Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

18.03.2017.

MILORAD DODIK NA UDARU OPOZICIJE: "ON JE AVANTURISTA, MANIPULIŠE SRPSKIM NARODOM"!

DODIK NA UDARU OPOZICIJE: "On je avanturista, manipuliše srpskim narodom"!

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je klasični politički avanturista, koji se poigrava sa emocijama naroda i politikom konflikta raspiruje nacionalne tenzije – ocjenjuje opozicija u Republici Srpskoj, komentarišući Dodikovu izjavu da neće biti referenduma o secesiji ili otcjepljenju RS-a, kako je to raije obećavao i najavljivao.



DODIK NA UDARU OPOZICIJE: 'On je avanturista, manipuliše srpskim narodom'!

Image result for karikature milorada dodika


Image result for karikature milorada dodika


Image result for karikature milorada dodikaImage result for karikature milorada dodika

“Deset punih godina Milorad Dodik priča narodu da će Republika Srpska biti nezavisna. To je jedna u nizu Dodikovih prevara i njegove neodgovorne politike”, rekao je predsjednik SDS-a Vukota Govedarica.

 

“To je politika dugogodišnjih manipulacija koja je bila u službi prevare srpskog naroda, a s druge strane to je politika konflikta, koja je trebala da raspiruje nacionalne tenzije. Na taj način godinama se stvarao ambijent kako je on zapravo veliki zaštitnik Srba i Republike Srpske, a ustvari je jedna istina, narod je sve više siormašniji, a pojedinci su postali multimilioneri”, kaže Govedarica.

 

“Milorad Dodik nastavlja da luta na političkoj sceni u nemogućnosti da odgovori na važna životna pitanja građana RS”, slažu se i u PDP-u.

 

“Dodikovo neuspješno poigravanje sa emocijama naroda, on je ovim novim odustajanjem od referenduma pokazao da je klasični politički avanturista, bez jasne nacionalne, ekonomske, soicjalne ili bilo koje druge politike. Dodik vodi politiku od danas od sutra. Svojevremeno je od socijaldemokrate, koji je početku karijere bio najveći fan države BiH, došao do priče da će otcijepiti Republiku Srpsku, a sada vidimo da se vraća korak unazad, naglašava za BN televiziju generalni sekretar PDP-a Miroslav Brčkalo.

 

“Međunarodna zajednica pozitivno gleda na dejtonske principe i Dodikova izjava je snažan argument odgovorne politike koju vodi SDS”, dodaje Govedarica. On napominje da su za proteklih deset godina iz budžeta RS desetine miliona maraka i dolara otišle na kojekakve lobističke kuće, a da su jasne dvije stvari:

 

“Prva je da je Dodik završio na crnoj listi SAD-a ulažući toliki novac u lobiranje i druga da je natjeran da javno saopšti da je godinama lagao narod. Imajući u vidu da je rekao da je razgovarao sa nekim velikim zvaničnicima, pitanje za njega koji su to zvaničnici. Po mom uvjerenju to može biti Lavrov ili Vučić”.

“Niko ne zna na kakvim će pozicijama završiti Dodik. Mislim da ni on ne zna. Ovo sve pokazuje jednu veliku bezidejnost politike koju zastupa. Ekonomska situacija je sve teža. Mislim da se i on sam upetljao kao pile u kučine i da ne zna način na koji će izaći iz ove priče”, smatra Brčkalo.

 

“Možda su američke sankcije uticale na takve stavove Dodika, koji je i sam svjestan da je u nekim stvarima prešao „crvenu liniju i precijenio svoje mogućnosti, a sada spašava što se spasiti može“”, zaključio je Brčkalo.














18.03.2017.

REŽIMSKI INTELEKTUALCI

Režimski intelektualci

Drago Bojić

Autor
18.3.2017. 



Režimski intelektualci

Foto: slobodna-bosna.ba

///////////////////////////

Izdvajamo

  • Bosansko-hercegovački Hrvati su već godinama na europskom putu ili preciznije „na putu u Europu“ s obzirom na njihovo konstantno iseljavanje posljednjih godina u europske zemlje, pa politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata već sada mogu tražiti „hrvatski entitet u Europskoj Uniji“, naravno, s „teritorijalnim diskontinuitetom“, budući da žive u različitim zemljama Zapadne Europe.
......................................
..............................................

Gotovo sva zla koja su se dogodila i koja se događaju na prostoru bivše Jugoslavije osmislili su režimski i dvorski intelektualci. Iz tih vražjih akademija smrti proizišle su i proizlaze sve užasne ideologije. Samo iznimno rijetki su uspjeli izdržati visoke zahtjeve intelektualne čestitosti i nisu se odazvali zovu nacionalističkih sirena i instinktu čopora.

Tjednima gromoglasno najavljivani i u međuvremenu održani znanstveno-stručni skup u Neumu pod nazivom „Hrvati – nositelji europskih vrijednosti?“, sudeći po izjavama organizatora i atmosferi koju su prenijeli mediji, više je zapravo sličio HDZ-ovom elitističkom stranačkom skupu. Broj političara koji se okupio na skupu upućuje na to da je to prvenstveno i bio političko-stranački skup kojemu su znanstvenici poslužili kao akademske ikebane u službi ideologije i režima. Mobilizacija intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora trebala bi navodno definirati „strateški put hrvatskog naroda“, koji (ni manje ni više već cijeli narod!), želi i treba biti nositelj stabilnosti i europskog puta Bosne i Hercegovine. Bosansko-hercegovački Hrvati su već godinama na europskom putu ili preciznije „na putu u Europu“ s obzirom na njihovo konstantno iseljavanje posljednjih godina u europske zemlje, pa politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata već sada mogu tražiti „hrvatski entitet u Europskoj Uniji“, naravno, s „teritorijalnim diskontinuitetom“, budući da žive u različitim zemljama Zapadne Europe.

Ali ovo nije tekst o takozvanom „znanstveno-stručnom skupu“ u Neumu, ni o hrvatskoj politici u BiH, nije ni tekst o HDZ-u, ni o trećem entitetu, ni o bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ovo je tekst o režimskim intelektualcima i njihovim intelektualističkim nacionalističkim orgijama i autodestrukcijama. I ovdje nije riječ samo o intelektualcima „iz reda hrvatskog naroda“ ni samo o onima koji su se okupili u Neumu, nego općenito o svim nacionalističkim intelektualcima na ovim prostorima koji zloupotrebljavaju akademske titule i obrazovne institucije (univerzitete) kao bi se dodvorili i služili svojim gospodarima i njihovim ideologijama. I ne samo služili, nego i prethodili u ideologizaciji znanja i nudili političkim makijavelistima teorijski i strateški razrađene projekte djelovanja. Slično se ponašaju i mnogi intelektualci i na srpskoj i bošnjačkoj „intelektualnoj i akademskoj sceni“ ali i u vjerskim zajednicama. Ako netko sa skupa u Neumu smatra da ne pripada takvoj grupi intelektualaca, ostaje pitanje kako se uopće našao na tom ideološko-stranačkom skupu?!

