Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

13.03.2017.

PREDRAG KOJOVIĆ OSUDIO POSTROJAVANjE RAVNOGORACA U VIŠEGRADU

KOJOVIĆ OSUDIO POSTROJAVANJE RAVNOGORACA: "Četnici na vlasti tolerišu četnike na ulicama Višegrada"

Kojović je rekao je da je u proteklom ratu 14 hiljada ljudi protjerano iz Višegrada, a oko 1700 ubijeno, od čega stotinjak djece, samo zbog toga što su imali drugačija imena.



KOJOVIĆ OSUDIO POSTROJAVANJE RAVNOGORACA: 'Četnici na vlasti tolerišu četnike na ulicama Višegrada'

////////////////////////////



Predsjednik Naše stranke Predrag Kojović oglasio se povodom postrojavanja pripadnika Ravnogorskog pokreta u Višegradu na godišnjicu hapšenja četničkog komandanta Draže Mihailovića. "Slavljenje fašista, kvislinga i ratnih zločinaca nije i ne može biti opravdano pravom na slobodu govora, niti smije biti tolerisano od državnih organa. Zločini Draže Mihailovića su pravna istina kao što je i Holokaust. Propagandne mašine nacionalističkih politika i ideologija su kao jedan od najvažnijih ciljeva odredile relativizaciju užasa fašizma i zločina njegovih sljedbenika – naprimjer sudskom rehabilitacijom Mihailovića u Srbiji. To nije ništa drugo nego brutalan napad na istinu i zato se i danas suočavamo sa činjenicom da se četnici postrojavaju u gradu u kojem su samo prije dvije decenije počinili zločine za koje smo nakon Drugog svjetskog rata mislili da su neponovljivi. Naša stranka, i to vrlo otvoreno želim reći, će se boriti za zabranu postojanja i rada ovog i sličnih organizacija. Sada imamo situaciju da četnici u vlasti tolerišu četnike na ulicama Višegrada", kazao je Kojović.

Dodao je da je u proteklom ratu 14 hiljada ljudi protjerano iz Višegrada, a oko 1700 ubijeno, od čega stotinjak djece, samo zbog toga što su imali drugačija imena.

"Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja. Slaviti koljačko naslijeđe četnika Draže Mihailovića znak je potpunog gubitka i razuma i moralnog kompasa koji određuje šta je dobro a šta je zlo, kompasa koji ljude i čini ljudima", dodao je Kojović.

Kojović podsjeća da Evropska unija slavi 9. maj, Dan pobjede na fašizmom, kao svoj dan, te je Bosni i Hercegovini koja i sama ima svoje antifašističko naslijeđe u najvećem interesu da se, kao zemlja koja se pridružuje evropskoj porodici slobodnih država, rastereti mračnog naslijeđa krvoločnih ideologija, koje nemaju poštovanja prema ljudskom životu, i tako se priključi zajednici civiliziranih država.

"U interesu svih ljudi u ovoj državi, neovisno o imenu, prezimenu, etničkom ili vjerskom opredjeljenju je da ne slavimo ljude i ideje koje su za sobom ostavile rijeke krvi i srušenu zemlju. Naprotiv. S obzirom da je fašizam kroz nacionalističke ideologije oživljen na ovim prostorima, mi, antifašisti, se ponovo moramo maksimalno mobilizirati i ne dozvoliti im da nas stalno vraćaju ni u 40-te ni u 90-te. Evropska budućnost mirne i demokratske BiH se, nažalost, ne podrazumijeva, i za nju se možemo izboriti samo ako svi, kao društvo, oštro reagujemo na profašističke pojave na svakom mjestu i svakom prilikom. Nemam nimalo sumnje u antifašističko opredjeljenje velike većine građana BiH i zato vjerujem da ćemo na narednim izborima poraziti političke snage čiji su se pripadnici postrojili danas u Višegradu", zaključio je predsjednik Naše stranke.












13.03.2017.

PRIČA O "PREDZIĐU KRŠĆANSTVA" ZAVRŠAVA U POKOLjIMA I KONCETRACIJSKIM LOGORIMA

Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima

Štefica Galić

Autor


Priča o “predziđu kršćanstva” završava u pokoljima i koncetracijskim logorima
///////////////////////////////////

Izdvajamo

  • Taj kompleks "periferije Europe" i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali "predziđe kršćanstva" ono je što u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti "predziđe kršćanstva" u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.

......................................

Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.

