Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.04.2017.

FARUK ŠEHIĆ: KOD NAS VLADA KOLjAČKO-KAFANSKI DUH

Intervju – Faruk Šehić: Kod nas vlada koljačko-kafanski duh

Tomislav Marković

Autor
4.4.2017. 



unnamed
Foto: Amer Kuhinja
////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Naravno da se mora pisati, ko će to uraditi ako ne mi, ti, ja, ovaj, ili onaj. Nema drugih ljudi koji će se baviti onim što je naša obaveza. Ko će se izboriti sa svim tim demonima s kojima liberalni kapitalizam na bosanski način ne želi da se bori, jer ga zanima obrt novca, bogaćenje na kostima mrvih. Mislim, ako nastavim upašću u seriju opštih mjesta, sve je već viđeno i rečeno, samo se patnja eksponencijalno uvećava sukladno bogatstvu onih koji se predstavljaju zaštitnicima narodâ.
..................................
...........................................

Teška će budućnost biti na globalnom nivou, mi smo samo daleki eho svjetskih zbivanja, s tu i tamo ponekim lokalnim koloritom, folklornim igrama klanja i pjevanja.

Faruk Šehić je jedan od najznačajnijih pisaca post-jugoslovenske književnosti. Objavio je knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina (2007), Knjiga o Uni (2011) i Moje rijeke (2014). Književni kritičari ga često nazivaju “predvodnikom pregažene generacije”, ali i autorom “koji briljantno, duhovito i precizno vlada svojim poetskim izrazom”, ili pesnikom koji piše poeziju “za one koji su operirani od potrebe za utjehom”. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, između ostalih i nagrade Meša Selimović, nagrade Risto Ratković i nagrade Evropske unije za književnost. Knjige su mu prevođene na makedonski, bugarski, nemački, poljski, engleski i francuski jezik. Za Tačno.net Faruk Šehić govori o svom književnom radu, recepciji prevedenih dela u inostranstvu,  razlikama između malih i velikih kultura, o iskupiteljskom dejstvu poljske poezije, o verovanju u prirodne elemente, ali i o neizbežnim političkim aktualijama od kojih se ne može pobeći.

Razgovarao: Tomislav Marković

U jednom davnom intervjuu rekao si da te ne zanimaju lokalni književni lobiji, da želiš igrati u književnom evro-kupu. Čini mi se da je vreme kvalifikacija prošlo i da si stigao u veliku ligu, sudeći po brojnim prevodima tvojih knjiga. Kakva je recepcija tvojih dela u Nemačkoj, Poljskoj, Britaniji, Francuskoj..? Kakvo ti je iskustvo rada sa prevodiocima?

Recepcija varira od zemlje do zemlje. Čini se kako je najbolja na engleskom govornom području, zatim u Poljskoj, mada nije loša ni u Sloveniji ili Mađarskoj, to govorim za roman. Doduše, teško je to zaista znati, jer ne možeš imati uvid u potpunu recepciju, ili sve prikaze koje knjiga dobija. Bitno je da broj čitalaca raste. Za mene je moja knjiga stara, ali za čitatelje u drugim jezicima ona je sad izašla ispod čekića.

Iskustvo rada s prevoditeljima je neprocjenjivo. Desilo se da su mi prevoditelji nalazili dosta grešaka, unatoč tome što sam na knjizi radio sa urednikom dosta dugo i temeljito. Tako sam knjigu ispravljao tamo sve do marta 2016., samim tim sam je činio boljom. Rad s prevoditeljima knjigu može načiniti isključivo perfektnijom. Ja sam zaista bio posvećen tom radu. Nije mi bilo teško da pokušam u ponoć preko messengera objasniti bugarskoj prevoditeljici šta je tromblon, jer u bugarskom jeziku tromblon označava minobacačku granatu, i uopšte nemaju riječ za tromblon. Rad s prevoditeljima te priprema za pisanje novih knjiga, tako da unaprijed budeš svjestan da tvoj jezički izraz mora biti savršeno jasan i precizan, da bi mogao uspješno biti preveden u drugi jezik.

