Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

12.03.2017.

PROFESORI POLITIČKIH NAUKA NERZUK ĆURAK I DEJAN JOVIĆ : JEDINO SE BiH NE MOŽE RASPASTI !?

Profesori političkih nauka Ćurić i Jović u Mostu RSE : Jedino se Bosna i Hercegovina ne može raspasti !?

Mart 12. 2017.


U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li su sadašnje granice na zapadnom Balkanu definitivne ili su mogućna nova prekrajanja. Sagovornici su bili dva profesora Fakulteta političkih nauka – Dejan Jović iz Zagreba i Nerzuk Ćurak iz Sarajeva.

Bilo je riječi o tome kako se stvaraju predstave o Balkanu kao području vječitih etničkih sukoba, da li iko politički uticajan u Evropi i Americi stoji iza ideja o promjeni granica, da li je nespremnost Evropske unije da se pozabavi krizama na zapadnom Balkanu dovela do toga da se traže alternativna rješenja, zašto Milorad Dodik jedini od zapadnobalkanskih lidera otvoreno govori o prekrajanju granica i stvaranju novih država na prostoru bivše Jugoslavije, zašto je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u Evropi koja ima međunarodnu garanciju za svoj opstanak, kako se prave unutrašnje granice u zapadnobalkanskim državama, zašto se granice na Balkanu ne mogu mijenjati dogovorom, kao i o tome da li bi pokušaj promjene granica izazvao novi rat.

Omer Karabeg: Posljednjih mjeseci, poslije dugogodišnjeg zatišja, ponovo su oživjele priče o mogućem prekrajanju granica na zapadnom Balkanu. Seriju je otvorio britanski analitičar Timoti Les, koji je u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs objavio tekst u kome se zalaže da Zapad prekine sa politikom podržavanja multietničkih država na Balkanu i formira veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju. Potom su se oglasili američki kongresmen Dejna Rorabaher i bivši britanski ambasador u Jugoslaviji Ajvor Roberts koji su se založili da Srbija i Kosovo razmijene teritorije – sjever Kosova za Preševsku dolinu – a ovih dana je i britanski Gardijan objavio tekst u kome se govori da su granice na zapadnom Balkanu ponovo pod znakom pitanja. Zašto su opet u opticaju scenariji za koje smo mislili da su otišli u arhivu istorije?

Nerzuk Ćurak: Pojava takvih narativa ne sluti na dobro. Upravo zbog toga ne volim priče o prekrajanju granica, jer čim ih uvedete u javni prostor – o njima počne da se govori bez obzira što se mnogi takvim scenarijima snažno suprotstavljaju. Nisam siguran koliko su teorijski odgovori dovoljni da se zaustave skrivene namjere. Očigledno moramo računati na to da neko želi da nanovo dijeli karte na Balkanu. Ovih dana sam pročitao prilično sumornu izjavu Miroslava Lajčaka koji je bio visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Lajčak kaže da je situacija na zapadnom Balkanu loša i da su tri zemlje u teškoj političkoj situaciji, a dvije pred raspadom. Na koje dvije zemlje je mislio možemo samo pretpostaviti. Ta izjava je prilično neodgovorna i očito na neki način korespondira sa novim narativima. Ali ja bih mogao postaviti pitanje – zašto se takve ideje pojavljuju izvan granica Balkana i zašto su balkanske zemlje predestinirane da se o njima razgovara kao o zemljama u kojima mora doći do promjene granica, kada i druge zemlje Evrope, pa čak i zrele zapadnoevropske demokratske države, imaju slične probleme i nikome ne pada na um da govori o prekrajanju njihovih granica.

Dejan Jović: Trebalo bi vidjeti odakle dolaze te ideje. Za sada, koliko mi se čini, nemamo nikoga politički utjecajnog u zapadnoj Evropi ko bi zagovarao takvu politiku. To je ipak još uvijek pokušaj pojedinaca koji razmišljaju o alternativama postojećem stanju. Činjenica je da se zapadni Balkan nalazi u krizi i da je današnja situacija lošija nego prije deset godina. Čak bih rekao da možda od 2000. godine nismo bili u takvoj situaciji punoj neizvjesnosti.

Pojavljuju se autoritarne vođe koji odbijaju prihvatiti rezultate izbora ili čine sve da onemoguće opoziciju. Obnavlja se nacionalistička, antiliberalna retorika. Ako prihvatimo da su naše zemlje ili većina njih u priličnoj političkoj krizi, onda je logično pitanje – ima li alternative, trebamo li nešto promijeniti da bismo izašli iz te krize. Mislim da je jedan od problema evropske politike prema zapadnom Balkanu upravo u tome što je Brisel dugo tvrdio da nema alternative – da postoji samo jedan put naprijed, a to je put prema Evropskoj uniji. Danas se čini da je budućnost Evropske unije prilično neizvjesna, posebno nakon Brexita i krize sa kojom se EU suočava. Pojavu ovih scenarija pripisao bih prije svega želji za formuliranjem alternativa i otvaranjem radikalnih pitanja. Ne bih je pripisivao političkim tendencijama, jer ne vidim niti jednu zemlju, niti jednog ozbiljnog evropskog političara koji se time bavi. Mislim da sve to treba gledati u kontekstu krize liberalizma i obnove nacionalizma u cijeloj Evropi.

Čini se da je budućnost Evropske unije prilično neizvjesna

Čini se da je budućnost Evropske unije prilično neizvjesna

Ukleti Balkan

Omer Karabeg: Oni koji se zalažu za crtanje novih granica kažu da to treba uraditi dogovorom, dakle mirnim putem. Međutim, granice su se na Balkanu uvijek crtale u ratu. I u jugoslovenskim ratovima devedestih granice su postavljene tamo dokle su stigle vojske.

Nerzuk Ćurak: Ma kakvo mijenjanje granica dogovorom! Rekao bih da je neodgovorno uopće i polemizirati sa idejama koje govore da je na zapadnom Balkanu moguće dogovorom uspostaviti nove granice. Uostalom, zašto bismo to radili? Ne postoji nikakva racionalna argumentacija koja bi opravdala izvlačenje tog pitanja u javnu sferu. Ponovno potenciram pitanje – zašto se smatra da je dozvoljeno govoriti o promjeni granica na Balkanu, dok to isto ne važi za druga područja u svijetu. Smatrati da u Bosni i Hercegovini i Makedoniji – zemljama čija se podjela spominje u nekim scenarijima – neće postojati relevantna sila koja bi se suprotstavila eventualnom dogovoru etnonacionalnih elita o promjeni granica, zaista je naivno.

Uvijek postoje ljudi, politike, ideologije i pokreti koji shvataju svoju zemlju kao političko-geografsku datost, kao teritoriju koja u potpunosti pripada svim građanima. Koliko su ti scenaruiji neozbiljni vidi se i po tome što se teze o novim granicama baziraju na onome što se dešavalo u posljednjih dvadeset godina. A šta ćemo za stotinama godina istorije koja je tome prethodila? Sjedinjene Američke Države su uvijek favorilizirale multietnički koncept Bosne i Hercegovine, ali ne kao mehanički zbir eniteta, kako je to zadato Dejtonskim ugovorom, nego kao zbiljsku multietničnost koja je za Vašington suština ove zemlje.