Oliver Frljić je jedan od najvažnijih figura evropskog teatra. Rođen je u Travniku, a danas sa zagrebačkom adresom gdje ga rijetko možete naći. Režira širom Evrope. Autor je možda i najvažnijih pozorišnih komada nakon završetka rata, za što je nagrađen desetinama nagrada: “Bakhe”, “Dantonova smrt”, “Otac na službenom putu”, “Kukavičluk”, “Pisma iz 1920.”, “Strah u Ulici lipa”, “Ubojstvo Zorana Đinđića”, “Hrvatsko glumište”, “Naše nasilje i vaše nasilje”,  Klątwa”. 

Njegove poruke postižu cilj. Bilo da radi u Beču, Splitu, Zagrebu, Beogradu, Rijeci… čuvari nacionalih i vjerskih svetinja dobiju napadaje. Slijedi medijska haranga koja iz fotelja, kafana i kladionica istjera čuvare nacionalnih svetinja u potrazi za Frljićem. Upadali su mu u stan, držali u opkoljenom pozorištu, a napade na ulici ne broji već godinama. Još se nije smirila halabuka oko predstavu “Naše i vaše nasilje” koju su uz uobičajne prijetnje, napade i zabrane predstava, obilježila veličanstvena pobjeda sarajevske publike nad cenzurom i strahom a Frljić bio opet na udaru.

Nakon uspješne premijere predstave Klatwa”, koju je režirao u Poljskoj i u kojoj postavlja neugodna pitanja o pedofiliji u Crkvi ali i prvi put ne samo u Poljskoj,  propituje život pape Ivana Pavla II.

Dok vodimo razgovor Oliver nam kaže da je život njegovih glumaca u Poljskoj sada doslovno ugrožen. Dok gledate iscrpljenog, umornog i nježnog čovjeka pitate se može li izdržati to stalno gaženje nosilaca zla koji napadajući na njega ustvari, jurišaju na mišljenje i samu sekularnu državu, a  znate da se taj neće predati i da će za sedam dana ponovno u nekom pozorištu otvoriti temu koju drugi i ne uzimaju na razmatranje.

Oliver nam u intervjuu govori o hajci na njega, kako se nosi sa pritiscima koji su stalni, o zadnjoj predstavi,  herojskoj sarajevskoj publici i kontinuitetu hrvatske politike prema BiH.

Razgovarala: Štefica Galić

Poljski nacionalisti traže Vaše protjerivanje iz Poljske i kazneno gonjenje zbog predstave “Kletva”. Šta je toliko povrijedilo nježna nacionalistička bića u Poljskoj? 

Povrijedila ih je činjenica da su s ovom predstavom jedan teatar, jedan ansambl i moja malenkost rekli “ne” jednom dozlaboga klerikaliziranom društvu. Povrijedila ih je i to što je netko javno izgovorio neke općepoznate stvari o papi Ivanu Pavlu II – od toga da nije adekvatno reagirao na problem pedofilije u Katoličkoj crkvi, pa do njegovih stavova o abortusu i kontroli rađanja. Povrijedilo ih je što netko nije automatski isključio kritičko mišljenje kad je čuo riječi “crkva” ili “država”. A kad smo kod države, ona Hrvatska je na dobrom putu da već sutra postane veća Poljska od Poljske. “Da smo ‘Antemurale Christianitatis’, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli…”, davno je zapisao Krleža. Taj kompleks “periferije Europe” i pripadajuće mu frustracije koje se liječe papagajskim ponavljanjem da smo bili i ostali “predziđe kršćanstva” ono je što  u velikoj mjeri oblikuje identitet današnjeg i poljskog i hrvatskog društva. Hrvatska je zadnji put pokušala glumiti “predziđe kršćanstva” u ratu u BiH i taj pokušaj se završio otvaranjem logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i masakrom u Ahmićima.

Hrvatskim nacionalistima nije dugo trebalo da čuju vapaj svoje subraće iz Poljske pa vidim da i oni traže Vaše protjerivanje iz Hrvatske? Ima li danas zemlje za slobodnomisleće intelektualce i umjetnike?

Hrvatski nacionalisti, bog im dao zdravlja, su toliko nepismeni da im ni Google Translate nije pomogao da točno prevedu naslov moje predstave. Dragi Narod.hr i slična internetska kaljužo, predstava se ne zove “Izopćenje”, nego “Klątwa”, što bi u prijevodu na nekoliko južnoslavenskih jezika glasilo “Kletva”. Ali ostavimo naše Google Translate poliglote i slične intelektualne gromade na miru nacionalističkog samozadovoljstva. U Europi je sve manje zemalja u kojima je moguća kritika koja svoj performativitet razvija u širem društvenom kontekstu. Pokazalo se još jednom da demokracija nema mehanizama da zaustavi fašizam – naprotiv, suvremenom europskom fašizmu upravo je demokracija dala legitimaciju. Trebalo bi ozbiljno promisliti neki drugi oblik političke reprezentacije, ali bojim se da je sada već prekasno za to.

