Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

29.03.2017.

SNjEŽANA BANOVIĆ: HRVATSKO JE DRUŠTVO KRONIČNO MALOGRAĐANSKO I PROVINCIJALNO

Snježana Banović: Hrvatsko je društvo kronično malograđansko i provincijalno


Bojan Munjin

Autor
29.3.2017. 



Snježana Banović: Hrvatsko je društvo kronično malograđansko i provincijalno

Za mnoge sam Hrvatica s falingom, zato i imam tu neku vrstu paralelnog identiteta. Od 1990-ih su mi svako malo prigovarali da je gotovo sve što radim i govorim naopako jer sam zapravo – Srpkinja. Dodatno ih razbjesnim kada kažem da sam, dakle, dokaz da je to dvoje isto. Tom naslijeđu neprijateljstva prema Srbima, koje se vuče do danas od pradavnih vremena, rat i poraće su dodali novi zamah. Slika Hrvatske u kojoj se proganjaju oni kojih nakon 1995. jedva da ima, i gdje se izvlače takve anegdote kao ona o ‘četnicima koji trče za djecom po Cvjetnom trgu’, a s druge strane se manjine svako malo tretiraju kao roba u prljavoj političkoj trgovini – to je slika neke opsesivne i žilave patologije. Danilo Kiš je tu opsesiju sažeo najkraće: nacionalizam je otporan poput plastične boce, bez obzira na prilike preživljava stotinama godina.

Profesionalno i javno djelovanje Snježane Banović daleko nadilazi njenu profesiju kazališne redateljice i položaj redovne profesorice na odjelu Produkcije Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Široj javnosti postala je poznata prije petnaestak godina kada je kao direktorica Drame zagrebačkog HNK htjela taj ansambl odvesti na gostovanje u Beograd i Podgoricu, zbog čega je nakon nevjerojatnog pritiska morala odstupiti s tog mjesta. U kazališnim krugovima mnogi je gledaju iskosa, jer često govori neugodne istine i razotkriva patološke pojave i nekompetentne postupke.

Šifra u kazalištu je jednostavna: sprega s političarima, pa pogodovanje sitnog veza uzduž i poprijeko, zatim posluh do neba i strah za egzistenciju, a rezultat je estetska prosječnost i ispodprosječnost

Rekli ste prije godinu dana da se u Hrvatskoj nalazimo pred građanskim ratom. Kako situaciju ocjenjujete danas?

Tada su mi mnogi rekli da pretjerujem, ali sam zaista u nekim trenucima pomislila da je u tijeku smrt nade u bolje društvo. U tom smislu sam i spomenula taj termin. Tada nije bilo dileme da su Tomislav Karamarko i bratija – ti stilom nemušti političari – zaista planirali ostvariti ono što su govorili. Da, osjećala se opasnost, na primjer onoga dana kada se masa na čelu sa saborskim zastupnikom valjala Savskom cestom noseći jednoj hrabroj ženi četničku kapu na dar. Onda su se nakon novih izbora svi prirepci takve politike povukli u marginalnije dijelove društva i sada kroz desničarske portale, zajapurene društvene mreže, marševe u crnom na Jelačić placu i emisije tipa ‘Bujica’ jezikom mržnje podgrijavaju istu tu viziju društva. Za razliku od njih, u tzv. središtu je gotovo tišina, sve je zapakirano i zamrznuto, čeka se nova prilika. S tim u vezi, poslužit ću se snažnom slikom koju je, govoreći o tadašnjem stanju u Americi, odaslao Obama sa svoje inauguracije 2009. godine: ‘I sljedeća će generacija, ukoliko ne prionemo, morati spustiti pogled.’

Služenje gospodaru

Čini se da nedostaje pravog odgovora među ljudima koji vode važne institucije i trebali bi predstavljati intelektualni i moralni autoritet društva?

