Jedinstvena Bosna i Hercegovina

Dobrodošli na moj blog

02.03.2017.

TESTAMENT KJAŠIFA SMAJLOVIĆA

Testament Kjašifa Smajlovića


Slobodan Dukić

Autor
1.3.2017. 




Testament Kjašifa Smajlovića


///////////////////////////////

Neka se oni kojima je ova država na srcu sete danas Kjašifa Smajlovića. Čoveka i novinara koji se sa perom u ruci borio za njen opstanak. Njegova smrt je ujedno i testament i poruka ljudima dobre volje, ma koje nacije i vere, da čuvaju ovu lepu zemlju.

Danas, na dan Državnosti Bosne i Hercegovine setio sam se pokojnog kolege Kjašifa Smajlovića, dopisnika Oslobođenja iz Zvornika. Kosti ovog stradalnika iskopane su iz zemlje bosanske, nedavno, četvrt veka posle njegovog ubistva. Devetog aprila ’92. godine, dok su ulicama grada gusenice oklopnjaka mlele njegove sugrađane, sačekao je ubice diktirajući poslednji izveštaj. Istorija planetarne žurnalistike ne poznaje ovakvu kuraž i prkos pred fašistima. Taj poslednji novinarski tekst je i svojevrsni testament Kjašifa Smajlovića.

Zvornik. Grad na bosanskoj obali Drine. Godine devedesete. Ratne. Planeri novog poretka po kome grad na Drini, iako u njemu živi najviše muslimana, mora pripasti Republici Srpskoj tvore atmosferu straha međ građanima. Zalud njihova okupljanja pod jugoslovenskom zastavom i Titovom slikom. Izveštavao je Kjašif o tome. Baš kao i o hvatanju naoružanih ljudi iz Srbije koje je lokalna policija uhvatila. I posle ih oslobodila. Isti ti razbojnici vratili su se ponovo u Zvornik da šire atmosferu straha i ubijaju. Oni su ubili Kjašifa.

Diktirajući poslednji izveštaj, dok su se na stepeništu čuli koraci ubica, nije samo dokazao lojalnost redakciji i čitaocima, on je ispisivao udžbenik novinarstva. Prkoseći strahu postao je ljudska gromada i novinarska vertikala nikad dosegnuta. Zašto? Zato što je mogao da pobegne, ali nije. Evo ih, čujem njihove korake na stepeništu, bilo je poslednje što je izdiktirao stenografkinji. Dvadeset četiri godine posle pronalaska njegovih posmrtnih ostataka, žurnalisti se valjaju u blatu sopstvenog jada zbog kukavličluka pred političkim predatorima. Da bi zaradili neki cvonjak ponizno slede njihove krvave stope, tragove koje su ostavili širom Bosne. A danas ponovo se hvataju megafona i traže komadanje BiH.

Na marginama ove zlehude, jezovite i tragične smrti jednog malog ali hrabrog provincijskog novinara ispisane su nove lekcije za novinare početnike. I one koji su već ušli u profesiju, a bagatelišu njeno dostojanstvo. Sedma sila sa srbijanske strane Drine ni slovca nije posvetila kolegi koji je ubijen na radnom mestu. Ni kriv ni dužan nikome. Baš kao što ni danas, kad je prošlo 25 godina od osnivanja države Bosne i Hercegovine, nisu zabeležili da je to praznik svih njenih građana Srba, Hrvata i Bošnjaka. Države čiji su koreni u antifašističkoj borbi partizana.

Neka se oni kojima je ova država na srcu sete danas Kjašifa Smajlovića. Čoveka i novinara koji se sa perom u ruci borio za njen opstanak. Njegova smrt je ujedno i testament i poruka ljudima dobre volje, ma koje nacije i vere, da čuvaju ovu lepu zemlju.







02.03.2017.

JEDNA KRATKA ALI NE PREVIŠE POUČNA B(A)SNA

Jedna kratka ali ne previše poučna bⒶsna


Dino Prohić

Autor
1.3.2017. 



Jedna kratka ali ne previše poučna bⒶsna

/////////////////////////

Izdvajamo

Djeca su s godinama dobivala i svoju djecu. Unuci trojice braće su bili rođeni na nekim drugim livadama, i kako je to na tim drugim livadama bio običaj, gledali svoje interese. Unuci su kod djedova sve manje dolazili. Sjetili bi ih se ponekad, ali im nije na pamet padalo da kao njihovi roditelji sve sto su sticali salju nesposobnim i rasipnim djedovima. Oni su svoje živote gradili tu gdje jesu, svjesni toga da se od svađa i istorije ne živi

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Bio jednom jedan seljak, Deda, koji nije bio previše bogat, ali je imao lijepu i dosta dobro održavanu kuću na lijepom komadu zemlje. Kada je seljak umro, njegova tri sina su kuću podijelila među sobom, ali su svi zajedno ostali da žive u njoj. Zemlju oko kuće su takođe raspodijelili među sobom, ali pošto su bili glupi i lijeni, ta zemlja koja je možda bila i najljepša u kraju je ostavljena da propada. Tri brata nisu bila u stanju da urade bilo šta, i cijelo vrijeme su provodili svađajući se oko potpuno nebitnih stvari, kao što su datumi kada će se šta slaviti. Zemlja na kojoj su živjeli bila je okružena komšijama koji su neslogu te braće koristili da bi im prodavali sve ono što su oni imali da prodaju. Od vode za piće pa do religije. Trojica braće se nisu mogla složiti oko toga koga od komšija da vole više, pa su tako voljeli svako svog komšiju. A pošto su toliko voljeli komšije, nije im smetalo da ono malo novaca koje su imali daju komšijama, kupujući stvari koje su lako i sami mogli da naprave. Da su znali. A nisu, jer su bili glupi.

Onda su se trojica braće počela ženiti i dobivati djecu. Ispod zajedničkog krova im je bilo tijesno, ali nisu imali kud. Zato su djeca, čim bi ojačala, odlazila iz kuće. Bili su to dobri ljudi koji su voljeli i svoju kuću i svoju zemlju, ali nisu mogli živjeti sa svojim nesposobnim očevima. Očevima nije puno smetalo to što djeca odlaze. Kako je koji od djece dobivao posao, tako bi počinjao slati novce roditeljima. Naravno, roditelji nisu te novce znali iskoristiti na pametan način, nego su za njih kupovali uvijek neke beskorisne stvari. Par godina stare automobile mijenjali bi za novije i skuplje, a stare bi prodavali u bescijenje. Ili bi ih davali komšijama, jer oni su ipak te komšije voljeli. Toliko su ih voljeli da su često sami sebe ubijeđivali da su oni ustvari te komšije, a ne oni sami. Tako im je bilo lakše, jer su onda mogli da se ponose uspjesima komšija. Za njihovu vlastitu djecu ih nije bilo puno brige. Znali su da su ta djeca u svijetu nešto naučila, i bilo im je opasno da ih puste nazad. Bojali su se, s pravom, da bi ih ta djeca na kraju krajeva mogla izbaciti iz kuće i početi nešto korisno da rade sa tom zemljom koja je s godinama sve više i više propadala. Nije ih toliko bilo strah za njih same, koliko za to šta će komšiluk reći. Zamišljli su kako bi bilo da ta djeca iz svijeta počnu proizvoditi i trošiti svoju vodu za piće. Ili da ne daj bože, počnu gledati sami svoj interes, a ne interes komšiluka.

Djeca su s godinama dobivala i svoju djecu. Unuci trojice braće su bili rođeni na nekim drugim livadama, i kako je to na tim drugim livadama bio običaj, gledali svoje interese. Unuci su kod djedova sve manje dolazili. Sjetili bi ih se ponekad, ali im nije na pamet padalo da kao njihovi roditelji sve sto su sticali salju nesposobnim i rasipnim djedovima. Oni su svoje živote gradili tu gdje jesu, svjesni toga da se od svađa i istorije ne živi.

Tek po nekad, poslali bi djedovima po neku čestitku kada su oni obilježavali svako taj neki svoj praznik. I na tome se sve završavalo. Nisu željeli preuzeti taj komad uništene zemlje, čak ni kad djedovi pomru.

A njihovi roditelji koji su do nedavno živjeli u nadi da će se nekada vratiti da paze na svoje stare, makar kad odu u penziju i ne budu više prijetnja ni komšijama ni roditeljima, počeli su bivati svjesni da je teško otići od svoje djece, a još teže od unučadi koja samo što nije počela stizati.

Tako je stara kuća i livada koju je dobri Dedo ostavio, ostade samo puki komad stare zemljurine koju više niko ne obrađuje, i koja je pogodna samo za komšije, koji jedva čekaju da i posljednje starce sa nje isprate i da je konačno u potpunosti preuzmu.

