Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

13.03.2017.

PRIČA O "PREDZIĐU KRŠĆANSTVA" ZAVRŠAVA U POKOLjIMA I KONCETRACIJSKIM LOGORIMA

Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima

Štefica Galić

Autor


Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima
///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Taj kompleks "periferije Europe" i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali "predziđe kršćanstva" ono je što u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti "predziđe kršćanstva" u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.

......................................

Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.

Oliver Frljić je jedan od najvažnijih figura evropskog teatra. Rođen je u Travniku, a danas sa zagrebačkom adresom gdje ga rijetko možete naći. Režira širom Evrope. Autor je možda i najvažnijih pozorišnih komada nakon završetka rata, za što je nagrađen desetinama nagrada: “Bakhe”, “Dantonova smrt”, “Otac na službenom putu”, “Kukavičluk”, “Pisma iz 1920.”, “Strah u Ulici lipa”, “Ubojstvo Zorana Đinđića”, “Hrvatsko glumište”, “Naše nasilje i vaše nasilje”,  Klątwa”. 

Njegove poruke postižu cilj. Bilo da radi u Beču, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Rijeci… čuvari nacionalih i vjerskih svetinja dobiju napadaje. Slijedi medijska haranga koja iz fotelja, kafana i kladionica istjera čuvare nacionalnih svetinja u potrazi za Frljićem. Upadali su mu u stan, držali u opkoljenom pozorištu, a napade na ulici ne broji već godinama. Još se nije smirila halabuka oko predstavu “Naše i vaše nasilje” koju su uz uobičajne prijetnje, napade i zabrane predstava, obilježila veličanstvena pobjeda sarajevske publike nad cenzurom i strahom a Frljić bio opet na udaru.

Nakon uspješne premijere predstave Klatwa”, koju je režirao u Poljskoj i u kojoj postavlja neugodna pitanja o pedofiliji u Crkvi ali i prvi put ne samo u Poljskoj,  propituje život pape Ivana Pavla II.

Dok vodimo razgovor Oliver nam kaže da je život njegovih glumaca u Poljskoj sada doslovno ugrožen. Dok gledate iscrpljenog, umornog i nježnog čovjeka pitate se može li izdržati to stalno gaženje nosilaca zla koji napadajući na njega ustvari, jurišaju na mišljenje i samu sekularnu državu, a  znate da se taj neće predati i da će za sedam dana ponovno u nekom pozorištu otvoriti temu koju drugi i ne uzimaju na razmatranje.

Oliver nam u intervjuu govori o hajci na njega, kako se nosi sa pritiscima koji su stalni, o zadnjoj predstavi,  herojskoj sarajevskoj publici i kontinuitetu hrvatske politike prema BiH.

Razgovarala: Štefica Galić

Poljski nacionalisti traže Vaše protjerivanje iz Poljske i kazneno gonjenje zbog predstave “Kletva”. Šta je toliko povrijedilo nježna nacionalistička bića u Poljskoj? 

Povrijedila ih je činjenica da su s ovom predstavom jedan teatar, jedan ansambl i moja malenkost rekli “ne” jednom dozlaboga klerikaliziranom društvu. Povrijedila ih je i to što je netko javno izgovorio neke općepoznate stvari o papi Ivanu Pavlu II – od toga da nije adekvatno reagirao na problem pedofilije u Katoličkoj crkvi, pa do njegovih stavova o abortusu i kontroli rađanja. Povrijedilo ih je što netko nije automatski isključio kritičko mišljenje kad je čuo riječi “crkva” ili “država”. A kad smo kod države, ona Hrvatska je na dobrom putu da već sutra postane veća Poljska od Poljske. “Da smo ‘Antemurale Christianitatis’, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli…”, davno je zapisao Krleža. Taj kompleks “periferije Europe” i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali “predziđe kršćanstva” ono je što  u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti “predziđe kršćanstva” u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.

