Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

04.04.2017.

POVREDA UGLEDA I UVREDA POGLEDA

Povreda ugleda i uvreda pogleda

Boris Dežulović

Autor
3.4.2017. 





Istog dana kad su drugovi iz SUBNOR-a svečano podizali kaznenu prijavu protiv kolumnista Novosti zbog ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’, predsjednicu te ugledne države švedski su mediji predstavili kao ‘kontroverznu hrvatsku Marine Le Pen’

U nizu tekstova u tjedniku Novosti Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Milorad Krstulović izrazili su otvorenu netrpeljivost i mržnju prema hrvatskom narodu, ideji hrvatske državnosti, te simbolima Republike Hrvatske i nacionalnim blagdanima’, u dahu je, svečanim glasom, pročitao s komada papira drug Ivan Turudić, predsjednik županijske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, skraćeno SUBNOR-a, pa suhim ustima halapljivo uhvatio malo čistog hrvatskog zraka, ‘čime su ostvarena sva bitna obilježja kaznenih djela javnog poticanja na nasilje i mržnju te povrede ugleda Republike Hrvatske.’ Nisam juristički stručnjak poput druga Turudića, i da stotinu godina u Novostima izražavam otvorenu netrpeljivost prema ideji hrvatske državnosti ne bih do kraja shvatio pravnu kategoriju ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’. Baš kao ugled fizičke osobe, ni ugled neke države – u ovom slučaju Republike Hrvatske – nije, naime, egzaktno mjerljiv, ali je ekspertno procjenjiv. U protivnom, besmislena bi bila kategorija njegove povrede. Zato će, pretpostavljam, časni sud odrediti ovlaštenog sudskog vještaka za procjenu ugleda Republike Hrvatske. Ja prvi, kao optuženi, volio bih znati kakav je to ugled koji sam, eto, tako brutalno povrijedio.

Je li dakle Republika Hrvatska ugledna država? Je li cijenjena i poštovana u Europi i svijetu, je li cijenjena i poštovana među vlastitim građanima? Skidaju li ljudi šešire kad vide tablu ‘Republika Hrvatska’, komentiraju li u svijetu, kad pročitaju kakvu vijest s naše strane: ‘Eh, Hrvatska! To je država, a ne ova naša vukojebina!’ Izlaze li Hrvati iz institucija hrvatske države tronuti od ponosa što žive u najpravednijoj i najpoštenijoj zemlji svijeta? Protežu li se pred hrvatskim veleposlanstvima dugački redovi mladih ljudi što sanjaju život u Hrvatskoj i najugledniju od sviju svjetskih putovnica? Pišu li svjetski nobelovci peticije protiv trojice novinara Novosti, kojima ništa nije sveto, pa čak, eto, ni ugled jedne Republike Hrvatske?

Iznenadit će se, međutim, časni sud kad dobije ekspertizu vještačenja ugleda Republike Hrvatske. Iz nekog razloga, naime, naša zemlja uopće ne uživa ugled kakav pretpostavlja članak 349. njenog Kaznenog zakona.

Istog dana kad su drugovi iz SUBNOR-a svečano podizali kaznenu prijavu protiv kolumnista Novosti zbog ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’, predsjednicu te ugledne države Kolindu Grabar-Kitarović u posjetu Švedskoj tamošnji su mediji predstavili kao ‘kontroverznu hrvatsku Marine Le Pen’, dok je tjednik Aktuell Fokus Hrvatsku opisao kao zemlju u kojoj ekstremna desnica traži popis nacionalnih izdajnika, a Židovi zbog povijesnog revizionizma vladajućeg HDZ-a bojkotiraju licemjerno državno obilježavanje holokausta.

Istog tog dana šefa diplomacije ugledne Republike Hrvatske Davora Ivu Stiera u Washingtonu, na konferenciji Fondacije Heritage, dočekalo je otvoreno pismo američkih evangelističkih pastora, sa zahtjevom organizatorima konferencije da otkažu gostoprimstvo ministru iz, citiram, ‘antisemitske i korumpirane Vlade’, podsjećajući također na nacističke simbole i židovski bojkot HDZ-ova paradiranja po Jasenovcu, ali i na korumpiranu vlast države čiji pasoše imaju neki od najgorih europskih narkomafijaša, a oružje neki od najgorih islamističkih terorista. Istog tog dana ministra pravosuđa ugledne Republike Hrvatske Antu Šprlju u uredu je dočekao Tom Yazdgerdi, posebni izaslanik američkog State Departmenta za pitanja holokausta, raspitujući se za povrat židovske imovine, govor mržnje i ploču s ustaškim sloganom u Jasenovcu.

I sve to samo toga dana. Istog dana kad su prijavu zbog ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’ drugovi iz SUBNOR-a podizali protiv novinara Novosti.

Istog tog dana ministar zdravstva MilanKujundžić na tribini u jednom zagrebačkom dominikanskom samostanu izjavio je kako ‘jedan svećenik vrijedi više od dvadeset liječnika’. Istog tog dana objavljeni su podaci Državnog zavoda za statistiku, po kojemu je prošle godine samo u Njemačku iselilo više od pedeset tisuća uglavnom mladih i obrazovanih Hrvata. Istog dana mediji su objavili kako je sve spremno za otvaranje nove zračne luke ‘Franjo Tuđman’, koju je premijer Andrej Plenković nazvao ‘nova vrata Hrvatske’.

I sve to samo toga dana. Istog dana kad su prijavu zbog ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’ drugovi iz SUBNOR-a podizali protiv novinara Novosti.

Samo koji dan ranije američki je State Department u godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava uglednu Republiku Hrvatsku označio kao zemlju socijalne diskriminacije, nasilja prema etničkim manjinama, ženama i djeci, korupcije i kršenja prava radnika, nabrajajući potom i sporost pravosuđa, neriješeni povrat imovine, političko uplitanje vlade u rad agencija za ljudska prava, antisemitizam, govor mržnje, toleriranje nasilja nad LGBT zajednicom i pritiske na slobode medija. Samo koji dan ranije, u svom je godišnjem izvještaju Amnesty International upozorio na probleme ugledne Republike Hrvatske s diskriminacijom manjina, govorom mržnje, nacionalističkom retorikom i slobodom medija, podsjećajući na brojne slučajeve ‘korištenja zapaljive ikonografije’ i ‘prozivanja fašističke ideologije’. Samo koji dan ranije, najveći svjetski muzejski, edukacijski i istraživački centar Smithsonian u svom je magazinu uglednu Republiku Hrvatsku opisao kao ‘zemlju između negacije i stvarnosti’, u kojoj ‘oživljava neofašizam’, podsjećajući na dugu hrvatsku povijest negiranja holokausta i revizije NDH.

I sve to samo u posljednjih mjesec-dva. Prije nego što će prijavu zbog ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’ drugovi iz SUBNOR-a podignuti protiv novinara Novosti.

Sve u svemu, ovako odoka, ugled Republike Hrvatske ne vrijedi – što bi rekao veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj – pola pizde mlake vode.

To je zemlja čije ministre šamara svaki otpravnik poslova svake neafričke ambasade, čiji je premijer u Bruxellesu tek vrtni patuljak s naliv-perom, a predsjednica službeni posjet Sjedinjenim Državama završava s turistima uz ogradu Bijele kuće: zemlja koja je u najnovijem istraživanju US News and World Reporta po moći i ugledu svojih političkih čelnika između osamdeset svjetskih država završila na 78. mjestu, koja je u posljednjem izvještaju Transparency Internationala po indeksu percipiranja korupcije izvanredna 55., a prema nedavno objavljenim podacima Eurostata po stopi zaposlenosti pretposljednja u Europi.

Ta je zemlja prema najnovijem istraživanju švicarskog Instituta za razvoj poslovnog upravljanja po konkurentnosti 53. od šezdeset ispitanih zemalja, prema posljednjem istraživanju iste one Fondacije Heritage po indeksu ekonomskih sloboda, kao ‘uglavnom neslobodna’, 95. u svijetu – po zdravlju javnih financija 141., po poreznim opterećenjima 150., te po državnoj potrošnji 165.! – a po nekidan objavljenom redovnom Bloombergovu izvještaju o ‘misery indexu’, indeksu očaja, dvanaesta najgora zemlja svijeta.