//////////////////
//////////////////////

Srbjansk analitičar Aleksandar Popov : Dodiku je do Dejtona stalo kao do lanjskog snijega

Mart 02. 2017.


Predsjednik RS Milorad Dodik polako gubi svoju poziciju u Srbiji, pa se pokušava učvrstiti kod Rusa, u nadi da će ojačati svoj položaj unutar BiH. Ovako je za Avaz.ba srbijanski politički analitičar Aleksandar Popov prokomentarisao današnju Dodikovu izjavu da “neće biti referenduma o nezavisnosti RS”.

– Kad je riječ o njegovim ambicijama, iako su to samo xafsinške najave, čini mi se da on ipak dotle ne smije da ide – ističe Popov.

Sve je to, smatra, dio “bh. igara i podgrijavanja”.

– Imali ste referendum o danu RS-a, pa onda zahtjev za reviziju. Ovo je nastavak te priče – navodi Popov.

Dodik je danas u Moskvi kazao kako bi RS-u najviše odgovaralo kada bi se BiH vratila “slovu” Dejtonskog mirovnog sporazuma.

– Dodiku je do Dejtona stalo kao do lanjskog snijega. Svim političarima u BiH odgovara zapravo ovakvo nedefinisano stanje. Dejtonski sporazum postoji. On je u ono vrijeme zaustavio rat, ali je veoma labav, pa imamo ovakvu situaciju. Ali, to jako dobro odgovara političarima jer mogu nekažnjeno da rade šta god im je volja – dodao je Popov.

(Kliker.info-Avaz)


///////////////////////////

Image result for mjesne slike milorada dodika

KOPERNIKANSKI OBRAT PREDSJEDNIKA RS-a:: Zašto je Dodik ...

/////////////////////

PUNA PODRŠKA BiH: Ministri vanjskih poslova Hrvatske i Mađarske Davor Ivo Stier i Péter Szijjártó u posjeti Sarajevu

PUNA PODRŠKA BiH: Ministri vanjskih poslova Hrvatske i Mađarske Davor Ivo Stier i Péter Szijjártó u posjeti Sarajevu

////////////////////////////////////

NJEMAČKI ANALITIČAR OTKRIO VJEROVATNI SCENARIJ: "Ako bi se RS pokušala otcijepiti, to bi bio kraj suvereniteta bosanskih Srba"!

//////////////////////////////////

ONAKO KAKO JE TO BERLINSKI KONGRES RIJEŠIO: Zašto bi Dodikovo otcjepljenje značilo stranu vojnu intervenciju i nestanak Republike Srpske!

///////////////////////////

IVANIĆ POLUDIO NA NIKŠIĆEVU ČESTIKU: "Ti si slaba politička figura, uvrijedio si cijelu Republiku Srpsku"!

//////////////////////////////

SAOPĆENJE IZ KABINETA BAKIRA IZETBEGOVIĆA: "Ivanić se lažno predstavlja kao SUVEREN BiH"!

02.03.2017.

SVI JUNACI NIKOM PONIKOŠE I GENOCID SLOŽNO POREKOŠE

Svi junaci nikom ponikoše i genocid složno porekoše


Tomislav Marković

Autor
2.3.2017. 



Svi junaci nikom ponikoše i genocid složno porekoše

Image result for mladen ivanic i milosevic


Image result for mladen ivanic i milosevic

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Panična, usplahirena reakcija srpskog rukovodstva jasno govori o krivici koje su svesni. Da je Srbija nevina, da nema nikakve veze s genocidom u Srebrenici, a i sa raznim drugim nepočinstvima, zašto bi se lideri uopšte uzbuđivali? Ako Srbija nije kriva za genocid, zašto bi je sud osudio za delo koje nije počinila? Zamislite da vas neko optuži za ubistvo, a vi znate da ništa niste uradili, imate i alibi, i svedoke, i materijalne dokaze na svojoj strani. Jeste neprijatno, ali znate da ništa ne može da vam se desi, sigurni ste da vas neće osuditi. Pogotovo što vam se sudi pred međunarodnim sudom, a ne pred lokalnim korumpiranim kadijama. Pošteni ljudi se ne boje suda, suda se plaše samo kriminalci.

Piše: Tomislav Marković

Zahtev za reviziju presude za genocid u procesu Bosne i Hercegovine protiv Srbije iz 2007. godine izazvao je opštu mobilizaciju u redovima srpske političke elite sa obe strane Drine. Sama mogućnost da Srbija bude proglašena krivom za genocid izazvala je pravu paniku kod srpskih vođa, pa je sazvan hitan sastanak u Beogradu kojem su prisustvovali premijer Srbije Aleksandar Vučić, predsednik Srbije Tomislav Nikolić, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik i član Predsedništva BiH Mladen Ivanić. Na tom svojevrsnom svesrpskom saboru došlo je do potpunog jedinstva u stavovima i mišljenjima glede bh. bezobrazluka kojim bi pred Međunarodnim sudom pravde moglo da bude odlučeno da je Srbija, inače pravo nevinašce među državama, počinila nekakav tamo genocid, što njoj nikad ne bi palo na pamet, pogotovo u vreme Slobodana Miloševića, poznatog pod simpatičnim nadimkom balkanski kasapin. Dovoljno je letimično pogledati izjave pomenute četvorke, pa videti koliko je besmisleno uopšte stavljati Srbiju i genocid u istu rečenicu.

Zaključci i dogme svesrpskog sabora

“Ovim zahtevom odnosi Srbije i BiH su vraćeni 20-25 godina unazad, u vreme Dejtonskog sporazumna i ono malo poverenja koje smo uspeli da izgradimo i mnogo razgovora u pravcu uspostavljanja pomirenja, danas je jasno da toga nema”, zabrinuo se Vučić, i dodao svoju omiljenu mantru: “Nemamo pravo da dozvolimo ponižavanje Srbije”. Još je rekao: “Nekim ljudima je sužen pogled u budućnost, na sreću nije to slučaj sa Srbijom”. Na kraju je mudro zaključio: “Očigledno je da neki ljudi žive u prošlosti i od nje pokušavaju da žive”.

Nikolić je bio u svom omiljenom militarističkom stanju duha, pa su mu se priviđali nekakvi napadi: “Srbija neće podržati ničije neustavne ni nezakonite mere, a pogotovo ne odluku kojom se jedan narod u BiH ponovo postavlja u poziciju sa koje bi mogao da krene u napad na srpski narod”.

Ivanić je rekao da ga ne brine revizija koja je potpuno pravno neutemljena, već to što je taj potez razgolitio odnose u BiH, i poentirao da Bakir Izetbegović odlukom da podnese zahtev za reviziju pesude ruši BiH.

Dodik se potpuno raspojasao i dao sebi na volju: “Poslali su poruku mržnje nama Srbima u BiH. Ovo je krah pomirenja i povjerenja u BiH. Propali su planovi međunarodne zajednice, jer je ovim povjerenje ugašeno. Ovo je akt mržnje Bošnjaka muslimana prema Srbima uopšte. Očigledno imaju dva cilja: očekuju desetine milijardi nekakve štete, a primarni da se ukine RS, a sve pod optužbom da su Srbi počinili genocid, koji se, naravno, nije desio”.

Pravne smicalice

Što bi rekla narodna pesma: Svi junaci nikom ponikoše i genocid složno porekoše. Nakon što je crna četvorka dala smernice za jedino ispravno mišljenje o reviziji, oglasio se čitav niz nižih oficira Službe za zataškavanje prošlosti, među kojima su se, po običaju, posebno istakli ministar za rad Aleksandar Vulin i šef diplomatije Ivica Dačić. Vulin se nadovezao na Nikolićeve SMB-mudrolije, uvek spreman da zazvecka oružjem: “Ovo jeste akt neprijateljstva prema srpskom narodu, bez obzira gde on živi, da li u Srbiji, ili u Republici Srpskoj”. Dačić se obratio za pomoć svom omiljenom autoviktimiološkom diskursu koji mu ni ovog puta nije uskratio svoju podršku: “Neverovatno je kako neki narodi žele da srpski narod, koji je kroz celu istoriju stradao, žele da prikažu kao genocidan. Srbi su uvek kroz istoriju bili žrtve, nikada mučitelji”.

Podsećanja radi, Međunarodni sud pravde je 26. februara 2007. presudio da Srbija nije odgovorna za genocid koji su snage Republike Srpske počinile u Srebrenici, odgovorna je jedino za povredu Konvencije o genocidu jer nije učinila sve što je u njenoj moći da ga spreči, a nije ni kaznila počinioce niti ih izručila Haškom tribunalu. Srbija je olako prošla zahvaljujući pravnoj smicalici, ustupila je stenograme Vrhovnog saveta odbrane, sa nekim zatamnjenim mestima, uz dogovor da se ti dokumenti neće koristiti u procesu BiH protiv Srbije. U međuvremenu su se pojavili i ratni dnevnici Ratka Mladića, a iz oba dokumenta je jasno da je Srbija sve vreme finansirala Vojsku Republike Srpske, da je vrlo aktivno učestvovala u ratu u Bosnu od samog početka, da je “sva srpska vojska bila jedna vojska” s komandom u Beogradu, te da se Srbija ne može nikako smatrati nevinom.