U poslednje vreme često si na putu, na književnim turnejama, promocijama, festivalima i rezidencijama diljem Evrope i sveta. U tekstovima koje pišeš za BH Dane iz nekih drugih, srećnijih zemalja, čini mi se da je prisutna distanca spram naših društava zarobljenih u krugu uvek istih etničkih međusobica i prepucavanja. Koliko su ti, kao piscu, značajna ta putovanja? Kako izgleda književni život u Južnoj Africi, Turskoj, Švajcarskoj, Francuskoj..?

Pa značajna su, naravno, mada se nekad čovjek umori od silnih aerodroma, detektora metala, hotelskih soba, samoće u svim tim gradovima. Kad moram proći kroz rentgensku kontrolu kao da idem na mučenje, onda ta obezljuđenost aerodroma, kao neki veliki i sjajni, dobrovoljni konclogor, gdje ljudi mahnito i histerično kupuju proizvode koji im nimalo nisu nužni. Jedan strogo kontrolisani prostor gdje se, zbog mjera sigurnosti opravdanih strahom od terorizma, osjećaš kao da si unaprijed kriv, iako ništa nisi zgriješio. Aerodrom je vizija raja iz totalitarnih društava, savršeno čist, uredan, kontrolisan i sterilan prostor.

Književni život je drukčiji od zemlje do zemlje. Najviše sam naučio u Londonu, mislim na ona znanja koja su piscu potrebna da odredi svoje mjesto u kosmosu. To je jedno iskustvo koje se ne može platiti novcem. Recimo, sjedimo u tonskoj prostoriji u studiju BBC 4, i kaže nam urednica emisije u kojoj ćemo gostovati: “Znate, našu emisiju sluša u prosjeku 52 miliona ljudi.” Pri tome priča tako savršenim engleskim da te je sramota progovoriti s našim rusko-poljskim smiješnim akcentom. Onda vidiš koliki je to nivo profesionalizma, jer pitanja koja ti postavlja novinar u studiju ti nisu dosadna iako si ih čuo na sličan način barem stotinu puta. Velike kulture nude velika iskustva, a mi spadamo u male kulture. Prvi tiraž engleskog izdanja “Knjige o Uni” (Quiet Flows the Una) prodan je za manje od mjesec dana, i to samo nakon dobrog prikaza u Guardianu.

Na Zapadu ljudi vole kada se mistifikuje spisateljski zanat. Vole da pisac izgleda onako kako oni misle da pisac treba izgledati, vole foliranje, naški rečeno. Biti piscem uključuje mali milion stvari na koje bi, kao, trebalo misliti, jer je sve imidž i roba.

U Bugarskoj sam imao toliko naporan program, gomile intervjua za sve moguće medije, tamo me jedan novinar toliko iscrpno pitao o terorizmu u Evropi, a dešavalo se to netom nakon terorističkog napada u Bruxellesu, da sam mogao pomisliti kako ću postati stručnjak za terorizam. U Sloveniji sam u jednom danu imao 6 intervjua, poslije toga sam imao snage jedino gledati TV bez tona, ugasiti sve mobitele i laptope i razmišljati o potpunom besmislu posla kojim se bavim. Bio sam prazan kao svemir prije Big Benga. Onda se vratiš u Sarajevo, a ono Milorad Dodik prijeti otcjepljenjem.

Transponovanje ratnog iskustva u književnost karakteristično je za tvoje delo, kako za prozu tako i za poeziju. Posle brojnih stranica o ratu, u proznom zapisu “Svjetlosni efekti” napisao si: “Moja temeljna želja da napišem i objasnim jednu molekulu rata nije uspjela. Postoje dvije vrste ljudi: oni koji su bili u ratu i oni koji to nisu. Između njih nikad neće biti razumijevanja, jer ga nikad nije ni bilo”. Da li misliš da je iskustvo rata suštinski nesaopštivo? Da li to važi za svaku snažnu traumu koja obeleži čovekov život?