Godinama ste izloženi progonu od nacionalista i konzerativaca, potpuno svejedno da li kritizirate srpske, hrvatske, bošnjačke, poljske, slovenske ili njemačke nacionalističke mitove. Tu se stvari ne završavaju na “negativnim kritikama” nego vam je doslovno ugrožen život. Kako se godinama nosite sa tim pritiskom?

Našalit ću se: “Dobro, hvala na pitanju.”

Kako Vam je uspjelo da sa umjetnosti uradite ono za što Viktor Ivančić kaže da je zadaća mišljenja – “da izaziva nelagodu”?

Zadaća umjetnosti nije da povlađuje društvenoj zajednici, nego joj ukazuje na njezine probleme. To se može raditi ovako i onako. Naravno da kazališnoj malograđanštini ono što ja radim nije umjetnost. Oni su navikli na umjetnost koja ništa ne problematizira jer im postojeće stanje stvari odgovara. Postojeće stanje stvari servisira njihove interese – zašto ga mijenjati? Potrošio sam silne količine energije i vremena da objasnim kako umjetnost uvijek nastupa kao oblik transgresije u odnosu na određene društvene norme. Ukoliko postoji strukturalna diskriminacija – koja je nevidljiva ili normalizirana – zadaća umjetnosti jest denormalizacija takve normalnosti.

Predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” izazvala je također, žestoke reakcije. Direkcija MESS-a je pokleknula pred klerikalnim nametanjem pozorišnog repertoara i zabranila predstavu za javnost. Međutim, sarajevska publika je gotovo na silu ušla i gledala predstavu. Koliko Vam je intimno bitna ta pobjeda sarajevske publike?

To je bio prvi i jedini put  u mojoj kazališnoj karijeri da se jedna publika doslovno borila i izborila za svoje pravo da vidi predstavu. To je još jedan dokaz da je Sarajevo, svim svojim problemima usprkos, jedinstven grad. Mislite da bi se u Zagrebu publika napravila nešto slično?

Potpisnik ste Jahorinske deklaracije koja traži zaustavljanje konzerativne revolucije. Može li se po Vama bh. društvo oduprijeti trima nacionalizmima, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom koji po svaku cijenu želi da bude kopija dva starija nacionalizma?

Mislim da, nažalost, ne može. Institucije u BiH, koje bi trebale biti zadužene za stvaranje društvenog sistema vrijednosti, reproduciraju nacionalističke matrice, pa danas imamo djecu rođenu nakon rata koja su internalizirala nacionalizam kao osnovnu vrijednost i identitarnu odrednicu. Kako može funkcionirati društvo u kojem ne postoji konsenzus oko nekih od najvećih zločina počinjenih u Europi nakon II. svjetskog rata – Srebrenice, npr. Tužna je činjenica da se bošnjački narod nije uspio oduprijeti nacionalizmu i da je našao političke predstavnike koji ne inzistiraju na građanskom, nego etnocentričkom modelu.

Osobno ste kao Travničanin pogođeni idejama “humanog preseljenja” i etnički čistih teritorija. Kako Vam se čini obnova te ideje u današnjoj hrvatskoj politici kroz podršku novim podjelama BiH? 

Ne bih govorio o obnovi te ideje. Ona je konstanta hrvatske politike i na prste jedne ruke se mogu nabrojati političari koji su se usudili javno o tome progovoriti. Tu svakako spada Vesna Pusić koja je prva rekla u hrvatskom Saboru da je “HDZ-ovska vlast vodila agresivni rat u Bosni i Hercegovini”. Hrvatska politika je odnos s Bosnom i Hercegovinom gradila privilegirajući jedan od tri konstitutivna naroda. Ona BiH nikada nije vidjela kao zemlju svih njezinih građana. U protivnom Hrvatska ne bi plaćala invalidske mirovine samo pripadnicima HVO-a, nego i onima Armije BiH. Dajući masovno državljanstvo pripadnicima hrvatskog naroda u BiH, HDZ je stvorio stabilnu biračku bazu na koju uvijek može računati. Sve te stvari ne mogu biti drugačije shvaćene nego kao miješanje u unutrašnje stvari BiH. Nemojmo zaboraviti da je i bivši premijer Zoran Milanović u Mostaru, nakon nemira iz 2014., posjetio samo spaljene prostorije bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Slažete li se sa procjenama analitičara da današnja politička rukovodstva na postjugoslavenskom području imaju kapacitet  za obnovu sukoba iz devedesetih? 