Sustav se toliko urušio da u njemu opstaje još jedino ideologija propasti na vlastitu korist, pri čemu je dominantna malograđanska sfera, nikako ideološka. Tako se naše velike kulturne institucije i njihovi čelnici pokreću tek toliko koliko im mrvica dobace gospodari i ta se praksa više čak ne odvija zakulisno, sve je na izvol’te. Zagreb, na primjer, kao središte takozvane javne kulture, od 2005., otkad je uzjahao još uvijek aktualni gradonačelnik, nema nijednog javnog natječaja koji je uistinu javni. To nije od jučer, naslijedili smo to preko poznatog kulturtregera koji već decenijama služi baš svakom političkom gospodaru, okamenili smo ga i sad ga prenosimo kao totem s generacije na generaciju, od Brijuna do Kerempuha i natrag. O tome je fenomenu pisao još davnih 1950-ih Branko Gavella: nazovimo njegove ‘uzurpirane glasnosti pojedinačnih manjih i većih samovolja’ jednostavnije – interesnim grupama. Premrežile su hrvatsko društvo tako gusto da je sustav potpuno paraliziran. Meni najdraži Bertolt Brecht opisuje to stanje vrlo precizno: ‘Nešto je trulo tamo gdje se prizivaju velike vrline.’

Naslijeđu neprijateljstva prema Srbima rat i poraće su dodali novi zamah. Slika Hrvatske u kojoj se proganjaju oni kojih nakon 1995. jedva da ima slika je neke opsesivne i žilave patologije

Kako to da neka trajna i ozbiljnija inicijativa za promjenu u ovom društvu nije moguća?

Promjena počinje kada netko vidi sljedeći korak, a taj koji vidi sljedeći korak u našem slučaju nije dio sistema. Dakle, ništa od toga. Promjena je usto nemoguća sve dok ne prihvatimo probleme koji su prirodan nastavak svake promjene. Osim toga, hrvatsko je društvo kronično malograđansko i provincijalno, neprestano se baca u prošlost kao u duboko plavo more, a omiljeni mu je losion raspojasana globalizacija. Ili, kako to duhovito kaže moj kolega Darko Lukić, živimo u ‘duhovnom’ okviru omeđenom ‘ustašama, partizanima, četnicima, sisama i guzicama’. Pogledajte samo naš prosječni kazališni repertoar – ako nije kopiran s YouTubea, toliko je uniformiran snažnim nametanjem kvazihitova i kojekakvih ‘bestselera’ da ga Lukićeve atribucije precizno opisuju.

Funkcioniranje kazališta kao da postaje paradigma čitave stvarnosti?

Šifra je jednostavna: sprega s političarima, tim moćnim gradskim i stranačkim šerifima, kao osnova, potom dolazi pogodovanje sitnog veza uzduž i poprijeko, zatim se generira posluh do neba, strah za egzistenciju, a rezultat svega je jasno, estetska prosječnost i ispodprosječnost. Ponajbolji analitičar kazališne stvarnosti post-tranzicije, nažalost pokojni Dragan Klajić, sve je to temeljito analizirao preko analize slučaja europskih repertoarnih kazališta u svojoj briljantnoj knjizi ‘Resetting the Stage’. On kaže da su pravi vladari kazališta tako duboko ušančeni u svojim specifičnim interesima iz samo jednog razloga: da sve zauvijek ostane nepromijenjeno, a najviše njihove privilegije.

Veličine su degradirane

Takmičili ste se za mjesto ravnatelja Gavelle i Zagrebačkog kazališta mladih?

Nikada nije stigao nijedan odgovor ni na jednu rečenicu obimnih programa koje sam ponudila jer ih nitko nije ni čitao. Željela sam time dokazati da se svi natječaji kreiraju ciljano za poslušnike s lista i šank linije, da se unaprijed zna tko će biti ravnatelji, a da se njihovi ‘pobjednički’ programi ionako ne moraju ispuniti. Jer sustav je složan u jednome: o kritičarima sustava se ne raspravlja – to su neprijatelji pa se ta praksa primijenila i na meni. U novoj knjizi koju upravo pišem, ‘Kazalište za narod’, bavim se ulogom zagrebačkog HNK-a u vrijeme čvrsto postavljenog sustava socijalističke kulture, od 1945. do 1955. godine. Tada je naime postojala eksplicitna kulturna vizija o kazalištu koja se kreirala na jednom mjestu, u partiji, no u tom je sustavu bilo moguće da na primjer hrabri Marijan Matković, koji je redovito kritizirao i partiju i HNK, postane intendant tog istog HNK-a. Mi danas tavorimo u sistemu u kojem ne lupaju šakom o stol agitpropovski moćnici s kakvim-takvim umjetničkim opusom, poput Franičevića, Dončevića i sličnih, već tipovi s diplomom ONO i DSZ, šumarstva i prometa, čije su specijalizacije ispisane u mnogobrojnim optužnicama DORH-a. Onda i dobijemo tužne studije slučaja poput umirućih Teatra &TD, Male scene i Zagrebačkog plesnog centra, da spomenem samo najrecentnije žrtve tog sistemski štetnog ‘delanja’.