Pa ne mislim da je suštinski nesaopštivo. Čak i ljudi koji su bili u ratu, nisu bili u tvom ratu, u tvojoj koži; treba imati na umu da je rat u BiH u svakom gradu imao drukčije lice, to je konglomerat svih tih lokalnih ratova. Ta rečenica se tada reflektovala na moju razočaranost ljudskom percepcijom, očigledno sam tada više vjerovao da su ljudi inteligentna i empatična bića, dočim sada tako ne mislim, i osjećam se puno lakše zbog toga. Vremenom shvatiš da neki ljudi koje poznaješ nisu odveć inteligentni niti pronicljivi, tojest, ti si ih sam višestruko precijenio. Zapravo su oni OK, samo ih treba shvatiti kao takve.

U knjizi pesama “Moje rijeke” baviš se i Holokaustom i mestima sećanja na Drugi svetski rat, kao i zločinima koje su srpske snage počinile u Bosni. Dobar deo tvoje poezije možda bi se mogao čitati i kao polemika sa Teodorom Adornom i njegovom čuvenom tezom da se ne može pisati poezija posle Aušvica. Da li se poezija zapravo mora pisati posle Aušvica, Srebrenice, Omarske?

Naravno da se mora pisati, ko će to uraditi ako ne mi, ti, ja, ovaj, ili onaj. Nema drugih ljudi koji će se baviti onim što je naša obaveza. Ko će se izboriti sa svim tim demonima s kojima liberalni kapitalizam na bosanski način ne želi da se bori, jer ga zanima obrt novca, bogaćenje na kostima mrvih. Mislim, ako nastavim upašću u seriju opštih mjesta, sve je već viđeno i rečeno, samo se patnja eksponencijalno uvećava sukladno bogatstvu onih koji se predstavljaju zaštitnicima narodâ.

U tvojim pesmama česte su reference na Ruževiča, Zagajevskog, Miloša, Šimborsku, Herberta. Čini mi se da ti je blizak svet poljske poezije. Koliko su poljski pesnici uticali na tebe?

Oni su presudno uticali na mene, oblikovali su moju svijest. Čitao sam ih kad mi je bilo najgore u životu, tu mislim na beznađe podstanarskog bijednog života u Sarajevu, bez novaca, bez ičega dostojnog normalnog života nakon preživljene apokalipse. Poljski pjesnici su me dizali iz mrtvih, davali su mi potrebnu snagu i vjeru u život, vjerovao sam u njihove stihove, kao što vjernici vjeruju u retke iz svetih knjiga, i još vjerujem u njihovu iskupiteljsku poeziju. Da su pisali na engleskom jeziku naše poimanje svjetske književnosti bi bilo iz temelja drukčije, a i ovako su ostavili blistav vječni trag.

U “Knjizi o Uni” vratio si se u period detinjstva i doba SFRJ, izronio je jedan svet koji je u međuvremenu potpuno razoren. Između sadašnjice i tog vremena koje dobija mitske obrise stoji ponor obeležen ratom. Mogu li se ta dva sveta nekako ponovo spojiti, bar na ličnom planu?

Mogu, svakako da mogu. Moja knjiga je dokaz toga u literarnom smislu, a u privatnom smislu je to također moguće. Trebaš shvatiti šta je to što predstavlja tvoj mitski period života u onom što Boris Buden naziva Zlatnim dobom Južnih Slavena, a to je, naravno, rahmetli Titova Jugoslavija. Meni je nekad bilo dovoljno da odem u Zagreb i da vidim da još postoji knjižara antikvarnica Brala preko puta hotela Esplanade, Botanički vrt, Vodnikova ulica, isti grafiti. Bilo je dovoljno da prošetam Zagrebom i vidim sve te stvari koje su ostale nepromijenjene. To me je tješilo, uvjeravalo da nisam fantom, izbjeglica koji se vratio kući u potpuno srušen i neprepoznatljiv grad. Zato je rijeka Una bitna svim stanovnicima moga grada, jer je bila nedodirljiva, neuništiva, i mi smo sve naše nade, vjerovanja, snove, ugradili u njenu vodu. Ta rijeka nam je bila zvijezda vodilja tokom rata, zbog koje smo vjerovali kako ćemo se, ipak, na kraju vratiti u svoj grad. Za to smo platili ogromnu cijenu u ljudskim životima, i onim drugim, nevidljivim ranama, koje nikad neće zarasti. Una je ljekovita rijeka, može vas preporoditi svaki put kad zaronite u nju.

