Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

28.03.2017.

TUŽITELjSTVO U HAGU TRAŽI BIVŠIM ČLANOVIMA HERCEG-BOSNE 225 GODINA ZATVORA

ZADNJI DAN ŽALBENE RASPRAVE "PRLIĆU I OSTALIMA": Tužiteljstvo traži 225 godina zatvora, ljutitom Prliću oduzeta riječ!

Prlića, kojim je sam iznosio svoj prigovor na zahtjeve Tužiteljstva, predsjedavajući Vijeća je upitao da li je on pravnik, na šta je Prlić odgovorio da nije pravnik, ali da je predavao na Pravnom fakultetu


ZADNJI DAN ŽALBENE RASPRAVE 'PRLIĆU I OSTALIMA': Tužiteljstvo traži 225 godina zatvora, ljutitom Prliću oduzeta riječ!
http://kliker.info/v2/wp-content/uploads/2017/03/sestorka6.jpg

Posljednjeg dana rasprave pred Žalbenim vijeće Haškog suda  u predmetu "Jadranko Prlić i ostali" Tužiteljstvo je zatražilo veću pojedinačnu kaznu za svakog od šestorice Hrvata koji su presuđeni u prvostupanjskom postupku. Umjesto 111 godina, koliko im je izrečeno u prvostupanjskoj presudi, Tužiteljstvo traži da im ukupna kazna bude čak 225 godina.

Kako je kazala tužiteljica Laurel Baig, provostupanjska presuda nije obuhvatila odgovornost Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića za tzv.
"udruženi zločinački poduhvat 3", koji podrazumijeva da su okrivljenici morali pretpostaviti kakve će biti posljedice "udruženih podihvata 1 i 2 (koje su, prema optužnici, osmislili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko) čiji je cilj bio pripajanje dijelova BiH Hrvatskoj.

Nakon obraćanja Tužiteljstva, Žalbenom vijeću su se trebali obratiti odvjetnici optuženih, međutim njihovo obraćanje je ostalo u sjenci svađe Jadranka Prlića sa članovima Žalbenog vijeća koji su mu na kraju
oduzeli riječ zbog, kako su kazali, nepoštivanja pravne procedure.

Prlića, kojim je sam iznosio svoj prigovor na zahtjeve Tužiteljstva, predsjedavajući Vijeća je upitao da li je on pravnik, na šta je Prlić odgovorio da nije pravnik, ali da je predavao na Pravnom fakultetu, političku ekonomiju.

Nakon što mu je nekoliko puta sugerirano da poštuje pravnu proceduru, Prlić je rekao: "Ja samo želim da pomognem Žalbenom vijeću". 

Na to mu je oštro odgovoreno u ime Žalbenog vijeća: "Nismo se razumjeli, Vi ste ovdje da pomažete sebi, a ne nama, gospodine Prliću!"

U raspravu se uključio i Theodor Meron, član Žalbenog Vijeća, koji je kazao da petočlano Vijeće određuje pravila u ovoj sudnici, sviđalo se to nekome, ili ne.

Nakon toga je oduzeta riječ Jadranku Prliću.

(S.B.)













28.03.2017.

DA JE JAVNOST SVJESNA KAO ŽELjEZNIČARI NE BI NAM KRAJ NI BIO

Da je javnost svjesna kao željezničari ne bi nam kraj ni bio

Ljupko Mišeljić

Autor
28.3.2017. 



Da je javnost svjesna kao željezničari ne bi nam kraj ni bio

foto: srna

/////////////////////////

Možda bi se u nekom stadiju promišljanja moglo konačno zaključiti da ta naša inertnost i sposobnost furioznog komentarisanja iz vlastite udobnosti najviše govori da smo svoju kritičku misao i svo promišljanje koje bi prije nje trebalo provesti, u magnovenju prodali upravo za vreću mekinja – kvazirevolucionarnih, ali ipak narativno jestivih.

Ako je vjerovati Miletu Kekinu kad pjeva “nije sve tako sivo dok imaš s nekim otić na pivo”, onda predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku život nije uopšte siv. Svakog dana, bez obzira kog problema i u kom resoru da se dohvati on ima s kim da popije i s kim da se ispriča. Kritički duh bez promišljanja doveo je do toga da će stigmu nositi onaj ko se s Dodikom sastane, ili koga Dodik umiri, a ne Dodik – jer na Dodika smo ipak navikli, je li, pa mu se može, a od željezničara nismo očekivali da će tako olako dozvoliti obmanu. Ko je ovdje zapravo u obmani i kako?