Da, žalosno je kad zao duh zavodi laike, neobrazovani puk. No još je mnogo gori i žalosniji opsceni flert propovjednika i njegova zakletog neprijatelja. Propovjednici, to jest intelektualci (ne svi, ali velika većina njih!), ulagivali su se antikristu, neprijatelju duha, slobode i morala. Tako njemačke intelektualce između dva svjetska rata u do srži razgolićenoj autobiografiji opisuje Klaus Mann, nabrajajući gotovo taksativno imena intelektualaca koji su stali na stranu zla. Nitko nije ostao pošteđen u toj enciklopediji beščašća i amoralnosti njemačkih, europskih i svjetskih intelektualaca koji su svojom podrškom i(li) šutnjom asistirali nacističkom i fašističkom projektu zla i smrti. Među njima su istaknuti i društveno angažirani i ugledni filozofi, teolozi, književnici, pravnici, umjetnici, glumci, kulturni radnici, vjerski službenici…

Slično su se početkom devedesetih godina ponašali i mnogi intelektualci na području bivše Jugoslavije. Duga je lista tih režimskih slugu na svim stranama koji su se klanjali vođama, njihovim ideologijama i denuncirale one koji se i u najopasnijim vremenima nisu dali slomiti. U međuvremenu su i neki koji su bili na kritičkoj distanci prema nacionalističkim ideologijama ipak pokleknuli pod teretom kolektivnog izopćenja ili ih je usisala nezajažljiva ambicija da se domognu časti, moći i svih onih ugoda, koristi i profita kojima se honoriraju i nagrađuju „šverceri vlastitih života“ i oni što izdaju druge i same sebe do (samo)uništenja. Gotovo sva zla koja su se dogodila i koja se događaju na prostoru bivše Jugoslavije osmislili su intelektualci u svojim duhovnim ćumezima. Iz tih vražjih akademija smrti proizišle su i proizlaze sve užasne ideologije. Samo iznimno rijetki su uspjeli izdržati visoke zahtjeve intelektualne čestitosti i nisu se odazvali zovu nacionalističkih sirena i instinktu čopora.

Mirko Kovač je vjerojatno i ponajbolje skicirao psihički i moralni profil korumpiranih, prevrtljivih i nečasnih intelektualaca, posebno književnika, povjesničara i svećenika-teologa: „nema kaše koju intelektualci nisu zakuhali, nema svinjarije u kojoj nisu sudjelovali… Ti vražji šegrti idu njuhom tamo gdje se ćuti opačina i gdje se može dati neki obol kulturi zla“. Kovačeve riječi nisu ništa izgubile na aktualnosti i pogađaju i mnoge suvremene intelektualce. Nije nimalo jednostavno izdržati zahtjeve intelektualne čestitosti pogotovo kad ona traži beskompromisnu, konstantnu i doživotnu kritičku distancu prema kolektivu kojem se pripada. Lakše je uploviti u sigurne i mirne kolektivne vode, jer one donose korist, komfor, službe, časti.

Mnogima se (treba li reći nažalost?) događa da postupno i naknadno otkriju čari i slasti kolektivne pripadnosti i vjernosti režimu pa onda postanu istaknuti dobrovoljci u borbi protiv drugih kolektiva, a pogotovo protiv neprijatelja unutar vlastitog kolektiva. Sve je duža lista intelektualaca koji se preko noći promeću u kolektivne (nacionalne i vjerske) logističare, proračunate glasnogovornike egoističnih kolektivističkih identiteta. Intelektualci su majstori prevare, sve mogu opravdati i svemu pa i najvećem zlu dati svrhovitost. Njihov izopačeni um zamjenjuje premise, uzroke i posljedice, pravi logičke i etičke vratolomije, izvrće argumente i navodi druge prije svega neprosvijećene, lako zavodljive i kolektivno omađijane mase na pogrešne zaključke. To nisu pojedinačni slučajevi, nije ni riječ o zabludama i pogrešnim procjenama, niti se to radi stihijski i improvizacijski. U svemu tome ima sistema koji je razrađen do u tančine.

Nikome, pa ni intelektualcu nije lako biti u manjini, izručen lavežima i ujedima kolektivnih pasa, na milost i nemilost njihovih gospodara. Zato rijetki uspiju izdržati javni pritisak profesionalno istreniranih, bojovnih i fanatičnih kolektivnih činovnika. Neki se, kritizirajući zablude vlastitog kolektiva, nakon što naiđu na iste takve i u drugim kolektivima, ponovno vraćaju svome gnijezdu i tako poniženi i posramljeni postaju „učeni i mudri nacionalisti na čekanju“, koji stalno moraju dokazivati svoju vjernost. Drugi izdaju sve što se izdati može pa i svoje prijatelje i suradnike opravdavajući to višim ciljevima i božanskim razlozima očuvanja kolektiva ili institucije pa kad ih se razobliči i razotkriju njihove prevare i licemjerja onda se strvinarski, koristeći institucionalnu moć, njezine mehanizme i medije, obrušavaju na neistomišljenike.

Promjena kursa, povratak u zagrljaj režimu i uspinjanje na režimskoj (etničkoj ili vjerskoj) intelektualističkoj ljestvici praćeno je nepovjerljivošću i gospodara i režima i kolektiva pa se „kolektivni obraćenici“ moraju stalno dokazivati i smišljati nove laži, objede, mitove, posebno ako se pritom još mora izbjeljivati i uljepšavati „nečasna biografija prošlosti“. Tada više ne postoje nikakve granice, pogube se svi kompasi, i mora se udarati na sve i svim sredstvima. Najviše i najčešće po slobodnomislećim ljudima, jer ih intelektualna čistoća tih ljudi stalno podsjeća na njihovu moralnu i ljudsku ništavost.

Dvorske i režimske sluge lako se prepoznaju i po tome što konstantno kritiziraju tuđe zlo, tuđe nacionalizme, kreiraju teorije zavjera, proizvode biološki strah od drugih. Svaki pokušaj opravdavanja jednog zla, najčešće vlastitog, onim drugim, istodobno je jačanje i jednog i drugog. Svakom intelektualcu, kao uostalom i čovjeku uopće, zlo i ideološka uskoća vlastitog kolektiva bi morali biti najgori i najodvratniji.






18.03.2017.

SALTO MORTALE: MILORAD DODIK - BOSANSKI PATRIOTA I BORAC PROTIV OTCJEPLjENjA ENTITETA RS-a

SALTO MORTALE: Milorad Dodik - bosanski patriota i borac protiv otcjepljenja RS-a

To je čovjek koji trezveno brani granice Bosne i Hercegovine, od Une do Drine, od Save do Jadrana, isti onaj koji je još koliko zimus zazivao referendum, pravio smotru mažoretkinja i bajkera, pod radnim nazivom vojna parada...





Piše: Dragan Bursać 

 

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je po ko zna koji put pokazao kako je riječ o ultimativnom političkom pragamatiku, koji ima samo jednu zvijezdu vodilju - ostanak na vlasti. On tu svoju zvijezdu slijepo prati, a ona ga svesrdno miluje po glavi i nagrađuje već dvije decenije.

 

Kroz tu prizmu treba posmatrati i njegovu najnoviju izjavu, u kojoj decidno veli kako "referenduma [o otcjepljenju RS-a] neće biti, i to znaju svi..."

 

Dabome da neće biti nikavog referenduma o otcijepljenu RS-a. Dabome da je svako sa dva grama mozga znao kako tako nešto makijavelisti iz Laktaša nikada nije niti palo na pamet. I, da, dabome da se velika većina Dodikovog glasačkog tijela nalazi sa one strane realnosti. Pomalo razočarano je banjalučka čaršija primila vijest iz "teheranskih medija", što će reći iz Sarajeva, u kojoj se prvi među nejednakim Srbima sa zapadne strane Drine odriče višegodišnjeg puta u nekakvu samostalnost manjeg bh. entiteta.

 

Što dalje od doline suza i plača

 

Istina, mnogi će ishitreno prokomentarisati kako je "povlačenje referendumske ručne kočnice" posljedica famoznog 20-minutnog sastanka sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem u četvrtak u Istočnom Sarajevu. Tu ima istine samo utoliko što je Vučić ozvaničio Dodikovo kočenje i stajanje na loptu. Ako ćemo pravo, Vučić se sastao na histerično insistiranje Dodika, kako bi ga - ućutkao. Zauzvrat, Dodik će podržati Vučićevu predsjedničku kampanju, a dobio je i priliku da se pojavi u istom TV kadru sa srbijanskim SNS Demijurgom, što mu je i najbitnija stvar u Banjaluci.