Takva je Republika Hrvatska, zemlja – ne znam kako plastičnije opisati taj indeks – tako ugledna i poštovana da je od cijelog golemog izbjegličkog vala što je s Levanta prošao kroz nju azil zatražilo tek stotinu-dvije ljudi. Od sedamsto hiljada očajnika, što su bezglavo spašavali živu glavu od najgorih koljača u povijesti, i kojima se indeks dostojanstvenog života mjeri funkcijama vitalnih organa, jedva njih stotinjak takav je život potražilo u uglednoj Republici Hrvatskoj!

To je, na koncu, zemlja u kojoj će desničarska državna vlast i korumpirano pravosuđe, odgovorni za svaku pojedinačnu mrlju na ugledu Republike Hrvatske, po prijavi parafašističke koordinacije – odgovorne za svaki pojedinačni slučaj govora mržnje i nasilja nad manjinama – odlučivati o kaznenoj odgovornosti novinara zbog ‘poticanja na mržnju i nasilje’, te ‘povrede ugleda Republike Hrvatske’.

Što bi, ako se slože državno odvjetništvo i časni sud, bio toliko izvanredan uspjeh, da bi u izvještajima za 2017. godinu to iz Hrvatske bila zapravo i jedina priča o uspjehu.

Valjda je, naime, još samo ugled Islamske države teže povrijediti nego ugled takve Hrvatske.

portalnovosti.hr
















04.04.2017.

HRVATSKO POLITIČKO ČUDO

Hrvatsko političko čudo

Marinko Čulić

Autor
3.4.2017. 



Image result for novinar marinko culic fotos

////////////////////////////////

Izdvajamo

  • A sada je čak i Donald Trump, bez obzira na rasprave o njegovoj ograničenoj ubrojivosti, učinio isto. Poslao je još jednu delegaciju u Zagreb, jer bojkot službene jasenovačke komemoracije opet prijeti, a zapravo je Plenkovićevim petljanjem oko zaumnog ‘Za dom spremni’ dobio i pregolem razlog više. I što ćemo sada s ‘čudotvorcem’ Andrejom Plenkovićem? Pa čovjek je jedva odradio osminu premijerskog mandata, a skupilo se barem osamdeset razloga da ga više ne gledamo, da ode s premijerske dužnosti. I to ne samo zbog tobožnjih ekonomskih čuda politike koju zastupa, koja se na primjerima Agrokora i Ine-Mola urušava i pokazuje kao veliko ništa. Nego i zbog dva stvarna čuda koja nam se upravo događaju pred očima. Prvo je da je Hrvatska jedina zemlja koja je, ako ne formalno, onda praktički, podnijela zahtjev za ispisnicu iz antifašističke koalicije, koja se unatoč svim hladnoratovskim i drugim trzavicama posljednjih desetljeća i dalje smatra civilizacijskim temeljem današnjeg svijeta. Drugo čudo je da se nju danas uopće smatra koliko-toliko civiliziranom državom, s kojom je pametno imati ikakvog posla.
..................................
..................................................

U pravu su oni koji tvrde da je Plenković opasniji od Karamarka, jer je ovaj drugi otvorenim ustašovanjem izazivao otpore, dok ih prvi tobože uljuđenim držanjem gasi i pretvara Hrvatsku u bolesnika kojem nema lijeka

Čudna je zemlja ova Hrvatska, na mnoge načine neuspješna i nefunkcionirajuća država, ali sa zadivljujućom sposobnošću da to zataji i kamuflira. Nedavno se komentator od imena i prezimena narugao što Rusi ulaze u vlasničku strukturu Agrokora, a ruski kapitalizam je, je li, najgore što nas je moglo zadesiti. Mda. Ruski je kapitalizam mješavina državno upravljane privrede i kapitalističke klase koja može biti uspješna samo ako prihvati ta štapska pravila politike. Ali, je li s hrvatskim kapitalizmom išta bolje?! Ovih dana prisustvujemo potopu dva osnovna postulata hrvatske ekonomske filozofije, ili nečega što samo u pripitom stanju možeš tako nazvati. Prvi je da Hrvatska može uploviti u bajne vode kapitalizma samo uz pomoć nekoliko desetaka najbogatijih, a onda je ljosnula nosom u blato zbog najbogatijeg od njih, Todorića, iako mu je osigurala beneficije i zaštitu prije više nego manje od onoga što u Rusiji uživa Roman Abramovič. Zatim se sunovratio u ništa i drugi postulat spomenute nazovi filozofije. On glasi da će Hrvatska postati, da parafraziramo Kolindu Grabar-Kitarović, jedna od najbogatijih, čak najbogatija zemlja, ako znalački iskoristi svoje potencijale i iznese ih na svjetsku ekonomsku tržnicu.

A onda se dogodilo ovo Molom iz Mađarske, s čijom vladom je predsjednica povremeno imala bliskije odnose nego s vlastitom, iako su Mađari umalo pretvorili Inu u golo izvorište sirove nafte, kako se odavno ne radi ni u bivšim afričkim kolonijama. Zatim je došlo nešto valjda najporaznije. Osokoljen oživljavanjem hrvatske privrede, za što je međutim najzaslužnija ekonomska revitalizacija u evropskom okruženju, premijer Plenković umalo što nije proglasio hrvatsko ekonomsko čudo. A zatim je, idući od lošeg prema goremu, još izjavio da to i jeste ono što on želi. Biti premijer zemlje koja se uspješno razvija – iako s dvije prebijene noge u spomenutim oblastima energetike, poljoprivrede i trgovine to jednostavno nije moguće – a ostalo ga ne interesira. Politička pitanja za njega su nešto drugorazredno i nevažno, neka se time bavi tko hoće, njega to ne zanima. Plenković time sebe referira kao jedinog premijera u Evropi koji to odbija biti u cijelosti toga pojma. Čak i u najneuspješnijim evropskim državama, uzmimo samo primjer Bosne i Hercegovine ili Makedonije, premijeri su prije svega političke ličnosti. Pa ako loše rade svoj posao to nije zbog loše ekonomske situacije, ili ne prvenstveno zbog nje, nego zato jer su im države razorno disfunkcionalne i na rubu političkog rasula, kojem oni ne znaju, niti žele stati na kraj.

Ali, evo, Plenković gradi sliku o sebi kao tvorcu hrvatskog ekonomskog ‘čuda’, dok mu ono što stvarno jeste čudo igra ulogu zadnje rupe na svirali. To zbiljsko čudo, koje bi trebalo biti temelj ove države, jeste antifašizam, koji je, uostalom, formativni korijen današnje Hrvatske, a unatoč deformacijama, ponekad i teškim, stvorio je neke od najsuperiornijih i najautentičnijih vrednota ljevice u Evropi i šire. Ništa to Plenkoviću ne znači. Iako se otkrilo da je i sam vjerovao u te vrednote praktički do kraja bivše države, sada je zauzeo pozu aristokratske odmaknutosti evropskog umjerenjaka koji ne želi sudjelovati u sve uzavrelijim političkim konfliktima, nego se baviti ‘pravim’ stvarima. I, naravno, na ustaškoj i proustaškoj desnici nisu toliki dupeglavci, iako je prosjek više nego zavidan, da ne bi shvatili kako je time dignuta rampa da nastave raditi što su i dosad radili. Zemlju je preplavilo val reustašizacije ništa manji nego u Karamarkovo vrijeme, kulminirajući s onim ‘Za dom spremni’, što je Plenković proglasio delikatnim pitanjem i osnovao povjerenstvo koje će utvrditi što su u novijoj hrvatskoj povijesti značili ustaše, a što partizani, iako je jasno da su tu nema baš ništa propitivati. S istim rezonom mogao je osnovati komisiju koja će utvrditi da li se rijeke ulijevaju u more ili more u rijeke, zbog ono malo boćate vode koja se pojavljuje u nekim riječnim ušćima.