Omer Karabeg: Gospodin Ćurak je postavio pitanje zašto se smatra da je dozvoljeno govoriti o promjenama granica na Balkanu, dok to isto ne važi za druga područja. Gospodine Joviću, kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Dejan Jović: Balkan je jedna vrsta iznimke u evropskim okolnostima. Godina 1989. značila je ujedinjenje i integraciju u evropskim okvirima, značila je šansu za iskorak prema punom suverenitetu nacija i demokratizaciji evropskih društava. Za razliku od toga demokracija je na Balkanu, nažalost, dovela do rata. Pojavili su se populistički lideri koji nisu pali sa Marsa nego su bili demokratski izabrani. Zbog toga je danas Balkan ipak posebno područje.

Evropska unija je pričala, a i danas priča, da će se proširiti na zapadni Balkan, ali meni se čini da ta priča gubi snagu. Koliko god gospođa Mogerini govorila  da nešto treba poduzeti, Brisel neće uraditi ono što bi jedino pomoglo, a to je da gotovo sutra da ponudu svim zemljama zapadnog Balkana da odmah uđu u Evropsku uniju. Umjesto toga oni postavljaju sve nove i nove kriterije i ohrabruju autoritarne lidere u čitavom nizu balkanskih zemalja.

Ohrabruju makedonskog lidera Gruevskog koga je austrijski ministar Kurc direktno pohvalio, zatim Vučića u Srbiji i političke vođe u BiH. Gledano iz balkanske perspektive raspad Jugoslavije za mnoge je došao potpuno iznenada. Devedesetih godina gotovo niko od nas nije mogao ni pomisliti da će, recimo, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojati granica. Ja sam rođen na granici između Hrvatske i Slovenije. Prve 22 godine mog života tamo nije bilo apsolutno nikakve granice, a sada je tamo granica sa bodljikavom žicom, iako su obje zemlje članice Evropske unije. Imamo paradoksalnu situaciju.

U trenutku kada je cijela Evropa u okviru šengenskog prostora bez granica i kada od Ljubljane do Helsinkija možete ići kolima a da vas niko ne zaustavi, svako ljeto morate satima čekati na granici između dvije članice Evropske unije – Slovenije i Hrvatske. I niko ne razumije zbog čega je ta granica sve tvrđa. To su realna pitanja za koja nisam siguran da postoji jednoznačan odgovor. Ukratko, to bi po mom mišljenju bili razlozi zašto je Balkan još uvijek drukčiji i zašto je na Balkanu moguće ono što u drugim dijelovima Evrope – nije.

Granica sa bodljikavom žicom između dvije članice EU - Slovenije i Hrvatske

Granica sa bodljikavom žicom između dvije članice EU – Slovenije i Hrvatske

Početak pakla

Nerzuk Ćurak: Balkan ima nesreću, neku negativnu ontologiju da je sav orijentalistički privid koji su o njemu stvorili evropski putopisci i novinari zadobio snagu suštine i onda su se na osnovu tog privida, koji je postao bit, kreirale politike prema Balkanu. Treba se samo sjetiti kakve su mračne rečenice napisane o našim krajevima. Sjećam se engleskog novinara Sajmona Vinčestera koji je napisao “da bi svako ko bi na prostoru Balkana boravio malo duže sigurno evoluirao u nešto što se u priličnoj mjeri – na dobro ili na loše – razlikuje od onoga što podrazumijevamo pod ljudskom normom”.

Sjetite se samo kako se govorilo, dok je trajao rat na prostoru bivše Jugoslavije, da bi slanje američkih vojnika proizvelo novi Vijetnam i da bi ih izginulo na desetine hiljada, a znamo da je za svega tri dana vojne intervencije nasilje ovdje zaustavljeno i da međunarodne snage nisu imale žrtava. Balkan nije različit od drugih regija, a stalno nas uvjeravaju da ovdašnje nacije nemaju ništa slično, da se nikada nije živjelo zajedno, da je naš način života bio lažan. Ne treba pristati na ideju da je promjena međunarodno priznatih granica početak raja. Upravo je obrnuto – to je početak pakla.

Gade mi se proizvođači nasilja, ljudi koji realizirajući svoje partikularne ideje proizvode nasilje kojeg su oni sami pošteđeni. Kolega Jović je potpuno u pravu u svojoj ocjeni o Evropskoj uniji koja zaista ne zna da li je pošla ili došla kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Rekao bih još nešto. Mi smo do sada bili zarobljenici mišljenja da – dokle god u BiH postoji Ured visokog predstavnika i Ured specijalnog predstavnika EU – Bosna i Hercegovina ne može postati članica Evropske unije. Mislim da to više ne važi i da zbog promijenjenog geopolitičkog konteksta njihovo prisusutvo nije prepreka za ulazak BiH u EU već snažna podrška nastojanjima da se ova država liberalizira i konstituira kao zbiljska politička zajednica.

Ima li mirnog razlaza?

Omer Karabeg: Gospodine Joviću, mislite li i vi da bi početak promjene granica bio početak pakla, odnosno rata?

Dejan Jović: To je, nažalost, naše negativno iskustvo. Teško mi je zamisliti bilo kakav dogovor oko granica. Recimo, Slovenija i Hrvatska imaju neriješenu granicu u Piranskom zaljevu i ja uopće ne vidim mogućnost dogovora, iako je to jedna mala stvar koja nije bila regulirana u Jugoslaviji. Nije se odredilo dokle je čije more, jer ono je bilo zajedničko. Jugoslavenski proces dezintegracije trajao je 18 godina – od 1990. do 2008. godine. Zadnje je bilo Kosovo koje je promijenilo status samoproglašavanjem vlastite nezavisnosti.

Doduše, bilo je i primjera mirnog razlaza, recimo između ondašnje Jugoslavije i Makedonije, a kasnije i između Srbije i Crne Gore. Nisu svi naši raspadi bili nasilni, ali ja ne mogu zamisliti da bi se mogao postići sporazum oko nekog novog aranžmana.

Inače, u principu ne bih imao ništa protiv razlaza, ako bi to bilo urađeno na miran način, ali ne vjerujem da je to moguće. Mi sami otežavamo situaciju, stvaramo unutarnje granice tamo gdje ih formalno nema, gdje one nisu iscrtane niti međunarodno priznate, a stvaramo ih i u identitetskom prostoru. Pogledajte, recimo, šta radimo sa jezikom. Mi govorimo jednim jezikom, kojeg zovemo na različite načine, a u životu se susrećemo sa paradoksalnim situacijama. Recimo, dođete na bankomat da uzmete pare, a on vas pita kojim od tri jezika govorite – bosanskim, srpskim ili hrvatskim. To stvara identitetsku granicu među ljudima tamo gdje ona uopće nije potrebna.

Pogledajte šta je Hrvatska postigla čvrstim granicama prema susjedima. Postigla je to da su Dubrovnik i Cavtat, koji su od glavnog dijela Hrvatske odvojeni Bosnom i Hercegovinom, postali teško dostupni u ljetnim mjesecima. Morate čekati nekoliko sati da pređete granicu između Hrvatske i BiH, pa onda nakon četrdeset kilometara opet čekate da pređete granicu između BiH i Hrvatake. Ta tvrda granica predstavlja strahovit problem, a mi ništa ne činimo da stvorimo naš šengenski prostor u kome granice neće biti sve tvrđe i ograđene bodljikavom žicom kao hrvatsko-slovenačka. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ja bih bio ohrabren kada bi u toj zemlji postojala evidentna volja da se stvori politička zajednica, čak i u smislu nekog bosanskog identiteta, ali danas imamo paradoksalnu situaciju da čak i Bošnjaci, koji nemaju rezervnu domovinu za razliku od Hrvata i Srba, govore da im je problem da se izjašnjavaju kao Bosanci. Ne čini se ništa na integraciji već se postavljaju unutrašnje granice koje su potpuno nepotrebne i štetne i za Bosni i Hercegovinu, i za Makedoniju, i za Crnu Goru, a ja bih rekao takođe i za Srbiju.

