaljao svoju glavu, između dva pića, između dva duvanska dima, u kafiću, u parku, u šetnji, u restoranu, svuda. Nije rat, naravno, bio jedina tema, nije čak ni dominantna, daleko od toga, tek još jedna u nizu, za njih normalna tema kao i svaka druga. Pričamo o književnosti, politici, životu, a usput se provuče i poneko sećanje na rat. Normalno.

Svako je imao svoju priču, različitu od drugih, svako je bio u svom ratu. Neko je bio dete tokom opsade, pogođen granatom, još nosi geler u glavi; neko je bio oficir BiH, ranjen, prošao pakao; nekome su najbliži stradali u ratu, nekome su spalili kuću, neko je bio u izbeglištvu, neko je preživeo pokolj i scene kao iz “Jame” Ivana Gorana Kovačića… Svi su prošli kroz užas. Shvatio sam da između mene i mojih bosanskih prijatelja stoji ponor, granica koja nikad neće biti pređena. Oni su preživeli ratne strahote, ja nisam, čak ne mogu ni da zamislim kako im je bilo. Ni empatija ni mašta tu nisu od velike pomoći.

A onda je prošao oktobar, došlo je vreme za povratak u Beograd. Jednog ranog jutra ukrcao sam se u autobus i kroz samo par sati bio sam na granici sa zemljom koja je priredila sav taj užas mojim prijateljima. Prešao sam granicu i ušao u zemlju koja je pokrenula mašineriju uništenja i zla. U zemlju u kojoj ne postoji čak ni opšta priča o agresiji na Bosnu, a kamoli lične, individualne, pojedinačne ljudske priče. Ono što je za ljude iz Sarajeva i Bosne godinama bila stvarnost, ono što je posredno, kroz njihove priče, bilo moja stvarnost tih mesec dana – sve to u Srbiji jednostavno nije postojalo. Postojale su samo laži, ćutanje i poricanje.

Zevanje posle rata

Iz te sumanute, bolesne, pervertirane realnosti koja mi se odjednom raskrilila u strašnoj jasnoći rodila se većina pesama koje sam objavio u knjizi “Čovek zeva posle rata”, kao i dobar deo satiričnih tekstova koje sam spakovao u rukopis pod radnim naslovom “Velika Srbija za male ljude”. Parafraza Dušana Vasiljeva ukazala mi se kao dijagnoza stanja u kojem se Srbija nalazi već decenijama. Zevanje nad ljudskom patnjom, grozna ravnodušnost prema bližnjima kojima smo naneli zlo, glava zabijena u krvavi pesak – to je slika moralnog stanja Srbije danas i ovde. Znam da se pisanjem ne može učiniti mnogo, ali ta Krležina “kutija olovnih slova” jedino je oružje kojim raspolažem. “Ako ne možeš mnogo, možeš malo”, rekao bi St iz Goribora.

Kad se danas povedu rasprave o tome zašto je Srbija u čabru, zašto je zaglavljena, zašto tapka u mestu i ne može da mrdne, zašto nam nije bolje – to više i ne zaslužuje odgovor. Kako može da bude dobro zemlji koja je ubijala Sarajevo i čitavu Bosnu, zemlji koja je satirala Vukovar i Dubrovnik, masakrirala po Kosovu i proterivala stotine hiljada ljudi? Zemlji koja pritom nije u stanju ni da prizna šta je radila, a kamoli da iskreno zamoli za izvinjenje. Nesposobna za pokajanje, Srbija koju su udesili njeni sinovi – kao Brehtova Nemačka nekad – među narodima sedi kao ruglo ili kao užas. A zli duh koji je ubijao Sarajevo još uvek je živ i zdrav. Akademici, političari, pisci, intelektualci i ostali pobornici kame čuvaju ga u svojim srcima, redovno ga hrane mržnjom, poje resantimanom i predaju u amanet novim generacijama.














06.04.2017.

OPROST I POMIRENjE ODREĐUJU BUDUĆNOST

Oprost i pomirenje određuju budućnost



Pravda, sjećanje, saosjećanje, suočavanje s prošlošću – s ovim se dilemama suočava cijeli svijet

Pravda, sjećanje, saosjećanje, suočavanje s prošlošću – s ovim se dilemama suočava cijeli svijet

/////////////////////////////

Pomirenje nije stvar prava, već društva i ono se mora posmatrati kroz prizmu njegovog ozdravljenja, ali paralelno mora biti praćeno poštivanjem ljudskih prava, naročito u podijeljenim društvima.

O ovim su dilemama na trodnevnoj međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima u Sarajevu raspravljali učesnici iz cijelog svijeta. Pitanje oprosta i pomirenja, poručuju, nije stvar prošlosti već sadašnjosti, te će taj put odrediti budućnost.

Pravda, sjećanje, saosjećanje, suočavanje s prošlošću – s ovim se dilemama suočava cijeli svijet, a osnova su pitanja kako ostvariti ove ciljeve u podijeljenim društvima i kako u njima promovirati ljudska prava.

Južna Afrika, zemlja koja se suočila sa aparthejdom, često se navodi kao pozitivan primjer koji je kroz Komisiju za istinu i pomirenje postigao mnogo.

Srebrenica

Srebrenica

Norman Taku zamjenik direktora Centra za ljudska prava Univerziteta u Pretoriji kaže kako pored pravde koja se ostvaruje putem sudova mora doći i do one društvene koja podrazumijeva mnogo više:

„Kad se ostvari pravda mora se nastaviti s procesom izlječenja, a to se nije desilo sa našom Komisijom. Kao rezultat toga ljudi danas, 20 godina kasnije, govore kako još nisu oprostili, kako su i dalje slomljeni. To ima negativan uticaj na društvo koje je podijeljeno kako rasno, tako ekonomski. Ljudi osjećaju da je trebalo doći do nastavka tog procesa.“

Slični procesi događaju se i u Evropi, mada ne rasne prirode. Podijeljenost je drugačije vrste, poput one nacionalne, napominje Adriano Remiddi, koordinator pri Institutu za Centralnu Evropu i Balkan Univerziteta u Bolonji. Jedini način je, smatra on, razbijati predrasude, što čine sa studentima koji 45 dana žive zajedno i izrađuju svoje magistarske teme.

„Prije 15 godina bilo je više animoziteta u regiji i među generacijama, sada je problem manji. Iako postaju sve otvoreniji i problem se smanjuje i dalje postoje problemi. Navešću primjer studenata iz Srbije i sa Kosova, koji se sreću prvi put i iako su susjedi jedni prema drugima imaju stigmu i pitaju se zašto da žive zajedno. To je način da se ona razbija i zato mi na tome toliko insistiramo i uz pomoć talijanske vlade omogućavamo taj zajednički život. Tako pored rada na magisteriju, oni istovremeno mijenjaju i svoj odnos prema multikulturalnosti, dijele iskustva i uče o drugima", kaže Remiddi.

Podijeljeno društvo, osjećaj neostvarene pravde i različite percepcije, najčešće političke, ne idu u korist pomirenju u BiH, smatra Melika Husić, direktorica Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu:

„Mi nismo daleko odmakli. Imam osjećaj da stojimo isto kao 25 godina ranije i da se ne trudimo dovoljno da nastavimo dalje. Niko.“

Ruanda, zemlja koja se kao i Bosna i Hercegovina suočila s genocidom

Ruanda, zemlja koja se kao i Bosna i Hercegovina suočila s genocidom

A jedan od primjer kako se može dalje, podjseća Taku, je zemlja koja se kao i Bosna i Hercegovina suočila s genocidom – Ruanda. Nakon genocida u zemlji je ostalo svega nekoliko sudija, a 150 hiljada optuženih.