Istina je potpuno nezanimljiva

I ranije je bilo poznato da su oficiri koji su organizovali genocid platu primali iz Beograda, da su zarobljenici prevoženi na streljanje autobusima prevoznika iz Srbije, da je Srbija slala svoje paravojne formacije da divljaju po Bosni, da je rat osmišljen u Beogradu, da su akademici crtali mape Velike Srbije još pre početka rata, da je Dobrica Ćosić tokom ratnih sukoba bio na direktnoj liniji sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, kao i čitav niz sličnih činjenica. Međutim, kao što smo videli iz izjava srpskih političkih kolovođa, njih činjenice ne zanimaju, a i srpska javnost je prilično nezainteresovana za ovu vrstu sadržaja. Koga zanima istina o agresiji na BiH, o genocidu i ratnim zločnima, do nje danas može doći vrlo lako i komotno, uz nekoliko klikova kompjuterskim mišem, samo što u Srbiji i Republici Srpskoj slabo koga ta istina zanima.

Neću ulaziti u razloge za pokretanje revizije i ostale političke ujdurme, zanima me samo srpska strana priče, a i tema je suviše ozbiljna, mučna i tragična da bih se gubio u lavirintima političke kombinatorike. Nije lako razabrati se ni u petljavinama naših političara, ali vredi pokušati, jer su njihove reakcije tipične za mentalno stanje u kojem Srbija bavrlja već decenijama, bez izgleda da se izvuče iz tapkanja u mestu zločina.

Samo se kriminalci boje suda

Panična, usplahirena reakcija srpskog rukovodstva jasno govori o krivici koje su svesni. Da je Srbija nevina, da nema nikakve veze s genocidom u Srebrenici, a i sa raznim drugim nepočinstvima, zašto bi se lideri uopšte uzbuđivali? Ako Srbija nije kriva za genocid, zašto bi je sud osudio za delo koje nije počinila? Zamislite da vas neko optuži za ubistvo, a vi znate da ništa niste uradili, imate i alibi, i svedoke, i materijalne dokaze na svojoj strani. Jeste neprijatno, ali znate da ništa ne može da vam se desi, sigurni ste da vas neće osuditi. Pogotovo što vam se sudi pred međunarodnim sudom, a ne pred lokalnim korumpiranim kadijama. Pošteni ljudi se ne boje suda, suda se plaše samo kriminalci.

U sličnim situacijama, kad je reč o domaćim, unutrašnjim problemima, o nepodopštinama koje treba da dobiju rasplet pred sudskim organima, političari imaju standardnu mantru koja otprilike glasi: Pustimo neka institucije rade svoj posao. Ali, sad kad se radi o reviziji tužbe BiH za genocid, odjednom to pravilo više ne važi, odjedared institucije nisu bitne, niti reč institucija treba da se poštuje. Otkuda ovakav iznenadni obrt, kako to da institucija suda više nema nikakav značaj? Logika je neumoljiva disciplina i nameće samo jedan zaključak: Zato što smo krivi. Pritom, Haški tribunal jeste oslobađao krivce ili ih osuđivao na kraće robije nego što bi trebalo, ali nikada nije osudio nekog ko je nevin, dakle nevini nemaju čega da se boje. Kakav god bio Haški sud, šta god mu se zameralo, u odnosu na naše sudove to je institucija vredna svakog poštovanja.

Svi ste vi pomalo zločinci

Kada Vučić govori o tome da nas pokretanje revizije “udaljava od ubrzanja pomirenja i većeg razumevanja”, kad Dodik kaže da se radi o “krahu pomirenja”, to zapravo znači da pomirenja treba da bude uspostavljeno na laži i istorijskom falsifikatu. Dželat će se pomiriti sa žrtvom samo ako se žrtva složi da se ništa strašno nije dogodilo, da joj nije naneta nikakva nepravda – možda eventualno od nekog zabludelog pojedinca, ali nipošto od države – a to pomirenje čini besmislenim procesom, jer ispada da nije bilo ni razloga za svađu.

Hoćemo mi da se pomirimo, samo sa figom u džepu, i to isključivo ako vi zaboravite zbog čega se uopšte mirimo. A i kad se pomirimo, nemojte slučajno da ste spomenuli neki genocid, zločine, etnička čišćenja, pogotovo kad nismo sami, u prisustvu nekih tamo stranaca koji nemaju razumevanja za naše lokalne običaje. Ne može da dođe do pomirenja pod uslovima koje nameće zločinac, već samo pod uslovima koje zahteva žrtva. Ali, u svetu privida zvanom Srbija sve je lažno – evropejstvo, demokratske vrednosti, politika, obrazovanje, istorija, umetnost, pa zašto onda lažno ne bi bilo i pomirenje. Istinsko pomirenje bi samo poremetilo poredak u kojem se jedino utvare osećaju kao svoje na svome.

Kad nesrećni Nikolić govori o “napadu na srpski narod”, Dodik o “aktu mržnje Bošnjaka prema Srbima uopšte”, a Vulin o “aktu neprijateljstva prema srpskom narodu”, nije reč samo o pukoj zameni teza. Nigde se u tužbi ne pominje “srpski narod”, a još manje “Srbi uopšte”, niti njih neko optužuje za neko nepočinstvo. To nije ni moguće, jer narod nije pravni subjekt, kad bi nekom i palo na pamet da pokrene tužbu protiv naroda, ne postoji sud na svetu koji bi tako sročenu tužbu prihvatio. Političarčići bi da prošire krivicu sa onih koji su rat, genocid i zločine osmislili i sprovodili u delo na sve građane Srbije. “Svi ste vi pomalo zločinci”, to je ono što nam poručuju naši, nažalost, izabrani predstavnici.

Stvaranje nacije saučesnika

Tim proširenjem područja odgovornosti samo žele da stvore naciju saučesnika koja bi se beskonačno krčkala u svom zločinačkom nasleđu. Nisu svi glasali za zločinačku politiku Slobodana Miloševića i njegovih satrapa, bilo je i onih koji su se suprotstavljali zlu, doduše malobrojnih, ali ipak ih je bilo. Čak i oni koji su podržavali politiku zločina ne snose krivičnu odgovornost, već samo moralnu i političku. Niko nije tužio Miloševićeve i Šešeljeve glasače za genocid, a oni neka sami vide šta će sa ostacima svoje samoubijene savesti. Koliko vidim, odlično se nose sa sopstvenom odgovornošću, mirno spavaju, a još mirnije poriču da su odgovorni za bilo šta, žive u stanju poricanja realnosti, sa krivicom potisnutom u neke psihičke dubine u koje radije ne bih zalazio, mnogo je tamo mračno, ljigavo i krvavo.

Na istom tragu je i Dačićeva opaska kako neki narodi “žele da prikažu srpski narod kao genocidan”, samo je ona još luđa od prethodno navedenog. Ako se i donese presuda da je Srbija počinila genocid, nigde neće pisati ni da je Srbija genocidna država, niti da su Srbi genocidan narod. Takva formulacija jednostavno ne postoji, a nije poznato ni da jedan narod tuži drugi pred sudom. Izraz “genocidan narod” prvi je uveo u upotrebu, koliko je meni poznato, akademik i kama-istoričar Vasilije Krestić, on je lansirao tezu o Hrvatima kao genocidnom narodu u vreme kad je trebalo podsetiti se zločina nad Srbima u Drugom svetskom ratu kako bi se u resantimanu našlo opravdanje za klanje koje su spremali naci-intelektualci i njihovi politički predstavnici. Ne sećam se da je neko upotrebio sintagmu “genocidni narod” o Nemcima, kad se govori o holokaustu; to je ipak plod domaće raspamećene pameti. Dačić to najbolje zna, jer je u vreme kad su Krestićeve ideje sprovođene u delo topovima i puškama, obavljao dužnost portparola smrti u Socijalističkoj partiji Srbije.

Zatočenik sopstvene zločinačke prošlosti

Sve te lažipriče o tome kako treba da se oslobodimo prošlosti da bismo zajedno gradili srećniju budućnost, da ne treba da se osvrćemo unazad već da gledamo isključivo napred, prema horizontu gde nas valjda čeka neki raj na zemlji – u službi su negiranja genocida i zločina. Budućnost se ne može graditi na neistinama, na poricanju zločina, već isključivo na suočavanju sa njima i na ovladavanju prošlošću. Drugog puta jednostavno nema, jer – kako reče pesnik – “ko ne pamti, iznova proživljava”.