Nerzuk Ćurak: Samo jedna mala intervencija. Kada je u pitanju mirni proces sticanja nezavisnosti Makedonije i Crne Gore, to ipak moramo posmatrati uvjetno. Uvjeren sam da bi to bilo poništeno, kada bi došlo do nekog novog sukoba zbog promjene granica. Naime, razlaz između ondašnje Jugoslavije i Makedonije, kao i razlaz izmedju Srbije i Crne Gore bio je miran zbog tadašnjih geopolitčkih okolnosti, ali bi se u novom kontekstu to vrlo lako moglo poništiti.

Mala batina

Omer Karabeg: Zanimljivo je da od svih lidera zapadnog Balkana jedino Milorad Dodik otvoreno govori o prekrajanju granica i stvaranju novih država. On je u januaru ove godine u intervjuu jednom srpskom listu iznio ideju o stvaranju velike Srbije koja bi se sastojala od sadašnje Srbije, Republike Srpske, sjevera Kosova i Crne Gore.

Dovoljna je bila jedna mala batina, pa da neko ko je sa stanovišta lokalne politike najjači čovjek - odjednom postane vrlo mekan (na fotografiji Milorad Dodik)

Dovoljna je bila jedna mala batina, pa da neko ko je sa stanovišta lokalne politike najjači čovjek – odjednom postane vrlo mekan (na fotografiji Milorad Dodik)

Nerzuk Ćurak: Prvo što želim da kažem je da je Dodik, kada su mu Sjedinjene Američke Države uvele najbenignije sankcije, odmah izgubio političku snagu. Zašto ovo govorim? Zato što to pokazuje da međunarodna zajednica može puno pomoći kada zbiljski to želi. Dovoljna je bila jedna mala batina, pa da neko ko je sa stanovišta lokalne politike najjači čovjek – odjednom postane vrlo mekan.

S druge strane, Dodik je proizvodeći retoriku o kojoj vi govorite stvorio uvjete da mu nema uzmaka, jer je uveden u stratešku igru koju ovdje vodi Rusija. Balkan ima problem koji ja nazivam prokletstvom nepripadanja. Propustili smo voz kada je snažni trijumf liberalne demokracije stvorio uvjete da Balkan postane dio zapadnog svijeta, a sada se geopolitički kontekst promijenio. U igru su ušli novi akteri, prije svega Turska i Rusija, pa smo svjedoci pokušaja da Balkan postane neka vrsta dvorišta za realizaciju interesa Rusije i Turske.

U takvoj situaciji gospodin Dodik se – htio, ne htio – pojavljuje kao istureni igrač ruske balkanske geopolitike koja je od mnogih bila podcijenjena. Podsjetio bih da je još Nikolaj Danilevski, veliki ruski panslavenski mislilac iz druge polovine 19. vijeka, u svojoj znamenitoj knjizi “Rusija i Evropa“ napisao: “Evropa nam nije neprijateljska slučajno već suštinski. Samo onda kada je u neprijateljstvu sa samom sobom ona za nas može biti bezopasna“. Rekao bih da je Rusija procijenila da je današnja Evropa, koja je sve više u neprijateljstvu sama sa sobom, postala bezopasna na Balkanu. Moskva je pronašla svoje igrače koji iz svojih sebičnih interesa proizvode haos u ovoj regiji koja objektivno pripada moralnom univerzumu zapadne civilizacije.

Upravo je to razlog zašto gospodin Dodik šalje poruke koje puno više prijaju ušima Moskve nego Vašingtona i Brisela.

Međunarodni ugovor garantuje opstanak BiH

Dejan Jović: Mislim da je to što gospodin Dodik govori suštinski dio njegovog političkog programa i pretpostavljam da on time pokušava pridobiti značajan broj glasača u Republici Srpskoj. Pitanje je, međutim, je li je uopće moguće to što on predlaže. Ja mislim da nikakav raspad Bosne i Hercegovine nije moguć sve dok postoji sadašnji politički poredak u Evropi, odnosno dok su Evropska unija, a naročito Sjedinjene Američke Države, hegemoni politike u Evropi, a to još uvijek jesu iako sa oslabljenom moći. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih evropskih zemalja, možda jedina, koja ima međunarodne garancije za svoj opstanak.

Dejtonski sporazum je međunarodna garancija za opstanak Bosne i Hercegovine i njen raspad bio bi poraz američke politke na Balkanu i u Evropi. Naravno da bi Sjedinjene Američke Države preživjele takav poraz, ali ako je predsjednik Tramp doista odlučio da Ameriku ponovno učini velikom, on ni na koji način neće htjeti ugroziti ono što ima i što kontrolira. A ono što u potpunosti kontrolira je, između ostalog, i poredak koji je uspostavljen Dejtonskim sporazumom i koji podrazumijeva postojanje Bosne i Hercegovine i garanciju za njen opstanak. Pitanje je – a što ako se raspadne međunarodni poredak? Očekivanje da će se to dogoditi glavni je razlog zbog kojeg Dodik tako priča i zbog kojeg se pojavljuju alternativni scenariji o Makedoniji i Kosovu, kao i podjele u Crnoj Gori oko NATO saveza.

Kada pukne međunarodni poredak, kao što je to bilo 1989. godine sa krajem Hladnog rata, onda ono što je bilo neizbježno postaje nemoguće, a ono što se činilo nemogućim – postaje neizbježno. Ja mislim da je povećanje napetosti i povećana aktivnost revizionističkih snaga na zapadnom Balkanu direktna posljedica njihovih očekivanja da će se Amerika povući iz Evrope, da će se Evropska unija raspasti i da će u svim ključnim zemljama Evrope, a naročito u istočnoj Evropi, pobjediti snage nacionalizma i konzervativizma.

Opasni znakovi

Omer Karabeg: U zaključku – da li su sadašnje granice na zapadnom Balkanu definitivne ili su mogućna nova prekrajanja?

Nerzuk Ćurak: Ako se međunarodni poredak i dalje bude razvijao na ključnim premisama Helsinškog samita OSCE-a o nepovredivosti granica i ako liberalna demokracija nastavi svoj povijesni hod, ja mislim da su zemlje zapadnog Balkana sigurne. Ali ako u Francuskoj pobjedi Marin Le Pen, a u Holandiji Gert Vilders, ako Orban učvrsti svoju poziciju i Erduan i Putin nastave da jačaju svoje demokrature, ako na Balkanu prevladaju autokrate, onda su to opasni znakovi koje nikako ne treba podcijeniti. To bi vodilo okončanju Vestfalskog političkog poretka i konstituciji nekog novog svijeta u kojem više ne bismo iščekivali barbare – barbari bi bili tu. U ovom momentu ja ipak mislim da su granice zapadnog Balkana koje su međunarodno priznate – sigurne. Ostaje problem granice između Srbije i Kosova. To može sistemom spojenih posuda napraviti neki problem u regionu, ali moja je procjena da u ovom momentu neće doći do promjene granica na zapadnom Balkanu.

