Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

19.03.2017.

PROF. DR. EMINA KEČO-ISAKOVIĆ: DA JE ŽIV, ALIJA ISAKOVIĆ BI DANAS POMIRIO NEPOMIRLjIVE

Prof. dr. Emina Kečo-Isaković: Da je živ, Alija Isaković bi danas pomirio nepomirljive

Mart 19. 2017.

 

Subota, 11. mart

Nada za izlaz iz beznađa

Kiši, oblačno i tmurno, dan za ljenčarenja. Meni je radni dan. Imam predavanja na novom doktorskom studiju na FPN-u – komunikologija… Dodatna obaveza koju rado prihvatam. Volim kada mladi ljudi ulažu u svoje obrazovanje čak i onda kada im nije od toga zagarantirana materijalna korist većih razmjera. U zemlji u kojoj je samo 12 posto visokoobrazovanih i 10 posto nepismenih do obrazovanja se ne drži odveć.

Olahko puštamo da nam najobrazovaniji odlaze iz zemlje, valjda neki smatraju da se odlaskom sposobnih ostavlja prostora da zaposlimo i neobrazovane i nesposobne. Nikakvih državnih projekata da zadržimo obrazovanu mladost u zemlji, jer garant opstanka i dobre budućnosti za sve nas jesu obrazovanje i mladost. Naši političari nisu fanovi niti jednih niti drugih!

Dovoljno je baciti površan pogled na strukture zaposlenih u državnim institucijama i političkom elitom i razumjeti razloge ovakvog ponašanja najodgovornijih! Ne izdvajamo za nauku, za istraživačke projekte, ali veoma se brzo dogovore da povećaju sebi bilo kakve dodatke, od odvojenog života do boljih uvjeta na poslu, većih dnevnica, većih suma za obnove voznih parkova, telefona i sl.

Voznih parkova BiH političkih i državnih institucija ne bi se zastidjeli ni u Njemačkoj ili Francuskoj. Uporedimo sume za izdavanje (procentualno!) za standard političke elite i sumu izdvajanja za nauku! Uporedimo primanja političara i ljekara ili profesora, npr. 3:1 ili više je omjer u korist političke elite. Zato se nećemo čuditi za koju godinu što nas neće imati ko kvalitetno liječiti ili obrazovati. Ali, oni koji su na vlasti sada neće biti dugo tu, pa ih se i ne tiče šta će biti u budućnosti. Za vrijeme mandata obezbijede sebi sredstva da se ne moraju liječiti u ovoj zemlji niti obrazovati svoju djecu u ovoj zemlji!

Na predavanju o medijima u savremenom svijetu dočekuje me na fakultetu mala grupa studenata, divnih sagovornika i mladih koji mi vraćaju nadu da se možemo izvući iz bosanskog beznađa koje živimo decenijama. Sve razumiju i spremni su na odricanja, vlastita odricanja. Za početak, dvije godine nemaju slobodne vikende, jer doktorske studije pohađaju samo u dane vikenda, a istraživanjima se moraju baviti u svoje slobodne trenutke koje imaju. Već je to garant da trebaju uspjeti!

Kada se političari odreknu svojih beneficija i ulože vlastiti novac u vlastito obrazovanje (npr. učenje stranih jezika), možemo im početi vjerovati. Nije mi poznato da neko od visokih dužnosnika dolazi na posao pješke ili biciklom, što je u Berlinu ili Parizu kod političara odavno prihvaćeno. U BiH limuzina mora biti njemačka ili bar francuska, najnoviji model, uglavnom! Onda oni misle da su nekome važni!

Nedjelja, 12. mart

Miran dan

Nedjelja je uvijek mirniji dan bez turbulencija u životu, jer se ljudi uglavnom odmaraju. I političari, dakako.

Ali, ovog puta se rodio diplomatski skandal između Holandije i Turske, u koji uvlače i našu zemlju u svoj sukob bez naše želje ili krivice. Holandija zabranjuje političko djelovanje Turske na svojoj teritoriji, vraća visoke dužnosnike iz zemlje i deportira ih u susjedstvo. Bečka konvencija je prekršena, jasno. Ali, sve zemlje EU to odobravaju.

