Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

05.03.2017.

PROPISANA PROŠLOST

Propisana prošlost

Tomislav Jakić

Autor
5.3.2017. 



Image result for tomislav jakic fotos

//////////////////////////////

Izdvajamo

  • Premijer koji se i domislio osnivanju Vijeća ipak podcjenjuje inteligenciju dobrog dijela hrvatskih građana kada im pokušava prodati tezu da u “javnosti postoje značajno različita tumačenja prošlosti”. Ne, u demokratskom svijetu (dakle, i u demokratskom dijelu hrvatske javnosti), pa čak i u zemljama kojima se može prigovoriti nedostatak stvarne demokracije, nema, nije bilo, i neće biti nikakvih razlika oko tumačenja karaktera naci-fašizma. Sustav utemeljen na idelologiji “krvi i tla”, na ideji o rasi nadljudi predodređenih da vladaju i svima onima drugima kojima je namijenjeno samo da služe i da budu ubijeni kada se to gospodarima svidi, taj je sustav bio, krako i jasno rečeno: zločin. Zločin je bila njegova politika, zločin je bila njegova polazna osnova, zločin je bila njegova svakodnevna praksa. I to masovni zločin! Auschwitz, Dachau, Mauthausen, Bergen-Belsen, ali i Jasenovac, Đakovo i Jadovno, to nisu mitovi, to nisu izmišljotine, koliko god da se neki od ključnih protagonista povijesnoga revizionizma u Hrvatskoj (ali i u svijetu) trude da nas u to uvjere. Logori smrti, i u okupiranoj Evropi, i u samome Trećem Reichu, ali i u državi ustaškog poglavnika bili su surova stvarnost. O tome postoje brojni dokumenti, postoje izjave preživjelih i o tome se nema što raspravljati. A hrvatski premijer, kada je došao na “genijalnu” ideju o osnivanju Vijeća kako bi se Hrvatska suočila s “otvorenim povijesno-ideološkim pitanjima o nedemokratskim režimima u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti”, trebao bi se prisjetiti izjave američkog generala i kasnijeg predsjednika SAD, Dwighta D. Eisenhowera, koji je godine 1945. tražio da se snimi i dokumentira sve što se našlo u koncentracionim logorima “jer bi se jednom mogli naći nitkovi koji će tvrditi kako se to nije dogodilo.”
...............................
........................................

Kada se ubrzo (rok je godina dana) suočimo s “propisanom poviješću”, zapravo revidiranom i falsificiranom poviješću, kada ona uđe u školske udžbenike, kada nađe svoje mjesto u tzv. znanstvenim radovima, kada krene podjela znanstvenika na one koji su dostojni toga da pišu i objavljuju i one koji to nisu, kada bude objavljen indeks zabranjenih knjiga (i autora), kada dobijemo propise o tome po kome se neka ulica ili trg smiju zvati, a po kome ne smiju, kada saznamo kolika je kazna za isticanje crvene petokrake, ili i za samo spominjanje imena Josipa Broza Tita, bit će kasno. A možda je kasno već i sada.                                       

Akademik Zvonko Kusić, tako saznajemo iz medija, ocijenio je osnivanje Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima “povijesnim iskorakom”. Usput: on je na čelu toga vijeća. No, bilo kako bilo, ako je izjava predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti točno citirana, onda je akademik jedan pragmatični potez političara (premijera) koji se boji stvari nazvati pravim imenom, potez koji nije ništa drugo, nego sunovrat u ponor povijesnoga revizionizma, a uz otvoreni blagoslov države (o Crkvi i njezinom blagoslovu ne treba ni trošiti riječi) ocijenio kao, valja ponoviti – kako bi čovjek povjerovao onome što čuje, odnosno čita – “povijesni iskorak”. Pa se valja zapitati: što je povijesnoga u tome potezu predsjednika Vlade i njegovih istomišljenika?

Povijesno, točnije bez presedana u analima demokracije jest to, što jedna vlada osniva Vijeće kojemu je, nemojmo se zavaravati, jedina i isključiva svrha da u obrazovnom sustavu, na medijskoj sceni, ali i u društvu zacementira tezu o fašizmu i komunizmu kao o dva jednaka zla i da širom otvori vrata institucionaliziranom demoniziranju kako antifašističke borbe iz vremena Drugoga svjetskog rata, tako i socijalističke Jugoslavije u globalu, uz – naravno – ne više puzajuću, nego galopirajuću rehabilitaciju ustaštva i ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske.