Zbog ovoga ne samo da nisu u krivu, nego su apsolutno u pravu oni koji misle da je Plenković zapravo opasniji od Karamarka. Karamarko je pokrenuo val eksplicitne reustašizacije razdrljenih grudi, ne skrivajući nimalo što hoće, što je u početku naišlo na pozitivan odjek u sramotno velikom dijelu javnosti. Ali, zatim se javio i protuval otpora protivnika fašizma i ultrakonzervativizma, najveći u srcu metropole, gdje su desetci tisuća protestirali protiv ukidanja reforme školstva, koja je zapravo značila mnogo više od toga. Tako je Karamarko jedva skucao relativnu većinu na izborima i na kraju, ogorčen i dezorijentiran, čak srušio vlastitu Vladu. S Plenkovićem je naizgled sve drukčije, ali zapravo u dlaku isto. On ne istupa razdrljenog prsišta, nego s kravatom plavo-zlaćane boje, što je oslabilo otpor konzervativnoj (kontra)revoluciji, tako da sada prolazi i ono što nije sebi dopuštao ovako otvoreno čak i Karamarko (spomenuto ustaško svetogrđe nadomak jasenovačkog logora, tolerirani marševi crnokošuljaša, zatiranje HAVC-a, nasrtaji na tjednik koji držite u rukama…). I to je, jasno, odmah prepoznato. Kada su prošle godine predstavnici Židova, Srba i antifašista najavili bojkot službene jasenovačke komemoracije, u Zagreb je hitno sletjela specijalna američka delegacija da rezolutno podijeli packe kako je jasenovačkom sramotom probijena zadnja linija obrane temeljnih civilizacijskih vrijednosti.

A sada je čak i Donald Trump, bez obzira na rasprave o njegovoj ograničenoj ubrojivosti, učinio isto. Poslao je još jednu delegaciju u Zagreb, jer bojkot službene jasenovačke komemoracije opet prijeti, a zapravo je Plenkovićevim petljanjem oko zaumnog ‘Za dom spremni’ dobio i pregolem razlog više. I što ćemo sada s ‘čudotvorcem’ Andrejom Plenkovićem? Pa čovjek je jedva odradio osminu premijerskog mandata, a skupilo se barem osamdeset razloga da ga više ne gledamo, da ode s premijerske dužnosti. I to ne samo zbog tobožnjih ekonomskih čuda politike koju zastupa, koja se na primjerima Agrokora i Ine-Mola urušava i pokazuje kao veliko ništa. Nego i zbog dva stvarna čuda koja nam se upravo događaju pred očima. Prvo je da je Hrvatska jedina zemlja koja je, ako ne formalno, onda praktički, podnijela zahtjev za ispisnicu iz antifašističke koalicije, koja se unatoč svim hladnoratovskim i drugim trzavicama posljednjih desetljeća i dalje smatra civilizacijskim temeljem današnjeg svijeta. Drugo čudo je da se nju danas uopće smatra koliko-toliko civiliziranom državom, s kojom je pametno imati ikakvog posla.

portalnovosti.com











04.04.2017.

TEOFIL PANČIĆ: POBJEDNICI, GUBITNICI, SAMOUBICE IZ ZASJEDE

Pančić: Pobednici, gubitnici, samoubice iz zasede



Proslava u štabu novog predsednika Srbije

////////////////////////////////////

(Komentar*)

Jedan je pobedio, drugi nije izgubio, treći će morati da raspiše konkurs za smisao svog uspeha, ostali su (ne)slavno potonuli. Tako bi mogao da glasi kratak rezime nedeljnih predsedničkih izbora u Srbiji. I što je najbizarnije, svi rezultati su negde sasvim logični, mada to ne znači nužno i „dobri“.

Aleksandar Vučić pobedio je, dakle, u prvom krugu, i to sasvim solidno udaljen od granice neophodnog procenta glasova. Prvi i jedini put pre njega u višestranačkom sistemu, predsedničke je izbore u prvom krugu dobio Slobodan Milošević, preistorijske 1990, u zemlji koja je tek trebalo da shvati šta je višestranački sistem, pri tome već pritisnutoj tegom populističke revolucije koja se valjala ulicama, i koja je od Miloševića napravila nekakvu pop ikonu.

Da li je to uspeh? Pitanje deluje izlišno, možda i sumanuto. Verovatno s razlogom. Na drugoj strani, u uslovima u kakvim su sprovođeni ovi izbori, svako ko bi bio na vlasti a ne bi pobedio u prvom krugu morao bi trajno da nestane iz politike i javnog života generalno. Vučić se, naime, „tukao“ s protivnicima uglavnom javno nevidljivim i neprisutnim, osim u svojstvu objekata difamiranja i laganja, a pri tome je svakome od njih desna ruka bila vezana na leđima, uz permanentnu radijaciju pretnje da će i leva završiti na istom mestu. Izborni su uslovi, pre svega medijski, bili groteskno neravnopravni, i možda su u pravu oni koji kažu da je jedini suvisli odgovor na njih morao biti bojkot, ali taj voz je svakako prošao, i tuda se ne vredi motati u potrazi za legitimitetom uspeha ili objašnjenjem podbačaja.

Saša Janković

Saša Janković


Saša Janković, od kojeg će se do daljnjeg očekivati da bude stožerna ličnost opozicije, pobedio je sve osim onoga proiv kojeg je „trčao“. Zašto to nije baš neuspeh? Zato što, sada i u ovakvim okolnostima, niko takvu pobedu nije ni očekivao. Zašto to nije baš ni uspeh? Recimo, zato što ipak nije bilo drugog kruga, što Srbiju neopozivo ubraja u krug zemalja s autoritarno-populističkim harizmarhom na vrhu. Ipak, nije se Janković bez veze i bez razloga tako slatko smejao u postizbornoj večeri: jasno je bilo da su birači relativno izdašno honorirali njegov pristup kampanji i politici uopšte, skoro asketsku skromnost kampanje, ali podržane od niza uglednih ljudi, i sa dovoljno koherentnom i politički suvislom porukom, upućenom jasno profilisanom delu biračkog tela.

Na trećem se mestu obreo Luka Maksimović alias Ljubiša Preletačević Beli, manje ili više duhovit momak iz Mladenovca koji je svojom antisistemskom, u osnovi i antipolitičkom kampanjom, za vrlo kratko vreme napravio dar-mar i osvojio skoro desetinu glasova. Zar to nije nedvosmislen uspeh? Zavisi od toga šta vam je merilo, to jest, šta je uopšte bio smisao ukazanja tzv. Belog na ovim izborima. Na svaki prigovor zbog suvišne „karnevalizacije“ ionako niske legitimnosti i verodostojnosti izbora, iz okoline Preletačevića odgovarano je da njegova kandidatura nije tek samosvrhovita zabava i dekonstrukcija jalovosti ovdašnjeg političkog diskursa, nego da će miljenik generacije društvenih mreža na izbore izvesti mnoge koji bi inače ostali apstinenti, što će bitno podići prag pobede u prvom krugu, i tako „spustiti“ Vučića ispod 50 odsto. To ne da se nije dogodilo, nego je izlaznost bila čak i manja nego na prethodnim izborima. Pa nekako ispada da su „prekobrojni“ kandidati ipak više potencijalnih glasača odbili nego pridobili. Tako gledano, uspeh Belog deluje sasvim drugačije. Tek smo počeli da čekamo bar prve naznake smisla čitave ove „operacije“, ne računajući to što se poneko lepo zabavio, i što je Maksimović postao celebrity; ovo se načelno može i bez izbora, recimo, učešćem u odgovarajućim zabavnim emisijama.

Sve ispod „zlata, srebra i bronze“ je zona ozbiljnih podbačja, možda sa zanimljivim, ali ipak ne mnogo važnim izuzetkom Milana Stamatovića, lokalnog političara iz malog mesta, koji je održao glavu iznad vode i postigao nacionalnu prepoznatljivost, s kojom će u budućnosti moći, ili neće moći, nešto više da učini.