Shvatili su da se mora drugačije jer bi procesi trajali 150 godina i kroz mehanizam tradicionalnih sudova riješili to pitanje i o čemu onda brine zajednica.

„Danas tamo možete naći divne priče. Oni na farmama sada rade zajedno, imaju zajedničke inicijative. Kad vidite ljude u Ruandi, to je skoro nerealno, jer su se prije 25 godina ljudi ubijali bez imalo humanosti. To, nama koji se borimo za ljudska prava, jasno govori da ljudskom rodu nije dopušteno da odustane, da ne prašta i da se ne zalaže za prava drugih“, kaže Taku.

Najvažnije je, smatraju sagovornici, shvatiti da pomirenje, sjećanje i ljudska prava nisu stvar prošlosti već sadašnjosti, te da oni određuju koliko će budućnost biti drugačija.


/////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Četvrtak, 6. april/travanj 2017.














06.04.2017.

'POTEMKINOVA SELA' SRPSKE POLITIKE

'Potemkinova sela' srpske politike



Vučić kao predsednik Srbije: Više moći, manje odgovornosti

Vučić kao predsednik Srbije: Više moći, manje odgovornosti

//////////////////////////

Predsednički izbori u Srbiji su više ličili na plebiscit jer nije bilo dileme ne samo da će Aleksandar Vučić pobediti, već i da će se to desiti u prvom krugu. Jedino je bilo neizvesno koliko će glasova dobiti kao i kako će proći ostali kandidati koji su sveukupno osvojil 12 odsto glasova manje od Vučića, kako se u nedelju veče pohvalio novoizabrani predsednik Srbije.

Tako ubedljiva pobeda Vučića u prvom krugu je svakako dobra za vladajuću koaliciju ali ne i za demokratiju u Srbiji, ne samo što demokratija sama po sebi podrazumeva izvesnu ravnotežu, i na taj način mogućnost kontrole vlasti, već i što se do takvog političkog ambijenta dolazi ravnopravnim nadmetanjem, istinskim pluralizmom i dijalogom, kao i transparentnošću, a ne manihejskom podelom na "naše" i "njihove", odnosno "neprijatelje", koja dominira srpskom političkom scenom od dolaska naprednjaka na vlast 2012, što podseća na retoriku iz vremena Slobodana Miloševića.

Tako je Vučić pozivajući građane da izađu na izbore istakao da "ukoliko ne izađete time ćete glasati za ove druge koji Srbiji žele propast". Takođe, "shvatio sam da će upravo oni vratiti Srbiju u prošlost, da ćemo izgubiti sve ono što smo marljivo stekli ukoliko ne preduzmem nešto".

Vučić napada opoziciju da želi da vrati Srbiju u prošlost, iako je on jedan od simbola mračnih devedesetih, čije posledice zemlja i dan danas oseća.

Nije toliko problem što je u prošlosti zastupao nacionalističku politiku, jer, kako Vučić često naglašava, "samo magarac se ne menja". Problem je što je politiku promenio samo formalno, ali ne i "ćud", pa čak i retoriku koja je često svađalačka. To onda više nema veze sa politikom i prelazi u društvenu patologiju, kako ističe istraživač Srećko Mihajlović.

"U takvoj situaciji nema pravih izbora jer se izbor vođe nameće kao rezultat ‘duha vremena’ i naših želja za poznatim rešenjima, za čvrstom rukom, za redom i percipiranom neredu. ‘Red, rad i disciplina’ je naša opsesija (pogotovo ako nisam baš ja u pitanju). Poznata je naša želja za jednim vođom; za putovođom, mesijom", kaže Mihajlović.

Jedna od glavnih tačaka Vučićeve predizborne kampanje bila je važnost pobede u prvom krugu. Želeo je da izbegne drugi krug jer bi se tada oko kandidata opozicije mobilisala sva trenutno rascepkana alternativna politička scena. Takođe, pobeda je morala da bude apsolutna i neupitna. jer ukoliko bi se išlo u drugi krug, time bi se okrnjio njegov oreol nepobedivosti.

Moć se seli sa Vučićem

Naravno, sada je sva pažnja usredsređena na to kako će izgledati politička scena Srbije sa Vučićem u novoj ulozi. No, izgleda da je veoma brzo zaboravljeno da je Vučić do samo pre dva i po meseca govorio da ga predsednička funkcija "uopšte ne zanima", te da je premijersko mesto najbolje za onog ko nešto hoće da uradi za Srbiju.

Prošle godine u ovo vreme su na njegovu inicijativu održani prevremeni parlamentarni izbori, iako je vladajuća koalicija imala komotnu većinu. Potom se skoro četiri meseca čekalo da napravi vladu, iako parlamentarna većina opet nije bila problem. Onda je predstavljajući kabinet održao maratonski govor od šest sati - kao što je nekada činio kubanski lider Fidel Kastro – najavljujući velike projekte, da bi posle samo nekoliko meseci saopštio da će se kandidovati za predsednika. Naravno, pitanje je da li je tu odluku doneo mnogo ranije, a da su svim pomenuti događaji bili deo "političkog mizascena" koji bi trebalo da uveri javnost u logičnost i neophodnost takvog poteza.

Očito je da iza retorike o očuvanju stabilnosti i sprečavanju "vraćanja u prošlost" u osnovi stoji pitanje očuvanja, pa i jačanja moći. Iako je Vučićev uticaj neupitan, premijerska pozicija nije ugodna jer se nalazi na vetrometini na kojoj se moraju rešavati razni problemi na dnevnom nivou - a Srbija ih je prepuna - odgovarati na prozivke za afere, praviti kompromisi.

Mada po Ustavu sa simboličnim ovlašćenjima, predsednička funkcija je mnogo lagodnija, tim pre što će se sa Vučićem preseliti i moć koju je imao kao premijer, kao u slučaju Slobodana Miloševića i Borisa Tadića.

Sada će sa bezbedne daljine imati priliku da vuče sve konce u Srbiji. Dakle, imaće još veću moć, a manju odgovornost. Otvoren mu je put za uspostavljanje ne samo, u suštini, jednopartijskog sistema već i lične vlasti, jer će biti iznad institucija, tako da između njega i naroda neće biti posrednika, što je već uočljiv trend i sada kada je premijer. Ostale partije će biti manje - više dekor u funkciji udruženja građana u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda u vreme komunizma. Dakle, na delu je "dirigovana" ili "fasadna" demokratija kakvih je sve više širom sveta.

Pitanje je da li će Vučić podneti ostavku na čelo Srpske napredne stranke (SNS), kao što je učinio Tomislav Nikolić. Verovatno ne želi da ponovi njegovu grešku jer je povlačenjem sa čela stranke ostao bez izvora moći. Na kraju će bledi Nikolić, kao predsednik, ispasti principijelniji.

Lažni sjaj ekonomskih uspeha

Hiperinflacija obećanja i dosledna nedoslednost u kritikama drugih, jedna je od ključnih tačaka Vučićeve politike.

Tako je tražio od Saše Jankovića da podnese ostavku na mesto ombudsmana čim je saopštio da će se kandidovati za predsednika. Međutim, sam Vučić se nije povukao sa mesta premijera nakon što se kandidovao, koristeći ovu funkciju za svoju promociju.

Mnogi su i zaboravili šta je sve obećano od 2012, a nije ostvareno.

Najpre je lansirana borba protiv korupcije. Pompezno je uhapšen u narodu neomiljeni tajkun Miroslav Mišković, što je Vučiću znatno podiglo rejting. Međutim, proces je razvlačen nekoliko godina da bi Mišković na kraju osuđen za drugi, beznačajni prekršaj.