Iluzija je očekivati da će nacionalizam kao alternativa evropskoj univerzalističkoj ideologiji nestati

Iluzija je očekivati da će nacionalizam kao alternativa evropskoj univerzalističkoj ideologiji nestati

Dejan Jović: Sve ovisi o stabilnosti međunarodnog poretka koji i dalje odlučuje o bitnim stvarima na zapadnom Balkanu. S druge strane, iluzija je očekivati da će nacionalizam nestati i da će ta vrsta alternative evropskoj univerzalističkoj ideologiji – nestati. Znate, odnos između nacionalizma i globalizacije je kao klackalica. Kad imate više integracije, onda imate više želje za separatizmom i obrnuto – ako imate suviše nacionalizma onda imate više želje za integracijom. Ja mislim da će se to nastaviti. Mi ćemo ovakve rasprave vjerojatno moći voditi i za petnaest ili dvadeset godina kao što smo mnoge od problema, o kojima smo u ovom razgovoru pričali, mogli identificirati prije deset ili petnaest godina.

(Kliker.info-RSE)















12.03.2017.

SAKIB SOFTIĆ : PISMO IZ 2016. JE BILO MIŠLjENjE REGISTARA, A NE SUDA U HAGU

Sakib Softić : Pismo iz 2016. je bilo mišljenje Registrara, a ne Suda

Mart 12. 2017.


Sakib Softić, agent koji je predao aplikaciju za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije obratio se javnosti s porukom da je pismo iz 2016. godine u kojem piše da on nije agent te da mu za reviziju treba novo imenovanje, mišljenje jednog registrara suda, a ne mišljenje institucije Međunarodnog suda pravde.

Sakib Softić objašnjava proceduru kako je 9. marta primio obavijest Registrara Međunarodnog suda pravde u Hagu da Sud neće preduzimati nikakve aktivnosti po dokumentu koji mu je predao 23. februara 2017. godine naslovljenom kao ”Aplikacija za reviziju presude od 26. februara 2007. godine u predmetu primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore)”, iz razloga što sadržaj odgovora članova Predsjedništva BiH na pismo koje im je Registrar uputio 24. februara 2017. godine ”demonstrira da nikakva odluka nije donesena od kompetentnih organa Bosne i Hercegovine, u ime Bosne i Hercegovine kao države, da zahtjeva reviziju Presude od 26. februara 2007. godine.

“Kao što se vidi iz teksta pisma tu nema slova o statusu Sakiba Softića kao agenta u postupku revizije presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. februara 2007. godine u predmetu primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanja zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore). Priča o punomoći agenta je duboko ispolitizirana i zloupotrijebljena u dnevnopolitičke svrhe. A prilika za to je pronađena na web stranici Suda”, poručuje Softić.

Dodaje da je predsjednik Suda koji se povremeno obraća javnosti i pojašnjava rad Suda u pojedinim predmetima, na stranici Suda izdao 9. marta 2017. godine saopćenje u kojem je opisao hronologiju dešavanja povodom aplikacije za reviziju presude iz 2007. godine kao i odluku da Sud neće ništa poduzeti.

“Neke agencije vjerujući da to drugi neće pronaći požurile su s objavom da ih je lično kontaktirao predsjednik suda Roni Abraham (što naravno nije tačno) i informisao ih da je registrar Suda, Kuvrer, 26. maja 2016. godine obavijestio Sakiba Softića da mu je istekla punomoć i da mu je za reviziju postupka potrebna nova punomoć. Pojavili su se i ‘eksperti’, za koje nisam ni znao da postoje, dubokoumno poučavajući gledaoce kako se imenuje agent i ko je ovlašten da zastupa Bosnu i Hercegovinu”, objašnjava Softić.

Našao sam suprotnu praksu Suda

Naglašava da je istina da se 25. maja 2016. godine, obratio registraru Suda i sljedeći dan dobio pismo s njegovim odgovorom u kojem iznosi svoje mišljenje da je za reviziju presude, pošto je to novi predmet, potrebno ponovno imenovanje. Ističe da je to primio k znanju uvažavajući njegovu poziciju šefa administrativnog osoblja Suda.

“Ali to nije nužno morao biti i stav Suda. Jer da je to tako, presuđivalo bi se na pisarnici suda. Sud ne bi bio ni potreban. Njegovo mišljenje, koje me pravno nije obavezivalo, ipak sam uzeo vrlo ozbiljno. Pogledao sam Statut i Pravila Suda i utvrdio da mišljenje Registrara nije utemeljeno na ovim aktima. Pregledao sam sudsku praksu i nisam našao potvrdu za takvu tvrdnju. Čak, našao sam suprotnu praksu. I to u sporu Bosne i Hercegovine i Srbije. Naime, 4. oktobra 2002. godine dobio sam punomoć za zastupanje kojom sam imenovan na ‘dužnost pravnog agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu po tužbi BiH protiv SR Jugoslavije’.

U tom trenutku u toku su bila dva predmeta. Jedan koji je pokrenula Bosna i Hercegovina protiv Srbije i za koji sam dobio punomoć. I drugi, Zahtjev za reviziju koji je pokrenula Srbija, a za koji nisam dobio posebnu punomoć. Na osnovu iste ove punomoći Sud mi je dopustio da zastupam Bosnu i Hercegovinu ne samo u osnovnom predmetu nego i u postupku revizije, koja je zavedena kao novi predmet, a koju je pokrenula Srbija. Moguće je da je i tada Registrar imao svoje mišljenje da to ne može tako. Ali to nije problematizirala ni Srbija a ni Sud. Zašto bi ovaj put Registrar bio u pravu. I zašto mi Sud ne bi dopustio zastupanje u predmetu između istih stranaka samo sa zamijenjenim ulogama”, kazao je Softić.

Objašnjava da je to razlog zbog čega se na Aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine potpisao kao “agent Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde” ostavljajući Sudu da odluči o validnosti punomoći iz 2002. godine i u postupku revizije, po zahtjevu Bosne i Hercegovine.

“Sud se nažalost nije bavio mojom punomoći. Odlučio je ubiti predmet na početku na pitanjima procedure. O pismu Registrara obavijestio sam sve kojih se to ticalo u tom trenutku. A to su svi oni koji su na bilo koji način bili povezani s pripremom revizije postupka. Za ovu temu je bio zainteresovan zanemarljiv broj ljudi.

To potkrepljujem činjenicom da sam se u maju 2016. godine obratio pismom svim institucijama kojih se to ticalo i pojedincima koji su javno govorili o reviziji, s analizom ranije presude, pojašnjenjem šta smo dokazali u ranijem postupku, a šta nismo i zamolio za konkretnu pomoć, o čemu naravno posjedujem urednu dokumentaciju. Odaziv – nikakav. Sramno je da neki koji nisu znali ili nisu htjeli ništa učiniti izlaze u medije i ‘kao nešto’ objašnjavaju građanima”, zaključuje Softić.

(Kliker.info-Aljazeera)

















12.03.2017.

REVIZIJA PRESUDE: MLADEN IVANIĆ I DRAGAN ČOVIĆ BI SE TREBALI VIŠE SRAMITI SVOJE "POBJEDE' NEGO BAKIR IZETBEGOVIĆ SVOG "PORAZA"!