 

Upravo je nevjerovatno i fantastično, čak vrijedno ozbiljnijeg sociometrijskog i psihološkog istraživanja, kako Dodik manipuliše masama ljudi u RS-u. I ta manipulacija je bazirana isključivo i jedino na pitanju nekakve nacionalne ugroženosti, potrebe za homogenizacijom, izolacijom i, na kraju, samostalnošću. Velim, ovi instrumenti nikada nisu imali nikakvu potku u realnosti, a što je važnije, nisu imali uporište niti u Dodikovom mentalnom sklopu. Ove poluge su najjeftinija manipulacija narodom. Strah, idolopoklonstvo, ucjene, ksenofobija... tek su puki instrumenti u rukama Dodika i režima mu.

 

I nije zato čudno što je RS, vječno zadojen istim steroidima, postao siromašniji entitet u Bosni i Hercegovini, koja je, opet, najsiromašnija zemlja Evrope. Za to vrijeme, upravo proporcionalno, Dodik i svita mu postali su najbogatiji stanovnici ove zemlje, čija je materijalna sigurnost i sigurnost njihove djece odavno zagarantovana inostranim pasošima i nekretninama daleko izvan ove doline suza i plača.

 

Dodik, veliki bosanski patriota, čovjek koji trezveno brani granice Bosne i Hercegovine, od Une do Drine, od Save do Jadrana, isti je onaj čovjek koji je još koliko zimus zazivao referendum, pravio smotru mažoretkinja i bajkera, pod radnim nazivom vojna parada, izvlačio ljude na nepostojeći referenudum... Ali, ne samo to.

 

'Slučajna 'deklaracija za 2018.

 

Dodik je i istaknuti pripadnik socijalističke omladine, i Saveza komunista Jugoslavije, i reformista Ante Markovića, i samostalni poslanik na Palama, i "dašak svježeg vjetra" nekdašnje američke državne sekretarke Medlin Olbrajt, i ekonomski ujedinitelj Bosne i Hercegovine, i nacionalista, pa ultranacionalista srpski... Pa zašto, u svom razvojnom putu, ne bi bio i bh. patriota?

 

Sve je to isti čovjek, koji volju za moć dobija korištenjem energije trenutnog stanja.

 

O razmjerama Dodikove prevare, prije svega prema svojoj partiji, svjedoči i čuvena Deklaracija o samostalnoj i nezavisnoj Republici Srpskoj. Naime, prije dvije godine jednoglasno je usvojena populistička i nakaradna Delkaracija na Saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Podsjećanja radi, Deklaracija podrazumijeva zahtjev SNSD-a za povratak ovlasti RS-u do 2017. godine, koje joj je oduzeo visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ukoliko se to ne desi, 2018. godine građani RS-a će glasati na obaveznom referendumu za nezavisnost RS-a.

 

Osim što je kompletno rukovodstvo SNSD-a obmanuto i osim što je Deklaracija nevažeća po bilo kom racionalnom osnovu, postoje ovdje dvije (pre)naglašene stvari. Prva: činjenica da će pitanje Deklaracije biti otpakovano baš "slučajno" 2018. izborne godine, kada će se Milorad unitarista opet okrenuti u Milorada separatistu. Drugo: fakat da je pun naziv partije SNSD - Milorad Dodik.

 

Para nema, ali Baje (još) ima

 

Dakle, i Deklaracija od prije dvije godine je samo politički pamflet, a druga i bitnija stvar - Dodik nominalno nosi težinu pola SNSD-a, a u realnosti on jeste SNSD. Po ovome, Dodik je jedini odistinski preostali autarh u ovom dijelu Evrope. Neki će neumitno porediti Bakira Izetbegovića, ali on nije Stranka demokratske akcije. Ako ćemo pravo, SDA je naslijeđe njegovog oca Alije Izetbegovića, a on je tek zadnji od velmoža na njenom čelu.

 

Sa druge strane, Dodik, ponavljam, jeste najjača i persona, ali i politička partija u RS-u. I tu je najveća opasnost, baš po Dodika. On, pored rukovođenja entitetom, pored predizbornih vratolomija, pored samostalnog rukovođenja partijom, mora voditi računa i o stotinama hiljada budžetlija, koji su preko partijske knjižice dobili radno mjesto, koji su se materijalno skrasili i koji svoje uhljebljenje otplaćuju izborima.

 

Ali... Što bi rekao trubadur, "para nema", počela su otpuštanja radnika u firmama na državnim jaslama, zaduživanje premašuje sve forme normalnog, ljudi, statični kakvi i jesu, mirno posmatraju kako im životne sudbine tonu zajedno sa entitetom ogrezlim u korupciju, pljačku, nepotizam i prevare... I zato, sa nestankom SNSD-a sa političke mape moći, nestaće i Dodik. Jer, ponavljam, on jeste SNSD. Do tada, do potpunog ekonomskog kolapsa, gledaćemo otužnu predstavu, tango za jednoga, političke "vidre" koje plaća narod iz svojih pocijepanih džepova i praznih novčanika.

 

I opet, pad Dodikov nije toliko blizu, kao što neki "analitičari" euforično misle. A, zašto? Pa zato što mu je boginja sreće Fortuna podarila takvu opoziciju da može samo uživati u sebi, diviti se svojoj veličini i spradati sa tim nesrećnim oponentima. Pad je izvijestan, ali je daleko.

 

Do tada, promatraćemo ovaj najnoviji luping, ovaj salto mortale, u kome se Dodik, poput mlade udavače, obukao u proljetnu košulju velikog bosanskog domoljuba, protivnika bilo kave secesije, koji ide okolo i retorički pita sebe, novinare i svoje članstvo: "Ko je ikada spomenuo otcjepljenje i referendum?!"

 

Šizofrena ujdurma socijalističkih diktatora

 

Nezgodno je i žalosno u čitavoj ovoj tragikomediji biti pristalica Dodika. To je šizofrena ujdurma, vrijedna realističkih skazki o istočnoevropskim socijalističkim diktatorima, u kojima glavni lik traži od žene da mu donese novine, pa da zna kako će toga dana razmišljati.

 

E, to je pozicija i običnog puka u RS-u, i stranačkih pristalica, ali i dijela Javnog servisa, preciznije Radio-televizije RS-a, čiji urednici moraju preko drugih da se informišu, ne bi li imali "svoje mišljenje" za ponedjeljak.

 

A od ponedjeljka neka nam živi samostalna, jedinstvena i nedjeljiva Bosna i Hercegovina! Barem dok glavni Baja ne kaže drugačije.










18.03.2017.

STAND UP NARODNI HEROJI

STAND UP NARODNI HEROJI

Ivo Anić

Autor
17.3.2017. 



STAND UP NARODNI HEROJI

Pamtite vjerujem osamdesete godine prošlog stoljeća, ta dekada razotkrila nam je svijet u svom njegovom šarenilu, bojama i mogućnostima, ali je u isto vrijeme razotkrila i sistem u kojem smo živjeli. Sistem koji se urušavao sam u sebe. Pamtite Milku Planinc, kao i njene poruke naciji kako smo kao društvo otišli u kurac, a da su nam mladi izgubili prave vrijednosti. Zapadnjački, potrošački mentalitet i rock n roll, po Milki, odveli su mladost Jugoslavije u sasvim drugom smjeru, nitko više ozbiljno nije računao na nas osim Balaševića, a Mika Špiljak pizdio je kako će on nama, ako ne ide milom, patriotizam utjerati silom. Tribinama stadiona diljem Jugoslavije događala se revolucija, tajne službe i milicija evidentno nisu znali što da rade s nama, jedna divlja generacija pojavila se na sceni i ozbiljno prijetila da uruši sistem, sve je polako išlo u pizdu materinu, a vlast je odlučila najgore.