Žestoko je kritikovana pljačkaška privatizacija u vreme vlasti Demokratske opozicije Srbije (DOS), ali nije rešen nijedan od 24 slučaja, iako je to EU tražila još pre neku godinu.

Vlast u Srbiji se hvali uspešnim reformama i podacima o rastu od oko tri odsto, koji su na prvi pogled tačni. Međutim, statistika kojom se služe političari više prikriva nego što pokazuje. Kako ističe Ginder Anders, "celina je neistinitija od zbira istina njenih delova".

Građani kroz sve veće namete pune budžet iz koga se finansiraju veliki gubitaši

Građani kroz sve veće namete pune budžet iz koga se finansiraju veliki gubitaši

Takođe, vlasti u Srbiji ne govore po koju cenu je to postignuto - da se povećavaju postojeći i uvode novi nameti građanima. Porez na nekretnine je četiri puta viši nego, na primer, u Češkoj. To ne samo da nije moralno prema sve osiromašenijim građanima već i ekonomski necelishodno, jer se seče grana na kojoj se sedi. Naime, građani, koji ionako jedva sastavljaju kraj sa krajem, sa povećanjem nameta teško da mogu da priušte i najosnovnije potrepštine, a kamoli da troše na druge stvari. A to smanjenje potrošnje je pogubno po ekonomske aktivnosti.

Građani kroz sve veće namete pune budžet iz koga se finansiraju veliki gubitaši. Dok se običnim građanima šalju uterivači da naplate simbolične dugove, bogatašima bliskim vlastima se toleriše neplaćanje ogromnih poreza i drugih potraživanja.

Vučić se hvali stranim investicijama koje vlast podupire sa do 10.000 evra po radnom mestu. Međutim, naličje je da su zaposleni u tim firmama bedno plaćeni – oko 200-250 evra. Sa tim primanjima se ne može preživeti, a kamoli dostojno živeti.

Na delu je "pauperizacija" ili modernije rečeno "prekarizacija", odnosno nesigurnost radnog mesta, na kome – sve češće privremeno zaposleni - nemaju elementarna prava. Nemoćni i obespravljeni radnici sve više podsećaju na srednjovekovne kmetove. Iza sjaja podataka o ekonomskim uspesima krije se drama drastičnog raslojavanja društva. Mali broj bogatih koncentriše sve veću moć.

Zato veoma pesimistično zvuči predviđanje britanskog eksperta Erika Gordija da na kraju Vučićevog mandata vidi Srbiju kao tridesetih godina prošlog veka. "Znači, to je mala klijentelistička država koja će zavisiti od stranih ulagača na jedan bedan način", ocenjuje Gordi.

Naravno, to je deo šireg neoliberalnog ambijenta koji je doveo do globalne ekonomske krize 2008, a koji se ne menja.

Vlast u Srbiji, kao i u ostalim balkanskim državama, uklapa se u taj neoliberalni model sledeći preporuke Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), dobijajući tako međunarodnu podršku i na osnovu toga crpi legitimitet kod kuće.

U međuvremenu klijentelizam, odnosno interesno grupisanje i princip podobnosti, izraženiji su čak nego za vreme socijalizma, jer se maltene čistačice i medicinske sestre lakše zapošljavaju ako su simpatizerke ili članice vladajućeg SNS.

Narcisi preziru sledbenike

U slučaju Aleksandra Vučića ponovo se aktuelizuje pitanje "uloge ličnosti u istoriji", tačnije - da li se lideri nametnu svojom sposobnošću ili ih u prvi plan "izbace" okolnosti?

Zanimljivo je da je Vučić pre 2012. bio veoma nepopularan političar, za razliku od Tomislava Nikolića koji je uživao izvesnu harizmu, te je dobrim delom zahvaljujući njemu Srpska napredna stranka došla na vlast. Teško bi Vučić pobedio Tadića na predsedničkim izborima 2012. Takođe, kada se Nikolić odvojio od Srpske radikalne stranke 2008. godine, nakon čega je usledila besomučna kampanja njegovih bivših saboraca, Vučić se premišljao nekoliko dana pre nego što je pristupio naprednjacima. Sada je on njihov neosporni lider i najpopularniji političar u Srbiji još od Slobodana Miloševića. No, to su obrti i apsurdi tipični ne samo za balkansku politiku.

Svojim nastupom Vučić nastoji da oda utisak političara koji ima odgovore na sva pitanja

Svojim nastupom Vučić nastoji da oda utisak političara koji ima odgovore na sva pitanja

Ne zna se da li je narcistički iskren kada tihim, usporenim i gotovo paćeničkim glasom govori o problemima sa kojima se on i zemlja suočavaju, da ga ne zanima vlast već samo da pomogne da građani bolje žive - ili je to manipulacija tipična za autoritarne lidere iza koje se krije ogoljena želja za moći.

Svojim nastupom Vučić nastoji da oda utisak političara koji ima odgovore na sva pitanja. Istovremeno, izjavama i potezima stalno stvara atmosferu vanrednog stanja i predrevolucionarnog komešanja i graje.

Vodi se politika kao permanentna izborna kampanja, a njemu naklonjeni mediji, pre svega televizijski studiji, su zamenili salu parlamenta i u njima se žestoko obrušava na protivnike bez mogućnosti da mu odgovore.

Profesorka sa univerziteta Jel (Yale) Ami Čua (Amy Chua), ističe u knjizi Doba mržnje da "demokratija favorizuje bujanje demagogije". I demokratija i demagogija u istoj meri služe narcističkim političarima da zavode birače koje, zapravo, preziru.

EU bitnija stabilnost nego demokratija na Balkanu

Gotovo svi evropski zvaničnici su čestitali Vučiću na izboru, naglašavajući reči "stabilnost" i "sigurnost", dok je reč"demokrataija" u drugom planu.

Uostalom, Zapad je i Miloševića nakon Dejtonske konferencije tretirao kao "faktor mira i stabilnosti na Balkanu", da bi nakon četiri godine pokrenuo vojnu interevenciju i optužio ga za genocid. I doskorašnji makedonski premijer Nikola Gruevski je dočekan sa simpatijama kada je pobedio 2006. i dugo podržavan, da bi sada bio optužen da je "ruski čovek", da krši demokratske norme, ali u osnovi bojazni Zapada je da više ne može da jemči stabilnost.

Samohvalisanje Vučića da je Srbija primer stabilnosti može da zavede uglavnom ne mnogo udubljene evropske političare; foto: lideri EU i Zapadnog Balkana, Brisel, 2015

Samohvalisanje Vučića da je Srbija primer stabilnosti može da zavede uglavnom ne mnogo udubljene evropske političare; foto: lideri EU i Zapadnog Balkana, Brisel, 2015

Vučić vešto koristi konfuziju u EU koja je ophrvljena mnoštvom kriza, trenutnu nezainteresovanost Trampove administracije za Balkan i igra na kartu Zapada i Rusije i Kine. Naime, u Srbiji postoji opsesija još od Titovih vremena da se balansira između Istoka i Zapada, kao način da se očuva njena samosvojnost i specifičnost.

Vučić očito računa - ako je u Mađarskoj i Poljskoj moguća autoritarna vladavina sa pritiscima na medije i kršenjem ljudskih prava, ako EU toleriše povampirenje ustaštva u Hrvatskoj, zašto bi kritikovala Srbiju za slične postupke?

Takođe, za razliku od devedesetih, kada je Milošević jedini bio doživljavan kao "loš momak" na Balkanu, sada ima još nekoliko "troublemakers", odnosno problematičnih tačaka i politika. Uz pomenutu Hrvatsku, tu je veoma napeta situacija u Makedoniji, insistiranje kosovskih vlasti na formiranju armije uprkos protivljenju Zapada, potezi Bakira Izetbegovića, korupcija na najvišem nivou u Crnoj Gori. U takvim okolnostima, samohvalisanje Vučića da je Srbija primer stabilnosti može da zavede uglavnom ne mnogo udubljene evropske političare u finese balkanske politike koju u suštini ne razumeju.