Očekivano, ali i prozirno, u imenu Vijeća ne spominju se ni nacizam, ni fašizam, ni komunizam, ni socijalizam. Ne, riječ je, trebali bismo povjerovati, “samo” o nedemokratskim režimima. Već i takva formulacija polazi od apsolutno neprihvatljivog i povijesno neutemeljenog izjednačavanja naci-fašizma i onoga što se nazivalo socijalizmom, a što je trebalo voditi prema komunizmu. Bez obzira na sva zastranjivanja socijalizma, bez obzira na masovne zločine staljinizma, ta se dva poretka ne mogu izjednačavati. A da je riječ samo o nedemokratskim režimima, točnije: da je jedini grijeh nacizma, fašizma, njihovih lokalnih inačica, poput ustaštva u Hrvatskoj, bio to da su bili nedemokratski, milijuni bi ljudi, osuđenih – bez suda, a samo na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti – na smrt, preživjeli Drugi svjetski rat. Nije, dakle, riječ uopće o nedostatku demokratičnosti. Ta je formula jeftin “smokvin list” kojim se pokušava sakriti bježanje od pravog i jedinog pitanja o kojemu bi imalo smisla raspravljati: kakav je bio karakter naci-fašističkih režima i njihovih saveznika, kakav je bio karakter država i “država” stvorenih pod kapom Hitlerovog Trećeg Reicha i Mussolinijeve fašističke Italije, kakva je bila ideološka podloga nastanka tih režima, a na kakvoj su – s druge strane – idejnoj osnovi nastajali režimi koji su se nazivali socijalističkima, u čemu su i do koje mjere zastranili i kakva je između njih bila razlika (jer socijalistička Jugoslavije bila je nešto bitno drugačije od napr. Njemačke Demokratske Republike). O tome se pitanju, međutim, ne želi raspravljati, jer čak i povijesni revizionisti znaju (ili barem sami sebi moraju priznati) do kakvih bi ih rezultata takva rasprava dovela.

I zato je Hrvatska dobila “Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima” uz stidljivu napomenu pri kraju integralnog teksta Vladine odluke o njegovome osnivanju, kako će “Vijeće uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima”. Uvažit ćemo, dakle, razlike između “pojedinih oblika”, ali pozornost ćemo pokloniti posljedicama, što valja čitati kao: uklanjanju posljedica, a što će se i opet, o tome zaista nema dvojbe, niti bi trebalo imati ikakvih iluzija, odnositi primarno na razdoblje nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Već prve izjave nekih članova Vijeća upućuju upravo na takav zaključak, a tek je jedan od pozvanih profesora s Odsjeka povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu imao kičme i odvažnosti da upravo zbog toga imenovanje odbije i da to javno  obrazloži.

Sastav Vijeća potvrđuje ne više pretpostavke, nego čvrsta saznanja o njegovoj zadaći. Kao prvo, povjesničari su u manjini. Kao drugo, među njima uvjerljivo pretežu oni koje se bez ikakve zadrške može proglasiti povijesnim revizionistima, a – kao treće – u Vijeću je više pravnika, nego povjesničara. Zašto pravnika? Pa i to bi trebalo biti jasno: da daju legalni okvir za, doslovno, propisivanje povijesti, za lustraciju ne živih ljudi, nego proteklih događaja i onih koji više nisu na životu, da daju – riječju – pravne smjernice za falsificiranje povijesti na svim razinama hrvatskoga društva. To je, uostalom, jasno i iz Vladine odluke u kojoj su zadaci Vijeća definirani kao “izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću, te preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima”. Kome nije jasno, neka pročita još jednom! A ako ni to nije dovoljno, možda će neprosvijećenima svanuti tračak spoznaje o onome što se sprema kada pročitaju (u istoj Odluci!) kako će Vijeće biti nadležno za “politiku imenovanja ulica i trgova, za distribuciju znanja, te način obrazovanja djece i mladih”. Da, da ne bismo bili nepravedni, kažimo i to kako se dodaje da će se to obrazovanje odnositi na kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima. No, ako znamo da se i  danas već uvelike tvrdi kako su u ustaškim logorima završavali neprijatelji hrvatske države, ili (u blažoj varijanti) oni koji su bili opasnost za tu (para)državu, kako se u njima nije ubijalo, nego bi tu i tamo poneki zatočenik umro od bolesti, dok je – s druge strane – “državno sponzorirana istina” postala teza kako su “komunisti” od Bleiburga nadalje “sustavno ubijali Hrvate”, ne treba mnogo mašte da bi se shvatilo i razumjelo što formulacija o kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda zaista znači (i na koga se odnosi).