Generaciji koja je bila u kontaktu sa svijetom, generaciji koja je uživo pratila Live Aid, generaciji punka i anarhije, ti ljudi koje je pregazilo vrijeme, pokušali su iz očaja utjerati patriotizam u kosti. U tu akciju resetiranja mladosti Jugoslavije uključili su se mnogi, uglavnom oni koji su taj sistem opsluživali, parazitirali na njemu, no urnebesna stvar tada je bila što su se u tu akciju uključili i dementni veterani SUBNOR-a. U mom Splitu veterani rata završenog prije četrdeset godina okupljali su se u prostoru kojeg im je dao grad, a od kojeg su oni napravili svojevrstan muzejski klub u kojem su igrali šah, karte i sjećali se ratnih vremena. Da bi danas bilo bolje oni su poturali svoja pleća, gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća, zajebavao se Nele Karajlić, a ti sijedi starci upravo su se tako i ponašali kako je pjevalo Zabranjeno Pušenje. Oni su bili vidno revoltirani, rezignirani našim ponašanjem i naravno, imali su potrebu da nas preodgoje, jer nas roditelji kod kuće nisu naučili da poštujemo tekovine narodno oslobodilačke borbe, njihovu žrtvu. Mi smo pohodili njihov klub radi jeftinog piva i dobre zajebancije.

Taj njihov starački birc nazvali smo simbolično „Pola noge“ i meni je sve to bilo jako tužno, kako naše obijesno ponašanje tako i njihov iskreni, djetinji užas dok su nas slušali i gledali. No to je bio naš odgovor na njihova uzaludna nastojanja da nas preodgoje, nauče i educiraju patriotizmu.

Mnogi od njih ponašali su se kao Dragan iz pjesme Zabranjenog Pušenja, otvarali bi prozore, a grijanje nije radilo, svijet kakvog su oni zamišljali ispao je dijametralno drugačiji, mladost koju su tjerali da gradi zemlju nestala je, a ovu danas gledali su s neskrivenim užasom. Ova generacija otvoreno ih je zajebavala i to je bilo nedopustivo. Istina, više puno i nisu mogli uraditi, ali oni ionako toga nisu bili svjesni. Kao što  toga nisu bili svjesni  ni oni koji su tada, sredinom osamdesetih, smislili plan kako da  poljuljanoj zemlji vrate dostojanstvo, vrate „prave vrijednosti.“ Netko mudar dosjetio se da bi ponovo u školama trebalo organizirati „stand up“  gostovanja narodnih heroja, da bi djecu trebalo voditi na projekcije ratnih filmova, a turiste u obilazak spomenika NOB-a. I sve je to, kako obično biva sa priglupim vlastima koje odlijepe od stvarnosti, bilo zapravo urnebesno. Urnebesno nama, a tragično njima, „stand up“ narodnim herojima koji su stari i dementni nama obijesnim mulcima trebali pričati kako su gume ostavljali ranjenicima dok su oni jeli felge.

Te tragikomične seanse pamtim i pamtit ću ih dok sam živ. Znate kako djeca znaju biti okrutna kada ih nešto ne zanima, a nikakvu kaznu ne mogu dobiti ako se mogu dobro zabaviti. Isprva bi skrušeno odslušali uvodnih pet minuta dok se uvaženi gosti nisu počeli gubiti, a tada bi krenuo urnebes. Te izgubljene starce bilo je zapravo tužno gledati, kao i njihova nastojanja, tužno je bilo gledati što pokušavaju dok smo mi slušali EKV na walkmanu i živo nas je bolio kurac za njihov NOB, kore drveća, Sutjeske i Neretve, koje smo morali jednom tjedno iznova gledati u kinu. A to u kinu bio je poseban cirkus. Pamtim jednog od sudionika NOB-a kojeg je strefio infarkt kada je prisustvovao jednoj takvoj projekciji među stotinjak malih nacionalista odgajanih na sjevernoj tribini Poljuda. Naš patriotizam, sve što je nas zanimalo, učili smo upravo na toj tribini, ni u školi, ni kod kuće, već na svom sjevernom stajalištu Hajdukova stadiona, na koji su po prvi puta krenuli otvorenom represijom, brkati milicajci koji su nam pokušali, pogađate, utjerati patriotizam u kosti na svoj način, malo drugačiji istina od sudionika NOB-a.

Kontraefekt tih nastojanja vlasti bio je strašan. Top lista Nadrealista, Feral i Mladina otvoreno su zajebavali vlast i njena nastojanja izvrgavajući ih u Phytonovom stilu potpunoj nakaradi. Svijet se mijenjao i mi smo išli paralelno s njim, Nikoletina Bursać, Boško Buha, Ljubiša Samardžić & Bata Živojinović, zanimali su nas otprilike koliko bi danas moju djecu zanimao Milo Hrnić. No najstrašnija stvar je bila što to nitko od partijskih moderatora nije, jebiga, shvaćao. Kao ni naši profesori povijesti, koji su nas davili ofenzivama i narodnim herojima za koje je nas iskreno – bolio kurac.

Mi smo, moja generacija, zadnja generacija koju će semantično zanimati Domovinski rat, to bi naši moderni Mika Špiljak i Milka Planinc trebali shvatiti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog činjenice da se već jedna država raspala na sličnoj agendi, utjerivanju patriotizma u kosti, koje nije prošlo. Zašto bi danas prošlo ovo? Mislite da generaciju naše djece zanimaju heroji domovinskog rata? Mislite da kao društvo danas ne nalazimo u stihovima Elvisa J. Kurtovića, kako se ne sanja više davni san i kako nam mladi čekaju kartu da odu van? Ako ne mislite tada ste ili beskrajno licemjerni kao i oni beskrajno licemjerni partijski paraziti Milke Planinc ili ste jednostavno priglupi, kao što nam je priglupa vlast koju imamo i koja se bavi takvim stvarima umjesto budućnošću ove zemlje i zapošljavanjem naše djece. Deseci tisuća mladih ljudi čekaju kartu da odu van kako je pjevao Nele, i bilo to vama krivo ili pravo živo ih se jebe za vaše heroje najnovijeg SUBNOR-a, generale o kojima se snimaju filmovi u stilu Boška Buhe i turističke vodiče koji bi zgranutim Japancima trebali pokazivati tenkove umjesto, šta ja znam, rimskih legionara.

Ako već namjeravate snimati takvu vrstu ideoloških filmova, snimite brate jedan dobar akcijski, naprimjer našeg generala kako pljačka draguljarnicu u Parizu, dovedite Daniela Craiga ili Toma Cruisea da ga glume, nek iskaču iz jurećih automobila i bježe pred policijom. Takvu vrstu filmova voli recimo ova generacija, generacija kojoj je London udaljen kao nama Trogir, i košta 300 kuna, koji imaju svoje heroje i junake, a oni su bardovi elektronske glazbe, ne svećenici, generacije koja niti namjerava pucati u koga, niti želi, generacije koju nikakav ishlapljeli i dementni general neće naučiti ništa doli kontraefekta, da im još više udaljite patriotizam i napravite ga, upravo onakvim kakvim su ga nama napravili borci SUBNOR-a, smiješnim, komičnim i beskrajno dosadnim. No ionako cijela priča nije važna, kako nama, tako i onima koji su je smislili. „Nacionalni program o Domovinskom ratu“ sa 20 visokih oficira HV-a, generala i političara tog perioda, nije ništa doli očajničkog pokušaja da ovoj zemlji koja ide u kurac netko vrati identitet. Taj identitet trebali ste gospodo graditi kroz gospodarstvo, zapošljavanje tih mladih ljudi i njihovu budućnost, ovako ćete dobiti svoje dane ponosa i slave, otvarat ćete prozore, a učiteljica će vas upozoriti da ih zatvorite jer grijanje ne radi.

Od starih snova se ne živi, a pasoša za van je sve manje. Krajnje je vrijeme da se uhvatite posla, a povijest ostavite Draganu, na televiziji mu je Lepa Brena pa nek se sjeća ratnih vremena. Da bi danas bilo bolje on je poturao svoja pleća, gazio hladne rijeke, jeo koru s drveća.

Zajebali su te Dragane, kao i sve nas.











18.03.2017.

IZBORI U HOLANDIJI

Wilders, NEXIT, “Kur’an policija” – No pasarán!


Goran Sarić

Autor
17.3.2017. 