Evropska unija, zaokupljena stabilnošću na starom kontinentu, uključujući i Balkan, kao da zaboravlja da je jedan od razloga jačanja populizma u njenim članicama upravo to osećanje građana da su se mejnstrim političari otuđili od građana, da institucije EU pate od hroničnog demokratskog deficita, te da su sve više u funkciji krupnog kapitala a manje građana na čije se interese tako često pozivaju.

Da li je narod nevin?

Naravno, Vučić je slika srpskog društva koje je autoritarno – tri petine – pokazuju istraživanja, uključujući i nedavno koje je sproveo "Demonstat". Oni su skloni vođi, nisu građani u političkom smislu te reči, već podanici.

Rat i tranzicija su ostavili pogubne posledice, nestajanjem i deformisanjem segmenata društva koji bi trebalo da čine njegovu osnovu.

Prema nekim istraživanjima, čak 42 odsto je funkcionalno nepismenih stanovnika dok je 300.000, uglavnom visoko obrazovanih, napustilo zemlju od devedesetih. U takvim okolnostima nestaje kritička javnost, pa kako je istakao poslanik Đorđe Vukadinović pre dve godine, "moglo bi se reći da je Srbija izabrala Vučića baš zato što nije imala snage da izabere bilo šta. Ni Evropu, ni Rusiju, ni liberalizam, ni socijalizam, ni jasan otpor ni pravu kapitulaciju. Vučić savršeno oličava i simbolizuje upravo to veliko, zjapeće i zastrašujuće ništa. Odnosno, političku i mentalnu sklerozu koja, uprkos neprekidnoj simulaciji odlučnosti i aktivizma, zapravo, ne može ništa da prelomi i odluči".

Naravno, ne treba kriviti građane za ovakvu situaciju. Oni su još od Miloševićevog doba sluđivani lažnim obećanjima, poluistinama ili "post-istinama", zastrašivani i u međuvremenu ekonomski i socijalno ojađeni. U takvim okolnostima, utehu od turobne stvarnosti traže u "ružičastoj, nestvarnoj slici sveta" koju im prezentiraju mediji pod okriljem vlasti.

"Stabilnost" koja vodi nestabilnostiVučićeva politika, iako insistira na stabilnosti, zapravo dugoročno vodi nestabilnosti jer urušava institucije, pa čak i "društvenu normalnost", guši se civilno društvo i kritička svest, tako da jednoga dana i kada ode sa vlasti posledice takve politike će se dugo osećati, kao što su se dugo osećale posledice Miloševićeve vladavine i nakon njegovog pada. To, naravno, nije izgovor za katastrofalne poteze njegovih naslednika u liku raznih članica DOS-a - bez čijih zloupotreba, korupcije i mnoštva grešaka, na kraju krajeva, Vučić ne bi ni imao priliku da dođe na vlast 2012.

U svakom slučaju, sve ovo ukazuje na odgovornost političara ne samo za ono što se dešava tokom njihove vladavine, nego i posledice politike koju su vodili, a koja se itekako oseća i kada odu sa vlasti.















06.04.2017.

BITKA ZA SARAJEVO : U BOSNI I HERCEGOVINI BRANILI EVROPSKE VRIJEDNOSTI OD VARVARSTVA

Bitka za Sarajevo : U BiH branili evropske vrijednosti od varvarstva

April 06. 2017.



Prije tačno 25 godina su na demonstracijama protiv rata u Sarajevu ubijene dvije mlade žene. To je bio uvod u rat. Ekstremistički nacionalizam je na primjeru BiH ne samo postao moguć već je i nagrađen.

Dan, kojim se obilježava 25. godišnjica od početka rata u BiH, za sve je podsjećanje na strahote. Preživjeli se prisjećaju svojih ubijenih članova porodica, prijatelja i susjeda i tuguju. Oni, koji nose krivicu, ne žele da se sjećaju tih vremena. A kada se u razgovoru dođe na tu temu, onda niječu krivicu. Ili se pravdaju. Često teorijama zavjere. Krivci su uvijek oni drugi ili abstraktne, više sile.
Ko se zatekne u Sarajevu i želi da posjeti Ured međunarodne zajednice OHR, mora preći “Most Suade i Olge”. Njih dvije, Suada Dilberović i Olga Sučić, su tog 5. aprila ubijene hicima ispaljenim iz sarajevskog hotela Holiday Inn, koji su prethodno zaposjeli srpski nacionalisti. 34-godišnja Olga bila je zaposlena u upravi grada Sarajeva a 23-godišnja Suada je bila studentkinja iz hrvatskog grada Dubrovnika. Olga je bila katolkinja, Suada muslimanka.

Bosnien-Herzegowina Sarajevo Flucht vor Heckenschützen Sniper AlleySarajevo 1992: lijevo hotel Holiday Inn – desno Skupština biH

//////////////////////////

S obzirom na to da mu je pošlo za rukom da pogodi nekoliko snajperista druge strane, morao je nakon rata promijeniti ime i nestati. Uostalom isto kao i stotine drugih Srba iz Sarajeva, koji su danas za većinu Srba u Srbiji i Republici Srpskoj izdajnici. Zamjenik komandanta branitelja Sarajeva, Armije BiH, general Divjak, koji potiče iz Beograda, je do dan danas ostao u Sarajevu. Tamo je on narodni heroj. Istovremeno mora se paziti od osvete srpskih nacionalista.

Branioci se nisu samo borili za svoj grad, već i protiv nacionalističkog ekstremizma druge strane. Oni su branili multinacionalni, multivjerski princip i princip tolerancije boreći se protiv nacionalističkog principa. Oni su, kako je jednom prilikom rekao Jovan Divjak, “branili vrijednosti Evrope od varvarstva”.

Za razliku od njih napadači su željeli uništiti takvo društvo i takve vrijednosti, željeli su osvojiti što više teritorija i prognati pripadnike drugih nacionalnosti. Politika i zločin “etničkog čišćenja” su bili planirani od samog početka. I to ne samo od strane Slobodana Miloševića već i od strane hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Nacionalisti pobijedili

Oba predsjednika su se, po izjavama mnogih srpskih i hrvatskih političara i ljudi iz vojnog vrha, susrela u martu 1991. u Hrvatskoj kako bi dogovorila buduću podjelu BiH. Oni su bili protivnici, ali su se slagali u provedbi nacionalističkog principa. Rat u BiH ne simbolizira uzajamnu borbu između bosanskih etničkih grupa Srba, Hrvata i Muslimana, već izvana nametnutu borbu nacionalističkog principa protiv postojećeg multinacionalnog društva.

Iz ove borbe su kao pobjednici izašli nacionalisti i to na sve tri strane. Na kraju rata je i na strani branitelja preovladao vjerski obojen muslimansko-bošnjački pravac. Bosansko-hercegovačka tradicija multietničkog i multireligioznog društva živi doduše u sjećanju, ostala je u ponekom običaju, u krugovima intelektualaca, u svijetu kulture i muzike. Ali politički je ona potisnuta u stranu.

Zato što je međunarodna zajednica u mirovnim pregovorima u Dejtonu 1995. prihvatila nacionalističke kriterije podjele zemlje, negirana je jedna veličanstvena kultura. Evropa u Bosni i Hercegovini na žalost nije branila svoje sopstvene vrijednosti. Ima li uspon nacionalizma u Evropi i zemljama EU ikakve veze za ishodom rata u BiH? U svakom slučaju ekstremistički nacionalizam je na primjeru BiH ne samo postao moguć već je i nagrađen.