REVIZIJA PRESUDE: Ivanić i Čović bi se trebali više sramiti svoje "pobjede" nego Izetbegović svog "poraza"!

Međunarodni sud pravde u Haagu odbio je da razmatra reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, a bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, našao se na udaru neviđene medijdko-političke hajke.



REVIZIJA PRESUDE: Ivanić i Čović bi se trebali više sramiti svoje 'pobjede' nego Izetbegović svog 'poraza'!

Šta je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, mogao uraditi bolje od onog što je uradio? Da se pojavi pred tv kamerama i kaže: odustajemo od zahtjeva za reviziju, jer se moje kolege Ivanić i Čović protive da se utvrdi puna istina?! Njihovo pravo na laž važnije je od mog prava na istinu?!  Moj kolega Ivanić ima pravo poslati privatno pismo Haškom sudu koje nije usuglašeno na Predsjedništvu BiH, ali ja nemam jer će mi hrvatski kolega Čović odmah spočiti postojanje „parasistema u Sarajevu“?!

 

REVIZIJA ODBAČENA ZBOG (NE)LEGITIMNOSTI AGENTA SAKIBA SOFTIĆA

 

U javnosti se stvorio dojam da je tužba odbačena zbog nelegitimnosti bh. agenta Sakiba Softića. Ta teza podgrijava se dodatnim spinovanjem bošnjačke opozicije i Fahrudina Radončića. Srpski političari uz takvog Radončića nemaju potrebu da rade bilo šta.

 

Da vidimo šta je napisano iz Međunarodnog suda pravde o razlozima zbog kojih se neće razmatrati revizija:

 

"Sud je propisno razmotrio mišljenja članova Predsjedništva, koja su iznijeli u svojim pismima. Sud smatra da sadržaj ovih pisama pokazuje kako nikakvu odluku nisu donijela nadležna tijela, u ime Bosne i Hercegovine kao države, glede zahtjeva za reviziju Presude od 26. februara 2007. godine u slučaju primjene Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH vs. Srbija). Stoga, ne može se ništa poduzeti glede dokumenta pod nazivom „Aplikacija za reviziju Presude od 26. februara 2007. godine u slučaju primjene Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (BiH vs. Srbija)".

 

Dakle, Sud nije odbio da razmatra zahtjev zbog Softićeve nelegitimnosti, nego zbog toga što Predsjedništvo BiH nije donijelo odluku da se pokrene revizija. Drugim riječima, i da je Softićeva legitimnost neupitna, Sud bi odbio da razmatra reviziju.

 

SOFTIĆ OBAVIJEŠTEN DA NE MOŽE BITI AGENT, INFORMACIJA SE KRILA

 

O Softićevoj nelegitimnosti počelo se pričati tek nakon saopćenja predsjednika MSP-a u kojem je navedeno da ga je u maju Registrar suda obavijestio da mora tražiti novu saglasnost nadležnog državnog organa, odnosno Predsjedništva. To je mišljenje Registara, a ne odluka Suda. Agenta bira i daje mu legitimitet Država, a Sud ga uvažava ili ne uvažava u skladu sa Statutom. Softić je od Države dobio legitimitet 2002. i nikad mu drugom odlukom nije ukinut, niti je Sud to uopće razmatrao.

Nakon toga slijedi dodatni napad na Izetbegovića kako je tobože krio ovu informaciju od javnosti. Zamjera mu se što još u maju nije obavijestio javnost - uključujući Facebook komentatore, frizerke, u sve upućene novinare, analitičare općeg smjera i ine - da je Registrar poslao pismo Softiću. O pismu je obaviješten tim koji je pripremao reviziju i međunarodni eksperti su procijenili da ta odluka nije zasnovana na Statutu suda, te da je se pravnim argumentima može osporiti.

 

- Iskreno smo vjerovali da registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi MSP-a. Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podneski zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta, pojašnjenje Davida Scheffera, ekspert za međunarodno pravo i autor zahtjeva BiH za reviziju.

 

Samo u BiH je moguće da se od ovog uglednog eksperta u međunarodno pravo "bolje razumiju" nastavnik likovnog, općinski činovnik iz Konjica i silni "analitičari".

 

ŠTA JE TREBAO URADITI IZETBEGOVIĆ

 

Sva pamet ovdašnjih analitičara i stručnjaka opće prakse obično stane u jednu rečenicu: Sve to oni rade zbog izbora. Evo, da je recimo Bakir Izetbegović želio da se revizijom presude bavi zbog izbora, mogao je odmah u maju 2016. obavijestiti javnost da je Softić dobio pismo od Suda. Imao bi sljedeću situaciju: Ja želim reviziju, treba nova odluka za Softića, ali Čović i Ivanić to ne daju. Čović i Ivanić to zaista ne bi dali i Izetbegović bi se izvukao iz cijele priče bez političkih gubitaka. Prebacio bi odgovornost na Čovića i Ivanića, i već tada u maju 2016. godine bilo bi jasno da od revizije nema i ne može biti ništa. No, tada bi vjerovatno bio optužen da na reviziji skuplja političke poene - zbog izbora.

 

Umjesto toga, Izetbegović i pravni tim pokušali su iskoristiti i najmanju mogućnost da do revizije zaista dođe. Pogledati još jednom pravne argumente Davida Schaffera.

 

ZAŠTO SE NIJE LOBIRALO KOD ČOVIĆA

 

U moru reakcija spominje i ovakva: "Trebalo je lobirati kod Čovića da on podrži reviziju i Softića. Silajdžić i Belkić su to znali, znao bi i Radončić".

 

U prevodu, Izetbegović je trebao trgovati sa hrvatskim članom predsjedništva BiH Draganom Čovićem, pa mu za podršku reviziji dati novi izborni zakon, ponuditi Mostar ili dati treći entitet.

 

A zašto bi to radio? Je li se to Dragana Čovića i Hrvata u BiH ne tiče revizija presude? Je li to oni nisu bili žrtve u agresiji na BiH? Zar se treba lobirati i trgovati s takvim stvarima? Da li bi se bilo ko od bošnjačkih političara usudio uraditi tako nešto?

 

IZETBEGOVIĆ JE LAGAO BOŠNJAKE

 

Teza koju poput papagaja ponavlja predsjednik SBB BiH Fahrudin Radončić, što lično, što preko svog Avaza je da je Izetbegović lagao Bošnjake. O čemu? Da je Softiću osporen legitimitet?

 

Softićev legitimitet osporavali su mjesecima i godinama srpski političari, tu nema ništa novo. Da li je Izetbegović trebao javno objaviti da je i Registar suda to uradio? O takvom scenariju smo već pisali u prethodnom dijelu teksta.

 

Postavlja se pitanje zašto Izetbegović nije obavijestio javnost o stavu Registrara, ali niko ne pita Ivanića zašto on nije obavjestio javnost da je 13. jula 2016. godine poslao pismo Sudu. Zanimljivo, zar ne?

 

ZAŠTO SE NE OBJAVI KAKVI SU NAM DOKAZI

 

Zašto se ne objavi kakve dokaze imamo? Ovo se ponavljalo kao mantra proteklih mjeseci. Uzalud su stručnjaci poput Vasvije Vidović objašnjavali da ne postoji "samo jedan dokaz", nego da je to kompleksan niz činjenica koje se trebaju staviti u kontekst. Uzalud, jer se kroz medije i dalje vršio pritisak: Dajte nam da vidimo dokaze.