A Srbiju ne ponižavaju oni koji pokušavaju da je suoče sa zločinima koje je počinila u prošlosti, što bi ovom zaparloženom društvu samo pomoglo ako ima nameru da ozdravi. Ponižavaju je oni koji svu društvenu energiju troše na poricanje prošlosti, na uporno dokazivanje da se nije desilo ono što se desilo, na kreiranje jedne para-realnosti u kojoj vlada autistična, apokrifna verzija događaja iz bliske prošlosti u koju niko van Srbije ne veruje. A niko ne veruje iz prostog razloga što svi znaju šta se dogodilo i kakvu je krvavu ulogu odigrao srpski režim u raspadu Jugoslavije. Nije to nikakva dobro skrivena tajna, sve je dostupno na internetu. Kad političari prestanu da ponižavaju građane lažima o nevinosti Srbije za devedesete godine, kad građani prestanu da sebe ponižavaju upornim samoobmanjivanjem, tek tada će moći da se misli o budućnosti. Dotle, Srbija ostaje talac i zatočenik sopstvene zločinačke prošlosti, jer ne želi da je se odrekne ni po koju cenu.  A cena koju plaćamo je preskupa, to je budućnost građana Srbije i normalan suživot sa susedima.












02.03.2017.

UBISTVA ZA VEĆE CILjEVE: SKRIVA LI POLITIKA UBICE 28 MOSTARACA

Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca

Predrag Blagovčanin
Autor 2.3.2017. 



Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca

Foto: Pinteres

/////////////////////////////

„Nama ubice hodaju gradom. Čovjeka koji mi je ubio majku i oca ja svaki dan vidim na ulici. Rad policije i tužilaštva je sramotan i kriminalan jer ne znam šta oni očekuju. Jel’ da se ja osvetim, odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Dao sam im i previše informacija i previše vremena ali izgleda da svi u Mostaru čekaju da se nerješena ubistva jednostavno zaborave.“ Nijaz Piragić

Piše: Predrag Blagovčanin

Piragić Zejna i Jusuf ubijeni su u svom stanu 4. maja. 1994. godine u Crnoj ulici u zapadnom dijelu grada Mostara. Njihov sin Nijaz Piragić već 23 godine traži pravdu i odgovorne za ubistvo njegovih roditelja. Pored slučaja ubistva bračnog para Piragić, nadležne institucije nisu rasvijetlile niti procesuirale odgovorne za još 26 ubistava koja su se dogodila na teritoriji zapadnog dijela grada Mostara u periodu od potpisivanja Washingtonskog sporazuma do 2003. godine.

Iz Tužilaštva HNK obavjestili su nas da se u  slučajevima Škaljić Mensura, Piragić Zejne, Piragić Jusufa, Mustafić Asima, Kasumačić Edina, Kadić Seada, Suhonjić Amrudina, Alajbegović Malika, Seyed Husein Nevaba, Vrabac Vahida, Ahmetović Jusufa, Šiširak Zulejhe, Hadžioman Vahida, Đuliman Esada, Bilopavlović Jadranka, Bilopavlović Jasminke, Muštović Alana, Ljubić Željka, Bejtović Rukije, Ćatić Emine, Dželilović Huseina, Muminagić Adema, Pajević Mustafe, Raguž Cvijete i posljednjeg nerazjašnjenog ubistva Hrnjičić Smaila od strane policijskih agencija poduzimaju mjere i radnje na otkrivanju eventualnih počinioca krivičnih djela, dok se u  slučajevima Đukić Jasminke, Sulejmanić Šefika i Ahmičević Mustafe vodili ili vode sudski postupci.

Politička ubistva za stvaranje ambijenta straha

Opšta karakteristika ovih ubistava je da su se desila na teritoriji grada Mostara koji je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma bio pod kontrolom HDZ-a i HVO-a. Prema mišljenju Edina Zagorčića, predsjednika gradskog odbora SDP-a, ubistva su sasvim sigurno bila politički motivisana na način da se spriječi povratak Bošnjaka i Srba u zapadni dio grada Mostara.

„To je stvaranje jedne psihoze, nesigurnosti i straha. Ta ubistva nisu na pravi način procesuirana niti su počinioci izvedeni pred sud. Po lokalitetima gdje su se ubistva događala vidi se da su lokacije tada bile pod kontrolom HVO-a i mislim da policija nije odradila stvari onako kako je trebala. Tačnije, kako su građani to očekivali.“

edin-zagorcic

Edin Zagorčić, Foto: fokus.ba

Zagorčić ističe da ubistvima koja su se dogodila nakon rata, povratak protjeranih sa zapadne strane grada nije onemogućen, ali kako tvrdi, značajno je usporen. Navodi, da su u više navrata postojale političke inicijative da se ubistva rasvijetle i procesuiraju odgovorni.

„U više navrata politički se tražilo da se provede istraga do kraja i da se rasvijetle ta ubistva, ali to se nije dogodilo. To upućuje na iskrene namjere onih koji su bili odgovorni u tom trenutku. Inicijative su polazile od SDA, koja je u tom trenutku bila nosilac vlasti, ali one su bile inicirane i od ostalih političkih subjekata iz istočnog dijela grada Mostara. Ključni termin bio je održivi povratak. Međutim, u toj atmosferi straha i nesigurnosti gdje jednostavno ne znaš kako se ponašati,  pitanje održivog povratka suštinski se nikada nije ni dogodilo.“

Zoran Mikulić iz SDP-a, u tom periodu bio je zadužen za povratak stanova i imovine u opštini Mostar-Jugozapad. Ističe da je samo na teritoriju ove opštine u tom periodu vraćeno preko 5000 stanova i poslovnih prostora. Kako tvrdi, zbog prakse ubrzanog povrata imovine bio je konstantno izložen pritisku rukovodećih struktura.

„Na toj poziciji sam bio zato što niko u Mostaru to tada nije želio da radi. Meni su prijetili i željeli da uruče otkaz zato što sam vratio previše stanova. U jednom periodu vraćali smo po 40 stanova sedmično. U više navrata skrenuta mi je pažnja da vršim previše deložacija. Vjerovatno su na tadašnje strukture pritisak vršile boračke organizacije poput HVIDRA-e, kojima to nije bilo u interesu.“

zoran-mikulic-11

Zoran Mikulić, Foto: dnevni-list.ba

Mikulić napominje da su u više navrata tražili od MUP-a da riješe pitanja ubistava i napada na povratnike. Također, smatra da je motiv za ubistva povratnika na zapadnu stranu grada Mostara, bio prvenstveno političke prirode.

„Apsolutno su ova ubistva bila namijenjena kako bi se stvorio ambijent straha. Ne vjerujem da su te osobe nekome osobno smetale nego je cilj bio da se napravi atmosfera straha i da se onemogući, odnosno uspori povratak. Odnosno da  teritorij koji je zacrtan kao hrvatski, ostane tako obilježen i da Bošnjaci koji su vratili svoje stanove u zapadnom dijelu te stanove prodaju i odsele. Mi jesmo vratili stanove ali u takvom ambijentu većina tih stanova je prodano i ljudi su odselili.“

Ne može se etničko čišćenje napraviti zamolbom

Nekadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova i bivši guverner HNK Šefkija Džiho naglašava da su postojale dvije pojave koje su trebale biti direktno u funkciji zastrašivanja. Neposredne likvidacije te miniranje povratničkih kuća i stanova.

„Pored ubistava u koja se mogu ubrajati i ubistva nepoćudnih Hrvata u funkciji zastrašivanja i onemogućavanja povratka, bilo je i miniranje objekata. Gotovo sve kuće povratnika na prostoru Stoca i Dubrava bile su minirane ili spaljene. Mi smo računali da je za to bilo potrebno toliko eksploziva i da ga je jedino „Vitezit“ mogao proizvoditi. Da se to radilo planski i stručno najbolje pokazuje podatak da niko nikada nije nastradao prilikom miniranja. To su radili profesionalci. Dakle, to su bila dva paralelna procesa. Mislim da i jedan i drugi simbolično prestaju tek zadnjim miniranjem spomenika pred Vijećnicom od prije nekoliko godina i ubistvom Smaila Hrnjičića i teškim ranjavanjem njegovog sina.“

sefkija-dziho

Šefkija Džiho, Foto: Dnevni avaz

Džiho naglašava da je u postratnom periodu fokus politike bio u ujedinjavanju policije te da u tom trenutku nisu postojali apsolutno nikakvi uslovi kako bi se krenulo u stvarne istrage ovih ubistava, iako su neki slučajevi bili poprilično jasni.