Neuspeh na granici debakla: Vuk Jeremić sa suprugom Natašom

Neuspeh na granici debakla: Vuk Jeremić sa suprugom Natašom


Rezultat Vuka Jeremića, pre svega s obzirom na očekivanja i uloge, a i na spektakularnu kampanju, neuspeh je na granici debakla. Ali nije i nelogičan, iz mnogih razloga, od kojih mi najvažniji izgleda ovaj: od pet Vučićevih godina na vlasti, Jeremić je sve osim poslednjih nekoliko meseci proveo fizički ili bar politički odsutan, i otćutao je sve ono što je Srbiju pretvaralo u poligon za iživljavanje jedne lične vlasti. Odatle se ne prebacuje tek tako na „čelo opozicije“. Tek kada su mu propali neki drugi karijerni planovi, Jeremić se dosetio domaće politike i odlučio da se ponudi Srbiji kao spasilac od onoga što do tada, čini se, nije ni primećivao. To ipak ne ide, i to ne može da prođe, bar ne onda kad postoji i neka suvislija i doslednija ponuda.

Ovo nas uvodi u zonu „razbijanja mitova“. Najpre, razbijen je mit kako je Jeremić čovek kojeg svi znaju i mnogi simpatišu, a i ideološki je blizak konzervativnom mejnstrimu „duboke Srbije“, pa je zato mnogo pogodniji za glavnog izazivača Vučiću, nego „svileni i elitistički“ Janković, kojeg „poznaje samo beogradski krug dvojke“. Rezultat pokazuje nešto sasvim drugo. Doduše, istina je i to da je Janković daleko najboji rezultat postigao u velikim urbanim središtima, ali to nije ništa neobično: kandidati tog, uslovno levo-liberalnog profila, svugde u svetu najbolje stoje u takvom okruženju i u tom delu društva.

Tvrdokorna desnica kolosalno „pukla“ na ovim izborima: Pristalica Vojislava Šešelja

Tvrdokorna desnica kolosalno „pukla“ na ovim izborima: Pristalica Vojislava Šešelja


Vojislav Šešelj pokušao je da se nametne kao politički otac i istovremeno brižni kontrolor Aleksandra Vučića, onaj koji će ga „pobediti“, a onda mu omogućiti da nastavi vladavinu kao premijer: bili bi tu, dakle, i otac i sin na okupu, pa bi se možda i Sveti Duh pojavio. U tu formulu nije poverovalo ni četiri i po odsto birača. Tvrdokorna desnica uopšte je kolosalno „pukla“ na ovim izborima, Boško Obradović iz Dveri dobacio je tek do nešto preko dva odsto, a Aleksandar Popović koji se kandidovao u ime gotovo pa posmrtnih ostataka Koštuničine DSS jedva je prebacio degradirajućih jedan odsto. Malo ko je tako dosledno radio na sopstvenom nestajanju kao DSS, a ovo je možda i završni čin tog procesa, što ne znači da DSS ubuduće neće postojati, nego da to postojanje neće proizvoditi ama baš nikakav efekat na društvenu stvarnost.

Naposletku, samopredstavljeni šampion nove srpske opozicije, one koja će odmeniti „propalu petooktobrsku“, lider pokreta Dosta je bilo Saša Radulović, nije osvojio ni četvrtinu glasova sopstvene stranke s prošlogodišnjih izbora, što je brodolom epskih dimenzija, ali opet savršeno logičan: „ničim izazvana“ kandidatura i sveopšti dojam nadobudnog, dodijavajućeg, boljima od sebe docirajućeg šarlatana koji je Radulović neštedimice rasipao na sve strane, neminovno mu se osvetio biračkim „prezirom“; i takođe razbio, kao i kod neuporedivo uspešnijeg Belog, na površnim i diletantskim projekcijama utemeljen mit o „podizanju izlaznosti“ koja će mistično doakati Vučiću.

Nikome nije uspeo da objasni zašto i u čiju korist se kandidovao: Nenad Čanak

Nikome nije uspeo da objasni zašto i u čiju korist se kandidovao: Nenad Čanak


Drugi politički samoubica iz zasede zove se Nenad Čanak, i do sada je bio lider Lige socijaldemokrata Vojvodine. Možda će to biti i ubuduće, ali pitanje je hoće li te Lige onda stvarno biti, osim u onom vidu u kojem postoji, na primer, nekada moćni SPO: neka kancelarija, možda sekretarica, fikus, kompjuter, i to je to. Bez članstva, bez birača, bez smisla. Čanak nikome nije uspeo da objasni zašto i u čiju korist se kandidovao, a još je odlučio i da drži filipike protiv Saše Jankovića, što je (čak i usred autonomaškog jezgra Vojvodine) imalo tačno onaj efekat kao Draškovićevo dociranje DOS-u 2000. godine. Na koncu, jedva preko jedan odsto glasova, čak i u vlastitoj tvrđavi Novom Sadu mizernih dva i po odsto; posle toga se ide ili u politički manastir, ili u reality show. Pardon, u ovom drugom je Čanak već bio. Šteta jedne briljantne pameti i jedne časne istorije iz teških dana.

Kad se podvuče crta, šta smo u nedelju dobili, a šta (i koga) izgubili? Time ćemo se još mnogo, mnogo baviti u doglednoj budućnosti, a pre svega čovekom koji je sebi obezbedio pet godina nedodirljivosti na vrhu. Ako vas više zanima šta je obezbedio Srbiji, upozoravam na mogućnost da je to pitanje pogrešno. Bolje bi bilo da se Srbija zapita šta je sama sebi obezbedila ovakvim ishodom izbora. I za tu vrstu razmišljanja će biti dovoljno vremena. Uvek je tako kad je za nešto prekasno: ostaje samo zaludna kontemplacija, dokolica gubitnika.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
///////////////////////////////
////////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Utorak, 4. april/travanj 2017.

04.04.2017.

FARUK ŠEHIĆ: KOD NAS VLADA KOLjAČKO-KAFANSKI DUH

Intervju – Faruk Šehić: Kod nas vlada koljačko-kafanski duh

Tomislav Marković

Autor
4.4.2017. 



unnamed
Foto: Amer Kuhinja
////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Naravno da se mora pisati, ko će to uraditi ako ne mi, ti, ja, ovaj, ili onaj. Nema drugih ljudi koji će se baviti onim što je naša obaveza. Ko će se izboriti sa svim tim demonima s kojima liberalni kapitalizam na bosanski način ne želi da se bori, jer ga zanima obrt novca, bogaćenje na kostima mrvih. Mislim, ako nastavim upašću u seriju opštih mjesta, sve je već viđeno i rečeno, samo se patnja eksponencijalno uvećava sukladno bogatstvu onih koji se predstavljaju zaštitnicima narodâ.
..................................
...........................................

Teška će budućnost biti na globalnom nivou, mi smo samo daleki eho svjetskih zbivanja, s tu i tamo ponekim lokalnim koloritom, folklornim igrama klanja i pjevanja.

Faruk Šehić je jedan od najznačajnijih pisaca post-jugoslovenske književnosti. Objavio je knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina (2007), Knjiga o Uni (2011) i Moje rijeke (2014). Književni kritičari ga često nazivaju “predvodnikom pregažene generacije”, ali i autorom “koji briljantno, duhovito i precizno vlada svojim poetskim izrazom”, ili pesnikom koji piše poeziju “za one koji su operirani od potrebe za utjehom”. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, između ostalih i nagrade Meša Selimović, nagrade Risto Ratković i nagrade Evropske unije za književnost. Knjige su mu prevođene na makedonski, bugarski, nemački, poljski, engleski i francuski jezik. Za Tačno.net Faruk Šehić govori o svom književnom radu, recepciji prevedenih dela u inostranstvu,  razlikama između malih i velikih kultura, o iskupiteljskom dejstvu poljske poezije, o verovanju u prirodne elemente, ali i o neizbežnim političkim aktualijama od kojih se ne može pobeći.

Razgovarao: Tomislav Marković

U jednom davnom intervjuu rekao si da te ne zanimaju lokalni književni lobiji, da želiš igrati u književnom evro-kupu. Čini mi se da je vreme kvalifikacija prošlo i da si stigao u veliku ligu, sudeći po brojnim prevodima tvojih knjiga. Kakva je recepcija tvojih dela u Nemačkoj, Poljskoj, Britaniji, Francuskoj..? Kakvo ti je iskustvo rada sa prevodiocima?

Recepcija varira od zemlje do zemlje. Čini se kako je najbolja na engleskom govornom području, zatim u Poljskoj, mada nije loša ni u Sloveniji ili Mađarskoj, to govorim za roman. Doduše, teško je to zaista znati, jer ne možeš imati uvid u potpunu recepciju, ili sve prikaze koje knjiga dobija. Bitno je da broj čitalaca raste. Za mene je moja knjiga stara, ali za čitatelje u drugim jezicima ona je sad izašla ispod čekića.