Hoće li tako biti i u obrnutim slučajevima? Turska reagira po Bečkoj konvenciji, ali to EU ne prihvata i napadaju ih sa raznih strana.

Prisjećam se jednog pitanja Kofija Anana na zasjedanju UN-a, gdje je demonstrirana nadmoć jakih i velikih prema Africi – DA LI SU LJUDSKA PRAVA I AFRIČKA PRAVA, GOSPODO?

Turska ne prihvata da je manje vrijedna od bilo koje zemlje EU. Zato i čeka tako dugo na članstvo! Bosna i Hercegovina je uvijek tu za kusuranje jakih…

Ponedjeljak, 13. mart

Četnici u Višegradu

Četnici su zvanično ponovno postrojeni u Višegradu da obilježe sjećanja na glavnog četnika Dražu Mihailovića. Cijela porodica moje majke je tamo ubijena, a ona kao dijete uspjela u zbjegovima stići do Sarajeva, sama sa 7 godina. A sada to slave, Jovo nanovo, vjerovatno! Naša sjećanja i prisjećanja iz dalje i bliže prošlosti su ipak samo žive lomače…

Nema reakcije naših političara ni s jedne strane! Ni NGO također. Ni mladih. Strah ili poštovanje za četnički pokret? Samo žrtve ponovno reagiraju, žrtve koje ionako ni u ovoj zemlji ni drugdje u Evropi ne žele da slušaju. KRIVICA SLUČAJNO PREŽIVJELIH o kojoj govori čuveni filozof Adorno je ponovno na djelu. ŽIVI SU DA SAVJEST ČOVJEČANSTVA NE NESTANE, ako je ikada i bilo. Još se nadamo reakciji predsjednika Ivanića koji je u posjeti Izraelu.

Tamo može jasno vidjeti posljedice nacizma o stradanjima Jevreja u svijetu. Možda spomenu i velikog jevrejskog intelektualca Teodora Adorna koji je 50 godina govorio glasno o lomačama i gasnim komorama, gdje su Jevreji bili žrtve, najveće žrtve nacizma. Mi smo u poređenju s tim male žrtve, ali ne toliko male da nas treba ignorirati i zanemariti. Čekamo povratak i reakciju predsjednika BiH iz Izraela!

Utorak, 14. mart

Ministrica nije našla vremena

U Bošnjačkom institutu naučna konferencija – „Alija Isaković i bosanski jezik“. Dvadeset godina otkako nas je Alija napustio. Prisjećanja, moja lična, bolna i trajna tuga, ali i moja tuga, rekla bih javna, jer Alija nedostaje ovom prostoru kao umjerena ravnoteža društva. Ponekad mislim da je tu, pomirio bi nepomirljive i bio mjera, etička mjera ponašanja i djelovanja u društvu danas. A svima nam je to tako potrebno u ovim vremenima. Nema ga, ali je tu, u radovima mladih lingvista, književnih teoretičara, književnika samih.

Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu, u saradnji s drugim institucijama, organizirao je ovaj skup. Direktor, lingvista dr. Alen Kalajdžić okupio je eminentan broj ljudi iz cijele BiH koji nastavljaju Alijino, nadasve OTVORENO djelo. To je dobro, poštovanje i nada da sva ISAKOVIĆEVA odricanja i rad nisu bili uzaludni. Raduje prisustvo rektora, dr. Rifata Škrijelja, bivšeg rektora Mulabegovića, Hadžema, Mile, Straje, književnice Musabegović, ali i veliko prisustvo mladih istraživača, studenata i svih koji su našli vremena da iskažu svoje poštovanje prema djelo Isakovića, koje uistinu nije ni malo ni zanemarljivo.