Fascinacija svetom prirode jedno je od trajnih obeležja tvog dela. Priroda se uglavnom pojavljuje kao opozicija zloj stvarnosti koju je stvorio čovek, kao suprotnost “vojnoj hijerarhiji ljudskog sveta”. Jednom si rekao da si želeo da postaneš “prirodnjak kao David Bellamy ili David Attenborough”. Otkuda ta očaranost svetom prirode, pogotovo biljkama kojima si spevao himnu “Zelene vojske mira”? Da li “svaka vlat trave ima dušu Mahatme Gandhija”?

Ima, trava je sveta, isto kao i voda rijeke Une. Jedini kakav-takav sistem vjerovanja koji imam, premda to nije sistem uopšte, jeste vjerovanje u prirodne elemente, u tu bazičnu, primarnu viziju svijeta od vatre, zemlje, vode i zraka. U evoluciju, za koju su zalijepljeni dobri i loši duhovi; neke dobre sile prirode, koje nisu sebe svjesne, nego im mi pripisujemo magična svojstva iz vlastite imaginacije. Budući svjestan sebe i svoje smrtnosti čovjek mora u nešto vjerovati, ipak, moja najveća vjera je izvan prirode, ona je u literaturi.

U tvojoj književnosti prisutan je snažan socijalni momenat, sapatnja sa marginalcima, uličnim prodavcima, radnicima, prosjacima koji često postaju junaci tvojih pesama. S druge strane, kritički se odnosiš prema “neoliberalnom raju”, recimo u pesmi koja je pisana u formi pisma Opri Vinfri, u pesmi “Mirogoj” ili u  ironičnoj molitvi Konzumu. Blizak ti je svet margine, siromašnih i odbačenih?

Jeste, blizak mi je, to je stoga jer imam empatiju za druge ljude. To se ne može naučiti, niti zadobiti tokom života. Ili imaš to ili nemaš. Nekad bih volio da sam bezosjećajan kao množina ljudi koji hodaju ovim gradom. Nigdje nisam vidio više bezosjećajnosti nego u gradu koji se diči nekakvom svojom dušom. Ovdje je kult da si veća faca ako si veće ljudsko đubre, nekakav kuler – “kao lijepim pločice”, jebo Zlatnu palmu u Cannesu. A iza svega stoji duboki kompleks malog grada, provincijalizam grada koji zna da nije velik; primitivizam i odsustvo profinjenosti. Nisam se nikad ložio na tzv. Novi primitivizam, odrastao sam na drugim vrijednostima, niti to čini neki moj bosanski identitet, u tom smislu nisam Bosanac od kojeg se očekuje da bude duhovit i luckast.

U jednom intervjuu si rekao: “Najbitnija je ona unutrašnja samoća, sposobnost da misliš drukčije nego se od tebe očekuje”. Kako uspevaš da se osamiš usred sveopšte buke i besa, prezasićenosti informacijama i medijskim sadržajima, u vremenu u kojem je postalo normalno da svi budemo non-stop online, uvek dostupni i umreženi?