Po meni sukob iz devedestih nikada nije prestao. On se samo iz oružanog pretvorio u institucionalni i traje nesmanjenim intenzitetom od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Nedavno su hrvatski glumci i redatelji pokrenuli incijativu “puko nam je film”, je li im prekasno pukao film? Je li možda bio zadnji moment da im pukne film kada su navijači opkoljavali pozorište čiji ste bili ravnatelj ili kada je Crkva određivala kakvi će biti plakati za pozorišnu predstavu?

Film je trebao puknuti puno puta u proteklih dvadeset i pet godina. Nikome nije pucao film kada je Sedlar snimao “Četverored”, trošeći enormnu količinu javnog novca da bi napravio dvosatni propagandni spot za HDZ, koji je na najsramniji mogući način krivotvorio povijest i potpuno prešutio činjenicu da je NDH bila najveća manufaktura smrti na ovim prostorima koja je požurila da sama uspostavi sustav koncentracionih logore i uvede rasne zakone. Veliki dio onih kojima sada puca film su igrali baš u tom filmu. Nikome nije pucao film ni kada su Vrdoljak&family dobili javne novce za “Generala”. Dapače, dio tih kojima sada puca film bez problema su prihvatili uloge u tom filmu. Njima, po svoj prilici, ne smeta suradnja s redateljem koji je devedesetih s HTV-a otpuštao ljude zbog njihove nacionalne pripadnosti.

Je li Hrvatska zemlja u kojoj sve važne društvene procese kontrolira Crkva i Opus Dei?

Katolička crkva je kontrolirala i nastavlja kontrolirati važne društvene procese u hrvatskom društvu. O razmjerima moći crkve u Hrvatskoj zorno svjedoče Vatikanski ugovori i sve privilegije koje je ista kroz njih dobila. O tome sam govorio o predstavi “Buđenje proljeća” rađenoj 2009. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Iako je Hrvatska nominalno sekularna država, ona to u praksi zasigurno nije i nijedan političar do sada se nije upustio u demontažu političke moći crkve. Sjetit ćete se da je i pokojni Ivica Račan kao premijer otišao na misu.

Znam da nećete odustati od borbe, ali koliko imate fizičke i psihičke snage da nastavljate prkositi besmislu i banalnosti?

Ne znam. Ponekad mi se čini da je sve ovo što radim toliko besmisleno i da bih se trebao odseliti odavde. Situacija je samo gora i gora. Moj posao se može raditi bilo gdje. Nemam iluzija da se išta može promijeniti, ponajmanje kazalištem. S druge strane, još uvijek se zabijam svom preostalom snagom u nacionalističke zidove od kojih se sastoji duhovna arhitektura postjugoslovenskih društava. Branko Miljković je zapisao: “Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju”. Pjesmu, po svoj prilici, nismo znali slušati.
















13.03.2017.

PLAMIČCI KOJIMA BI MILORAD DODIK I DRAGAN ČOVIĆ DA ZAPALE BOSNU SAMO POKAZUJU DA OBOJICI GORI POD NOGAMA

Plamičci kojima bi Dodik i Čović da zapale Bosnu samo pokazuju da obojici gori pod nogama


Tomislav Marković

Autor
13.3.2017. 



Image result for milosevic tudjman


Image result for milosevic tudjman


Image result for dragan covic i milorad dodik fotosImage result for dragan covic i milorad dodik fotos
Image result for dragan covic i milorad dodik fotos
Image result for dragan covic i milorad dodik fotos
Image result for dragan covic i milorad dodik fotos

Milošević i Tuđman bili su u kudikamo povoljnijem položaju za podelu Bosne, nego što je to slučaj danas sa nastavljačima njihovih smrtonosnih politika. Imali su vojnu silu, ratno stanje i mlake reakcije Međunarodne zajednice. Situacija je takoreći bila idealna za rasparčavanje Bosne, ali im to ipak nije pošlo za rukom. Ako krvavi dvojac devedesetih godina nije uspeo u svom zlehudom naumu, šanse da Dodik i Čović to sprovedu u delo ravne su nuli