Ministrica kulture Elvira Dilberović, kažu lingvista, mada joj djela ne čitasmo, nije našla, kao i obično, vremena da iskaže poštovanja prema čovjeku koji je omogućio da i sama može raditi kao lingvista i biti ministrica uopće.

Čime li je zauzeta, jer svi i danas aktivni kulturni radnici i znanstvenici niti vide niti čuju za silne aktivnosti. U prosvjeti i kulturi prihodi nikakvi, nema novih predstava, izložbi, malo knjiga, filmova, o kulturnom predstavljanju vani se i ne priča!

Samo da nam ne prirede opet škole pod jednim krovom i uzmu bez pitanja nasljednika A. Isakovića da ih imenuju!
I ni jedne druge škole ili ulice u državi ne bi po imenu A. Isakovića osim te pod krovovima! Možda neka u Mostaru, gdje se školovao, ili Stocu, gdje se rodio…

Nema ministrica vremena da se time bavi kad ne nađe 15 minuta da dođe na skup kolega lingvista da ih pozdravi, ako je već Alija Isaković ne zanima!
No i bez nje skup je bio zaista onakav kakav je Alija zaslužio. Respekt organizatorima i hvala učesnicima, da ne nabrajam i nekoga izostavim, jer svi su bili sjajni. Tri generacije, rekla bih. Alija jeste napravio otvoreno djelo koje živi i u jeziku i u romanu, priči, teatru, baštini.

I svi ga možemo čitati ispočetka s novim viđenjem i novim interpretacijama. U tome jeste veličina dobrog djela. A djelo Alije Isakovića je dobro, bez obzira da li je riječ o putopisu, priči, romanu, hronici, baštini, drami… I nije ovo subjektivno, vjerujte. Uvijek je vrijeme i za ponovno čitanje i ponovno vrednovanje. Njegovo djelo može izdržati probu vremena, jer je djelo univerzalnog uma.
Ponosna sam što sam dio svog života bila u njegovom životu.

Srijeda, 15. mart

Tužno i tragično

Vojni penzioneri demonstriraju pred Federalnom vladom. Tužno i tragično.

Kako se stvari razvijaju u Bosni I Hercegovini, bit će sretni oni koji su odbranili ovu zemlju od agresija iz susjedstva da ih sve ne otjeraju u zatvore. Za sada, tamo nema mjesta! Vikić i Pušina se počinju braniti što su branili domovinu… Gdje na svijetu to ima?
Još od antičkih vremena odbrana domovine je obaveza svakog građanina i najveća ljudska zadaća. Po Platonu. Ali, to je bilo prije više od 2.000 godina. Ko danas misli o etici u svijetu. I naš Jovo Divjak zna da ne misle ni na njega ni na Platona…

Tereza Mej (Theresa May), britanska premijerka, reagira na odluku Suda za ljudska prava u Strazburu u očitovanju na optužbe zbog nošenja mahrame kod žena u EU.

Dozvoljene su sankcije poslodavaca, kažu, po ljudskim pravima! U Evropi možete nositi na glavi krijeste, brijati glave, tetovirati se po glavama, bojiti ih u crveno ili zeleno, po želji, ali mahramu ne smijete nositi! Bar ne ako ste muslimanka. Engleska kraljica često nosi mahramu, da joj ne zabrane sada, strah me je odluka evropskih sudova?

Tereza Mej je sada novi Kofi Anan i hrabro brani i ljudska prava i tradiciju manjine u Evropi. Ako EU štiti sve marginalne skupine u EU, što je dobro, zašto ne zaštiti skupine muslimanskih žena kojih u EU nema više od 5%. Pa neće valjda one ugroziti Evropske vrijednosti ako poštuju svoju tradiciju.

Bio je Brexit, pa Tereza Mej ima sada veća prava da govori o ljudskim pravima kao pravima za sve LJUDE, onako kako je Eleonor Ruzvelt (Rooswelt) zamislila u Deklaraciji za ljudska prava usvojenih još davne 1948. u SAD. U Evropi ni Deklaracija, ni Bečka konvencija više nisu što su bile! Britanska premijerka je pokazala da zna šta su ljudska prava i šta su demokratska društva – i krijesta na glavi i mahrama, kako ko želi i osjeća. Lekcija za ponovno učenje demokratije.