„Do 1997. godine postojale su dvije policije. Policija HVO –a i policija BIH. Period od 1997. do 2000. godine je period ogromnih napora da se policije spoje. Tada, međunarodna policija djeluje i to je poprilično dobro urađeno, ali nažalost tada nisu postojali nikakvi uslovi da mi počnemo sa stvarnim istragama oko ovih ubistava. Neke stvari su bile pretjerano vidljive i jasne. Naprimjer, ubistvo u naselju Centar 2. U sred dana izvedu čovjeka, specijalna policija ga odvede, ubije ga i taj isti dan u njegov stan se useli policajac. Dakle, ne može jasnije biti. Međutim, svaki pokušaj da se konkretno vrši pritisak da se istrage takve vrste pokrenu, su nailazile na zid koji se nije mogao preći.“

Politički uticaj na MUP HNK prisutan je od samog ujedinjenja policijskih agencija u Mostaru. Tome u prilog  govori i podatak da je za prvog ministra unutrašnjih poslova HNK imenovan haški optuženik Valentin Ćorić, koji je prema tvrdnjama Džihe iz MUP-a odstranio niz iskusnih policijskih službenika.

„Valentin Ćorić dobio je zadatak da sve ljude iz nekadašnjeg Centra službe bezbjednosti istjera iz MUP-a. Također, na mene je bio veliki pritisak politike da te ljude odstranim. Ja sam izdržao taj pritisak jer sam i sam jednim dijelom iz ove službe došao na tu poziciju. Prema mom mišljenju iza svega je stajao hercegovački HDZ kao i vlast u Hrvatskoj. Sva ta borba za prevlast nad ovim područjem ide upravo preko osvajanja MUP-a, a samim tim i grada Mostara. Iz tog razloga neke stvari su bile zabranjene da se rade u MUP-u. Poput istraga u ovim slučajevima. Bio sam u kontaktu sa ljudima iz kriminalističke službe koji su u nizu slučajeva imali toliko očitih dokaza. Sada, u ovom trenutku ne postoje apsolutno nikakvi uslovi da se ova ubistva riješe. I tako će ostati, koliko ja vidim, za sva vremena.“

Mi kontinuirano tragamo

Policijske agencije MUP HNK i Državne agencije za istrage i zločine u čijoj su nadležnosti počinjena ubistva do potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, informisali su nas da kontinuirano poduzimaju odgovarajuće mjere i radnje u cilju rješavanja ovih kaznenih djela.

Nijaz Piragić smatra da nadležnim institucijama prioritet nije rješavanje ubistava u Mostaru. Kako tvrdi, u više navrata davao je izjave policijskim agencijama, međutim, bez obzira na činjenicu da u slučaju ubistva njegovih roditelja Jusufa i Zejne Piragić postoje svjedoci, istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana.

„Slučaj je prvobitno radio MUP sa zapadne strane grada, da bi ga kasnije preuzela SIPA. Mene svake godine zovnu iz SIPA-e da potpišem izjavu koju sam nekad dao. Imaju sve informacije.  Moji roditelji su ubijeni u stanu u kojem su živjeli. Ključnog svjedoka prvu komšinicu koja je vidjela ko je to uradio, UNPROFOR je prebacio na istočnu stranu grada i ona je dala izjavu kod nas u MUP-u. Ona je danas u staračkom domu i žena je senilna tako da se teško može i sjetiti šta je bilo. Međutim, ona je u tom trenutku bila krucijalni svjedok. Pored nje ima još svjedoka. Majku su mi tukli van zgrade jer je pokušala pobjeći kroz prozor pa su je vukli po ulici i masakrirali. Ipak su u toj zgradi ljudi živjeli i čuli šta se dešava. Zna se kojim su autom došli. Starim mercedesom, zna se ko ga je vozio i kojoj jedinici je pripadao.“

Prema informacijma koje je Piragić dobio od svjedoka kao i kasnijom potvrdom iz SIPA-e glavni osumnjičeni za ubistvo njegovih roditelja je Ivan Zelenika koji je još uvijek na slobodi.

„Druge komšije koje su kasnije davale informacije najčešće su spominjale ime Ivana Zelenike. One se kao nešto procesuiraju, al’ od toga nema ništa. Zadnju informaciju koju sam ja dobio od policije je da mu je oduzet pasoš. Ivan Zelenika je pripadnik HVO-a i on je po iskazima mnogih ljudi odgovoran i idejni tvorac svog zla koje se radilo u naselju Centar 2. Dan danas ljudi koji žive tu i koji su prošli rat neće s njim da se pozdrave. O njemu niko ništa lijepo nije rekao. Ja tog čovjeka vidim na ulici i zamislite kako je meni i kako bih reagovao. Doveli su me u situaciju da sam ganjam pravdu i da odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Sve se zna, al’ jasno je da politika ne da da se ta pitanja riješe. Izgleda da bi njima svanulo da ovdje nema više nikoga ko se sjeća ovih stvari.“

Pravda je spora i nedostižna

Iz Tužilaštva HNK pored spiska sa imenima ubijenih ljudi, odnosno nerješenih slučajeva ubistava u periodu od 1994. do 2003. godine, nisu nam mogli dostaviti više informacija. Međutim, prema izjavi dobro informisanog izvora u Tužilaštvu HNK operativni istraživački timovi finansirani od strane IPTF-a u nekoliko navrata pokušavali su prikupiti dokaze u slučajevima neriješenih ubistava u Mostaru. Kako naš izvor tvrdi, sa prestankom finansiranja istražiteljski timovi su raspušteni.

Izvora iz Tužilaštva HNK-a, naglašava da od samog početka, ove istrage su osuđene na propast jer uviđaji nisu dobro napravljeni. Prema njegovom mišljenju policija prvenstveno nije uradila svoj dio posla, s obzirom da je danas većina aktivnih sudionika tih zločina umrla ili  penzionisana i ljudi neće o tome govoriti jer se boje.

U slučaju ubistva Hrnjičića,  koje je zadnje ovakvo ubistvo, prošlo je čak 14 godina. Naš izvor  smatra da uviđaj u ovom slučaju nije dobro napravljen. Naglašava da je čak došlo i do sukoba bošnjačkih i hrvatskih policajaca na tom uviđaju. Prema sadašnjim podacima sa kojim raspolažu osumnjičeni za ovo ubistvo nalazi se u Njemačkoj. Međutim, bez materijalnih dokaza istraga u ovom slučaju je limitirana.

Ubijeni Smail Hrnjičić, zajedno sa sinom Armenom 2003. godine radio je na obnavljanju stana porodice Envera Batlaka u zapadnom dijelu Mostara. Nakon što je 28. februara došao u stan da pokupi alat i radno odijelo iz plakara, podmetnuta bomba je eksplodirana te je na licu mjesta Smail poginuo, dok je njegov sin Armen zadobio teže tjelesne povrede. Dunja Hrnjičić već četrnaest godina traži od nadležnih institucija informacije o ubicama svog supruga.

„Slučaj je bio na Kantonalnom tužilaštvu. Ispočetka je to trebalo da bude kao da je on sam sebi podmetnuo bombu. Tada je ministar bio Goran Bilić, koji je javno na televiziji kazao da se radi o nesretnom slučaju jer je on htio da tu bombu nekome postavi. Meni je, u tom jadu, bolu i tuzi, kada mi je se i sin borio za život, trebalo da dokazujem da je njemu, ustvari, bomba podmetnuta. To je na kraju i dokazano. Kantonalno tužilaštvo bilo je nesposobno da to riješi pa su poslali Federalnom tužilaštvu. Međutim, ni oni nisu bili u stanju da riješe te su ponovno slučaj vratili na Kantonalno tužilaštvo. Za to vrijeme, 14 godina, ništa od toga nije riješeno, niti su bili na tragu. Krajem 11. mjeseca 2007. godine Federalno tužilaštvo je u javnost plasiralo informaciju kako je otkriven počinitelj kaznenog djela i to Jasminko Jašarević, koji je već izdržavao kaznu dugotrajnog zatvora, 45 godina, zbog dva ubojstva koja je počinio u Mostaru. Međutim, uslijed nedostatka dokaza istraga je obustavljena.“

Dunja Hrnjičić se u toku 14 godina obraćala nizu institucija uključujući i Međunarodnu zajednicu, Ministarstvo za raseljene, ali kako naglašava, svi su je uputili na Kantonalno tužilaštvo HNK.