Piše: Tomislav Marković

Ko kaže da između Srba i Hrvata vlada mržnja, da su to narodi koji su zalog svog postojanja našli u na(r)cizmu malih razlika i da su osuđeni na večno neprijateljstvo? Postoji mnoštvo slučajeva koji urnišu u prah i pepeo stereotip o lošim srpsko-hrvatskim odnosima. Evo, recimo, Milorad Dodik i Dragan Čović, veliki Srbin i veliki Hrvat, a postadoše najbolji prijatelji. Takav primer međusobnog razumevanja, slaganja u pogledima na suštinske stvari, obostranog uvažavanja i – zašto to ne reći – prave muške ljubavi, odavno nije viđen na ovim nesrećnim, etnički zavađenim prostorima. Između Dodika i Čovića vladaju takva sloga, sabornost i jednomislije da je to pravo čudo. Kud jedan okom – tu drugi skokom, što jedan pomisli – drugi uradi, kad jedan nešto predloži – ovaj drugi ga odmah podrži, čim se jedan nađe u nevolji – drugi mu odmah priskoči u pomoć. Ukratko – jedna duša, a dva tela.

Za ljubav je potrebno troje

Milorad Dodik raspiše referendum o Danu Republike Srpske, a Čović odmah bude pun razumevanja za ovaj nerazuman čin; kad treba proterati strance iz Ustavnog suda BiH, braća po fotelji Dodik i Čović se odmah slože; kad se pokrene pitanje revizije tužbe protiv Srbije za genocid, Dodik i Čović se promtno slože da je takva inicijativa nepotrebna; kad Čović zagovara stvaranje trećeg entiteta u BiH, Dodik se odmah javi da podrži njegovu kreativnu zamisao. Kod ovog poslednjeg naš par je izgleda najsložniji, bar na rečima, tu su jedan drugom jedina nada i uzdanica. To samo pokazuje da je za ljubav ipak potrebno troje, a savez Dodika i Čovića se hrani neprijateljstvom prema nekom trećem.

U njihovom ljubavnom slučaju ulogu tog famoznog trećeg igra Bosna i Hercegovina. Kad treba da se ujedine zarad razbijanja sopstvene države, zaborave na sve razlike i složnu prionu na posao. Zaista redak primer uspešnog prevazilaženja međunacionalnih međusobica koji može lepo da posluži kao primer drugima. Nema lepšeg suživota nego kad nekom trećem priželjkuješ smrt.

Milošević i Tuđman, namerni partneri

Ovako bliska srpsko-hrvatska saradnja koja se hrani zavereničkim savezom protiv trećeg nije viđena odavno, još od dana kad su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman jeli karađorđeve šnicle u Karađorđevu, komadali oveće komade mesa u tanjirima iz Titove rezidencije, i usput pravili planove za komadanje Bosne. Milošević i Tuđman bili su u neku ruku najbolji prijatelji upravo zato što su bili zakleti neprijatelji. Militantni nacionalizam nezajažljivih pretenzija na kojem je jahao Milošević, dobro je poslužio Tuđmanu da osvoji vlast i učvrsti svoj položaj. Jedan nacionalizam hranio se drugim, šovinističke propagande su se takmičile u ludilu i mržnji, a rat je obojici dobrodošao i omogućio im da nesmetano vladaju i usput se bogate, dok su svoje građane pretvarali u topovsko meso. U tome je svakako prednjačio Milošević, kao motor zla i agresije na susede, ali se i Tuđman trudio koliko je mogao, u okvirima svojih mogućnosti.

Ujedinila ih je mržnja prema Anti Markoviću koji je bio glas razuma u to doba. Ante Marković je bio otelotvorenje svega onoga čega su se Milošević i Tuđman grozili kao najcrnje noćne more: bio je čovek okrenut Zapadu, građanskom društvu, liberalizaciji i demokratizaciji Jugoslavije, daleko od svakog provincijalnog zatvoranja u lokalne obore i torove. Pritom je još i doneo bolji život Jugoslovenima svojim ekonomskim reformama, za vreme dok je on bio na fukciji predsednika Saveznog izvršnog veća naši narodi su živeli bolje nego ikada u istoriji, od doseljavanja Slovena na Balkan. Takvoj kvariigri se moralo stati u kraj, u tome su se Milošević i Tuđman lako složili. Marković je u jednom intervjuu s početka 2000-ih godina ovako opisao taj period: “Onda su na vlast došli nacionalisti, u prvom redu Milošević, koji su počeli širiti strah. Strah jednih prema drugima. Iza toga je taj strah trebalo i opravdati, započeti rat. Dalje je išlo sve samo od sebe… Ja sam nudio bolji život, mirniji, sigurniji put u Europu. Nacionalisti su nudili povratak u prošlost. Ja sam cijeli život bio liberal i praktičan čovjek”.