Srećom ili nažalost, jasno je da se danas u cijelom simulakrumu značenja i označenog više ne može sa sigurnošću tvrditi je li u rečenici „Milorad Dodik, predsjednik RS“. Tako je Dodiku pošlo za rukom da u miru i mirnodopskim uslovima funkciji predsjednika eniteta pridoda skup ovlasti despota, o čemu najbolje svjedoče njegova česta gostovanja među sirotinjom rajom koja globa davati ne može a pritom ne prima nikakve materijalne naknade za svoj rad, u kojima Dodik despotski i po principu „riječ-djelo“ rješava sve probleme za koje on ispostavi da su bitni. Tako je bilo i u slučaju štrajka željezničara. Trenutno, mnogo nam je bitnije što Milorad Dodik, pored Vlade Republike Srpske i svih osamnaest ministara, uključujući i primadonu izvršne vlasti Cvijanović, odlučuje šta je bitno a šta nije, nego što nešto rješava. Jer, bez obzira na ovlasti predsjednika entiteta, on svakako treba nešto i da riješi, ali Ustava mi i Svetog trojstva nivoa vlasti, on nije taj koji može da odlučuje šta je najpreče. Pogotovo ne kada odluke o načinu raspodjele narodnog budžeta i sudbini narodnih željeznica donosi preplaćen narodnim novcem, od koga svake godine sebi uredno povećava budžet kabineta. Opšteprihvaćeno mišljenje ostalo je nekako ovako: na Dodika smo naviki, i znamo šta će kada uraditi, ali radnici na čiju smo intertnost takođe navikli i u ratu i u miru i u protestima i u štrajku krivi su što nisu ispunili naša očekivanja.

Štrajk željezničara i način na koji je završio, posmatrajući tradiciju entitetske revolucionarnosti i solidarnosti i tradicionalno shvatanje i gledanje politike kroz političare, pokazao je samo dvije stvari: kolika je realna moć predsjednika Dodika i koliko smo zaista šuplji. Semantički, moglo bi se reći da je izreka „kupio nas je za mekinje“ dobila vjerodostojan obris na pojavnoj ravni stvarnosti. No izostaje bitnost – da nas neko kupi, moramo se i prodati: strahu ili kritici bez nepromišljanja.

U kulturi političkog straha i mehanizama odbrambenog stava, najrealniji primjer autoriteta je koliko se nekoga plašimo i bojimo, ali ne koliko se boji opet taj obični građanin, nego onaj privilegovani. Recimo, ministar saobraćaja i veza Neđo Trninić, koji je po okončanju štrajka 21. marta prije nego je predsjednik Dodik garantovao da će se u Željeznicama postupati u korist radnika najavio sankcionisanje onih koji su štrajkovali, a poslije Dodikovog oglašavanja u Dnevniku Plus RTRS-a rekao da su radnici Željeznica štrajk obustavili zbog reputacije i poštovanja prema predsjedniku Dodiku, i zbog njegovog autoriteta.

Udobnost kritičkog nepromišljanja

Ta izjava nije ni ignorantna ni beznačajna, jer ako ministar koji ima potpuni legitimitet da upravlja resorom koji je povjeren osim ako se drugačije ne dogovori sa premijerkom mijenja svoje stavove i zaključke nakon oglašavanja predsjednika, zašto tek željezničari ne bi mogli svoje zahtjeve i štrajkovanje prilagoditi odlukama predsjednika? Stav je legitiman, ali legitimnost ima i druga strana priče, koje se nismo ni sjetili, a glasi ovako: gdje su oni koji sude onda kad je trebalo ustati? Gdje je kritika i pozivanje na odgovornost stvarno odgovornih na javnim funkcijama, i zašto se naš gnjev prema sistemu koji radnike izrabljuje pretočio u gnjev prema radnicima?