Iskustvo rada s prevoditeljima je neprocjenjivo. Desilo se da su mi prevoditelji nalazili dosta grešaka, unatoč tome što sam na knjizi radio sa urednikom dosta dugo i temeljito. Tako sam knjigu ispravljao tamo sve do marta 2016., samim tim sam je činio boljom. Rad s prevoditeljima knjigu može načiniti isključivo perfektnijom. Ja sam zaista bio posvećen tom radu. Nije mi bilo teško da pokušam u ponoć preko messengera objasniti bugarskoj prevoditeljici šta je tromblon, jer u bugarskom jeziku tromblon označava minobacačku granatu, i uopšte nemaju riječ za tromblon. Rad s prevoditeljima te priprema za pisanje novih knjiga, tako da unaprijed budeš svjestan da tvoj jezički izraz mora biti savršeno jasan i precizan, da bi mogao uspješno biti preveden u drugi jezik.

U poslednje vreme često si na putu, na književnim turnejama, promocijama, festivalima i rezidencijama diljem Evrope i sveta. U tekstovima koje pišeš za BH Dane iz nekih drugih, srećnijih zemalja, čini mi se da je prisutna distanca spram naših društava zarobljenih u krugu uvek istih etničkih međusobica i prepucavanja. Koliko su ti, kao piscu, značajna ta putovanja? Kako izgleda književni život u Južnoj Africi, Turskoj, Švajcarskoj, Francuskoj..?

Pa značajna su, naravno, mada se nekad čovjek umori od silnih aerodroma, detektora metala, hotelskih soba, samoće u svim tim gradovima. Kad moram proći kroz rentgensku kontrolu kao da idem na mučenje, onda ta obezljuđenost aerodroma, kao neki veliki i sjajni, dobrovoljni konclogor, gdje ljudi mahnito i histerično kupuju proizvode koji im nimalo nisu nužni. Jedan strogo kontrolisani prostor gdje se, zbog mjera sigurnosti opravdanih strahom od terorizma, osjećaš kao da si unaprijed kriv, iako ništa nisi zgriješio. Aerodrom je vizija raja iz totalitarnih društava, savršeno čist, uredan, kontrolisan i sterilan prostor.

Književni život je drukčiji od zemlje do zemlje. Najviše sam naučio u Londonu, mislim na ona znanja koja su piscu potrebna da odredi svoje mjesto u kosmosu. To je jedno iskustvo koje se ne može platiti novcem. Recimo, sjedimo u tonskoj prostoriji u studiju BBC 4, i kaže nam urednica emisije u kojoj ćemo gostovati: “Znate, našu emisiju sluša u prosjeku 52 miliona ljudi.” Pri tome priča tako savršenim engleskim da te je sramota progovoriti s našim rusko-poljskim smiješnim akcentom. Onda vidiš koliki je to nivo profesionalizma, jer pitanja koja ti postavlja novinar u studiju ti nisu dosadna iako si ih čuo na sličan način barem stotinu puta. Velike kulture nude velika iskustva, a mi spadamo u male kulture. Prvi tiraž engleskog izdanja “Knjige o Uni” (Quiet Flows the Una) prodan je za manje od mjesec dana, i to samo nakon dobrog prikaza u Guardianu.

Na Zapadu ljudi vole kada se mistifikuje spisateljski zanat. Vole da pisac izgleda onako kako oni misle da pisac treba izgledati, vole foliranje, naški rečeno. Biti piscem uključuje mali milion stvari na koje bi, kao, trebalo misliti, jer je sve imidž i roba.

U Bugarskoj sam imao toliko naporan program, gomile intervjua za sve moguće medije, tamo me jedan novinar toliko iscrpno pitao o terorizmu u Evropi, a dešavalo se to netom nakon terorističkog napada u Bruxellesu, da sam mogao pomisliti kako ću postati stručnjak za terorizam. U Sloveniji sam u jednom danu imao 6 intervjua, poslije toga sam imao snage jedino gledati TV bez tona, ugasiti sve mobitele i laptope i razmišljati o potpunom besmislu posla kojim se bavim. Bio sam prazan kao svemir prije Big Benga. Onda se vratiš u Sarajevo, a ono Milorad Dodik prijeti otcjepljenjem.

Transponovanje ratnog iskustva u književnost karakteristično je za tvoje delo, kako za prozu tako i za poeziju. Posle brojnih stranica o ratu, u proznom zapisu “Svjetlosni efekti” napisao si: “Moja temeljna želja da napišem i objasnim jednu molekulu rata nije uspjela. Postoje dvije vrste ljudi: oni koji su bili u ratu i oni koji to nisu. Između njih nikad neće biti razumijevanja, jer ga nikad nije ni bilo”. Da li misliš da je iskustvo rata suštinski nesaopštivo? Da li to važi za svaku snažnu traumu koja obeleži čovekov život?

Pa ne mislim da je suštinski nesaopštivo. Čak i ljudi koji su bili u ratu, nisu bili u tvom ratu, u tvojoj koži; treba imati na umu da je rat u BiH u svakom gradu imao drukčije lice, to je konglomerat svih tih lokalnih ratova. Ta rečenica se tada reflektovala na moju razočaranost ljudskom percepcijom, očigledno sam tada više vjerovao da su ljudi inteligentna i empatična bića, dočim sada tako ne mislim, i osjećam se puno lakše zbog toga. Vremenom shvatiš da neki ljudi koje poznaješ nisu odveć inteligentni niti pronicljivi, tojest, ti si ih sam višestruko precijenio. Zapravo su oni OK, samo ih treba shvatiti kao takve.

U knjizi pesama “Moje rijeke” baviš se i Holokaustom i mestima sećanja na Drugi svetski rat, kao i zločinima koje su srpske snage počinile u Bosni. Dobar deo tvoje poezije možda bi se mogao čitati i kao polemika sa Teodorom Adornom i njegovom čuvenom tezom da se ne može pisati poezija posle Aušvica. Da li se poezija zapravo mora pisati posle Aušvica, Srebrenice, Omarske?

Naravno da se mora pisati, ko će to uraditi ako ne mi, ti, ja, ovaj, ili onaj. Nema drugih ljudi koji će se baviti onim što je naša obaveza. Ko će se izboriti sa svim tim demonima s kojima liberalni kapitalizam na bosanski način ne želi da se bori, jer ga zanima obrt novca, bogaćenje na kostima mrvih. Mislim, ako nastavim upašću u seriju opštih mjesta, sve je već viđeno i rečeno, samo se patnja eksponencijalno uvećava sukladno bogatstvu onih koji se predstavljaju zaštitnicima narodâ.

U tvojim pesmama česte su reference na Ruževiča, Zagajevskog, Miloša, Šimborsku, Herberta. Čini mi se da ti je blizak svet poljske poezije. Koliko su poljski pesnici uticali na tebe?

Oni su presudno uticali na mene, oblikovali su moju svijest. Čitao sam ih kad mi je bilo najgore u životu, tu mislim na beznađe podstanarskog bijednog života u Sarajevu, bez novaca, bez ičega dostojnog normalnog života nakon preživljene apokalipse. Poljski pjesnici su me dizali iz mrtvih, davali su mi potrebnu snagu i vjeru u život, vjerovao sam u njihove stihove, kao što vjernici vjeruju u retke iz svetih knjiga, i još vjerujem u njihovu iskupiteljsku poeziju. Da su pisali na engleskom jeziku naše poimanje svjetske književnosti bi bilo iz temelja drukčije, a i ovako su ostavili blistav vječni trag.

U “Knjizi o Uni” vratio si se u period detinjstva i doba SFRJ, izronio je jedan svet koji je u međuvremenu potpuno razoren. Između sadašnjice i tog vremena koje dobija mitske obrise stoji ponor obeležen ratom. Mogu li se ta dva sveta nekako ponovo spojiti, bar na ličnom planu?