(Kliker.info-DW)





















06.04.2017.

FRANjO TUĐMAN I NjEGOVI JATACI: OVI STENOGRAMI ĆE VAM BITI SASVIM DOVOLjNI ZA STICANjE PRAVE SLIKE O KARAKTERU HRVATSKE POLITIKE PREMA BiH...

TUĐMAN I NJEGOVI JATACI: Ovi stenogrami će vam biti sasvim dovoljni za sticanje prave slike o karakteru hrvatske politike prema BiH...

Dok traje žalbeni postupak haškoj šestorki, valja podsjetiti na „Stenograme o podjeli Bosne“: U cijelom tom krvavom tuđmanovskom teatru godinama se samo raspravljalo o rezanju BiH na komadiće i pokušajima varanja međunarodne javnosti maskiranjem prisustva hrvatskih vojnika u BiH



TUĐMAN I NJEGOVI JATACI: Ovi stenogrami će vam biti sasvim dovoljni za sticanje prave slike o karakteru hrvatske politike prema BiH...

///////////////////////


Piše: MILORAD KRSTULOVIĆ

 

 

Kada bi se sastavljala top-lista neopravdano zapostavljenih knjiga otisnutih na hrvatskom jeziku, dvotomni „Stenogrami o podjeli Bosne“, objavljeni 2005. godine, ušli bi među prvih deset.

 

Nastali od prijepisa prijeratnih, ratnih i poslijeratnih službenih razgovora Franje Tuđmana sa suradnicima, oni su zajednički projekt Feral Tribunea, sarajevskih Dana i Fondacije Heinrich Böll, koji na više od hiljadu stranica nude autentičan uvid u mehanizam stvaranja hrvatske državne politike prema susjednoj državi i njezinim narodima, politike čijim se posljedicama proteklih dana ponovno bavio Haški tribunal u žalbenom postupku šestorici bivših vođa Herceg-Bosne, hrvatske paradržave u BiH - a to su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, redom osuđeni na visoke zatvorske kazne u prvom stupnju zbog ratnih zločina - što nam je i poslužilo kao povod za ovaj tekst.

 

U njemu nećemo objaviti ni pedeseti dio onoga što zaslužuje publiciranje, ali ćemo pokušati probrati karakteristične misli i programatske ideje hrvatskih gospodara života i smrti o takozvanom bosanskom pitanju.

 

„POSTOJI PROBLEM, POSTOJI POTREBA“

 

Da je Hrvatska istinu o svojoj prošlosti odlučila graditi na čvrstim temeljima činjenica, a ne na rahlu tlu nacionalnih mitova i zabluda, suha faktografija ‘Stenograma’ bilo bi prvorazredno povijesno vrelo na koje bi nas, ovisno o afinitetima, gonila znanstvena znatiželja ili obična ljubopitljivost, možda čak i školski programi.

No, krenulo se u drugom pravcu pa su dealerituđmanističkih tlapnji postali tumači postkomunističke prošlosti, dok dokumente o stvarnim dosezima i motivima politike njihova voljenog vođe prekriva prašina. Trebalo je zatvoriti arhive nakon 1990. godine da bi se Tuđmanu neometano dizali spomenici.

 

„Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama“, tumačio je Franjo Tuđman

 

Eto zato ovaj tekst.

 

Urednici ‘Stenograma’ Predrag Lucić i Ivan Lovrenović na samom su početku, kao opreku sadržaju, odabrali odlomak iz Deklaracije o Domovinskom ratu izglasane u Hrvatskom saboru 13. listopada 2000. godine, u kojoj piše: „Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.“

 

Slijedi prvi stenogram sa 7. sjednice Tuđmanova Vrhovnog državnog vijeća održane 8. lipnja 1991. godine. Još postoji Jugoslavija, a Tuđman već razmišlja kako prekrajati granice. Pa, uz ostalo, nakon opisa BiH kao države s brojnim Srbima, zapaža: „… A isto tako, gospodo, ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske.

 

I, prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se - postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.“

 

Iz citiranog nema dvojbe, Tuđman je razmišljao o teritorijalnom proširenju Hrvatske, tj. o mrvljenju BiH na koju gleda s priličnim prezirom.

 

Zatim je govorio o problemu oko izbora Stipe Mesića, njegova tada bliskog suradnika, za predsjednika jugoslavenskog Predsjedništva. Veli: „Zbog toga je, i zbog toga sam ja poslije toga sastanka i rekao da možemo biti zadovoljni sa rezultatima toga sastanka.

 

I zbog toga što znači, započinjemo razgovore sa problemom Bosne, odnosno razgraničenja i granica Republike Hrvatske. Usput, ja sam imao sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, sa desetak njih i oni jasno podržavaju i zdušno podržavaju takvo naše stajalište, ali sam im rekao i to da ta hrvatska politika u Bosni i Hercegovini mora biti spremna i pripremati se na slijedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovornom, je u redu, samo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije onda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke kao što će ih donositi srpska politika.“

 

I još malo o Tuđmanovoj političkoj inspiraciji.

 

„Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile“, smatrao je Jadranko Prlić.

 

„… Ako se sporazumijemo na tom bitnom pitanju spornom između Hrvatske i Srbije o Bosni i Hercegovini, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem tih prečanskih Srba na taj način da Srbija bude zadovoljna, onda se može raditi o tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi i za druge prihvatljivi ili pak za potpuno razdruživanje.“

 

IDEJA PRIKLJUČENJA HRVATSKOJ

 

Preskačemo dosta toga, čak i detaljno čitanje stranica na kojima je otisnuta Tuđmanova misao da se rješenje nalazi „u razgraničenju Bosne i Hercegovine i ako to postignemo, znači onda možemo tražiti eventualno osnovu za Savez suverenih republika i država. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje, iako rješenje neće biti lako naći, ali ipak u biti to je to“.

 

Preskačemo, dakle, i niz sličnih misli i stižemo do sastanka Tuđmana i suradnika s delegacijom HDZ-a BiH održanog 27. prosinca 1991. godine. I dok autori oda Tuđmanovoj politici danas govore kako je Herceg-Bosna bila „zajednica općina“ formirana bez namjere odcjepljenja od Hrvatske, Mate Boban, jedan od čelnika bosanskohercegovačkog HDZ-a, rekao je tada da „odnedavna na prostoru Bosne i Hercegovine postoji i jedna druga alternativa“, a to je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina na sjeveru Bosne.

 

I taj bi se prostor, prema Bobanu, u slučaju raspada BiH ili njezine nezavisnosti - a tada još nije bila međunarodno priznata - proglasio „nezavisnim hrvatskim prostorom“ i priključio „državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to hrvatsko vrhovništvo, kojem je i dosad naš narod apsolutno dao povjerenje vođenja, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo“.

 

A da je kucao na otvorena vrata, jasno je iz Tuđmanova istupa na istom sastanku: „Sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda… Čak i kad bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?“

 

Ili: ‘U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje, sa općehrvatskog gledišta i sa gledišta hrvatskog puka u BiH. Zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda?! Ne vidim nikakav ozbiljan razlog koji bi bio protiv toga.’

 

A ratni zločinac Dario Kordić svjedoči kako hrvatski narod u travničkom kraju „živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi“.

 

Ovaj predratni ciklus HDZ-ovskog mudrijanja okončat ćemo još jednom Tuđmanovom primjedbom: „Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv.“

 

I, najjasnije: „Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH.

 

Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama.“

 

Što smo sve preskočili, ali prostora nestaje, a toliko toga je pred nama.