U cijeloj priči o rješavanju spora željezničari-sindikati-Željeznice-Ministarstvo-Vlada, Dodika nema ni u jednom čimbeniku niza, pa tako nećemo biti maliciozni i reći da jeste upravo u svakom, iz samo dva razloga: ko jeste u svakom nije ni u čemu kako valja; i drugo – ovakav zaključak uopšte nije maliciozan. Vratimo se predsjednikovim ustavnim ovlastima: predsjednik RS, prema prvoj svojoj nadležnosti, predstavlja Republiku. I to što se kao predsjednik na štrajku željezničara pojavio tek osamnaesti dan štrajka, ujedno i 11 dana nakon isteka roka za isplatu dugovanja, pet dana blokiranja pruge i 12 dana štrajkovanja glađu Čedomira Kneževića, o predstavljanju Republike Srpske mnogo govori. Ali još više govori o namjerama i načinu ophođenja vlasti RS prema radnicima, pokazujući izvjesnu percepciju njihove bitnosti establišmentu, a kada se priloži i Dodikov autoritet koji zrači i realnu i simboličku moć, onda vidimo sliku njegovog stava o građanima Republike Srpske uopšte.

Vaskolika javnost, pogotovo na društvenim mrežama, podigla se protiv odluke željezničara da okončaju štrajk nakon kafe, rakije i februarske plate od predsjednika – za koju su govorili da je uslov prestanka štrajka i danima prije –a da pritom niko od nas nije dane i noći provodio s njima, pritiskao vlast da riješi probleme, javno zagovarao novu sistematizaciju u Željeznicama ili „širio misao“ o broju radnika koji je tamo zaposlen kroz dosadašnje predizborne kampanje po odlukama SNSD-a i DNS-a.
Niti je iko javno zagovarao ostavku ministra Neđe Trninića, koji i sam strahuje od svake predsjednikove izjave i koji se u medijima pojavi samo kad zaposli nekog člana porodice u kakvom javnom preduzeću. Zatim ni ostavku kompletnog rukovodstva Željeznica koje imaju 250 miliona maraka dugovanja i nisu pozitivno poslovale od 2006. godine. Pa niko na koncu nije ni podsjetio da je u tom preduzeću zaposleno 3500 ljudi, od kojih je hiljadu došlo kroz raznorazne predizborne kampanje voljom DNS-a i SNSD-a, i da se uprkos tolikom ljudstvu putnički saobraćaj odvija od Novog Grada do Doboja, a da cijena povratne karte na relaciji Banjaluka – Sarajevo košta oko 52 KM. Kao ni da Banjaluka ima šest skretničara, od kojih samo dvojica dolaze na posao.

To što se nismo sjetili da i sami govorimo o Željeznicama, ili nismo bili dovoljno hrabri ili zainteresovani da rasvjetljavamo šta se dešava u tom javnom preduzeću, najviše govori o našoj spoznaji i nivou kriitke. Izgleda da je legitimno je kriviti radnike koji, istina, jesu za nekoliko toplih obroka, regresa i jedne plate ugrozili svoju budućnost, ali ta legitimnost izgleda ne podrazumijeva da se okrive oni koji u ime naroda raspolažu narodnim budžetom i narodnim Željeznicama. Ministru Neđi Trniniću opet ćemo u narednom periodu spočitavati to što je zaposlio suprugu u Geodetsku upravu u Srebrenici, a svu odgovornost za katastrofalno stanje Željeznica RS – za koje je najviše odgovorna uprava – zaboravićemo, do nekih sljedećih protesta ili štrajka.

Unatoč, uspjeli smo osuditi radnike koji nisu imali drugu opciju osim prekida štrajka jer je najveći dio njihovih uslova ispunjen – a i da nije, ipak nemaju drugu opciju zaposlenja, niti infrastrukturu i društvenu solidarnost na koju mogu računati za veće i dugotrajnije pobune, bez da smo prozvali najodgovornije i uticali da se oni aktiviraju. Možda bi se u nekom stadiju promišljanja moglo konačno zaključiti da ta naša inertnost i sposobnost furioznog komentarisanja iz vlastite udobnosti najviše govori da smo svoju kritičku misao i svo promišljanje koje bi prije nje trebalo provesti, u magnovenju prodali upravo za vreću mekinja – kvazirevolucionarnih, ali ipak narativno jestivih.

 zamisli.ba












28.03.2017.

VIJEĆE MINISTARA BiH PODRŽALO ZAKON O AKCIZAMA: MINISTRI IZ SAVEZA ZA PROMJENE GLASALI PROTIV

VIJEĆE MINISTARA BiH PODRŽALO ZAKON O AKCIZAMA: Ministri iz Saveza za promjene glasali protiv

Predloženim izmjenama zakona predviđa se povećanje akciza na gorivo za 15 feninga po litru, što je bio jedan od uvjeta za nastavak aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom.