Mogu, svakako da mogu. Moja knjiga je dokaz toga u literarnom smislu, a u privatnom smislu je to također moguće. Trebaš shvatiti šta je to što predstavlja tvoj mitski period života u onom što Boris Buden naziva Zlatnim dobom Južnih Slavena, a to je, naravno, rahmetli Titova Jugoslavija. Meni je nekad bilo dovoljno da odem u Zagreb i da vidim da još postoji knjižara antikvarnica Brala preko puta hotela Esplanade, Botanički vrt, Vodnikova ulica, isti grafiti. Bilo je dovoljno da prošetam Zagrebom i vidim sve te stvari koje su ostale nepromijenjene. To me je tješilo, uvjeravalo da nisam fantom, izbjeglica koji se vratio kući u potpuno srušen i neprepoznatljiv grad. Zato je rijeka Una bitna svim stanovnicima moga grada, jer je bila nedodirljiva, neuništiva, i mi smo sve naše nade, vjerovanja, snove, ugradili u njenu vodu. Ta rijeka nam je bila zvijezda vodilja tokom rata, zbog koje smo vjerovali kako ćemo se, ipak, na kraju vratiti u svoj grad. Za to smo platili ogromnu cijenu u ljudskim životima, i onim drugim, nevidljivim ranama, koje nikad neće zarasti. Una je ljekovita rijeka, može vas preporoditi svaki put kad zaronite u nju.

Fascinacija svetom prirode jedno je od trajnih obeležja tvog dela. Priroda se uglavnom pojavljuje kao opozicija zloj stvarnosti koju je stvorio čovek, kao suprotnost “vojnoj hijerarhiji ljudskog sveta”. Jednom si rekao da si želeo da postaneš “prirodnjak kao David Bellamy ili David Attenborough”. Otkuda ta očaranost svetom prirode, pogotovo biljkama kojima si spevao himnu “Zelene vojske mira”? Da li “svaka vlat trave ima dušu Mahatme Gandhija”?

Ima, trava je sveta, isto kao i voda rijeke Une. Jedini kakav-takav sistem vjerovanja koji imam, premda to nije sistem uopšte, jeste vjerovanje u prirodne elemente, u tu bazičnu, primarnu viziju svijeta od vatre, zemlje, vode i zraka. U evoluciju, za koju su zalijepljeni dobri i loši duhovi; neke dobre sile prirode, koje nisu sebe svjesne, nego im mi pripisujemo magična svojstva iz vlastite imaginacije. Budući svjestan sebe i svoje smrtnosti čovjek mora u nešto vjerovati, ipak, moja najveća vjera je izvan prirode, ona je u literaturi.

U tvojoj književnosti prisutan je snažan socijalni momenat, sapatnja sa marginalcima, uličnim prodavcima, radnicima, prosjacima koji često postaju junaci tvojih pesama. S druge strane, kritički se odnosiš prema “neoliberalnom raju”, recimo u pesmi koja je pisana u formi pisma Opri Vinfri, u pesmi “Mirogoj” ili u  ironičnoj molitvi Konzumu. Blizak ti je svet margine, siromašnih i odbačenih?

Jeste, blizak mi je, to je stoga jer imam empatiju za druge ljude. To se ne može naučiti, niti zadobiti tokom života. Ili imaš to ili nemaš. Nekad bih volio da sam bezosjećajan kao množina ljudi koji hodaju ovim gradom. Nigdje nisam vidio više bezosjećajnosti nego u gradu koji se diči nekakvom svojom dušom. Ovdje je kult da si veća faca ako si veće ljudsko đubre, nekakav kuler – “kao lijepim pločice”, jebo Zlatnu palmu u Cannesu. A iza svega stoji duboki kompleks malog grada, provincijalizam grada koji zna da nije velik; primitivizam i odsustvo profinjenosti. Nisam se nikad ložio na tzv. Novi primitivizam, odrastao sam na drugim vrijednostima, niti to čini neki moj bosanski identitet, u tom smislu nisam Bosanac od kojeg se očekuje da bude duhovit i luckast.

U jednom intervjuu si rekao: “Najbitnija je ona unutrašnja samoća, sposobnost da misliš drukčije nego se od tebe očekuje”. Kako uspevaš da se osamiš usred sveopšte buke i besa, prezasićenosti informacijama i medijskim sadržajima, u vremenu u kojem je postalo normalno da svi budemo non-stop online, uvek dostupni i umreženi?

Teško se to uspijeva, to je stalna unutrašnja borba, gdje stalno imaš osjećaj da gubiš bitku, jer ljudsko biće nije ostrvo, kako kaže citat, ali poslije shvatiš kako dobijaš bitku. Ovdje postoje neka pravila koja ja nikad nisam poštovao niti ću. Recimo, ne smiju se ponavljati iste riječi u rečenici tokom pisanja. Zašto se ne smiju ponavljati iste riječi u rečenici, da bih ja dokazivao nekome kako baratam sa beskrajnim nizom sinonima, kako mi je jezik bujan, i kako ne robujem frazama i opštim mjestima. Godine su mi trebale da se oslobodim ovakvih bezumnih pravila, ako se toga čovjek može ikad osloboditi. Toliko truda sam uložio da u jednoj rečenici dvije riječi ne počinju istim slovom. Ma koga to zanima? Koga zanima manijakalna pedanterija u jeziku i stilu. Jezik i stil u današnjoj svjetskoj književnosti su zadnja rupa na sviralu. Onda ti dođe neki amater pa zbori o tobožnjoj potrazi za originalnošću. Zato je potrebno biti sam, na tu vrstu samoće se misli. Da budeš sposoban pisati svoju literaturu, ne onako kako bi to drugi htjeli, taman to što pišeš bilo apsolutno promašeno. Plus ovdje imaš gomilu samoproklamovanih tutora, tumača književnosti koji ne znaju ni jedan svjetski jezik, a kao nešto bi tabirili o “fluktuaciji” svjetskog duha. Činjenica je da su oni koji se najviše proklamuju kao slobodni, liberalni, otvoreni umovi zapravo prikriveni diktatori, tirani, koji stvaraju kult oko sebe, i svakog žele podjarmiti svojoj ličnoj ambiciji, tj. frustraciji. Zato ne volim nikom davati savjete, niti podučavati kako treba pisati. Ja sam za antiautoritarno shvatanje književnosti, bogami i života.

unnamed

Foto: Amer Kuhinja

Nedavno si napisao pesmu “Biljana Plavšić na Kaleniću” u kojoj opisuješ bizarnu situaciju da možda udišeš isti zrak sa ratnom zločinkom kad dođeš u Beograd. Sreo sam je nekoliko puta na Vračaru, zaista se čovek zapita “Ako ovo nije Apokalipsa/ Kako nazvati ovaj vremešni Pakao”. Inače, tačno preko puta njene zgrade nalazi se jedan klub, urbano mesto gde izlaze beogradski pisci i ostali kulturnjaci, zanimljivo je da se niko od njih nije zainteresovao za komšinicu ili pisao o njoj.  U Srbiji povratnike iz Haga i dalje dočekuju kao heroje ili se, u najboljem slučaju, njima ne bave. Šta misliš, otkuda ovakav bizaran odnos prema masovnim ubicama?

Jasno je otkud, jer takav bizaran odnos nije nikad ni nestao, to je nastavak svega što se dogodilo u ratovima devedesetih, nije bilo pobjednika u ratu, a kad je tako, onda nema ni denacifikacije cijelih društava, zato su presuđeni i odležani zločinci idoli mnogim ljudima. Ljudi i dalje misle kako su oni žrtva, iako je lako utvrditi ko je žrtva a ko zločinac, dovoljno je zaviriti u statistiku Haškog tribunala, pregledati imena i prezimena. Problem je što su naša društva duboko fašistička, i to nije nešto što je nastalo preko noći. I ta užasna pozicija da stvarne žrtve stalno moraju dokazivati da su žrtve, jer je negacija zločina i genocida politički program od kojeg se ne odustaje.