Bosna, kost u nacionalističkom grlu

Kad su se Milošević i Tuđman jednom udružili u obaranju Markovića koji je zapravo predstavljao jedinu opasnost po njihove nacionalističke programe, posle je sve išlo mnogo lakše. Na dnevni red je došla podela Bosne. U vrlom novom svetu nacije nije bilo mesta za nacionalno i religijski mešovite tvorevine. U knjizi “Od Weimara do Vardara” u eseju “Demon nacionalizma”, Vuk Perišić ovako opisuje logiku kojom su se rukovodili Milošević i Tuđman: “No, najveća opasnost bilo je samo postojanje Bosne i Hercegovine. Njezina podjela i uništenje bili su značajniji od ovih ili onih teritorijalnih dobitaka. Pomisao da bi nakon likvidacije višenacionalne Jugoslavije opstala višenacionalna i višekonfesionalna Bosna i Hercegovina nacionalistima je bila nepodnošljiva. Opstanak Bosne i Hercegovine na djelu bi demantirao nacionalističku monomaniju u koju je već bilo uloženo toliko truda. Ideja pristojne koegzistencije različitosti i njihovog prožimanja razarana je u svakom selu i svakoj ulici”.

Što bi rekla dečja pesma: Kad se male nacionalističke ruke slože, ni najbolja zemlja im odoleti ne može. Suživot različitih naroda i vera bio je živa negacija ideologije koju su zagovarali Tuđman i Milošević, takvom nepodnošljivom stanju u kojem različiti ljudi mirno žive jedni s drugima moralo se stati u kraj. Nestanak Bosne i Hercegovine bio je jedan od prioriteta nacionalističke politike. Uprkos nadljudskim i neljudskim naporima uloženim u razaranje BiH, uprkos logorima, etničkim čišćenjima i genocidu, Bosna i Hercegovina je ipak opstala. Jeste da je srpska strana dobila zaseban entitet, praktično kao nagradu za genocid, ali Dejtonski sporazum garantuje celovitost BiH i tu ništa ne može da se promeni.

Dodik i Čović, usamljeni jahači

Milošević i Tuđman bili su u kudikamo povoljnijem položaju za podelu Bosne, nego što je to slučaj danas sa nastavljačima njihovih smrtonosnih politika. Imali su vojnu silu, ratno stanje i mlake reakcije Međunarodne zajednice. Situacija je takoreći bila idealna za rasparčavanje Bosne, ali im to ipak nije pošlo za rukom. Ako krvavi dvojac devedesetih godina nije uspeo u svom zlehudom naumu, šanse da Dodik i Čović to sprovedu u delo ravne su nuli.

Dodik se načelno slaže sa stvaranjem trećeg entiteta, ali samo dok se ne povede rasprava o tome da bi taj entitet zahvatio i deo Republike Srpske. Čim dođe do te tačke, Dodik okreće ćurak naopako. Dodikova nastojanja da otcepi Republiku Srpsku od Bosne i eventualno je pripoji Srbiji jesu opasna, ali on za takav poduhvat nema ničiju podršku. Vlasti u Beogradu ne gledaju blagonaklono na Dodikovo neprestano talasanje, na kraju nisu mu pružili ni podršku oko famoznog referenduma. Iako bi mnogi političar u Srbiji na čelu s Vučićem intimno želeo scenario kakav Dodik priziva, svi dobro znaju da u realnosti za takve sumanute projekte nema mesta. Ukoliko bi srpski establišment podržao Dodika u separatističkim težnjama, to bi značilo kraj podrške od Evropske unije, pre svega od Nemačke, a samim tim i kraj vladavine aktuelne naprednjačko-socijalističke koalicije.

Savez za očuvanje fotelje

Koliko god se srpski političari zaklinjali u Rusiju, to je gola retorika. Zavisnost od Evropske unije je srpska stvarnost i to je najbolje što je Srbiji moglo da se desi. Dodikovo pozivanje na Putina je prazna priča, jer ruski hazjajin nema ni interesa ni sredstava za podršku Miletovim destruktivnim planovima. Pogotovo što Evropska unija ne bi skrštenih ruku posmatrala raspad BiH i uplitanje Rusije u evropske poslove. Čović načelno uživa podršku hrvatskih vlasti, ali i to je kratkog veka. Kad bi radikalizovao svoju politiku i savez sa Dodikom, ta podrška bi se istopila na vrelom briselskom suncu dok kažeš “treći en…”