Wilders, NEXIT, “Kur’an policija” – No pasarán!


Kad sam devedesetih došao u Holandiju, ovdašnji parlamentarni izbori su bili prilično dosadna stvar. Mada se između jednih i drugih znalo svašta izdešavati (“bura”oko Srebrenice, Najn Elevn, ubistva Pim Fortuyna i režisera Thea van Gogha…), na vrhu su se uglavnom, smjenjivale iste partije: liberali (VVD), socijaldemokrati (PvdA) i demohrišćani (CDA). Sklapale i razvrgavale koalicije, mijenjali partneri na vlasti, ali sve to bješe manje-više ista, relativno umjerena politika, bez ekstremnih pomaka udesno, a pogotovo ne ulijevo.

Zašto “pogotovo ne ulijevo”. Pa zato što je ovo, i pored svih promjena, ipak jedna pretežno kalvinistička zemlja. Ne vole oni ovdje baš ljevicu – pogotovo ne onu pravu! A ovdje je to, po meni, samo Socijalstička partija, SP. Oni se ovdje – kao, na primjer, što to relativno često biva u Francuskoj – “ni pod razno” ne mogu dočepati vlasti.

Osim toga, suviše je ovdje, za takvo što, bogatih i dobrostojećih ljudi. A takvi obično nisu skloni “dijeljenju kolača”.

No, nakon populiste Fortuyna na političkoj sceni se pojavio notorni desničar Geert Wilders i odmah žestoko uzburkao do tada “mirnu baru” holandske politike. Pojavio se neko ko je, sasvim netipično za Holanđane, grubo i otvoreno napao drugu vjeru.

Wilders je, doduše, već na startu rekao da nema ništa protiv muslimana lojalnih novoj domovini,  ali itekako ima protiv islama i Poslanika Muhameda. On bi, kako je nedavno rekao, zabranio Kur’an, i konfiskovao sve njegove primjerke u Holandiji.

Kakvu li bi samo, za tako nešto, “Kur’an policiju” uveo, samo da mi je znati?!

U strahu od terorizma, ISIL-a i usljed napetosti u cijelom svijetu, Wildersova popularnost je naglo porasla. Čak toliko da su ga mnogi već vidjeli kao premijera nakon izbora održanih u prošlu srijedu, 15. marta.

U tom rastu mu je bez sumnje pomogao i pravi sunovrat ovdašnjih socijaldemokrata. Oni su, naime, još na pretprošlim izborima ušli u koaliciju s liberalima i time, po mnogima, izdali vlastite ideale.

Osim toga, Wildersu je na ruku išla gotovo poslovična razjedinjenost lijevih partija: SP-a, “zelenih”(Groenlinks) i partije D66. Geertjetu je tako, činilo se, pred izbore sve adute imao u svojim rukama.

I upravo to je grozilo mnoge Holanđane. Jer, taj čovjek-partija, bez gotovo ijednog elementa prave političke partije, nema, niti je ikada imao, ikakvih konkretnih planova. Njegov program može stati u jednu jedinu rečenicu: izlazak iz EU (NEXIT) i zatvaranje  vrata izbjeglicama. Posebno, naravno, onima sa istoka.

A ostalo: izvoz, privreda, zaposlenost, zdravstvo, obrazovanje, kultura – trice i kučine!

Svima, osim, naravno, njegovim pristalicama, bilo je jasno da taj program ovu lijepu zemlju vodi linea recta u katastrofu, nove napetosti i podjele i ekonomski nazadak.

Zato su mnogi ove izbore očekivali s velikom zebnjom. I upravo stoga masovno izašli na izbore: preko 80 posto, što je skoro nezapamćeno u Zemlji Lala i Kanala. Pa evo, veoma ukratko, kako smo glasali.

Iako su izgubili osam mjesta u Parlamentu, liberali premijera Mark Ruttea su sa 32 mjesta ubjedljivo najveća partija u Parlamentu. S obzirom na prilično pesimističke najave i preuranjeno Wildersovo “kukurikanje” – sasvim solidno. A, ruku na srce, nije ni nezasluženo. Jer, uz mnoge mane tipične za neoliberalistički pogled na svijet: kresanje socijalnih programa a povlastice multinacionalnim kompanijama i bogatima, dodvoravanje Americi, “režanje” na Rusiju i enormna izdvajanja za besmislene vojne misije u Iraku, Avganistanu i drugdje gdje Uncle Sam naredi, Rutteovi liberali su, uz malu pomoć PvdA, uspjeli da Holandiju izvuku iz recesije. Običan građanin, doduše, to još uvijek ne osjeti puno na novčaniku, ali činjenica je da izvoz, zaposlenost i potrošnja rastu. Restorani i dućani su puni, potrošači grabe k’o da je džaba! Sve to obećava da će narednih godina, ako ne bude nekog velikog belaja, ovdje u ekonomskom smislu biti sve bolje.

A i Rutte lično, bez obzira što nije “moj igrač”, se pokazao kao vješt političar. Svojski se trudi da pokaže kako predstavlja sve, a ne samo neke Holanđane. Vještom u polemikama i, najčešće, odmjerenom u reakcijama, može mu se, uz sve mane, priznati da je graditelj, a ne rušitelj mostova.

Što se tiče njegovog glavnog suparnika, situacija s Wildersom nakon izbora je skoro suprotna. Jer, iako je u odnosu na prošle izbore ostvario napredak od pet mjesta u Parlamentu, on ne krije nezadovoljstvo ovakvim ishodom. Računao čovjek na mjesto “kormilara”. No, kako naš narod kaže: “Pjjevac” koji prvi kukurikne…”

Račun mu je najviše pomrsila i ljevica, ali je u tome udio imala i umjeren(ij)a desnica. Jer, pored značajnog uspjeha lijevog centra, partije D66 i, posebno, “zelenih” (sa četiri na deset mjesta u Parlamentu), razloga za radovanje imaju i demohrišćani, CDA. Oni su opet, kao prije skoro jednu deceniju, postali treća najveća partija u Holandiji. To imaju zahvaliti nosiocu liste, elokventnom i duhovitom Sybrandu Bumi.

Što se ljevice tiče, razočaravajući je samo (relativni) neuspjeh socijalista, koji su, uprkos solidnoj kampanji, dobili jedno mjesto manje u Parlamentu. No, kako rekoh, mnogi ovdje ne vole crveno, pa makar i kad je riječ samo o paradajzu (simbol SP-a)!

Od drugih partija, vrijedno je spomenuti uspjeh novoosnovanog DENK-a. Oni su osvojili 3 “parlamentarne “stolice”. Ta partija predstavlja tursku manjinu ovdje, i ima prilično blagonaklon odnos prema Erdoganu. Da, istom onom turskom predsjedniku koji je ovih dana povodom zabrane holandskih vlasti da njegovi ministri govore na mitinzima podrške “njegovoj visosti” izazvao diplomatski skandal nazvavši Holanđane “nacistima” i “ubicama”. Zato nisam siguran da možemo biti baš sretni njihovim uspjehom. Mnogi se ovdje stoga pitaju doprinosi li DENK uklapanju “turskih Holanđana” u (n)ovu zemlju, ili, naprotiv, samo uvećava njihovu samoizolaciju? Živi bili, pa vidjeli.

Da zaključim. Sve u svemu, mislim da imamo dosta razloga za zadovoljstvo.  Jer, kako se svi zaklinju da s Wildersom “ni pod razno” neće u koaliciju, izgleda da smo se, barem za izvjesno vrijeme, riješili tog belaja. Ništa, znači, od “Kur’an policije”. Ništa od NEXIT-a. Kakva je da je, mislim da EU ipak ima puno više prednosti, nego mana. Uostalom, priča se da to već uviđaju i mnogi Britanci.

“Ne” Wildersu, “ne” NEXIT-u, “ne” idiotskoj “Kur’an policiji”… Uz jaku ljevicu u Parlamentu –  nije tako malo, zar ne?! Ostaje samo da se nadamo da će i veliki evropski “igrači”, Francuzi i Nijemci, na skorašnjim izborima znati reći “ne” desnici u njihovim zemljama. To bi ujedno bio dobar zaušak i njihovoj prekookeanskim “braći”, beznadežnim trumpistima.