Četvrtak, 16. mart

Snajperisti u Sarajevu i film o mom suprugu

Moja redovna predavanja neverbalnih komunikacija danas. Toliko primjera iz naše okoline da bih mogla mijenjati udžbenike. Dovoljno je da kamera prijeđe preko lica i tijela onih koji nam se svakodnevno obraćaju i imate studiju. Toliko bahatosti, ali i intelektualne nesigurnosti, nervoze, mlataranja rukama, bespotrebno, da se prikrije ili sakrije suština – nerad i neobrazovanje. Telefonske sjednice brojnih institucija koje postaju praksa. Najbolja komunikacija je uvijek bila face to face (licem u lice), gdje se može reagirati i na gest sagovornika.

To više i nije bitno, jer svako radi što želi dok je na poziciji, a opozicija gleda i prima plaće u parlamentima, lagodno i lagano.

Danas u Sarajevu – sastanak premijera zapadnog Balkana. Očekivanja, kao i obično, velika.

Bilo bi zanimljivo izračunati koliko je novaca potrošeno od Dejtona do danas na razne sastanke u Bosni, na Balkanu, u Evropi i u cijelom svijetu, na konferencije o budućnosti Balkana.

Modni kreatori propagiraju kao dobru modu da je skupo, ali da se ne vidi! To je to!
Tako je sa svim konferencijama od Stability Pacta do danas. Galame, talambasi večere, ručci, jahte, jezera, mora, skijališta, skupi hoteli, tjelohranitelji, popratni efekti, snajperisti i ostalo, na stotine ljudi uključenih u organizacije skupova od kojih nam ne ostane previše. Sav taj novac do sada potrošen u sjedjeljke mogao je biti utrošen da se bar deset fabrika otvorilo. Imat ćemo nove inicijative, nove radne grupe i nove oblike turizma, političkog turizma najelitnijeg ranga. Sve mi to plaćamo, a oni koji putuju često dođu samo na otvaranje konferencije o Balkanu ili Bosni.

Svjedočila sam tome kao ambasador ove zemlje dugo godina u Beču, Ženevi, Pragu… Sekretarice ili prevodioce bi ostavljali na konferencijama (oni jedino i razumiju jezik na kojem se govori) i osoblje diplomatskih predstavništava – delegacije u kupovinu, posjetu rođacima ili ponekad turističko razgledanje okoline! Restorani o državnom trošku – obavezno.

Ovoga puta će sjediti na mjestu događanja, jer je ministar Mektić postavio stotine snajperista – da ko ne bi mako slučajno!

Kako smo mi gostoprimljiv narod – i sigurna sam da bi i gospodin Vučić i neki važniji od njega – gospodin Han, naprimjer, mogli komotno na Baščaršiju pojesti ćevape, jeftino i dobro i da im se ništa ne bi dogodilo.

Nije rasvijetljen slučaj iz Srebrenice od 2015., ko zna ko je sve tamo poslovao… Vučića i ne vole odveć u vlastitoj zemlji, a mi smo, obično, bez historijskog pamćenja.
Možda ovog puta bude drugačije, jer Vučić dolazi direktno iz Njemačke, što je svojevrsna neverbalna komunikacija. Ja vjerujem u Angelu Merkel, kancelarku Njemačke!

Na Federalnoj TV FILM o mom suprugu Aliji Isakoviću. Nadiru sjećanja, tuga i ponos… Arijana Saračević, autorica, moja bivša studentica, je to majstorski uradila. Nije lahko jedan veoma ispunjen život ispričati za pola sata, a Arijana je to uradila znalački. Alija je uvijek vjerovao u žene! Od Hasanaginice još, naravno.