 

"FEDERACIJA - POVIJESNA NUŽNOST"

 

Recimo, na sjednici HDZ-ova Predsjedništva 10. ožujka 1992. Mate Boban u izlaganju o prilikama u BiH informira okupljene: „Srećom, imali smo u Ministarstvu unutarnjih poslova za financijske posloveBrunu Stojića, jednog odanog čovjeka, kojega su, zbog toga što je takav bio, htjeli smijeniti. A taj čovjek nam je, recimo, dao u naše prostore Herceg-Bosne do sada preko 150 novih golfova, oružja da ne govorim.“

 

Evo i Prlića kao predstavnika Hrvatskog vijeća obrane na sastanku hrvatskog vodstva s hrvatskim čelnicima iz BiH, održanom 17. rujna 1992. u Zagrebu. Izdvajamo: „Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile“, smatrao je Prlić.

 

Idemo do 27. ožujka 1993. godine i Tuđmanova sastanka s Alijom Izetbegovićem u Predsjedničkim dvorima. Tuđman kaže gostu: „Alija, da vam sada otkrijem nešto: ja sam pristao da general Praljak ode u Herceg-Bosnu ili Bosnu i Hercegovinu nakon što sam od njega čuo izjave da on misli da ipak možda naši Hrvati tamo malo griješe prema Muslimanima.“

 

Šest mjeseci kasnije, 15. rujna 1993. godine, nakon silovitog hrvatsko-bošnjačkog rata te potpisivanja sporazuma s bosanskohercegovačkim vodstvom u Ženevi, Tuđman se u Predsjedničkim dvorima sastaje s Matom Bobanom i suradnicima. S tog druženja izdvojit ćemo samo istup spomenutog Praljka.

 

„Uznapredovali odnosi između Hrvata i Srba, posebice na vojnom planu jer nama cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima…“ I još: „Dok smo prije godinu dana mislili da sa Srbima ne možemo nikako razgovarati sada smo sa Srbima došli do nekakvog razgovora, sada bi trebalo otpočeti rat sa Srbima da sa Muslimanima omekšamo, vjerojatno će trebati vremena da se to psihološki okrene.“

 

Prelazimo preko još nekoliko stotina stranica na kojima Tuđman s jatacima pokušava ustanoviti „buduće granice hrvatske države“ u BiH, kako je rekao 22. listopada 1993., dok ga njegovi generali, poput Janka Bobetka, izvještavaju o prebacivanju čitavih brigada Hrvatske vojske u BiH.

 

Stižemo do 5. studenog 1993. godine i Tuđmanova sastanka s predstavnicima Herceg-Bosne u splitskoj Vili Dalmacija. Iz podužeg Prlićeva izlaganja izdvajamo: „Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.“

 

Na istom sastanku Praljak traži još vojne pomoći iz Hrvatske. „Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje.

 

Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.“

 

Onda još stotine stranica piljarskih pokušaja podjele BiH pa čak i njezinih gradova poput Mostara. U cijelom tom krvavom tuđmanovskom teatru godinama se samo raspravljalo o rezanju BiH na komadiće i pokušajima varanja međunarodne javnosti maskiranjem prisustva hrvatskih vojnika u BiH, uz kozmetičke promjene poput sklanjanja Mate Bobana s istaknutih funkcija. I slijećemo u 11. lipnja 1994. godine kad se Tuđman opet susreo s Herceg-Bosancima.

 

Tada je Ivo Lučić izgovorio i ovo: „Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba, itd.

 

Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da ova Federacija je sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga.“

 

Mogli bismo citirati još stotine rečenica, ali nije li ovo sasvim dovoljno za stjecanje prave slike o karakteru hrvatske politike prema BiH?

 

(Portalnovosti.com)

Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature



Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature



Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature



Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature

Image result for covic i dodik karikature


Image result for covic i dodik karikature
06.04.2017.

PROŠIRENA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U ŠTRPCIMA: JOŠ PETERO BIVŠIH PRIPADNIKA VRS-a OPTU

PROŠIRENA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U ŠTRPCIMA: Još petero bivših pripadnika VRS-a optuženo za zločine nad otetim civilima

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije je Višem sudu u Beogradu podnijelo novu, izmijenjenu optužnicu protiv pet bivših pripadnika Vojske Republike Srpske za ratni zločin u Štrpcima 1993.


PROŠIRENA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U ŠTRPCIMA: Još petero bivših pripadnika VRS-a optuženo za zločine nad otetim civilima - 2
PROŠIRENA OPTUŽNICA ZA ZLOČIN U ŠTRPCIMA: Još petero bivših pripadnika VRS-a optuženo za zločine nad otetim civilima - 2

////////////////////////

U skladu sa naredbom Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu o dopuni istrage, optuženi su Gojko Lukić (brat haškog osuđenika Milana Lukića), Ljubiša Vasiljević, Duško Vasiljević, Jovan Lipovac i Dragana Đekić. 

 

Optuženi se terete zbog opravdane sumnje da su, kao saizvršioci, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva u mjestima Štrpci, Prelovo i Mušići (BiH) 27. februara 1993. godine, navodi se u saopštenju Tužilaštva.

 

Pred Sudom BiH u toku je postupak protiv još 10 osoba za isto krivično djelo.  

 

Svih 15 osumnjičenih su 5. decembra 2014. lišeni slobode u koordinisanoj akciji pravosudnih i policijskih organa Srbije i BiH.Iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar 1993. godine oteto je i ubijeno 20 putnika, većinom Bošnjaka.

 

Oteti, a potom ubijeni

 

U stanici Štrpci u općini Rudo (BiH), pripadnici vojne formacije "Osvetnici“, koja je djelovala u sastavu tadašnje Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, a pod komandom Milana Lukića, izveli su 20 putnika, zatim ih odveli u selo Prelovo (općina Višegrad), gdje su ih mučili, a potom ubili.

 

Za zločin u Štrpcima pred sudom Bosne i Hercegovine u toku je suđenje deseterici optuženih, među kojima su Luka Dragičević, komandant Višegradske brigade, i Boban Inđić, komandant Interventne čete u Višegradskoj brigadi.

 

U Srbiji suđenje za slučaj otmice i ubistva u Štrpcima još nije počelo, a članovi porodica žrtava nisu dobili status civilnih žrtava rata.

 

Kako se navodi u optužnici, od 20 otetih 18 je bilo bošnjačke nacionalnosti, uglavnom s područja Sandžaka, državljana tadašnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, jedna osoba bila je hrvatske nacionalnosti i jedna osoba arapskog porijekla.

 

'Zataškavani zločin'

 

Bivši srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević nakon hapšenja osumnjičenih tada je ocijenio da je zločin u Štrpcima "zataškavani državni zločin za koji je istraga 20 godina tapkala u mjestu".

 

"Mi smo zapazili praktično zataškavanje. I zataškavanje i uklanjanje tragova zločina. I zbog toga, zbog svega što smo zapazili i zbog toga što smo videli da to čini država, to se može nazvati i državnim zločinom. Mi ćemo u našoj istrazi pokušati da dođemo do viših nivoa, pomagača, podstrekača i uopšte svih modaliteta saučesništva. Međutim, sada smo otkrili neposredne izvršioce i na neki način mislim da je i to uspeh", rekao je tada Vukčević za beogradske medije.

 

Žrtve zločina u Štrpcima jesu Halil Zupčević (1944), Senad Đečević (1975), Esad Kapetanović (1954), Iljaz Ličina (1947), Fehim Bakija (1950), Rifat Husović (1958), Ismet Babačić (1963), Šećo Softić (1945), Adem Alomerović (1935), Rasim Ćorić (1953), Fikret Memović (1939), Fevzija Zeković (1939), Džafer Topuzović (1938), Muhedin Hanić (1966), Safet Preljević (1971), Nijazim Kajević (1963), Zvjezdan Zuličić (1960), Jusuf Rastoder (1938), Tomo Buzov (1940) i NN lice.