18.03.2017.

KEMAL KURSPAHIĆ: ZAROBLjENICI 'USTAVNIH PROMJENA'

Kurspahić: Zarobljenici 'ustavnih promjena'


Političare u BIH se uopšte ne tiče kako ljudi žive, nego se ubiše „rješavajući“ pitanja za koja uopšte nisu nadležni kao što su, recimo, ustavne promjene

Političare u BIH se uopšte ne tiče kako ljudi žive, nego se ubiše „rješavajući“ pitanja za koja uopšte nisu nadležni kao što su, recimo, ustavne promjene


Njemačka političarka Doris Pak (Pack), bivša dugogodišnja izvjestiteljka Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu – sa naglaskom na ovo „bivša“ jer je to oslobađa diplomatskih obzira i potrebe i obaveze da uljepšava utiske o zemlji i svojim tamošnjim sagovornicima – ovih je dana u razgovoru za sarajevski „Dnevni avaz“ iznijela zanimljivo zapažanje o bosanskohercegovačkim političarima: njih se uopšte ne tiče kako ljudi žive, ne mogu sa posvetiti rješavanju njihovih životnih potreba, poput obrazovanja ili zapošljavanja, nego se ubiše „rješavajući“ pitanja za koja uopšte nisu nadležni kao što su, recimo, ustavne promjene.

Čak i površan pogled na glavne uzroke blokada na bosanskom „evropskom putu“ pokazaće koliko je tačno ovo opažanje o „političarima“ potpuno zaokupljenim pitanjima u kojima nemaju nikakve nadležnosti ili sposobnosti da ih riješe: ukidanje ili otcjepljenje entiteta; stopostotna ili država u nestajanju; godine nemoći da se provede presuda evropskog suda o ravnopravnosti građana oličena u „slučaju Sejdić-Finci“; nipodaštavanje odluka Ustavnog suda u vezi s obilježavanjem 9. januara kao Dana Republike Srpske ... Možda naknadna iskrenost Doris Pak može pomoći u odgonetanju pitanja kojim su se ovih dana bavili bosanskohercegovački analitičari o tome kako šefica evropske diplomatije Federica Mogherini može govoriti pohvalno o napretku Bosne i Hercegovine u ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj uniji nasuprot rasprostranjenom osjećanju u domaćoj javnosti o upornom zaostajanju.

Doris Pack

Doris Pack

///////////////////
Evropski diplomati, koji su u ime Evropske unije dobili zadaću da pomognu zemljama Zapadnog Balkana u ispunjavanju uslova za pridruženje Uniji, žele, naravno, samo najbolje jer je to i mjera njihovog uspjeha, ali su pohvale o „napretku“ sračunate i na ohrabrivanje i poticanje lokalnih partnera da se posvete ispunjavanju evropskih uslova. Lično se ne slažem s bosanskohercegovačkim kritičarima navodne prepuštenosti bosanskih evropskih perspektiva evropskim političarima uglavnom s resornim zaduženjima u organima Unije, kao što su Mogherini ili evropski komesar za odnose sa susjedima i pregovore o proširenju Johanes Han (Johanes Hahn), jer to jeste nivo na kojem će Unija pratiti, poticati i ocjenjivati napredak zemalja Zapadnog Balkana i to se neće mijenjati i prilagođavati neosnovanim predstavama balkanskih vođa o vlastitom značaju.

Primjer: godine koje je spiskao predsjednik Republike Srpske na insistiranju kako recimo američki ambasador ne predstavlja politiku Vašingtona, srljajući u sukobe u kojima je na kraju dospio i na američku „crnu listu“ ili njegovo omalovažavanje uloge i ličnosti visokog predstavnika postižući – sa eskalacijom neprijateljske retorike - potpuno suprotan efekat od željenog: produženje umjesto okončanja mandata visokog predstavnika i njegovog ureda.

Mogerini je, upravo dolaskom u Sarajevo u okviru balkanske turneje početkom ovog mjeseca, pokazala ličnu posvećenost poticanju bosanskohercegovačkih partnera na ispunjavanje uslova za približavanje Uniji: iako je njen let za Sarajevo zbog nevremena otkazan ona je na kraju turneje ipak došla u glavni grad Bosne i Hercegovine da potvrdi evropsko opredjeljenje da će Evropa biti cjelovita tek onda kad joj se pridruže i zemlje Zapadnog Balkana.

Ta podrška iz Brisela je i prijeko potrebna i dobrodošla.

To pogotovu zato što je upadljivo koliko je Bosna i Hercegovina u odnosima sa svijetom, i posebno sa centrima odlučivanja o evropskoj i svjetskoj politici, daleko zaostala za najbližim susjedima Hrvatskom i Srbijom.

Premijer Srbije ja, na primjer, na sarajevski skup šefova vlada država Zapadnog Balkana stigao sa još jednog sastanka sa najmoćnijom evropskom političarkom, Angelom Merkel, i dobio je od nje javnu podršku za projekte infrastukturnog povezivanja u regionu, sa izgradnjom savremenih željeznica i puteva, i za uspostavljanje široke zone slobodne trgovine kao značajan korak prema eurokompatibilnosti regionalne ekonomije.

Hrvatska je, postajući članica Evropske unije, ne propuštajući da u svakoj prilici naglasi potporu suverenitetu Bosne i Hercegovine, svoje sada ozakonjeno mjesto u evropskim institucijama stavila u službu propagiranja projekta „federalizirane“ BiH u kojoj se pod različitim – „europskijim“ – opisima i sa hvale vrijednom brigom za jednakopravnost hrvatskog naroda prepoznaju duhovi oživljavanja ratne tvorevine Herceg-Bosne pod čijim su okriljem počinjeni neki od najtežih zločina „etničkog čišćenja“ devedesetih.

Bosanskohercegovački politički prvaci nemaju ni približno sličan tretman u svjetskim prijestonicama kakav imaju i srpski i hrvatski. Za razliku od neposredno poratnih godina, kada je u svijetu prevladavala želja – pa na neki način i osjećanje obaveze – da se Bosni i Hercegovini, kao zemlji najteže pogođenoj ratom, pomogne u obnovi i infrastrukture i demokratskih institucija, taj kredit je u međuvremenu potrošen i svjetski političari od kalibra i ugleda niti pozivaju u goste niti posjećuju bosanskohercegovačke predstavnike. A i zašto bi kad oni – kako je to zapazila bivša njemačka izvjestitelja za Bosnu i Hercegovinu – vole da se bave stvarima o kojima ih niko ništa ne pita, a potpuno se ravnodušni prema najživotnijim potrebama svojih građana.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa














18.03.2017.

VLASTIMIR MIJOVIĆ TVRDI:AKO ŽELITE RADITI NA POMIRENjU SRBA I BOŠNjAKA, ALEKSANDAR VUČIĆ TREBA DA KULTIVIŠE MILORADA DODIKA

Vlastimir Mijović tvrdi : Ako želi raditi na pomirenju Srba i Bošnjaka, Vučić treba da kultiviše Dodika

Mart 18. 2017.



Na svakom stolu zna se gdje sjedi gazda. Ne mora da sjedi na čelu stola, ali tamo gdje on sjedi je čelo stola i taj naređuje. U Srbiji je uvijek bio, od Miloševića pa nadalje, čovjek koji je o svemu odlučivao. Milorad Dodik može završiti svoju karijeru za pet minuta. Međutim, Milorad Dodik takav potreban je Srbiji, koja onda širi priču o tome kako je jako spremna na poboljšanje odnosa i slično, istakao je u Dnevniku TV1 novinar i analitičar Vlastimir Mijović.

TV1: Je li dvodnevni boravak evropskog komesara Johanesa Hana u BiH dokaz da je EU shvatila ozbiljno probleme koje može proizvesti stanje u zemljama Zapadnog Balkana?