 

Zar stvarno iko pametan misli da se ovakvi postupci trebaju voditi transparentno, svakodnevno obavještavati javnost kad se počelo raditi na reviziji, šta se uradilo, kakvi su novi dokazi, koji dokumenti će se koristiti?

 

ZAŠTO ZAHTJEV NIJE UPUĆEN RANIJE, ZAŠTO SE ČEKALO

 

Još jedna od stalnih teza koja se provlačila u javnosti je: Zašto ranije nismo predali zahtjev, zašto se čekalo posljednjih deset dana pred istek roka? Je li neko primijetio da je jedno od ključnih suđenja pred Haškim tribunalom, ono Ratku Mladiću, završeno nedavno? Toliko o tome.

 

IZETBEGOVIĆ KRIV ZA SVE

 

Iako je dobio gotovo plebiscitarnu podršku da se krene u reviziju presude, Bakir Izetbegović je nakon što je ona odbijena preko noći postao krivac za sve. Opozicija, a pogotovo Radončić, traže ostavku i poput hijena nastoje se dočepati pokojeg političkog poena. Onih političkih poena koje je Izetbegović hladno mogao pokupiti u maju prošle godine po scenariju kakvog smo već opisali.

 

ŠTA BISTE VI URADILI

 

Ključno pitanje svim kritičarima, od kojih neki zakrvaljenih pogleda jurišaju na Izetbegovića kao da se revizija tiče samo njega a ne svih nas, glasi: A šta biste vi uradili na njegovom mjestu? Na to pitanje niko ne nudi odgovor. Nude se floskule o predanom višegodišnjem radu na reviziji i slične stvari, koje padaju u vodu čim se prvi put potavi pitanje: Kako? Uostalom, ko ih je to sprječavao da o reviziji pričaju i u proteklih deset godina i da daju svoj doprinos?

 

IMA LI KRIVICE IVANIĆA I ČOVIĆA

 

Zanimljivo je da se sva bulumenta bošnjačkih političara usmjerila na Bakira Izetbegovića, a da niko ne spominje eventualnu odgovornost Mladena Ivanića i(li) Dragana Čovića.

 

Pri tome, Mladen Ivanić je otvoreno i transparentno radio protiv interesa vlastite države i svojim pismima MSP-u jasno stavio do znanja da ne podržava reviziju. Čović je uradio isto, pri tome hineći nekakvu "neutralnost", a ustvari je bio Ivanićev saigrač. Takav stav dvojice članova Predsjedništva BiH bio je presudan za odluku Suda - revizija je odbačena jer Predsjedništvo nije donijelo odluku (biti bi je donijelo i da se ta tačka našla na dnevnom redu).

 

Nakon svega, zahvaljujući spinovanju Fahrudina Radončića, koji bi preko reda u Predsjedništvo BiH, Ivanića i Ćovića u javnosti niko ne spominje. Ispostavit će se da Čovića ne zanimaju hrvatske žrtve u BiH, nego da je, kako je sam potvrdio, odbio podržati reviziju jer se plaši da bi nakon toga BiH mogla tužiti i Hrvatsku. Uprkos tome, dvojica članova Predsjedništva BiH koji su radili direktno za susjedne države, a protiv inetresa svoje, nisu "interesantni" ni bošnjačkim političarima, ni analitičarima, ni medijima. Oni jurišaju isključivo na Izetbegovića.

 

IVANIĆ

 

Mladen Ivanić je neposredno nakon objave odluke da revizija neće biti prihvaćena kazao da to smatra svojom ličnom pobjedom. U čemu je to pobijedio Ivanić? Spriječio je žrtve da uopće dođu u situaciju da traže pravdu i istinu, univerzalne vrijednosti.

 

Uspio je Ivanić u još jednoj stvari: svojim djelovanjem je presudu iz 2007. godine učinio pravosnažnom. U toj presudi, podsjetimo, Vojska i MUP RS-a su proglašeni odgovornim za genocid, a Srbija krivom jer nije spriječila genocid.

 

Logika bi upućivala da su upravo RS i Srbija imale više interesa da insistiraju na reviziji, kako bi pokušale skinuti krivicu za genocid sa sebe. Umjesto toga, s njihove strane je ovakvim postupcima stiglo priznanje. Kakve će biti posljedice to još niko ne zna. U današnjem vremenu i trenutnoj konstalaciji odnosa u svijetu, vjerovatno nikakve. Za deset, 15 ili 20 godina - vidjećemo.

 

BiH SE OSRAMOTILA

 

Još jedna teza kojom se spinuje je da se BiH osramotila i narušila svoj ugled u svijetu. To govore isti oni koji će reći da BiH, ustvari, i nema nikakvog ugleda u svijetu. Pa u čemu je onda problem? Kako ćemo izgubiti ono što nemamo.

 

BiH se nije osramotila. Više bi sramote trebalo biti kod Ivanića, naprimjer, ili u Međunarodnom sudu pravde zbog sprečavanja da uopće dođe do revizije.

 

RADONČIĆ

 

Fahrudin Radončić nakon objave odluke da se revizija odbija ponaša se upravo onako kako se očekivalo i kako se dalo naslutiti i prije te odluke. Podržao je reviziju i Izetbegovića jer se plašio reakcije bošnjačkog naroda, a jedva čekao da sve propadne, kako bi se (opet) mogao okomiti na Izetebgovića.

 

Ni njegov zahtjev za ostavkom dakako nije slučajan. U slučaju da Izetbegović napusti Predsjedništvo BiH Radončić računa na to da je bio drugi po broju glasova i da - kako bi rekao Nazif Gljiva - on "ulijeće". Bio bi to mehlem na njegovoj duši nakon što je dva puta na izborima poražen od Izetbegovića.

 

NIKŠIĆ

 

Dao punu podršku Izetbegoviću, a onda dan nakon objave odluke počeo tražiti odgovornost za neuspjeh. Licemjerno. Istovremeno, ugledni član njegove parije Denis Bećirović, ostao konzistentan.

 

SULJAGIĆ

 

Na njega ne vrijedi potrošiti ni riječ.

 

ANALITIČARI

 

Jeste li primijetili da je Slavo Kukić zabrinut za bošnjačke žrtve i ko politički predstavlja Bošnjake? Jeste li primijetili da je Enver Kazaz postao stručnjak, uz sve ostalo, i za međunarodno pravo? Jeste li iznenađeni? Nemojte biti. Sve je tako očekivano. I za pametne očigledno.

 

(E. H. / Bportal.ba)















12.03.2017.

RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA

RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA: Kako je Slobodana Praljka molio da mu obezbijedi "10 zatvorenika" kao radnu snagu za mostarski SOKO!

Budućnost će pokazati da li će zbog mogućnosti da je i sam bio dio mreže koja je iskorištavala i zloupotrebljavala bespravno zatočene Bošnjake, i Dragan Čović postati predmetom istrage nadležnih pravosudnih institucija.



RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA: Kako je Slobodana Praljka molio da mu obezbijedi '10 zatvorenika' kao radnu snagu za mostarski SOKO! - 2


RATNA PROŠLOST DRAGANA ČOVIĆA: Kako je Slobodana Praljka molio da mu obezbijedi '10 zatvorenika' kao radnu snagu za mostarski SOKO! - 2

Svoje odbijanje da kao član Predsjedništva iz hrvatskog naroda podrži pokretanje reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije za genocid, Dragan Čović je nastojao opravdati riječima da bi u slučaju osuđujuće presude za šestoricu funkcionera Herceg Bosne, do  koje je on istakao da vjeruje kako neće doći, „Bošnjaci“ iskoristili priliku da po istom osnovu tuže i Republiku Hrvatsku.

Prema svemu sudeći nije sasvim slučajno što Dragan Čović svoje odbijanje da podrži reviziju presude protiv Srbije i time utvrđivanje pune istine o zločinima tokom rata u BiH i odgovornosti Srbije za njih, stavlja u kontekst moguće tužbe protiv Hrvatske i s tim u vezi presude tzv. hercegbosanskoj šestorci. Naime, iza brige za interese susjedne države i sudbinu bivših funkcionera paradržave Herceg-Bosne optužene za udruženi zločinački poduhvat, vrlo je moguće  da stoje Čovićevi posve lični motivi i strah. Naime, od presude „hercegobosanskoj šestorci“ najdirektnije bi mogla zavisiti i dalja sudbina samog Dragana Čovića.

Tokom ratnog perioda kao osoba bliska političkom i vojnom rukovodstvu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Dragan Čović obnašao je dužnost direktora mostarskog Sokola. Slobodna Bosna u posjedu je dokumenta u kojem potpisani direktor „Sokola“ Dragan Čović  od bivšeg generala HVO-a i haškog optuženika Slobodana Praljka zahtijeva da mu za potrebe firme obezbijedi zatvorenike kao radnu snagu.

 

„Molimo vas nam za potrebe ZI „SOKO“ Mostar omogućite izuzimanje deset (10) zatvorenika s ciljem obavljanja određenih poslova/  podizanje i postavljanje zaštitne ograde oko ZI SOKO“, navodii se u molbi koju je Čović uputio Slobodanu Praljku.

 

alt


Ova molba još jednom govori u prilog onome o čemu se u javnosti već dugo govori – da je Čović tokom rata u BiH uz podršku rukovodstva Herceg-Bosne korisito radnu snagu zatočenih Bošnjaka iz zloglasnog logora Heliodrom. Podsjetimo da optužnica protiv hercebosanske šestorke, koja je prvostepeno osuđena na ukupno 111 godina zatvora, između ostalog sadrži i zločine počinjene u koncentraconim logorima širom tzv. Herceg-Bosne. Vijeće je zaključilo da su u svim zarobljeničkim centrima na području "Herceg-Bosne" zarobljenici bili pothranjeni, higijenski uvjeti su bili očajni, medicinske njege nije bilo... Posebno teški uvjeti su bili u samicama u logorima Heliodrom i Dretelj.  Pripadnici HVO-a su ih redovno tukli i izlagali ogromnim patnjama. Zarobljenici su morali pojesti obrok u svega nekoliko sekundi u logoru Heliodrom. Ako im to ne bi pošlo za rukom, bili su kažnjavani; morali su se polugoli valjati po usijanom asfaltu. Jedan od zarobljenika je natjeran da poliže svoju krv, "kako balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji", pročitao je sudac Antonetti zaključak Vijeća tokom izricanja prvostepene presude hercegbosanskoj šestorci.

Budućnost će pokazati da li će zbog mogućnosti da je i sam bio dio mreže koja je iskorištavala i zloupotrebljavala bespravno zatočene Bošnjake, i Dragan Čović postati predmetom istrage nadležnih pravosudnih institucija.

Podsjetimo da Čović iza sebe već ima mnoštvo krivičnih prijava te nekoliko sudskih procesa.

















12.03.2017.

PROFESOR DAVID SCHEFFER TVRDI : HISTORIJA NEĆE BLAGONAKLONO GLEDATI NA ODLUKU ICJ O ODBIJANJU APLIKACIJE ZA REVIZIJU TUŽBE PROTIV SRBIJE ZA GENOCID U BiH

Profesor David Scheffer tvrdi : Historija neće blagonaklono gledati na odluku ICJ o odbijanju aplikacije za reviziju

Mart 11. 2017.


Ekspert za međunarodno pravo i autor zahtjeva BiH za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi naše zemlje protiv Srbije David Scheffer je objasnio svoje viđenje odluke registrara tog Suda da odbije zahtjev, te objašnjenje novih dokaza koji su ponuđeni u podnesenom zahtjevu..

– Međunarodni sud pravde je odbio aplikaciju za reviziju presude od 26. februara 2007. godine, kojom bi se ponovo otvorio jedan od najvažnijih slučajeva genocida u BiH tokom rata 90-ih godina. Pismo registrara Philippea Couvreura, upućeno 9. marta, te odgovarajuća izjava predsjednika ICJ-a Ronnyja Abrahama, su površni istupi kojim se nisu uspjeli objasniti pravni razlozi na osnovu kojih su donijeli svoje zaključke. U izostanku takvog rasuđivanja, vjerovatno će biti nesuglasica i velikog broja dezinformacija u vezi sa stvarnim događajima vezanim za najvažniji slučaj genocida u zemljama bivše Jugoslavije – izjavio je Scheffer.

Scheffer ističe da najprije želi ispitati ono zbog čega je ICJ donio ovu odluku, a zatim i pojasniti zašto su predstavnici BiH željeli pokrenuti proces revizije.

– Aplikacija za reviziju presude je dostavljena registraru u Palači mira u Hagu 23. februara 2017. godine. Agent BiH koji je predao aplikaciju bio je Sakib Softić, koji je na tu poziciju imenovan odlukom Predsjedništva BiH 4. oktobra 2002. godine. Četvrtog novembra 2002. godine, kada je počelo iznošenje usmenih podneski zbog zahtjeva za reviziju iz Srbije, Sud je, bez oklijevanja, tretirao Softića kao agenta BiH. Softić je predstavljao BiH tokom procesa revizije i nisu postojale indicije da bi, ukoliko gospodin Softić dostavi aplikaciju za reviziju u spornom slučaju, njegovo imenovanje zahtijevalo novu odluku Predsjedništva BiH. Drugim riječima, Sud je prihvatio odluku Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine i u slučaju revizije koja je pokrenuta iz Srbije, a Srbija to nije dovodila u pitanje. Iz perspektive Ustava BiH i procedura Predsjedništva BiH, uloga gospodina Softića u tim procedurama revizije je bila savršeno legitimna. Gledajući iz iste te perspektive, ne postoji razlog da gospodin Softić ne bude legitiman agent i u situaciji u kojoj BiH traži reviziju. Na to smo podsjetili registrara ICJ-a tokom diskusije 23. februara 2017. godine, te u daljoj komunikaciji sa Sudom. Snaga ovog argumenta bi mogla biti razlog zbog kojeg predsjednik ICJ-a nije eksplicitno naglasio pitanje imenovanja u svojoj izjavi od 9. marta – kazao je Scheffer.

Npotrebna nova odluka

Ovaj pravni ekspert podsjeća na komunikaciju između Sakiba Softića i registrara ICJ-a iz maja 2016. godine, u kojoj registrar konstatira da bi za njegovo ponovno imenovanje za agenta BiH trebala nova odluka Predsjedništva BiH.