Premijer koji se i domislio osnivanju Vijeća ipak podcjenjuje inteligenciju dobrog dijela hrvatskih građana kada im pokušava prodati tezu da u “javnosti postoje značajno različita tumačenja prošlosti”. Ne, u demokratskom svijetu (dakle, i u demokratskom dijelu hrvatske javnosti), pa čak i u zemljama kojima se može prigovoriti nedostatak stvarne demokracije, nema, nije bilo, i neće biti nikakvih razlika oko tumačenja karaktera naci-fašizma. Sustav utemeljen na idelologiji “krvi i tla”, na ideji o rasi nadljudi predodređenih da vladaju i svima onima drugima kojima je namijenjeno samo da služe i da budu ubijeni kada se to gospodarima svidi, taj je sustav bio, kratko i jasno rečeno: zločin. Zločin je bila njegova politika, zločin je bila njegova polazna osnova, zločin je bila njegova svakodnevna praksa. I to masovni zločin! Auschwitz, Dachau, Mauthausen, Bergen-Belsen, ali i Jasenovac, Đakovo i Jadovno, to nisu mitovi, to nisu izmišljotine, koliko god da se neki od ključnih protagonista povijesnoga revizionizma u Hrvatskoj (ali i u svijetu) trude da nas u to uvjere. Logori smrti, i u okupiranoj Evropi, i u samome Trećem Reichu, ali i u državi ustaškog poglavnika bili su surova stvarnost. O tome postoje brojni dokumenti, postoje izjave preživjelih i o tome se nema što raspravljati. A hrvatski premijer, kada je došao na “genijalnu” ideju o osnivanju Vijeća kako bi se Hrvatska suočila s “otvorenim povijesno-ideološkim pitanjima o nedemokratskim režimima u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti”, trebao bi se prisjetiti izjave američkog generala i kasnijeg predsjednika SAD, Dwighta D. Eisenhowera, koji je godine 1945. tražio da se snimi i dokumentira sve što se našlo u koncentracionim logorima “jer bi se jednom mogli naći nitkovi koji će tvrditi kako se to nije dogodilo.”

A mogao bi i posegnuti za nedavnom izjavom poznatog lovca na naciste, u desnim krugovima u Hrvatskoj tako “popularnog” Efraima Zuroffa, koji je – oštro osuđujući postupak sudske rehabilitacije srpskog kolaboracioniste, generala Milana Nedića – rekao kako se to “uklapa u trenutni obrazac neosporavanog izvrtanja Drugog svjetskog rata i Holokausta koje posljednjih godina cvjeta u regiji, a posebno u baltičkim zemljama i Mađarskoj”. I dodao: “Ovi napori idu za tim da prerade povijest iz razdoblja od 1939. do 1945. ne bi li sakrili ili barem umanjili zločine lokalnih suradnika s nacistima, promovirajući lažnu izjednačenost između nacističkih i komunističkih zločina”. Pametnome dosta. Samo: koliko je pametnih još ostalo i koliko njih koji su ostali imaju hrabrosti podići glas prosvjeda?

Uostalom: je li itko reagirao na činjenicu da se preispituje samo povijest do osamostaljenja Hrvatske? I to u vrijeme kada Hrvatska upravo sa svojom poviješću od proglašenja neovisnosti do danas ima ne malih problema. I nije tu riječ ni o kakvome blaćenju Domovinskog rata, kako neki s posvećenog brda u Zagrebu vole reći, radi se jednostavno  o tome da se Hrvatska nije spremna suočiti s istinom o nekim neugodnim događajima iz svojeg četvrtstoljetnog postojanja; kada je – doduše – bila nominalno demokratska, ali kada je, pogotovo u prvoj deceniji svojega postojanja, što skrivala pod tepih, što otvoreno ispoljavala čitav niz nedemokratskih postupaka koji su itekako imali svoje posljedice. I o tim posljedicama ne treba razgovarati? Da, i to treba reći. I to danas!

Jer, kada se ubrzo (rok je godina dana) suočimo s “propisanom poviješću”, zapravo revidiranom i falsificiranom poviješću, kada ona uđe u školske udžbenike, kada nađe svoje mjesto u tzv. znanstvenim radovima, kada krene podjela znanstvenika na one koji su dostojni toga da pišu i objavljuju i one koji to nisu, kada bude objavljen indeks zabranjenih knjiga (i autora), kada dobijemo propise o tome po kome se neka ulica ili trg smiju zvati, a po kome ne smiju, kada saznamo kolika je kazna za isticanje crvene petokrake, ili i za samo spominjanje imena Josipa Broza Tita, bit će kasno. A možda je kasno već i sada.








Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
44712496

Powered by Blogger.ba