O Aliji sjajno govore kolege i prijatelji, oni s kojima se razumijevao, manje ili više (akademik Filipović, E. Duraković, Josip Pejaković, Hadžem Hajdarović, M. Stojić, Ivan Lovrenović, S. Krsmanović, Jasmina Musabegović – i ja osobno koja sam uvijek to izbjegavala do sada, ne znam zašto. Žao mi je što nema Gavre Grahovca, čovjeka s kojim se Alija tako dobro razumio i s kojim je uradio mnoge projekte na uistinu bosanski način! I mnogih drugih ljudi s kojima je radio i koje je volio, ali ne može stati u pola sata čitav ispunjeni život i svi ljudi iz tog života).

Ponosna sam što sam bila dio tog ispunjenog života, što imam najljepšu zaostavštinu, sinove Adnija i Farisa, uz „Biserje“, „Hasanaginicu“, „Sunce o desno rame“ I TOG ČOVJEKA, „Pobunu materije“, „Lijeve priče“ i „Jednom“… SVE SAMO JEDNOM, UVIJEK, SVE NEPONOVLJIVO.

Petak, 17. mart

Da ne bude kasno…

Jučer mi je bio rođendan. Već odavno ne slavim i ne obilježavam posebno taj dan. Ne bih to ni spomenula u ovom dnevniku, ali jutros na Facebooku toliko čestitki od divnih, dragih ljudi iz cijelog svijeta, puno kolega, prijatelja i mojih nekadašnjih studenata, rasutih po svijetu, ali vrijednih i uspješnih ljudi koji rade po cijelom svijetu da sam ponosna i na njih i na sebe što imam tako divne i uspješne prijatelje – (Pariz, London, Berlin, Minhen, Ženeva, Beč, Afrika, SAD, Australija…

Adni i Faris, moji sinovi, Boriša, Nada, Envera, Tamara, Predrag, Nijaz, Nada, Azra, Asja, Hasija i Besima, Merima, Jelisaveta, Korana, Aldi…). Svi uspješni, pametni i vrijedni. Toliko naše dobre energije rasute po svijetu. Neće se vratiti, većina, mislim. A šta smo mi uradili za njih i šta im nudimo da se vrate?

Pa ako se i ne vrate, neka promoviraju i na taj način ovu našu Bosnu, sposobnošću, idejama, pameću. Pomagali su koliko su mogli, jer bez dijaspore ova zemlja ne bi izdržala najteže vrijeme u svojoj historiji.

Konačno, Jevreji širom svijeta su učinili više za Izrael i od onih koji tamo žive. Mi smo često nepravedni i nemilosrdni prema njima što nisu tu. Ali, kad ostane ljubav ZA RODNU GRUDU u njima, mogu pomagati da dobijemo projekte, da investitori vjeruju u nas kao u njih kojima su ponudili posao i koji su pokazali svoje izvanredne sposobnosti u svjetskoj utakmici.

Mi im ne praštamo uspjeh i zato ih i ne zovemo, najvjerovatnije.
Kada će ova zemlja da se, konačno, izmiri sa svojom dijasporom i da shvati da zajedno, i oni izvana i mi u zemlji, možemo ovu zemlju dići na noge.

Ovo je lijepa zemlja, ovdje žive dobri i trpeljivi ljudi, ljudi koji brzo i praštaju, pa i zaboravljaju.

U svijetu nije mnogo ovakvih prostora – dobra klima, dobra voda, mnogo rijeka, malo mora, nešto prirodnih resursa… Još koji kilometar autoputeva o kojima nam više pričaju nego izgrađuju – daleko možemo otići… A mnogi se mogu i vratiti… Sve je, još uvijek, do nas.

Čitam, u Tuzli rektori koji su se potukli smijenjeni. Pa valjda je to najmanje što se može učiniti, a to je vijest. Razmišljam, šta bi bilo da su se potukli rektori u Londonu, Moskvi, SAD, Parizu ili Rimu? U Africi se akademsko osoblje ponaša akademski! Kako su oni uopće mogli biti Rektori? Ko ih je imenovao i čija su oni greška, to je pitanje. Sposobni ili podobni? Kako dalje?