Imate taj paradoks da se Bošnjaci ibrete kako Srbi daju naziv studentskog doma prema Radovanu Karadžiću, a oni isti daju ime ulicama prema muslimanima-ustašama i muslimanskim fašistima iz Drugog svjetskog rata. Bošnjacima su njihovi zločinci dragi, ali tuđe mrze. Plus je naše društvo potonulo u sveopšti primitivizam kojeg nam je donijela tranzicija, liberalni kapitalizam je probudio najniže strasti među ljudima. Mi se sada divimo kako u nekim evropskim državama postoji socijalna svijest, recimo u Švicarskoj ili Švedskoj, ali jedino si u Titovoj Jugoslaviji mogao džaba dobiti stan u svoje vlasništvo. I to jedno ogromno licemjerje, sad odjednom svi postali vjernici, gadi mi se religija, to što su uradili sa religijom je pornografija, mada je i pornografija puno iskrenija. U Bosni vlada jedan tako dubok konzervativizam, jedna strašna civilizacijska regresija. Pa vi imate situaciju da nakon ponoći nemate vode u glavnom gradu, i to dvadeset i više godina nakon rata, dok lokalni političari kupuju nova službena vozila svako malo. Ako se ponovi 7. februar 2014. ovdje će (s potpunim pravom) izgorjeti sve do temelja, tolika je bahatost i arogancija političkih elita. Ne daju ljudima minimum dostojanstvenog života.

Da li našim zemljama i dalje vlada Kafanski Duh, taj ljudski hibrid “koji je nastao kvazi-znanstvenim ukrštanjem neznanja & sujete”?

Kod nas vlada taj koljačko-kafanski duh. Još je Alija Izetbegović rekao da mu je draži pošten a neobrazovan čovjek od onih koji su obrazovani, samo štos je što u njegovoj stranci vladaju oni koji su i nepošteni i neobrazovani. Tako u raznim skupštinama imaš međede tipa onog što kopa nos na skupštinskom zasjedanju, ili onog seoskog siledžije Rasima Smajića, to je slika našeg društva. Danas su federalni premijeri ljudi čiji je intelektualni kapacitet na manjem nivou od predsjednika kućnog savjeta u mom ulazu, u ulici Maršala Tita 89 prije rata.

Kako gledaš na ovo najnovije zveckanje oružjem koje svako malo dođe iz Srbije, Hrvatske i Republike Srpske?

To treba smrtno ozbiljno shvatiti. Jednom sam bio izbjeglica, jednom sam istjeran iz vlastite kuće, grada, izgubio sam sve za jedan dan, i nikad više. A to tjeranje neće biti nimalo lako, jer imam određene sposobnosti preživljavanja, tj. znam se itekako dobro boriti s puškom u ruci, ništa lošije nego s riječima.

Pretnje Milorada Dodika da će otcepiti Republiku Srpsku postale su svakodnevica, Čović priča o trećem entitetu, po društvenim mrežama se priziva novi rat. Uprkos svemu tome pišeš nedavno u kolumni: “Građani ove zemlje se nikad neće umoriti od toga da žele živjeti u jedinstvenoj, cjelovitoj, nedjeljivoj, nezavisnoj, multietničkoj, multireligijskoj državi. Takva platforma je bila 1992. i takva će uvijek biti, bez obzira koliko to izgledalo politički naivno, i geopolitički smiješno”. Ima li građanska BiH snage da se odupre podivljalom nacionalizmu?

Ima, imala je i 1992. I tada se običan svijet, ljudi s ulice su se uhvatili puške i branili svoje gradove. Bosna je izdržala i gore ljude od Dodika ili Čovića. Duboko vjerujem da postoji kritična masa ljudi koji su spremni braniti ideju građanske Bosne i Hercegovine (bez obzira na širinu tog pojma, koji danas djeluje utopijski), na bilo koji način. Ja bih volio živjeti u Berlinu ili Istanbulu, kao neki vid bijega, ali jednostavno nemam rezervnu zemlju. Treba se okrenuti ljudima kao što je Mirko Šarović, konstruktivnim političarima, on je bitniji od Milorada Dodika. Secesionisti čekaju da se ljudi umore i kažu: “Pa dobro, hajmo se podijeliti”. Ali to se nikad neće desiti na miran način.

Inicijativa za reviziju presude protiv Srbije za genocid u Srebrenici završila se neslavno. Propuštena je istorijska šansa da istina koju svi znamo bude sudski verifikovana, da je Srbija izvršila agresiju na BiH i počinila genocid. Međutim, većina ljudi u Srbiji i RS ima potpuno iskrivljen pogled na rat, koji i dalje ponavlja opšta mesta Miloešvićeve propagande. Kakva će nam budućnost biti ako je gradimo na lažima i poricanju zločina?

Teška će budućnost biti na globalnom nivou, mi smo samo daleki eho svjetskih zbivanja, s tu i tamo ponekim lokalnim koloritom, folklornim igrama klanja i pjevanja.

Za kraj, da se vratimo književnosti. Trenutno radiš na romanu pod naslovom “Cimetna pisma”. Da li bi mogao nešto više da nam kažeš o ovom rukopisu u nastajanju?

Pišem o ljubavi u doba postapokalipse.








04.04.2017.

OSTAVITE NAM NASMIJANU PROŠLOST NA MIRU

Ostavite nam nasmijanu prošlost na miru

Ivo Anić

Autor
3.4.2017. 



Ostavite nam nasmijanu prošlost na miru

///////////////////////////

Izdvajamo

  • Ako već ne znamo napraviti bolju, pustite nam barem prošlost na miru, i dajte šansu našoj djeci. Nas ste ionako dovoljno sjebali, nas koji šutimo i čekamo da ovo što se naziva život, u ovom što se naziva zemlja, jednom i što prije zauvijek okonča. Ostavite moju nasmijanu prošlost jednom i konačno na miru.
..........................
..................................

Jugoslavija je bila zemlja resursa, zemlja koja je sama proizvodila hranu i nje je bilo u dovoljnim količinama. Jugoslavija je, moja prošlost, nestala u dimu i nikada se više neće vratiti, kao što u dimu nestanu sve opsjene, sve zablude i svako sretno djetinjstvo. Jugoslaviju će zamijeniti Hrvatska, zemlja u kojoj ćeš se jednom probuditi i pratiti prekid zasjedanja Sabora, a u kojem će te uvaženi zastupnici, šokirani i zgranuti obavjestiti kako si se, kao i oni, probudio u zemlji koja je blago rečeno – otišla u tri pizde materine.

Tišina i nevjerica zavladale su danas, u srijedu, na početku zasjedanja Sabora, a nekolicina saborskih klubova već je nakon nekoliko minuta zatražila stanku, kako bi se u miru, iza zatvorenih vrata, o toj strašnoj činjenici raspravilo bez prisutnosti medija. Zastupnik SDP-a, Bojan Glavašević ustao je ničim izazvan i izjavio, pred šokiranim kolegama, kako se u Hrvatskoj teško živi, kako nam je obrazovanje loše i skupo, a da nam se mladost iseljava otprilike kako se iseljava mladost Sirije. Situacija je vrlo opasna, drhtavim je glasom poručio Glavašević, budućnost nam je neizvjesna i ugrožena, a kada je budućnost mladih ugrožena, tada smo svi u kurcu, lamentirao je Bojan dok su mu kolege čupale kosu i tonule u saborske klupe od srama.

Čak 73 općine u Hrvatskoj ne osiguravaju predškolski odgoj, praktički svaka škola u tim općinama ima azbestni krov, nema sanitarni čvor, a profesore se šikanira i tjera da djecu uče revidiranoj povijesti, otprilike je Bojan Glavašević iznio statistike pred frapiranim kolegama, te zaključio kako nam mladi radije po Njemačkoj konobare ili čiste ulice, umjesto da u našoj Hrvatskoj žive od svojih doktorskih diploma. Da nevolja bude veća, saborski zastupnik Ivan Lovrinović, iz stranke Promijenimo Hrvatsku, nadovezao se kako nam je trećina građana u dužničkom ropstvu, kako nam se dug popeo na nivo bivše države, a Branimir Bunjac, zastupnik Živog Zida, došapnuo je zgranutim zastupnicima, kako su istraživanja Ekomomskog instituta o siromaštvu u Hrvatskoj alarmantna, kako je frapantan postotak djece doslovno gladno, a više od 70 posto građana doslovno preživljava mjesec i nema dovoljno hrane za preživjeti isti. 70 posto građana ove zemlje je gladno, doslovno gladno ili se bori za život.