 

Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 17 godina. Dosad su pronađeni posmrtni ostaci četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine u selu Sjedača na obali jezera Perućac (Drina), a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine.

//////////////////
//////////////////////

PANDUREVIĆ OPLELA PO SNSD-u: 'Prvo su opljačkali dvije banke, a sada su RS ostavili bez nadležnosti nad bankarskim sektorom'!

PANDUREVIĆ OPLELA PO SNSD-u: 'Prvo su opljačkali dvije banke, a ...

////////////////////

VUJOŠEVIĆ ODGOVORIO DODIKOVOM SINU: 'Duže sam na kugli zemaljskoj od tog momka'

VUJOŠEVIĆ ODGOVORIO DODIKOVOM SINU: 'Duže sam na kugli ...

/////////////////////

///////////////////////////////

/////////////////////////////////
06.04.2017.

ED VULLIAMY: ŽIVIMO U OPASNOM I GLUPOM VREMENU

Ed Vulliamy: Živimo u opasnom i glupom vremenu

April 05. 2017.


Britansko-irski pisac i novinar Ed Vulliamy poznat je po izvještavanju iz rata u Bosni i Hercegovini. Upravo je Vulliamy u ljeto 1992. godine bio jedan od novinara koji je otkrio postojanje koncentracijskih logora u Bosanskoj krajini. O svojim saznanjima i otkrićima svjedočio je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugolsaviju, kao prvi novinar koji je to učinio.

U knjizi, koju je objavila sarajevska izdavačka kuća Buybook, Rat je mrtav, živio rat – Bosna: svođenje računa, opisao je iskustva otkrivanja logora i odnos koji je u godinama poslije rata uspostavio s preživjelim logorašima.

  • Bili ste dio grupe novinara koja je u augustu 1992. godine otkrila postojanje koncentracijskih logora na području opštine Prijedor: Omarske, Keraterma, Trnopolja i Manjača. Možete li nam opisati šta ste osjećali kada ste se suočili s prizorima mršavih i izgladnjelih zatvorenika?

– To se desilo prije 25 godina i knjiga nije o ratu, nego o tome šta se desilo s ljudima od tada do danas, to moram napomenuti. Ovo bosansko izdanje se razlikuje od onog engleskog. U augustu 1992. godine, nakon duge sedmice naguravanja s [tadašnjim liderom bosanskih Srba i prvostepeno osuđenim za genocid i ratne zločine Radovanom] Karadžićem i drugim predstavnicima vlasti u Beogradu i na Palama, uspjeli smo se ući na stražnja vrata u Omarsku. Vidjeli smo veoma malo, jer su nas odveli u kantinu i provodali dvorištem. Imao sam osjećaj, gledajući te izgladnjele ljude, da sam u nekom drugom vremenu. Nismo vidjeli mnogo, ali nam je bilo jasno da se dešava nešto grozno. Prošli su dani i mjeseci prije nego je priča o Omarskoj izašla vani, kroz izjave preživjelih, a poslije i na suđenju u Hagu.

U Trnopolju je napravljena čuvena fotografija [logoraša] Fikreta Alića. Gledajući unazad, sada vidim da je priča odjeknula, jer je George Bush, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, rekao da se ovo ne smije nastaviti i ovo neće biti dalje tolerirano. A trajalo je još tri krvave godine. Srebrenica je kraj svega toga. Nije najgore s ratom horor, već osjećaj impotencije i groteske i nadrealnosti kada vidite da se sve to nastavlja dok se lideri zapadnog svijeta sastaju s počiniteljima svega tog horora. Tada shvatate koliko je sve besmisleno. U to vrijeme za vas obične ljude u Bosni bilo je normalno biti upucan dok čekate u redu za vodu. Tek kasnije shvatite koliko je sve to groteskno.

  • Kada ste, zapravo, shvatili da je Omarska koncentracijski logor i da je to mjesto gdje se ljudi zatvaraju potpuno bespravno i da se vrše masovna pogubljenja zatvorenika, bez jasnog povoda i suđenja?

– Priča je stigla do Karlovca preko izbjeglica i rođaka. Postalo je očigledno odmah, zbog atmosfere u kantini i stanja zatvorenika, da je to pakleno mjesto. Ali, do kojeg stepena – to nismo znali. Kada smo vidjeli ljude koji su tog jutra iz Keraterma došli u Trnopolje, bilo je očigledno da se odvijaju masovna pogubljenja. Fikret Alić je posvjedočio da se u samo jednoj noći desilo 150 pogubljenja.

Tokom rata samo djelimično otkrijete šta se dešava. Mnogo je kasnijih vojnika Armije Bosne i Hercegovine bilo u Omarskoj i Keratermu i pričali su o hororu, a sada su se borili u ratu i bili su traumatizirani i nisu mnogo govorili. Istina je izbila na vidjelo kada su žene počele u Zagrebu pričati o silovanjima, i u Hagu, jer su rana haška suđenja bila utemeljena na svjedočenju žrtava. Mnogo je hrabrih došlo u Hag da ispriča istinu. I šta god neko mislio o [haškom] Tribunalu i njegovim promašajima, s čim se djelomično slažem, ali jedan od uspjeha ovog suda jeste da je zapisan taj narativ.

Ako ste vi mlad Bosanac i ako vas interesira šta se zbivalo tokom rata u Bosanskoj krajini, to možete naći u arhivi Haškog suda. Tu je na vidjelo izašao horor koji se dešavao u Omarskoj, na suđenju [Dušanu] Tadiću. Izjave svjedoka su najvažniji dio suda. Oni su ti koji su rekli da su počinitelji, mučitelji, silovatelji bili njihove komšije. O tim stvarima ljudi nisu htjeli govoriti tokom rata i to se saznalo tek kasnih devedesetih, tokom suđenja na sudu u Hagu.

  • Bosanski rat je bio rat masovnih i sistematičnih silovanja koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske. Javnost je upoznata s razmjerima te vrste zločina koji su se dešavali u istočnoj Bosni, u Foči i Višegradu, u okolini Sarajeva, ali malo je poznato da su se silovanja žena dešavala i u logoru Omarska. Koliko su žene iz Bosanske krajine bile žrtve silovanja tokom boravka u Omarskoj i drugim logorima?

– Ne u istom broju kao u Foči ili Višegradu, ili u Vogošći (Vilina vlas u Višegardu). Silovanja u Omarskoj su se desila kao rutinski dio mučenja. Kada je knjiga izašla na engleskom jeziku, njen cilj je bio da uzviknem što jače, u engleskom govornom području, naročito u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a knjiga se, morate znati, nije prodavala u SAD-u, ovo se desilo u srcu Evrope. Ovo se desilo, i desilo se na ovaj način, i desilo se zbog tih razloga, i za to je odgovorna međunarodna zajednica, koja je sve to dozvolila. To je svrha izdavanja knjiga. Ovo je potpuno druga stvar.

Moramo reći da ako postoji žena dovoljno hrabra da ispriča šta joj se dešavalo u Omarskoj i ako to dođe do svijesti čitaoca, onda ona govori u ime svih žena silovanih u Bosni i Hercegovini. Kada je mladi Edin Ramulić opisao da mu je otac odveden iz kuće, pretučen i ponižavan, tjeran da pjeva četničke pjesme – to je Edinova pjesma, ali nadam se da će ljudi u Vlasenici, Rogatici i drugim mjestima moći reći – jasno mi je sve, sjećam se svega toga. Nije isti otac, mjesto ili osoba, ali je ista matrica ponašanja. U Engleskoj i Americi želim da se zna i da se kaže – ovo se desilo baš zbog vas, jer ste bili uspavani i jer ste to dozvolili.