MIJOVIĆ: Prema mom mišljenju, EU je shvatila da ovdje više ne može da napravi nikakav ozbiljan posao, te da je njen ključni problem sama Unija i problemi Unije, ali po nekoj inerciji nastavljaju, rekao bih čak, da glume kontinentalnu velesilu, samim tim pokušavaj da nastave ono što su davno počeli u BiH, ali smatram da to više nema uvjerljivosti niti neke njihove vidljive želje da nešto naprave. EU je opterećena ogromnim vlastitim problemima i svako novo proširenje samo bi te probleme dalje uvećavalo.

TV1: Želite li reći da će EU dići ruke od Zapadnog Balkana? 

MIJOVIĆ: EU je, prema mom mišljenju, digla ruke od Balkana, ali u strahu od svojih mogućih nasljednika koji bi stavili ruku na Balkan, oni pokušavaju neko vrijeme držati status quo. U tom cilju organziovana je i promenada u Sarajevu, nazvana pompezno Samit premijera Zapadnog Balkana, na kome se nije dogodilo ništa specijalno. Čak su se premijer Srbije Aleksandar Vučić i premijer Kosova Isa Mustafa poslije toga usudili kazati da su očekivali više.

Vučić je rekao da je krajnje vrijeme da EU kaže neke preciznije datume u vezi sa mogućim ulaskom zemalja. Mustafa je kazao da nema nikakvog napretka u tim stalnim okupljanjima. Oni opet najavljuju da će se okupiti u Trstu, pa iduće godine u Engleskoj. Najavljuju neke autoputeve. Prvo, autoputevi neće riješiti probleme zemalja Zapadnog Balkana. Drugo, Vučić je rekao da su prije tri godine najavili autoput Niš – Priština – Drač, od kojeg se nije stvorio nijedan kilometar. S druge strane, ne dopušta se zemljama Balkana, niti one za sada imaju kapacitet da same međusobnim dogovorim pokušavaju da unapređuju te odnose.

TV1: Ko ne dopušta?

MIJOVIĆ: Velike sile. Prema mom dubokom uvjerenju i onome što znam, mi smo taoci velikih sila, koje se ovdje smjenjuju od 1878. uključujući i prethodni period kada je tadašnja najveća sila Turska vladala ovim područjem. Mi nikada nismo bili samostalni, nikada nismo mogli donositi samostalne odluke.

Mislim da bi i danas, čak i BiH mogla mnogo toga više da uradi kada bi se dopustilo ono što stalno govore: “Sami se dogovorite, mi ćemo to prihvatiti”. Ne dopuštaju oni da se mi sami dogovorimo, odnosno ono što bi trebalo da dogovorimo, to prethodno moraju oni da aminuju i da bude po ukusu velikih sila.

 

TV1: Kada govorite o velikim silama, kako vidite politiku Rusije i Turske? Ima li istine u tvrdnjama da ove dvije zemlje zajedno rade protiv EU na Zapadnom Balkanu?

MIJOVIĆ: Za gubitak uvjerljivosti i pozicija na Zapadnom Balkanu EU nisu krive Rusija i Turska. One su samo vidjele da prostor ostaje prazan, da je Brisel nedovoljno snažan, a rekao bih i nedovoljno zainteresovan za ovo područje. Sada oni pokušavaju ovdje da nametnu neke svoje interese. Kažem da EU ovdje nije napravila ništa, ali da Rusija i Turska mogu napraviti još manje. Ovi barem nisu pravili velike belaje, kako mi to ovdje kažemo. Plašim se da bi veći uticaj Rusije i Turske ovdje mogao da napravi niz novih problema. Siguran sam da te dvije zemlje svojim uticajem ne bi poboljšale situaciju na Zapadnom Balkanu.

Zabrinut sam, ukoliko se one tome ovdje više posvete, da će njiova politika biti da prave još veće probleme, pogotovo Rusija koja je spremna i vojno da se angažuje, te koja ovdje, a posebno na teritoriji Srbije ima neke svoje poligone, koji za sada imaju pitome nazive, a koji u roku od 24 sata mogu da postanu ubojite baze, potom, sve ono što se dešavalo sa Crnom Gorom i pokušajem državnom udara. Vidjeli smo da je Rusija jako zagrijana da ovdje napravi jedan dar-mar. Dakle, ne da pokuša politički djelovati, nego da pokuša napraviti prevrate u određenim državama.

Prijateljstvo između Rusije i Turske ima dugu istoriju. To je istorija neprijateljstava. Za dvije godine koliko oni imaju solidne odnose, koji se prema izjavama zvaničnika poboljšavaju, oni sigurno nisu postali iskreni i dobri partneri koji bi mogli, recimo, na Balkanu zajednički da djeluju. Na primjer da Turska u Sarajevu pokušava da izvuče neku dobru volju, Rusija u Beogradu i slično. To ne. Mislim da bi ove dvije države isključivo igrale na kartu svojih dobitaka, posebno Rusija kojoj je zbog loše unutrašnje situacije potreban uspijeh vani. Stiga je Putin posljednje dvije godine usmjeren isključivo na velike spoljnopolitičke inicijative u kojima ne preza ni od sile, nezakonitog ponašanja…

TV1: Da li zaista Milorad Dodik uživa podršku zvanične Moskve i da li je to na izvjestan način obračun i sa Aleksandrom Vučićem, a preko Milorada Dodika?

MIJOVIĆ: Znam da Moskva stoji iza velikosrpske politike, mnogo toga govori o tome. Milorad Dodik kao ličnost je tu apsolutno nevažan. Bilo ko da je na čelu RS, on bi uživao podršku i Beograda i Moskve. Moskva je i 1990. i tokom rata bila na strani Srbije, srpskih paravojnih snaga u BiH, tako da su ostali na istim pozicijama. Milorad Dodik pokušava svojim pričama kod svoje publike stvoriti uvjerenje da je on taj koji je otvorio vrata Moskve.

TV1: Da li Rusija podržava istupe Milorada Dodika koji nerijetko govori o otcjepljenju RS, o nemogućoj BiH? 

MIJOVIĆ: Kada sračunamo sve kako se zvanična Rusija ponaša, ona je zaštitnik i sponzor takve separatističke politike RS i velikosrpske politike koja se i dalje vodi iz Beograda. To je njihov strateški interes, strateško savezništvo, koje oni sada pokušavaju nekako da održe, nakon što su dobili konkurenciju u EU.

TV1: Šta će prevagnuti? Ko će “pobijediti”?

MIJOVIĆ: Prema mom mišljenju, šanse da odlučujuće ovdje utiču na budućnost i na političku geografiju nemaju ni EU ni Rusija, pa ni Turska koja to pokušava. Jedno vrijeme ovo područje može biti i zapušteno kao što je sada. Međutim, jedina uistinu velika sila, a to su Sjedinjene Američke Države je ta koja može za dva dana učiniti ono što oni pokušavaju učiniti po godinu ili dvije godine.

Ukoliko bi ovdje prevagnuo, recimo, ruski interes, mislim da bi se to moglo dogoditi samo uz aminovanje SAD-a. Ukoliko one budu protiv toga, to ni u kojem slučaju ne može proći. Ključna koplja se lome oko Srbije koja je u ovome što je ostalo do nekadašnje Jugoslavije najjača zemlja, zemlja sa najviše stanovnika, sa najvišim BDP-om, sa najatraktivnijom prvredom. Oni pokušavaju da stvore jednog lidera koji će da ordinira u tom području Zapadnog Balkana u njihovu korist.

Međutim, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su najveći američki prijatelji na ovom području Albanci. To je Albanija, Kosovo, dio Makedonije u kojem žive Albanci. Amerika je ta koja protežira stvaranje jedne velike albanske države, jer nema teorije da za 20 ili 30 godina imamo i Kosovo i Albaniju i ovakvo stanje u Makedoniji. Sve će to jednom biti velika albanska država. Šta će biti sa ostatkom Makedonije, ne znam…

TV1: Hoće li se to tad preliti i na BiH, pa će doći do teritorijalnih promjena BiH, otcjepljenja RS, trećeg entiteta? 