VIJEĆE MINISTARA BiH PODRŽALO ZAKON O AKCIZAMA: Ministri iz Saveza za promjene glasali protiv

Članovi Vijeća ministara Bosne i Hercegovine podržali su na današnjoj sjednici  Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama, nezvanično se saznaje u Vijeću ministara.

 

Kao što je već poznato, predloženim izmjenama zakona predviđa se povećanje akciza na gorivo za 15 feninga po litru, što je bio jedan od uvjeta za nastavak aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom.

 

Nakon što je 24. marta istekao rok za ispunjavanje obaveza za nastavak aranžmana, MMF je taj rok produžio do 31. marta.

 

Iako za Nacrt zakona nisu glasali ministri iz Savez za promjene, predložene izmjene i dopune Zakona o akcizama usvojene su zahvaljujući glasovima bošnjačkih i hrvatskih ministara.

 

"Vijeće ministara BiH je usvajanjem ovog seta zakona uradilo svoj dio posla u ispunjavanju preduslova za nastavak aranžmana sa MMF-om. Ovi zakoni poslani su u parlamentarnu proceduru", kazao je predsjedavajući Denis Zvizdić.

 

On je dodao kako se nada da će oba doma Parlamenta BiH u skorije vrijeme zakazati sjednicu kako bi bili stvoreni realni uslovi za realizaciju i implementaciju aranžmana sa MMF-om.

 

"Ovaj zakonj je prošao većinom glasova, jasno je da smo Crnadak i ja glasali protiv. Podržavamo reformski put BiH, ali tražili smo da se kroz novi namet od 15 feninga proizvede i ostvari minimalni nivo zaštite za najugroženije, poljoprivrednike", kazao je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović.

 

Šarović je ponovio da su ministri iz Saveza za promjene tražili uvođenje kategorije plavog dizela, i da se od 15 feninga nameta, tri ili četiri feninga odvoje u budžete entiteta, te da se ovaj novac da poljoprivrednicima, kako bi se ublažile posljedice adaptacije.

 

Državni ministar financija Vjekoslav Bevanda je rekao da je Nacrt zakona dobar i da su ispunjeni uvjeti za drugu tranšu kredita MMF-a.

"Entiteti i Distrikt Brčko će dobiti drugu tranšu kredita, imamo ugovoreno i u fazi dogovoranja oko 800 milijuna za cestogradnju, prvenstveno za autoput. Budući da su napravljene analize i pokazano je da oni ne mogu izdržati kreditna zaduženje, to ne ide za krpljenje nikakvih rupa nego na račune cesta i autocesta i taj novac će biti korišten za vraćanje kredita i nove radove", smatra ministar Bevanda.

/////////////////////////

///////////////////////////

/////////////////////////

//////////////////////////

'PRVI PAPAK' NAPUŠTA BROD KOJI TONE: Vojin Mitrović istupio iz kluba SNSD, Adam Šukalo prelazi u PDP

'PRVI PAPAK' NAPUŠTA BROD KOJI TONE: Vojin Mitrović istupio iz ...

////////////////////

POTOMCI SLAVNIH BOSANACA I HERCEGOVACA: SDP BiH predstavio nove članove, Džemala Bijedića i Mehmeda Pozderca - 2

POTOMCI SLAVNIH BOSANACA I HERCEGOVACA: SDP BiH ...

 ///////////////////////////////////
  Selektor Baždarević o ključevima za Rusiju : Želim da uvijek našu majicu natopimo znojem i da svi za BiH igramo
28.03.2017.

SUMLjIV MIRIS NA GROBU

Govno na grobu


Viktor Ivančić

Autor
25.3.2017. 



Image result for viktor ivančić

//////////////////////

Da, ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu je govno na grobu. I svi koji se 22. travnja tamo zateknu, da prema strogim nalozima državnoga protokola uzmu učešće u ritualu lažnog oplakivanja, morat će dobro začepiti nos da ne osjete njegov smrad

Zamislimo da se kojim slučajem na vlasti zatekne radikalno orijentirana grupacija koja bi dio svoga prevratničkog programa realizirala i tako da na ulazu u Spomen područje Jasenovac istakne poveću tablu s natpisom: ‘Zabranjen ulaz psima i političarima!’ Taj bi potez, dakako, bio grozan, oživio bi duh u kojem je djelovao nekadašnji logor i pokazao do koje mjere može biti odvratna ljudska mržnja prema plemenitome četveronožnom biću kojemu se u boljim vremenima tepalo da je ‘najbolji čovjekov prijatelj’.