Hrvatskim nacionalistima nije dugo trebalo da čuju vapaj svoje subraće iz Poljske pa vidim da i oni traže Vaše protjerivanje iz Hrvatske? Ima li danas zemlje za slobodnomisleće intelektualce i umjetnike?

Hrvatski nacionalisti, bog im dao zdravlja, su toliko nepismeni da im ni Google Translate nije pomogao da točno prevedu naslov moje predstave. Dragi Narod.hr i slična internetska kaljužo, predstava se ne zove “Izopćenje”, nego “Klątwa”, što bi u prijevodu na nekoliko južnoslavenskih jezika glasilo “Kletva”. Ali ostavimo naše Google Translate poliglote i slične intelektualne gromade na miru nacionalističkog samozadovoljstva. U Europi je sve manje zemalja u kojima je moguća kritika koja svoj performativitet razvija u širem društvenom kontekstu. Pokazalo se još jednom da demokracija nema mehanizama da zaustavi fašizam – naprotiv, suvremenom europskom fašizmu upravo je demokracija dala legitimaciju. Trebalo bi ozbiljno promisliti neki drugi oblik političke reprezentacije, ali bojim se da je sada već prekasno za to.

Godinama ste izloženi progonu od nacionalista i konzerativaca, potpuno svejedno da li kritizirate srpske, hrvatske, bošnjačke, poljske, slovenske ili njemačke nacionalističke mitove. Tu se stvari ne završavaju na “negativnim kritikama” nego vam je doslovno ugrožen život. Kako se godinama nosite sa tim pritiskom?

Našalit ću se: “Dobro, hvala na pitanju.”

Kako Vam je uspjelo da sa umjetnosti uradite ono za što Viktor Ivančić kaže da je zadaća mišljenja – “da izaziva nelagodu”?

Zadaća umjetnosti nije da povlađuje društvenoj zajednici, nego joj ukazuje na njezine probleme. To se može raditi ovako i onako. Naravno da kazališnoj malograđanštini ono što ja radim nije umjetnost. Oni su navikli na umjetnost koja ništa ne problematizira jer im postojeće stanje stvari odgovara. Postojeće stanje stvari servisira njihove interese – zašto ga mijenjati? Potrošio sam silne količine energije i vremena da objasnim kako umjetnost uvijek nastupa kao oblik transgresije u odnosu na određene društvene norme. Ukoliko postoji strukturalna diskriminacija – koja je nevidljiva ili normalizirana – zadaća umjetnosti jest denormalizacija takve normalnosti.

Predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” izazvala je također, žestoke reakcije. Direkcija MESS-a je pokleknula pred klerikalnim nametanjem pozorišnog repertoara i zabranila predstavu za javnost. Međutim, sarajevska publika je gotovo na silu ušla i gledala predstavu. Koliko Vam je intimno bitna ta pobjeda sarajevske publike?

To je bio prvi i jedini put  u mojoj kazališnoj karijeri da se jedna publika doslovno borila i izborila za svoje pravo da vidi predstavu. To je još jedan dokaz da je Sarajevo, svim svojim problemima usprkos, jedinstven grad. Mislite da bi se u Zagrebu publika napravila nešto slično?

Potpisnik ste Jahorinske deklaracije koja traži zaustavljanje konzerativne revolucije. Može li se po Vama bh. društvo oduprijeti trima nacionalizmima, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom koji po svaku cijenu želi da bude kopija dva starija nacionalizma?

Mislim da, nažalost, ne može. Institucije u BiH, koje bi trebale biti zadužene za stvaranje društvenog sistema vrijednosti, reproduciraju nacionalističke matrice, pa danas imamo djecu rođenu nakon rata koja su internalizirala nacionalizam kao osnovnu vrijednost i identitarnu odrednicu. Kako može funkcionirati društvo u kojem ne postoji konsenzus oko nekih od najvećih zločina počinjenih u Europi nakon II. svjetskog rata – Srebrenice, npr. Tužna je činjenica da se bošnjački narod nije uspio oduprijeti nacionalizmu i da je našao političke predstavnike koji ne inzistiraju na građanskom, nego etnocentričkom modelu.