Savez Dodik-Čović zasniva se na golom pragmatizmu. Obojica bi da se po svaku cenu održe na vlasti, a iz nekih razloga im je stalo i da ostanu na slobodi. U njihovom slučaju, pad iz fotelje ne bi se završio spuštanjem u normalan život, već ateriranjem u zatvorsku ćeliju. Dodik i Čović nisu potrebni ni sopstvenim glasačima, ni Hrvatskoj i Srbiji, već isključivo samima sebi. Njihova sinergija u stvaranju političkih kriza ima za cilj jedino njihovo vlastito samoodržanje. Koliko će njihovi rušilački napori još trajati zavisi isključivo od strpljivosti građana kojima će valjda jednom dosaditi da ih neko taslači u zdrav mozak i to za njihove pare. Mnogi moćnici su na našim prostorima delovali kao da će zauvek biti na vlasti, pa smo svedočili njihovom padu. Kao što reče Ernesto Kardenal u jednoj pesmi: “Oni misle da ćе živeti večito i večito imati vlast (…) Njihovi su kipovi bili na svim Trgovima/ A ko ih se sada seća?” Ista sudbina čeka i Dodika i Čovića. Ničija nije gorela do zore, a plamičci kojima bi da zapale Bosnu samo su dokaz da obojici gori pod nogama.

//////////////////
///////////////////////////

/////////////////////

Snježana Kordić: Pedeset godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Snježana Kordić: Pedeset godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

  13.Mar 2017

Povodom 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika prenosimo tekst Snježane Kordić objavljen u zagrebačkom tjedniku Forum za 45. obljetnicu Deklaracije. Nepristran uvid u jezičnu politiku onog

/////////////////////////////

//////////////////////////////
13.03.2017.

KAKO POKRENUTI BIZNIS U BiH

Kako pokrenuti biznis u BiH


Studenti iz Bihaća i Banjaluke predstavili pobjedničku kampanju "Self-up" zvaničnicima EU u Briselu

Studenti iz Bihaća i Banjaluke predstavili pobjedničku kampanju "Self-up" zvaničnicima EU u Briselu

////////////////////////////

Studenti iz Bosne i Hercegovine, njih 56 sa 14 javnih univerziteta, učestovali su u kampanji „EU for You“, koja je trebala pokazati njihova razmišljanja o socio-ekonomskim reformama u Bosni i Hercegovini. Podijeljenji u sedam timova, u manje od mjesec dana studenti su trebali pripremiti medijsku kampanju. Mladi iz Bihaća i Banjaluke, studenti Ekonomskog fakulteta iz ta dva grada, bavili su se problemima pokretanja vlastitog biznisa u BiH i tako osvojili prvu nagradu.

Mladi poduzetnici bez podrške države i društva

Studentica iz Bihaća Naila Krupić bila je članica pobjedničkog tima u kampanji „EU for You“. Njen tim bavio se pronalaskom prvog posla, odnosno pokretanjem biznisa u BiH. Projekat su nazvali „Self-up“, iz posebnog razloga, kaže ova studentica.

„Ovom kampanjom ne želimo samo graditi svoj biznis, već smo željeli izgraditi i sami sebe. Sama 'Self-up' kampanja bazirala se na tome da otkrijemo koji su to glavni problemi u pokretanju vlastitog biznisa i na koji način da riješimo te probleme. Kroz naše aktivnosti koje smo imali, tj. bili su 'Self-up iskustva', ' Self-up akademija' i „Self-up umrežavanje', uspjeli smo od građana iz Bihaća i Banjaluke saznati koji je po njihovom mišljenju najveći razlog zašto mladi ne pokreću svoje biznise i zašto napuštaju Bosnu i Hercegovinu. U većini slučajeva, to je, nažalost, nepostojanje podrške, kako okoline tako i gradske vlasti i uprave, koji odmah na početku osuđuju svaki vid pokretanja vlastitog biznisa kod mladih ljudi“, objašnjava Naila Krupić.

Zato su oni kampanju osmislili tako da ukažu na prednosti koje trud i rad donose.

„S obzirom na to da smo ugostili ljude koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, pa se onda vratili, pokrenuli svoje biznise i sada su vodeći u svojim branšama, pokušali smo kroz neke motivacione govore prikazati da nije najlakše otići iz BiH, da Bosna i Hercegovina ima budućnost, da smo joj mi ta budućnost, da dokažemo da mi mladi ne sjedimo i samo pijemo kafu, već da razmišljamo o budućnosti, o našim planovima i da imamo neke ciljeve u svom životu. Moram samo istaknuti da smo na 'Self-up akademiji' ugostili čak i strane investitore, na primjer iz Makedonije, te su sa njihovog stanovišta polaznici Akademije mogli vidjeti kakva je percepcija stranih investitora o privredi Bosne i Hercegovine“, dodaje Krupić.