Teško se to uspijeva, to je stalna unutrašnja borba, gdje stalno imaš osjećaj da gubiš bitku, jer ljudsko biće nije ostrvo, kako kaže citat, ali poslije shvatiš kako dobijaš bitku. Ovdje postoje neka pravila koja ja nikad nisam poštovao niti ću. Recimo, ne smiju se ponavljati iste riječi u rečenici tokom pisanja. Zašto se ne smiju ponavljati iste riječi u rečenici, da bih ja dokazivao nekome kako baratam sa beskrajnim nizom sinonima, kako mi je jezik bujan, i kako ne robujem frazama i opštim mjestima. Godine su mi trebale da se oslobodim ovakvih bezumnih pravila, ako se toga čovjek može ikad osloboditi. Toliko truda sam uložio da u jednoj rečenici dvije riječi ne počinju istim slovom. Ma koga to zanima? Koga zanima manijakalna pedanterija u jeziku i stilu. Jezik i stil u današnjoj svjetskoj književnosti su zadnja rupa na sviralu. Onda ti dođe neki amater pa zbori o tobožnjoj potrazi za originalnošću. Zato je potrebno biti sam, na tu vrstu samoće se misli. Da budeš sposoban pisati svoju literaturu, ne onako kako bi to drugi htjeli, taman to što pišeš bilo apsolutno promašeno. Plus ovdje imaš gomilu samoproklamovanih tutora, tumača književnosti koji ne znaju ni jedan svjetski jezik, a kao nešto bi tabirili o “fluktuaciji” svjetskog duha. Činjenica je da su oni koji se najviše proklamuju kao slobodni, liberalni, otvoreni umovi zapravo prikriveni diktatori, tirani, koji stvaraju kult oko sebe, i svakog žele podjarmiti svojoj ličnoj ambiciji, tj. frustraciji. Zato ne volim nikom davati savjete, niti podučavati kako treba pisati. Ja sam za antiautoritarno shvatanje književnosti, bogami i života.

unnamed

Foto: Amer Kuhinja

Nedavno si napisao pesmu “Biljana Plavšić na Kaleniću” u kojoj opisuješ bizarnu situaciju da možda udišeš isti zrak sa ratnom zločinkom kad dođeš u Beograd. Sreo sam je nekoliko puta na Vračaru, zaista se čovek zapita “Ako ovo nije Apokalipsa/ Kako nazvati ovaj vremešni Pakao”. Inače, tačno preko puta njene zgrade nalazi se jedan klub, urbano mesto gde izlaze beogradski pisci i ostali kulturnjaci, zanimljivo je da se niko od njih nije zainteresovao za komšinicu ili pisao o njoj.  U Srbiji povratnike iz Haga i dalje dočekuju kao heroje ili se, u najboljem slučaju, njima ne bave. Šta misliš, otkuda ovakav bizaran odnos prema masovnim ubicama?

Jasno je otkud, jer takav bizaran odnos nije nikad ni nestao, to je nastavak svega što se dogodilo u ratovima devedesetih, nije bilo pobjednika u ratu, a kad je tako, onda nema ni denacifikacije cijelih društava, zato su presuđeni i odležani zločinci idoli mnogim ljudima. Ljudi i dalje misle kako su oni žrtva, iako je lako utvrditi ko je žrtva a ko zločinac, dovoljno je zaviriti u statistiku Haškog tribunala, pregledati imena i prezimena. Problem je što su naša društva duboko fašistička, i to nije nešto što je nastalo preko noći. I ta užasna pozicija da stvarne žrtve stalno moraju dokazivati da su žrtve, jer je negacija zločina i genocida politički program od kojeg se ne odustaje.

Imate taj paradoks da se Bošnjaci ibrete kako Srbi daju naziv studentskog doma prema Radovanu Karadžiću, a oni isti daju ime ulicama prema muslimanima-ustašama i muslimanskim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Bošnjacima su njihovi zločinci dragi, ali tuđe mrze. Plus je naše društvo potonulo u sveopšti primitivizam kojeg nam je donijela tranzicija, liberalni kapitalizam je probudio najniže strasti među ljudima. Mi se sada divimo kako u nekim evropskim državama postoji socijalna svijest, recimo u Švicarskoj ili Švedskoj, ali jedino si u Titovoj Jugoslaviji mogao džaba dobiti stan u svoje vlasništvo. I to jedno ogromno licemjerje, sad odjednom svi postali vjernici, gadi mi se religija, to što su uradili sa religijom je pornografija, mada je i pornografija puno iskrenija. U Bosni vlada jedan tako dubok konzervativizam, jedna strašna civilizacijska regresija. Pa vi imate situaciju da nakon ponoći nemate vode u glavnom gradu, i to dvadeset i više godina nakon rata, dok lokalni političari kupuju nova službena vozila svako malo. Ako se ponovi 7. februar 2014. ovdje će (s potpunim pravom) izgorjeti sve do temelja, tolika je bahatost i arogancija političkih elita. Ne daju ljudima minimum dostojanstvenog života.