Osobno ste kao Travničanin pogođeni idejama “humanog preseljenja” i etnički čistih teritorija. Kako Vam se čini obnova te ideje u današnjoj hrvatskoj politici kroz podršku novim podjelama BiH? 

Ne bih govorio o obnovi te ideje. Ona je konstanta hrvatske politike i na prste jedne ruke se mogu nabrojati političari koji su se usudili javno o tome progovoriti. Tu svakako spada Vesna Pusić koja je prva rekla u hrvatskom Saboru da je “HDZ-ovska vlast vodila agresivni rat u Bosni i Hercegovini”. Hrvatska politika je odnos s Bosnom i Hercegovinom gradila privilegirajući jedan od tri konstitutivna naroda. Ona BiH nikada nije vidjela kao zemlju svih njezinih građana. U protivnom Hrvatska ne bi plaćala invalidske mirovine samo pripadnicima HVO-a, nego i onima Armije BiH. Dajući masovno državljanstvo pripadnicima hrvatskog naroda u BiH, HDZ je stvorio stabilnu biračku bazu na koju uvijek može računati. Sve te stvari ne mogu biti drugačije shvaćene nego kao miješanje u unutrašnje stvari BiH. Nemojmo zaboraviti da je i bivši premijer Zoran Milanović u Mostaru, nakon nemira iz 2014., posjetio samo spaljene prostorije bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Slažete li se sa procjenama analitičara da današnja politička rukovodstva na postjugoslavenskom području imaju kapacitet  za obnovu sukoba iz devedesetih? 

Po meni sukob iz devedestih nikada nije prestao. On se samo iz oružanog pretvorio u institucionalni i traje nesmanjenim intenzitetom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Nedavno su hrvatski glumci i redatelji pokrenuli incijativu “puko nam je film”, je li im prekasno pukao film? Je li možda bio zadnji moment da im pukne film kada su navijači opkoljavali pozorište čiji ste bili ravnatelj ili kada je Crkva određivala kakvi će biti plakati za pozorišnu predstavu?

Film je trebao puknuti puno puta u proteklih dvadeset i pet godina. Nikome nije pucao film kada je Sedlar snimao “Četverored”, trošeći enormnu količinu javnog novca da bi napravio dvosatni propagandni spot za HDZ, koji je na najsramniji mogući način krivotvorio povijest i potpuno prešutio činjenicu da je NDH bila najveća manufaktura smrti na ovim prostorima koja je požurila da sama uspostavi sustav koncentracionih logore i uvede rasne zakone. Veliki dio onih kojima sada puca film su igrali baš u tom filmu. Nikome nije pucao film ni kada su Vrdoljak&family dobili javne novce za “Generala”. Dapače, dio tih kojima sada puca film bez problema su prihvatili uloge u tom filmu. Njima, po svoj prilici, ne smeta suradnja s redateljem koji je devedesetih s HTV-a otpuštao ljude zbog njihove nacionalne pripadnosti.

Je li Hrvatska zemlja u kojoj sve važne društvene procese kontrolira Crkva i Opus Dei?

Katolička crkva je kontrolirala i nastavlja kontrolirati važne društvene procese u hrvatskom društvu. O razmjerima moći crkve u Hrvatskoj zorno svjedoče Vatikanski ugovori i sve privilegije koje je ista kroz njih dobila. O tome sam govorio o predstavi “Buđenje proljeća” rađenoj 2009. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Iako je Hrvatska nominalno sekularna država, ona to u praksi zasigurno nije i nijedan političar do sada se nije upustio u demontažu političke moći crkve. Sjetit ćete se da je i pokojni Ivica Račan kao premijer otišao na misu.

Znam da nećete odustati od borbe, ali koliko imate fizičke i psihičke snage da nastavljate prkositi besmislu i banalnosti?

Ne znam. Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.
















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46050131

Powered by Blogger.ba