„Dakle, poslije 14 godina, svaki mjesec kada odem u tužilaštvo, uvijek mi se kaže „Radimo, radimo, radimo“, međutim ništa od toga. Taj sam predmet dva puta našla u arhivi. Sada to vodi nova tužiteljica, kojoj je trebalo dosta vremena da to prouči, no i dalje nema ništa od toga. Uvijek sam spominjala sva ta ubojstva i mislila kako će se te porodice javiti meni pa da možda čak i zajedno nastupimo, misleći da bi bilo možda više efekta. Međutim, očito je da su ljudi postali pasivni kroz sve ove godine, a vjerojatno su neki i odustali. Ja ne odustajem. Nemam nikakvu pomoć.“

Iako smo u više navrata kontaktirali niz penzionisanih policijskih službenika koji su bili aktivni sudionici ovih dešavanja nismo dobili nikakve informacije, obzirom da nisu bili zainteresovani za razgovor ili se nisu mogli sjetiti ovih događaja.

Nažalost porodice ubijenih ljudi teško da će u skorijem vremenskom periodu saznati ko su počinioci i nalogodavci ovih ubistava. Evidentni propusti koji su urađeni od strane policijskih agencija kao i Tužilaštava ukazuju na dugogodišnji uticaj političkih struktura na ove institucije, čija uloga očigledno nije zaštita građana i pravda nego interesa uskog kruga ljudi. Iz tog razloga u Mostaru, gradu koji svečanim vatrometima obilježava predaju zahtjeva BiH za članstvom u EU kao i datum osnivanja Herceg-Bosne, slobodno šetaju nekažnjene ubice.

Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”















02.03.2017.

ZAŠTO PRIJETNjE ZBOG REVIZIJE AKO JE SRBIJA "ČISTA"

Zašto prijetnje zbog revizije ako je Srbija „čista“

Veseljko KOPRIVICA

Autor
2.3.2017. 



Zašto prijetnje zbog revizije ako je Srbija „čista“


Zašto isto pravo, na reviziju sudskog postupka pred sudom u Hagu koje bi sama koristila, Srbija danas, očito namjenski, koordiniranom RS halabukom, pokušava da uskrati Bosni i Hercegovini

Na nedavnom savjetovanju u sarajevskoj Vijećnici, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović dobio je opštu podršku Bošnjaka za podnošenje zahtjeva za reviziju presude po tužbi protiv Srbije za genocid. Izetbegović je najavio da će zahtjev za reviziju biti predat Hagu ove nedjelje. O čemu se u stvari radi, objašnjava za Monitor dr Esad Bajtal, jedan od najpoznatijih bh intelektualaca.

- Odgovor je vrlo jednostavan: radi se o pravu Bosne i Hercegovine na reviziju procesa, a po sudskoj odluci iz 2007. godine kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za sudski utvrđen genocid u Srebrenici. Srbija je, ne skrivajući olakšanje, tu odluku prihvatila i medijski likujući bučno slavila. Utoliko više što je i potpuno svjesna vlastitog udjela u svemu, a koji, presuda takva kakva je, očito nije ugradila u odluku. Postoji i druga strana medalje. Prihvatajući odluku, Srbija je, a to danas zaboravlja, ili smišljeno skriva od javnosti, zajedno s odlukom prihvatila i pravnu pouku drugoj, nezadovoljnoj bh strani. Odnosno, logikom pravnog lijeka, prihvatila je pravo BiH da u roku od deset godina pokrene reviziju procesa I to je sve.

MONITOR: Zašto onda tolika galama?

BAJTAL: Postavimo stvari logički! Ako je sve u redu, ako je Srbija „čista“, i ako je proces bio neupitno korektan i vođen shodno svim činjenicama, onda nema razloga za paniku, ucjene i prijetnje, na kojima svoje pregrijane, neodmjerene reakcije grade srpske političke stranke u BiH. Gledano iz istog logičkog ugla, ali sa druge, srpske strane, neizbježno je pitanje: da li bi, u obrnutoj situaciji, svoje legitimno pravo na revizuju sudske odluke Srbija iskoristila ili ne? O tome se radi. Zašto onda to isto, ponavljam – isto pravo, koje bi sama (is)koristila, Srbija danas, očito namjenski koordiniranom RS halabukom, pokušava da uskrati Bosni i Hercegovini?

MONITOR: Kako da se objasni ta logika duplih aršina? Kakve će biti posljedice ako sud u Hagu prihvati tužbu BiH?

BAJTAL: U pitanju je dobro osmišljena i provjerena sofisterijskoobmanjivačka matrica sistematski korištena svih ratnih godina. Na jednom od sastanaka tadašnjeg Miloševićevog Vrhovnog saveta odbrane, Radovan Karadžić predlaže sljedeći modus djelovanja, odnosno psihološki osmišljenu manipulantsku strategiju. A ona kaže da Milošević treba da „nastavi da se bori onako kako je to radio do sada“, a da oni, Srbi u Bosni, nastave biti „nepredvidivi ludi Srbi“. Zapisnik s tog sastanka pokazuje koncept taktički sračunate podjele teatarski precizno podijeljenih uloga, gdje Milošević izigrava „odgovornog državnika“, a Karadžić „ludog Srbina“, kako bi tako insceniranom predstavom obmanjivali i domaću i svjetsku javnost, a oni nasiljem i bešćutnim prolijevanjem krvi građana (i Srba i nesrba), dobijali ono što su kabinetski, ratnohuškački, unaprijed zacrtali. Tako i danas, naizgled umjerene rekacije Beograda na vijest o mogućoj reviziji, treba kompenzirati politikantskom galamom iz RS. Galamom koja se ne libi ni najprizemnijih prijetnji ni predratnih karadžićevskih ucjena nestankom BiH, kako se to da vidjeti iz izjave Petra Đokića, po kome revizija tužbe „gura BiH u politički suicid“, koji, kako to kaže u nastavku svoje militaristički uznemiravajuće prijetnje, „može da završi potpunim raspadom i slomom”.

MONITOR: Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić kazao je da revizija presude nema ni teorijsku šansu da bude prihvaćena i da odluka o reviziji može dovesti do sukoba. Da li će, po Vašem mišljenju, sud u Hagu prihvatiti tužbu?

BAJTAL: Budimo logički i jezički precizni: ako se zahtjev za reviziju ne podnese onda sigurno nema prihvatanja, po principu – ko ne kupi lutriju taj neće ni dobiti. Samo onaj ko kupi lutriju stiče statističku šansu na dobitak. Šta će Hag odlučiti po pitanju zahtjeva za reviziju zavisi od sadržaja i kvaliteta dokaza i činjenica koje zahtjev sadrži. Budući da o tome ništa ne znamo, niko ozbiljan ne može ni znati ni realno prognozirati ishod. Kako onda, uprkos zdravom razumu i neznanju, Ivanić ipak „zna“ da prihvatanje revizije nema „ni teorijsku šansu“? Naravno, kad to pitam, ne radi se o stvarnom, nego o retoričkom pitanju, koje simbolički indirektno otkriva samo Ivanićevu državničku nedoraslost, s jedne i, podaničko-pubertetsku iracionalnost, s druge strane. Time se, kao član predsjedništva države, nastoji dodvoriti svom manjeentitetskom Gazdi i većinskom dijelu izmanipuliranih, siromašnih i gladnih građana. U čijoj poraznoj bijedi i egzistencijalnoj propasti ima podosta i Ivanićevih (pseudoopozicijskih) zasluga. Kao i ukupne istorijske odgovornosti za očigledno katastrofalno stanje u zemlji na čijem se Ivanić vrhu nalazi i predsjedava. I umjesto da rješava probleme svoje zemlje, kako je to obećao bh građanima tokom predizborne kampanje kojom im se dodvoravao za poziciju koju su mu, vjerujući mu, konačno i dali, Ivanić, sugestivno zastrašujućom, odnosno udvaračkom retorikom „mogućih sukoba“, etnopodanički jeftino podilazi radikalnim nacionalističkim strukturama susjedne zemlje – Srbije. Onim strukturama, koje su, i nakon više od dvije decenije po prestanku rata, još u regionalnom verbalnom sukobu sa svima oko sebe. Od Zagreba, pa preko Sarajeva, Prištine i Podgorice, te etno-strukture ne prestaju ni sofisticirano ni otvoreno (kako kad), raditi na sistematskom podrivanju i destabiliziranju svojih susjeda. Odnosno, suverenih i proevropski orijentisanih zemalja bivše zajedničke domovine.

MONITOR: Tibor Varadi, nekadašnji član tima Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kaže da postoje proceduralne poteškoće za pokretanje ove revizije. Prvo, relevantne su samo novootkrivene činjenice, i to u posljednjih šest mjeseci. To bi značilo da bi nešto trebalo da bude otkriveno poslije 17. avgusta, nešto što vezuje Srbiju za sukob, objašnjava Varadi.