Teme kojima se bavilo 56 studenta bile su obrazovanje, prvo radno iskustvo, zapošljavanje i poduzetništvo. Projekat je podržao Ured specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH, te xafsinška agencija Boram.

„Nama je bio zapanjujući taj nivo energije i ambicije koji se pojavio među tim mladim ljudima. Jedna se poruka cijelo vrijeme, kao lajtmotiv, pojavljivala – da mladi ljudi ne žele da odu iz Bosne i Hercegovine, da žele da ostanu ovdje, da grade svoju zemlju, ali da žele da imaju sutra posao, platu, da imaju dobar život. To su poruke koje su pokazale da oni ustvari ne žele previše. Oni žele samo neki normalan život“, prenosi svoje utiske Samra Lučkin, iz agencije Boram.

Isti problemi i u Bihaću i u Banjaluci

Pobjednički tim boravio je Briselu, kako bi predstavio svoj projekat, ali nisu jedini koji su osvojili nagrade.

„Spomenula bih neke nagrade koje su studenti dobili. Nagrada za najbolji slogan – 'Za druge zbog sebe' – osvojio je Crveni tim kojeg predstavljaju studenti Pravnog fakulteta u Zenici i Akademija umjetnosti u Banjaluci. Ljubičasti tim, kojeg čine Fakultet političkih nauka Sarajevo i Ekonomski fakultet u Zenici, osvojio je nagradu za najbolji video. Nagradu za najjači gerila-xafsing osvojili su studenti Ekonomskih fakulteta, Univerziteta 'Džemal Bijedić' u Mostaru i Sveučilišta u Mostaru“, navela je Samra Lučkin.

Studentica završne godine Ekonomskog fakulteta u Banjaluci Nikolina Gavrić kaže da nosi lijepa iskustva u saradanji sa mladima Bihaća, gdje su se stvorila i nova prijateljstva.

„Vidjela sam da se slažemo svi zajedno, iako dolazimo iz različitih lokalnih zajednica, da mladi i u Bihaću i u Banjaluci imaju iste probleme, iste potrebe. Mi smo zajedno, kroz ovaj projekat 'Self-up', nastojali da te probleme na neki način riješimo, da potaknemo mlade, kako u Banjaluci tako i u Bihaću, da se ohrabre i realizuju svoje poslovne ideje, da izađu na tržište i pokrenu sopstvene biznise. Cijeli projekat je prošao veoma dobro, uloženi trud i rad se na kraju isplatio, naša kampanja je proglašena najboljom studentskom kampanjom u ovom projektu.“

Ideje koji su ovi studenti, ne samo pobjedničkog tima već i ostali, pokazali vrlo su izvodive u praksi. A kako kaže Naila Krupić iz Bihaća, ova priča neće stati završetkom kampanje "EU for You".

„Postoji mogućnost proširenja na područje cijele Bosne i Hercegovine. Moramo izraziti i veliku zahvalnosti sreću što smo, bar kod tih 67 ljudi koji su bili na našoj Akademiji, otvorili ta neka vrata hrabrosti, da ustanu, da glasno kažu da oni to mogu i da ih ne zanima šta će društvo reći, da li će ih neko sputavati ili će im pružiti ruku podrške“, kaže Naila Krupić.

//////////////////////////////////
////////////////////////////////////////

Bosna i Hercegovina

Ponedjeljak/ponedeljak, 13. mart/ožujak 2017.


/////////////////////////

AZEM VLASI NAKON NAPADA: 'Došao je naručeni atentator i na mene pucao iz pištoja sa prigušivačem'

AZEM VLASI NAKON NAPADA: 'Došao je naručeni atentator i na ...

/////////////////

PROMJENA POLITIČKE KLIME U RS-u: Kako je Savez za promjene odbijanjem revizije nabildao srpske mišiće!

PROMJENA POLITIČKE KLIME U RS-u: Kako je Savez za promjene ...

///////////////////

HRVATSKI ODVJETNIK ANTE NOBILO: 'Čovićev argument zašto nije podržao reviziju posve je neuvjerljiv'

HRVATSKI ODVJETNIK ANTE NOBILO: "Čovićev argument zašto nije podržao reviziju posve je neuvjerljiv"

////////////////////////////////

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46050165

Powered by Blogger.ba