Kako profesori napastvuju studentice u Tuzli?
Ja nisam čula da su se sami studenti potukli na fakultetu, do ovih doba.
Daleko smo dogurali promovirajući prostotu, favorizirajući podobne, a ne sposobne, ministri udaraju nogom u glavu, Rektori se šaketaju, pa nije ni čudo što su novine baš danas pune vijesti –  pištoljem upucan u glavu na Mojmilu, žena u Boljakovom upucana, na Ilidži obračun pištoljima…

FARME I PAROVI iz medija koje nismo na vrijeme stopirali postaju naši svakodnevni životi. Na TV uživo u prijenosu siluju žene uz pokliče i odobravanja, a kritičkih tekstova u medijima nema. O reakciji vlasti da i ne govorimo.

Naši životi postaju medijski simulakrumi, jer smo tako simulirani. Pink i Grand su naši novi životni standardi, zvijezde i zvjezdice nas zovu da postanemo dio prostote medijski svakodnevno promovirane. A mi i dalje ne rješavamo finansiranje javnih emitera iako se kunemo da hoćemo u EU.

Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker), predsjednik Evropske komisije izjavljuje da je Balkan najkompliciranije područje u Evropi. A ako oni iz EU ne požure, bit će još kompliciranije, sigurna sam.
Sve naše divne ljudske osobine, dobrota i strpljivost, spremnost na odricanje troše se brže u ovim vremenima, pa se i rektori i ministri obračunavaju pesnicama i nogom u glavu. O ostalima da i ne govorim, jer kad padne mrak, odavno ne šetamo ulicama koje nisu u najstrožijem centru. Ako nemamo tjelohranitelje, naravno. Dugo traje, a mi nismo zaslužili toliki mrak.

Ovdje žive uglavnom dobri ljudi koje je potrebno obrazovati, zapošljavati, zbližavati, zabavljati ih bez silovanja na TV ekranima, prosvjećivati više nego što u programima samo kuhamo, jer naša hrana je i dobra muzika, klasična ili džez, npr. Koju nam na medijima puštaju, za sada, samo u danima žalosti! NAŠA HRANA je i dobar teatar ili film, izložbe slika, izdavačka djelatnost, koje nema…

A koješta bi se moglo desiti kada bi politički turizam bio bar malo umjereniji. Ne mora baš svaki parlamentarac obići zemaljsku kuglu u jednom mandatu!

Kada ćemo početi vrednovati efekte tih skitnji? I ko to treba da uradi – ne valjda oni koji skitaju. Javnost rada i otvoreni mediji vode otvorenom društvu.
A za to nam trebaju javni emiteri, kojih nema i kojim ne daju da postoje, jer bez njih manipulacija društvom je lakša, mnogo lakša.

Ako hoćemo u EU, a odavno se kunemo da hoćemo, vrijeme je i za Mocarta i Šopena, bar Štrausa, a Cecu i Brenu ugroziti makar Merlinom ili Halidom, koji mogu položiti i EU kriterije.

Trebalo bi o ovome upoznati i Savjet ministara, ne smijem reći premijera, eno se Dodik buni i objašnjava Vučiću da Bosna i Hercegovina nema premijera. Ali, ovaj sadašnji, kako god ga zvali, pokušava nas uvesti u EU, bar.

Neka nam je sretno TO NASTOJANJE. Mi smo Evropa, zapravo, odavno. Neka požure dok još postoji EU da ne bude kasno i za njih i za nas…

(Kliker.info-Avaz)

///////////////////////



Drago Bojić : Režimski intelektualci





Tjednima gromoglasno najavljivani i u međuvremenu održani znanstveno-stručni skup u Neumu pod nazivom „Hrvati – nositelji europskih vrijednosti?“, sudeći po izjavama organizatora i atmosferi koju su prenijeli mediji, više je




Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
45394839

Powered by Blogger.ba