BAJTAL: Ako je Varadi u pravu i ako zna da nema ništa pravno relevantno ni novo poslije 17. avgusta, onda ponavljam ono što rekoh na početku našeg razgovora: Srbija i njeni politikantsko-idejni RS sateliti nemaju nikakvog razloga za brigu. Još manje za ucjene i nimalo naivne prijetnje, kojim nas obasipaju. Ako je to sve tako, onda, htjeli to ili ne, izlazimo na ravan jedne simptomatski ozbiljne i zabrinjavajuće politički projektovane mogućnosti. U tom slučaju, oni, svu ovu galamu i uzročno predimenzioniranu halabuku oko, za njih tako „bezopasne“ revizije, taktički koriste kao izgovor, na tragu stare velikodržavne strategije. Koja, očito, još nije odustala od svojih ratno-ekspanzionističkih ciljeva koji, implicite, podrazumijevaju moguće sukobe o kojima tako otvoreno govori Mladen Ivanić. To je već krajnje ozbiljan i opasan signal za tzv. međunarodnu zajednicu. Signal koji joj, sa stanovišta krvavih iskustava iz devedesetih, zabranjuje da očito dirigovani i verbano zahuktali tok stvari oko revizije mirno, pasivno-šutke posmatra.

MONITOR: Drugi problem je validnost ovlašćenja za vođenje postupka pred Međunarodnim sudom, kaže Varadi. Pitanje je da li to ovlašćenje koje je dato još 90-ih i danas važi s obzirom na to da Predsjedništvo BiH nije dalo novo ovlašćenje. Tu je važno ko predstavlja državu, a samo je jedan član Predsjedništva za reviziju.

BAJTAL: Koliko znam, Varadijev glas u tom pogledu sudara se sa drugim pravnim glasovima i tumačenjem validnosti Sakiba Softića kao ovlašćenog bh zastupnika. Sam Softić iznosi tvrdnju sasvim oprečnu Varadijevoj. On je, kako sam kaže, sasvim „ovlašćen da pred sudom u Hagu podnese zahtev za reviziju postupka, ako se dođe do novih dokaza koji potvrđuju da je Srbija počinila ili saučestvovala u genocidu i dodao da mu za to nisu potrebna odobrenja ili saglasnosti članova Predsjedništva BiH“. Odnosno, kako to objašnjava u nastavku svog iskaza za srpski portal Press, Softić naglašava: „Revizija procesa jedini je pravni lijek koji poznaje međunarodni pravni poredak, a time i Međunarodni sud pravde. S obzirom na to da revizija predstavlja nastavak redovnog procesa, nije mi potrebna nikakva saglasnost ili punomoć Predsjedništva”. Nastojeći biti što precizniji, Softić kaže „da njegove nadležnosti prestaju da važe 26. februara 2017. godine, kada ističe i zakonski rok za podnošenje zahtjeva za reviziju postupka“. U krajnjem, kaže Softić, „on može biti spriječen da podnese zahtjev za reviziju postupka samo ako Predsjedništvo BiH donese odluku o njegovom razrešenju ili za agenta imenuje drugu osobu“. Konačno, i ne na posljednjem mjestu, Softić je podsjetio na navode tužioca Džefrija Najsa da je glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte svojevremeno postigla dogovor s Beogradom o zaštiti dokumenata (zatamnjene strane dijela dokumentacije), koji „direktno potvrđuju učešće Srbije u ratu u BiH“, naglašavajući kako „za tu nepravdu ne možemo kriviti Tribunal, već sudije Suda pravde u Hagu koje nisu ni pokušale doći do tih dokumenata”. O tim apsurdno „zatamnjenim stranama“, faktografski ključnim za donošenje ozbiljne presude o stvarnim zbivanjima i ulozi Srbije u agresiji na BiH, ponešto sam i sam pisao u još neobjavljenoj knjizi „Logika zla – teror historije“. O njima, uprkos svoj halabuci koju diže, srpska strana, očito sa debelim, njoj znanim razlogom, „mudro“ šuti.

MONITOR: Kad se sve ovo sagleda, da li se revizijom ide do pravde ili do ubiranja političkih poena?

BAJTAL: Dovoljno toga je rečeno u prethodnim odgovorima. Taman toliko da svaki neostrašćeni čitalac, tragom vlastite savjesti, odgovor na ovo pitanje može dati sam sebi. Sapienti sat (mudrome dovoljno), kako to rekoše stari Latini. Pa neka tako i bude.

Montor

///////////////////
/////////////////////////

Slavo Kukić: Dodik bi žrtvovao i srpski narod da spasi sebe

Etničko-teritorijalna podjela zemlje bi zaista bio definitivno nož u leđa Bosni i Hercegovini: Slavo Kukić

Image result for slavo kukić

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa profesor Slavo Kukić govori o razlozima što se Milorad Dodik sve više okreće istoku, a Srbija sve više zapadu, što u konačnici može dovesti do raskola između rukovodstava Republike Srpske i Srbije. Kukić iznosi svoje viđenje podnošenja revizije tužbe protiv Srbije za genocid i agresiju, te o različitom poimanju federalizacije u Evropskom parlamentu, Bosni i Hercegovini i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.

RSE: Kako tumačite činjenicu da je predsjednik RS Milorad Dodik od svih srpskih političara najčešći gost zvanične Moskve? To se dešava upravo i ovih dana, kada je najavljena posjeta Visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherni Bosni i Hercegovini?

Spasavanje vlastite kože a ne borba za nacionalni interes (na fotografiji Milorad Dodik i Vladimir Putin u Moskvi)

Spasavanje vlastite kože a ne borba za nacionalni interes (na fotografiji Milorad Dodik i Vladimir Putin u Moskvi)


Kukić: Mislim da ovaj zaokret Milorada Dodika od Zapada prema istoku ima svoje objašnjenje i da ono nije vezano za interes srpskog naroda, nego za činjenicu da je on spreman ispostaviti srpski narod kao žrtveno jagnje, da bi spasio vlastitu kožu. I to da bi spasio vlastitu kožu zbog onoga što mu se pripisuje zadnjih deset godina njegovog djelovanja, a pripisuje mu se Bobar, Pavlović banka, pripisuje mu se Boska, autoput, pripisuje mu se Elektroprivreda, Telekom Srpske itd., masa drugih stvari zbog kojih se, tamo gdje postoji pravna država, završava u zatvoru svugdje u svijetu. Zbog toga on čini sve, pa među inim svrstava se i uz Vladimira Putina, iako je sasvim očigledno da je orijentacija srbijanske politike – za koju on kaže kako je to i njegov sveti interes – orijentacija prema Zapadu. Međutim, onog časa kad ta srbijanska politika postane prijetnja njemu osobno, on će se odreći i nje. On to već i čini. Jutros sam čuo informaciju, u razgovoru Dragana Mektića sa novinarima, da posjeduju materijalne pokazatelje o tome kako Milorad Dodik djeluje protiv srbijanskog premijera Vučića i da su te pokazatelje dostavili srbijanskim vlastima. Prema tome, ta vrsta konflikta sa svim i svakim da bi se sačuvala vlastita koža nastaviće se i dalje.

RSE: S druge strane, imamo i ovu situaciju oko podnošenja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Kukić: Priča o reviziji nije jednosmjerna ulica, kako se pokušava prikazati iz sarajevske čaršije. Ja sam za to da se traga za pravdom, da se traga za istinom, ali sve to se može činiti na dva načina. Da je revizija pokrenuta nakon 2007. godine, za godinu, dvije, tri, to bi imalo jedno značenje. Činjenica je, međutim, da se ona pokreće ili da se o njoj počne pričati deset, dvadeset dana pred istek roka od deset godina nakon presude Haškog tribunala, po sebi je u najmanju ruku indikativno. To je jedna dimenzija. Druga – ako znaš da je mogućnost uspjeha podnešenog zahtjeva svedena na cifre gotovo ispod jednog postotka, a s tim ipak ideš, uz punu svijest da time dalje zaoštravaš stanje u zemlji, koje je tako i tako kulminiralo, onda se postavlja pitanje: šta ti ustvari hoćeš? Je li i tvoj, a ne samo cilj Milorada Dodika, da se raskomada ova zemlja i da u njoj ostane komadić muslimanske zemlje, pa taman bila k'o fildžan?

Zastava BiH

Zastava BiH

RSE: Evropski parlament usvojio je Dokument o BiH u kojem se, između ostalog, preporučuje federalizacija BiH. U BiH se različito tumači kako snaga preporuke tako i smisao i način njene realizacije, odnosno ima jako puno nedoumica i neslaganja, čak i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.

Kukić: Taj dokument Evropskog parlamenta je po sebi krajnje načelne prirode. Ta federalizacija kojom barata Evropski parlament, po sebi može teoretski značiti dva scenarija. Jedan scenarij je etničko-teritorijalna podjela zemlje, i to bi zaista bio definitivno nož u leđa Bosni i Hercegovini. Drugi scenarij je regionalizacija Bosne i Hercegovine prema nekakvim prirodnim, normalnim kriterijima, koja je uobičajena evropska praksa. Uostalom, takvu regionalizaciju smo imali i prije rata, da se razumijemo, na područja sedam privrednih komora Bosne i Hercegovine.