MIJOVIĆ: Sve se to uz nas vezuje. Već godinama sam uvjeren, ukoliko Srbija izgubi cijelu teritoriju Kosova, da će to biti kompenzirano RS koja bi mogla da pripadne Srbiji. Postoji, doduše, i neka druga varijanta da se Kosovo podijeli, tako da jedan dio pripadne Srbiji. To bi možda moglo da zaustavi takav rasplet. Međutim, kada će doći do njega, ne znamo. Kako Ivanić kaže, možda će se za 20 godina RS otcijepiti. No, jedno je sigurno, oni žele da se RS otcijepi.

 

TV1: Kada imamo ovakav ambijent, političku situaciju, velike zemlje, velike igrače, kako onda graditi dobre odnose između, recimo, Srbije i BiH, a svi se slažemo da treba graditi dobre odnose između ove dvije države? 

MIJOVIĆ: Jako je širok dijapazon termina. Svi se slažemo da treba graditi dobre odnose. Slažemo se. Ali ja mislim da ne postoje uslovi u dugom vremenskom roku da se oni počnu graditi. Nekad je bolje ništa ne raditi, nego lagati, nego se zalijetati, nego ljudima davati lažna obećanja i gajiti lažne nade. U tome je velemajstor Aleksandar Vučić. Čovjek misli da jedini ima mozga i priča stvari koje ni malouman čovjek ne može da prihvati.

On stalno govori kako Srbija ne pravi nikakve probleme, kako je Srbija spremna da pruži ruku svima, a onda poslije toga hladno kaže da Dodiku nikada ništa neće reći kritički. Danas je u intervjuu Avazu kazao “Mi smo se davno dogovorili da ja o njemu niša ne govorim”. Pa izvinite, gospodine Vučiću, ima nas koji znamo sabrati dva i dva! Vučić stalo iznosti tezu koja je pomalo zavela javnost, pa ljudi neće da razmišljaju. Vučić kaže da ne pričamo stalno o prošlosti. Loši odnosi Bošnjaka i Srba nisu samo proizvod prošlosti. Prošlost je ogromno breme. Ključni problem je sadašnjost i budućnost. Odnosi Sarajeva i Beograda nisu dobri, zato što Beograd neće konstruktivno da utiče na Milorada Dodika, odnosno na srpski separatizam u BiH. Na to se misli kada se kaže da Beograd treba da djeluje konstruktivno, ali oni to neće.

TV1: Neće ili ne može? 

MIJOVIĆ: Neće. Oni mogu Dodika skloniti, dok nas dvojica završimo razgovor. Na svakom stolu zna se gdje sjedi gazda. Ne mora da sjedi na čelu stola, ali tamo gdje on sjedi je čelo stola i taj naređuje. U Srbiji je uvijek bio, od Miloševića pa nadalje, čovjek koji je o svemu odlučivao. Milorad Dodik može završiti svoju karijeru za pet minuta.

Međutim, Milorad Dodik takav potreban je Srbiji, koja onda širi priču o tome kako je jako spremna na poboljšanje odnosa i slično, ali što se tiče Dodika – nemojte ga dirati, mi nismo za separatizam u BiH, a onda pošalje ministre 9. januara na proslavu Dana RS. Onda i to – mi smo raskrstili sa prošlošću Srbije koja je ružna, ali nemojte da to pravo verificiramo, pa onda pošalju ministre da odaju pomen na dan smrti Slobodana Miloševića.

Ne ide to jedno sa drugim. Malo se više respekta prema javnosti mora pokazati. Vučić u tome jako pretjeruje glumeći nekog goluba. Svi zreli ljudi vide da izbjegava ključnu temu. Ako zaista hoće da sarađuje i da radi na pomiranju Srba i Bošnjaka, onda treba da kultiviše Milorada Dodika.

(Kliker.info-Vijesti)





















18.03.2017.

FRA IVO MARKOVIĆ: "HERCEG-BOSNA JE VELIKOSRPSKI PROJEKAT"!

FRA IVO MARKOVIĆ: “Herceg-Bosna je velikosrpski projekat"!

Završen je dvodnevni naučno-stručni skup "Hrvati Bosne i Hercegovine – nosioci evropskih vrijednosti" koji je u Neumu organizovao Kabinet člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.



Image result for fra ivo markovic fotos

Na skupu se, kako je najavljeno, pokušalo odgovoriti na pitanja nacionalnog identiteta, jednakopravnosti i uloge hrvatskog naroda na evropskom putu BiH, te ponuditi odgovore na ključna pitanja budućnosti BiH i njenog unutrašnjeg uređenja.

 

Dragan Čović je istakao da je skup u potpunosti ispunio očekivanja. Kazao je da je stvoren dobar temelj na osnovu kojeg će se voditi razgovori o budućnosti BiH, odnosno o evropskom putu i unutrašnjoj organizaciji države.

 

O skupu u Neumu Al Jazeera Balkans je razgovarala sa profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, fra Ivom Markovićem.

 

Na pitanje kako komentariše činjenicu da tamo nisu bili pozvani ugledni hrvatski intelektualci iz Sarajeva, predstavnici HKD Napredak, profesori sa Bogoslovskog fakulteta i drugi, Marković je kazao: "Nijedan dostojanstven znanstvenik se ne bi odazvao na taj skup, jer on samo služi promociji hercegbosanske politike. To je jedan novi pristup, odnosno u tom okviru ga treba gledati kao upotrebu znanosti u političke svrhe".

 

Dodao je da su Hrvati u BiH u jako lošem položaju.

 

- BiH je sva u krizi, a pogotovo hrvatski narod kao najmanji narod. A jedan od razloga zašto je hrvatski narod u tako lošoj situaciji jeste pogrešna politika i to prije svega HDZ-a, koja je vezana za Herceg-Bosnu. Ta politika traje od rata i to je velikosrpski projekt – istakao je fra Ivo Marković.

 ///////////////////////////////

Razgovor sa profesorom fra Ivom Markovićem pogledajte u nastavku:


FRA IVO MARKOVIĆ: 'Herceg-Bosna je velikosrpski projekat ...

///////////////////////
//////////////////////////

Dragan Bursać : Milorad Dodik – bosanski patriota i borac protiv otcjepljenja RS-a

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je po ko zna koji put pokazao kako je riječ o ultimativnom političkom pragamatiku, koji ima samo jednu zvijezdu vodilju – ostanak na vlasti.

////////////////////////////////////////

Tamna strana istorije : U Srbiji stopirani udžbenici na bosanskom jeziku

Procedura odobravanja udžbenika na bosanskom jeziku stopirana je jer istoričari ne mogu da se saglase sa prekrajanjem istorije, objavile su “Večernje novosti”. Iz Centra za razvoj i unapređenja udžbenika kažu

//////////////////////

//////////////////////
/////////////////////


HOĆE LI KOLINDA ZAVADITI 'DVA OKA U GLAVI': Čović 'za', Dodik 'protiv' Daytona 2 - 3

HOĆE LI KOLINDA ZAVADITI 'DVA OKA U GLAVI': Čović 'za', Dodik ...

////////////////////////

IMA LI BOSNA I HERCEGOVINA VLADU I PREMIJERA: Milorad Dodik dosljedno i ponosno pokazuje sramotnu političku neobrazovanost! - 3

IMA LI BOSNA I HERCEGOVINA VLADU I PREMIJERA: Milorad Dodik ...


////////////////////

ZOVU JE KOLINDA LABUDAR JEZEROVIĆ: Predsjednica Hrvatske poklonila se publici 'Labudovog jezera' i osvanula na FB-u...

ZOVU JE KOLINDA LABUDAR JEZEROVIĆ: Predsjednica Hrvatske ...

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
48892865

Powered by Blogger.ba