S političarima stvari stoje nešto drugačije. Otvoreno pismo što ga je članovima PEN-a i Hrvatskog društva pisaca uputio književnik i nakladnik Nenad Popović nije, razumljivo, izazvalo gotovo nikakve javne reakcije. Podsjećajući na činjenicu da koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj već drugu godinu zaredom ne želi sudjelovati u ‘službenoj’ – odnosno državnoj – komemoraciji 22. travnja u Jasenovcu, autor pisma poziva kolege da zauzmu stav prema kojemu židovske općine treba podržati ‘i, štoviše, apelirati na službena državna tijela i stranke da zbog toga odustanu od te komemoracije’.

Naglašavajući da solidarnost i sućut ne mogu podrazumijevati ‘političku ekonomiju emocijama’, da nečije tugovanje ne smije biti ‘predmet trgovine’ i ‘dogovaranja uvjeta’, da se ‘ne može na jedno oko tugovati, a na drugo namigivati’, Popović zaključuje kako je ‘pogreb na koji neće doći baš djeca i obitelj umrlih bespredmetan i nakaradan’, a isto vrijedi ‘i za mise zadušnice, kadiše i slična okupljanja iz žalosti’. Utoliko: ‘Dvogodišnji nedolazak Židova na tugovanja i to nad konkretnim žrtvama 22. travnja u Jasenovcu pretvorio je komemoraciju u apsurd.’

Kroz taj se apsurd ceri i paradoks demokracije kao takve, kada na vlast bivaju izabrane političke formacije koje simpatiziraju strahovladu NDH i relativiziraju njene zločine. ‘Ono što dosta nas građana smatra terorom većine, odnosno teroriziranjem, sijanjem straha’, piše Nenad Popović, ‘aktualno nudi samo jednu opciju: da se barem zaštiti prostor tuge Jasenovac. Da se zatraži, predloži, zamoli one koji ne osjećaju apsolutnu sućut za žrtve, one koji gaje simpatije ili imaju razumijevanja za ubojice, da tamo ne dolaze – barem ne kad se oplakuju žrtve.’

A samo malo dalje, savršeno svjestan činjenice da je njegov apel ples na oštrici iluzije, da je ‘prostor tuge Jasenovac’ odavno bez zaštite, da ni prijedlozi ni zamolbe ne mogu uroditi plodom, rezignirano završava: ‘Najmanje što možemo učiniti je da ostavimo političare da 22. travnja tamo odu sami. A mi, svaki za sebe ili već kako, možemo tamo otići bilo kad. Spomen područje otvoreno je 365 dana u godini.’

U normalnoj bi zemlji Popovićevo pismo – budući da postavlja moralno pitanje najvišega reda: Kakav je stvarni smisao državne komemoracije kojoj odbijaju prisustvovati potomci žrtava i predstavnici nacionalnih skupina koje su ustaškim pogromom najviše pogođene? – izazvalo duboku nelagodu i vjerojatno poslužilo kao povod za ozbiljnu javnu debatu u kojoj ne bi nedostajalo ni strasti ni katarzičnih momenata. Ali Hrvatska nije normalna zemlja, točnije – Hrvatska je zemlja normalizirane nenormalnosti.

Budući da je riječ o uhodanoj rutini, posve je izvjesno da ni ona granitna ploča s ustaškim pokličem na dječjem vrtiću u Jasenovcu do 22. travnja neće biti uklonjena, da toga dana osim predstavnika Židova u Spomen području neće biti ni predstavnika Srba i antifašističkih organizacija, a to znači da će u podnožju Bogdanovićeva spomenika biti upriličena (možda pod režijskom palicom Kreše Dolenčića?) nova seansa komemorativne opscenosti, nešto nalik pogrebnoj ceremoniji u kojoj ‘službeni’ svećenik, umjesto da pognute glave mrmlja molitvu i škropi prizorište svetom vodicom, ima zaduženje posrati se na grob.