Da li našim zemljama i dalje vlada Kafanski Duh, taj ljudski hibrid “koji je nastao kvazi-znanstvenim ukrštanjem neznanja & sujete”?

Kod nas vlada taj koljačko-kafanski duh. Još je Alija Izetbegović rekao da mu je draži pošten a neobrazovan čovjek od onih koji su obrazovani, samo štos je što u njegovoj stranci vladaju oni koji su i nepošteni i neobrazovani. Tako u raznim skupštinama imaš međede tipa onog što kopa nos na skupštinskom zasjedanju, ili onog seoskog siledžije Rasima Smajića, to je slika našeg društva. Danas su federalni premijeri ljudi čiji je intelektualni kapacitet na manjem nivou od predsjednika kućnog savjeta u mom ulazu, u ulici Maršala Tita 89 prije rata.

Kako gledaš na ovo najnovije zveckanje oružjem koje svako malo dođe iz Srbije, Hrvatske i Republike Srpske?

To treba smrtno ozbiljno shvatiti. Jednom sam bio izbjeglica, jednom sam istjeran iz vlastite kuće, grada, izgubio sam sve za jedan dan, i nikad više. A to tjeranje neće biti nimalo lako, jer imam određene sposobnosti preživljavanja, tj. znam se itekako dobro boriti s puškom u ruci, ništa lošije nego s riječima.

Pretnje Milorada Dodika da će otcepiti Republiku Srpsku postale su svakodnevica, Čović priča o trećem entitetu, po društvenim mrežama se priziva novi rat. Uprkos svemu tome pišeš nedavno u kolumni: “Građani ove zemlje se nikad neće umoriti od toga da žele živjeti u jedinstvenoj, cjelovitoj, nedjeljivoj, nezavisnoj, multietničkoj, multireligijskoj državi. Takva platforma je bila 1992. i takva će uvijek biti, bez obzira koliko to izgledalo politički naivno, i geopolitički smiješno”. Ima li građanska BiH snage da se odupre podivljalom nacionalizmu?

Ima, imala je i 1992. I tada se običan svijet, ljudi s ulice su se uhvatili puške i branili svoje gradove. Bosna je izdržala i gore ljude od Dodika ili Čovića. Duboko vjerujem da postoji kritična masa ljudi koji su spremni braniti ideju građanske Bosne i Hercegovine (bez obzira na širinu tog pojma, koji danas djeluje utopijski), na bilo koji način. Ja bih volio živjeti u Berlinu ili Istanbulu, kao neki vid bijega, ali jednostavno nemam rezervnu zemlju. Treba se okrenuti ljudima kao što je Mirko Šarović, konstruktivnim političarima, on je bitniji od Milorada Dodika. Secesionisti čekaju da se ljudi umore i kažu: “Pa dobro, hajmo se podijeliti”. Ali to se nikad neće desiti na miran način.

Inicijativa za reviziju presude protiv Srbije za genocid u Srebrenici završila se neslavno. Propuštena je istorijska šansa da istina koju svi znamo bude sudski verifikovana, da je Srbija izvršila agresiju na BiH i počinila genocid. Međutim, većina ljudi u Srbiji i RS ima potpuno iskrivljen pogled na rat, koji i dalje ponavlja opšta mesta Miloešvićeve propagande. Kakva će nam budućnost biti ako je gradimo na lažima i poricanju zločina?

Teška će budućnost biti na globalnom nivou, mi smo samo daleki eho svjetskih zbivanja, s tu i tamo ponekim lokalnim koloritom, folklornim igrama klanja i pjevanja.

Za kraj, da se vratimo književnosti. Trenutno radiš na romanu pod naslovom “Cimetna pisma”. Da li bi mogao nešto više da nam kažeš o ovom rukopisu u nastajanju?

Pišem o ljubavi u doba postapokalipse.








Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
49627578

Powered by Blogger.ba