Svoje izlaganje Bojan Glavašević romantično i sa suzom u oku završio je riječima nade, kako će se njegov SDP snažno boriti protiv povratka u prošlost.

Ne znam u kojoj prošlosti su živjeli uvaženi saborski zastupnici, no jako dobro znam u kojoj prošlosti sam živio ja osobno. Moja prošlost se zvala Jugoslavija. Bila je to zemlja u kojoj nije bilo gladnih, sedamdeset posto njenih građana nije preživljavalo mjesec, već je radilo željno isčekujući godišnje odmore da sa svojom djecom otputuju, ili na more, ili na snijeg. U Jugoslaviji, zemlji moje prošlosti, ljudi se nisu zaduživali da prežive, već da grade i stvaraju, zemlju upravo onakvu kakvu je vidimo i danas. U trideset godina, od kada nema te prošlosti, u mom gradu nije sagrađena niti jedna škola, niti jedan vrtić, niti jedan objekt, tvornica ili radni kolektiv koji bi zapošljavao mlade i zaustavio ih u namjeri odlaska iz zemlje. U mom gradu, u trideset godina niklo je otprilike toliko crkvi, samostana i župnih ureda.

U mojoj prošlosti, prošlosti koju itekako dobro i jasno pamtim, mi smo se ciljano školovali za određena zanimanja, a iza završene škole koju smo sami birali po afinitetima i mogućnostima, čekao nas je posao, stalan posao, siguran i uz to dobro plaćen. U prošlosti u kojoj sam ja živio, postojala je riječ solidarnost, jer se onima koji su bili slabijih primanja pomagalo, u Jugoslaviji je bilo svega, samo nije bilo gladi.

O mojoj prošlosti mogao bih govoriti danima, u mojoj prošlosti ljudi su bili nasmijani, ljudi su bili zadovoljni i ljudi su bili, nećete vjerovati – sretni. U mojoj prošlosti na visokoj cijeni bilo je znanje, bila je struka i bilo je obrazovanje. U mojoj prošlosti, djeca u školama su imala besplatne obroke, besplatnu zdravstvenu skrb i besplatne udžbenike. U mojoj prošlosti nitko od te djece nije bio gladan. Ja to znam, jer sam bio jedan od te djece. Dijete radnika, skromnih primanja, ali dovoljnih da im obitelj živi pristojno, da budu ponosni na svoju djecu koja rastu i školuju se i da žive kao ljudi. U Jugoslaviji se tako živjelo, možda ne odveć spektakularno kao na zapadu, ali se živjelo na način da nitko ne bude gladan.

Jugoslavija je bila zemlja resursa, zemlja koja je sama proizvodila hranu i nje je bilo u dovoljnim količinama. Jugoslavija je, moja prošlost, nestala u dimu i nikada se više neće vratiti, kao što u dimu nestanu sve opsjene, sve zablude i svako sretno djetinjstvo. Jugoslaviju će zamijeniti Hrvatska, zemlja u kojoj ćeš se jednom probuditi i pratiti prekid zasjedanja Sabora, a u kojem će te uvaženi zastupnici, šokirani i zgranuti obavjestiti kako si se, kao i oni, probudio u zemlji koja je blago rečeno – otišla u tri pizde materine.

Dok su uvaženi zastupnici u tišini izlazili iz sabornice, razmišljao sam o tim stvarima i o prošlosti i pitao se, vjerujem isto pitanje, koje svi vi, koji živite živote sličan mom pitate svako jutro? Majka svih pitanja pojavila mi se nad glavom, dok sam ih gledao kako skrušeno, oborena pogleda napuštaju saborsku dvoranu. Najbizarnije pitanje, dok gledaš bizarnu televiziju, najbizarnije zemlje valjda na ovoj polutki planeta. Kog kurca svi ti ljudi, tih 70 posto, u koje se ubrajam i sam, sjede kod svojih kuća i čekaju konačnu apokalipsu, da im nasilno uđu u dom, kao onom nesretniku nekidan kojeg su deložirali i ovršili radi neplaćenog parkinga? Kog kurca toliko građana ove zemlje, a velika većina ih pamti prošlost u kojoj su živjeli kao ljudi, ne pokuša barem mirnim prosvjedom, mimohodom izraziti svoje nezadovoljstvo zemljom u kojoj žive? Zemljom iz koje im djeca odlaze, bez jasnih namjera da se ikada u nju vrate?

Da se odmah razumijemo, ovaj tekst nije namjenjen onima koji spadaju u onih 30 posto koji izvanredno dobro žive u ovoj zemlji, onima koji sanjaju oružane snage, novo, bolje radno mjesto u stranačkoj, državnoj službi, kao i onima koji će me pljuvati danima zbog ovog teksta jer su beskrajni licemjeri, ili jednostavno idioti, ovo pitanje postavljam ljudima koji su gladni kao i ja, dakle onima koji spadaju u sedamdeset posto objašnjenim u pasusima gore.

Zašto svi dovraga šutimo?

Osobno mislim da je generalni uzrok tome upravo ono što je potpuno nesvjesno danas izjavio Bojan Glavašević. Nama se teško suočiti sa prošlošću i borimo se zajednički, svim silama da se ne sjećamo nje i da je zauvijek zaboravimo. Naš generalni problem je što smo zasrali. Mi smo zajednički, svi skupa, odabirući devedesetih kapitalizam kao jedinu svoju opciju zasrali svoje živote. Kao i živote svoje djece. Ako ogolimo stvari do kosti, ako maknemo u stranu domoljubne zanose i sve slične pizdarije, od kojih smo danas, trideset godina kasnije, shvatili napokon da se ne živi, mi smo te ključne dane naše povijesti jednostavno – zasrali.

I sada šutimo gledajući naše saborske zastupnike kako namještaju maske lica i užasa, a potpuno smo svjesni da se njima živo jebe za te činjenice, jer sit gladnom ne vjeruje, jer njih čeka topli obrok i topla saborska klupa, jer imaju dovoljno na računu da ne budu gladni, a djecu ih čeka siguran posao u državnoj službi. Šutimo i gledamo te nesretnike kako sućutno kolutaju očima i gledaju na sat kada će pauza, stanka i ručak, šutimo i gledamo u strahu od zvona na vratima i poštara koji će nam donijeti još jednu, možda onu presudnu ovrhu. Šutimo dok nas ti gadovi uvjeravaju kako smo živjeli svoje djetinjstvo i svoju mladost u kazamatu, a mi znamo koliko smo se tada smijali, a koliko se smijemo danas. Čkalja i Boris Dvornik bili su najbolji primjer tog doba, te prošlosti, ljudi koji su se smijali, ljudi zbog kojih smo se svi smijali, u zemlji u kojoj su se ljudi smijali.

Čovjek kada je kriv sam sebi jednostavno šuti. Jer nema obraza da se vrati, kako ono, u prošlost protiv koje se svim silama treba boriti. Čovjek kada zasere, može samo da se pokrije ušima i da šuti. Šuti dok mu ne dođe iz guzice u glavu da on osobno i nije toliko kriv. Da su ga neki preveli žedna preko vode i dobro zajebali, kako njega, tako i njegovu djecu. Šuti, dok se jednom ne suoči sa svojom prošlošću i prestane boriti protiv nje, već je sagleda kao istinu i kao realnost.

Svoje današnje  izlaganje Bojan Glavašević romantično i sa suzom u oku završio je riječima nade, kako će se njegov SDP snažno boriti protiv povratka u prošlost. A možda je upravo u toj prošlosti ključ naše budućnosti? Možda se upravo svi trebamo to zapitati. Nije li konačno vrijeme da pogledamo istini u oči i zaključimo jednom za svagda kako je ona zemlja bila bolja, ljudskija, pravednija i poštenija?

Ako već ne znamo napraviti bolju, pustite nam barem prošlost na miru, i dajte šansu našoj djeci. Nas ste ionako dovoljno sjebali, nas koji šutimo i čekamo da ovo što se naziva život, u ovom što se naziva zemlja, jednom i što prije zauvijek okonča. Ostavite moju nasmijanu prošlost jednom i konačno na miru.











Jedinstvena Bosna i Hercegovina
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
47550168

Powered by Blogger.ba