Spomenuli ste globalizam. Čini se kao da u njemu više ništa nije važno i kao da sve vrijedi jednako?

Da, netko ga zove ‘kasino kapitalizam’, u kojem mogu sudjelovati samo oni koji imaju žetone i koji pristanu na unifikaciju u repertoaru i stilu. Idealno oružje globalizacije je usto i diskontinuitet, zaborav i rušenje svih mogućih kriterija. Pamćenje nam ne doseže dalje od posljednja dva tjedna, a sve prije toga tretiramo kao noćne more koje treba dokinuti. Stvarne veličine su degradirane, a mržnju izaziva sve što je nekada vrijedilo kao uzor ili kriterij. U posljednjih desetak godina često napravim test kod kandidata na prijemnom ispitu, pitajući ih znaju li tko je bio Fabijan Šovagović. Gotovo stopostotni odgovor je da ne znaju, nisu krivi. Ili recimo primjer Slobodana Šnajdera kojem Zagreb nije izveo dramu punih 15 godina. Još jedan slikovitiji primjer: tekst o jednom od naših najvećih redatelja, Kosti Spaiću, koji sam pisala prije par mjeseci za jedan tjednik povodom obljetnice njegove kultne predstave ‘Kiklop’, izaći će u mojoj novoj knjizi ‘Službeni izlaz’, ali neće biti tiskan u tom tjedniku, jer je uredništvo u međuvremenu shvatilo da im tekst o Spaiću nije potreban.

Kako komunicirate s vašim studentima u ovome vremenu zaborava?

Kako se radi o odjelu Produkcije, pretpostavlja se da su oni uronjeni u kontekst koji nije osobito perspektivan. Osjećaju i sami da se sve okamenilo u letargiji i da će njihovo profesionalno mjesto pod hrvatskim suncem biti teška borba. Indikativno je mišljenje koje je nekidan izrekao jedan od njih: ‘Ma, profesorice, jedino što je danas važno imati je – putovnica’. Pokušavam s tim u vezi kod njih probuditi neku nadu, ali za to imam sve manje argumenata i jedino što mi preostaje jest da im pomognem da se oboružaju znanjem, hrabrošću i strpljenjem. Jer, najopasnije bi bilo nametati im svoje obrasce i metode djelovanja, to ne želim.

Zašto ste pristali ući u SDP-ov savjet za kulturu?

Uvijek me privuče poziv na promjenu, SDP se očito našao na velikoj raskrsnici pa razmišlja da u mnogo toga treba krenuti ispočetka. Još me više privukla ideja da u izradi budućeg programa žele stvoriti mrežu nestranačkih savjeta. A pristala sam voditi Savjet za kulturu zato što je SDP jedina stranka u Hrvatskoj koja je u proteklih 25 godina osmislila neki strateški dokument za kulturu. SDP mora moći podići svoje kapacitete i krenuti u ozbiljnu borbu za vlast jer samo dobra socijaldemokratska politika može ostvariti temeljitu kulturnu reformu kakva je Hrvatskoj nužna, to znamo iz mnogih europskih iskustava. Ukoliko se pak ne ujedini iznutra, SDP-u neće pomoći ni brigade savjetnika.

Još se želim boriti

Sudjelujete i u projektu Topusko. Što je to?