  • U knjizi opisujete svoj potresni posjet Auschwitzu i iz perspektive tog zlokobnog mjesta počinjete razumijevati sve ono što ste vidjeli u Bosni tokom rata. Razmišljajući o ta dva velika tragična događaja, može li se reći da je Omarska bosanski Auschwitz, ili je to poređenje ipak semantički isuviše jako?

– Jeste, takva usporedba je isuviše jaka. Ne vjerujem da bi bilo ko zdravog razuma pravio analogiju između Omarske i Auschwitza, jer je Auschwitz bio fabrika smrti, u kojoj su ubijeni milioni ljudi. Uvijek je teško to napraviti kako treba. Možda ja nisam sve shvatio kako treba. Što sam stariji, sve više sumnjam u ispravnost svog mišljenja. Konsultirao sam se s Thomasom Burgenthalom, koji je preživio Auschwitz, i veoma je važno da Jevreji posjeduju uspomenu na holokaust, kao što uspomena na genocid u Bosni pripada samo preživjelim žrtvama. Kada sam mu postavio gotovo identično pitanje, odgovorio mi je – odjeci, koristio je tu riječ – odjeci. Jasno i glasno je rekao odjeci. Otišli smo nakon toga u Auschwitz, kako bismo otkrili strah i zvukove tog mjesta, koji su se kao odjeci pojavili poslije u Omarskoj. Odjek je dobra riječ, koja opisuje na pravi način šta se desilo u Omarskoj i Bosni. Odjek onoga što se događalo širom Evrope za vrijeme Trećeg rajha.

Mi sada ponovo živimo u opasnom i glupom vremenu. Boris Johnson, Theresa Mey, Marine Le Pen zagovaraju politiku ekskluziviteta i podjela. Ekskomunikacije drugih. Nadam se da neće biti Srebrenice u Velikoj Britaniji, ali mnogim ljudima se prijeti deportacijama. Oni ne žele drugačije ljude oko sebe i žele ih istjerati iz Evrope. Johnson je došao u pravo vrijeme na pravo mjesto, jer sve što oni žele promovirati u Evropi počelo je prije 25 godina u Sarajevu.

  • Postojanje logora ste otkrili početkom augusta 1992. godine. Iz Vaše se knjige da naslutiti kako su određeni politički krugovi na Zapadu imali podatke o njihovom postojanju. Da li je međunarodna zajednica znala za postojanje logora prije nego ste ih Vi otkrili?

– Znam da su imali saznanja. Imao sam uvid u dokumente obavještajnih službi, a i WikiLeaks je to kasnije objelodanio. Postojao je spis koji je govorio šta se dešavalo na terenu u Bosni i zbog njega su četiri službenika State Departmenta dali otkaz, u znak protesta protiv politike svoje vlade. Znali su šta se dešava. Znali su da postoji taj spis u kojem je zabilježeno postojanje logora i u kojem se opisuju zločini. Ali, pravdali su se da nisu htjeli objelodaniti to jer su vodili računa o životima zatvorenika. To je glupost. Pa da su vodili računa o njihovim životima učinili bi sve da to spriječe. Pa tek nakon što smo mi, novinari, otkrili postojanje logora, oni su bili zatvoreni. To je činjenica.

  • U knjizi opisujute jednu veoma bizarnu i neobičnu situaciju. Nakon odluke da svjedočite u nekim predmetima pred Haškim sudom i posvjedočite o stvarima koje ste vidjeli i iznesete saznanja o ratu do kojih ste došli, novinarski milje u Velikoj Britaniji i SAD-u Vas je osudio zbog toga. Zamjerka je bila da niste smjeli ugroziti principe profesije i na sudu otkriti ono što ste doznali kao novinar. Kako objašnjavate njihovo ponašanje?

– Mislim da je mnogo tih novinara arogantno. Misle da su posebni zato što se bave tim poslom. Neko koga poštujem rekao je da mediji i zakon moraju raditi zajedno. Ko nas je to odabrao da budemo privilegirani kada je primjena zakona u pitanju? Zašto da se zakon tiče stolara i mljekara, a novinari su izuzeti? Ako prisustvujete kriminalu, morate svjedočiti o tome šta se desilo. Ako vidim da je neko svezao ženu i silovao, pa moram svjedočiti. Umnožite to s nekoliko hiljada i imate Omarsku. To je to.

Pitanje neutralnosti o kojem govore ljudi iz moje profesije je nešto drugo od objektivnosti činjenica. Ako u sobi imate 12 ljudi, onda ih je 12, a ne šest ako su u pitanju Hrvati, ili 15 ako su u pitanju Srbi. Njih je tamo 12. Neutralnost je pitanje morala i ja nisam neutralan kada je u pitanju silovatelj i silovana, ili zatočenih i mučitelj. I zašto bih bio? Kako mogu biti neutralan kada su u pitanju klanja i masakri? Naravno da ne mogu biti.

  • Jedna od zastrašujućih stvari oko rata i pravde jeste činjenica da će mnogo počinitelja najgorih zločina ostati amnestirani od svojih zlodjela. Počinjeno je hiljade teških zločina, u kojima je učestvovalo hiljade ljudi, a osuđena je svega nekolicina njih. Veliki dio zločinaca i danas živi u mjestima gdje su počinili te zločine i ako danas posjetite Foču, možete razgovarati ili biti u komunikaciji s čovjekom koji je ratni zločinac a da to i ne znate. Šta to govori o provođenju pravde u Bosni Hercegovini?

– S tim pitanjem diramo u dva tabua. Prvi je to što želimo vjerovati da su predivni ljudi kao Buda, Isus ili Muhamed govorili istinu. A drugo pitanje tiče se činjenice da ljudi čine strašne stvari. Bojim se da moram reći da je Omarska isključila svjetlo u duši Evrope u relaciji s ovim predivnim religijskim i ljudskim idealima, jer istina je da su komšije mučile komšije. Komšije su silovale komšije. A opravdali su to činjenicom da neki imaginarni Kemal želi provesti džihad, a dobro su znali da on ne želi provesti džihad, i to je potpuno izvrtanje onoga u šta vjerujemo kada se priča o humanosti.

I da, može se veoma lako desiti situacija da sjedite u Foči u kafani i da za stolom do vašeg sjedi čovjek koji je masovni ubica, i koji je ubio više ljudi nego ste vi istucali kokošijih jaja za čimbur. To pokreće još jedno filozofsko pitanje, ono o kolektivnoj odgovornosti, a odgovor na njega je – oni su svi to učinili, svi su učestvovali u počinjenju zločina. Nije bilo prave opozicije među bosanskim Srbima u dolini Drine ili u Prijedoru.

Sarajevo je drugačije, jer je ovdje bilo lojalnih Srba, a to im se poslije nije vrednovalo na pravi način od bošnjačkih vlasti., Na kraju, svi su krivi. To je veliki problem za pravdu i veliki problem za liberalnu demokratiju, humanizam i za religiju. Jer nas tjera na strašan zaključak da smo sposobni za takve stvari. Postoji knjiga Obični čovjek, o SS armiji stacioniranoj u Poljskoj tokom Drugog svjetskog rata, u kojoj je opisano da su zločine počinili upravo obični ljudi.

Odgovor na Vaše pitanje je i sve ovo što se dešava oko masovnih grobnica. Imate primarne, sekundarne, pa čak i tercijalne masovne grobnice, koje su napravljene da se sakriju dokazi. Nema mnogo puteva u istočnoj Bosni. Oni su morali mjesecima kamionima prevoziti trupla sa jednog mjesta na drugo i niko ništa nije rekao o tome. Nikada.

Jasmin Agić (Aljazeera)





















Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47550115

Powered by Blogger.ba