Osobno mislim da regionalizacija koju je predložila Biskupska konferencija još 2005. godine je materijal o kojem vrijedi vrlo temeljito, vrlo ozbiljno razmisliti, među inim iz razloga jer ona predviđa da niti u jednoj od četiri regije ili federalne jedinice, kako god hoćete, niti jedan narod ne može imati više od 40 posto udjela u demografskoj strukturi stanovništva, s jedne strane, i s druge, da niti jedan narod ne može imati manje od 30 posto vlasti u toj regiji.

To jeste princip koji omogućava temeljne pretpostavke za budućnost Bosne i Hercegovine, za obnovu Bosne i Hercegovine kao multietničkog društva. Međutim, ako se gleda danas odnos HDZ-a prema tom prijedlogu, onda se vidi da on uopće nije pozitivan. S druge strane, ta priča o četiri regije pokazala je zapravo svojevrsnu neslogu i unutar vrha katoličke Crkve. Naprosto, ta priča o ustavnom preustroju Bosne i Hercegovine, koja se odvija unutar hrvatskog bića, da tako kažem, po sebi pokazuje kako ne postoji konsenzus o tome kako Bosnu i Hercegovinu urediti i s kojim rješenjem će Hrvati ove zemlje biti najzadovoljniji. Ja mislim da na to ne treba gledati u negativnom kontekstu. Neka ljudi razgovaraju, neka se te ideje suprotstavljaju. Valjda je vrijeme da se i kod nas to jednom počne događati.

02.03.2017.

VALENTIN INZKO: NEĆU DOZVOLITI RASPAD BiH, VJERUJEM U OVU ZEMLjU

Valentin Inzko za austrijsk list Neue Voralberger Tageszeitung : Neću dozvoliti raspad BiH, vjerujem u ovu zemlju!

Mart 01. 2017.


Dan nezavisnosti BiH izazvao je mnogo pažnje i van granice naše zemlje, pogotovo u svjetlu političkih prepucavanja oko revizije presude po tužbi BiH protiv Srbije.Valentin Inzko, Visoki predstavnik u našoj zemlji, dao je intervju za austrijski list Neue Voralberger Tageszeitung  u kojem govorio o budućnosti BiH.

Na pitanje da li je izglasavanjem nezavisnosti BiH napravila pravi potez, Inzko odgovara:

“Da, bila je to logična odluka nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz bivše zajedničke države. Referendum o nezavisnosti, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992, tražila je Evropa, ali niko nije mogao predvidjeti rat s toliko patnje.”

Gdje je BiH četvrt stoljeća kasnije?

“Danas je raspoloženje mnogo gore nego kad je završen rat. Tada je barem bilo nade u bolji život. Nema povjerenja među narodima, onako kako su povjerenje izgradili Nijemci i Francuzi, Nijemci i Poljaci, čak su Nijemci i Izraelci pronašli konsenzus.”

Zašto su nacionalisti tako snažni u BiH?

“Nije bilo aktivne politike pomirenja. Sve počinje u školama, gdje se historija uči iz različitih udžbenika. Čak postoje mnogi slučajevi dvije škole pod istim krovom. Stalno se potenciraju razlike umjesto zajedništva.”

Jaz između onih koji negiraju i brane državu je veći nego ikad. Hoće li se situacija ikad promijeniti?

“Potrebno je vrijeme, dosta vremena. I mi u Austriji smo 1918. godine dobili državu ‘koju niko nije želio’ jer je većina tražila jače veze s Njemačkom. Onda Austrija nije postojala sedam godina (1938-1945), ali smo na kraju Drugog svjetskog rata ipak dobili novu šansu. I Bosni i Hercegovini treba dati šansu.”

Mnogi smatraju da je Daytonski ustav zacementirao podjelu zemlje.

“Dayton je bio izuzetno uspješan kao mirovni sporazum. Zaustavio je rat, a to je velika stvar, pogledajte to na primjeru Sirije. Daytonski ustav je donio komplicirano uređenje, s 14 vlada i parlamenata. Uz dobru volju i snažnu podršku međunarodna zajednica je uspjela napraviti velike stvari odmah poslije rata. Ništa nije bilo zajedničko, ni monetarni ni poreski sistem, ni registarske tablice, ni državni simboli (zastava, grb, himna), nije bilo granične policije, zajedničke vojske… Sve ovo je postignuto, ali u posljednjih 10-ak godina imamo manje uspjeha.”

RS, pod vodstvom Milorada Dodika, pokazuje otvorene secesionističke težnje. Zašto mu međunarodna zajednica ne odgovori?

“Eventualna secesija bit će crvena linija koja će natjerati međunarodnu zajednicu da reagira.  Dodik je veliki politički talent, ali talent se može iskazati na različite načine. Bio je miljenik Zapada, prepoznao je genocid u Srebrenici, a onda propustio mnogo šansi.”

Šta Visoki predstavnik može učiniti?

“Nadam se da se niko neće igrati s vatrom i natjerati me da reagiram. Tempo mojih aktivnosti uveliko određuje 12-člani Upravni odbor. Stavili smo naglasak na odgovornost lokalnih političara, želimo ojačati domaće institucije. Visoki predstavnik ne može zauvijek ostati u BiH.”

Kolika je opasnost da se BiH raspadne?

“Dok sam visoki predstavnik, neću dozvoliti raspad BiH. Vjerujem u ovu zemlju! Neuspjeh BiH bio bi neuspjeh čovječanstva, dokaz da je zajednički suživot nemoguć.”

Inzko o Osimu, Džeki, Ibrahimoviću, Nemšiću…

Na pitanje šta mu daje nadu u BiH Valentin Inzko odgovara:

“Mnogo toga mi daje nadu! Kad muslimani u Tešnju renoviraju Katoličku crkvu. Na sahrani muslimanskog muftije nedavno su zvonila zvona Srpske pravoslavne crkve. Arminka Helić sjedi u Domu lordova u Londonu, Aida Hadžialiić je bila švedska ministrica… Ivica Osim, Edin Džeko, Zlatan Ibrahimović ili bivši šef austrijskog Telekoma Boris Nemšić, svi oni dolaze iz BiH. Postoje Bosanci koji rade za Boeing, Google ili Amazon. Bosna i Hercegovina ima mnogo potencijala. To je zemlja nadarenih ljudi, topla srca…”

(Kliker.info-RS)

///////////////////////////
/////////////////////////////////////////////

Image result for mladen ivanic i milosevic
Image result for mladen ivanic i milosevic

IVANIĆEV ODGOVOR VEĆ DOSTAVLJEN SUDU U HAGU: Pismo ...


/////////////////////////

NIKŠIĆ ODBRUSIO IVANIĆU: 'Vrijeme da se on i njegovi istomišljenici halale sa politikom Velike Srbije'!

NIKŠIĆ ODBRUSIO IVANIĆU: 'Vrijeme da se on i njegovi istomišljenici ..

////////////////////////////////////////////

AMERIČKA AMBASADORICA U SUDU BiH: Podrška u procesuiranju ratnih zločina i organiziranog kriminala

Predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i ambasadorica Maureen Cormack istakli su značaj principa nezavisnog pravosuđa kao temelja demokratskog društva

AMERIČKA AMBASADORICA U SUDU BiH: Podrška u procesuiranju ratnih zločina i organiziranog kriminala

Predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec primio je danas ambasadoricu Sjedinjenih Američkih Država u BiH Maureen Cormack.

 

Predsjednik Suda BiH je govorio o izazovima s kojima se ova institucija suočava u svakodnevnom radu, o važnosti profesionalnog pristupa u rješavanju svih otvorenih pitanja, potrebi depolitizacije, ali i potrebi nastavka reforme pravosuđa u skladu sa standardima Evropske unije.

 

Ambasadorica SAD-a izrazila je snažnu podršku naporima koje Sud BiH ulaže u procesuiranju najtežih krivičnih djela kako ratnih zločina tako i organiziranog kriminala, te je potvrdila nastavak snažne opredjeljenosti SAD procesu jačanja vladavine prava u Bosni i Hercegovini.

 

Debevec i ambasadorica Cormack istakli su značaj principa nezavisnog pravosuđa kao temelja demokratskog društva, a koji je najbolji garant zaštite ljudskih prava i sloboda, saopćeno je iz Suda BiH.

//////////////////////////////

//////////////////

POTVRĐENO IZ TUŽITELJSTVA BiH: Otvorena istraga protiv tužitelja Bože Mihajlovića

POTVRĐENO IZ TUŽITELJSTVA BiH: Otvorena istraga protiv tužitelja ...

Jedinstvena Bosna i Hercegovina

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
46667528

Powered by Blogger.ba