– Iskreno smo vjerovali da registrarov uslov nije utemeljen u Statutu, pravilima i ranijoj praksi ICJ-a. Zaista, predsjednik ICJ-a je naglasio drugačiju poentu u svojoj izjavi od 9. marta, kada je kazao da je Sud smatrao da je sadržaj sve komunikacije sa Sudom tokom 2. marta 2017. godine „demonstrirao da ne postoji odluka koju su donijele nadležne institucije u ime BiH kao države da se pokrene postupak revizije presude od 26. februara 2007. godine…“ To ukazuje na drugačiju poentu: nedostatak institucionalne odluke da se podnese zahtjev za reviziju presude – napisao je Scheffer, te nastavlja:

– Sudije su izbjegle javno odlučivati o spornom pitanju, vjerovatno zbog novina u ovom konkretnom pitanju, u kojima bi se Sud mogao pozvati na Statut, pravila i praksu i jer bi to zahtijevalo sadržajnije upoznavanje o bosanskim zakonom. Stoga su odbili ovo pitanje i odlučili da naglase nedostatak nove odluke „nadležnih institucija“ za podnošenje revizije – smatra ovaj pravni ekspert.

Prošlog ljeta predsjednik Bakir Izetbegović, ističe Scheffer, svjesno nije odgovorio na stav registrara ICJ-a zbog različitih pogleda i zbog toga što bi ovo trebalo biti pitanje Suda, odnosno sudija Suda, o kojem bi trebali odlučivati kada za to dođe vrijeme.

– Izgledi za ispunjavanje aplikacije za reviziju su bili upitni u tom periodu. Predsjednik Izetbegović sigurno nije smatrao registrarove stavove kao dispozitiv, kojim bi se prekinuo sav posao na aplikaciji za reviziju. Agent nije donio odluku da ispuni aplikaciju za reviziju i to nije uradio u narednih devet mjeseci. Plan je bio jasan: Pravna pitanja u vezi sa imenovanjem agenta bi bila pravilno adresirana ako i kad Sud zatraži objašnjenje u kontekstu dostavljenje aplikacije za reviziju – piše Scheffer.

Scheffer ističe da je Softić odlukom Predsjedništva BiH iz 2002. godine ovlašten za zastupanje BiH i u svim povezanim procesima u budućnosti, te da, s tim u vezi, nije potrebno novo imenovanje. S druge strane, registrar je zatražio očitovanje sva tri člana Predsjedništva BiH.

– To je bila prva komunikacija između registrara prema Predsjedništvu BiH na tu temu i u tom pismu nije spominjana komunikacija sa gospodinom Softićem od prošlog ljeta. Predsjednik Izetbegović je zahtjev iz pisma vidio kao priliku da objasni pravne osnove za Softićev legitimitet u okviru bh. zakona – izjavio je Scheffer.

U konačnici su u Hag otputovala tri različita pisma od tri člana Predsjedništva, a u onom koje je poslao član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović su pojašnjene ustavne odredbe i procedure Predsjedništva BiH, kao i drugi zakoni i propisi, koji potvrđuju imenovanje Sakiba Softića u svim procesima pred Sudom koji su vezani za tužbu BiH protiv Srbije. Izetbegović je, navodi Scheffer, u svom pismu obavijestio registrara da sva ranija pisma Mladena Ivanića i ministra vanjskih poslova Igora Crnadka ne predstavljaju zvanični stav Predsjedništva BiH.

– Ključna tačka koja bi se mogla skrivati iza izjave predsjednika ICJ-a od 9. marta je da, kako ja shvatam, nije samo kolektivna odluka Predsjedništva BiH potrebna za donošenje odluka, već su kolektivne odluke potrebne i za izmjene ranijih zaključaka. Nije postojala takva odluka Predsjedništva BiH koja se ticala ovlaštenja Sakibu Softiću iz oktobra 2002. godine. Zbog toga pravni argumenti ukazuju da gospodin Softić ostaje ovlašteni agent. Ostaje misterija zašto je ICJ tražio novi dokaz o institucionalnoj odluci da se pokrene revizija, kada je agent imao ovlaštenje da je podnese bez novih institucionalnih odluka – smatra Scheffer.

On smatra da je Sud najprije trebao razmotriti validnost novih činjenica na osnovu kojih bi bila pokrenut proces revizije presude, a zatim da zatraži od tri člana Predsjedništva BiH da iznesu svoje viđenje legitimiteta agenta BiH u skladu sa bh. zakonima.

– Umjesto toga, izjava predsjednika ICJ-a od 9. marta u suštini ponavlja stavove bosanskih Srba da ne postoji kolektivna odluka „nadležnih institucija“, u ovom slučaju tročlanog Predsjedništva, da se pokrene revizija i zbog toga ona mora biti odbijena. Nedostatak takve odluke kolektivnog Predsjedništva je jasna zbog toga što srpski član Predsjedništva nikada ne bi pristao na podnošenje zahtjeva za reviziju – smatra Scheffer.

Uloga suđenja Ratku Mladiću

U Statutu, pravilima i praksi ICJ-a, tvrdi Scheffer, ne postoje odredbe koje reviziju presude definiraju kao novi proces i koji zahtijevaju novu institucionalnu odluku za taj postupak, te je Sud trebao dopustiti stranama u postupku da o tome rasprave pred Sudom. Scheffer dalje ističe da su dokazi za zločin genocida nad Muslimanima, korišteni kao najsnažnije oružje s ciljem etničkog čišćenja, predstavljeni tokom suđenja Ratku Mladiću.

– Mladićev slučaj predstavlja novu priliku ICJ-a da ispita ulogu Srbije u podsticanju zločina od 1992. godine. Prije deset godina je ICJ odlučio da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o sprečavanju genocida jer nije kaznila Mladića za zločine – piše Scheffer.

On dalje objašnjava da je samo manji dio dokaza koji su izneseni tokom suđenja Ratku Mladiću bio dostupan Međunarodnom sudu pravde prije donošenja presude 26. februara 2007. godine, a tiču se genocidne namjere iza procesa etničkog čišćenja od 1992. godine. Uslovi za podnošenje zahtjeva za reviziju, odnosno prikupljanje novih dokaza, su, smatra Scheffer, dostigli vrhunac u decembru prošle godine na suđenju Ratku Mladiću.

– Neuspjeh Srbije da pronađe i uhapsi Mladića i Karadžića, dok je ICJ razmatrao ovaj slučaj, je Sud lišio ključnih dokaza, što je možda bila namjera Beograda od samog početka – vjeruje on.

Sada su, dodaje Scheffer, u potpunosti dostupni dokazi o postojanju genocidne namjere 1992. godine.

– Uloga Srbije u pomaganju bosanskim Srbima u tom periodu je poznata ICJ-u od ranije, ali mnogo više dokaza se pojavilo nakon 2007. godine. Međunarodni sud za ratne zločine će uskoro donijeti odluku o krivici ili nevinosti Mladića i Karadžića po optužbama za genocid tokom 1992. godine. Aplikacija za reviziju je bila pripremljena da ponudi ICJ-u potrebnu priliku da pregleda dokaze kako bi odlučili da li se genocid dogodio 1992. i da li je Srbija odgovorna za to. Historija neće blagonaklono gledati na odluku Međunarodnog suda pravde o odbijanju aplikacije za reviziju – zaključuje on.

(Klker.nfo-Faktor)
















Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
44760235

Powered by Blogger.ba