Da, ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu je govno na grobu! I svi koji se tamo zateknu, da prema strogim nalozima državnoga protokola uzmu učešće u ritualu lažnog oplakivanja, morat će dobro začepiti nos da ne osjete njegov smrad. Nije, uostalom, nevažna zadaća na stvari: preko ‘službene’ komemoracije žrtvama ustaškoga logora smrti – bez prisustva Židova, Srba i antifašista, ali uz napadnu blizinu nacističke parole – obnovit će se cinički potencijal hrvatskoga društva, organizirat će se nova runda treninga za kolektiv koji se duhovno razvija i snaži, te sve jasnije shvaća da pravu prodornost tekućem fašizmu osigurava tek njegova antifašistička poza.

Većina nazočnih, istini za volju, neće imati ni dišnih ni njušnih problema. Lako je moguće da se na žalobnom teferiču ukaže premijer, kojemu ustaški pozdrav na mjestu ustaškoga stratišta ima ‘dvostruku konotaciju’ i predstavlja ‘delikatno pitanje’. Možda će tu biti i njegov džepni ideolog, koji u svome pamfletskom knjižuljku slini nad inspiratorom rasnih zakona u Trećem Reichu. Možda će se pojaviti ministar policije, koji postrojavanje crnokošuljaša u centru Zagreba smatra svetkovinom demokracije. Možda će na gvozdenim štiklama umarširati predsjednica Republike da provjeri da li publika skandiranjem i podizanjem desnica u zrak pridonosi ‘veličanstvenoj atmosferi’. Možda će iza nekog žbuna trijumfalno likovati sam donedavni ministar kulture, za kojeg su logorski čuvari bili ‘heroji, mučenici i šehidi’…

Svi će oni svečano odverglati propisane količine ispraznosti, naštimati tronute izraze na facama, lansirati svoje fraze po okolnim travnjacima, a ako raspoloženje bude na nivou, možda će u Spomen području ostati do večeri, dočekati zalazak sunca, da se osvjedoče kako pod rumenim nebom i škrtom iluminacijom jasenovački cvijet poprima konture smokvina lista.

Nema te savjesti, solidarnosti, ljudske suosjećajnosti ili očajničkog poziva Nenada Popovića koji će hordu političara spriječiti da halapljivo pohrli na teren gdje se, prostituiranjem ‘prostora tuge’, ostvaruje izgledan politički profit. Nema ni sumnje da će im se s druge strane granice, u Donjoj Gradini, pridružiti srpski partneri, s jednakom ambicijom i suprotstavljenom perspektivom, pa će već po tradiciji gubernator iz Banja Luke za šest do sedam puta uvećati broj onih nad čijim kostima nariče i začiniti to s nekoliko muklih zakletvi. Šugavi hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija još jednom će se – pod nadzorom državnih protokola – uzajamno kapitalizirati i ovjeriti buduću plodnu suradnju.

Moglo bi se reći da balkanske političke bande i njihove intelektualne posluge, vodeći računa o oblikovanju tzv. kolektivnih memorija u što izdašnije resurse, nastoje utvrditi koncentraciona sjećanja, mentalne teritorije ograđene bodljikavom žicom unutar kojih će sve biti podređeno udarničkoj proizvodnji mita o veličini i bezgrešnosti nacije, gdje će se kreativno, bez ikakva obzira prema činjenicama, vlastiti zločini brisati a žrtve multiplicirati, dok o poštivanju kućnoga reda i sankcioniranju izroda koji krše imperative krvi i tla brine osoblje raspoređeno u mitraljeskim gnijezdima. Radi toga njihova hodočašća u ‘prostor tuge’ nisu motivirana pijetetom, već nagonima hijena.

Tako će hrvatska cinična zajednica, uz državne zastave, bogato aranžirane vijence, počasnu gardu, bolno zavijanje trube i govore ovlaštenih bezdušnika, ‘službeno’ obilježiti 22. travnja, s figom u džepu i govnom na grobu, a ovo će samo provizorno zaudarati u Jasenovcu, jer pravi izvor smrada leži u državnome vrhu i jedinstvenome rodoljubnom srcu nepregledne mase poklonika.

Onaj tko bi – bilo kojim raspoloživim sredstvima, uključujući ona fizička – balkanskoj političkoj bandi onemogućio pristup mjestima masovnih stradanja, zavrijedio bi moju doživotnu zahvalnost. Bio bih čak spreman u znak poštovanja prestati pisati novinske izlišnosti. Ovo je ionako samo sljedeći u nizu uzaludnih tekstova. Jedini njegov cilj je da pruži podršku građaninu Popoviću i, ukoliko je to uopće moguće, razblaži očaj njegove usamljenosti.

portalnovosti.com











Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
56678816

Powered by Blogger.ba