Projekt je nastao na ideji okupljanja kulturnih radnika po uzoru na Topusko 1944., a razvija se po uzoru na Konferenciju o strategiji kulturnog razvitka održanu u Trakošćanu 2001., koja je nakon Topuskog bila drugo najveće okupljanje umjetnika i kulturnih radnika u hrvatskoj povijesti. Ideja je pokrenuta prošle godine unutar Hrvatskog društva pisaca, P.E.N. Centra i ITI-ja, inicijator je bio povjesničar umjetnosti Krešo Galović i sve je počelo kao direktna reakcija na razorno djelovanje tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i na njegove krilatice. Do danas smo ponešto preformulirali platformu, no projekt Topusko planira se i dalje kao pluralistička kulturna fronta. Izgledno je da bude uskoro i izvedena, i to u Rijeci, u sklopu priprema za projekt Europske prijestolnice kulture.

Kakav dijalog je moguć u društvu koje je toliko razjedinjeno? Može li vaša inicijativa, na primjer, voditi dijalog s religioznim ljudima?

Dapače, ali ne s fanaticima, tu je granica kristalno jasna. Kao što je jasno da bi trebalo moći neetiketirati neistomišljenike kao neprijatelje, tu ima pravo Slobodan Šnajder. S druge strane, ovo je tvrdo vrijeme i Šnajder je nakon uspjeha svoje knjige ‘Doba mjedi’ čak i dobronamjerno polemizirao s Hasanbegovićem, što mi je bilo stvarno zanimljivo, ali sama za to ne bih znala iznaći sredstva. Postoje u nas nažalost brojni pojedinci i skupine s kojima je dijalog posve nemoguć i bivši je ministar kulture među njima. Zašto? Pa zato jer je sve što kažu i rade za njih definitivno i ne podliježe znaku pitanja. Takvih se ljudi i stavova naprosto treba čuvati.

Posljednji izvještaj Srpskog narodnog vijeća govori o tome da je mržnja prema ljudima srpske nacionalnosti u zabrinjavajućem porastu. Što o tome mislite kao osoba koja dolazi iz intelektualnog miljea i, ako hoćete, kao Hrvatica?

Za mnoge sam Hrvatica s falingom, zato i imam tu neku vrstu paralelnog identiteta. Od 1990-ih su mi svako malo prigovarali da je gotovo sve što radim i govorim naopako jer sam zapravo – Srpkinja. Dodatno ih razbjesnim kada kažem da sam, dakle, dokaz da je to dvoje isto. Tom naslijeđu neprijateljstva prema Srbima, koje se vuče do danas od pradavnih vremena, rat i poraće su dodali novi zamah. Slika Hrvatske u kojoj se proganjaju oni kojih nakon 1995. jedva da ima, i gdje se izvlače takve anegdote kao ona o ‘četnicima koji trče za djecom po Cvjetnom trgu’, a s druge strane se manjine svako malo tretiraju kao roba u prljavoj političkoj trgovini – to je slika neke opsesivne i žilave patologije. Danilo Kiš je tu opsesiju sažeo najkraće: nacionalizam je otporan poput plastične boce, bez obzira na prilike preživljava stotinama godina.

Koliko je još optimizma ostalo u Hrvatskoj za javno djelovanje?

Još uvijek ima ciljeva za koje se treba boriti. Nisam sasvim rezignirala, osim što mi je sve napornije pratiti naš slobodni pad u ništa. Prestati se boriti znači odmah izgubiti i izdati ono za što smo se prethodno borili. Uzeti pasoš, dići sidro i otići što dalje odavde još uvijek nije jedina opcija. Za odustajanje i ukrcavanje na lađu viteza Urbana iz Krležine ‘Lede’ ima još vremena – i dalje isplovljavaju redovito.


/////////////////////////////////
///////////////////

Lingvistica Snježana Kordić u Pressingu : Jezik je izgovor preko kojeg se usađuje nacionalizam

Gošća Pressinga na N1 televiziji bila je lingvistica Snježana Kordić koja je govorila o Deklaraciji o zajedničkom jeziku u regiji. “Laž koja se ponavlja već 25 godina jeste da svaki

//////////////////////////

////////////////////////////
/////////////////

DJEVOJKA O KOJOJ BRUJI CIJELA AUSTRALIJA:  Nadi Hasandedić, koja se udaje za  multimilionera, porijeklom je iz Mostara

DJEVOJKA O KOJOJ BRUJI CIJELA AUSTRALIJA: Nadi Hasandedić ...

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46069781

Powered by Blogger.ba